Službeni glasnik BiH, broj 48/11
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
na sjednici odr�anoj 9. marta 2011. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj
AP 2569/08, rješavajući apelaciju
Kasima Škame i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine (�Slu�beni glasnik Bosne i Hercegovine� br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Odbijaju se kao neosnovane apelacije:
Kasima Škame, Vahudina Efendića, Seada Muratspahića, Gorana Sekulića i Elvira Bičevića, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Gora�du broj 45 0 P 005185 08 G� od 24. juna 2006. godine i Presude Općinskog suda u Gora�du broj 45 0 P 005185 05 P od 30. aprila 2008. godine;
Azema Kape, Fuada Kape, Ifete Salispahić, Fatime Bujak i Fikreta Sipovića, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Gora�du broj 45 0 P 5184 08 Gz od 26. juna 2008. godine i Presude Općinskog suda u Gora�du broj 45 0 P 005184 05 P od 30. aprila 2008. godine;
Adema Lakovića, Samira Durovića, Damira Topalovića, Senada Zeca i Ognjena Bo�ića, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Gora�du broj 45 0 P 005189 08 Gz od 24. juna 2008. godine i Presude Općinskog suda u Gora�du broj 45 0 P 005189 05 P od 30. aprila 2008. godine;
Ned�ibe Drakovac, Edine Sipović, Muharema Jusufovića, Zorana Lasice, Vladana Janjića, Feriza Tanje i Hize Had�ovića, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Gora�du broj 45 0 P 004420 08 Gz od 15. septembra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Gora�du broj 45 0 P 004420 05 P od 17. jula 2008. godine; i
Dike Borovac, Ninoslava Begovića, Admira Mirvića, Nijaza Musića i Njegoša Kovača, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Gora�du broj 45 0 P 002342 08 Gz od 22. septembra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Gora�du, broj 45 0 P 002342 05 P od 17. jula 2008. godine.
Odluku objaviti u �Slu�benom glasniku Bosne i Hercegovine�, �Slu�benim novinama Federacije Bosne i Hercegovine�, �Slu�benom glasniku Republike Srpske� i �Slu�benom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine�.
I. Uvod
1. Kasim Škamo i drugi (u daljnjem tekstu: apelanti) koje zastupa Azem Mehonjić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 21. augusta 2008. godine, odnosno 19. novembra 2008. godine, apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Gora�du (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), te presuda Općinskog suda u Gora�du (u daljnjem tekstu: Općinski sud), preciziranih u izreci ove odluke.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. S obzirom da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadle�nosti, koje se odnose na istu činjeničnu i pravnu osnovu, Ustavni sud je, u skladu s članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta AP 2569/08 i AP 3637/08, u kojim će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 2569/08.
3. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda, te Pravobranilaštva Bosansko-podrinjskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno pravobranilaštvo) kao zakonskog zastupnika Vlade Bosansko-podrinjskog kantona (u daljnje tekstu: Vlada BPK) u periodu od 9. septembra 2008. godine do 19. januara 2009. godine zatra�eno je da dostave odgovor na apelaciju.
4. Odgovore na apelaciju dostavili su Kantonalni sud 12. septembra 2008. godine i 23. januara 2009. godine, Općinski sud 15. septembra 2008. godine i 20. januara 2009. godine, te Kantonalno pravobranilaštvo 24. septembra 2008. godine i 2. februara 2009. godine.
5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantima 11. februara 2009. godine odnosno 16. februara 2009. godine.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Apelanti su kao zaposlenici Vlade BPK-a - Ministarstva unutrašnjih poslova (u daljnjem tekstu: tu�eni) pred Općinskim sudom pokrenuli radni spor radi isplata različitih naknada po osnovu radnog odnosa (topli obrok, regres, razlika plaće po osnovu noćnog rada, troškovi prevoza) sa zakonskom zateznom kamatom, kao i naknadu troškova postupka. Apelanti su tu�beni zahtjev temeljili na odredbi člana 162. Zakona o radnim odnosima i plaćama slu�benika organa uprave (u daljnjem tekstu: Zakon o radnim odnosima), odredbama čl. 9, 10. i 11. Uredbe o naknadama (u daljnjem tekstu: Uredba), te odredbama čl. 27, 30, 31. i 32. Kolektivnog ugovora za slu�benike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor), prema kojima imaju pravo na naknadu za topli obrok, regres, pravo na uvećanje plaća od najmanje 35% za rad noću, te pravo na naknadu troškova prevoza na posao i s posla ukoliko je mjesto stanovanja od radnog mjesta udaljeno najmanje dva kilometra, a da prevoz nije organiziran.
