Službeni glasnik BiH, broj 76/13

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2041/10, rješavajući apelacije Grada Mostar i Malonogometnog kluba Mostar na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 17. jula 2013. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Odbija se kao neosnovana apelacija Grada Mostara, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Ps 044564 09 Rev od 20. aprila 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 044546 09 Pz od 25. augusta 2009. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 044546 08 Ps od 9. januara 2009. godine.

Odbija se kao neosnovana apelacija Malonogometnog kluba Mostar, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Ps 044564 09 Rev od 20. aprila 2010. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE I. Uvod


1. Grad Mostar (u daljnjem tekstu: prvoapelant) je 31. maja 2010. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Ps 044564 09 Rev od 20. aprila 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Ps 044546 09 Pz od 25. augusta 2009. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 Ps 044546 08 Ps od 9. januara 2009. godine.

2. Malonogometni klub Mostar (u daljnjem tekstu: drugoapelant), kojeg zastupa Mario Bogdanović, advokat iz Mostara, podnio je 23. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 58 0 Ps 044564 09 Rev od 20. aprila 2010. godine, te zbog dužine trajanja izvršnog postupka u predmetu Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 Ps 044546 09 Ip. Drugoapelant je dopunio apelaciju 8. marta 2013. godine.

3. Apelacije su registrirane pod brojevima AP 2041/10 i AP 2475/10.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


4. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda zatraženo je 4. aprila i 16. juna 2011. godine da dostave odgovore na apelacije.

5. Odgovorе na apelacije Vrhovni sud je dostavio 13. aprila i 24. juna 2011. godine, Kantonalni sud 11. aprila i 12. aprila 2011. godine, a Općinski sud 1. jula i 11. jula 2011. godine.

6. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelacije su dostavljeni apelantima 26. aprila i 4. augusta 2011. godine.

7. S obzirom na to da se apelacije registrirane pod brojem AP 2041/10 i AP 2475/10 tiču iste činjenične i pravne osnove, Ustavni sud je, u skladu s članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, odlučio da spoji navedene predmete u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2041/10.

III. Činjenično stanje


8. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

9. Drugoapelant je 3. jula 2008. godine tužbom pokrenuo parnicu protiv prvoapelanta, kao tuženog, radi isplate u označenom novčanom iznosu potraživanja proisteklog iz Ugovora o sporazumnom raskidu ugovora o zakupu sportskog stadiona (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor).

10. Općinski sud je Presudom broj 58 0 Ps 044546 08 Ps od 9. januara 2009. godine usvojio drugoapelantov tužbeni zahtjev, obavezao prvoapelanta da mu isplati označeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu nadoknadi troškove postupka. Istom presudom usvojen je i prvoapelantov protivtužbeni zahtjev, pa je drugoapelant obavezan da mu na ime zakupnine isplati označeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, dok je preostali dio tužbenog zahtjeva tuženog odbijen.

11. Iz obrazloženja presude proizlazi da su prvoapelant i drugoapelant zaključili ugovor o zakupu označenog stadiona, te da je ovaj ugovor raskinut ugovorom o sporazumnom raskidu ugovora o zakupu. Među apelantima je bila sporna visina sredstava koju je drugoapelant uložio u sanaciju, rekonstrukciju i dogradnju stadiona, jer nakon zaključivanja ugovora o sporazumnom raskidu ugovora o zakupu nije zaključen аneks ugovora kojim bi se regulirala međusobna potraživanja po osnovu ugovora o zakupu. Na temelju provedenih dokaza, nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke, te iskaza saslušanih svjedoka, utvrđena je visina sredstava koju je drugoapelant uložio u stadion za vrijeme trajanja zakupa, pa je na temelju člana 630. stav 1. u vezi s članom 124. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) drugoapelantovom tužbenom zahtjevu u cijelosti udovoljeno. U vezi s protivtužbenim zahtjevom prvoapelanta koji se ticao potraživanja na ime neplaćenih a dospjelih zakupnina po ugovoru o zakupu zaključenom 2. maja 2002. godine, a koja predstavljaju povremena potraživanja iz člana 375. ZOO, ukazano je da su potraživanja tuženog zastarjela do 19. septembra 2005. godine. Stoga je drugoapelantu, koji je potraživao zakupninu za vrijeme od zaključenja ugovora, tj. 2. maja 2002. godine pa do sporazumnog raskida 11. juna 2008. godine, kao osnovano priznato potraživanje za 36 mjeseci, pa mu je i dosuđeno 36 nezastarjelih zakupnina u označenom iznosu.

