Službeni glasnik BiH, broj 86/13

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3329/10, rješavajući apelaciju Željka Vidovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 9. oktobra 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Željka Vidovića.

Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukidaju se rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. X-KRN-07/351 od 8. juna 2010. godine i 21. maja 2010. godine.

Predmet se vraća Sudu Bosne i Hercegovine, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Sudu Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Željka Vidovića podnesena protiv rješenja Suda BiH br. X-KRN-07/351 od 8. juna 2010. godine i 21. maja 2010. godine i rješenja Suda BiH br. X-KRN-07/351 br. X-KRN-07/351 od 8. jula i 30. juna 2010. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE I. Uvod

1. Željko Vidović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bratunca podnio je 3. augusta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. X-KRN-07/351 od 8. jula 2010. godine, 30. juna 2010. godine, 8. juna 2010. godine i 21. maja 2010. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 3. augusta 2012. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Tužilaštvo je dostavilo odgovor na apelaciju 12. aprila 2012. godine, a Sud BiH 25. aprila 2012. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 8. maja 2012. godine.

5. Dopisom od 10. jula 2013. godine Ustavni sud je zatražio od Suda BiH da dostavi informaciju o tome da li je u toku istraga u predmetu broj X-KRN-07/351. Sud BiH je 22. jula 2013. godine dostavio Ustavnom sudu traženu informaciju.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način:

7. Tužilaštvo je 12. septembra 2008. godine protiv apelanta pokrenulo istragu zbog postojanja osnova sumnje da je počinio krivično djelo organizirani kriminal iz člana 250. stav 2. u vezi sa krivičnim djelom zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 220. stav 3. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH).

Privremeno oduzimanje predmeta

8. Naredbom Suda BiH broj X-KRN-08/493 od 16. septembra 2008. godine i 17. septembra 2008. godine od apelanta su privremeno oduzeti razni predmeti: novčana sredstva, mobilni telefoni, računar, pištolj, bankovne i kreditne kartice, lična karta izdata u Republici Srbiji, rokovnici, ključevi kuće i kancelarije itd. (u daljnjem tekstu: oduzeti predmeti). Nakon evidentiranja u KDP Suda BiH, predmeti su proslijeđeni Tužilaštvu.

9. Rješenjem Suda BiH - sudije za prethodni postupak broj X-KRN-07/351 od 21. maja 2010. godine, koje je potvrđeno Rješenjem vanraspravnog vijeća Suda BiH broj X-KRN-07/351 od 8. juna 2010. godine, odbijen je prijedlog apelanta i njegovog branioca za vraćanje privremeno oduzetih predmeta po naredbi tog suda broj X-KRN-08/493 od 16. septembra 2008. godine i 17. septembra 2008. godine kao neosnovan.

10. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da u zahtjevu za vraćanje privremeno oduzetih predmeta apelant ukazuje da oduzeti predmeti nemaju važnost da bi na njih mogao biti primijenjen član 65. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), te da se radi o predmetima koji su bitni za svakodnevnu komunikaciju, kao i za školovanje porodice, a da su oduzeta novčana sredstva potrebna za egzistenciju porodice. Tužilaštvo je u svom odgovoru na zahtjev, kako je dalje naveo sud, istaklo da je istraga još u toku i da su predmeti oduzeti od apelanta još uvijek relevantni za krivični postupak i smatraju se mogućim dokaznim materijalom.

