Službeni glasnik BiH, broj 76/19

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5187/17, rješavajući apelaciju Dragana Vukojevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 30. oktobra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Dragana Vukojevića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 018013 17 Uvp od 28. septembra 2017. godine u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se apelacija Dragana Vukojevića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 018013 17 Uvp od 28. septembra 2017. godine u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Dragan Vukojević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Nikica Gržić, advokat iz Sarajeva, podnio je 12. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 U 018013 17 Uvp od 28. septembra 2017. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Federalnog ministarstva finansija (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) i Federalne porezne uprave - Kantonalni ured Sarajevo (u daljnjem tekstu: Porezna uprava) zatraženo je 17. maja 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Ministarstvo su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 23. maja do 6. juna 2019. godine, a Porezna uprava nije dostavila odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene

5. Rješenjem Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 St 138824 11 St od 7. jula 2011. godine zaključen je stečajni postupak, otvoren preciziranog datuma, na imovini stečajnog dužnika "Bosnia Wood" d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: predmetno preduzeće) i određeno da se po pravomoćnosti tog rješenja ono ima dostaviti Odjeljenju za registar tog suda kojem je naloženo da izvrši brisanje stečajnog dužnika iz sudskog registra upisanog pod preciziranim brojem.

6. Nakon toga Porezna uprava - Odsjek za inspekcijski nadzor je donijela Rješenje o dodatno utvrđenim poreznim obavezama broj 13-9-02-15-2-79-1/11 od 23. septembra 2011. godine kojim su utvrđene porezne obaveze predmetnog preduzeća po zapisniku broj 13-9-02-15-2-79-1/11 od 24. marta 2011. godine (koje se odnose na porezne obaveze za kontrolirani period od 1. januara 2006. godine do 31. decembra 2009. godine, i to: doprinose za PIO, zdravstvo i osiguranje od nezaposlenosti, poseban porez za zaštitu od prirodnih i drugih nesreća, kao i opću vodnu naknadu i porez na plaću, sve zajedno sa kamatama, a kako je detaljno precizirano u tabeli u izreci rješenja) u ukupnom iznosu od 314.845,05 KM. Iz navedenog rješenja proizlazi da je apelant u vrijeme sačinjavanja zapisnika bio direktor predmetnog preduzeća.

7. Porezna uprava - Porezna ispostava Ilidža je, zatim, donijela nalog broj 13-9/5 15/3-5996 1/11 od 24. novembra 2011. godine kojim je naloženo apelantu, kao vlasniku i odgovornom licu u predmetnom preduzeću, da izvrši uplatu poreznih obaveza i obračunatih kamata u ukupnom iznosu od 317.271,02 KM, i to u roku od 10 dana od dana prijema tog naloga. U obrazloženju naloga je ukazano da je na osnovu službene evidencije na 24. novembar 2011. godine utvrđeno da preduzeće kao porezni obveznik nije izvršilo uplatu dužnih poreznih obaveza po osnovu uplata javnih prihoda za period i u iznosima naznačenim kao u dispozitivu naloga. Dalje, ukazano je da je na osnovu čl. 29. i 30. Zakona o Poreznoj upravi FBiH ("Službene novine FBiH" br. 33/02, 28/04, 57/09 i 40/10, u daljnjem tekstu: Zakon o Poreznoj upravi), a u vezi sa neplaćenim poreznim obavezama predmetnog preduzeća, izdat nalog za plaćanje neizmirenih obaveza apelantu kao vlasniku i odgovornom licu u predmetnom preduzeću koji mijenja nalog za plaćanje, precizirani broj, od 22. novembra 2011. godine. Također, u obrazloženju naloga je navedeno da je pravni osnov izdavanja tog naloga Rješenje o dodatno utvrđenim poreznim obavezama broj 13-9-02-15-2-79-1/11 (od 23. septembra 2011. godine), prijedlog za izvršenje tog rješenja od 1. novembra 2011. godine i službena zabilješka inspektorata od 27. oktobra 2011. godine sa prilozima.

8. Iz dokumentacije u spisu predmeta (koju je dostavio apelant) proizlazi da je apelant 12. decembra 2011. godine dostavio Poreznoj upravi - Poreznoj ispostavi Ilidža obavještenje u vezi sa nalogom broj 13-9/5 15/3-5996 1/11 od 24. novembra 2011. godine u kojem je, između ostalog, naveo da je taj nalog zaprimio 5. decembra 2011. godine. Također, naveo je da je zaprimio Rješenje Porezne uprave - Odsjek za inspekcijski nadzor broj 13-9-02-15-2-79-1/11 od 23. septembra 2011. godine, naslovljeno na predmetno preduzeće, ali da nije podnio žalbu protiv tog rješenja, jer predmetno preduzeće nije postojalo u vrijeme donošenja tog rješenja s obzirom na to da je stečajni postupak zaključen i ono već izbrisano iz sudskog registra.

Postupak u kojem je donesena osporena odluka

9. Nakon toga Rješenjem Porezne uprave broj 13-9-01-15-5-308/2012 AK/MŽ od 6. marta 2012. godine pokrenut je postupak prinudne naplate protiv apelanta kao vlasnika i odgovornog lica u predmetnom preduzeću koji nije u roku naznačenom u nalogu broj 13-9/5-15-3-5996-1/11 od 24. novembra 2011. godine izmirio porezne obaveze, kamate i troškove prinudne naplate (kako je to detaljno precizirano u tabeli u izreci rješenja), sve u ukupnom iznosu od 325.069,84 KM. Dalje, predmetnim rješenjem određeno je da je rok plaćanja dospjelog duga osam dana od dana prijema tog rješenja, te da će, ako porezna obaveza ne bude plaćena u tom roku, naplata iz cjelokupne imovine poreznog obveznika početi bez drugih obavijesti Porezne uprave u postupku prinudne naplate u skladu sa Poglavljem XI Zakona o Poreznoj upravi FBiH, a iznos porezne obaveze postat će predmet zakonske hipoteke u korist Porezne uprave na svu imovinu i imovinska prava poreznog obveznika, osim imovine koja je zakonom izuzeta. Također, predmetnim rješenjem je određeno da žalba ne odgađa izvršenje tog rješenja.

