Službeni glasnik BiH, broj 21/14

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1210/11, rješavajući apelacije J.B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 27. februara 2014. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Usvajaju se apelacije J.B.

Utvrđuje se povreda iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukidaju se presude Vrhovnog suda Republike Srpske br. 11 0 U 001133 10 Uvp od 22. decembra 2010. godine i 11 0 U 001579 10 Uvp od 22. decembra 2010. godine.

Predmeti se vraćaju Vrhovnom sudu Republike Srpske, koji je dužan da po hitnom postupku donese nove odluke u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE


I. Uvod


1. J.B. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Kneževa, koju zastupa Vitomir D. Gajić, advokat iz Banje Luke, podnijela je 11. marta 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 001579 10 Uvp od 22. decembra 2010. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 001579 09 U od 25. januara 2010. godine, te zaključka Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Banja Luka-Odsjek Banja Luka (u daljnjem tekstu: Odsjek Banja Luka) broj 05-050-17-196/00 od 2. aprila 2009. godine. Predmetna apelacija je u Ustavnom sudu evidentirana kao AP 1210/11.

2. Apelantica je isti dan podnijela Ustavnom sudu apelaciju i protiv Presude Vrhovnog suda broj 110 U 001133 10 Uvp od 22. decembra 2010. godine, Presude Okružnog suda broj 11 0 U 001133 09 U od 25. januara 2010. godine, Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Banja Luka (u daljnjem tekstu: Ministarstvo za izbjeglice) broj 18.05/2-R 5/09 od 20. januara 2009. godine i Rješenja Odsjeka Banja Luka broj 05-050-17-196/2000 od 3. decembra 2008. godine. Predmetna apelacije je evidentirana kao AP 1211/11.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


3. Budući da predmetne apelacije pokreću identično činjenično i pravno pitanje, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 1210/11 i AP 1211/11 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1210/11.

4. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Okružnog suda, Ministarstva za izbjeglice i Odsjeka Banja Luka zatraženo je 13. novembra 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju.

5. Okružni sud i Ministarstvo za izbjeglice su dostavili odgovore 20. novembra 2013. godine, Vrhovni sud je dostavio odgovor 26. novembra 2013. godine.

6. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantici 17. januara 2014. godine.

III. Činjenično stanje


7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene


8. Rješavajući apelanticin zahtjev od 14. aprila 2000. godine za vraćanje u posjed stana koji se nalazi u Kneževu, u Ulici Gavrila Principa bb, u zgradi "C" 36 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), vlasništvo OŠ "Dositej Obradović" Kneževo (u daljnjem tekstu: vlasnik stana), Odsjek Banja Luka je u ponovnom postupku donio Rješenje broj 05-050-17-196/00 od 26. novembra 2003. godine, koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva za izbjeglice, kojim je, između ostalog, utvrđeno da je Ž.K. (u daljnjem tekstu: bivši apelanticin suprug) bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, te je apelantici dozvoljeno vraćanje u posjed predmetnog stana. Istim rješenjem je utvrđen prestanak prava korištenja predmetnog stana privremenom korisniku N.S. (u daljnjem tekstu: privremeni korisnik) bez prava na alternativni smještaj, koji je predmetni stan koristio po osnovu ugovora o korištenju, zaključenog sa SIZ-om za stambeno-komunalne djelatnosti Skender-Vakuf od 8. aprila 1993. godine.

9. Apelantica je 26. februara 2004. godine uvedena u posjed predmetnog stana, koji je, u međuvremenu, 20. februara 2006. godine otkupila, te na njemu uknjižila pravo vlasništva u relevantnim evidencijama.

10. Privremeni korisnik je protiv rješenja nadležnih organa uprave kojima je apelantici vraćen predmetni stan u posjed koristio pravne lijekove koji su mu bili na raspolaganju, što je rezultiralo vraćanjem predmeta na ponovno odlučivanje.