11. Sud BiH je citirao član 74. ZKPBiH, te konstatirao da bi privremeno oduzeti predmeti bili vraćeni vlasniku prije okončanja postupka, potrebno je da postane očigledno da ne postoji dalja potreba, niti osnova za njihovo zadržavanje. U konkretnom slučaju istražni postupak još uvijek traje a zakon nije propisao vrijeme u kojem istraga mora biti okončana (osim u pritvorskim predmetima), pa je sud smatrao neosnovanim apelantov prigovor da je prošlo 18 mjeseci od oduzimanja predmeta. Sve dok istraga traje, Tužilaštvo je ovlašteno odlučivati o tome koji su predmeti značajni za postupak, odnosno koji mogu poslužiti kao dokaz u krivičnom postupku. S obzirom na navode Tužilaštva o tome da privremeno oduzete predmete ima namjeru koristiti kao dokaz u krivičnom postupku protiv apelanta, Sud BiH nije mogao zanemariti takvu procjenu i omogućiti vraćanje predmeta. Ocjena Tužilaštva je da su privremeno oduzeti predmeti relevantni za krivični postupak, pa je Sud BiH smatrao kao neosnovanu apelantovu tvrdnju da oduzeti predmeti ne mogu biti podvedeni pod odredbe člana 65. ZKPBiH i zaključio da nisu ostvareni uvjeti predviđeni članom 74. ZKPBiH.

12. Vanraspravno vijeće Suda BiH u obrazloženju rješenja navodi da je do privremenog oduzimanja predmetnih stvari od apelanta došlo u skladu sa članom 64. ZKPBiH i da je pravilan zaključak prvostepenog rješenja da se privremeno oduzeti predmeti mogu vratiti vlasniku prije okončanja krivičnog postupka samo u slučaju kada u toku postupka postane očigledno da ne postoji dalja potreba, niti osnova za njihovo zadržavanje. Imajući u vidu navode Tužilaštva iznesene u prvostepenom rješenju (da će oduzete predmete koristiti u krivičnom postupku protiv apelanta i ostalih osumnjičenih), kao i činjenicu da se predmet još uvijek nalazi u fazi istrage, dakle, u fazi u kojoj Tužilaštvo disponira koje će dokaze koristiti, odnosno koji dokazi mu mogu služiti radi dokazivanja određenih činjenica, Sud je zaključio da se u toj fazi postupka privremeno oduzeti predmeti ne mogu vratiti vlasniku i da je pravilno primijenjena odredba člana 74. ZKPBiH.

Mjera zabrane sastajanja

13. Rješenjem Suda BiH - sudije za prethodni postupak broj X-KRN-07/351 od 30. juna 2010. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Vijeća Suda BiH broj X-KRN-07/351 od 8. jula 2010. godine, utvrđeno je da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost mjere zabrane sastajanja sa određenim licima iz člana 126.a stav 1. tačka c) ZKPBiH na način da se apelantu i ostalim osumnjičenim zabranjuje međusobno kontaktiranje ili uplitanje na bilo koji način u vezi sa ovim krivičnim predmetom a ta mjera je apelantu i osumnjičenim V.L. i V.S. izrečena Rješenjem tog suda broj X-KRN-07/351 od 10. septembra 2008. godine.

14. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da, u skladu sa odredbom člana 126.b stav 6. ZKPBiH, budući da je postupak u predmetu u toku, po isteku dva mjeseca od donošenja rješenja kojim se određuje mjera zabrane sastajanja sa određenim licima ispituje da li je primjena navedene mjere još potrebna. Uvidom u spis taj sud je utvrdio da okolnosti i činjenice koje su postojale u vrijeme donošenja posljednjeg rješenja o mjerama zabrane i dalje postoje, tj. da nisu promijenjene niti formalno, niti suštinski. Navedeno je da postoje okolnosti koje opravdavaju dalje trajanje mjere, koje se ogledaju u činjenici da se apelantu i ostalim osumnjičenim stavlja na teret teško krivično djelo za koje je zaprijećena višegodišnja kazna zatvora. Sud BiH je posebno naglasio da se radi o obimnom i složenom predmetu sa većim brojem osumnjičenih lica a priroda inkriminiranih radnji, te ozbiljnost inkriminacije ukazuju na određeni stepen bojazni da bi osumnjičeni mogli početi da međusobno kontaktiraju što bi štetno utjecalo na dalji tok istrage, te da je i dalje potrebno primijeniti mjere zabrane kojim se osumnjičenim licima (na koje se odnosi rješenje) zabranjuje međusobno sastajanje. Sud BiH je, na kraju, naglasio da navedena mjera ne čini nikakvu objektivnu štetu osumnjičenim a njihova prava ograničava u najmanjoj mogućoj mjeri, ali ipak dovoljno da se osigura što efikasnije okončanje složene istrage.