12. Kantonalni sud je Presudom broj 58 0 Ps 044546 09 Pz od 25. augusta 2009. godine drugoapelantovu žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio na način što je prvoapelantov protivtužbeni zahtjev, da mu drugoapelant isplati označeni iznos na ime zakupnine, u cjelini odbio. Također, prvoapelantova žalba u odnosu na njegovu obavezu da drugoapelantu isplati označeni iznos i nadoknadi troškove postupka u cjelini je odbijena kao neosnovana.

13. Kantonalni sud je u obrazloženju presude istakao da je prvostepeni sud pravilno prihvatio nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke. S tim u vezi je ukazano da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je vještak saslušan na glavnoj raspravi, da je potvrdio da je nalaz sačinio na temelju pravovaljane građevinske dokumentacije, građevinskih knjiga i dnevnika, te neposrednog izlaska na lice mjesta. Neosnovanim su ocijenjeni i prvoapelantovi navodi da sud nije uzeo u obzir Zakon o zakupu poslovnih zgrada i poslovnih prostorija u pogledu naknade nužnih troškova zakupcu, tj. drugoapelantu. S tim u vezi je ukazano da prema ugovoru o zakupu kao i ugovoru o sporazumnom raskidu ugovora o zakupu proizlazi da se govori o naknadi "sredstava uloženih u sanaciju, rekonstrukciju i dogradnju predmeta zakupa", da će se visina ovih troškova kretati "u okviru procjene sudskog vještaka i posebno formirane komisije od strane prvoapelanta", te da su se obje procjene odnosile na kompletna ulaganja a nikako samo na nužna ulaganja. Najzad, ukazano je i da je prvoapelant u odgovoru na tužbu izričito naveo da je "odlučio angažovati vještaka građevinske struke koji će izvršiti procjenu stvarno uloženih sredstava" a ne nužnih ulaganja.

14. Zatim, Kantonalni sud je istakao da je zakupnina povremeno davanje iz člana 375. ZOO koje zastarijeva protekom roka od pet godina. Kako je ugovor o zakupu zaključen 2. maja 2002. godine, od kada je prvoapelant u protivtužbi podnesenoj 19. augusta 2008. godine tražio isplatu zakupnine, te kako do podnošenja protivtužbe drugoapelanta nikad nije pozvao na plaćanje zakupnine, zaključeno je da je došlo do apsolutne zastare, tj. da je protekao rok od pet godina od dospjelog najstarijeg neisplaćenog potraživanja. Dalje, ukazano je da, ako se prihvati druga varijanta, a to je da su stranke u članu 6. ugovora o zakupu ugovorile da posebnim aneksom regulišu od kada teče obaveza plaćanja zakupnine, koji stranke nikad nisu zaključile, drugoapelant u žalbi osnovano ističe da zakupnine nikad nisu ni dospjele. U vezi s tim, ukazano je na član 78. ZOO, prema kojem se primjenjuje pravilo o odložnom uvjetu, te na član 74. stav 2. ZOO koji reguliše da, ako je ugovor zaključen pod odložnim uvjetom pa se uvjet ispuni, ugovor djeluje od trenutka njegovog zaključenja, ako što drugo ne proizlazi iz zakona, prirode posla i volje stranaka. Po ocjeni Kantonalnog suda u konkretnom slučaju priroda posla i volja stranaka bila je takva da se stadion dovede u funkciju, pa tek onda ugovori plaćanje zakupnine. Navedeno je dovedeno u vezu s čl. 99. do 101. ZOO, te je ukazano da stadion nije bio u funkciji, da je upravo zbog toga vršena njegova obnova, pa da bi bilo nelogično da drugoapelant plaća zakupninu a da od objekta ne ostvaruje nikakvu korist.