Činjenice u predmetu broj AP 1211/11 (ponovni postupak za vraćanje predmetnog stana)


11. Odlučujući u ponovnom postupku Odsjek Banja Luka je donio Rješenje broj 05-050-17-196/2000 od 3. decembra 2008. godine, kojim je odbijen apelanticin zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed. U obrazloženju je prvostepeni organ uprave iznio hronologiju postupka, taksativno navodeći koje je sve dokaze proveo u ponovnom postupku (sve iscrpnije na str. 1-4. rješenja).

12. U obrazloženju se prvostepeni organ uprave pozvao na odredbu člana 14. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) koju je citirao, a u vezi sa kojom je izrazio stav da se radi o jednoj uopćenoj odredbi. U tom kontekstu se pozvao na Odluku Ustavnog suda broj AP 645/04 od 2. decembra 2005. godine u kojoj je naglašeno da je namjera zakonodavca da se zakon primijeni na ona lica koja su zbog ratnih okolnosti zaista dovedena u položaj izbjeglice ili raseljenog lica. Imajući u vidu navedeno, ocjenjujući provedene dokaze, Odsjek Banja Luka je utvrdio da je apelanticin bivši suprug, kao nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, napustio stan prije 30. aprila 1991. godine, jer je dobio kredit za individualnu stambenu gradnju, obavezujući se da će predmetni stan napustiti, u smislu člana 13. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSO). Potom je utvrđeno da je apelantica, kao sunosilac stanarskog prava na stan, napustila predmetni stan tokom ljeta 1992. godine, ostavljajući predmetni stan na korištenje porodici Stojanović, nakon što je apelantica sporazumno raskinula radni odnos sa Općinom Skender-Vakuf 30. novembra 1991. godine, gdje je radila, nakon čega se 11. maja 1992. godine trajno zaposlila u organima uprave u Općini Banja Luka. Na temelju takvog činjeničnog utvrđenja Odsjek Banja Luka je došao do zaključka da je apelantica napustila Kneževo radi zaposlenja u Banjoj Luci, a ne zbog ratnih okolnosti, tako da apelantica nema status raseljenog lica, odnosno izbjeglice. Dakle, kako je apelantica samovoljno napustila predmetni stan, ona, a niti članovi njenog domaćinstva, nikada nisu imali status izbjeglice i raseljenog lica, pa se, kako je u obrazloženju navedeno, apelanticinom zahtjevu za vraćanje u posjed predmetnog stana ne može udovoljiti.

13. Odlučujući o apelanticinoj žalbi podnesenoj protiv prvostepenog rješenja, Ministarstvo za izbjeglice je donijelo Rješenje broj 18.05/2-R/09 od 20. januara 2009. godine. Nakon što je ispitao prvostepeno rješenje, drugostepeni organ je zaključio da je ono pravilno i na zakonu zasnovano (o čemu se drugostepeni organ opširnije izjasnio na str. 2. i 3. obrazloženja rješenja). Ministarstvo za izbjeglice je ocijenilo neosnovanim apelanticine žalbene navode da je prvostepeni organ prilikom odlučenja trebalo da ima u vidu činjenicu da je ona otkupila predmetni stan, obrazloživši to činjenicom da je svrha Zakona o prestanku primjene da štiti pravo prijeratnih vlasnika imovine, odnosno nosilaca stanarskog prava i korisnika stanova koji su to bili na 30. april 1991. godine, te da omogući da se vrate u posjed te imovine svi oni koji su zbog ratnih okolnosti zaista dovedeni u položaj izbjeglice i raseljenog lica.