15. U obrazloženju rješenja Vijeće Suda BiH je istaklo da je prvostepeno rješenje pravilno i na zakonu zasnovano i da je, u smislu člana 123. stav 2. ZKPBiH, prilikom donošenja odluke vođeno računa da se prema osumnjičenim ne primjenjuje teža mjera ukoliko se ista svrha može postići i drugim blažim mjerama, te zaključilo da se u konkretnom slučaju jedino ovako definiranim mjerama može osigurati uspješno okončanje istrage.

a) Navodi iz apelacije

16. Apelant se žali da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava zaštićena članom II/3.a), b), c), d), e), k), m) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i prava zaštićena čl. 2, 3, 4, 5, 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. U odnosu na osporena rješenja kojima je odbijen njegov zahtjev da se vrate privremeno oduzeti predmeti, apelant je istakao da oduzeti predmeti ne potječu iz bilo kakvog krivičnog djela ili neke nezakonite aktivnosti, te da nema ni valjanog zakonskog osnova za dalje zadržavanje, niti je Tužilaštvo moglo doći do relevantnih dokaza o kriminalnom porijeklu oduzetih predmeta, kao ni potrebi njihovog daljeg zadržavanja. Apelant je posebno naglasio da prvenstveno misli na novčana sredstva koja su mu potrebna za "golu egzistenciju" njega i njegove porodice, školovanje djece, te medicinske tretmane potrebne njemu i supruzi. Također, ističe da je u zahtjevu za vraćanje predmeta istakao da je Tužilaštvo imalo dovoljno vremena da provjeri da li oduzeti predmeti imaju ikakve veze sa predmetnim krivičnim postupkom kao, npr., oduzeti kompjuteri gdje sigurno nema nikakvih dokaza a bez kojih su njegova djeca "vraćena pola vijeka unazad". Ista je situacija i sa drugim oduzetim predmetima kao što su mobilni telefoni, lično naoružanje, ključevi, kreditne i bankovne kartice, te lična karta iz Republike Srbije koja je potrebna zbog reguliranja određenih statusnih stvari u Srbiji. Osporena rješenja kojima je odbijen zahtjev za vraćanje privremeno oduzetih predmeta apelant smatra nezakonitim i neodrživim zbog toga što se sud nije upustio u svrsishodnost utvrđivanja činjenica i time meritorno riješio zahtjev, već je "slijedio golo protivljenje Tužilaštva, te na tome zasnovao odluku".

17. U odnosu na osporena rješenja kojim je utvrđeno da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost mjere zabrane sastajanja sa određenim licima iz člana 126. stav 1. tačka c) ZKPBiH, na način da se osumnjičenim zabranjuje međusobno kontaktiranje ili uplitanje na bilo koji način u vezi sa krivičnim predmetom, apelant je istakao da se osporena rješenja temelje na paušalnom stavu Tužilaštva koje se "vadilo na obimnost predmeta". Sud se nije decidirano izjasnio "da li poznajem bilo koga od osumnjičenih izuzev V.S., te da li imaju bilo kakvog saznanja o našim kontaktima posebno kriminalnim, odnosno da se objasne bilo koji razlozi koji bi opravdali donošenje navedene mjere". Povezanost saosumnjičenih, kako navodi apelant, "evidentna je jedino u pripadnosti istoj Zemljinoj polulopti".