15. Vrhovni sud je Presudom broj 58 0 Ps 044546 09 Rev od 20. aprila 2010. godine prvoapelantovu reviziju djelimično uvažio i obje nižestepene presude preinačio u odluci o protivtužbenom zahtjevu prvoapelanta, tako da je drugoapelanta obavezao da mu na ime zakupnine isplati označeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, dok je u preostalom dijelu reviziju odbio.

16. Vrhovni sud je neosnovanim ocijenio navode prvoapelanta da u toku postupka nije dokazano da je drugoapelant uložio sredstva koja su mu dosuđena u adaptaciju objekta. U vezi s tim je ukazano, prije svega, na nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke, te da je pravilan zaključak drugostepenog suda koji je odbio kao neosnovan prvoapelantov prigovor da nalaz nije dat u skladu s pravilima struke.

17. Vrhovni sud je dalje ukazao da je osnovan prvoapelantov revizioni navod da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, ocjenjujući da je njegovo potraživanje na ime zakupnine zastarjelo. S tim u vezi je ukazano da je obligaciono-pravni odnos nastao 2. maja 2002. godine, ali da je plaćanje zakupnine odloženo za četiri godine nakon zaključenja ugovora. Vrhovni sud je ukazao da je članom 4. ugovora o zakupu ugovorena visina zakupnine, koja ulaganja će drugoapelant preduzeti kao zakupac u prve četiri godine, a u koja ulaganja će se uračunati kao zakupnina za taj period. Zatim, ukazano je da je članom 6. stav 1. ugovora bilo regulirano da će se uložena sredstva priznati zakupcu kroz plaćanje zakupnine, a stavom 2. istog člana da će ugovorne strane naknadno zaključiti aneks ugovora od kada počinje teći plaćanje zakupnine. S obzirom da aneks ugovora nikad nije zaključen, u najpovoljnijem slučaju obaveza plaćanja zakupnine bi dospjela 2. maja 2006. godine do kada je drugoapelant vršio adaptaciju stadiona, odnosno do namirenja uloženih sredstava u adaptaciju u skladu s članom 4. ugovora. Kako je prvoapelant podnio protivtužbu 19. augusta 2008. godine, zaključeno je da nije protekao rok od tri godine u kojem je mogao zahtijevati isplatu zakupnine za cijeli period, s obzirom da zakupnina nije uračunata u uložena sredstva kako je to ugovoreno članom 4. Ugovora o zakupu i čl. 3. i 4. Ugovora o sporazumnom raskidu ugovora o zakupu. Vrhovni sud je, imajući u vidu član 19. stav 1. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, čl. 68. i 361. stav 1. ZOO, te volju stranaka izraženu u ugovoru o zakupu i ugovoru o sporazumnom raskidu ugovora o zakupu, zaključio da je volja stranaka bila da se plaćanje zakupnine odloži četiri godine nakon zaključenja ugovora o zakupu, pa da prvoapelantovo potraživanje na ime zakupnine nije zastarjelo, jer u najpovoljnijem slučaju počinje teći od 2. maja 2006. godine. S obzirom da su nižestepeni sudovi pravilno utvrdili činjenično stanje ali pogrešno primijenili materijalno pravo, nižestepene presude su preinačene prema članu 250. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

18. Drugoapelant je 5. oktobra 2009. godine Općinskom sudu podnio prijedlog za izvršenje presude Općinskog suda koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda.

