Službeni glasnik BiH, broj 47/16
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj
AP 2184/13, rješavajući apelaciju
Domenike Čete, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine -prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Mato Tadić, potpredsjednik
Zlatko M. Knežević, potpredsjednik
Valerija Galić, sutkinja
Miodrag Simović, sudija
Seada Palavrić, sutkinja
na sjednici održanoj 28. aprila 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija
Domenike Čete.
Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 P 003615 09 Gž od 28. marta 2013. godine u dijelu kojim je presuda Općinskog suda preinačena i odbijen zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da je stekla pravni osnov za otkup stana.
Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Tuzli koji je dužan da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke donese novu odluku u skladu s članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Tuzli da, u skladu s članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od mjesec dana od dana proteka roka iz prethodnog stava obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Domenika Četa (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Amir Omerćehajić, advokat iz Tuzle, podnijela je 20. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 P 003615 09 Gž od 28. marta 2013. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog pravobranilaštva Tuzla kao zakonskog zastupnika Općine Tuzla (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 15. januara 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 22. januara 2016. godine. Tužena nije dostavila odgovor na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelantica je 23. februara 2007. godine Općinskom sudu u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) podnijela tužbu protiv tužene i Direkcije za izgradnju d.o.o. Tuzla u kojoj je navela da je njezin suprug od Fonda za sanaciju posljedica i ublažavanje uzroka slijeganja zemljišta 15. oktobra 1987. godine dobio na privremeno korištenje stan u Tuzli u Ulici hadži Bakirbega Tuzlića broj 8 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), da joj je suprug umro 2002. godine i da je ona nastavila koristiti predmetni stan kao sunosilac stanarskog prava. Osim toga, u tužbi je istakla da od dodjele stana pa nadalje, dakle i nakon podnošenja tužbe, nikada nisu pokretani bilo kakvi postupci s ciljem da joj se uskrati pravo korištenja stana, pa budući da ga je koristila duže od osam godina neprekidno (koliko je prema zakonu potrebno za stjecanje stanarskog prava), tužbenim zahtjevom je zatražila da se utvrdi njezino stanarsko pravo na predmetnom stanu i pravni osnov za zakonito useljenje, a time i pravni osnov za otkup predmetnog stana. Apelantica je tokom prvostepenog postupka povukla tužbu u odnosu na prvobitno tuženu Direkciju za izgradnju d.o.o. Tuzla.
6. Općinski sud je Presudom broj 032-0-P-07-000422 od 8. juna 2009. godine usvojio apelanticin tužbeni zahtjev tako što je u izreci presude utvrđeno da je apelantica stekla stanarsko pravo i pravni osnov za zakonito useljenje u skladu s odredbama Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO), a time i pravni osnov za otkup predmetnog stana, što je tužena dužna priznati i trpjeti. U drugom stavu izreke presude je primljeno na znanje povlačenje tužbe u odnosu na Direkciju za izgradnju d.o.o. Tuzla.
7. Analizom i ocjenom svih izvedenih dokaza, Općinski sud je, prije svega, istakao nesporne činjenice prema kojima je apelanticinom suprugu predmetni stan dodijeljen 5. oktobra 1987. godine na privremeno korištenje, a najkasnije do 31. decembra 1988. godine, uz obavezu da sa SIZ-om stanovanja zaključi ugovor o korištenju stana i da je apelanticin suprug umro u Rijeci 29. oktobra 2002. godine. Sporna činjenica se ticala neprekidnog korištenja predmetnog stana od strane apelantice u trajanju od osam godina, zaključno s 6. decembrom 2000. godine. Na tu okolnost su saslušani svjedoci i apelantica u svojstvu parnične stranke, te su cijenjeni materijalni dokazi koje je apelantica u tu svrhu predložila i izvela, između ostalog, evidencija MUP-a Tuzla o adresi stanovanja i uvjerenje CIPS-a na ime apelantice.
8. Općinski sud je na osnovu svih izvedenih dokaza utvrdio činjenično stanje iz kojeg je izveo zaključak da je apelanticin tužbeni zahtjev u cjelini osnovan. S tim u vezi je u pogledu prvog dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na stjecanje stanarskog prava istakao da iz provedenih dokaza proizlazi da je apelantica na predmetnom stanu stekla stanarsko pravo jer od isteka roka za njegovo privremeno korištenje (31. decembar 1988. godine), dakle od 1. januara 1989. godine pa do 6. decembra 2000. godine niko, pa ni tužena, nije zahtijevao iseljenje apelantice iz stana. Stoga je, po ocjeni Općinskog suda, osnovan i dio zahtjeva koji se odnosi na utvrđenje da je apelantica stekla pravni osnov za zakonito useljenje jer je do useljenja došlo na osnovu rješenja o dodjeli predmetnog stana na privremeno korištenje.
