Službeni glasnik BiH, broj 40/17

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. maja 2017. godine, u predmetu broj AP 1724/16, rješavajući apelacije Slavice Marijanović i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav (7), člana 72. st. (4) i (5) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvajaju se apelacije koje su podnijeli: Slavica Marijanović, Vlado Petraš, Sead Duzan, Miro Babić, Ivanka Grabovac, Mirjana Krišto, Nada Maroš, Boranka Vujinović, Ilija Šafradin, Ivančica Anić, Dragica Petrušić, Ljubo Marjanović, Slavko Strukar, Stipica Vidović, Mladen Bošatlić, Stanislav Biljaka, Marko Biljaka, Franjo Franjić, Dragan Filipović, Frano Turić, Rudolf Grbavac, Fahrudin Salkić, Marko Zirdum, Nikica Frljić, Niko Kurevija, Petar Rajić, Marija Bevanda, Kata Akrap, Zora Matković, Dragica Rajić- Mišković, Slavica Vidović, Marija Omazić, Žarko Šafradin, Zdravko Matić, Srečko Matić, Niko Šapina, Josip Čeko, Ljupko Čato, Josip Zeko, Vitomir Maros, Pavo Maros, Jerko Maros, Jelena Ždero, Josip Mišković, Drago Mihaljević, Anto Rajić Mišković, Ivica Babić, Perica Đotlo, Vlado Franjić B., Srečko Mihaljević, Šerif Varupa, Vlatka Mlakić, Jelica Paar, Kata Rajković, Dragan Blaž, Dragan Petrović, Ivanka Milinović, Zdravko Furunđija, Ivica Rajić, Ivica Alilović, Jakub Muslimović, Jako Šamija, Ivica Turić, Franjo Kovač, Braco Papić, Ivo Bošnjak, Zoran Papić, Jadranko Šafradin, Zdravko Bevanda, Miroslav Badrov, Jozo Strinić, Mijo Ivišić, Niko Žabić, Jasmin Dražić, Zdravko Sučić, Nim Zahidrović, Marina Barnjak, Pero Bošnjak, Anđa Franjić, Jozo Drmić, Ružica Garić, Marinko Čalić, Goran Dražić, Žarko Katava, Saša Ančić, Dragan Vidović, Goran Vidović, Mila Šarić, Zlatko Botić, Bono Drmić, Karlo Krišto, Dražen Filipović, Stipo Križanović, Ivica Livančić, Ivica Šantić, Dragan Bošnjak, Josip Tomić, Zoran Matić, Stipo Tomić, Nikica Šantić, Ivica Matić, Slavko Čeko, Zlatko Đotlo, Ljuban Žuljević, Ivica Pranjković, Jozo Šapina, Žarko Bevanda i Dragan Barešić Franjić.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog dužine trajanja izvršnih postupaka, te povreda prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa pravom na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u predmetima koji se vode pred Općinskim sudom u Travniku br. 51 0 V 120309 16 I, 51 0 Rs 048413 12 I, 51 0 Rs 042802 12 I, 51 0 I 078516 13 I.

Na osnovu člana 74. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Srednjobosanskog kantona da:

Slavici Marijanović, Vladi Petrašu, Seadu Duzanu, Miri Babiću, Ivanki Grabovac, Mirjani Krišto, Nadi Maroš, Boranki Vujinović, Iliji Šafradinu, Ivančici Anić, Dragici Petrušić, Ljubi Marjanoviću, Slavku Strukaru, Stipici Vidoviću, Mladenu Bošatliću, Stanislavu Biljaki, Marku Biljaki, Franji Franjiću, Draganu Filipoviću, Frani Turiću, Rudolfu Grbavcu, Fahrudinu Salkiću, Marku Zirdumu, Nikici Frljiću, Niki Kureviji, Petru Rajiću, Mariji Bevandi, Kati Akrap, Zori Matković, Dragici Rajić- Mišković, Slavici Vidović, Mariji Omazić, Žarku Šafradinu, Zdravki Matiću, Srečku Matiću, Niki Šapini, Josipu Čeki, Ljupku Čati, Josipu Zeki, Vitomiru Marosu, Pavi Marosu, Jerki Marosu, Jeleni Ždero, Josipu Miškoviću, Dragi Mihaljeviću, Anti Rajiću Miškoviću, Ivici Babiću, Perici Đotli, Vladi Franjiću B., Srečku Mihaljeviću, Šerifu Varupi, Vlatki Mlakić, Jelici Paar, Kati Rajković, Draganu Blažu, Draganu Petroviću, Ivanki Milinović, Zdravki Furunđiji, Ivici Rajiću, Ivici Aliloviću, Jakubu Muslimoviću, Jaki Šamiji, Ivici Turiću, Franji Kovaču, Braci Papiću, Ivi Bošnjaku, Zoranu Papiću, Jadranku Šafradinu, Zdravki Bevandi, Miroslavu Badrovu, Jozi Striniću, Miji Ivišiću, Niki Žabiću, Jasminu Dražiću, Zdravki Sučiću, Nimu Zahidroviću, Marini Barnjak, Peri Bošnjaku, Anđi Franjić, Jozi Drmiću, Ružici Garić, Marinku Čaliću, Goranu Dražiću, Žarku Katavi, Saši Ančiću, Draganu Vidoviću, Goranu Vidoviću, Mili Šarić, Zlatku Botiću, Boni Drmiću, Karlu Krišti, Draženu Filipoviću, Stipi Križanoviću, Ivici Livančiću, Ivici Šantiću, Draganu Bošnjaku, Josipu Tomiću, Zoranu Matiću, Stipi Tomiću, Nikici Šantiću, Ivici Matiću, Slavki Čeki, Zlatku Đotli, Ljubanu Žuljeviću, Ivici Pranjkoviću, Jozi Šapini, Žarku Bevandi i Draganu Barešiću Franjiću isplati iznos od po 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog dužine trajanja izvršnih postupaka, i to u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na osnovu člana 72. stav (4) Pravila Ustavnog suda, nalaže se:

Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine da, u skladu sa ovom odlukom, najkasnije u roku od šest mjeseci od dana dostavljanja ove odluke preduzme odgovarajuće mjere iz svoje nadležnosti radi otklanjanja sistemskog kršenja prava na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i odgovarajuće mjere iz svoje nadležnosti radi otklanjanja kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa pravom iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u skladu sa ovom odlukom;

