Službeni glasnik BiH, broj 79/19

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3260/19, rješavajući apelaciju Armina Ćatića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 13. novembra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Armina Ćatića.

Utvrđuje se povreda prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi s pravom na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Općinskom sudu u Sarajevu da odmah u odnosu na apelanta Armina Ćatića ispita daljnju potrebu primjene mjera zabrane izrečenih Rješenjem Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 K 73074019 Kps od 28. februara 2019. godine.

Nalaže se Općinskom sudu u Sarajevu da u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda odmah obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Armin Ćatić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Goran Dragović, advokat iz Sarajeva, podnio je 13. augusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke od strane Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) u krivičnom predmetu koji se vodi protiv apelanta.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju. Općinski sud i Tužilaštvo su dostavili odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

4. Općinski sud je donio Rješenje broj 65 0 K 730740 19 Kps od 28. februara 2019. godine kojim je usvojio prijedlog Tužilaštva sadržan u optužnici, pa je apelantu ukinut pritvor (i on pušten na slobodu), ali su mu (stavom II navedenog rješenja) izrečene mjere zabrane propisane članom 140a. stav 1. tačka c) Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP) tako što je apelantu zabranjeno komuniciranje i sastajanje sa E. R. (osumnjičeni) i A. H. (oštećeni) na bilo koji način, kao i približavanje njima na udaljenosti od 100 metara, osim kada je to nužno za potrebe vođenja krivičnog postupka. Također, istim rješenjem (u skladu s odredbom člana 140a. stav 1. tačka d) ZKP-a) apelantu je naloženo javljanje u policijsku stanicu prema mjestu prebivališta jednom sedmično, ponedjeljkom, o čemu je ovlašteno službeno lice dužno voditi evidenciju, te redovno obavještavati Općinski sud, a u slučaju da dođe do saznanja da je apelant prekršio mjere zabrane o tome odmah obavijestiti Općinski sud. Između ostalog, u dispozitivu rješenja u tački VI je navedeno da izrečene mjere zabrane u skladu sa članom 140b. stav 5. ZKP-a mogu trajati dok za tim postoji potreba, a najduže do pravomoćnosti presude, a u tački VII je navedeno: "Sud će svaka dva mjeseca vršiti kontrolu izrečene mjere zabrane u skladu sa članom 140b. stav 6. ZKP-a."

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

5. Apelant u apelaciji ukazuje na povredu člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je naveo da je (u momentu podnošenja apelacije) od dana donošenja rješenja o određivanju mjera zabrane protekao rok od pet mjeseci i 15 dana, pa je nadležni sud bio dužan da u skladu sa članom 140b. stav 6. ZKP-a ispita da li je mjera još potrebna, te da u skladu sa stavom 7. navedenog člana donese rješenje kojim se mjere zabrane ukidaju ili produžavaju. Apelant ukazuje da je za protekli period sud već dva puta trebao izvršiti kontrolu egzistiranja izrečenih mjera, a što je propustio uraditi. Apelant u apelaciji ukazuje na član 13. Evropske konvencije koji garantira dostupnost pravnog lijeka na državnom nivou, te ukazuje da je uslijed nepostupanja suda, odnosno zbog propusta suda da izvrši kontrolu izrečenih mjera, apelantu povrijeđeno pravo iz člana 13. Evropske konvencije.

b) Odgovor na apelaciju

6. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da je nakon potvrđivanja optužnice, rješenjem Općinskog suda u Sarajevu od 28. februara 2019. godine, po prijedlogu Tužilaštva apelantu izrečena mjera zabrane komuniciranja i sastajanja s optuženim i oštećenim na bilo koji način, kao i približavanje njima na udaljenosti od 100 metara (i ostalo iz rješenja) te, između ostalog, da će sud svaka dva mjeseca vršiti kontrolu izrečene mjere zabrane u skladu sa članom 140b. stav 6. ZKP-a. U odgovoru je dalje navedeno: "Imajući u vidu da je glavni pretres u završnoj fazi, odnosno da su izvedeni svi subjektivni dokazi (saslušano 16 svjedoka i tri vještaka), te nakon ulaganja materijalnih dokaza i eventualno dokaza odbrane donijeti odluku u meritumu kojom će odlučiti o izrečenim mjerama iz razloga što u spisu nema izvještaja policijske uprave o redovnom javljanju optuženog, a sud nije opozvao izrečene mjere zabrane iz razloga što se optuženi redovno odaziva na pretrese." U odnosu na navode iz apelacije Općinski sud daje odgovor "da pobijanim rješenjem nisu povrijeđena apelantova prava".

7. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo je istaklo da je tačno da je u skladu sa članom 140b. ZKP-a propisano da su sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili sudija, odnosno predsjednik vijeća, dužni svaka dva mjeseca ispitati da li je primijenjena mjera (odnosi se na mjere zabrane određene u toku krivičnog postupka) još potrebna. Tužilaštvo, kako je navedeno, tumači da da bi se radilo o ozbiljnom kršenju apelantovih prava i osnovnih sloboda moralo bi postojati protivljenje lica prema kojem se izriču te mjere u odnosu na njihovo određivanje i primjenu, što je u konkretnom slučaju u cijelosti izostalo. Tužilaštvo je ukazalo da je mjere zabrane apelantu izrekao sudija za prethodno saslušanje Općinskog suda na prijedlog tužioca iz optužnice (rješenjem donijetim 28. februara 2019. godine). Kako je vidljivo iz obrazloženja rješenja, održano je ročište na kojem su se apelant i njegov branilac izjasnili da se ne protive prijedlogu Tužilaštva. Nadalje, kako Tužilaštvo navodi, evidentno je da protiv navedenog rješenja nije izjavljena žalba, a kroz cijeli dalji tok predmetnog postupka, koji je trenutno u fazi glavnog pretresa, ni apelant, kao ni njegov branilac, nisu zahtijevali preispitivanje mjera zabrane. Dakle, postavlja se pitanje zašto apelant nije zatražio preispitivanje u postupku, kao i pitanje koja su to apelantova prava i slobode ozbiljno prekršeni. Stoga Tužilaštvo nalazi da je u pitanju zloupotreba prava na podnošenje apelacije.

V. Relevantni propisi

8. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 35/03, 37/03 ispravke, 56/03 ispravke, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 140a.
Ostale mjere zabrane

(1) Kada okolnosti slučaja na to ukazuju sud može izreći jednu ili više sljedećih mjera zabrane:

(...)

c) zabranu sastajanja sa određenim osobama,

d) naredbu da se povremeno javlja određenom državnom tijelu i

(...)

Član 140b.
Izricanje mjera zabrane

(1) Sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane obrazloženim rješenjem na prijedlog stranke ili branitelja.

(2) Kada odlučuje o pritvoru sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane po službenoj dužnosti, umjesto određivanja ili produženja pritvora.

(...)

(4) U toku istrage mjere zabrane određuje i ukida sudija za prethodni postupak nakon podizanja optužnice - sudija za prethodno saslušanje, a nakon dostavljanja predmeta sudiji odnosno vijeću u svrhu zakazivanja glavne rasprave - taj sudija odnosno predsjednik vijeća.

(5) Mjere zabrane mogu trajati dok za to postoji potreba, a najduže do pravosnažnosti presude ako toj osobi nije izrečena kazna zatvora i najkasnije do upućivanja na izdržavanje kazne ako je toj osobi izrečena kazna zatvora. Zabrana putovanja može također trajati dok izrečena novčana kazna nije plaćena u potpunosti i/ili dok se u potpunosti ne izvrši odluka o imovinsko-pravnom zahtjevu i/ili o oduzimanju imovinske koristi.

(6) Sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili sudija, odnosno predsjednik vijeća dužni su svaka dva mjeseca ispitati da li je primijenjena mjera još potrebna.

(7) Protiv rješenja kojim se određuju, produžavaju ili ukidaju mjere zabrane stranka, odnosno branitelj može podnijeti žalbu, a tužitelj i protiv rješenja kojim je njegov prijedlog za primjenu mjere odbijen. O žalbi odlučuje vijeće iz člana 25. stav (6) ovog Zakona u roku od tri dana od dana prijema žalbe. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.

VI. Dopustivost

9. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

10. U skladu sa članom 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.

11. U konkretnom slučaju apelantu su rješenjem Općinskog suda od 28. februara 2019. godine određene mjere zabrane. Apelant tvrdi da su mu zbog propusta suda da postupi u skladu sa zakonom i odluči o daljnjoj opravdanosti mjera zabrane izrečenih ovim rješenjem povrijeđena prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.