9. Što se tiče drugog dijela tužbenog zahtjeva kojim je apelantica tražila da se utvrdi stjecanje pravnog osnova za otkup predmetnog stana, Općinski sud je, prije svega, naglasio da je ispunjena bitna procesna pretpostavka za podnošenje tužbe za utvrđenje iz člana 54. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), imajući pri tome u vidu odredbu iz člana 46. stav 2. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova). Naime, navedenom odredbom je propisano da osobe koje su do 6. decembra 2000. godine stekle stanarsko pravo ili pravni osnov za zakonito useljenje imaju pravo otkupa stana prema odredbama tog zakona, zbog čega je i taj dio tužbenog zahtjeva ocijenjen osnovanim i stoga je usvojen.
10. Kantonalni sud je Presudom broj 03 0 P 003615 09 Gž od 28. marta 2013. godine žalbu tužene djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je apelanticin zahtjev odbio u dijelu kojim je tražila da se utvrdi pravni osnov za otkup predmetnog stana, dok je u ostalom dijelu žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Kantonalni sud je, ispitujući prvostepenu presudu u granicama razloga žalbe i po službenoj dužnosti u pogledu pravilne primjene materijalnog prava i povreda odredaba parničnog postupka, ocijenio da je pravilan zaključak prvostepenog suda koji se tiče stjecanja stanarskog prava. S tim u vezi je ponovljeno da je apelantica bespravnim korištenjem stana neprekidno od 1. januara 1989. godine do 6. decembra 2000. godine, dakle duže od osam godina, u kom periodu je tužena (vlasnik) mogla tražiti iseljenje, a evidentno nije, stekla svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. Za odluku u tom dijelu, po ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud je naveo potpune i jasne razloge koji su zasnovani na relevantnom činjeničnom stanju iz kog su izvedeni pravilni zaključci.
11. Što se tiče drugog dijela tužbenog zahtjeva kojim je utvrđeno da je apelantica stekla pravni osnov za otkup predmetnog stana, Kantonalni sud smatra da je prvostepena presuda u tom dijelu rezultat pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi je naveden sadržaj novelirane odredbe člana 7. stav 2. Zakona o prodaji stanova kojom je propisano da se zahtjev za kupovinu stana podnosi u roku od dvije godine od dana stupanja na snagu ovog zakona (novelirana odredba je stupila na snagu 24. jula 2001. godine), odnosno u roku od tri mjeseca od dana okončanja eventualnog sudskog postupka, zavisno koji rok je kasniji, a ugovor o prodaji stana se mora zaključiti u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva za otkup stana. U najpovoljnijem slučaju, kako je dalje obrazloženo, apelanticin zahtjev za otkup stana mogao je biti podnesen do 24. jula 2003. godine. Međutim, iz nespornih činjenica proizlazi da apelantica tuženoj uopće nije podnosila zahtjev za otkup stana, zbog čega je, kako je zaključio Kantonalni sud, izgubila pravo na otkup stana pod uvjetima koje propisuje Zakon o prodaji stanova. Propuštanje roka za podnošenje zahtjeva za otkup stana ne podrazumijeva pravo pokretanja sudskog postupka u smislu člana 7. stav 3. Zakona o prodaji stanova jer pravo na pokretanje takvog postupka imaju samo oni nosioci stanarskog prava kojima prodavac uskrati sklapanje ugovora o kupoprodaji stana na osnovu blagovremenog zahtjeva, a ne oni koji su zahtjev podnijeli van roka, odnosno koji uopće nisu podnijeli zahtjev unutar roka iz člana 7. Zakona o prodaji stanova. Iz svih navedenih razloga, Kantonalni sud je žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu u jednom dijelu potvrdio, a u drugom preinačio i tužbeni zahtjev odbio.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iz apelacije u kojoj je hronološki opisan tok postupka i zaključak do kog je došao prvostepeni sud proizlazi da apelantica kršenje prava na imovinu vidi isključivo u pogrešnoj primjeni materijalnog prava u vezi s pravom na otkup stana. U vezi s tim, istakla je da joj je Kantonalni sud pogrešnom primjenom materijalnog prava oduzeo pravo da u zakonom propisanom postupku ostvari pravo na kupoprodaju stana, čime ju je doveo u neravnopravan položaj u odnosu na ostale nosioce stanarskog prava. Ukazala je na sadržaj odredbe člana 7. stav 2. Zakona o prodaji stanova koja je primijenjena u konkretnom slučaju i s tim u vezi pogrešno tumačenje Kantonalnog suda koji je u osporenoj presudi zaključio da je izgubila pravo da u sudskom postupku zahtijeva otkup stana. Nasuprot tome, apelantica smatra da je u stavu 2. navedene odredbe propisan poseban rok koji je vezan isključivo za stanove za koje se vodi sudski postupak i ustanovljen je upravo radi zaštite osoba koje do tada nisu regulirale svoje stanarsko pravo. Smatra da joj svakako pripada pravo na otkup stana u svojstvu nosioca stanarskog prava pod istim uvjetima kako su to učinile i druge osobe koje su imale svojstvo nosilaca stanarskog prava.