Vladi Federacije Bosne i Hercegovine i Vladi Srednjobosanskog kantona da, u skladu sa ovom odlukom, u roku od šest mjeseci od dana dostavljanja ove odluke preduzme odgovarajuće mjere iz svoje nadležnosti radi otklanjanja sistemskog kršenja prava na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u skladu sa ovom odlukom, kao i odgovarajuće mjere iz svoje nadležnosti radi otklanjanja kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa pravom na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u skladu sa ovom odlukom;

Predsjedniku Općinskog suda u Travniku da odmah, u skladu sa ovom odlukom, preduzme odgovarajuće mjere iz svoje nadležnosti radi otklanjanja sistemskog kršenja prava na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a na osnovu člana 62. stav (7) Pravila Ustavnog suda, i mjere za okončanje izvršnih postupaka iz ove odluke u predmetima br. 51 0 V 120309 16 I, 51 0 Rs 048413 12 I, 51 0 Rs 042802 12 I, 51 0 I 078516 13 I, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine, Vladi Federacije Bosne i Hercegovine, Vladi Srednjobosanskog kantona i predsjedniku Općinskog suda u Travniku da u roku od najkasnije šest mjeseci od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

AP 1724/16

1. Slavica Marijanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Novog Travnika, koju zastupa Ivan Grubešić, advokat iz Novog Travnika, podnijela je 14. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja izvršnog postupka u predmetu koji se vodi pred Općinskim sudom u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) u predmetu broj 51 0 V 120309 16 I. Iz predmetnog spisa proizlazi da je apelantica 20. juna 1997. godine, na osnovu Presude Osnovnog suda u Travniku broj P. 39/96 od 10. marta 1997. godine, podnijela prijedlog za izvršenje protiv izvršenika (A.M.) radi fizičke diobe nekretnina, te da Općinski sud u konkretnom predmetu još nije donio rješenje o izvršenju. Iz predmetnog spisa proizlazi da je sud zakazao saslušanje apelanticinog opunomoćenika radi razjašnjenja navoda da je u predmetnom postupku doneseno rješenje o izvršenju i otpremljeno strankama. Prema stanju spisa, postupak je u toku i ukupno traje više od 19 godina.

AP 4131/16

2. Vlado Petraš (u daljnjem tekstu: apelant) iz Viteza, kojeg zastupa Ivan Grubešić, advokat iz Novog Travnika, podnio je 28. oktobra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu zbog dužine trajanja izvršnog postupka u predmetu koji se vodi pred Općinskim sudom u predmetu broj 51 0 Rs 048413 12 I. U konkretnom predmetu apelant je 6. marta 2012. godine, na osnovu Presude Općinskog suda broj 51 0 Rs 048413 11 Rs od 30. januara 2012. godine, podnio prijedlog za izvršenje protiv izvršenika (PS "Vitezit" d.o.o. Vitez) radi naplate novčanih sredstava iz radnog odnosa, nakon čega je Općinski sud donio Rješenje o izvršenju od 15. decembra 2016. godine (nakon što je ponovno formiran predmetni spis) protiv kojeg je izvršenik izjavio prigovor o kojem Općinski sud još nije odlučio. Prema stanju spisa, postupak je u toku i ukupno traje više od pet godina.

AP 4471/16

3. Sead Duzan (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Travnika, kojeg zastupa Advokatsko društvo "Adil Lozo i drugi" d.o.o. Travnik, podnio je 28. novembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu zbog dužine trajanja izvršnog postupka u predmetu koji se vodi pred Općinskim sudom u predmetu broj 51 0 Rs 042802 12 I. U konkretnom predmetu apelant je 6. februara 2012. godine, na osnovu sudske nagodbe zaključene 26. septembra 2011. godine u predmetu broj 51 0 Rs 042802 11 Rs, podnio prijedlog za izvršenje protiv izvršenika ("Đotlo-promet" d.o.o. Nova Bila) radi naplate potraživanja iz radnog odnosa, nakon čega je Općinski sud donio Rješenje o izvršenju od 21. marta 2012. godine. Iz predmetnog spisa proizlazi da je Općinski sud Rješenjem od 10. oktobra 2013. godine odbio prigovor izvršenika, dopisom od 17. oktobra 2014. godine naredio poslovnoj banci da postupi po rješenju o izvršenju (neuspješno), pokušao izvršiti zapljenu pokretne imovine izvršenika (u 2016. godini neuspješno), te je zaključkom od 16. februara 2017. godine naložena provjera da li izvršenik ima otvorene račune kod drugih banaka. Prema stanju spisa, postupak je u toku i ukupno traje više od pet godina.

AP 4510/16

4. Miro Babić, Ivanka Grabovac, Mirjana Krišto, Nada Maroš, Boranka Vujinović, Ilija Šafradin, Ivančica Anić, Dragica Petrušić, Ljubo Marjanović, Slavko Strukar, Stipica Vidović, Mladen Bošatlić, Stanislav Biljaka, Marko Biljaka, Franjo Franjić, Dragan Filipović, Frano Turić, Rudolf Grbavac, Fahrudin Salkić, Marko Zirdum, Nikica Frljić, Niko Kurevija, Petar Rajić, Marija Bevanda, Kata Akrap, Zora Matković, Dragica Rajić-Mišković, Slavica Vidović, Marija Omazić, Žarko Šafradin, Zdravko Matić, Srečko Matić, Niko Šapina, Josip Čeko, Ljupko Čato, Josip Zeko, Vitomir Maros, Pavo Maros, Jerko Maros, Jelena Ždero, Josip Mišković, Drago Mihaljević, Anto Rajić Mišković, Ivica Babić, Perica Đotlo, Vlado Franjić B., Srečko Mihaljević, Šerif Varupa, Vlatka Mlakić, Jelica Paar, Kata Rajković, Dragan Blaž, Dragan Petrović, Ivanka Milinović, Zdravko Furunđija, Ivica Rajić, Ivica Alilović, Jakub Muslimović, Jako Šamija, Ivica Turić, Franjo Kovač, Braco Papić, Ivo Bošnjak, Zoran Papić, Jadranko Šafradin, Zdravko Bevanda, Miroslav Badrov, Jozo Strinić, Mijo Ivišić, Niko Žabić, Jasmin Dražić, Zdravko Sučić, Nim Zahidrović, Marina Barnjak, Pero Bošnjak, Anđa Franjić, Jozo Drmić, Ružica Garić, Marinko Čalić, Goran Dražić, Žarko Katava, Saša Ančić, Dragan Vidović, Goran Vidović, Mila Šarić, Zlatko Botić, Bono Drmić, Karlo Krišto, Dražen Filipović, Stipo Križanović, Ivica Livančić, Ivica Šantić, Dragan Bošnjak, Josip Tomić, Zoran Matić, Stipo Tomić, Nikica Šantić, Ivica Matić, Slavko Čeko, Zlatko Đotlo, Ljuban Žuljević, Ivica Pranjković, Jozo Šapina, Žarko Bevanda i Dragan Barešić Franjić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Viteza, Stare Bile i Busovače, koje zastupa Advokatsko društvo "Adil Lozo i drugi" d.o.o. Travnik, podnijeli su 1. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu zbog dužine trajanja izvršnog postupka u predmetu koji se vodi pred Općinskim sudom broj 51 0 I 078516 13 I. U konkretnom predmetu apelanti su posredstvom opunomoćenika 17. oktobra 2013. godine, na osnovu presuda Općinskog suda od 9. i 23. augusta 2006. godine, te ugovora o preuzimanju duga od 9. septembra 2013. godine, podnijeli prijedlog za izvršenje protiv izvršenika (PS "Vitezit" d.o.o. Vitez) radi naplate potraživanja iz radnog odnosa, nakon čega je Općinski sud donio Rješenje o izvršenju od 18. juna 2015. godine. Iz predmetnog spisa proizlazi da je Općinski sud Rješenjem od 4. novembra 2015. godine odbacio kao neblagovremen prigovor izvršenika, Rješenjem od 12. januara 2016. godine izvršio zabilježbu Rješenja o izvršenju na nekretninama izvršenika, te zatražio od nadležnog ministarstva saglasnost za stavljanje u promet nekretnina izvršenika. Dalje, sud je 17. januara 2017. godine dobio saglasnost nadležnog ministarstva da se nekretnine izvršenika mogu staviti u pravni promet (s obzirom na to da one ne služe za proizvodnju naoružanja i vojne opreme), te je otvorena nova faza u konkretnom predmetu (17. februara 2017. godine) i zadužen sudija da odluči o prigovoru trećeg lica koji je izjavljen 11. maja 2016. godine. Prema stanju spisa, postupak je u toku i ukupno traje tri godine i šest mjeseci.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

5. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda zatraženo je da dostavi odgovore na apelacije u periodu od 7. juna 2016. godine do 31. marta 2017. godine.

6. Općinski sud je u periodu od 7. do 12. aprila 2017. godine dostavio odgovore na apelacije (u predmetu broj AP 4449/16 nije dostavljen odgovor).

7. S obzirom na to da se sve navedene apelacije odnose na isto pitanje, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, odlučio da spoji predmete br. AP 1724/16, AP 4131/16, AP 4471/16, AP 4510/16 i vodi jedan postupak, te donese jednu odluku pod brojem AP 1724/16.

III. Činjenično stanje

8. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

9. Svi apelanti su podnijeli apelacije zbog dužine trajanja izvršnih postupaka koje su pokrenuli u periodu od 20. juna 1997. godine do 17. oktobra 2013. godine i koji, prema stanju spisa, još nisu okončani, a trenutno se nalaze na postupanju pred Općinskim sudom. Predmetni izvršni postupci ukupno traju od tri godine i šest mjeseci do više od 19 godina.

10. Postupajući u konkretnim predmetima, Općinski sud je imao periode neaktivnosti, odnosno nije efikasno preduzimao neophodne procesne radnje radi okončanja predmetnih postupaka.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. U svim apelacijama apelanti smatraju da im je, zbog dužine trajanja izvršnih postupaka pred Općinskim sudom, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Osim toga, neki apelanti se pozivaju i na kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

b) Odgovori na apelaciju

12. U odgovorima na apelacije Općinski sud je ukratko naveo radnje koje je preduzimao u konkretnim predmetima, koji u konačnici još nisu okončani i traju nerazumno dugo, dok u predmetu broj AP 4449/16 sud nije dostavio traženi odgovor.

V. Relevantni propisi

13. U Zakonu o izvršnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06, 39/09 i 35/12) relevantne odredbe glase:

Član 5.

(1) U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.

(2) Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drukčije.

Član 15.
Rokovi za postupanje

Sud je u pravilu dužan da o prijedlogu za izvršenje odluči u roku od osam dana, a o prigovoru u roku od 15 dana od dana ispunjavanja uvjeta da se o prigovoru odluči.

Član 64.
Dovršenje izvršenja

Postupak izvršenja smatra se završenim pravosnažnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog prijedloga, provođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavom izvršenja.

14. U Zakonu o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 25/04, 93/05, 48/07 i 15/08) relevantne odredbe glase:

Član 3.

(1) Vijeće kao nezavisni i samostalni organ ima zadatak da osigura nezavisno, nepristrasno i profesionalno pravosuđe, kako je propisano u članu 17. ovog zakona.

Član 17.

Vijeće ima sljedeće nadležnosti:

(1) imenuje sudije, uključujući predsjednike sudova, sudije porotnike i dodatne sudije u sve sudove na državnom, entitetskom, kantonalnom, okružnom, osnovnom i općinskom nivou u Bosni i Hercegovini, uključujući Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine, sa izuzetkom ustavnih sudova entitetâ Bosne i Hercegovine;[...]

(15) daje prijedloge, prema vlastitoj ocjeni, u vezi s godišnjim budžetom predloženim od strane državnih tijela i/ili vlada za sudove i tužilaštva;

(16) daje i iznosi, prema vlastitoj ocjeni, prijedloge za izmjenu budžeta predloženih od strane državnih organa i/ili vlada i/ili Pravosudne komisije Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine nadležnim zakonodavnim organima;

(17) prikuplja i analizira izvještaje, kao i potrebne informacije o budžetu i prihodima za sudove i tužilaštva kako bi se osigurali statistički podaci za efikasan rad sudova i tužilaštava;[...]

(19) učestvuje u izradi nacrta i odobrava Pravilnike o poslovanju za sudove i tužilaštva u Bosni i Hercegovini;

(20) nadgleda i savjetuje sudove i tužilaštva o odgovarajućim i efikasnim tehnikama i postupcima u vezi s budžetom, upravljanjem i rukovođenjem i inicira edukaciju u tom pogledu;

(21) pokreće, nadgleda i koordinira projekte koji se odnose na poboljšanje pitanja vezanih za upravljanje sudovima i tužilaštvima, uključujući traženje finansijskih sredstava iz domaćih i međunarodnih izvora;[...]

(23) utvrđuje kriterije za rad sudova i tužilaštava i pokreće istrage koje se odnose na postupanje u oblasti uprave ili finansija;[...]