b) Odgovor na apelaciju

18. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je istakao da se prilikom donošenja osporenih rješenja kojim se odbija apelantov zahtjev za vraćanje privremeno oduzetih predmeta rukovodio činjenicama da se predmet nalazi u fazi istrage, da tužilac disponira predmetom i donosi odluku koje će predmete koristiti kao dokaz. Dalje navodi da je na pravilan način primijenjena odredba člana 74. ZKPBiH, jer postoje objektivne okolnosti koje opravdavaju odluku kojom se odbija prijedlog za vraćanje privremeno oduzetih predmeta. Na vrlo decidiran i jasan način obrazložene su okolnosti koje su ukazivale na opravdanost daljeg zadržavanja oduzetih stvari od Tužilaštva do okončanja istrage, odnosno dok ne postane očigledno da ne postoji dalja potreba za njihovim zadržavanjem. Također je navedeno da su neosnovani apelantovi navodi da su rješenja o kontroli mjere zabrane sastajanja nezakonita, jer nisu ocijenjene sve relevantne okolnosti kao što su dužina trajanja same zabrane i činjenica da li se saosumnjičeni uopće međusobno poznaju s obzirom na to da su rješenja detaljno obrazložena i dati svi razlozi, te posebno ističe da mjere zabrane nisu vezane za momenat okončanja istrage, nego da mogu egzistirati i u kasnijim fazama, sve dok postupak ne bude pravosnažno okončan.

19. U odgovoru Tužilaštva na apelaciju je istaknuto da osporenim odlukama nisu povrijeđena navedena prava a odluke suda su donesene u skladu sa ZKPBiH uz pravilnu ocjenu dokaza i činjeničnog stanja, te uz puno poštivanje ljudskih prava, pa apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

V. Relevantni propisi

20. U Zakonu o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09) relevantne odredbe glase:

Član 65.
Naredba za oduzimanje predmeta

(1) Predmeti koji se po Krivičnom zakonu imaju oduzeti ili koji mogu poslužiti kao dokaz u krivičnom postupku privremeno će se oduzeti i na osnovu sudske odluke će se osigurati njihovo čuvanje.

(2) Naredbu za oduzimanje predmeta izdaje sudija na prijedlog tužioca ili ovlaštenog službenog lica koje je dobilo odobrenje od tužioca.

(3) Naredba za privremeno oduzimanje predmeta sadrži: naziv suda, pravni osnov za privremeno oduzimanje predmeta, naznaku predmeta za oduzimanje, ime lica od kojeg se oduzimaju predmeti, mjesto oduzimanja predmeta i rok za oduzimanje predmeta.

(4) Na osnovu izdate naredbe ovlašteno službeno lice vrši oduzimanje predmeta.

[...]

(8) Pri oduzimanju predmeta naznačit će se gdje su pronađeni i opisat će se, a po potrebi i na drugi način osigurat će utvrđivanje njihove istovjetnosti. Za oduzete predmete izdat će se potvrda.

[...]

Član 74.
Vraćanje privremeno oduzetih predmeta

Predmeti koji su u toku krivičnog postupka privremeno oduzeti vratit će se vlasniku, odnosno držaocu, kada u toku postupka postane očigledno da njihovo zadržavanje nije u skladu s članom 65. ovog zakona, a ne postoje razlozi na njihovo oduzimanje (član 391).

Član 123.
Vrste mjera

(1) Mjere koje se mogu poduzeti prema optuženom za osiguranje njegove prisutnosti i za uspješno vođenje krivičnog postupka jesu poziv, dovođenje, "mjere zabrane", jamstvo i pritvor.

(2) Prilikom odlučivanja koju će od navedenih mjera primijeniti, nadležni organ pridržavat će se uvjeta određenih za primjenu pojedinih mjera, vodeći računa da se ne primjenjuje teža mjera ako se ista svrha može postići blažom mjerom.

(3) Ove mjere ukinut će se i po službenoj dužnosti odmah kad prestanu razlozi koji su ih izazvali, odnosno zamijenit će se drugom blažom mjerom kad za to nastupe uvjeti.

(4) Odredbe ove glave shodno se primjenjuju i na osumnjičenog.

Član 126.a
Ostale mjere zabrane

(1) Kada okolnosti slučaja na to ukazuju, Sud može izreći jednu ili više sljedećih mjera zabrane:

[...]

c) zabranu sastajanja s određenim osobama,

Član 126.b
Izricanje mjera zabrane

(1) Sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane obrazloženim rješenjem na prijedlog stranke ili branitelja.

(2) Kada odlučuje o pritvoru, Sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane po službenoj dužnosti, umjesto određivanja ili produžavanja pritvora.