19. Drugoapelant je dopisom od 24. augusta 2010. godine obavijestio Općinski sud da zahtijeva odlaganje izvršenja, jer je 30. jula 2010. godine sklopljen vansudski sporazum o prebijanju potraživanja. Tuženi-izvršenik je dopisom od 20. augusta 2010. godine također obavijestio sud o vansudskom sporazumu prebijanja potraživanja, te predložio odgodu izvršenja do konačne isplate, kada će apelant podnijeti zahtjev za obustavu postupka.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije


20. Prvoapelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Prvoapelant tvrdi da u toku postupka pred redovnim sudovima nije poštovano pravilo o teretu dokazivanja, te da je tužbeni zahtjev drugoapelanta usvojen bez valjanog dokaza da je drugoapelant zaista izvršio ulaganje u adaptaciju stadiona u navedenom iznosu. Po njegovom mišljenju, cio postupak je vođen pod pretpostavkom da su navodi drugoapelanta tačni i uz njegovu obavezu da dokazuje suprotno. Po njegovom mišljenju, ovakvo kršenje prava na pravično suđenje rezultiralo je donošenjem odluka kojim se "direktno proizvodi povreda prava na imovinu". S tim u vezi je ukazano da obaveza plaćanja navedenog iznosa dovodi u pitanje cjelokupnu finansijsku stabilnost ove jedinice lokalne samouprave, te da je i laički gledano, očigledno da dosuđeni iznos uvelike prevazilazi vrijednost samog predmeta zakupa. Najzad, prvoapelant ukazuje da odluka drugoapelanta da raskine ugovor o zakupu zbog neisplativosti, tj. bez njegovog zahtjeva ili krivice, nije mogla za njega stvoriti obavezu da isplati označeni iznos i to bez ikakvog dokaza o stvarno izvršenim plaćanjima svih roba i usluga koji su po navodima tužbe činili adaptaciju.

21. Drugoapelant smatra da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Drugoapelant smatra da se Vrhovni sud, suprotno odredbama parničnog postupka, upuštao u drugačije utvrđivanje činjeničnog stanja, što je rezultiralo osporenom presudom kojom je materijalno pravo pogrešno primijenjeno. Po njegovom mišljenju, Vrhovni sud je proizvoljno postupio kada se upustio u tumačenje ugovora o zakupu, jer pri odlučivanju po reviziji ostaje vezan utvrđenim činjeničnim stanjem, a posebno kad ni on a ni prvoapelant u postupku nisu ukazivali na takvo činjenično stanje. Drugoapelant smatra da su potraživanja zakupnine i u skladu s članom 19. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i poslovnih prostorija bila dospjela sklapanjem ugovora, pa da su ispunjene pretpostavke iz člana 372. ZOO, odnosno da je s obzirom na vrijeme zaključenja ugovora i podnošenje protivtužbe bio protekao zastrani rok od pet godina.

22. Drugoapelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje, tj. pravo na pristup sudu, povrijeđeno i zbog činjenice da od 2. februara 2010. godine čeka na izvršenje pravosnažne i izvršne sudske odluke. U vezi s tim je ukazao da je tuženi usvojio budžet za 2010. godinu, pa da su nestale prepreke kojim je pravdano dosadašnje ignoriranje sudskog izvršnog postupka. Drugoapelant je u dopuni apelacije od 8. marta 2013. godine obavijestio Ustavni sud da je 30. jula 2010. godine s prvoapelantom zaključio sporazum o vansudskom poravnanju, te da su njegova potraživanja po ovom Sporazumu u cijelosti izmirena, pa da odustaje od ovog dijela apelacionih navoda.

b) Odgovor na apelaciju


23. Vrhovni sud je u odgovoru na apelacije istakao da ostaje kod razloga i obrazloženja iz svoje presude, te predložio da se apelacije odbiju kao neosnovane.

24. Kantonalni sud je u odgovoru na prvoapelantove navode istakao da u svemu ostaje kod razloga i obrazloženja iz svoje presude. U odgovoru na drugoapelantove navode ukazano je da smatra da je u presudi ovog suda zauzet pravilan stav o nastupanju zastare, te je istakao da se pridružuje navodima drugoapelanta.

