Službeni glasnik BiH, broj 27/13
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj
AP 2156/10, rješavajući apelaciju
Srpka Filipovića i Mije Gotovca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
na sjednici održanoj 28. februara 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbijaju se kao neosnovane apelacije
Srpka Filipovića i Mije Gotovca zbog bespravnog lišavanja slobode tokom rata u Bosni i Hercegovini i, u vezi s tim, nepreduzimanja aktivnosti s ciljem otkrivanja i kažnjavanja počinilaca.
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije
Srpka Filipovića i Mije Gotovca podnesene zbog isplate materijalne i nematerijalne štete usljed neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Srpko Filipović (u daljnjem tekstu: apelant Filipović) iz Zvornika, a kog zastupa Janko Nikolić, advokat iz Zvornika, podnio je 4. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), evidentiranu pod brojem AP 2156/10, zbog bespravnog lišavanja slobode tokom rata u Bosni i Hercegovini i, u vezi s tim, nepreduzimanja aktivnosti s ciljem otkrivanja i kažnjavanja počinilaca, te zbog isplate nematerijalne i materijalne štete.
2. Mijo Gotovac (u daljnjem tekstu: apelant Gotovac) iz Zvornika podnio je 9. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), evidentiranu pod brojem AP 2235/10, zbog bespravnog lišavanja slobode tokom rata u Bosni i Hercegovini i, u vezi s tim, nepreduzimanja aktivnosti s ciljem otkrivanja i kažnjavanja počinilaca, te zbog isplate nematerijalne i materijalne štete.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 5. i 20. maja 2011. godine da dostavi odgovor na apelacije.
4. Tužilaštvo BiH je odgovore dostavilo 13. maja 2011. godine i 15. juna 2011. godine.
5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelacije dostavljeni su apelantima 24. maja i 22. juna 2011. godine.
6. S obzirom na to da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti koje se tiču gotovo istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 2156/10 i AP 2235/10 u kojim će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 2156/10.
III. Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Činjenice u predmetu broj AP 2156/10
8. Apelanta Filipovića su 27. maja 1992. godine odveli iz njegovog stana u Živinicama pripadnici TO koje je predvodio E. G. iz Olova, bivši policajac. Apelant navodi da je sproveden do zgrade "Stara pošta" u Živinicama, gdje je ispitivan, pri čemu su ga maltretirali i fizički i psihički zlostavljali E. D., E. G. i još jedno nepoznato muško lice. Kada se osvijestio od batina, već je bio u logoru Šarenjak, čiji je upravnik bio O. R. U prostoriji u kojoj je bio smješten, osim njega, boravilo je i više lica kojа navodi po imenu, koja su, također, bila srpske nacionalnosti. Apelant opisuje odvođenje i ubijanje, također pritvorenog, R. P. po nalogu O. R. Apelant, dalje, opisuje maltretiranje i zlostavljanje kojima je bio izložen zajedno sa ostalim zatvorenim licima, te poimenično navodi lica koja su ove radnje preduzimala. Apelant navodi da su on i ostali zatvorenici prebačeni u Centralni zatvor u Tuzli, gdje je u ćeliji bio sa još jednim zatvorenikom, koji je nakon prebijanja umro. Apelant Filipović, dalje, navodi da je zatvorenike registrirao 23. septembra 1992. godine Međunarodni crveni križ, te da je 21. jula 1993. godine razmijenjen na Majevici i da je nakon toga odmah otišao u Ameriku.
Činjenice u predmetu broj AP 2235/10
9. Apelant Gotovac navodi da su njegovo selo Bjelovčina, općina Konjic, 22. maja 1992. godine napale "muslimanske snage" iz sela Repovci sa oko 5.000 pripadnika, čemu se selo sa 30 kuća nije moglo oduprijeti. Apelant navodi da su svi stanovnici zarobljeni od kojih je četvero odmah ubijeno. Apelant navodi da su svi zarobljeni najprije odvedeni u logor u Konjicu a zatim u Čelebiće. Apelant opisuje uvjete u logoru Čelebići kao nehumane a na saslušanje ih je izvodio A. D., pripadnik "Zengi", i njegovi saborci kojima ne zna ime. Kada nisu bili zadovoljni odgovorima, tukli su ih a od ovako zadobijenih povreda apelant navodi da su umrla četiri zatvorenika. Apelant opisuje i da se događalo da zarobljenici budu izvedeni, pretučeni i onda vraćeni u zatvor već mrtvi, a da su, onda, stražari dolazili da pitaju šta im je bilo, te da je živima bilo zaprijećeno da ne smiju kazati kako su umrli oni koji su već bili mrtvi. Apelant navodi da je zatvorene u logoru Čelebići registrirao Međunarodni crveni križ 15. augusta 1992. godine, ali da se stanje nakon njegove posjete nije promijenilo. Apelant navodi da ga je tukao i zlostavljao A. D. i još pet-šest vojnih policajaca. Apelant navodi da je razmijenjen 13. novembra 1992. godine sa još dva zarobljenika.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacija
10. Oba apelanta smatraju da su im povrijeđena prava iz člana II/3.a) do m) Ustava Bosne i Hercegovine.
11. Apelant Filipović je zatražio da mu se na ime naknade nematerijalne štete za duševne bolove odredi naknada u iznosu od 130.000.00 KM, te naknada materijalne štete u iznosu od 100.000,00 KM. Također, istakao je da se "pridružuje krivičnom gonjenju lica koja su njemu i drugima prouzrokovala patnju i bolove", odnosno da traži da se privedu pravdi lica koja su zlostavljala njega i druge i da se najstrožije kazne. Apelant Filipović je ukazao na to da je u vrijeme hapšenja bio i odbornik u Skupštini općine Živinice i da je to licima koja su ga uhapsila bilo poznato. Najzad, apelant Filipović tvrdi da je podnio i zahtjev za povrat imovine, ali da s tim u vezi ništa nije urađeno. U prilog svojim navodima priložio je potvrdu Međunarodnog crvenog križa, prijavu za dobrovoljni povratak, obavijest Kazneno-popravnog zatvora Tuzla da je 25. juna 1992. godine priveden u vojni zatvor i da taj zatvor ne raspolaže dokumentacijom koju je tražio.
12. Apelant Gotovac je zatražio da mu se zbog fizičkih i psihičkih posljedica koje trpi, te zlostavljanja kojem je bio izložen odredi naknada nematerijalne štete u iznosu od 130.000,00 KM, te naknada materijalne štete za uništenu imovinu u iznosu od 150.000,00 KM. U prilog svojim navodima apelant Gotovac je priložio potvrdu Međunarodnog crvenog križa, te specijalističke nalaze neuropsihijatra.
b) Odgovor na apelaciju
13. U iscrpnom odgovoru na apelaciju broj AP 2156/10 Tužilaštvo BiH je, između ostalog, navelo da je Okružno tužilaštvo u Bijeljini donijelo naredbu o provođenju istrage u augustu 2007. godine protiv E. G., H. H., N. B., A. B., F. S., M. B. i drugih N. N. lica zbog sumnje da su počinili krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) – opći dio, tako što su tokom maja 1992. godine izvršili oružani napad na civilno stanovništvo sela Tupkovići, Krivače, Višća i Brnjica, općina Živinice, pri čemu su pljačkali i palili njihovu imovinu, a stanovništvo lišili slobode odvodeći ga u Živinice, gdje su ih fizički i psihički maltretirali, među kojima je bio i apelant Filipović. Dalje je navedeno da je Okružno tužilaštvo, nakon toga, donijelo još dvije naredbe (22. i 29. oktobra 2007. godine) o proširenju istrage protiv lica poimenično navedenih u odgovoru, te da je, postupajući po navedenim naredbama, CJB Bijeljina Okružnom tužilaštvu podnio izvještaj o preduzetim mjerama u decembru 2007. godine protiv pojedinačno označenih lica zbog krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva i, između ostalog, dostavljen je i zapisnik o prikupljanju izjava od apelanta Filipovića od 29. augusta 2007. godine. U novembru 2007. godine CJB Zvornik je dostavio i dopunu apelantove izjave. Dalje, ukazano je na to da je sva dokumentacija dostavljena Tužilaštvu BiH 24. decembra 2007. godine, te da je dostavljena i dopuna 17. oktobra 2008. godine uz navođenje dokumentacije koja je priložena. U vezi s predmetnim postupkom SIPA je 22. oktobra 2009. godine Tužilaštvu BiH dostavila svoj akt - paket obavještajnih podataka, a 2. decembra 2009. godine svoj akt označen kao informacija-saznanja o postojanju zatočeničkih objekata na području općine Živinice, gdje se navodi i apelant, dostavila je OSA. Tužilaštvo je još istaklo da će i u narednom periodu preduzimati sve potrebne radnje iz svoje nadležnosti, te da će na osnovu prikupljene dokumentacije, od čega se samo mali dio odnosi na apelanta, i analizom prikupljenih informacija u odnosu na prijavljena lica preduzeti mjere radi donošenja tužilačke odluke i eventualnog izdavanja naredbe o provođenju istrage.
14. U odgovoru na navode iz apelacije broj AP 2235/10 Tužilaštvo BiH je istaklo da se apelant Gotovac ne nalazi evidentiran kao oštećeni u krivičnim predmetima koji se vode za krivičnopravne događaje počinjenja ratnih zločina na području općine Konjic, kao i da se apelant Gotovac ne pojavljuje ni u jednom od postupaka u povodu navedenih događaja koji su već u toku, u statusu svjedoka ili učesnika u postupku. Najzad, ukazano je da je protiv A. D., na kojeg apelant izričito ukazuje, vođen i okončan postupak pred MKSJ.