(25) utvrđuje broj sudija, tužilaca i zamjenikâ glavnog tužioca za sudove i tužilaštva iz njegove nadležnosti, nakon konsultacija s predsjednikom suda ili glavnim tužiocem, tijelom nadležnim za budžet, i nadležnim ministarstvom pravde;[...]

28) daje mišljenje o nacrtima zakona, propisa i o važnim pitanjima koja mogu uticati na pravosuđe, pokreće postupak usvajanja zakona i drugih propisa i daje smjernice sudovima i tužilaštvima iz nadležnosti Vijeća; [...]

15. U Zakonu o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 38/05, 22/06, 63/10, 7/13 i 52/14) relevantne odredbe glase:

Član 31.
Dužnosti predsjednika suda

Predsjednik suda odgovoran je za rukovođenje cjelokupnim sudom i sudačkom upravom. [...]

Član 37.
Propisi o unutrašnjoj organizaciji i poslovanju suda

Visoko sudsko i tužilačko vijeće donosi pravilnik o unutrašnjem sudskom poslovanju, koji prethodno priprema u saradnji sa federalnim ministrom pravde.

Predsjednik suda, uz saglasnost federalnog ministra pravde, donosi pravilnik o unutrašnjoj organizaciji suda i sistematizaciji radnih mjesta u skladu sa kriterijima iz člana 41. ovog Zakona.

Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji suda i sistematizaciji radnih mjesta predsjednik suda dostavlja Visokom sudskom i tužilačkom vijeću.

Član 61.
Ministarstva pravde

Federalno ministarstvo pravde ima sljedeće nadležnosti:

1) prati primjenu ovog Zakona i drugih propisa koji se odnose na organizaciju i poslovanje svih sudova u Federaciji i

2) prikuplja statističke podatke o radu svih sudova u Federaciji i daje uputstva sudovima za prikupljanje, vođenje i dostavljanje tih podataka.

Federalno ministarstvo pravde u odnosu na Vrhovni sud Federacije i kantonalna ministarstva pravde u odnosu na kantonalne i općinske sudove, imaju sljedeće nadležnosti:

[...]

3) daju prijedloge predsjedniku suda i sa njim sarađuju radi unapređenja organizacije i poslovanja suda;

4) prikupljaju statističke podatke o radu sudova;

5) osiguravaju materijalne uvjete za rad sudova, ako zakonom nije drugačije određeno [...]

U vršenju svojih nadležnosti iz poslova pravosudne uprave Federalno ministarstvo pravde i kantonalna ministarstva pravde usko sarađuju i dostavljaju sve informacije Visokom sudskom i tužilačkom vijeću.

Član 64.
Nepravilnosti

Ako kantonalno ministarstvo pravde utvrdi da u sudu postoje nepravilnosti u primjeni ovog Zakona ili drugih propisa koji se odnose na organizaciju i poslovanje sudova, obavijestit će o tome Federalno ministarstvo pravde.

Ako Federalno ministarstvo pravde, pri vršenju svojih nadležnosti ili na osnovu izvještaja kantonalnih ministarstava pravde, utvrdi da u sudu postoje nepravilnosti u primjeni ovog Zakona ili propisa iz stava 1. ovog člana, obavijestit će o tome predsjednika suda ili Visoko sudsko i tužilačko vijeće radi poduzimanja odgovarajućih mjera.

VI. Dopustivost

16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

18. Ustavni sud naglašava da, u skladu sa članom 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Predmetne apelacije se odnose na dužinu izvršnog postupka. S tim u vezi, Ustavni sud je u svojoj praksi kontinuirano ukazivao na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prema kojoj izvršenje pravosnažne sudske odluke, odnosno odluke nadležnog organa, predstavlja sastavni dio prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije. Također, Ustavni sud je kontinuirano ukazivao i na to da u Federaciji Bosne i Hercegovine ne postoji djelotvorno pravno sredstvo koje bi apelantima omogućilo da se prije podnošenja apelacije žale zbog neizvršenja pravosnažnog rješenja kojim je dozvoljeno izvršenje sudske presude, odnosno odluke nadležnog organa (ilustracije radi vidi, Ustavni sud, npr. odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 3060/06 od 26. februara 2009. godine, tačka 12, i AP 2318/16 od 7. marta 2017. godine, tač. 23-24. sa daljnjim referencama). Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da su apelacije koje su podnesene u odnosu na izvršne postupke koji nisu djelotvorno okončani dopustive prema članu 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda.

19. Osim toga, sve apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg ne bi bile dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VII. Meritum

21. Apelanti smatraju da im je, zbog dužine trajanja izvršnih postupaka pred Općinskim sudom, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

a) Pravo na pravično suđenje

22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.[...]

23. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.[...]

Relevantni principi

24. Ustavni sud je, primjenjujući dosljedno praksu Evropskog suda, kontinuirano isticao u predmetima koji pokreću pitanje nemogućnosti efikasnog okončanja izvršnog postupka da član 6. stav 1. Evropske konvencije, koji pruža jasne proceduralne garancije kojim se strankama u sporu osigurava postupak koji je pravičan, javan i ekspeditivan, pruža zaštitu i izvršenje sudske odluke, odnosno odluke nadležnog organa. Tumačenje da se član 6. Evropske konvencije tiče isključivo pristupa sudu i vođenja postupka dovelo bi do situacije koja nije kompatibilna sa principom vladavine prava koji su države ugovornice prihvatile kada su ratificirale Evropsku konvenciju, a koji je propisan i članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine. Zbog toga se izvršenje presude, odnosno odluke nadležnog organa mora smatrati sastavnim dijelom "suđenja" u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Preduzeće EVT protiv Srbije, presuda od 21. juna 2007. godine, tačka 46. sa daljnjim referencama, i Ustavni sud, npr. odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 1404/16 od 15. februara 2017. godine, tačka 31. sa daljnjim referencama, i AP 1552/16 od 7. marta 2017. godine, tačka 35. sa daljnjim referencama, nisu objavljene, dostupne na www.ustavnisud.ba). S druge strane, zakašnjenje u izvršenju presude može biti opravdano u posebnim okolnostima, ali ono ne može biti takvo da ugrožava suštinu prava zaštićenog članom 6. stav 1. Evropske konvencije (ibid., presuda Preduzeće EVT, tačka 47).

25. Dalje, bez obzira na to da li je dužnik privatni ili državni akter, na državi je da preduzme sve potrebne korake da se izvrši pravosnažna sudska presuda, kao i da tom prilikom osigura djelotvorno učešće cijelog svoj aparata, uključujući i policiju. Propust da to učini nije u skladu sa zahtjevom sadržanim u članu 6. stav 1. Evropske konvencije (op.cit., presuda Preduzeće EVT, tačka 48. sa daljnjim referencama).