b) Odgovor na apelaciju
13. Kantonalni sud je naveo da je apelacija neosnovana jer je presuda tog suda koja je osporena apelacijom zakonita i pravilna, a osim toga navedenom presudom nije povrijeđeno apelanticino pravo na koje je ukazala.
V. Relevantni propisi
14.
Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 27/97) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
Ovim zakonom uređuju se uvjeti i način prodaje stanova na kojima postoji stanarsko pravo, zajedno sa zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade, te način određivanja cijene stana i prestanak stanarskog prava.
Član 7. st. 1. i 2.
Svaki nositelj stanarskog prava, izuzev u slučaju iz člana 5. ovog zakona, može istaći zahtjev za kupnju stana u pismenom obliku nositelju prava raspolaganja stanom (u daljem tekstu: prodavatelj), a prodavatelj ga je dužan prodati.
Zahtjev iz stava 1. ovog člana podnosi se u roku od jedne godine od dana primjene ovog zakona, a ugovor o kupoprodaji stana (u daljem tekstu: ugovor) mora se zaključiti u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva za kupnju stana.
15. U
Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH" broj 7/00 od 5. marta 2000. godine) relevantne odredbe glase:
Član 1.
U Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH" br. 27/97 i 11/98) u članu 7. stav 2. riječi "jedne godine" zamjenjuju se riječima: "dvije godine".
16. U
Odluci o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH" broj
32/01, na pravnu snagu stupila
24. jula 2001. godine) relevantne odredbe glase:
Član 1.
Član 7. stav 2. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00) mijenja se i glasi:
Zahtjev iz stava 1. ovog člana podnosi se u roku od dvije godine od dana stupanja na snagu ovog zakona, odnosno u roku od tri mjeseca od dana okončanja eventualnog sudskog postupka, zavisno koji rok je kasniji, a ugovor o prodaji stana (u daljem tekstu: ugovor) mora se zaključiti u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva za otkup stana.
Član 5.
Ova odluka objavljuje se bez odlaganja u "Službenim novinama Federacije BiH" i stupa na snagu danom objavljivanja (broj 109/01 17. jula 2001. godine).
17.
U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 3/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:
Član 54.
Tužilac može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave.
Takva se tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno ili, kad tužilac ima pravni interes da sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa.
[...]
Član 226.
Drugostepeni sud će presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu kad ustanovi da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.
Član 229.
Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od slijedećih razloga iznesenih u žalbi:
[...]
4) ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo;
[...]
VI. Dopustivost
18. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 03 0 P 003615 09 Gž od 28. marta 2013. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 22. aprila 2013. godine, a apelacija je podnesena 20. maja 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (
prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
22. Apelantica smatra da joj je presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju onemogućavanjem da otkupi stan na kojem je stekla stanarsko pravo i pravni osnov za zakonito useljenje.