10. U obrazloženju rješenja je navedeno da je na osnovu uvida u službenu dokumentaciju tog organa utvrđeno da je apelant kao porezni obveznik, vlasnik i odgovorno lice u preduzeću primio nalog za plaćanje broj 13-9/5 15/3-5996 1/11 od 24. novembra 2011. godine u skladu sa članom 3. tačka 12. Zakona o Poreznoj upravi, kojim je Porezna uprava, shodno članu 42. Zakona o Poreznoj upravi, naložila da se dužne porezne obaveze treba da plate u roku od 10 dana od dana dostavljanja navedenog naloga. Konstatirajući da po prijemu navedenog naloga dug nije u cijelosti plaćen u roku određenom u nalogu, Porezna uprava je donijela predmetno rješenje u smislu člana 43. stav 3. Zakona o Poreznoj upravi i člana 17. Pravilnika o procedurama prinudne naplate poreznih obaveza (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Također, ukazala je da je odredbom člana 46. stav 1. Zakona o Poreznoj upravi propisano da je rješenje o pokretanju postupka prinudne naplate pravni osnov za izvršenje prinudne naplate.

11. Apelant je podnio žalbu protiv rješenja Porezne uprave, koja je odbijena kao neosnovana Rješenjem Ministarstva broj 03-15-501/12 Š.M. od 16. aprila 2013. godine.

12. U obrazloženju rješenja je konstatirano da je prvostepeni organ postupio u skladu sa odredbama čl. 42. stav 3, 43. st. 2. i 3. i člana 46. stav 1. Zakona o Poreznoj upravi kada je donio osporeno rješenje kojim je apelantu kao odgovornom licu u predmetnom preduzeću odredio prinudnu naplatu poreznih obaveza u ukupnom iznosu kao u izreci prvostepenog rješenja. U vezi sa tim, ukazano je da je uvidom u službenu dokumentaciju i evidencije prvostepenog organa utvrđeno da je porezni obveznik - apelant primio nalog za plaćanje od 24. novembra 2011.godine, kao i rješenje o pokretanju postupka prinudne naplate kojim je, radi naplate dospjelih poreznih obaveza utvrđenih pravosnažnim rješenjem od 23. septembra 2011. godine, naloženo, shodno članu 42. istog Zakona o Poreznoj upravi, da dužne porezne obaveze treba da se plate u roku od 10 dana od dana dostavljanja navedenog naloga. Imajući u vidu navedeno, ocijenjeno je da su neosnovani apelantovi prigovori istaknuti u pravcu nepravilnog dostavljanja pismena. Konstatirajući da apelant nije izmirio dug u roku navedenom u nalogu, te da nije kontaktirao sa uredom shodno članu 42. stav 3. istog Zakona o Poreznoj upravi i dao puno objašnjenje sa dokazom o izvršenoj uplati ili pogrešnom obračunu porezne obaveze, Ministarstvo je ocijenilo da je prvostepeni organ na potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio navedene odredbe materijalnog prava. Također, ukazalo je da je apelant u momentu utvrđivanja predmetnih obaveza bio vlasnik i odgovorno lice u preduzeću, te da je, shodno čl. 29. i 30. Zakona o Poreznoj upravi, i solidarno odgovoran za obaveze preduzeća, zbog čega je i osporavanje postupka prinudne naplate neosnovano.

13. Apelant je podnio tužbu protiv rješenja Ministarstva, koju je Kantonalni sud odbio Presudom broj 09 0 U 018013 13 U od 9. januara 2017. godine.

