Službeni glasnik BiH, broj 4/15

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2988/11, rješavajući apelaciju Ljube Đajića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 2. i člana 62. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 22/14 i 57/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Usvaja se apelacija Ljube Đajića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Okružnog suda u Banjoj Luci broj 78 0 P 005625 11 Gz od 20. juna 2011. godine.

Predmet se vraća Okružnom sudu u Banjoj Luci, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Okružnom sudu u Banjoj Luci da, u skladu sa članom 72. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE


I. Uvod


1. Ljubo Đajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora, kojeg zastupa Vujadin Ljubojević, advokat iz Prnjavora, podnio je 22. jula 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 78 0 P 005625 11 Gz od 20. juna 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 78 0 P 005625 09 P od 29. novembra 2010. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u vrijeme preduzimanja navedenih radnji, od Okružnog i Osnovnog suda, te od JP "Putevi Republike Srpske" Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 31. marta 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud je odgovorio 9. juna 2014. godine, a Osnovni sud i tuženi su odgovorili 4, odnosno 14. aprila 2014. godine.

III. Činjenično stanje


4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Osnovnog suda broj 78 0 P 005625 09 P od 29. novembra 2010. godine apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu za oduzeto zemljište, površine 1.815 kvadratnih metara, preciznije označeno u izreci presude, isplati naknadu u iznosu od 9.075,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. septembra 2009. godine do isplate uz nadoknadu troškova postupka odbijen je u cijelosti kao neosnovan.

6. Osnovni sud je u obrazloženju istakao da je apelant u tužbi i tokom postupka naveo da je tuženi kao investitor započeo i dovršio izgradnju regionalnog puta R-476 Prnjavor-Čelinac i tom prilikom trajno zauzeo dio njegovog zemljišta, da nije moguće uspostavljanje ranijeg stanja, da nije proveden postupak eksproprijacije, niti je izvršeno cijepanje zemljišta kako bi se utvrdila njegova površina, niti mu je isplaćena naknada za oduzeto zemljište. Osnovni sud je, dalje, naveo da iz zapisnika Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove - Područna jedinica Prnjavor od 17. juna 2003. godine proizlazi činjenica da je kod tog organa u apelantovo ime Marko Đajić dao saglasnost da se na označenom dijelu zemljišta pristupi izgradnji regionalnog puta. Nakon provedenog dokaznog postupka Osnovni sud je utvrdio da među parničnim strankama nije sporno da predmetno zemljište nikada nije eksproprirano, da je na dijelu tog zemljišta izgrađen put i da apelantu nije isplaćena nikakva naknada za to zemljište. Dalje, Osnovni sud je naveo da je sporna pasivna legitimacija, to jeste ko je odgovoran da apelantu nadoknadi štetu za dio njegovog zemljišta koji se nalazi pod putnim pojasom. Osnovni sud je, dalje, utvrdio da pri činjenici da je na dijelu apelantovog zemljišta izgrađen regionalni put, a da ono nije eksproprirano, niti je apelantu isplaćena odgovarajuća naknada za zemljište u vidu tržišne vrijednosti, to je Republika Srpska kao korisnik eksproprijacije odgovorna za naknadu štete, jer nije provela postupak eksproprijacije. Osnovni sud je zaključio da bi tuženi eventualno odgovarao samo u slučaju da je apelant tražio štetu pričinjenu radnjom tuženog na zemljištu koje se više ne može koristiti na način na koji je korišteno do tada. Budući da u konkretnom slučaju apelant potražuje naknadu štete za oduzeto zemljište po tržišnoj vrijednosti, Osnovni sud je utvrdio da postoji nedostatak pasivne legitimacije na strani tuženog zbog čega je odbio apelantov tužbeni zahtjev.

7. Odlučujući o apelantovoj žalbi podnesenoj protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 78 0 P 005625 11 Gz od 20. juna 2011. godine kojom je apelantova žalba odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena.

8. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da je predmet konkretnog spora apelantov zahtjev da mu tuženi kao investitor izgradnje regionalnog puta isplati naknadu za oduzeto zemljište u preciziranom iznosu i troškove parničnog postupka. Pri činjenici da je na predmetnom zemljištu, kako je utvrdio Okružni sud, izgrađen regionalni put, a da to zemljište nije eksproprirano, niti je apelantu isplaćena odgovarajuća naknada, prema mišljenju Okružnog suda, pravilan je zaključak prvostepenog suda da u konkretnom slučaju postoji odgovornost Republike Srpske, jer ona nije provela postupak eksproprijacije. Okružni sud je, dalje, naveo da u slučaju da je apelant potraživao naknadu štete pričinjene radnjama tuženog na zemljištu, tako da ne može koristiti nekretnine na način na koji je to ranije činio i pod uvjetom da je utvrđena odgovornost Republike Srpske, postojala bi obaveza tuženog da solidarno sa RS naknadi štetu apelantu shodno odredbi člana 207. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Budući da apelant u konkretnom slučaju potražuje naknadu štete za oduzeto zemljište, Okružni sud je zaključio da je pravilan zaključak prvostepenog suda da u konkretnom slučaju tuženi nije pasivno legitimiran.