Pravo na imovinu
23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
24. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
25. Ustavni sud podsjeća da je preduvjet za razmatranje navoda apelacije u vezi s pravom na imovinu prije svega utvrđivanje ima li apelantica "imovinu" u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizlazi da je apelantici u sudskom postupku, dakle presudom koju je djelimično osporila ovom apelacijom, utvrđeno stanarsko pravo na predmetnom stanu i pravni osnov za zakonito useljenje prema odredbama ZSO, dok je u dijelu kojim je tražila utvrđenje pravnog osnova za otkup predmetnog stana njezin zahtjev odbijen. Iz navedenog proizlazi da Ustavni sud prvenstveno treba ispitati šta predstavlja apelanticinu imovinu koja bi uživala zaštitu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
26. U tom kontekstu, Ustavni sud ističe da je u svojoj jurisprudenciji usvojio stav da pojam "imovina" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne uključuje samo pokretnu i nepokretnu imovinu, već podrazumijeva i širok spektar imovinskih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj
U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 33/01). Također, prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) "imovina" koja se štiti može biti ili "postojeća imovina" (vidi Evropski sud,
Van der Mussele, presuda od 23. novembra 1983, serija A, broj 70, tačka 48) ili ona imovina za koju apelant ima "legitimno očekivanje" da će je dobiti (vidi Evropski sud,
Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stav 27. i Ustavni sud, Odluka broj
AP 2349/06 od 27. februara 2008. godine). Pri tome, "legitimno očekivanje" mora biti više od puke nade da će apelant uspjeti s postavljenim zahtjevom, odnosno mora biti zasnovano na zakonu ili na sudskoj odluci (vidi,
mutatis mutandis, Evropski sud,
Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, Odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stav 69. i Ustavni sud, Odluke o dopustivosti br.
AP 2361/06 od 10. januara 2008. godine i
AP 1846/06 od 12. juna 2008. godine, obje dostupne na www.ustavnisud.ba). Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj dosadašnjoj praksi zaključio da stanarsko pravo predstavlja
sui generis vlasničke interese koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj
U 8/99 od 5. novembra 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99).
27. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelantica tužbom za utvrđenje od 23. jula 2007. godine, shodno procesnim pretpostavkama iz člana 54. st. 1. i 2. ZPP-a, zatražila utvrđenje sljedećih činjenica: da je stekla stanarsko pravo i pravni osnov za zakonito useljenje u predmetni stan (prema odredbama ZSO) i da je stekla pravni osnov za otkup predmetnog stana (prema odredbama Zakona o otkupu stanova). Osporenom presudom je pravomoćno odlučeno da je apelantica bespravnim korištenjem stana neprekidno, počev od 1. januara 1989. godine do 6. decembra 2000. godine, na predmetnom stanu
stekla svojstvo nosioca stanarskog prava. Imajući to u vidu, proizlazi da je apelantica imala legitimno očekivanje zasnovano na Zakonu o prodaji stanova (kao i u presudi Općinskog suda) da će u sudskom postupku steći i pravni osnov za otkup predmetnog stana, koje u konkretnom slučaju predstavlja imovinu koja uživa zaštitu u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
28. Sljedeće pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je osporenom odlukom koju apelantica osporava u dijelu kojim je odbijen njezin tužbeni zahtjev za utvrđenje da je stekla pravni osnov za otkup stana došlo do miješanja u apelanticinu imovinu. Evropski sud smatra da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju "u biti, garantira pravo na imovinu" i "sadrži tri različita pravila". Prvo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava načelo mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, obuhvaća lišavanje imovine i ograničava ga izvjesnim uvjetima. Treće, sadržano u drugom stavu, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu s općim interesom provođenjem onih zakona za koje smatraju da su potrebni za tu svrhu (vidi Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Odluka broj
U 3/99 od 17. marta 2000. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 21/00). Drugo i treće pravilo se tiču posebnih instanci uplitanja u prava na mirno uživanje imovine (vidi Evropski sud,
Scollo protiv Italije, presuda iz 1995, serija A, broj 315, stav 26). Ako mjera, odnosno propust da se preduzmu adekvatne mjere negativno utječu na vlasništvo, a predmetno činjenje ili nečinjenje nije u opsegu ni drugog ni trećeg pravila, neophodno je razmotriti da li je povrijeđeno prvo pravilo i zbog toga se mora odrediti "da li je uspostavljen pravedan odnos između zahtjeva općeg interesa zajednice i potrebe da se zaštite osnovna prava pojedinca" (vidi Evropski sud,
Sporrong i Lonnroth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 69).
29. Ustavni sud podsjeća da svako miješanje u pravo prema drugom ili trećem pravilu mora biti predviđeno zakonom, mora služiti legitimnom cilju, mora uspostavljati pravičnu ravnotežu između prava nosioca prava i javnog i općeg interesa (načelo proporcionalnosti). Drugim riječima, opravdano miješanje se ne može nametnuti samo zakonskom odredbom koja ispunjava uvjete vladavine prava i služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego mora, također, održati razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nosioci prava se ne smiju podvrgavati proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose preveliki teret u ostvarivanju legitimnog cilja (vidi presudu Evropskog suda,
Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 26. aprila 1979, serija A, broj 30, stav 65).