14. Kantonalni sud u obrazloženju presude je zaključio da je osporeno rješenje pravilno i zakonito. U vezi sa tim, konstatirao je da je prvostepeno rješenje doneseno na osnovu naloga za plaćanje koji je uručen poreznom obvezniku 5. decembra 2011. godine, te da je prvostepeni organ ispravno postupio kada je pokrenuo postupak prinudne naplate. Dalje, ukazao je da su članom 47. Zakona o Poreznoj upravi propisani razlozi zbog kojih može biti osporavan postupak prinudne naplate, a da razlozi koje je iznio apelant ne spadaju u te razloge. Zatim, ukazao je da je pri nespornoj činjenici da je apelant bio vlasnik i odgovorno lice u predmetnom preduzeću, te da je zaprimio nalog za plaćanje poreznih obaveza apelant bio dužan izvršiti uplatu navedenih poreza u roku od 10 dana, koja nije nikada izvršena. Konstatirao je da, shodno članu 29. Zakona o Poreznoj upravi, proizlazi solidarna odgovornost fizičkog lica i pravnog lica ako je to fizičko lice direktor pravnog lica i ako je ovlašteno da raspolaže sredstvima pravnog lica, te je istakao da je u ovom slučaju Porezna uprava mogla da bira na koji način će izvršiti naplatu dužnih poreznih obaveza od bilo kojeg solidarnog dužnika - poreznog obveznika, a da je u konkretnom slučaju ispostavila nalog fizičkom licu kao odgovornom licu. Shodno tome, Kantonalni sud je zaključio da su neosnovani navodi tužbe da je Porezna uprava bila dužna da se prvo prijavi u stečajni postupak kao stečajni povjerilac i da izvrši namirenje poreznih obaveza iz stečajne mase. Kantonalni sud je ukazao da je ocijenio navode tužbe da je rješenje o dodatno utvrđenim poreznim obavezama doneseno 23. septembra 2011. godine, dakle, nakon okončanja stečajnog postupka na predmetnom preduzeću. Međutim, zaključio je da taj navod nema utjecaja u konkretnom slučaju, jer su porezne obaveze utvrđene u inspekcijskom nadzoru 24. marta 2011. godine. Također, Kantonalni sud je ukazao na to da je ocijenio navode tužbe da je Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud FBiH) 9. marta 2011. godine donio presudu kojom je utvrdio da član 16. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o Poreznoj upravi ("Službene novine FBiH" broj 40/10) nije u saglasnosti sa Ustavom FBiH. Međutim, zaključio je da ti navodi nisu od utjecaja na drugačije rješenje konkretne upravne stvari zbog toga što iz navedene presude Ustavnog suda FBiH, koja je objavljena u "Službenim novinama FBiH" broj 29/11 od 25. maja 2011. godine, proizlazi da se navedeni zakon može primjenjivati do usaglašavanja tih zakona sa Ustavom FBiH, a najkasnije do isteka roka od šest mjeseci od dana objavljivanja presude u "Službenim novinama FBiH". Konstatirajući da se navedena odredba mogla primjenjivati do 25. novembra 2011. godine, a da je nalog za plaćanje poreznih obaveza urađen 24. novembra 2011. godine, Kantonalni sud je ocijenio da je organ uprave mogao primijeniti tu odredbu.

15. Apelant je podnio zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda, koji je odbijen Presudom Vrhovnog suda broj 09 0 U 018013 17 Uvp od 28. septembra 2017. godine.

16. Vrhovni sud je u obrazloženju presude ocijenio da je apelant u zahtjevu za vanredno preispitivanje neosnovano insistirao na primjeni odredbe člana 56. Zakona o stečaju. U vezi sa tim, istakao je da je u konkretnom slučaju rješenje o utvrđenim dodatnim poreznim obavezama doneseno 23. septembra 2011. godine, dakle, nakon zaključenja stečajnog postupka, zbog čega nije postojala mogućnost da se prijavi ovo potraživanje u toku stečajnog postupka. Također, ukazao je da iz stanja upravnog spisa proizlazi da je apelant to rješenje uredno primio i da ga nije osporavao žalbom, što je i sam učinio nespornim u podnesku datiranom sa 12. decembrom 2011. godine. Shodno tome, Vrhovni sud je ocijenio da su neosnovani i navodi da je to rješenje nepravosnažno i neizvršno. Dalje, Vrhovni sud je ukazao da iz stanja upravnog spisa proizlazi da je apelant primio nalog za plaćanje, kao i rješenje o dodatno utvrđenim poreznim obavezama. Shodno tome, zaključio je da je u zahtjevu neosnovano istaknuto da su ispunjeni uvjeti za osporavanje postupka prinudne naplate u smislu odredbe člana 47. stav 1. tačka 2. i stav 3. Zakona o Poreznoj upravi s obzirom na to da porezni organ nije obavijestio poreznog obveznika na propisan način, odnosno da mu nalog nije uredno uručen. Naime, Vrhovni sud je istakao da je odredbom člana 3. tačka 12. Zakona o Poreznoj upravi propisano da je dokument uručen fizičkom licu ako je dokument uručen tom fizičkom licu ili njegovom zakonskom zastupniku, predstavniku ili opunomoćeniku, ili ako je dokument poslan preporučenom poštom na posljednju poznatu adresu ili mjesto stanovanja tog fizičkog lica. Vrhovni sud je istakao da je u konkretnom slučaju apelant kao fizičko lice nesporno primio nalog, te da je po njegovom prijemu dostavio obavijest Poreznoj upravi. Međutim, konstatirajući da tom obavijesti nije, u smislu odredbe člana 42. stav 3. navedenog Zakona o Poreznoj upravi, osporena tačnost porezne obaveze, niti dostavljen dokaz o izvršenoj uplati ili pogrešnom obračunu porezne obaveze, Vrhovni sud je zaključio da je prvostepenim rješenjem pravilno pokrenut postupak prinudne naplate. Ukazano je da prvostepeno rješenje, koje je doneseno s obzirom na to da je nakon apelantovog kontaktiranja i obavještavanja poreznog ureda i razmatranja informacije ocijenjeno da porezni obveznik nije u pravu i da nisu ispunjeni uvjeti za otklanjanje porezne obaveze, u smislu odredbe člana 46. stav 1. Zakona o Poreznoj upravi, predstavlja pravnu osnovu za izvršenje prinudne naplate. Također, konstatirajući da je to rješenje u smislu odredbe člana 46. stav 2. navedenog zakona dostavljeno poreznom obvezniku u skladu sa članom 3. tačka 12. istog zakona, Vrhovni sud je zaključio da je neosnovano i osporavanje postupka prinudne naplate pozivanjem na član 46. Zakona o Poreznoj upravi. Vrhovni sud je zaključio da je u konkretnom slučaju pravilno primijenjena i odredba člana 29. stav 1. alineja 1, te odredba stava 2. istog člana Zakona o Poreznoj upravi. Također, ukazao je da se, radi odgovora na sve navode zahtjeva za vanredno preispitivanje, ne može zanemariti ni da je rješenje o utvrđenju poreznih obaveza deklarativnog karaktera, a ne konstitutivnog, pa je njime samo utvrđeno postojanje konkretno u novcu izražene porezne obaveze, koju je preduzeće (i s njim solidarno odgovorno fizičko lice - direktor) ex lege bilo dužno samo blagovremeno obračunati i uplatiti.