8. Presudama Općinskog suda navedenim u izreci ove odluke odbijeni su u cijelosti tu�beni zahtjevi apelanata. U obrazlo�enjima osporenih presuda je navedeno da apelanti svoja potra�ivanja temelje na odredbama Kolektivnog ugovora, a da tu�eni osporava osnovu tu�benih zahtjeva prema činjenici da tu�eni nije zaključio, odnosno da nije pristupio navedenom Kolektivnom ugovoru. U vezi s ovim Općinski sud se pozvao na odredbe članova 111. do 121. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) kojima je propisan postupak zaključenja kolektivnih ugovora, njihovo teritorijalno va�enje, ugovorne strane i njihovi zakonski zastupnici, prava i obaveze ugovornih strana, pristupanje ugovoru, njegove izmjene i dopune, te obavezno objavljivanje u slu�benim glasilima. Kolektivni ugovor na kojem se temelje tu�beni zahtjevi predstavlja poseban, granski Kolektivni ugovor koji je zaključen 11. aprila 2000. godine i objavljen je u �Slu�benim novinama Federacije BiH� broj 23/00. Ugovorne strane ovog Kolektivnog ugovora su Samostalni sindikat predstavnika slu�benika organa uprave i sudske vlasti koje zastupa predsjednik i Vlada Federacije BiH koju zastupa federalni ministar pravde. U uvodu ovog Kolektivnog ugovora je navedeno da je na usaglašeni prijedlog ugovora data saglasnost vlada više kantona, između ostalih i Vlade BPK-a po Odluci broj 02-8405-1536/98 od 29. septembra 1998. godine. Općinski sud je utvrdio da je tom odlukom prihvaćen prijedlog Kolektivnog ugovora i da je dato ovlaštenje predsjedniku Vlade BPK-a da sa Samostalnim sindikatom zaključi poseban Kolektivni ugovor. Da bi se Kolektivni ugovor mogao primjenjivati na ugovorne strane, prema ocjeni Općinskog suda, ugovorne strane ga moraju zaključiti u proceduri propisanoj odredbama čl. 111. i 112. ZOR-a ili mu mogu naknadno pristupiti po proceduri propisanoj odredbom člana 115. ZOR-a. U konkretnom slučaju u vrijeme zaključivanja Kolektivnog ugovora Vlada BPK-a je dala saglasnost na prijedlog posebnog Kolektivnog ugovora, ali ne i ovlaštenje da ga u njeno ime zaključi Vlada Federacije BiH. Budući da Kolektivni ugovor na osnovu kojeg se ističu tu�beni zahtjevi nije zaključen u propisanoj zakonskoj proceduri, Općinski sud je odlučio kao u izrekama osporenih presuda.
9. Rješavajući o �albama apelanata podnesenim protiv prvostepenih presuda, Kantonalni sud je donio presude iz izreke ove odluke kojima je �albe odbio i prvostepene presude potvrdio. U obrazlo�enjima presuda Kantonalni sud je naveo da je nakon ispitivanja prvostepenih presuda u granicama �albenih navoda zaključio da su prvostepene presude pravilne i na zakonu zasnovane, te da se taj sud u potpunosti sla�e s utvrđenjima i zaključcima koja je izveo prvostepeni sud. Kantonalni sud je istakao da su apelanti �albama pokušali dovesti u pitanje pravilnost zaključka prvostepenog suda kada je utvrdio da tu�eni nije zaključio predmetni Kolektivni ugovor, te da se Odluka Vlade BPK-a od 29. septembra 1998. godine ne mo�e smatrati ovlaštenjem za zaključivanje Kolektivnog ugovora. Prema ocjeni Kantonalnog suda, odredba člana 1. Kolektivnog ugovora kojom je određeno na koga se on primjenjuje nije sporna jer je sam koncept ovog Kolektivnog ugovora sačinjen u tom smislu da su citiranom odredbom označeni svi organi na koje se on odnosi, ali pod uvjetom da ti organi pristupe, odnosno prihvate takav Kolektivni ugovor, u skladu s odredbom člana 73. tog Kolektivnog ugovora. Da se Kolektivni ugovor primjenjuje na sve organe označene u odredbi člana 1, bez naknadnog pristupanja, onda ne bi bilo ni odredbe člana 73. stav 2, jer je ta odredba ustanovljena upravo na temelju odredbe člana 115. ZOR-a. Cijeneći odredbe člana 75. Kolektivnog ugovora i člana 115. ZOR-a da je �kolektivni ugovor obavezan za sve strane koje su ga zaključile i za strane koje su mu naknadno pristupile�, prema mišljenju Kantonalnog suda, takav ugovor bi bio obavezujući za tu�enog da mu je pristupio, kako pravilno nalazi i prvostepeni sud.