12. S obzirom na to da predmetna apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, te da bi u specifičnim okolnostima konkretnog slučaja zahtijevanje od apelanta da pronađe najefikasniji put za zaštitu svog prava rezultiralo pretjeranim teretom, Ustavni sud je zaključio da je, s obzirom na specifične okolnosti konkretnog slučaja uzrokovane tumačenjem ovlaštenja suda u kontekstu ispitivanja da li je primjena mjera zabrane i dalje potrebna (i, u kontekstu toga, nedonošenja nove odluke suda o tom pitanju), predmetna apelacija dopustiva u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda (vidi, mutatis mutandis, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3376/07 od 28. aprila 2010. godine, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3080/13, dostupne na www.ustavnisud.ba). Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

13. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

14. Apelant tvrdi da su mu zbog propusta Općinskog suda da postupi u skladu sa zakonom i da u roku određenim zakonom izvrši kontrolu opravdanosti daljnje primjene mjera zabrane prekršena prava iz člana 13. Evropske konvencije.

Pravo na djelotvoran pravni lijek u vezi s pravom na slobodu kretanja i prebivališta

15. Član 13. Evropske konvencije glasi:

Svako kome su povrijeđena prava i slobode koji su predviđeni u ovoj konvenciji ima pravo na djelotvoran pravni lijek pred domaćim vlastima, bez obzira na to da li su povredu učinile osobe koje su postupale u službenom svojstvu.

16. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

m) Pravo na slobodu kretanja i prebivališta.

17. Član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju glasi:

1. Svako ko se zakonito nalazi na teritoriji jedne države ima na toj teritoriji pravo na slobodu kretanja i slobodu izbora boravišta.

2. Svako je slobodan napustiti bilo koju zemlju, uključujući i vlastitu.

3. Nikakva ograničenja ne mogu se postaviti u odnosu na ostvarivanje ovih prava osim onih koja su u skladu sa zakonom i koja su neophodna u demokratskom društvu u interesu državne ili javne sigurnosti, radi očuvanja javnog poretka, radi sprečavanje kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

4. Prava iz stava 1. mogu se u određenim oblastima, također, podvrgnuti ograničenjima koja su uvedena u skladu sa zakonom i opravdana javnim interesom u demokratskom društvu.

18. Iz apelantovih navoda, u suštini, proizlazi da smatra da mu je pravo na djelotvoran pravni lijek povrijeđeno zbog nemogućnosti da dobije odluku o daljnjoj potrebi primjene mjera zabrane zbog propusta suda da postupi na način propisan u odredbama ZKP-a. Imajući u vidu suštinu apelantovih navoda u dijelu tvrdnji o povredi prava na djelotvoran pravni lijek, kao i da je, prema podacima dostavljenim Ustavnom sudu, krivični postupak protiv apelanta još u toku, proizlazi da apelant u ovom dijelu pokreće pitanje ostvarivanja prava iz člana 13. Evropske konvencije (pravo na djelotvoran pravni lijek) u vezi s pravom na slobodu kretanja. Stoga će Ustavni sud, s obzirom na fazu postupka (krivični postupak u toku), ispitati apelantove navode u odnosu na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.

19. Ustavni sud podsjeća da član 2. Protokola broj 4 garantira svakome pravo na slobodu kretanja u okviru određene teritorije i pravo da napusti tu teritoriju, što znači pravo da putuje u zemlju po svom izboru u koju može biti primljen (vidi Evropski sud za ljudska prava, u daljnjem tekstu: Evropski sud, Khlyustov protiv Rusije, aplikacija broj 28975/05, stav 64, 11. juli 2013. godine, Baumann protiv Francuske, aplikacija broj 33592/96, stav 61, ECHR 2001-V).

20. U konkretnom slučaju rješenjem Općinskog suda apelantu su određene mjere zabrane kojim mu je naloženo da se jednom sedmično javlja nadležnoj policijskoj stanici prema mjestu prebivališta, te zabrana sastajanja s drugim osumnjičenim i oštećenim u konkretnom krivičnom predmetu. Shodno navedenom, proizlazi da izrečena mjera zabrane predstavlja ograničenje apelantovog prava na slobodu kretanja u smislu naprijed navedenog stava Evropskog suda. Na drugačiji zaključak ne utječe ni činjenica da apelantu nije ograničena sloboda da izlazi iz svog doma, pa čak ni da napusti boravište, poštujući obavezu javljanja policiji jednom sedmično i zabranu sastajanja samo s određenim licima, te da ima društveni život i održava kontakte s vanjskim svijetom (vidi, mutatis mutandis, De Tommaso protiv Italije, presuda od 27. februara 2017. godine, stav 88).