IV. Apelacija


a) Navodi iz apelacije


9. Iz navoda apelacije proizlazi da apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant prigovara utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa. Smatra da redovni sudovi nisu pravilno primijenili odredbe ZOO kada mu nisu dosudili traženu naknadu štete, a koju predviđa član 185. ZOO. Također je naveo da mu je tuženi oduzeo imovinu a da nije utvrđivan javni interes, niti je vođen postupak eksproprijacije. Dalje je istakao da Okružni sud ima neujednačenu praksu, jer je za isti pravni odnos i povodom istog događaja - izgradnje predmetnog regionalnog puta donio Presudu broj 78 0 P 000343 09 Gz od 10. marta 2010. godine kojom je prihvatio pasivnu legitimaciju tuženog. Apelant smatra da su redovni sudovi u konkretnom slučaju pogrešno utvrdili pasivnu legitimaciju zbog čega je odbijen apelantov zahtjev da mu tuženi naknadi štetu.

b) Odgovor na apelaciju


10. Okružni sud je naveo da osporenom odlukom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji. Također je istakao da je u konkretnom slučaju pravilno primijenjeno materijalno pravo u pogledu pasivne legitimacije za šta je u odluci dato jasno obrazloženje.

11. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je naveo da je svoju odluku donio pravilnom primjenom materijalnog prava i predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

12. Tuženi je u odgovoru naveo da osporenim odlukama redovnih sudova nisu povrijeđena apelantova prava na koja je ukazao apelacijom, predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi


13. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

Član 185.
Uspostavljanje ranijeg stanja i naknada u novcu

(1) Odgovorno lice dužno je uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala.

(2) Ukoliko uspostavljanje ranijeg stanja ne uklanja štetu potpuno, odgovorno lice dužno je za ostatak štete dati naknadu u novcu.

(3) Kad uspostavljanje ranijeg stanja nije moguće, ili kad sud smatra da nije nužno da to učini odgovorno lice, sud će odrediti da ono isplati oštećeniku odgovarajuću svotu novca na ime naknade štete.

(4) Sud će dosuditi oštećeniku naknadu u novcu kad on to zahtijeva, izuzev ako okolnosti datog slučaja opravdavaju uspostavljanje ranijeg stanja.

Član 154. stav 1.


Ko drugom prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Član 155.
Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprječavanje njenog povećanja (izmakla korist) […]

Član 207.
Solidarna odgovornost naručioca i izvođača radova

Naručilac i izvođač radova na nepokretnosti solidarno odgovaraju trećem licu za štetu koja mu nastane u vezi sa izvođenjem tih radova.

Član 376.
Potraživanje naknade štete

(1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.

(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kad je šteta nastala.

(3) Potraživanje naknade štete nastale povredom ugovorne obaveze zastarijeva za vrijeme određeno za zastarjelost te obaveze.

14. U Zakonu o javnim putevima ("Službeni glasnik RS" br. 3/04, 51/04, 73/08 i 106/09) relevantne odredbe glase:

Član 3.


Javni putovi su dobra u opštoj upotrebi i u svojini Republike Srpske.

Upravljanje, održavanje, građenje i zaštita putova je djelatnost od posebnog interesa za Republiku Srpsku.

Na javnim putovima se mogu sticati prava korištenja i prava službenosti za postavljanje objekata i uređaja od javnog interesa, pod uvjetom da ostvarena prava ne ugrožavaju nesmetano i sigurno odvijanje prometa i ne nanose štetu putu, putnim objektima i putnom pojasu.

15. U Zakonu o eksproprijaciji ("Službeni glasnik RS" br. 112/06, 37/07, 66/08 i 110/08) relevantne odredbe glase:

Član 6. st. 1. i 2.


(1) Eksproprijacija se može vršiti za potrebe Republike Srpske i jedinice lokalne samouprave, ako zakonom nije drugačije određeno (korisnik eksproprijacije).

(2) Korisnik će eksproprisane nepokretnosti prenositi investitorima radi izvođenja radova za izgradnju objekata za koje je utvrđen opšti interes, s tim što će se ugovorom regulisati međusobna prava i obaveze ugovornih strana koje nastaju eksproprijacijom nepokretnosti i izgradnjom objekata.

Član 77.


Danom stupanja na snagu ovog zakona prestaje da važi Zakon o eksproprijaciji ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 8/96, 15/96 i 64/04).