10. Dakle, prema ocjeni Kantonalnog suda, Kolektivni ugovor bi bio obavezujući za tu�enog da mu je tu�eni pristupio na zakonit način, odnosno da je Kolektivni ugovor potpisao predsjednik Vlade BPK-a ili osoba ovlaštena za potpisivanje. Budući da apelanti tokom postupka nisu dokazali, što su prema odredbama Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) bili u obavezi, da je tu�eni na temelju zakonom propisane procedure pristupio Kolektivnom ugovoru, Kantonalni sud je ocijenio da je pravilan zaključak prvostepenog suda kada je tu�bene zahtjeve apelanata odbio.
11. Kantonalni sud je još istakao da je sama procedura pregovaranja i zaključivanja, te pristupanja i otkazivanja ugovora regulisana odredbama ZOR-a koje su ugrađene i u ovaj Kolektivni ugovor, kao i odredbama Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH, pa na tu�enom i nije bilo da dokazuje proceduru da on nije sudjelovao u njegovom zaključivanju, odnosno istupanju. Prema odredbi člana 112. stav 3. ZOR-a, do formiranja udru�enja poslodavaca na strani poslodavaca kod zaključivanja kolektivnog ugovora mo�e biti Vlada FBiH, odnosno Vlada kantona. Apelanti su kao dokaz da je tu�eni, ipak, pristupio Kolektivnom ugovoru dostavili kopiju zadnje stranice predmetnog Kolektivnog ugovora koju je potpisao ministar pravde BPK-a i koja je ovjerena pečatom Ministarstva pravde BPK-a. U vezi s ovim, Kantonalni sud je istakao da je Kolektivni ugovor na kojem apelanti temelje svoje tu�bene zahtjeve stupio na snagu 24. juna 2000. godine, te da su ga zaključili Vlada Federacije BiH, uz prethodno pribavljenu saglasnost na prijedlog tog ugovora, između ostalih i Vlade BPK-a (Odluka broj 02-8405-1536/98 od 29. septembra 1998. godine), i Samostalni sindikat slu�benika organa uprave Federacije BiH. U citiranoj odluci je konstatirano da se prihvata prijedlog Kolektivnog ugovora (tačka 1) i da se ovlašćuje predsjednik Vlade BPK-a da sa Samostalnim sindikatom zaključi Kolektivni ugovor (tačka 2). Na zadnjoj stranici fotokopije Kolektivnog ugovora utisnut je pečat Ministarstva pravde BPK-a, a na mjestu označenom za Vladu BPK-a nalazi se nečitak potpis s brojem 07-34-267/00 od 18. maja 2000. godine. U obrazlo�enju Odluke o poništavanju Odluke Vlade BPK-a od 29. septembra 1998. godine je, između ostalog, navedeno da Vlada BPK-a poslije donošenja te Odluke nije ponovno razmatrala Kolektivni ugovor, niti ga je potpisao ovlašteni predstavnik Vlade BPK-a, već je Kolektivni ugovor neovlašteno potpisao ministar pravde BPK-a, pa je stoga Kolektivni ugovor potpisan nezakonito iz čega proizlazi da takav Kolektivni ugovor ne mo�e biti obavezujući za Vladu BPK-a. Kod postojanja iznijetih činjenica, te zakonskog određenja iz člana 17. Zakona o Vladi BPK-a, prema kojem predsjednik Vlade BPK-a predstavlja Vladu i potpisuje njene akte, pa se prema mišljenju Kantonalnog suda ne mo�e zaključiti da je Vlada BPK-a, odnosno ovlaštena osoba u njeno ime, zaključila predmetni Kolektivni ugovor, što je nu�an zakonski uvjet za njegovu obaveznost, iz člana 112. stav 3. u vezi s članom 115. ZOR-a.