21. Ustavni sud podsjeća da kada postoji osnovan prigovor da mjere koje su preduzele javne vlasti mogu narušiti slobodu kretanja pojedinca, član 13. Evropske konvencije zahtijeva da nacionalni pravni sistem omogući licu u pitanju da u adversarnom postupku pred sudom ospori izrečene mjere (vidi naprijed citiranu, De Tommaso protiv Italije, stav 182).

22. U konkretnom slučaju iz apelantovih navoda proizlazi da on ne osporava da su mjere zabrane izrečene rješenjem Općinskog suda od 28. februara 2019. godine zasnovane na relevantnim odredbama ZKP-a, ali tvrdi da nakon njihovog izricanja Općinski sud nije poštovao i proceduru propisanu navedenim zakonom prema kojoj je obavezan preispitati osnovanost izrečenih mjera zabrane svaka dva mjeseca i u vezi s tim donijeti odluku.

23. Ustavni sud zapaža da je članom 140b. ZKP-a, između ostalog, određeno: u stavu 2. da kada odlučuje o pritvoru sud može izreći neku od mjera zabrane po službenoj dužnosti umjesto određivanja ili produženja pritvora; u stavu 4. da mjere zabrane u toku istrage određuje i ukida sudija za prethodni postupak; stavom 5. da mjera zabrane može trajati dok za to postoji potreba, a najduže do pravomoćnosti presude; stavom 6. sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili sudija, odnosno predsjednik vijeća dužni su svaka dva mjeseca ispitati da li je primijenjena mjera još potrebna; te stavom 7. da protiv rješenja kojim se određuju, produžavaju ili ukidaju mjere zabrane stranka (tužilac i osumnjičeni/optuženi), odnosno branilac može podnijeti žalbu.

24. Ustavni sud zapaža da iz navedenih zakonskih rješenja nedvosmisleno proizlazi zaključak da, iako zakon propisuje da mjera zabrane može trajati dok za to postoji potreba, a najduže do upućivanja na izdržavanje kazne zatvora, on ne isključuje i ne ograničava mogućnost i njihovog ukidanja kad za to prestane potreba, u kojem smislu i propisuje obavezu dvomjesečne kontrole izrečenih mjera zabrane (u članu 140b. stav 6. ZKP-a). Nadalje, proizlazi da se u postupku određivanja, produženja ili ukidanja mjera zabrane shodno primjenjuju odredbe ZKP-a u skladu s kojim sud postupa prilikom određivanja, produženja ili ukidanja mjere pritvora, tj. da je osiguran adversarni postupak u kojem je i Tužilaštvu i osumnjičenom odnosno optuženom osigurano da se mogu izjasniti o određivanju, produženju ili ukidanju mjera zabrane. Najzad, prema navedenom zakonskom rješenju, obaveza sudije je da donese rješenje kako prilikom određivanja mjera zabrane tako i povodom njihove dvomjesečne kontrole odnosno ukidanja, koje po žalbi može biti predmet preispitivanja tročlanog sudskog vijeća. Navedeno eksplicitno proizlazi iz odredbe člana 140b. stav 7. ZKP-a.

25. U konkretnom slučaju mjere zabrane su određene rješenjem sudije za prethodno saslušanje od 28. februara 2019. godine, nakon podizanja optužnice, pa je u skladu s odredbom člana 140b. stav 6. ZKP-a, funkcionalno nadležni sudija/sud bio dužan da protekom dva mjeseca, tj. 28. aprila 2019. godine ispita da li je primjena mjera zabrane još potrebna, te da u skladu sa članom 140b. stav 7. istog člana donese rješenje kojim se mjere zabrane ukidaju ili produžavaju, a protiv kojeg se može izjaviti žalba.