17. Pored toga, Vrhovni sud je obrazložio da su neosnovani navodi zahtjeva u pogledu pozivanja na Presudu Ustavnog suda Federacije BiH broj U 14/10 od 9. marta 2011. godine. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je stavom 2. ove presude utvrđeno da član 16. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o Poreznoj upravi Federacije ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 40/10) nije u saglasnosti sa Ustavom FBiH, a navedenim članom u članu 29. Zakona o Poreznoj upravi ("Službene novine Federacije FBiH" br. 33/02, 28/04 i 57/09) u stavu 1. u alineji 1. kojim je propisana odgovornost fizičkog lica za porez, kaznu ili kamatu koju pravno lice ne obustavi pravilno ili ne naplati, odnosno na izvrši uplatu na odgovarajući račun ako je to fizičko lice direktor pravnog lica ili organizacije, poslije riječi "direktor" dodate su riječi "ili osnivač". Ukazano je da je Ustavni sud FBiH u spomenutoj presudi utvrdio da je odredba člana 16. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o Poreznoj upravi, kojom je uspostavljena odgovornost osnivača, oprečna odredbama Zakona o privrednim društvima, odnosno da je njome proširena odgovornost osnivača - fizičkih lica, te da se njome povređuje pravo fizičkih lica na imovinu, to je utvrđeno da navedena odredba nije u saglasnosti sa Ustavom FBiH. Vrhovni sud je ukazao da je posljedica donošenja te presude to da je članom 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o Poreznoj upravi Federacije ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 27/12) u članu 29. u stavu 1. alineja 1. izvršeno brisanje riječi "ili osnivač", a što znači da je ostala odgovornost fizičkog lica za porez, kaznu ili kamatu koju pravno lice ne obustavi pravilno ili ne naplati, odnosno ne izvrši uplatu na odgovarajući račun ako je to fizičko lice direktor pravnog lica ili organizacije, kako je to bilo i propisano u izvornom tekstu Zakona. Shodno tome, Vrhovni sud je zaključio da su neosnovani navodi zahtjeva da u konkretnom slučaju nisu mogle biti primijenjene odredbe čl. 29. i 30. Zakona o Poreznoj upravi.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

18. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa tim, u suštini apelant smatra da je osporena odluka rezultat pogrešne primjene materijalnog prava. Tvrdi da je nalog za plaćanje od 24. novembra 2011. godine donesen na osnovu neustavnih odredaba Zakona o Poreznoj upravi s obzirom na to da je presudom Ustavnog suda FBiH od 9. marta 2011. godine, odnosno prije donošenja naloga za plaćanje, utvrđeno da član 16. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o Poreznoj upravi nije u saglasnosti sa Ustavom FBiH. Tvrdi da je rješenje o dodatno utvrđenim poreznim obavezama od 23. septembra 2011. godine nepravomoćno i neizvršivo, jer se odnosilo na preduzeće koje u vrijeme donošenja tog rješenja nije postojalo. Dalje, smatra da je Porezna uprava kao stečajni povjerilac, shodno odredbama člana 56. Zakona o stečajnom postupku koji je, prema apelantovom mišljenju, lex specialis u postupku utvrđivanja dodatnih poreznih obaveza, svoja potraživanja prema predmetnom preduzeću mogla ostvariti samo prijavom potraživanja u stečajnom postupku, a što nije učinila. Smatra da je zaključenjem stečajnog postupka na predmetnom preduzeću prestala apelantova odgovornost kao osnivača i odgovornog lica u tom preduzeću. Shodno tome, smatra da su u osporenom prvostepenom rješenju pogrešno primijenjene odredbe člana 42. stav 3, člana 43. stav 2. i člana 46. Zakona o Poreznoj upravi, jer predmetno preduzeće kao porezni obveznik nije primilo nalog za plaćanje s obzirom na to da u vrijeme donošenja tog rješenja nije ni postojalo. Apelant tvrdi da nije bio ovlašten da kontaktira sa Poreznom upravom u smislu člana 42. stav 3. Zakona o Poreznoj upravi, a da je postupak prisilne naplate neosnovan u smislu odredaba člana 47. stav 1. tačka 2. i stav 3. Zakona o Poreznoj upravi, kao i da uručenje naloga za plaćanje dodatno utvrđenih poreznih obaveza nije zakonito s obzirom na to da porezni organ nije obavijestio poreznog obveznika na propisan način, jer je porezni obveznik bio izbrisan iz registra, a apelant je izgubio status osnivača i odgovornog lica. Shodno tome, smatra da je arbitraran zaključak Vrhovnog suda da mu je nalog uredno uručen preporučenom pošiljkom na posljednju poznatu adresu. Apelant tvrdi da je, sve i da je obavezan platiti poreznu obavezu, odgovoran samo do visine osnivačkog uloga u skladu sa odredbama Zakona o privrednim društvima, jer je osnivač društva sa ograničenom odgovornošću.

b) Odgovori na apelaciju

19. Vrhovni sud ukazuje da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je već iznio u postupku pred tim sudom a koji su bili predmet razmatranja prilikom donošenja osporene presude. Shodno tome, predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana, smatrajući da osporenom presudom nisu povrijeđena apelantova prava na čiju povredu ukazuje u apelaciji, a o čemu tvrdi da je dao razloge u obrazloženju osporene odluke.