25. Općinski sud je u odgovoru na prvoapelantove navode ukazao da u postupku pred ovim sudom nisu povrijeđena njegova prava na pravično suđenje i na imovinu, te da primjena zakona nije bila proizvoljna. U odgovoru na drugoapelantove navode o neizvršenju pravosnažne presude ukazao je na tok postupka izvršenja, te je zaključeno da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje.

V. Relevantni propisi


26. Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik FBiH" br. 53/03,73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7.


(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

(...)

Član 123.


(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 147.


Sud može, na prijedlog stranke, odrediti izvođenje dokaza vještačenjem kada je radi utvrđenja ili razjašnjenja određene činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže.

Član 148.


(1) Stranka koja predlaže vještačenje dužna je u prijedlogu naznačiti predmet i obim vještačenja, te predložiti osobu koja će obaviti vještačenje.

(2) Protivna stranka ce se izjasniti o predloženom vještaku, kao i o predmetu i obimu vještačenja.

(3) Ako stranke ne postignu sporazum o osobi koja treba biti određena za vještaka i predmetu i obimu vještačenja, odluku o tome će donijeti sud.

27. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni lis SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89; "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH" broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Uvjeti i njihovo dejstvo

Člana 74.
(...)

(2) Ako je zaključen pod odložnim uvjetom pa se uvjet ispuni, ugovor djeluje od trenutka njegovog zaključenja, osim ako iz zakona, prirode posla ili volje ugovornih strana ne proističe nešto drugo.

(...)

Primjena pravila o uvjetu

Član 78.


Kada dejstvo ugovora počinje teći od određenog vremena, shodno se primjenjuju pravila o odložnom uvjetu, a kad ugovor prestaje da važi po isteku određenog roka, shodno se primjenjuju pravila o raskidnom uvjetu.

Kad zastarjelost počinje teći

Član 361.


(1) Zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kad je povjerilac imao pravo da zahtjeva ispunjenje obaveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

(2) Ako se obaveza sastoji u tome da se nešto ne učini, da se propusti ili trpi, zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kada je dužnik postupio protivno obavezi.

28. Zakon o zakupu poslovnih zgrada i prostorija ("Službeni list SRBiH" br. 33/77, 12/87 i 30/90, i "Službeni list RbiH" br. 3/93 i 13/94)

Član 19.


Zakupac je dužan zakupninu plaćati u vrijeme određeno ugovorom.

(...)

VI. Dopustivost


29. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

30. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 Ps 044546 09 Rev od 20. aprila 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu prvoapelant je primio 12. maja 2010. godine, a apelacija je podnijeta 31. maja 2010. godine, odnosno osporenu presudu drugoapelant je primio 12. maja 2010. godine, a apelacija je podnesena 23. juna 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


33. Prvoapelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Drugoapelant smatra da mu je osporenom presudom Vrhovnog sud povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje


34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

35. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

36. S obzirom da je prvoapelant organ javne vlasti, Ustavni sud podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu od 27. februara 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/04, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati prvoapelantove navode u odnosu na ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

37. Iz provapelantovih navoda u suštini proizlazi da smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer je pogrešno utvrđeno činjenično stanje. U prilog ove tvrdnje prvoaeplant je istakao da je visina naknade koju treba da isplati drugoapelantu utvrđena bez valjanog dokaza, odnosno da su sudovi samo prihvatili drugoapelantovu tvrdnju iz tužbe o navodnim ulaganjima koja je imao na ime adaptacije stadiona.

38. Iz drugoapelantovog navoda u suštini proizlazi da smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer je Vrhovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo zaključivši da nije nastupila zastarjelost prvoapelantovog potraživanja na ime zakupnine, te da je, protivno zakonu, pri tom ponovo utvrđivao činjenice.