30. S obzirom na to, kako je prethodno navedeno, da je apelantica na predmetnom stanu, pravomoćnošću osporene odluke u dijelu stjecanja stanarskog prava, to pravo stekla i da se radi o apelanticinoj imovini proizlazi da je u konkretnom slučaju, odbijanjem njezinog zahtjeva da je stekla pravni osnov za otkup stana, došlo do miješanja u apelanticinu imovinu. Pri odgovoru na pitanje da li je miješanje bilo u skladu sa zakonom, Ustavni sud konstatira da je osporena presuda u odbijajućem dijelu zasnovana na odredbi člana 7. stav 2. Zakona o prodaji stanova kojom su propisani rokovi za podnošenje zahtjeva za otkup stana. Pri tome je Kantonalni sud, navodeći sadržaj navedene odredbe, ukazao da se zahtjev za kupovinu stana podnosi u roku od dvije godine od dana stupanja na snagu ovog zakona (novelirana odredba je stupila na snagu 24. jula 2001. godine), odnosno u roku od tri mjeseca od dana okončanja eventualnog sudskog postupka, zavisno koji rok je kasniji, a ugovor o prodaji stana se mora zaključiti u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva za otkup stana. Iz navedenog, kako zapaža Ustavni sud, proizlazi da su ovom odredbom propisana dva roka u kojima je moguće podnijeti zahtjev za otkup stana, i to prvi koji počinje teći od stupanja na snagu zakona i drugi koji počinje teći od okončanja eventualnog sudskog postupka, u zavisnosti od toga koji je rok kasniji. Kantonalni sud je prilikom odlučivanja u pogledu primjene jednog ili drugog roka zaključio da je apelantica, u najpovoljnijem slučaju, zahtjev za otkup stana mogla podnijeti najkasnije do 24. jula 2003. godine, dakle u roku koji počinje teći od stupanja na snagu navedenog zakona. Što se tiče drugog roka iz iste odredbe, koji počinje teći od okončanja eventualnog sudskog postupka, Kantonalni sud je mišljenja da navedeni rok u konkretnoj situaciji nije primjenjiv jer iz nespornih činjenica utvrđenih u prvostepenom postupku jasno proizlazi da apelantica uopće nije podnosila zahtjev za otkup stana, zbog čega je izgubila pravo na otkup stana u sudskom postupku prema uvjetima koje propisuje Zakon o prodaji stanova. U vezi s navedenim, Ustavni sud, iako generalno ne provjerava činjenice i način na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, podsjeća na odredbu člana 54. ZPP-a prema kojoj:
"Tužilac može u tužbi tražiti da sud utvrdi postojanje ili nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa [...] kad ima pravni interes da sud utvrdi postojanje ili nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa." U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je nesumnjivo da su oba suda koja su odlučivala o tužbenom zahtjevu/tužbenim zahtjevima apelantice ocijenila da apelantica ima pravni interes da u sudskom postupku utvrdi postojanje svog prava ili pravnog odnosa, nakon čega su saglasno, presudom koja je u tom dijelu postala pravomoćna, utvrdili da je apelantica na predmetnom stanu stekla svojstvo nosioca stanarskog prava prema odredbama ZSO. Dovodeći ovu činjenicu u vezu s relevantnom odredbom Zakona o prodaji stanova (član 7. st. 1. i 2) i jasno opredijeljenim tužbenim zahtjevom apelantice prema kojem je zahtijevala da se u sudskom postupku utvrdi "da je stekla pravni osnov za otkup stana", a ne da predmetni stan od tužene otkupi, kako je zaključio Kantonalni sud (strana 4. obrazloženja presude), Ustavni sud zapaža da je prvim stavom regulirano ko može istaći zahtjev za kupovinu stana, dok su drugim stavom regulirani rokovi za podnošenje tog zahtjeva. Iz sadržaja odredbe člana 7. stav 1. Zakona o prodaji stanova proizlazi da svaki nosilac stanarskog prava može istaći zahtjev za kupovinu stana. U stavu 2. iste zakonske odredbe uspostavljena su dva roka za podnošenje tog zahtjeva: od stupanja na snagu zakona ili rok od okončanja eventualnog sudskog postupka. Imajući u vidu da je apelantica tužbu za ostvarenje svojih prava podnijela u februaru 2007. godine, dakle po isteku roka koji teče od stupanja na snagu zakona za koji