V. Relevantni propisi
15.
Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 17.
Tužitelj je dužan poduzeti krivično gonjenje ako postoje dokazi da je učinjeno krivično djelo, osim ako ovim zakonom nije drugačije propisano.
Član 35.
(1) Osnovno pravo i osnovna dužnost Tužitelja je otkrivanje i gonjenje učinitelja krivičnih djela koja su u nadležnost Suda.
(2) Tužitelj ima pravo i dužan je da:
a) odmah po saznanju da postoje osnovi sumnje da je počinjeno krivično djelo preduzme potrebne mjere u cilju njegovog otkrivanja i sprovođenja istrage, pronalaženja osumnjičenog, rukovođenja i nadzora nad istragom, kao i radi upravljanja aktivnostima ovlaštenih službenih osoba vezanim za pronalaženje osumnjičenog i prikupljanjе izjava i dokaza.
b) sprovede istragu u skladu sa ovim zakonom, […]
d) zahtijeva dostavljanje informacija od strane državnih organa, preduzeća, pravnih i fizičkih osoba u Bosni i Hercegovini, […]
(3)
U skladu sa stavom 1. i 2. ovog člana svi organi koji učestvuju u istrazi dužni su da o svakoj poduzetoj radnji obavijeste Tužitelja i da postupe po svakom njegovom zahtjevu.
VI. Dopustivost
16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
a) Dopustivost u odnosu na postupke koji se vode kod Tužilaštva BiH
17. S obzirom na to da predmetne apelacije pokreću ozbiljna pitanja kršenja prava apelanata iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud se poziva na odredbu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda koja propisuje da Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Stoga, imajući u vidu navode apelanata da nemaju nikakvih informacija o tome da li nadležno tužilaštvo preduzima poslove iz svoje nadležnosti u vezi sa procesuiranjem lica koja se dovode u vezu sa njihovim hapšenjem i fizičkim i psihičkim maltretiranjem tokom rata, te odredbe člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud smatra predmetne apelacije dopustivim iako nema odluke suda.
18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije u ovom dijelu ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.
b) Dopustivost u odnosu na naknadu štete
19. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija u odnosu na navode apelanata o naknadi materijalne i nematerijalne štete Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu.
20. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i broj AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
21. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da oba apelanta od Ustavnog suda traže i isplatu naknade na ime nematerijalne i materijalne štete zbog bespravnog hapšenja i fizičkog i psihičkog maltretiranja tokom rata, te zbog uništene imovine.
22. Dakle, apelanti su se obratili Ustavnom sudu zahtjevom da im se isplati tražena naknada štete a da prije toga, kako iz navoda apelacija proizlazi, nisu podnijeli tužbu nadležnom redovnom sudu, odnosno nisu pokrenuli odgovarajući parnični postupak pred nadležnim sudom radi zaštite svojih prava. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacije se u ovom dijelu ne mogu razmatrati.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije u ovome dijelu ne ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
24. Iz navoda oba apelanta najprije proizlazi da smatraju da su im, zbog nepreduzimanja aktivnosti nadležnih organa vlasti da otkriju i procesuiraju odgovorne za događaje opisane u apelacijama, povrijeđena prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine.
25. Član II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
b) Pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni.
26. U odnosu na navode apelanta Filipovića, Ustavni sud podsjeća da je identično činjenično i pravno pitanje razmatrao u Odluci o dopustivosti i meritumu broj
AP 3067/09 od 20. decembra 2012. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog sud: www.ustavnisud.ba), te da je ukazao (tačka 37):
(...) da u predmetnim slučajevima još uvijek nisu donesene tužilačke odluke, što i jeste cilj istrage, pa se u tom smislu čine donekle opravdanim navodi apelanata da istražni postupci pred Tužilaštvom BiH traju dugo (iz odgovora na apelacije CJB Bijeljina i Okružnog tužilaštva u Bijeljini proizlazi da su izvještaji u vezi sa događajima iz apelacija proslijeđeni Tužilaštvu BiH u junu, odnosno augustu 2007. godine). U tom kontekstu Ustavni sud podsjeća da je istražni postupak samo jedan segment u procesuiranju i kažnjavanju odgovornih za krivična djela, a da je cilj svake istrage donošenje tužilačke odluke, ma kakva ona bila. Posmatrajući s tog aspekta, Ustavni sud uviđa patnju i bol apelanata što istražni postupci pred Tužilaštvom BiH još uvijek nisu okončani donošenjem adekvatne tužilačke odluke. Najzad, Ustavni sud je zaključio (tačka 39) da:
S obzirom na sve navedeno, uzimajući u obzir odgovore Tužilaštva BiH da su istražni postupci u toku i da su sa aspekta pozitivne obaveze države nesporno preduzete i još uvijek se preduzimaju odgovarajuće mjere na rasvjetljavanju događaja iz apelacije i pored činjenice da istražni postupci još uvijek nisu okončani, Ustavni sud navode apelanata o neaktivnosti nadležnih organa na rasvjetljavanju događaja iz apelacija i dovođenje tih navoda u kontekst kršenja prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije smatra neosnovanim.