14. Apelantica je protiv osporenog drugostepenog rješenja tužbom pokrenula upravni spor kod Okružnog suda, koji je Presudom broj 11 0 U 001133 09 U od 25. januara 2010. godine tužbu kao neosnovanu odbio. U obrazloženju je navedeno, između ostalog, da su nižestepeni organi nesporno utvrdili da je apelantica napustila predmetni stan u periodu od 30. aprila 1991. godine do 19. decembra 1998. godine. Međutim, kako je istakao Okružni sud, da li se apelantica može smatrati izbjeglicom, odnosno raseljenim licem, u skladu sa Aneksom 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH (u daljnjem tekstu: Okvirni sporazum) procjenjuje se u vezi sa razlozima napuštanja predmetnog stana, koji moraju biti u vezi sa ratnim sukobima, da bi se steklo pravo na povrat stana. U tom kontekstu Okružni sud se pozvao na relevantne odredbe Zakona o raseljenim licima, povratnicima i izbjeglicima u RS, kojima je definirano ko se smatra izbjeglicom, odnosno raseljenim licem, u šta se apelantica ne može svrstati, budući da je predmetni stan napustila iz ekonomskih razloga što nije bilo motivirano sukobima, ratnim razaranjima ili osnovanim strahom od progona. Apelanticine navode da je predmetni stan napustila zbog finansijskih poteškoća, da je tome doprinijela i okolnost da je na njenog oca i starijeg sina pucano, te da je porodična vikendica njenog oca zapaljena Okružni sud je ocijenio irelevantnim. U tom pravcu je pojašnjeno da je apelantica dozvolila porodici Stojanović da se useli u predmetni stan, pa je na taj način isključena svaka sumnja o bilo kakvom pritisku po nacionalnoj osnovi, što se ne može dovesti u kontekst sa paljenjem vikendice apelanticinog oca na području rijeke Ugre, niti drugim okolnostima koje je apelantica navela.

15. Prema ocjeni Okružnog suda, nasuprot apelanticinim stavovima, takvi motivi nisu opravdali apelanticine razloge da napusti predmetni stan, niti su tog kvaliteta da bi apelanticu doveli u položaj raseljenog lica. Zbog svega navedenog, Okružni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nije bilo osnova da se na apelanticin zahtjev primijene odredbe člana 14. Zakona o prestanku primjene, kako su pravilno utvrdili upravni organi, sve u saglasnosti sa stavom Ustavnog suda, izraženim u Odluci broj AP 645/04 od 2. decembra 2005. godine, tako da nisu ostvareni razlozi iz člana 10. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS) za poništenje osporenog akta, te je, u smislu odredbe člana 31. st. 1. i 2. ZUS-a, odlučeno kao u izreci presude.

16. Vrhovni sud je, odlučujući o apelanticinom zahtjevu za vanredno preispitivanje osporene odluke Okružnog suda, donio Presudu broj 11 0 U 001133 10 Uvp od 22. decembra 2010. godine kojom je zahtjev odbijen kao neosnovan. Obrazlažući stav o neosnovanosti zahtjeva, Vrhovni sud je naveo da je za primjenu odredaba člana 14. Zakona o napuštenim stanovima odlučno pod kojim okolnostima je lice napustilo stan u relevantnom periodu, a razlozi koje je apelantica pružila u tom pravcu ne mogu biti osnova za zaključak da se apelantica može smatrati raseljenim licem. Osim toga, kako je istakao Vrhovni sud, okolnost da je apelantica 22. februara 2006. godine sa vlasnikom stana zaključila kupoprodajni ugovor o otkupu predmetnog stana nije zakonski osnov za prekid predmetnog upravnog postupka, pa pošto nisu ostvareni razlozi predviđeni odredbom člana 35. stav 2. ZUS-a, u smislu odredbe člana 40. stav 1. navedenog zakona, odlučeno je kao u izreci presude.