20. Kantonalni sud, također, smatra da presudom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije na čiju povredu apelant ukazuje u apelaciji.

21. Ministarstvo ponavlja sadržaj obrazloženja drugostepenog rješenja, te ukazuje da je i u upravnom sporu detaljno obrazložen pravni stav redovnog suda o konkretnom pitanju sa pozivom na konkretne propise koji reguliraju predmetnu oblast. Smatra da su osporena odluka i ostale odluke donesene u predmetnom postupku zasnovane na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

22. Zakon o Poreznoj upravi Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 33/02, 28/04, 57/09, 40/10, 29/11 - OUS, 27/12, 7/13, 71/14 i 91/15)

Za potrebe ove odluke, prije svega, koristi se neslužbeni prečišćeni tekst odredaba člana 29. Zakona o Poreznoj upravi Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 33/02, 28/04 i 57/09) koje glase:

Član 29.

Fizičko lice je odgovorno za porez, kaznu ili kamatu koju pravno lice ili druga organizacija ne obustavi pravilno ili ne naplati odnosno ne izvrši uplatu na odgovarajući račun:

ako je to fizičko lice direktor pravnog lica ili organizacije ili

ako je to fizičko lice ovlašteno da raspolaže sredstvima ili odobrava trošenje sredstava pravnog lica ili organizacije.

Porezna obaveza pravnog lica ili organizacije za koju su fizičko lice ili fizička lica odgovorna u skladu sa ovim članom bit će solidarna odgovornost pravnog lica ili organizacije i fizičkog lica ili fizičkih lica dok se porezna obaveza ne naplati u punom iznosu od bilo kojeg solidarno odgovornog lica. Porez, kazna i kamata ni pod kojim uvjetima ne mogu biti naplaćeni dva ili više puta.

23. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o Poreznoj upravi Federacije Bosne i Hercegovine("Službene novine Federacije BiH" broj 40/10) u relevantnom dijelu glasi:

Član 16.

U članu 29. u stavu 1. u alineji 1., iza riječi "direktor" dodaju se riječi: "ili osnivač".

24. Zakon o Poreznoj upravi Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 33/02, 28/04, 57/09 i 40/10)

Za potrebe ove odluke koristi se i neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredaba važećih u konkretnom slučaju u vrijeme donošenja osporenih odluka, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

Pojmovi u upotrebi u ovom zakonu imaju sljedeće značenje:

[…]

(12) uručenje dokumenta

dokument je uručen:

pravnom licu ili organizaciji ako je dokument uručen rukovodiocu (ili licu ovlaštenom za prijem pošte) pravnog lica ili organizacije ili ako je dokument poslan preporučenom poštom na posljednju poznatu adresu pravnog lica ili organizacije;

fizičkom licu ako je dokument uručen tom fizičkom licu ili njegovom zakonskom zastupniku, predstavniku ili punomoćniku, ili ako je dokument poslan preporučenom poštom na posljednju poznatu adresu ili mjesto stanovanja tog fizičkog lica.

[…]

Član 29.

Fizičko lice je odgovorno za porez, kaznu ili kamatu koju pravno lice ili druga organizacija ne obustavi pravilno ili ne naplati odnosno ne izvrši uplatu na odgovarajući račun:

ako je to fizičko lice direktor ili osnivač pravnog lica ili organizacije ili

ako je to fizičko lice ovlašteno da raspolaže sredstvima ili odobrava trošenje sredstava pravnog lica ili organizacije.

Porezna obaveza pravnog lica ili organizacije za koju su fizičko lice ili fizička lica odgovorna u skladu sa ovim članom bit će solidarna odgovornost pravnog lica ili organizacije i fizičkog lica ili fizičkih lica dok se porezna obaveza ne naplati u punom iznosu od bilo kojeg solidarno odgovornog lica. Porez, kazna i kamata ni pod kojim uvjetima ne mogu biti naplaćeni dva ili više puta.

Član 30.

Fizičko lice iz člana 29. ovog zakona je također odgovorno za druge poreze pravnog lica ili organizacije:

ako je to fizičko lice primilo nalog za plaćanje kojim se dokumentuje činjenica da pravno lice ili organizacija nije izvršilo uplatu porezne obaveze i

ako je to fizičko lice nakon toga odobrilo trošenje sredstava ili usmjerilo sredstva u neke druge svrhe, a ne u svrhe izmirivanja porezne obaveze.

Porezna obaveza fizičkog lica, prema ovom stavu, neće prelaziti iznos sredstava koje je, nakon prijema naloga, to fizičko lice potrošilo u druge svrhe, a ne u svrhe izmirivanja porezne obaveze.

Stav 2. člana 29. ovog zakona primjenjuje se i na ovaj član.

Član 42.

Poreznu obavezu iz naloga za plaćanje treba platiti u roku od deset (10) dana nakon dana uručenja naloga, izuzev u slučajevima iz stava 2. ovog člana.

Ako rukovodilac nadležnog poreznog ureda ocijeni da postoji opasnost od neplaćanja porezne obaveze, onda je porezni obveznik dužan platiti poreznu obavezu prije isteka roka od deset (10) dana na način koji utvrdi rukovodilac nadležnog poreznog ureda.