26. Također, Ustavni sud kontinuirano ističe da se izvršni postupak, prema odredbi člana 5. stav 1. ZIP-a FBiH, ali i prema praksi Evropskog suda (vidi, Evropski sud, Comingersoll S. A. protiv Portugala, stav 23, 2000. godina), smatra hitnim i zahtijeva dodatnu ažurnost suda u odnosu na zakonsku obavezu da izvršni postupak provede bez nepotrebnih odugovlačenja i zastoja. U vezi s tim, Ustavni sud dosljedno ukazuje i na to da se uloga vlasti, u predmetima u kojima niti jedna stranka u sporu nije vlast, niti državni organ, svodi na to "da razumno pomogne izvršenju presude u korist stranke koja je spor dobila, ali ne da garantira izvršenje u svim okolnostima". Dakle, u izvršnom postupku sudovi nisu odgovorni za namirenje tražilaca izvršenja, već za djelotvorno i ekonomično provođenje sudskog postupka" (op. cit., AP 1404/16, tačka 40). Dakle, država mora osigurati efikasnu primjenu postupaka predviđenih relevantnim domaćim zakonodavstvom (op.cit., presuda Preduzeće EVT, tačka 52. sa daljnjim referencama). S druge strane, moguće neizvršenje presude, odnosno odluke nadležnog organa zbog siromaštva dužnika ne može se smatrati krivicom države, osim u mjeri u kojoj se to može pripisati domaćim vlastima, npr. njihovim greškama ili neopravdanim odgađanjima u postupku izvršenja. Također, pitanje da li je dužina izvršnog postupka bila "razumna" ocijenit će se i u svjetlu okolnosti predmeta i pozivom na sljedeće kriterije: složenost predmeta, ponašanje apelanta i nadležnih vlasti, kao i važnost pitanja za apelanta (vidi, Evropski sud, Mužević protiv Hrvatske, presuda od 16. novembra 2006. godine, tačka 84).

Period koji treba uzeti u obzir

27. Ustavni sud zapaža da su predmetni izvršni postupci na čiju dužinu apelanti ukazuju započeli u periodu od 1997. do 2013. godine i da još nisu okončani. Dakle, postupci u predmetnim apelacijama traju između tri godine i šest mjeseci do više od 19 godina.

Analiza dužine trajanja izvršnog postupka

28. Ustavni sud zapaža da se sve predmetne apelacije tiču nemogućnosti okončanja postupka po prijedlogu apelanata za izvršenje pravosnažnih odluka u dugom vremenskom periodu. Uzimajući u obzir analizirane okolnosti u svakoj pojedinačnoj apelaciji koja je predmet razmatranja u ovoj odluci, kao i relevantne standarde, Ustavni sud smatra da dužina izvršnih postupaka u predmetnim apelacijama, koji su do sada trajali između tri godine i šest mjeseci do više od 19 godina i koji su još u toku, u vrijeme donošenja ove odluke, a priori ne ispunjava standard "razumne" dužine postupka i mogla bi se opravdati samo u izuzetnim okolnostima. Međutim, Općinski sud nije ponudio prihvatljivo obrazloženje dugog trajanja ovih postupaka, niti ima išta što ukazuje na to da su ovi izvršni postupci bili naročito složeni, da su postojale neke objektivne okolnosti, ili da ponašanje stranaka može opravdati takvo značajno odugovlačenje postupaka. Stoga, Ustavni sud smatra da je ovakvo odugovlačenje u izvršnom postupku uzrokovano, u najvećoj mjeri, time što Općinski sud nije djelotvorno kontrolirao predmetne izvršne postupke i okončao ih u razumnom roku.

29. Imajući u vidu da je i do sada u sličnim slučajevima utvrđivao kršenje prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud smatra da u predmetnim apelacijama nema ništa što bi ga moglo uvjeriti da dođe do drugačijeg zaključka u ovim predmetima. S obzirom na to, te primjenjujući navedene kriterije i vodeći računa o svim okolnostima u svakom konkretnom predmetu koji se razmatra ovom odlukom, Ustavni sud smatra da je dužina izvršnog postupka u svakom pojedinačnom slučaju bila pretjerana i da nije zadovoljila standarde prava na pravično suđenje u odnosu na izvršenje pravosnažne sudske odluke, odnosno vjerodostojne isprave. Stoga, Ustavni sud smatra da je u svakom pojedinačnom predmetu došlo do kršenja ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

30. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

31. Budući da je u predmetnim apelacijama utvrđeno kršenje prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da svakom apelantu pripada pravo na naknadu nematerijalne štete koju su apelanti nesumnjivo pretrpjeli zbog kršenja navedenih prava. S obzirom na odluku u ovom predmetu i vodeći se principima pravičnosti, Ustavni sud smatra da svakom apelantu treba na ime naknade nematerijalne štete isplatiti iznos od po 1.000,00 KM. Ustavni sud se opredijelio za princip da svim apelantima dodijeli istu naknadu bez obzira na razlike u pojedinim slučajevima, uvjeren da će ovakva simbolična naknada biti odgovarajuća satisfakcija, ali i da će nadležni organi kojima je dat nalog u izreci ove odluke preduzeti efikasne mjere radi sprečavanja kršenja ustavnih prava, odnosno otklanjanja posljedica njihovog kršenja kako u slučaju navedenih apelanata, tako i u odnosu na sve ostala lica u relevantno istoj ili sličnoj situaciji.