Činjenice u predmetu broj AP 1210/11 (postupak reizvršenja)


17. Zaključkom Odsjeka Banja Luka o reizvršenju broj 05-050-17-196/00 od 2. aprila 2009. godine dozvoljeno je reizvršenje iseljenjem apelantice iz predmetnog stana i njegova predaja u posjed privremenom korisniku, uz preciziranje načina izvršenja, sve preciznije navedeno u tač. od 1. do 4. dispozitiva zaključka. Odsjek Banja Luka je prilikom odlučenja imao u vidu da je pravosnažno odbijen apelanticin zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed, te se u tom smislu navedeni organ pozvao na odredbu člana 271. Zakona o opštem upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZOUP) kojom je propisano da "kad je na osnovu rješenja provedeno izvršenje, a rješenje je kasnije poništeno ili izmijenjeno, izvršenik ima pravo da traži da mu se vrati ono što mu je oduzeto, odnosno da se uspostavi stanje koje proizlazi iz novog rješenja", pa pošto postoji pravna i faktična mogućnost da se privremenom korisniku vrati predmetni stan u posjed, prvostepeni organ uprave je, u smislu citirane odredbe, odlučio kao u dispozitivu rješenja.

18. Odlučujući o apelanticinoj žalbi podnesenoj protiv zaključka Odsjeka Banja Luka, Ministarstvo za izbjeglice je Rješenjem broj 18.05/2-P 190/09 od 11. maja 2009. godine žalbu uvažilo, osporeni zaključak poništilo i predmet vratilo prvostepenom organu uprave na ponovni postupak i odlučivanje. Nakon što je preispitao osporeni akt, drugostepeni organ uprave je zaključio da je osporeni zaključak donesen uz pogrešnu primjenu odredaba člana 271. ZOUP-a, koje je Ministarstvo citiralo, kojima je upravo regulirana predmetna sporna situacija. U tom kontekstu je pojašnjeno da izvršenik ima pravo da traži reizvršenje, odnosno da traži da mu se vrati ono što mu je oduzeto, ali samo u situaciji kada postoji pravna i faktična mogućnost za to. Ministarstvo za izbjeglice je istaklo da je prvostepeni organ naveo da u konkretnom slučaju postoji pravna i faktična mogućnost da se provede postupak reizvršenja, ali ove navode ničim nije potkrijepilo, jer samo postojanje konačne odluke u upravnoj stvari koja je predmet postupka nije dovoljan razlog za postojanje pravne i faktičke mogućnosti za reizvršenje. Navedeno posebno zbog toga, kako je u obrazloženju istaknuto, što je privremeni korisnik predmetni stan dobio u periodu od 1. aprila 1991. godine do 19. decembra 1998. godine, dakle, u periodu u kojem svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju stana koji je tada zaključen prestaje da važi, a lice koje živi u takvom stanu na osnovu stanarskog prava koje mu prestaje po tom osnovu smatra se privremenim korisnikom. Navedeno je da iz spisa proizlazi da je privremeni korisnik domicilni stanovnik Kneževa, koji stoga nema pravo na alternativni smještaj. Ministarstvo je još posebno naglasilo da je prvostepeni organ zanemario okolnost da je apelantica otkupila predmetni stan, te izvršila upis prava vlasništva u javnim knjigama, pa je i to dodatni razlog što reizvršenje u predmetnom slučaju nije moguće realizirati. Odluka je donesena na temelju odredbe člana 227. stav 2. ZOUP-a.

19. Okružni sud je, odlučujući o tužbi privremenog korisnika podnesenoj protiv drugostepenog rješenja, donio Presudu broj 11 0 U 001579 09 U od 25. januara 2010. godine kojom je tužbu uvažio, osporeni akt poništio rješavajući predmetnu upravnu star tako što je odbio apelanticinu žalbu podnesenu protiv osporenog zaključka Odsjeka Banja Luka, tako da je osporena presuda u svemu zamijenila poništeni upravni akt. Okružni sud je, prije svega, naveo da je osporeni akt donesen uz povredu pravila postupka, budući da se on nije mogao temeljiti na odredbi člana 227. stav 2. ZOUP-a, jer je tuženi organ, na osnovu činjeničnog utvrđenja u prvostepenom postupku, izveo drugačiji zaključak u pogledu osnovanosti zahtjeva za reizvršenje.