Ako porezni obveznik smatra da porezna obaveza navedena u nalogu za plaćanje nije tačna, porezni obveznik ili njegov zastupnik će odmah kontaktirati porezni ured koji je izdao nalog i dati puno objašnjenje sa dokazom o izvršenoj uplati ili pogrešnom obračunu porezne obaveze. Ovakve informacije će nadležni porezni ured razmatrati i ako se utvrdi da je porezni obveznik u pravu, porezna obaveza se otklanja. Ako se utvrdi da informacije koje je dostavio porezni obveznik ne mijenjaju iznos porezne obaveze iz naloga za plaćanje, tada porezna obaveza mora biti plaćena u iznosu i roku navedenom u nalogu.

Član 43.

Postupci prinudne naplate se definiraju kao mjere koje se poduzimaju da bi se osiguralo izmirenje porezne obaveze. Procedure i uvjeti za njihovu primjenu propisat će se podzakonskim aktima.

Postupci prinudne naplate se mogu primjenjivati samo za onu poreznu obavezu za koju je uručen nalog za plaćanje od Porezne uprave u skladu sa članom 41. ovog zakona, a ta porezna obaveza nije izmirena na vrijeme. Ovo pravilo se ne primjenjuje za postupak prinudne naplate koji je opisan u članu 50. ovog zakona.

Nakon što poreznom obvezniku bude uručen nalog za plaćanje u skladu sa članom 3. stav 1. tačka (12) Zakona i ako porezna obaveza ostane neplaćena, rukovodilac nadležnog poreznog ureda donosi rješenje o pokretanju postupka prinudne naplate, a to rješenje dostavlja se poreznom obvezniku prije poduzimanja konkretnih mjera prinudne naplate.

[…]

Član 45.

Pokretanje postupka prinudne naplate povlači za sobom sljedeće posljedice:

5% od ukupne porezne obaveze kao trošak prinudne naplate, ali ne manje od 100,00 KM;

kamata se obračunava prema članu 68. ovog zakona;

naplata iz cjelokupne imovine poreznog obveznika može početi bez drugih obavijesti ako porezna obaveza nije plaćena u roku i na način predviđen ovim zakonom.

Član 46.

Rješenje o pokretanju postupka prinudne naplate predstavljat će pravnu osnovu za izvršenje prinudne naplate.

Rješenje o pokretanju postupka prinudne naplate bit će dostavljeno poreznom obvezniku, u skladu sa članom 3. tačka (12) Zakona.

[…]

Član 47.

Postupak prinudne naplate može biti osporavan iz sljedećih razloga:

period u kojem je porezna obaveza naplativa je istekao;

porezna obaveza je poništena, izbrisana ili se o njoj nije obavijestilo na propisani način;

porezna obaveza je plaćena u cijelosti;

dozvola za odgođeno plaćanje ili plaćanje u ratama data je u redovnom periodu.

postoje:

1) greške u činjenicama podnesenim poreznom obvezniku koje ometaju njegovu identifikaciju porezne obaveze;

2) ne postoji obračun ili postoje greške u obračunu kamate na zakašnjelo plaćanje, ili

3) ne postoji naznaka da je redovni rok završen.

U slučaju da rješenje o pokretanju postupka prinudne naplate nije uručeno poreznom obvezniku u skladu sa članom 3. tačka (12) Zakona, postupak prinudne naplate se prekida. Time se ne sprečava Porezna uprava da kasnije ponovo pokrene postupak prinudne naplate kako bi naplatila porezne obaveze.

25. Presuda Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U 14/10 od 9. marta 2011. godine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 29/11 od 25. maja 2011. godine) u relevantnom dijelu glasi:

[…]

2. Utvrđuje se da član 16. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o Poreznoj upravi Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 40/10) nije u saglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.

Saglasno članu IV.C.12.b) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine daje se kao prijelazno rješenje mogućnost Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine da u roku od šest mjeseci od dana objavljivanja ove presude u "Službenim novinama Federacije BiH" usaglasi zakone iz tač. 1. i 2. izreke ove presude sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine, do kada se ovi zakoni mogu primjenjivati.

26. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o Poreznoj upravi Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH" broj 27/12 od 28. marta 2012. godine), donesen nakon donošenja Presude Ustavnog suda FBiH broj U 14/10 od 9. marta 2011. godine, u relevantnom dijelu glasi:

Član 6.

U članu 29. u stavu 1. u alineji 1. riječi: "ili osnivač" se brišu.

Član 7.

U članu 43. u stavu 2. druga rečenica koja glasi:

"Ovo pravilo se ne primjenjuje za postupak prinudne naplate koji je opisan u članu 50. ovog zakona" se briše.

27. Zakon o stečajnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 29/03, 32/04, 42/06 i 52/18)

U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o stečajnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 29/03, 32/04 i 42/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 56.Potraživanja stečajnih povjerilaca

Stečajni povjerioci mogu svoja potraživanja prema stečajnom dužniku ostvarivati samo u stečajnom postupku.