32. Ovu naknadu je dužplatiti Vlada Srednjobosanskog kantona, s obzirom na sjedište suda pred kojim se vode predmetni postupci, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelantima zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Ostali navodi

33. Neki od apelanata navode da im je, zbog dužine trajanja predmetnih postupaka, povrijeđeno i pravo na imovinu. S obzirom na to da povredu ovih prava temelje na identičnim navodima koji su već detaljno ispitani u ovoj odluci u odnosu na pravo na pravično suđenje u razumnom roku, Ustavni sud smatra da nema potrebe posebno ispitivati i apelacione navode koji se odnose na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

b) Dužina trajanja izvršnih postupaka kao sistemski problem

34. Ustavni sud je u brojnim odlukama utvrdio kršenje prava iz člana 6. stav 1. zbog dužine izvršnih postupaka, kao što je slučaj i u predmetnim apelacijama. Pregled statistike vrste predmeta pred Ustavnim sudom iz njegove apelacione nadležnosti pokazuje da je u periodu od januara 2008. do februara 2017. godine Ustavni sud donio ukupno 1.447 odluka u kojima je utvrdio povredu prava na pravično suđenje zbog nedonošenja odluke u razumnom roku (u parničnom i izvršnom postupku zajedno, ali ovaj broj ne obuhvata odluke u kojima je utvrđeno kršenje ovog prava u upravnom i krivičnom postupku, niti odluke koje se tiču neizvršenja iz budžeta raznih nivoa vlasti). Ustavni sud je u tim odlukama naložio određenim nivoima javne vlasti da isplate apelantima određene novčane iznose na ime naknade nastale nematerijalne štete zbog ovakvog kršenja ustavnih prava, pozivajući se na sjedište suda pred kojim je vođen postupak u kojem je utvrđena povreda. Ukupan iznos ovako dosuđene naknade u navedenom periodu iznosi oko 1.800.000,00 KM, što predstavlja značajan iznos. U vrijeme donošenja ove odluke pred Ustavnim sudom se nalazi više od 600 predmeta u kojima se apelanti pozivaju na kršenje prava na suđenje u razumnom roku ili dužinu izvršnog postupka, a taj broj se stalno povećava prilivom novih apelacija u kojima se kao primarno postavlja pitanje dužine postupka.

35. Ustavni sud, također, zapaža da je VSTV u svom saopćenju za medije od 12. aprila 2017. godine objavio da je u 2017. godini planirao riješiti ukupno 156.320 "najstarijih predmeta", te da je u prvom kvartalu ove godine premašio kvartalni plan tako što je, umjesto planiranih 25%, riješeno 36% od planiranog broja, odnosno da je riješeno 60.339 "najstarijih predmeta". Iako nije navedeno na koji se period odnosi ovaj broj "najstarijih predmeta" koje prema planu treba riješiti 2017. godine, niti da li se radi samo o parničnim ili i izvršnim predmetima, iz prateće tabele izvršenja plana koja je, također, objavljena i dostupna (vidi na: http://vstv.pravosudje.ba/vstv/faces/vijesti.jsp?id=67599) vidljivo je da u radu još ima i predmeta koji su započeti "2000. i ranije". Na osnovu ovoga, uz ponovno zapažanje da se preduzimaju određeni napori na rješavanju starih predmeta, Ustavni sud sa zabrinutošću konstatira da su svi ti predmeti koji su kategorizirani kao "najstariji predmeti" (i za koje se može pretpostaviti da traju duže od pet godina, dakle, da su inicirani u periodu od 2001. do 2011. godine) potencijalne apelacije zbog kršenja prava na suđenje u razumnom roku.

36. Dalje, u svojoj Odluci broj AP 303/16 Ustavni sud je u odnosu na dužinu parničnih postupaka zaključio "da je problem ostao aktuelan i nakon donošenja konkretnih odluka, odnosno da javna vlast ni na jednom nivou u Bosni i Hercegovini nije provela adekvatne mjere kojima bi se poboljšala situacija uprkos znatnoj i dosljednoj praksi Ustavnog suda u ovim slučajevima" (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 303/16 od 16. marta 2016. godine, tačka 15, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 24/16, dostupna i na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u toj odluci zaključio i da kršenje prava na suđenje u razumnom roku koje je utvrđeno u tom predmetu "nije izolirani incident, niti se može pripisati konkretnom slijedu događaja u ovom predmetu, nego je posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti iz ove oblasti i mora biti kvalificirana tako da proizlazi iz prakse koja nije kompatibilna sa ustavnim pravom na pravično suđenje (idem, tač. 37-39).

37. Do istog zaključka Ustavni sud dolazi i kada je u pitanju izvršni postupak. U svim predmetima u kojima je utvrdio kršenje prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog dužine izvršnih postupaka Ustavni sud je dosljedno ukazivao na potrebu da sudovi koji vode izvršne postupke tim postupcima upravljaju na način koji neće voditi njihovom prekomjernom trajanju. Međutim, broj apelacija koje Ustavni sud dobija povodom tog pitanja i dalje se povećava, što pokazuje da mjere koje nadležne vlasti i sudovi preduzimaju o tom pitanju nisu dovoljne i da ne daju rezultate.

38. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je prekomjerna dužina izvršnih postupaka rezultat sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti iz ove oblasti i da mora biti kvalificirana tako da proizlazi iz prakse koja nije kompatibilna sa ustavnim pravom na pravično suđenje.

c) Pravo iz člana 13. Evropske konvencije

39. U odlukama koje su povodom istog pitanja ranije donesene Ustavni sud je kontinuirano ukazivao da u Bosni i Hercegovini, a time i Federaciji Bosne i Hercegovine kao njenom entitetu, ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantima da se žale zbog dugotrajnog neizvršenja pravosnažnih presuda, odnosno stvarnog neizvršavanja rješenja o izvršenju donesenog u izvršnom postupku. Ustavni sud je, u vezi s tim, stalno naglašavao da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entitetâ, odnosno države, ne smiju utjecati na poštovanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz člana 6. Evropske konvencije. Osim toga, Ustavni sud je, također, kontinuirano ukazivao da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarenja njegovih prava, te da je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi, između velikog broja takvih odluka, op.cit., AP 1404/16, tač. 24-25, i AP 1552/16, tač. 28-29).

40. Uprkos takvom zaključku, u tim odlukama Ustavni sud nije utvrđivao kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, ostavljajući nadležnim javnim vlastima dovoljno prostora i vremena da adekvatno djeluju i otklone uočene probleme. Međutim, imajući sve navedeno u vidu, kao i stalno povećanje broja apelacija koje se podnose zbog dužine izvršnog postupka, Ustavni sud će u ovoj odluci detaljno razmotriti i pitanje kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa dugim trajanjem izvršnih postupaka.

41. Apelanti se nisu eksplicitno pozvali na kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacionih navoda nesumnjivo proizlazi da apelanti smatraju da nemaju nikakvog drugog djelotvornog pravnog sredstva kojim bi ishodovali djelotvorno okončanje izvršnih postupaka, osim podnošenja apelacije Ustavnom sudu.