27. U vezi sa navodima apelanta Filipovića, s obzirom na iscrpan odgovor Tužilaštva BiH u vezi sa mjerama i radnjama koje se preduzimaju na rasvjetljavanju događaja na koje se u apelaciji ukazuje, te ponovo ukazujući na pozitivnu obavezu države da, prije svega, djelotvorno istraži predmetne događaje, umjesto posebnog obrazloženja, Ustavni sud se u cjelini poziva na razloge i obrazloženja iz Odluke o dopustivosti i meritumu broj
AP 3067/09.
28. U odnosu na navode apelanta Gotovca, Ustavni sud najprije primjećuje da apelant ne navodi i u tom smislu ne nudi niti jedan dokaz da se obraćao organima javne vlasti na bilo kojem nivou Bosne i Hercegovine, odnosno da su one kontaktirale s njim, u povodu događaja zbog kojih smatra da mu je prekršeno pravo iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je, u skladu sa obavezom da se provede istraga navoda kojima se pokreću pitanja iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, shodno praksi Evropskog suda za ljudska prava u odnosu na član 3. Evropske konvencije, koju slijedi i Ustavni sud, obaveza organa javne vlasti da po saznanju za činjenice, koje im nužno ne moraju prezentirati lica koja su u pitanju, pokrene odgovarajuće radnje u svrhu njihovih istraživanja, kada im takve činjenice postanu dostupne i kada procijene da osnovano mogu ukazivati na torturu, mučenje i zlostavljanje. Iz odgovora Tužilaštva BiH proizlazi da se apelant ne nalazi u njihovim bazama podataka, odnosno da nije registriran ni kao oštećeni, svjedok ili učesnik ni u postupcima koji su u toku i koji se tiču krivičnopravnih događaja počinjenja ratnih zločina na području općine Konjic. Međutim, Ustavni sud smatra, imajući u vidu da je Tužilaštvu BiH dostavljena na odgovor apelacija u kojoj se iznose činjenice kojima se pokreću pitanja u vezi sa torturom, mučenjem i nehumanim postupanjem, te njegovu zakonsku obavezu da preduzima radnje na otkrivanju i gonjenju učinilaca krivičnih djela, da će Tužilaštvo BiH preduzeti odgovarajuće mjere i u vezi sa navodima koje je iznio apelant Gotovac, koji Tužilaštvu BiH, do dostavljanja apelacije, prema predočenom odgovoru, nisu bili poznati.
29. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do kršenja prava apelanata iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine.
Ostali navodi
30. Apelanti smatraju da su im povrijeđena i prava iz člana II/3.a), te c) do m) Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelanti ničim posebno nisu obrazložili te navode, ali Ustavni sud zaključuje da se ti navodi, u suštini, temelje na istim razlozima koje je Ustavni sud već razmotrio u prethodnim tačkama ove odluke u okviru prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, pa stoga Ustavni sud zbog istih razloga smatra neosnovanim i navode apelanata o kršenju prava iz člana II/3.a), te c) do m) Ustava Bosne i Hercegovine.
VIII. Zaključak
31. Nema povrede prava prvoapelanta iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, jer su nadležni organi preduzeli odgovarajuće aktivnosti s ciljem da rasvijetle okolnosti događaja opisanih u apelaciji, te i sada preduzimaju aktivnosti s ciljem da okončaju istražne postupke, čime nadležni organi suštinski u predmetnim slučajevima ispunjavaju svoje obaveze, u skladu s pozitivnopravnim propisima. S druge strane, činjenica da predmetni postupci još uvijek nisu rezultirali donošenjem adekvatne tužilačke odluke, posmatrana u svjetlu iznesenog i navoda Tužilaštva BiH da se radi o kompleksnim i složenim predmetima, te da su pojedini postupci u završnoj fazi istrage, u ovom trenutku nije mogla utjecati na drugačije odlučenje.
32. Nema povrede prava drugoapelanta iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da je nadležni organ bio upoznat sa događajima opisanim u apelaciji, kao i da, po saznanju za njih, nakon što procijeni da mogu biti osnova za preduzimanje radnji u svrhu otkrivanja i gonjenja učinilaca krivičnih djela, takve radnje neće preduzeti u skladu sa zakonskom obavezom.
33. Na osnovu člana 16. stav 1. i stav 4. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.