VI. Dopustivost

28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

29. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom; […]

30. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da apelant osporava odluku redovnog suda kojom je potvrđena odluka organa uprave kojom je protiv apelanta pokrenut postupak prinudne naplate poreznih obaveza utvrđenih Rješenjem Porezne uprave - Odsjek za inspekcijski nadzor broj 13-9-02-15-2-79-1/11 od 23. septembra 2011. godine i nalogom Porezne uprave - Porezne ispostave Ilidža broj 13-9/5 15/3-5996 1/11 od 24. novembra 2011. godine. Dakle, apelant osporava odluke donesene u postupku prinudnog izvršenja navedenog rješenja i naloga, pa će Ustavni sud u kontekstu osporene odluke prvo odgovoriti na pitanje da li predmetni postupak pokreće pitanje apelantovih građanskih prava i obaveza u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi sa tim, Ustavni sud podsjeća na to da, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam "građanska prava i obaveze" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 382/04 od 23. marta 2005. godine, Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine, i Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A, broj 304, te Plazonić protiv Hrvatske, presuda od 6. marta 2008. godine, tač. 65. i 66). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze nesumnjivo spadaju i obaveze koje proizlaze iz poreznog i javnog zakonodavstva, kako je to relevantnim zakonom predviđeno. Stoga, Ustavni sud, u skladu sa iznesenim stavovima, smatra da postupak prinudne naplate poreznih obaveza od apelanta (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 2100/17 od 24. aprila 2019. godine, tačka 28, i Odluka broj AP 143/06 od 5. aprila 2007. godine, tačka 7, dostupne na Internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) ne potpada pod okvir zaštite prava na pravičan postupak u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

31. Stoga, slijedi da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

U odnosu na navode o povredi prava na imovinu

32. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 09 0 U 018013 17 Uvp od 28. septembra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 17. oktobra 2017. godine a apelacija je podnesena 12. decembra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

35. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

36. Ustavni sud podsjeća na to da se pri razmatranju toga da li je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju prvi korak sastoji od razmatranja da li je apelant imao pravo koje se može tumačiti u smislu značenja pojma "imovina", koji potpada pod član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi, Ustavni sud napominje da je osporenom odlukom Kantonalnog suda, kao konačnom odlukom u konkretnom slučaju, zapravo, potvrđeno prvostepeno Rješenje Porezne uprave broj 13-9-01-15-5-308/2012 AK/MŽ od 6. marta 2012. godine o pokretanju postupka prinudne naplate protiv apelanta (kao odgovornog lica u predmetnom preduzeću) iz njegove cjelokupne imovine izuzev one koja je izuzeta zakonom a radi izmirenja neuplaćenih poreznih obaveza predmetnog preduzeća. Iz navedenog proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem se odlučivalo o apelantovoj imovini, što potpada pod opseg člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

37. Zatim, Ustavni sud podsjeća na to da pravo na imovinu sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava načelo mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2. ovog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo odnose se na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i treba da budu tumačena u okviru općeg načela izraženog u prvom pravilu (vidi, Evropski sud, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, Serija A, broj 52, stav 61).

38. Ustavni sud podsjeća na to da svako miješanje u pravo prema drugom ili trećem pravilu mora biti predviđeno zakonom, mora služiti legitimnom cilju, mora uspostavljati pravičnu ravnotežu između prava nosioca prava i javnog i općeg interesa (načelo proporcionalnosti). Drugim riječima, da bi miješanje bilo opravdano, nije dovoljno da samo bude nametnuto zakonskom odredbom koja ispunjava uvjete vladavine prava i služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego mora, također, održati razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nosioci prava se ne smiju podvrgavati proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose prevelik teret u ostvarivanju legitimnog cilja (vidi, Evropski sud, Sunday Times, presuda od 26. aprila 1979. godine, Serija A, broj 30, stav 49, i Malone, presuda od 2. augusta 1984. godine, Serija A, broj 82, st. 67. i 68).

39. Shodno navedenom, Ustavni sud treba odgovoriti na to da li je u okolnostima konkretnog predmeta došlo do miješanja u apelantovu imovinu, te ukoliko jeste, u sklopu kojeg od tri pravila iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti razmatrano. S tim u vezi, iako se apelant nije konkretno pozvao na neko od načela sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o miješanju u apelantovo pravo na imovinu, koje se, kako to proizlazi iz prvostepenog rješenja, koje je potvrđeno rješenjem drugostepenog organa i osporenom presudom Kantonalnog suda, sastoji u lišavanju njegove imovine, odnosno novčanog iznosa koji treba da plati na ime neizmirenih poreznih obaveza preduzeća i kamata na te obaveze.

40. S obzirom na to, Ustavni sud, kao sljedeće, mora ispitati da li je miješanje u apelantovo pravo na uživanje imovine, na način kako je to rezultiralo osporenim odlukama, bilo opravdano. To može biti slučaj samo ako je (a) predviđeno zakonom, (b) u javnom interesu i (c) u skladu s načelom proporcionalnosti.

41. U odgovoru na pitanje da li je miješanje bilo u skladu sa zakonom Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporene odluke Vrhovnog suda, kao konačne odluke u konkretnom predmetu, proizlazi da je postupak prinudne naplate neplaćenih poreznih obaveza predmetnog preduzeća od apelanta zasnovan, prije svega, na odredbama člana 29. stav 1. alineja 1. i stav 2. tada važećeg Zakona o Poreznoj upravi ("Službene novine Federacije BiH" br. 33/02, 28/04, 57/09 i 40/10). Ustavni sud podsjeća da je odredbom stava 1. alineja 1. navedenog člana propisano: "Fizičko lice je odgovorno za porez, kaznu ili kamatu koju pravno lice ili druga organizacija ne obustavi pravilno ili ne naplati, odnosno ne izvrši uplatu na odgovarajući račun: ako je to fizičko lice direktor […] pravnog lica ili organizacije […]." Također, Ustavni sud podsjeća da je odredbom stava 2. istog člana propisano: "Porezna obaveza pravnog lica ili organizacije za koju su fizičko lice ili fizička lica odgovorna u skladu sa ovim članom bit će solidarna odgovornost pravnog lica ili organizacije i fizičkog lica ili fizičkih lica dok se porezna obaveza ne naplati u punom iznosu od bilo kojeg solidarno odgovornog lica. Porez, kazna i kamata ni pod kojim uvjetima ne mogu biti naplaćeni dva ili više puta." Također, Ustavni sud ukazuje da iz obrazloženja osporene odluke proizlazi bitna činjenica u konkretnom slučaju da je postupak prinudne naplate pokrenut prema apelantu kao odgovornom licu u predmetnom preduzeću - direktoru, a ne kao osnivaču navedenog preduzeća, kako to apelant pogrešno smatra.