42. U vezi sa pitanjem da li u takvoj situaciji Ustavni sud može razmatrati kršenje i nekog prava na koje se apelant nije eksplicitno pozvao, Ustavni sud je u svojoj praksi ukazao na relevantnu praksu Evropskog suda koji je usvojio stav da je taj sud najpozvaniji da dâ pravnu kvalifikaciju činjenica iznesenih u aplikaciji i da nije ograničen, niti vezan za aplikantovu ili vladinu pravnu kvalifikaciju. Također, Ustavni sud je ukazao i na vlastitu praksu o istom pitanju u situacijama kada se apelant pozove na jedno pravo, a činjenice i argumenti koje iznese ukazuju na moguće kršenje nekog drugog ustavnog prava (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4207/13 od 30. septembra 2016. godine, tačka 25. sa daljnjim referencama, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 83/16, dostupna i na www.ustavnisud.ba). Osim toga, kako je već rečeno, stalni priliv značajnog broja apelacija koje se odnose na isto pitanje - neizvršenje pravosnažnih presuda u dugom vremenskom periodu - ozbiljno dovodi u pitanje nastojanja Ustavnog suda da putem svoje apelacione nadležnosti efikasno riješi sistemski problem dužine izvršnih postupaka pred redovnim sudovima.

43. U vezi sa pitanjem djelotvornog pravnog lijeka, Ustavni sud ukazuje da su, prema članu 1. Evropske konvencije, države članice dužne osigurati "svakome u svojoj nadležnosti prava i slobode" garantirane Evropskom konvencijom. Primarna pozitivna obaveza domaćih vlasti je, dakle, da svima osiguraju uživanje garantiranih prava i sloboda, a mehanizmi zaštite ljudskih prava predviđeni Evropskom konvencijom su supsidijarni. Ovaj supsidijarni karakter je artikuliran i kroz član 13. Evropske konvencije kojim se garantira dostupnost, na domaćem nivou, pravnog lijeka kojim će se osigurati provođenje i uživanje suštine prava garantiranih Evropskom konvencijom. Ovaj pravni lijek moraju osigurati, u kojoj god formi to odluče, države ugovornice. Standardi Evropskog suda u vezi sa ovim pitanjem pokazuju da djelotvornost pravnog lijeka, u smislu člana 13. Evropske konvencije, ne zavisi od garancija da će rezultati korištenja tog pravnog lijeka biti u korist onoga ko ga koristi. Osim toga, čak i kada jedan pravni lijek per se ne može u potpunosti zadovoljiti zahtjeve iz ovog člana, kombiniranje nekoliko pravnih lijekova koji su predviđeni u domaćem pravnom sistemu mogu dati zadovoljavajući efekt. Zbog toga je, prema praksi Evropskog suda, u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi da li su pravni lijekovi koji su dostupni u domaćem pravnom sistemu "djelotvorni" na način da mogu prevenirati kršenje ljudskih prava (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Sürmeli protiv Njemačke, presuda od 8. juna 2006. godine, tač. 97-98).

44. Razmatrajući modalitete ispunjenja pozitivnih obaveza javne vlasti radi otklanjanja sistemskih kršenja ljudskih prava zaštićenih Evropskom konvencijom, Evropski sud je istakao da je "prevencija nepobitno najbolje rješenje u apsolutnom smislu, kao i u mnogim oblastima. U slučaju kada je sudski sistem manjkav u odnosu na zahtjev za razuman vremenski rok iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravni lijek koji je osmišljen da ubrza postupak kako bi se spriječilo njegovo predugo trajanje predstavlja najdjelotvornije rješenje. Takav pravni lijek nudi nepobitnu prednost u odnosu na pravni lijek koji pruža samo odštetu, budući da on, također, sprečava i utvrđivanje uzastopnih povreda u odnosu na isti postupak, te ne ispravlja povredu samo a posteriori, kao što to čini pravni lijek koji nudi kompenzaciju. Neke države su savršeno shvatile situaciju birajući da kombiniraju dvije vrste pravnog lijeka, jednu namijenjenu ubrzanju postupka i drugu pružanju kompenzacije" (ibid, tač. 90-100). Član 13. Evropske konvencije, također, dozvoljava državi da odabere bilo koji pravni lijek koji može ubrzati postupak koji je u toku, ili pravni lijek za obeštećenje post factum zbog odugovlačenja koje se već desilo. Dok se prednost daje prvoj vrsti pravnog lijeka - ubrzavanju postupka s obzirom na to da se tako sprečava daljnje odugovlačenje, pravni lijek kojim se dobija obeštećenje može se smatrati podjednako djelotvornim u slučaju kada je postupak predugo trajao, a preventivni pravni lijek nije postojao (op.cit., AP 303/16, tačka 41. sa daljnjim referencama).

45. S druge strane, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost čiji je cilj osiguranje poštovanja najviših standarda ljudskih prava iz člana II Ustava Bosne i Hercegovine. Stoga je obraćanje Ustavnom sudu obavezan korak za sve one koji bi pitanje eventualnog kršenja nekog ljudskog prava željeli postaviti pred Evropski sud, osim ako bi mogli dokazati da je apelacija Ustavnom sudu nedjelotvoran pravni lijek. U odnosu na pravo na izvršenje pravosnažnih presuda bez nepotrebnog odgađanja, apelacija Ustavnom sudu je jedini dostupan pravni lijek za zaštitu tog prava. Međutim, imajući u vidu sve okolnosti o kojima je bilo riječi, Ustavni sud smatra da apelacija više nije dovoljan način za ostvarenje prava na djelotvorno okončanje izvršnog postupka i/ili obeštećenje, zato što "nije neposredno način ostvarenja prava na brzo i djelotvorno suđenje, nego jedan od načina da se reagira na dugotrajnost i nedjelotvornost koje već postoje u sudskom postupku" (mutatis mutandis, op.cit., AP 303/16, tačka 40).