a) Navodi iz apelacije
12. Apelanti se �ale da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ističu da su s ciljem ostvarivanja svojih potra�ivanja u tu�bi i tokom postupaka naveli odredbe ZOR-a, Uredbe i Kolektivnog ugovora. Kantonalni sud je u svojim prijašnjim presudama istog činjeničnog i pravnog pitanja koje su bile predmet apelacija pred Ustavnim sudom, broj AP 1751/06 i AP 1836/06, isticao da teret dokazivanja pada na apelante, a da apelanti nisu dokazali da je tu�eni potpisnik �spornog� Kolektivnog ugovora. Sada, kada su dokazali da je tu�eni pristupio Kolektivnom ugovoru, Općinski i Kantonalni sud iznalaze da taj Kolektivni ugovor nije zaključen po zakonskoj proceduri i da kao takav ne obavezuje tu�enog. Apelanti smatraju da je ovakvo postupanje redovnih sudova eklatantan primjer povrede prava na pravično suđenje jer su sudovi, donoseći osporene presude, postupali krajnje pristrano iznalazeći svaki put novi razlog za odbijanje tu�benih zahtjeva. Apelanti ističu da je Ustavni sud usvojio apelaciju AP 1797/06 sličnog činjeničnog i pravnog pitanja u kojoj se Ustavni sud pozvao na odredbe Kolektivnog ugovora koji je sporan za Kantonalni sud po pitanju obaveznosti u odnosu na Vladu BPK-a. Na kraju, apelanti postavljaju pitanje šta će se naći dalje kao razlog za odbijanje njihovih zahtjeva i daljnju diskriminaciju u odnosu na kolege u drugim kantonima, jer niti jedan sud u tim kantonima ne postavlja pitanje da li su ministri pravde bili ovlašteni da potpisuju Kolektivni ugovor.
b) Odgovor na apelaciju
13. Kantonalni sud je u odgovoru na apelacije istakao da osporenim presudama nisu povrijeđena prava apelanata zajamčena Ustavom Bosne i Hercegovine, nasuprot navodima u apelaciji jer je za svoje odluke ovaj sud dao potpune i jasne razloge, te pravilno primijenio materijalno pravo. Predlo�io je da se apelacije odbiju kao neosnovane.
14. U odgovoru na apelacije Općinski sud je naveo da smatra da su osporene presude tog suda utemeljene na dokazima i činjenicama koje je taj sud prihvatio i kojima je vjerovao, da su donesene u skladu s va�ećim propisima, te da osporenim presudama nisu povrijeđena prava apelanata na koje se pozivaju u apelacijama.
15. Kantonalno pravobranilaštvo u odgovoru na apelacije navodi da je tačno da Vlada BPK-a nije zaključila posebni Kolektivni ugovor, niti mu je kasnije pristupila u smislu člana 73. Kolektivnog ugovora i čl. 111. i 112. ZOR-a. Navodi da je istina da je Vlada BPK-a učestvovala u izradi posebnog Kolektivnog ugovora 1998. godine i da je usaglašen prijedlog ugovora koji je mogao �podnijeti� ovaj kanton i drugi siromašniji kantoni. Zbog toga je Vlada BPK-a, u skladu s odredbama ZOR-a, donijela odluku kojom je principijelno prihvatila taj prijedlog i njome ovlastila predsjednika Vlade BPK-a da potpiše i zaključi takav usaglašeni tekst posebnog Kolektivnog ugovora. Ističe da taj prijedlog Kolektivnog ugovora predsjednik Vlade BPK nikada nije potpisao i zaključio, iako je u �Slu�benim novinama� broj 23/00, znači tek 2000. godine, objavljen neki drugi tekst tog ugovora u čijoj je preambuli stavljen broj odluke Vlade BPK-a, te da predsjednik Vlade BPK-a nikada nije potpisao ugovor niti ga je Vlada BPK-a zaključila.