42. U vezi sa apelantovim navodima, koje u suštini ponavlja i u apelaciji, a koji se svode na tvrdnje da je član 29. navedenog Zakona o Poreznoj upravi proglašen neustavnim Presudom Ustavnog suda FBiH broj U 14/10 od 9. marta 2011. godine, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud razmotrio te navode i da je dao jasne i argumentirane razloge zašto ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Imajući u vidu navedeno, sadržaj osporene presude, citiranih zakonskih odredaba i Presude Ustavnog suda FBiH broj U 14/10 od 9. marta 2011. godine, kao i činjenicu da je u konkretnom slučaju nesporno da predmetno preduzeće nije izvršilo uplatu dužnih poreznih obaveza, Ustavni sud zapaža da apelantova solidarna odgovornost za neplaćene porezne obaveze preduzeća kao direktora tog preduzeća ima osnov u odredbi člana 29. Zakona o Poreznoj upravi kako u tekstu te odredbe prije donošenja navedene presude Ustavnog suda FBiH, tako i nakon njenog donošenja, a koji je naknadno i usaglašen sa odlukom Ustavnog suda FBiH. Shodno tome, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni navedene zakonske odredbe u konkretnom slučaju. Također, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj odluci razmotrio i ostale apelantove navode, koje apelant, zapravo, ponavlja u apelaciji, te da je dao jasno, logično i argumentirano obrazloženje za svoj zaključak da ti navodi ne mogu dovesti do drugačije odluke u konkretnoj pravnoj stvari u kojem Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti u primjeni relevantnih zakona u konkretnom slučaju.

43. Iz navedenog proizlazi da je pravni osnov za donošenje osporene odluke propisan u relevantnim odredbama Zakona o Poreznoj upravi a koji ispunjava uvjete u pogledu dostupnosti (objavljen je u službenom glasniku koji je javno glasilo) i jasnoće (s obzirom na to da su citirane odredbe Zakona o Poreznoj upravi dovoljno jasno formulirane u smislu da svako može ocijeniti kakve će biti posljedice njegovog ponašanja). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu izvršeno u skladu sa zakonom.

44. Odgovarajući na pitanje da li je miješanje u apelantovu imovinu u konkretnom slučaju (pokretanjem postupka prinudne naplate neplaćenih poreznih obaveza predmetnog preduzeća od apelanta) bilo u javnom interesu, Ustavni sud smatra da se javni interes u konkretnom slučaju ogleda u tome da se Zakonom o Poreznoj upravi uvodi obaveza plaćanja i regulira sistem prinudne naplate poreznih obaveza a porezi su osnovni prihodi svake države, te smatra da je pravilno i zakonito plaćanje poreza od izuzetnog značaja za ekonomsku politiku države i da se, stoga, radi o legitimnom cilju koji je u javnom interesu (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Hentrich protiv Francuske, presuda od 3. jula 1995. godine, Serija A, broj 296-A, stav 39. i dalje). S obzirom na navedeno, proizlazi da miješanje u apelantovu imovinu služi zakonitom cilju u javnom interesu.

45. Dovodeći u vezu prethodne stavove s činjenicama konkretnog predmeta, te imajući u vidu navedeni stav Evropskog suda i Ustavnog suda, odnosno činjenicu da izbor metoda pomoću kojih se kontroliraju zakonitost i pravilnost uplate poreza spada u tzv. polje slobodne procjene svake države i da pri tome u poreznoj oblasti država uživa vrlo veliku diskreciju, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama, koje su u ovom slučaju osnov miješanja u apelantovu imovinu, javni interes koji se ogleda u dosljednom poštivanju porezne discipline i procedura propisanih relevantnim odredbama Zakona o Poreznoj upravi preteže nad apelantovim interesom da ne plati porezne obaveze, jer je upravo apelant propustio da izjavi žalbu protiv rješenja koje predstavlja osnov za prinudnu naplatu u konkretnom slučaju iako mu je to rješenje lično uručeno, kako to proizlazi iz samih apelantovih navoda i dostavljene dokumentacije.

46. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, odnosno zaključuje da su ovi apelantovi navodi neosnovani.

VIII. Zaključak

47. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je osporenim odlukama kojima je pokrenut postupak prinudne naplate neplaćenih poreznih obaveza predmetnog preduzeća iz imovine apelanta kao direktora tog preduzeća, u smislu relevantnih odredaba Zakona o Poreznoj upravi, miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo zakonito i zadovoljava princip proporcionalnosti miješanja, odnosno uspostavlja balans između apelantovog i javnog interesa, tj. legitimnog cilja pravilnog funkcioniranja sistema naplate poreza, jer izbor metoda pomoću kojih se kontroliraju zakonitost i pravilnost uplate poreza spada u tzv. polje slobodne procjene svake države, a apelant je propustio da podnese žalbu protiv rješenja koje je predstavljalo osnov za pokretanje predmetnog postupka prinudne naplate.

48. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Zlatko M. Knežević, s. r.