je Kantonalni sud zaključio da je istekao 24. jula 2003. godine, da prema relevantnim odredbama ZSO-a i odredbama ZPP-a (član 54) pravo na podnošenje tužbe za utvrđenje nije ograničeno (dovoljan uvjet je postojanje pravnog interesa), da je apelantici svojstvo nosioca stanarskog prava kao prethodnog uvjeta iz člana 7. stav 1. Zakona o prodaji stanova utvrđeno u sudskom postupku 28. marta 2013. godine (datum donošenja osporene presude kojom je u tom dijelu prvostepena presuda postala pravomoćna), proizlazi da je Kantonalni sud, zanemarujući jasno opredijeljen zahtjev apelantice i drugi propisani rok iz iste zakonske odredbe člana 7. stav 2. Zakona o prodaji stanova koji počinje teći od okončanja sudskog postupka, i kojim je, dakle, upravo regulirana situacija u kojoj se nalazi apelantica, proizvoljno primijenio materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da je Kantonalni sud u pogledu stjecanja pravnog osnova za otkup stana pogrešno primijenio materijalno pravo jer je u situaciji kad je svojom odlukom apelantici potvrdio svojstvo nosioca stanarskog prava prema odredbama ZSO, a zatim joj u istom sudskom postupku koji je bio u toku, zanemarujući drugi mogući rok iz člana 7. stav 2. Zakona o prodaji stanova koji teče od okončanja eventualnog sudskog postupka, odbio tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi "da je stekla pravni osnov za otkup stana", a ne da predmetni stan otkupi od tužene u tom postupku. Ovo posebno imajući u vidu da je do pravomoćnosti prvostepene presude u tom dijelu, dakle 28. marta 2013. godine, apelantica na predmetnom stanu bila bespravni korisnik i da je stoga imala pravni interes da u sudskom postupku ostvari pravo prema odredbama ZSO, a to dalje znači da u roku iz člana 7. stav 2. Zakona o prodaji stanova koji je Kantonalni sud cijenio (počev od stupanja na snagu zakona) nije ni mogla podnijeti zahtjev za otkup stana, već isključivo u roku koji počinje teći od okončanja eventualnog sudskog postupka.
31. Ustavni sud stoga smatra da u okolnostima konkretnog slučaja miješanje u apelanticino pravo na imovinu nije bilo zakonito jer je Kantonalni sud zanemario da je apelantica tek u sudskom postupku stekla uvjete (NSP) iz kojih je mogla crpiti svoja daljnja prava koja proizlaze iz Zakona o prodaji stanova, a naročito rok koji za nosioce stanarskog prava teče od okončanja
eventualnog sudskog postupka. Ovo posebno imajući u vidu da iz sadržaja odredbe člana 7. stav 2. Zakona o prodaji stanova nesporno proizlazi namjera zakonodavca da zaštiti osobe koje se nalaze u ovakvoj situaciji budući da zakonodavac u navedenoj odredbi u kontekstu navedenih rokova eksplicitno regulira da se primjenjuje onaj rok koji je kasniji ("zavisno koji rok je kasniji"), što je Kantonalni sud očigledno u cijelosti zanemario.
32. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da je osporenom presudom Kantonalnog suda u dijelu kojim je odbijen apelanticin zahtjev za utvrđenje da je stekla pravni osnov za otkup stana, miješanjem koje nije bilo zakonito, prekršeno apelanticino pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
33. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer je Kantonalni sud prilikom odlučivanja o stjecanju pravnog osnova za otkup stana proizvoljno primijenio materijalno pravo, zanemarujući činjenicu da je apelantica u istom sudskom postupku stekla svojstvo nosioca stanarskog prava od kada je formalno stekla uvjet da podnese zahtjev za otkup stana u roku koji prema odredbi člana 7. stav 2. Zakona o prodaji stanova počinje teći od eventualnog okončanja sudskog postupka, a ne od stupanja na snagu zakona, iz čega slijedi da miješanje u pravo na imovinu apelantice nije bilo zakonito.
34. Na osnovu čl. 59. st. (1) i (2) i 62. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
35. U smislu člana 43. stav (1) Pravila Ustavnog suda sutkinja Seada Palavrić je dala izjavu o neslaganju s ovom odlukom većine.
36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.