26. U odgovoru na apelantove navode da Općinski sud nije postupio u skladu sa članom 140b. stav 6. ZKP-a, odnosno ispitao da li je primjena izrečenih mjera još potrebna, te donio rješenje protiv kojeg je moguće izjaviti žalbu, Općinski sud je naveo da je glavni pretres u završnoj fazi, te da će donijeti odluku u meritumu kojom će odlučiti o izrečenim mjerama zabrane, a zato što u spisu nema izvještaja policijske uprave o redovnom javljanju apelanta, a sud nije opozvao izrečene mjere zabrane jer se apelant redovno odaziva na pretrese. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je povodom istog pitanja, tj. propusta suda da protekom dva mjeseca preispita da li je primjena mjera zabrane i dalje potrebna u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 302/17 od 7. marta 2017. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) istakao (vidi tačku 40): "(...) član 140b. stav (6) ZKP-a kojima je propisano da su ꞌsudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili sudija, odnosno predsjednik vijeća dužni svaka dva mjeseca ispitati da li je primijenjena mjera još potrebnaꞌ. Dakle iz navedenih odredbi jasno proizlazi obaveza funkcionalno nadležnog sudije/vijeća da svaka dva mjeseca ispita da li je primijenjena mjera još potrebna." Shodno navedenom, proizlazi da se radi o evidentnom propustu Kantonalnog suda u tumačenju jasne i nedvosmislene zakonske odredbe kojom je određena obaveza dvomjesečnog preispitivanja daljnje primjene izrečenih mjera zabrane.

27. Ustavni sud podsjeća da član 13. Evropske konvencije garantira dostupnost na državnom nivou pravnog lijeka kojim se podnosi žalba zbog povrede sloboda i prava iz Evropske konvencije. Zbog toga, mada je državama dopuštena određena diskrecija u pogledu načina na koji će ispoštovati svoje obaveze, mora postojati domaći pravni lijek koji će nadležnom domaćem organu vlasti dopustiti da se bavi i suštinom relevantne žalbe (o povredi sloboda i prava) iz Evropske konvencije, te da pruži odgovarajuću pomoć. Obim obaveze iz člana 13. razlikuje se zavisno od prirode pritužbe podnosioca predstavke iz Evropske konvencije, ali, u svakom slučaju, pravni lijek mora biti "djelotvoran" u praksi kao i u zakonu, posebno u smislu da njegovo ostvarivanje ne smije biti neopravdano ometano radnjama ili propustima organa vlasti države (vidi Evropski sud, Nada protiv Švicarske, st. 208–209; Büyükdağ protiv Turske broj 28340/95, stav 64, 21. decembar 2000. godine, s daljnjim referencama na relevantnu praksu Evropskog suda).

28. U konkretnom slučaju izrečene mjere zabrane nesporno imaju učinak ograničenja apelantovog prava na slobodu kretanja, pa mu je jasnim i nedvosmislenim odredbama ZKP-a osiguran i adversarni postupak pred sudom u kojem izrečene mjere može i preispitati. Stoga, propust Općinskog suda da preispita daljnju opravdanost izrečenih mjera zabrane nakon dva mjeseca i donese rješenje kojim se izrečene mjere ukidaju ili produžavaju, s razlozima i obrazloženjima iz odgovora Općinskog suda na apelaciju (koji su pomalo nejasni, ali iz kojih proizlazi da će sud nakon okončanja postupka odlukom o meritumu odlučiti i o mjerama zabrane), predstavlja neopravdano ometanje koje je zakonom dopušteni efektivni pravni lijek u apelantovom slučaju u praksi učinio neefektivnim. Također, činjenica koju je Tužilaštvo potenciralo u odgovoru – da apelant nije pred redovnim sudom tražio preispitivanje mjera zabrane, a mogao je – nije relevantna, odnosno ne utječe na jasnu zakonsku obavezu suda, po kojoj Općinski sud nije postupio.

29. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.

30. Imajući u vidu zaključak o povredi prava na djelotvoran pravni lijek u vezi s pravom na slobodu kretanja, kao i činjenicu da od 19. septembra 2019. godine Ustavni sud ni od apelanta niti od Općinskog suda nije dobio informaciju da je stanje u predmetu promijenjeno, a to ne proizlazi ni iz odgovora Tužilaštva (od 18. oktobra 2019. godine), odnosno da je eventualno donijeto novo rješenje kojim je odlučeno o mjerama zabrane, Ustavni sud smatra potrebnim naložiti Općinskom sudu da odmah postupi u skladu s navedenom odlukom, odnosno da otkloni povrede utvrđene ovom odlukom.

VIII. Zaključak

31. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju kada je zbog propusta redovnog suda da po isteku dva mjeseca ispita da li je primijenjena mjera zabrane kojom se ograničava apelantova sloboda kretanja i dalje potrebna apelant lišen mogućnosti da u adversarnom postupku pred sudom ospori izrečene mjere, te u nedostatku odluke iskoristi djelotvoran pravni lijek propisan zakonom.

32. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Zlatko M. Knežević, s. r.