16. Kantonalno pravobranilaštvo u odgovoru na apelaciju još ističe da je ministar pravde BPK-a neovlašteno potpisao - �pristupio� Kolektivnom ugovoru, s tim što Vlada BPK-a nikada nije donijela odluku kojom je dala saglasnost na takav potpis, na osnovu čega bi se smatralo da je Vlada BPK-a pristupila Kolektivnom ugovoru, što je regulirano odredbama ZOR-a, članom 112. stav 3. Prema mišljenju Kantonalnog pravobranilaštva, Vlada BPK-a je u sudskom postupku dokazala da nije zaključila predmetni ugovor, niti mu je pristupila u skladu s odredbama o kolektivnom ugovaranju iz ZOR-a, te se, stoga, navedeni ugovor nije primjenjivao na području predmetnog kantona, pa, prema tome, ni prema apelantima. Smatra da su osporene odluke Kantonalnog suda zakonite i ustavne, te da bi suprotnim odlučivanjem bila povrijeđena ustavna prava, ne apelanata, već ostalih 700 zaposlenika bud�etskih korisnika BPK-a. Dalje se navodi da je, s obzirom na stalan deficit u bud�etu BPK-a, navedeni kanton, koristeći ustavna ovlaštenja, donosio propise na osnovu kojih je vršio isplatu plaća i naknada plaća svih bud�etskih korisnika, odnosno svim zaposlenicima na osnovu unaprijed utvrđenih kriterija i pravila. Stoga predla�e da se predmetna apelacija odbije, odnosno odbaci zbog toga što apelanti nisu koristili pravno sredstvo revizije. Na kraju odgovora Kantonalno pravobranilaštvo se pozvalo na praksu Ustavnog suda zauzetu u predmetu broj AP 1836/06 od 28. jula 2008. godine.
IV. Relevantni propisi
17.
Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (�Slu�bene novine FBiH� br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 7.
(1) Stranke su du�ne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 102.
(1) Svaka stranka treba u svojim izlaganjima iznijeti sve činjenice potrebne za obrazlo�enje svojih prijedloga, ponuditi dokaze potrebne za utvrđivanje svojih navoda, te se izjasniti o
navodima i ponuđenim dokazima protivne stranke.
(2) Stranke mogu tokom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako učine vjerovatnim da ih bez svoje krivice nisu bili u mogućnosti iznijeti odnosno
predlo�iti na pripremnom ročištu.
Član 123.
(1) Svaka stranka du�na je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
18. Kolektivni ugovor za slu�benike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine (�Slu�bene novine Federacije Bosne i Hercegovine� broj 23/00) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
Ovim kolektivnim ugovorom uređuju se prava i obaveze slu�benika (u daljem tekstu: slu�benik) iz rada i po osnovu rada na koje se primjenjuju propisi o radnim odnosima, plaćama i drugim naknadama slu�benika u federalnim organima uprave, federalnim ustanovama i drugim federalnim institucijama, kantonalnim organima uprave, upravnim ustanovama i drugim kantonalnim institucijama i gradskim, odnosno općinskim slu�bama za upravu, (u daljem tekstu: organi uprave) na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija).
Član 73.
Ovaj ugovor smatra se zaključenim i stupa na snagu kad ga potpišu ovlašteni predstavnici ugovornih strana.
Ovom ugovoru mogu naknadno pristupiti i drugi organi uprave, organi sudske vlasti i slu�be za upravu, odnosno upravne organizacije ili javne ustanove koji prihvataju odredbe ovog ugovora.
Član 75.
Ovaj ugovor je obavezan za strane koje su ga potpisale, kao i za strane koje mu naknadno pristupe.