(3) Osumnjičeni ili optuženi će se u rješenju o izricanju mjera zabrane upozoriti da mu se može odrediti pritvor ako prekrši obavezu iz izrečene mjere.

(4) U toku istrage mjere zabrane određuje i ukida sudija za prethodni postupak, nakon podizanja optužnice - sudija za prethodno saslušanje, a nakon dostavljanja predmeta sudiji, odnosno vijeću u svrhu zakazivanja glavnog pretresa - taj sudija, odnosno predsjednik vijeća.

(5) Mjere zabrane mogu trajati dok za to postoji potreba, a najduže do pravomoćnosti presude ako toj osobi nije izrečena kazna zatvora i najkasnije do upućivanja na izdržavanje kazne ako je toj osobi izrečena kazna zatvora. Zabrana putovanja može također trajati dok izrečena novčana kazna nije plaćena u potpunosti i/ili dok se u potpunosti ne izvrši odluka o imovinskopravnom zahtjevu i/ili o oduzimanju imovinske koristi.

(6) Sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili sudija, odnosno predsjednik vijeća dužan je da svaka dva mjeseca ispita da li je primijenjena mjera još potrebna.

(7) Protiv rješenja kojim se određuju, produžavaju ili ukidaju mjere zabrane stranka odnosno branitelj može podnijeti žalbu, a Tužilac i protiv rješenja kojim je njegov prijedlog za primjenu mjere odbijen. O žalbi odlučuje vijeće "iz člana 24. stav (7)" ovog Zakona u roku od tri dana od dana prijema žalbe. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.

Član 391.
Oduzimanje predmeta

(1) Predmeti koji se po Krivičnom zakonu moraju oduzeti, oduzet će se i kada se krivični postupak ne završi presudom kojom se optuženi proglašava krivim, ako to zahtijevaju interesi opće sigurnosti ili razlozi morala, o čemu se donosi posebno rješenje.

(2) Rješenje iz stava 1. ovog člana donosi sud u trenutku kad je postupak završen, odnosno kad je obustavljen.

[...]

VI. Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

Dopustivost u odnosu na odluke donesene u postupku privremenog oduzimanja predmeta i odluka donesenih u postupku kontrole opravdanosti mjere zabrane sastajanja sa određenim licima u odnosu na pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije

23. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na navode o povredi ovog prava Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

24. Ustavni sud zapaža da se apelant žali da mu je rješenjima br. X-KRN-07/351 od 21. maja 2010. godine i 8. juna 2010. godine, kojim je odbijen njegov prijedlog za vraćanje privremeno oduzetih predmeta, te rješenjima br. X-KRN-07/351 od 30. juna 2010. godine i 8. jula 2010. godine, kojim je utvrđeno da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost mjere zabrane sastajanja sa određenim licima, povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

25. Za utvrđivanje primjenjivosti člana 6. stav 1. Evropske konvencije na konkretan slučaj potrebno je odgovoriti na pitanje da li je postupak povodom apelantovog prijedloga za vraćanje privremeno oduzetih predmeta, kao i postupak kontrole opravdanosti mjere zabrane sastajanja sa određenim licima predstavljao postupak u kojem je utvrđivana osnovanost krivične optužbe protiv njega, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

26. U vezi s tim Ustavni sud smatra da se predmetni postupci (postupak povodom apelantovog prijedloga za vraćanje privremeno oduzetih predmeta i postupak kontrole opravdanosti mjere zabrane sastajanja sa određenim licima) ne tiču odlučivanja o osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, već se tiče isključivo odlučivanja o postojanju zakonskih uvjeta za eventualno vraćanje privremeno oduzetih predmeta, odnosno zakonske opravdanosti trajanja mjere zabrane sastajanja sa određenim licima. Stoga, Ustavni sud smatra da se u predmetnom postupku odlučivanja o apelantovom prijedlogu za vraćanje privremeno oduzetih predmeta i postupku kontrole opravdanosti izrečene mjere zabrane sastajanja sa određenim licima nije utvrđivala osnovanost krivične optužbe protiv apelanta u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa taj član u konkretnom slučaju nije primjenjiv. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelacije u vezi s povredom prava na pravično suđenje inkompatibilni ratione materiae sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Dopustivost u odnosu na odluke donesene u postupku privremenog oduzimanja predmeta u odnosu na pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju

27. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je predmet osporavanja ovog dijela apelacije Rješenje Suda BiH broj X-KRN-07/351 od 8. juna 2010. godine, kojim je potvrđeno Rješenje tog suda broj X-KRN-07/351 od 21. maja 2010. godine, odnosno u suštini odbijen je apelantov zahtjev za vraćanje privremeno oduzetih predmeta i protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelant je osporeno rješenje primio 10. jula 2010. godine, a apelacija je podnesena 3. augusta 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u navedenom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

28. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima Suda BiH, kojima je odbijen njegov prijedlog za vraćanje privremeno oduzetih predmeta, povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni

30. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje se nalazi u prvoj rečenici prvog stava, opće je prirode i izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, određuje da lišavanje imovine može da se desi pod određenim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2. istog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo da, između ostalog, kontroliraju korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Sva tri pravila su međusobno povezana i nisu u međusobnoj kontradikciji, a drugo i treće pravilo se odnose na određene slučajeve miješanja države u pravo na mirno uživanje imovine (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Holy Monasteries protiv Grčke, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A broj 301-A, stav 51).

31. Prilikom razmatranja da li je osporenim rješenjima povrijeđen član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju prvo se mora utvrditi da li oduzeti predmeti predstavljaju apelantovu imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud konstatira da je nesporno da je apelant vlasnik privremeno oduzetih predmeta pa, prema tome, oduzeti predmeti predstavljaju apelantovu imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

32. Dalje, Ustavni sud treba utvrditi da li je došlo do miješanja u apelantovu imovinu, da li je to miješanje bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu i da li je to miješanje bilo proporcionalno legitimnom cilju, dakle, da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg interesa.

33. U vezi s tim Ustavni sud primjećuje da je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u više svojih odluka utvrdio da se zapljena imovine u svrhu zakonskih postupaka obično vezuje za kontrolu korištenja imovine koja potpada pod djelokrug stava 2. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi odluke Evropskog suda, Raimondo protiv Italije od 22. februara 1994. godine, serija A broj 281-A, Adamczyk protiv Poljske, broj 28551/04 od 7. novembra 2006. godine, i Simonjan-Heikinheino protiv Finske, broj 6321/03 od 2. septembra 2008. godine). Također, Ustavni sud primjećuje da je Evropski sud u predmetu Smirnov protiv Rusije (vidi, Evropski sud, Smirnov protiv Rusije, aplikacija broj 71362/01, presuda od 7. juna 2007. godine, tačka 54) zaključio da situacija u kojoj je istražni organ naredio da se kompjuter čuva kao fizički dokaz u krivičnom predmetu do vremena kada pretresno vijeće donese odluku, odnosno presudu, odlučujući o njemu kao o dokaznom sredstvu u konkretnom predmetu, treba da se ispita u okviru prava države da kontrolira upotrebu imovine u skladu sa općim interesom, dakle, u smislu stava 2. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

34. Uzimajući u obzir navedenu praksu Evropskog suda, te primijetivši da apelant osporenim rješenjima nije lišen svoje imovine (u smislu konačnog oduzimanja bez izgleda da će imovina biti vraćena), već da je privremeno spriječen da njome raspolaže (uz obrazloženje da je to potrebno radi vođenja istrage), Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o kontroli korištenja imovine u smislu stava 2. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

35. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori jeste da li je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo u skladu sa zakonom.

36. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je osporenim rješenjima apelantov zahtjev za vraćanje privremeno oduzetih predmeta odbijen kao neosnovan uz obrazloženje da su privremeno oduzeti predmeti potrebni kao dokaz u istrazi koja se vodi protiv apelanta i ostalih osumnjičenih zbog postojanja osnova sumnje da su počinili krivično djelo organizirani kriminal iz člana 250. stav 2. u vezi sa krivičnim djelom zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 220. stav 3. KZBiH i da Tužilaštvo disponira koje će dokaze koristiti, odnosno koji dokazi mu mogu služiti radi dokazivanja određenih činjenica, pa da se u toj fazi postupka privremeno oduzeti predmeti ne mogu vratiti vlasniku. Ustavni sud zapaža da su osporena rješenja donesena u skladu sa relevantnim odredbama ZKP, konkretno odredbama čl. 65. i 74. ZKP, iz kojih proizlazi da će se predmeti koji su u toku postupka privremeno oduzeti vratiti vlasniku, odnosno držaocu, kada u toku postupka postane očigledno da ne predstavljaju predmete koji se imaju oduzeti prema KZ, ili koji mogu poslužiti kao dokaz u krivičnom postupku, a ne postoje razlozi za njihovo oduzimanje u smislu člana 391. istog zakona.

37. Iz navedenog proizlazi pravni osnov za donošenje osporenih odluka, propisan u navedenom relevantnom zakonu, koji ispunjava uvjete u pogledu dostupnosti, tj. pristupačnosti (objavljen je u službenom glasniku koji je javno glasilo) i jasnoće (s obzirom na to da su citirane odredbe KZ i ZKP dovoljno jasno formulirane u smislu da svako može ocijeniti kakve će biti posljedice njegovog ponašanja). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je "miješanje" u apelantovo pravo na imovinu izvršeno u skladu sa zakonom.

38. Zatim, Ustavni sud smatra da odbijanje apelantovog zahtjeva za vraćanje privremeno oduzetih predmeta, odnosno zadržavanje materijalnih dokaza može biti neophodno u interesu valjanog provođenja pravde, što predstavlja legitiman cilj u općem interesu (vidi, Evropski sud, Smirnov protiv Rusije, aplikacija broj 71362/01, presuda od 7. juna 2007. godine, tačka 57). Naime, za Ustavni sud je nesporno da postoji javni interes u slučaju kada se predmeti oduzimaju radi vođenja istrage u krivičnom postupku.

39. Međutim, postavlja se pitanje da li je kontrola apelantove imovine proporcionalna tom legitimnom cilju koji se želi postići, odnosno da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg interesa.

40. U vezi s tim Ustavni sud, prije svega, primjećuje da je Evropski sud u predmetu Smirnov protiv Rusije, aplikacija broj 71362/01 od 7. juna 2007. godine, razmatrao predstavku aplikanta kojem je, između ostalog, zaplijenjena centralna jedinica kompjutera kao dokaz u krivičnom postupku protiv trećih lica. U predmetnoj presudi Evropski sud je zaključio da kompjuter sâm po sebi nije bio objekt, instrument ni proizvod bilo kojeg krivičnog djela, te da su za istragu u tom predmetu bile vrijedne informacije pohranjene na hard-disku, koje su istražitelji pregledali i koje su isprintane i uključene u spis. U tim okolnostima Evropski sud nije mogao da prepozna bilo kakav očigledan razlog za kontinuirano zadržavanje centralne jedinice kompjutera, te je konstatirao da takav razlog nije dat ni u domaćem postupku, ni u postupku pred tim sudom, ali da su domaće vlasti, ipak, zadržale kompjuter do donošenja te presude, odnosno više od šest godina. Također, Evropski sud je, u vezi s tim, primijetio da je kompjuter bio aplikantovo sredstvo za rad, koje je koristio za pisanje pravnih dokumenata i pohranjivanje spisa klijenata, te je zaključio da je zadržavanje kompjutera aplikantu prouzrokovalo ne samo lične neprijatnosti već i smanjilo njegove profesionalne aktivnosti, što je moglo imati posljedice za vladavinu prava. Imajući u vidu navedeno, Evropski sud je konstatirao da su ruske vlasti propustile da postignu "pravičnu ravnotežu" između općeg interesa i zaštite aplikantovog prava na mirno uživanje imovine zbog čega je zaključio da je došlo do povrede člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