46. Kao što je već rečeno, broj apelacija koje se podnose u vezi sa dužinom izvršnog postupka stalno se povećava, a određeni broj apelacija se ponovo podnosi i nakon što je Ustavni sud već jednom utvrdio kršenje prava u vezi sa neizvršenjem pravosnažne sudske presude, odnosno odluke nadležnog organa. Ovo zato što zahtjev Ustavnog suda da se "postupak hitno okonča" često ne bude suštinski izvršen, pa se postupak pred sudovima i dalje produžava po nekoliko godina i nakon odluke Ustavnog suda. Ovo dodatno ukazuje na propuste u efikasnom upravljanju izvršnim postupkom, što je pitanje koje Ustavni sud ne može riješiti u okviru svoje apelacione nadležnosti. Naime, pri utvrđivanju eventualnog kršenja prava na djelotvorno izvršenje pravosnažne presude, odnosno odluke nadležnog organa, relevantni su samo kriteriji koji su već spomenuti, a među njima nije dosljedno poštovanje rokova propisanih zakonom, ili nekih drugih procesnih pravila koja su propisana kako bi se izvršnim postupkom efikasno upravljalo i kako bi se taj postupak proveo hitno, kako je to propisano u zakonima o izvršnom postupku. Stoga se može desiti da ukupna dužina postupka nije dostigla zabrinjavajući stepen prema standardima člana 6. stav 1. Evropske konvencije da bi se moglo utvrditi kršenje tog prava, ali da, zbog propusta u efikasnom upravljanju postupkom i neopravdanih odgađanja, taj postupak u nekoj fazi može dostići i tu granicu. Djelovanje u tim ranijim fazama postupka putem odgovarajućeg pravnog lijeka osmišljenog da ubrza izvršni postupak, kako bi se spriječilo njegovo predugo trajanje, predstavljalo bi prevenciju u postupcima koji traju da ne dođe do kršenja prava u vezi sa izvršenjem pravosnažne sudske odluke, odnosno odluke nadležnog organa, kako to kroz svoje odluke zahtijeva i Evropski sud. Svakako, apelacija Ustavnom sudu bi i dalje bila dostupna, ali kao dodatno sredstvo zaštite ljudskih prava u vezi sa efikasnim okončanjem izvršnog postupka, ukoliko bi to bilo potrebno.

47. Dakle, zbog toga što nadležna javna vlast još nije pronašla adekvatan način da riješi ovaj očigledan problem na koji Ustavni sud godinama ukazuje, zatim, zbog ograničene ustavne mogućnosti Ustavnog suda da odredi konkretne mjere za ubrzanje u svakom konkretnom predmetu, ali i zbog stalnog povećanja broja apelacija koje se isključivo odnose na pitanje dugotrajnosti izvršnih postupaka, djelotvornost apelacije, kao pravnog lijeka koji je jedini dostupan apelantima, ozbiljno je dovedena u pitanje u smislu stvarnog i efikasnog ubrzanja izvršnog postupka i osiguravanja njegove "hitnosti", kako bi se ispunili zahtjevi za djelotvorno izvršenje sudske odluke, odnosno odluke nadležnog organa u razumnom roku.

48. Imajući sve to u vidu, Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

d) Mjere koje je potrebno preduzeti sa ciljem izvršenja ove odluke

U odnosu na dužinu izvršnih postupaka

49. Što se tiče mjera koje nadležna javna vlast treba preduzeti, Ustavni sud je u Odluci broj AP 303/16, u kojoj se bavio pitanjem suđenja u razumnom roku u parničnim postupcima, naglasio da "premda ne treba isključiti daljnju reformu zakonodavstva i pravnih sredstava u ostvarenju prava na pravično suđenje, prema mišljenju Ustavnog suda, primarna uloga pripada preventivnim i strukturalnim zahvatima koji bi trebali da osiguraju institucionalnu sposobnost kvalitetnog i brzog suđenja, te koji bi vjerovatnost da dođe do povrede prava na pravično suđenje minimizirali i otklonili već u početku" (op.cit., AP 303/16, tačka 40).

50. Isti takav stav se može primijeniti i kada je u pitanju dužina izvršnih postupaka. Ustavni sud smatra značajnim da ukaže na činjenicu da prima neuporedivo najveći broj apelacija koje se odnose na povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku, odnosno nepostojanje djelotvornog pravnog lijeka u vezi sa pravom na donošenje odluke u razumnom roku, u odnosu na druge zemlje (npr. zemlje u regionu) koje, u pravilu, imaju poseban zakon prema kojem se građani mogu obraćati redovnim sudovima ili drugim organima samo zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, pred kojima se njihovi zahtjevi rješavaju tako da obraćanje ustavnome sudu određene države uopće nije potrebno, ili je svedeno na najmanju moguću mjeru. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud smatra da će u ovakvim okolnostima, u kojima je utvrđeno sistemsko kršenje prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, stvarni efekti mjera i aktivnosti biti vidljivi i suštinski djelotvorni samo ako svaki dio javne vlasti koji ima nadležnosti u vezi sa dobrom organizacijom pravosuđa, djelujući pojedinačno i zajedno, preduzme odgovarajuće mjere iz svoje nadležnosti kako bi se osiguralo uživanje u pravu na djelotvorno izvršenje sudske presude, odnosno odluke nadležnog organa u razumnom roku, kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.

51. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da je neophodno zahtjev za preduzimanje adekvatnih mjera, u smislu ove odluke, adresirati na VSTV, nadležne vlade i predsjednika suda pred kojim se postupak vodi, budući da svi oni imaju određene obaveze propisane zakonom u vezi sa kreiranjem i održavanjem efikasnog pravosuđa.

U odnosu na pravo iz člana 13. Evropske konvencije

52. Imajući u vidu da je u ovoj odluci utvrđeno i kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, a slijedeći praksu Evropskog suda u sličnim slučajevima (vidi, npr. Rumpf protiv Njemačke, "pilot" presuda od 2. septembra 2009. godine, Athanasiou i dr. protiv Grčke, "pilot" presuda od 21. decembra 2010. godine i sl.), Ustavni sud smatra da je neophodno naložiti da Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, Vlada Kantona Sarajevo i VSTV bez odgađanja, a najkasnije u roku od šest mjeseci od prijema ove odluke Ustavnog suda, preduzmu odgovarajuće mjere iz svoje nadležnosti sa ciljem propisivanja jednog ili više djelotvornih pravnih lijekova u skladu sa članom 13. Evropske konvencije i sa ovom odlukom radi efikasne zaštite prava na efikasno izvršenje pravosnažne odluke iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

53. Ustavni sud zaključuje da je u svim postupcima koji su predmet ove odluke došlo do kršenja prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da je u svakom pojedinačnom slučaju dužina izvršnog postupka bila pretjerano duga, čime je ozbiljno dovedeno u pitanje pravo svakog od apelanata na "pristup sudu". Osim toga, uprkos mjerama koje se preduzimaju za rješavanje ovog problema, Ustavni sud smatra da je prekomjerno trajanje izvršnih postupaka posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti, zbog čega postoji sistemsko kršenje prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije pred sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine u odnosu na izvršni postupak.

54. Također, Ustavni sud zaključuje da postoji i kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na izvršne postupke, budući da ne postoji djelotvoran pravni lijek kojim bi se apelantima, prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu, omogućilo ubrzanje tog postupka koji je u toku, ili obeštećenje zbog odugovlačenja koje se već desilo.

55. Na osnovu člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav (7), člana 72. st. (4) i (5) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

56. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.