V. Dopustivost
19. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadle�nost u pitanjima koja su sadr�ana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud mo�e razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom su presude Kantonalnog suda iz izreke ove odluke protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporene presude apelanti su primili u periodu od 27. juna 2008. godine do 25. septembra 2008. godine, a apelacije su podnesene 21. augusta 2008. godine i 19. oktobra 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nisu očigledno (
prima facie) neosnovane, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VI. Meritum
23. Apelanti osporavaju presude Kantonalnog i Općinskog suda, navodeći da im je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
a) Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine u�ivaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optu�be protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć
25. Ustavni sud konstatira da se predmetni postupak odnosi na isplatu novčanog potra�ivanja proisteklog iz radnog odnosa (regresa, toplog obroka, noćnog rada i troškova prijevoza). U odgovoru na pitanje da li je član 6. Evropske konvencije primjenjiv na predmetne slučajeve, Ustavni sud podsjeća na dosadašnju praksu institucija koje su u Bosni i Hercegovini odlučivale o zaštiti osnovnih prava i sloboda garantiranih Evropskom konvencijom, iz čega proizlazi nesporan zaključak da se sporovi iz radnih odnosa tiču �građanskih prava i obaveza�, te se na postupke u vezi sa radnim odnosom i pravima iz radnog odnosa primjenjuje član 6. Evropske konvencije (CH/99/2007, Rakita protiv Federacije Bosne i Hercegovine, odluka o prihvatljivosti i meritumu od 31. marta 2003. godine, tačka 51; CH/99/3015, Sulejman Ahmetašević protiv Federacije Bosne i Hercegovine, odluka o prihvatljivosti od 7. marta 2005. godine, tačka 15. et sequ). Ustavni sud, stoga, ima nadle�nost da ispita je li postupak bio u skladu sa standardima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
26. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je njegova nadle�nost u apelacionim postupcima ograničena �na pitanja koja su sadr�ana u ovom Ustavu� i da Ustavni sud nije nadle�an da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 39/01, �Slu�beni glasnik Bosne i Hercegovine� broj 25/02).
27. Ustavni sud konstatira da je u konkretnom slučaju sporno da li Kolektivni ugovor, iz kojeg apelanti izvode pravo na isplatu tra�enih naknada iz radnog odnosa, obavezuje Vladu BPK-a odnosno tu�enog u smislu zaključivanja, odnosno pristupanja navedenom Kolektivnom ugovoru.
28. Ustavni sud zapa�a da su apelanti pokrenuli parnični postupak protiv tu�enog radi isplate različitih naknada iz radnog odnosa na temelju Kolektivnog ugovora. Općinski sud je svojim presudama u cijelosti odbio tu�bene zahtjeve apelanata, uz obrazlo�enje da je u vrijeme zaključivanja Kolektivnog ugovora Vlada BPK dala saglasnost na prijedlog posebnog Kolektivnog ugovora, ali ne i ovlaštenje da ga u njeno ime zaključi Vlada Federacije BiH. Budući da Kolektivni ugovor na osnovu kojeg se ističu tu�beni zahtjevi nije zaključen u propisanoj zakonskoj proceduri, Općinski sud je svojim presudama odbio tu�bene zahtjeve apelanata. Odlučujući o �albama apelanata podnesenim protiv osporenih prvostepenih presuda, Kantonalni sud je svojim presudama �albe odbio kao neosnovane. Kantonalni sud je, između ostalog, u obrazlo�enjima osporenih presuda istakao da je tu�eni tokom cijelog postupka tvrdio da nije pristupio tom ugovoru i da ga nije potpisao, te je, stoga, na apelantima bila obaveza da doka�u suprotno, u smislu odredbe člana 123. ZPP-a, u čemu apelanti tokom postupka nisu uspjeli. Kantonalni sud je još istakao da je Kolektivni ugovor neovlašteno potpisao ministar pravde BPK-a, pa je stoga Kolektivni ugovor potpisan nezakonito iz čega proizlazi da takav Kolektivni ugovor ne mo�e biti obavezujući za Vladu BPK-a.
29. Ustavni sud podsjeća da je isto činjenično i pravno pitanje već razmatrao u svojim odlukama (vidi Ustavni sud, neobjavljena Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1314/06 od 29. marta 2008. godine, i AP 1836/06 od 7. jula 2008. godine, objavljena u �Slu�benom glasniku BiH� broj 91/08) u kojima je zaključeno da apelanti u predmetnim postupcima nisu dokazali činjenicu zaključivanja, odnosno pristupanja tu�enog spornom Kolektivnom ugovoru iz kojeg apelanti izvode osnov za tra�ene naknade, a na osnovu kojeg bi tu�eni bio u obavezi da apelantima naknadi tra�ene naknade za topli obrok, regres, noćni rad i troškove prijevoza.