20. Osim toga, kako je istakao Okružni sud, drugostepeni organ uprave je zauzeo pogrešan stav i u vezi sa postojanjem pravnih i faktičkih smetnji za reizvršenje, pozvavši se u tom smislu na odredbu člana 9. stav 3. u vezi sa stavom 2. Zakona o privatizaciji državnih stanova, koji je važio u vrijeme zaključenja ugovora o otkupu predmetnog stana, iz koje proizlazi da je navedeni ugovor ništav, jer je u vrijeme njegovog zaključenja bilo sporno apelanticino stanarsko pravo. Međutim, kako je istaknuto, takav ugovor je, ipak, proizveo pravno djejstvo jer je prihvaćen kao valjan i upisan u javne evidencije. Prema ocjeni Okružnog suda, apelantica je nesavjestan stjecalac predmetnog stana i protivizvršenje protiv nje je moguće, pa je zbog svega navedenog odlučeno kao u izreci, primjenom odredaba člana 31. st. 1, 2. i 5. ZUS-a, jer su za to ostvareni uvjeti iz odredaba člana 10. st. 2. i 4. ZUS-a.

21. Vrhovni sud je, odlučujući o apelanticinom zahtjevu za vanredno preispitivanje osporene presude Okružnog suda, donio Presudu broj 11 0 U 001579 10 Uvp od 22. decembra 2010. godine kojom je odbio zahtjev kao neosnovan. U obrazloženju je navedeno, između ostalog, da razlozi koje je apelantica u zahtjevu navela, a tiču se okolnosti da je apelantica predmetni stan otkupila, nisu razlozi koji se sa uspjehom mogu isticati u upravnom postupku, odnosno postupku administrativnog izvršenja rješenja. Kako je istaknuto, budući da je u upravnom postupku konačno odlučeno da apelantica nema pravo na vraćanje predmetnog stana, otpao je pravni osnov na temelju kojeg je apelantica uvedena u posjed stana, jer je prethodno rješenje kojim je apelantici dozvoljeno vraćanje predmetnog stana u posjed poništeno. S obzirom na navedeno, privremeni korisnik je, u smislu odredbe člana 271. Zakona o opštem upravnom postupku, imao pravo da uspostavi stanje koje je proizašlo iz novog rješenja kojim je odbijen apelanticin zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana. S obzirom na sve navedeno i činjenicu da nisu ostvareni razlozi predviđeni odredbom člana 35. stav 2. ZUS-a, odlučeno je kao u izreci presude na osnovu odredbe člana 40. stav 1. ZUS-a.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije


22. Apelantica smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U apelacijama se ukazuje da su osporene odluke donesene kao rezultat proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Stav sudova i organa uprave da je apelantica napustila stan iz ekonomskih razloga, te da zbog toga nema status raseljenog lica je pogrešan i u suprotnosti sa odredbom člana 14. Zakona o prestanku primjene. U tom kontekstu apelantica se pozvala na uputstvo Visokog predstavnika za BiH iz 1999. godine o primjeni Zakona o prestanku primjene u kome je dato autentično tumačenje za primjenu relevantnih odredaba Zakona o prestanku primjene, uključujući i odredbe člana 14. Zakona o prestanku primjene. Zatim, ističe da su redovni sudovi zanemarili okolnost da je apelantica vlasnica predmetnog stana, te da u konkurenciji prava vlasništva i statusa privremenog korisnika prevagu svakako ima vlasnik stana. Prema apelanticinoj ocjeni, u takvim okolnostima se nije moglo dozvoliti reizvršenje, jer bi njegovim provođenjem došlo do grube povrede instituta vlasništva i jer bi se u posjed uvelo lice koje prema toj imovini nema relevantna, a kamoli jača prava od apelantice. Predloženo je da se utvrdi kršenje prava na koja se u apelaciji pozvala, da se ukinu sporne odluke i predmeti vrate na ponovno odlučivanje.

b) Odgovor na apelaciju


23. Vrhovni sud je u odgovoru na apelacije istakao da i dalje ostaje pri razlozima sadržanim u obrazloženju osporenih odluka iz kojih proizlazi da nisu povrijeđena apelanticina ustavna prava navedena u apelacijama.