39. U vezi s navodima provapelanta i drugoapelanta da im je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).

40. U vezi s prvoapelantovim navodima da je visina ulaganja na ime adaptacije utvrđena bez valjanog dokaza, odnosno da su prihvaćene kao tačne drugoapelantove tvrdnje iznijete u tužbi, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je visina ulaganja na ime adaptacije utvrđena na temelju nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke, koji je sačinio na temelju pravovaljane građevinske dokumentacije, građevinskih knjiga i dnevnika, te neposrednog izlaska na lice mjesta. Zatim, vještak je saslušan na glavnoj raspravi a prvoapelant ne tvrdi da mu je pri tom bila uskraćena mogućnost da mu postavlja pitanja ili da osporava njegov nalaz i mišljenje. S tim u vezi Ustavni sud primjećuje da je prvoapelant prije pokretanja sudskog postupka formirao posebnu komisiju koja je izvršila procjenu izvršenih ulaganja na ime adaptacije koje je imao drugoapelant, da je ova komisija svoju procjenu zasnovala na dokumentaciji koja je bila predočena i vještaku građevinske struke ali bez izlaska na lice mjesta, te najzad, da se radilo o većem iznosu od onog koji je utvrđen na temelju nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke i koji je prvoapelant obavezan da plati drugoapelantu osporenim presudama. Najzad, prvoapelant i u apelaciji, osim tvrdnje da nalaz i mišljenje nije sačinjeno u skladu s pravilima struke, ne navodi u čemu se ogledaju navodne nepravilnosti i s tim u vezi ne nudi niti jedаn dokaz, osim pukog navoda da je dosuđeni iznos koji treba nadoknaditi drugoapelantu "veći od vrijednosti samog objekata". Najzad, s obzirom da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je iznos koji prvoapelant treba nadoknaditi drugoapelantu na ime adaptacije stadiona utvrđen na temelju nalaza i mišljenja vještaka, koji je potvrđen i iskazima saslušanih svjedoka, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani prvoapelantovi navodi da je iznos njegove obaveze utvrđen na osnovu tvrdnji drugoapelanta bez i jednog dokaza kojim bi te tvrdnje bile potvrđene.

41. U vezi s drugoapelantovim tvrdnjama da je Vrhovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo i da je pri tome, suprotno zakonu, ponovo utvrđivao činjenice, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda proizlazi da je ukazano na činjenično stanje koje je utvrđeno pred nižestepenim sudovima, a koje se ticalo vremena zaključenja ugovora o zakupu, sadržine pojedinih odredbi ugovora kojim su regulirana uzajamna prava i obaveze, način plaćanja zakupnine, te datum podnošenja provapelantove protivtužbe. Drugoapelant u apelaciji ne dovodi u pitanje niti jednu od ovih činjenica i ne tvrdi da one nisu utvrđene pred nižestepenim sudovima, odnosno ne osporava njihovu tačnost. Najzad, iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda proizlazi da je na temelju navedenog činjeničnog stanja Vrhovni sud zasnovao i primjenu materijalnog prava, te zaključio da nije zastarjelo provapelantovo potraživanje na ime zakupnine. Stoga, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je Vrhovni sud primjenu materijalnog prava, suprotno zakonu, kako tvrdi drugoapelant, zasnovao na ponovnom utvrđivanju činjenica.

42. Ustavni sud zaključuje da su navodi prvoapelanta i drugoapelanta o povredi prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno navodi drugoapelanta o povredi prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, neosnovani.

Ostali navodi


43. S obzirom da se prvoapelantovi navodi o povredi prava na imovinu svode na navode koji su već razmotreni u odnosu na pravo na pravično suđenje i za koje je zaključeno da su neosnovani, te da je drugoapelant u dopuni apelacije istakao da odustaje od dijela navoda koji su se ticali dužine trajanja izvršnog postupka, Ustavni sud smatra da nema potrebe da ih posebno ispituje i u odnosu na pravo na imovinu.

VIII. Zaključak


44. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana II/3.e) Evropske konvencije kada su redovni sudovi odlučne činjenice zasnovali na ocjeni dokaza koji su provedeni i u odnosu na koje stranama u postupku nije bila uskraćena mogućnost da se izjašnjavaju, pa na tako utvrđeno činjenično stanje primijenili materijalno pravo na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti.

45. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!