30. U citiranim odlukama Ustavnog suda raspravljano je i pitanje �pristranosti� sudova prilikom odlučivanja, na šta apelanti ukazuju i predmetnim apelacijama. U vezi s ovim, Ustavni sud je u citiranim odlukama zaključio da apelanti nisu naveli u čemu se pristranost ogleda niti su dostavili bilo kakve dokaze u vezi s navedenim, te je ove navode Ustavni sud ocijenio kao paušalne i neosnovane. Imajući u vidu da i predmetne apelacije pokreću identična pitanja o kojima je već raspravljano u citiranim odlukama, Ustavni sud je zaključio da se razlozi koji su dati u navedenim odlukama u cijelosti odnose i na predmetne slučajeve jer su i u citiranim odlukama Ustavnog suda apelanti, također, zaposlenici tu�enog, kojima su odbijeni tu�beni zahtjevi za isplatu naknada proisteklih iz radnog odnosa.
31. U vezi s navodima apelanata da su u predmetnim postupcima uspjeli dokazati da je Vlada BPK-a, ipak, zaključila odnosno pristupila Kolektivnom ugovoru, Ustavni sud zapa�a da je odredbom člana 17. Zakona o Vladi BPK-a (�Slu�bene novine BPK� broj 3/07) propisano da predsjednik Vlade BPK-a predstavlja Vladu BPK-a i ujedno potpisuje akta Vlade. Budući da je tokom postupka utvrđeno da je Kolektivni ugovor neovlašteno potpisao ministar pravde BPK-a, dakle, bez saglasnosti Vlade BPK-a, takav potpis ne mo�e proizvesti pravno dejstvo, niti u tom slučaju odredbe Kolektivnog ugovora mogu biti obavezujuće za Vladu BPK, odnosno tu�enog. Da bi Kolektivni ugovor bio obavezujući za Vladu BPK-a, Kolektivni ugovor je morao potpisati predsjednik Vlade BPK-a, odnosno ovlašteno lice, što je nu�an preduvjet za njegovu punova�nost.
32. Ustavni sud zapa�a da se apelanti u apelaciji pozivaju na praksu Ustavnog suda zauzetu u predmetu broj AP 1797/06 od 13. maja 2008. godine u kojem je raspravljano slično činjenično i pravno pitanje u vezi s primjenom Kolektivnog ugovora. U vezi s ovim navodima Ustavni sud zapa�a da je pozivanje apelanata na citiranu odluku neosnovano, budući da tu�ena u ovom predmetu (Federacije Bosne i Hercegovine - Obavještajno-sigurnosna slu�ba) tokom postupka pred redovnim sudovima nije osporavala da je zaključila, odnosno pristupila Kolektivnom ugovoru, pa primjena odredaba ovog Kolektivnog ugovora u navedenom slučaju nije bila upitna.
33. Apelanti još navode da su u odnosu na zaposlenike drugih kantona diskriminirani u ostvarivanju svojih prava iz radnog odnosa budući da se u drugim kantonima ne raspravlja pitanje primjene odredaba Kolektivnog ugovora. Ustavni sud zapa�a da je u konkretnom slučaju tu�eni problematizirao pitanje primjene odredaba Kolektivnog ugovora, pa su prema odredbi člana 123. ZPP-a apelanti bili du�ni dokazati suprotno, u čemu tokom postupaka pred redovnim sudovima, ipak, nisu uspjeli. Nezadovoljstvo apelanata ishodom parničnih postupka, te ukazivanje na različitu sudsku praksu ne mo�e u konkretnom slučaju biti dokaz da su diskriminirani u postupku, s obzirom da apelanti nisu ponudili nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o njihovoj navodnoj diskriminaciji.
b) Pravo na imovinu
34. Ustavni sud smatra da, s obzirom na zaključke u vezi s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, nije potrebno posebno razmatrati navode apelanata u vezi s povredom prava na imovinu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VII. Zaključak
35. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da su redovni sudovi dali argumentirano obrazlo�enje da odredbe Kolektivnog ugovora nisu obavezujuće za tu�enog jer Vlada BPK-a nije zaključila, odnosno pristupila Kolektivnom ugovoru prema zakonom propisanoj proceduri, da apelanti tokom postupka nisu dokazali suprotno, te da potpis ministra pravde BPK-a ne proizvodi pravno dejstvo jer je učinjen bez ovlaštenja i odluke Vlade BPK-a, dakle, mimo zakonom propisane procedure.
36. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.