24. Okružni sud je, odgovarajući na podnesene apelacije, naveo da u svemu ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporenih presuda, jer je navedeni sud u datom obrazloženju dao detaljne razloge kojima se rukovodio prilikom odlučivanja, te da donošenje osporenih presuda nije dovelo do kršenja apelanticinih prava na koja apelacijom ukazuje.

25. Ministarstvo za izbjeglice je u svom odgovoru navelo da osporenom odlukom tog organa nisu povrijeđena apelanticina prava, te da ostaje pri svim navodima iznesenim u upravnom postupku.

V. Relevantni propisi


26. Zakon o opštem upravnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 13/02, 87/07 (ispravka) i 50/10) u relevantnom dijelu glasi:

Član 132. stav 1.
Prethodno pitanje

Ako organ naiđe na pitanje bez čijeg se rešenja ne može rešiti sama upravna stvar, a to pitanje čini samostalnu pravnu celinu za čije je rešavanje nadležan sud ili neki drugi organ (prethodno pitanje), on može pod uslovima iz ovog zakona sam raspraviti to pitanje ili postupak prekinuti dok nadležni organ to pitanje ne reši. O prekidu postupka donosi se zaključak, protiv kojeg nije dopuštena posebna žalba.

Član 136.


Postupak prekinut zbog rešavanja prethodnog pitanja pred nadležnim organom nastaviće se kad se konačno odluči o tom pitanju.

VI. Dopustivost


27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom su presude Vrhovnog suda br. 11 0 U 001133 10 Uvp i 11 0 U 001579 10 Uvp, obje donesene 22. decembra 2010. godine, protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporene presude apelantica je primila 16. januara 2011. godine, a apelacije su podnesene 11. marta 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nisu očigledno (prima facie) neosnovane, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopuštene.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


31. Apelantica pobija navedene odluke, tvrdeći da su tim odlukama povrijeđena njena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje


32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

33. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

34. Iz apelacije proizlazi da apelantica povredu prava na pravično suđenje vidi u proizvoljnoj i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, te pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, što je u konačnici rezultiralo osporenim odlukama.

35. Prije nego što pristupi ispitivanju navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uvjet za primjenu člana 6. stav 1. Evropske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obavezama. U konkretnom slučaju radi se o upravnim postupcima u okviru kojih se raspravljalo o pitanju povrata predmetnog stana u posjed apelantici, odnosno njenog iseljenja iz tog stana, što nesporno ulazi u okvir apelanticinih "građanskih prava i obaveza". Stoga, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom slučaju.

36. Dalje, u vezi sa apelanticinim prigovorima koji se odnose na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

37. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, odnosno da li je bilo proizvoljnosti prilikom utvrđivanja činjeničnog stanja.