41. Ustavni sud zapaža da je ovaj predmet sličan navedenom predmetu Evropskog suda. Naime, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH osporenim rješenjima odbio kao neosnovan apelantov prijedlog za vraćanje privremeno oduzetih predmeta, smatrajući da je, sve dok istraga traje, Tužilaštvo ovlašteno odlučivati o tome koji su predmeti značajni za postupak, odnosno koji mogu poslužiti kao dokaz u krivičnom postupku pa, s obzirom na to da je Tužilaštvo ocijenilo da privremeno oduzete predmete ima namjeru koristiti kao dokaz u krivičnom postupku protiv apelanta, Sud BiH konstatira da nije mogao zanemariti takvu procjenu i omogućiti vraćanje predmeta.

42. Međutim, Ustavni sud zapaža da Sud BiH, osim uopćene konstatacije da će privremeno oduzeti predmeti poslužiti kao dokaz tokom istrage i da nije mogao zanemariti procjenu Tužilaštva da su privremeno oduzeti predmeti relevantni za krivični postupak, nije dao konkretne činjenice zbog kojih smatra da postoje opravdani razlozi za daljnje zadržavanje oduzetih predmeta. Zatim, Ustavni sud naglašava da je apelant od 16. septembra 2008. godine i 17. septembra 2008. godine, kada je Sud BiH izdao naredbu o privremenom oduzimanju predmeta, onemogućen da raspolaže predmetima i da takva situacija traje i u momentu donošenja ove odluke, dakle, već pet godina, što predstavlja veoma dug period. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH u drugostepenom rješenju naveo da se predmet još nalazi u fazi istrage u kojoj Tužilaštvo disponira koje će dokaze koristiti, odnosno koji dokazi mu mogu služiti da bi dokazao određene činjenice i da se u ovoj fazi postupka privremeno oduzeti predmeti ne mogu vratiti vlasniku. Međutim, Ustavni sud zapaža da ta istraga, koju je Tužilaštvo pokrenulo 12. septembra 2008. godine zbog osnova sumnje da je apelant počinio krivično djelo organizirani kriminal iz člana 250. stav 2. u vezi sa krivičnim djelom zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 220. stav 3. KZBiH, još nije okončana i da je neizvjesno kada će biti okončana s obzirom na to da odredbama ZKP nije predviđen rok u kojem mora biti okončana.

43. Ustavni sud, na kraju, podsjeća da je isto činjenično i pravno pitanje već razmatrano u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 1986/08 od 13. jula 2012. godine (objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 81/12) u kojoj je utvrdio kršenje prava na imovinu tako što je odlukama redovnog suda narušena ravnoteža između javnog interesa i apelantovog interesa, i to stavljanjem pretjeranog ličnog tereta koji apelant trpi u vidu onemogućavanja da slobodno raspolaže svojom imovinom.

44. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud smatra da osporenim rješenjima Suda BiH nije postignuta "pravična ravnoteža" između općeg interesa i apelantovog prava, odnosno da je stavljen pretjeran teret na apelanta u vidu onemogućavanja da slobodno raspolaže svojom imovinom, te teret neizvjesnosti da li će mu i/ili kada će mu biti vraćena ta imovina, čime je prekršeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Ostali navodi

45. Ustavni sud primjećuje da se apelant žali i na povrede prava iz člana II/3.a), b), c), d) i m) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i prava zaštićena čl. 2, 3, 4, 5. Evropske konvencije i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, ali da nije posebno specificirao u čemu se povrede sastoje. Međutim, imajući u vidu zaključak Ustavnog suda o kršenju prava na imovinu, kao i pravni lijek utvrđen ovom odlukom, Ustavni sud ne smatra da je potrebno da posebno ispituje navode o povredi prava garantiranih navedenim instrumentima za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

VIII. Zaključak

46. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je miješanje u apelantovo pravo na imovinu izvršeno tako što je odlukama Suda BiH narušena ravnoteža između javnog interesa i apelantovog interesa, i to pretjeranim ličnim teretom koji apelant trpi u vidu onemogućavanja da slobodno raspolaže svojom imovinom.

47. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 9, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.