VI. Dopustivost


16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 78 0 P 005625 11 Gz od 20. juna 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 6. jula 2011. godine a apelacija je podnesena 22. jula 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopuštena.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


20. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje


21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

22. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

23. U vezi sa primjenjivošću člana 6. stav 1. Evropske konvencije na konkretan slučaj, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju predmetni postupak odnosi na naknadu štete. Prema praksi Ustavnog suda: "Pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja" (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 428/04 od 23. marta 2005. godine, stav 22, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 32/05).

24. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelant konačno opredijeljenim tužbenim zahtjevom tražio da mu tuženi kao investitor izgradnje regionalnog puta R-476 Prnjavor-Čelinac isplati na ime štete za oduzeto zemljište precizirani iznos, budući da uspostavljanje ranijeg stanja nije moguće, jer je tuženi dovršio izgradnju regionalnog puta. Dalje je utvrđeno da je na zapisnik Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove - Područna jedinica Prnjavor od 17. juna 2003. godine utvrđeno da je pred tim organom apelant dao saglasnost da se na dijelu njegovog zemljišta pristupi izgradnji regionalnog puta. Dakle, utvrđeno je da sporno zemljište nikada nije eksproprirano, te da je na dijelu tog zemljišta izgrađen put i da apelantu nije isplaćena nikakva naknada za zemljište. Redovni sudovi su odbili apelantov tužbeni zahtjev smatrajući da je osnovan prigovor pasivne legitimacije tuženog, te da je apelantu štetu dužna isplatiti Republika Srpska (kao korisnik eksproprijacije), jer nije provela postupak eksproprijacije, a ne tuženi.

25. Ustavni sud zapaža da je sporno pitanje koje se postavlja pred Ustavni sud da li su redovni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su u konkretnom slučaju utvrđivali pasivnu legitimaciju tuženog.

26. Ustavni sud podsjeća da je o identičnom pravnom pitanju (pasivna legitimacija tuženog) raspravljao u svojim odlukama br. AP 4051/09 i AP 2061/10 (dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) povodom apelacija tuženog protiv presuda redovnih sudova kojima je tuženi obavezan da tužiteljima isplati novčanu naknadu za oduzeto zemljište, odnosno naknadu na ime pričinjene štete zbog izgradnje magistralnog puta Ustiprača-Foča kojom prilikom eksproprijacija nije izvršena. Ustavni sud je apelacije tuženog odbacio kao očigledno, prima facie, neosnovane, smatrajući da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, te da takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da su u navedenim predmetima redovni sudovi zaključili da prigovor pasivne legitimacije tuženog nije osnovan, te da se, iako je tačno da se prema odredbama člana 7. stav 1. Zakona o eksproprijaciji ("Službeni glasnik RS" br. 8/96, 15/96 i 64/04), koji je tada bio na snazi, eksproprijacija vršila u korist Republike Srpske, gubi iz vida stav 2. navedene odredbe koji propisuje da će Republika Srpska eksproprirane nekretnine dodjeljivati investitorima za izgradnju objekta za koji je utvrđen opći interes s tim što će se ugovorom regulirati međusobna prava i obaveze ugovornih strana koji nastaju eksproprijacijom nekretnina i izgradnjom objekta. Pri tome je utvrđeno da eksproprijacija nije ni izvršena a da je pravni prednik tuženog (Republička direkcija za puteve) kao investitor i naručilac radova započeo radove na izgradnji puta Ustiprača-Foča preko nekretnina tužitelja i time im prouzrokovao predmetnu štetu za koju je nesumnjivo odgovoran u smislu odredbe člana 207. ZOO. U tim predmetima redovni sudovi su ukazali da je činjenica da su javni putevi u vlasništvu Republike Srpske pravno irelevantna za postojanje odgovornosti tuženog, jer za štetu odgovara onaj ko je uzrokuje i pri tome se pozvali na odredbu člana 154. stav 1. ZOO.

27. Dovodeći navedeno u kontekst konkretnog predmeta, Ustavni sud ponavlja da predmetna apelacija pokreće identično pravno pitanje u odnosu na pasivnu legitimaciju tuženog o kojem je već bilo raspravljano u citiranim odlukama. Stoga, Ustavni sud, podržavajući svoju praksu povodom istog pitanja, smatra da je u konkretnom slučaju osporenim odlukama, kojima je uvažen prigovor nedostatka pasivne legitimacije koji je istakao tuženi, te, slijedeći to, odbijen apelantov tužbeni zahtjev, povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2896/11 od 18. novembra 2014. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

Ostali navodi


28. Ustavni sud smatra da, s obzirom na zaključke u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o kršenju prava na pravično suđenje o kojim je Ustavni sud već iznio svoj stav u prethodnim tačkama ove odluke.

VIII. Zaključak


29. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi u osporenim odlukama proizvoljno primijenili materijalno pravo u odnosu na pasivnu legitimaciju tuženog u slučaju tzv. faktičke eksproprijacije.

30. Na osnovu člana 59. st. 1. i 2. i člana 62. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

31. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!