38. Ustavni sud zapaža da apelantica predmetnim apelacijama osporava dva upravna postupka, i to jedan koji je pokrenula za povrat predmetnog stana u posjed i drugi, postupak reizvršenja koji je pokrenuo privremeni korisnik. Ustavni sud zapaža da su organi uprave u postupku za povrat predmetnog stana, u ponovnom postupku, odbili apelanticin zahtjev, obrazloživši to činjenicom da apelantica nije napustila predmetni stan zbog ratnih okolnosti, već iz ekonomskih razloga, zaključivši da apelantica ne spada u krug raseljenih lica i da se odredbe člana 14. Zakona o prestanku primjene ne odnose na apelanticu. Međutim, Ustavni sud, također, zapaža da je organima uprave, a i redovnim sudovima, bila poznata činjenica da je apelantica u februaru 2006. godine otkupila predmetni stan uknjiživši pravo vlasništva na predmetnom stanu u relevantnim evidencijama. Isto tako, Ustavni sud zapaža da je navedena okolnost tokom postupaka potpuno zanemarena, a na nju je apelantica uporno ukazivala. Dakle, Ustavni sud u takvim okolnostima smatra da se u postupku povrata stana samo po sebi kao prethodno pitanje nametnulo pitanje pravne valjanosti kupoprodajnog ugovora na osnovu kojeg je apelantica stekla pravo vlasništva na predmetnom stanu, a samim tim i sva prava koja vlasništvo za sobom povlači. Stoga, Ustavni sud smatra da se organi uprave i redovni sudovi nisu mogli upustiti u raspravu o apelanticinom zahtjevu za povrat predmetnog stana sve dok je na pravnoj snazi postojao kupoprodajni ugovor, čija se validnost ne ispituje u upravnom postupku, već isključivo u parničnom postupku. Dakle, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da su organi uprave i redovni sudovi zanemarili odredbe člana 132. ZOUP-a, koje jasno propisuju da se upravni postupak prekida u situaciji kao u konkretnom slučaju, kada se kao prethodno pitanje za rješavanje konkretne upravne stvari nametne pitanje pravne valjanosti kupoprodajnog ugovora. Navedeno stoga što se validnost kupoprodajnog ugovora koji je apelantica zaključila u februaru 2006. godine može, kako je već naglašeno, ispitati samo u okviru parničnog postupka, a ne u upravnom postupku. Zbog toga, Ustavni sud, ne ulazeći u pitanje konačnog ishoda postupka u vezi sa povratom spornog stana, zaključuje da je, zbog arbitrarne primjene zakona i izostanka odgovarajućeg obrazloženja u osporenoj odluci Vrhovnog suda (mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2825/07 od 28. aprila 2010. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 95/10, tačka 29), koja predstavlja konačnu odluku povodom apelanticinog zahtjeva za povrat stana, povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

39. Dalje, budući da je apelantica osporila i odluke koje su donesene u postupku reizvršenja, Ustavni sud naglašava da, iako se formalno radi o dva zasebna postupka koji su okončani različitim odlukama, u okolnostima konkretnog slučaja navedeni postupci čine pravno jedinstvo i, u suštini, predstavljaju jedan postupak vezan za povrat predmetnog stana. Stoga, budući da postupak reizvršenja isključivo zavisi od ishoda upravnog postupka povodom zahtjeva za povrat predmetnog stana koji se može riješiti tek po rješavanju pitanja valjanosti kupoprodajnog ugovora, Ustavni sud zaključuje da je i odlukama koje su donesene u postupku reizvršenja povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje.

40. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u ponovnom postupku povodom apelanticinog zahtjeva za povrat predmetnog stana, zbog procesnog propusta organa uprave i redovnih sudova da prekinu postupak do rješavanja ključnog pitanja pravne valjanosti kupoprodajnog ugovora, prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi


41. Budući da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke već utvrdio da je osporenim odlukama povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati i apelanticine navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak


42. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u okolnostima kada su se organi uprave i redovni sudovi u ponovnom postupku koji je izdjejstvovao privremeni korisnik (nakon što je apelantica 2004. godine uvedena u posjed predmetnog stana i 2006. godine otkupila predmetni stan) upustili u raspravu povodom apelanticinog zahtjeva za povrat stana, zanemarivši okolnost da je apelantica u februaru 2006. godine zaključila pravno valjan kupoprodajni ugovor kojim je predmetni stan otkupila na osnovu koga se i uknjižila kao vlasnik u javnim evidencijama.

43. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!