Službeni glasnik BiH, broj 26/15

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 678/12, rješavajući apelaciju Valentine Tuco-Rajić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 26. februara 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Valentine Tuco-Rajić.

Utvrđuje se povreda člana 4. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 K 004636 11 Kž 2 od 12. decembra 2011. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Novom Travniku koji je dužan da, po hitnom postupku, donese novu odluku, u skladu s članom 4. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Novom Travniku da, u skladu s članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Valentina Tuco-Rajić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Viteza, koju zastupa Branka Praljak, advokatica iz Novog Travnika, podnijela je 17. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 K 004636 11 Kž 2 od 12. decembra 2011. godine i Presude Općinskog suda Travnik (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 510K.004636 07 K2 od 5. septembra 2011. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda, te Kantonalnog tužilaštva Travnik (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 17. decembra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 29. decembra 2014. godine, a Općinski sud 5. januara 2015. godine. Kantonalno tužilaštvo nije odgovorilo na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene – prekršajni postupak protiv apelantice

5. Pravosnažnim rješenjem Općinskog suda za prekršaje Vitez (u daljnjem tekstu: Općinski sud za prekršaje) broj P-I-123/05 od 5. septembra 2006. godine apelantica je proglašena krivom što je 11. novembra 2005. godine oko 17.30 sati u ul. Josipa Kurevije, OŠ "Vitez", Općina Vitez, narušila javni red i mir fizičkim napadom na drugog. Do prekršaja je došlo na način što je apelantica nakon kraće rasprave u OŠ "Vitez" s nastavnicom tjelesnog odgoja Radenkom Šantić (u daljnjem tekstu: oštećena), u trenutku kada je oštećena krenula prema vratima, uhvatila oštećenu za revere trenerke, pa ju je tako držeći gurala i nije joj dopuštala da izađe iz ureda. Time je počinila prekršaj iz člana 4. stav 1. tačka 2. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, te ju je Sud primjenom člana 7. stav 1. tačka 4. navedenog zakona kaznio novčanom kaznom u iznosu od 100,00 KM. Navedenim rješenjem apelantica je obavezana da plati troškove prekršajnog postupka u preciziranom iznosu.

6. U obrazloženju rješenja Općinski sud za prekršaje naveo je da je Policijska stanica Vitez, aktom od 18. novembra 2005. godine, podnijela zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka protiv apelantice zbog prekršaja opisanog u izreci rješenja.

7. U dokaznom postupku Općinski sud je izvršio uvid u prekršajnu prijavu Policijske stanice Vitez od 11. novembra 2005. godine, te saslušao svjedokinju Mirjanu Baškarad. Nakon provedenog dokaznog postupka, na osnovu iskaza navedene svjedokinje, koji je Sud ocijenio kao uvjerljiv i vjerodostojan, uvida u materijalne dokaze u spisu, kao i na osnovu apelanticinog iskaza, Sud je utvrdio da je apelantica oštećenu uhvatila za revere trenerke, pa ju je tako držeći gurala i nije joj dopuštala da izađe iz ureda. Prema tome, kako je utvrdio Općinski sud za prekršaje, nesumnjivo je da su se u apelanticinim radnjama stekli svi bitni elementi prekršaja iz člana 4. stav 1. tačka 2. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, a na način opisan u izreci rješenja, pa kako ne postoje okolnosti koje bi isključivale njenu odgovornost, Sud je apelanticu proglasio krivom i kaznio prema zakonu.

Postupak u kojem su donesene osporene presude

8. Presudom Općinskog suda broj 510K.004636 07 K2 od 5. septembra 2011. godine apelantica je proglašena krivom što je 11. novembra 2005. godine oko 17.30 sati u Vitezu u Osnovnoj školi "Vitez" ugrozila građanski mir i to vršenjem nasilja prema oštećenoj. Naime, ona je na poziv oštećene, koja je nastavnica tjelesnog odgoja i razrednica apelanticinom sinu, ušla u ured oštećene i počela na nju galamiti govoreći joj da je kučka, prišla joj iza radnog stola, povukla gornji dio trenerke preko glave oštećene i počela je udarati po glavi i cijelom tijelu, pa kada ih je Mirjana Baškarad pokušala razdvojiti povikala: "Pusti me, ubit ću je". Usljed toga oštećena je zadobila lake tjelesne povrede u vidu nagnječenja zatiljka glave, vrata, leđa i repnjače, koje prati akutna reakcija na stres. Apelantica je time učinila krivično djelo nasilničkog ponašanja iz člana 362. stav 2. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH). Primjenom člana 62. KZFBiH apelantici je izrečena uvjetna osuda kojom joj je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci i istovremeno određeno da se kazna neće izvršiti ukoliko apelantica u vremenu provjeravanja od jedne godine ne učini novo krivično djelo. Istom presudom apelantica je obavezana da plati troškove krivičnog postupka u preciziranom iznosu, a oštećena je upućena na parnicu radi ostvarivanja imovinskopravnog zahtjeva.

9. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u dokaznom postupku saslušao više svjedoka, među kojima su oštećena i vještak medicinske struke, zatim da je izvršio uvid u dokaze materijalne prirode, koje čine službena zabilješka Policijske stanice Vitez od 11. novembra 2005. godine, nalaz vještaka medicinske struke od 18. juna 2008. godine i medicinska dokumentacija bolnice iz Nove Bile od 15. novembra 2005. godine. Općinski sud je utvrdio da osnovni uzrok nastanka lake tjelesne povrede kod oštećene predstavljaju apelanticine radnje, koja je u okolnostima datog krivičnopravnog događaja udarala oštećenu po glavi i cijelom tijelu, usljed čega su, kao i zbog pada na leđa, kod oštećene nastupile lake tjelesne povrede. Općinski sud je naveo da je na osnovu nalaza vještaka medicinske struke utvrdio vrstu i težinu tjelesnih povreda kod oštećene, budući da je nalaz zasnovan na medicinskoj dokumentaciji proistekloj u vezi s predmetnim događajem. Dalje je utvrđeno da su neosnovane apelanticine tvrdnje da nije udarala oštećenu, jer su takve tvrdnje, prema ocjeni Općinskog suda, nepouzdane, proizvoljne i usmjerene su na izbjegavanje ili umanjene krivične odgovornosti. Na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, Općinski sud je zaključio da su se u apelanticinim radnjama stekla sva bitna obilježja krivičnog djela nasilničkog ponašanja iz člana 362. stav 2. KZFBiH, te je utvrdio apelanticinu krivičnu odgovornost i proglasio je krivom. Općinski sud je naveo da je primjereno krivičnoj praksi za kažnjavanje u konkretnoj oblasti izabrao odgovarajuću visinu kazne zatvora u propisanim granicama iz člana 362. stav 2. KZFBiH, koja se kreće od šest mjeseci do pet godina, i utvrdio kaznu u trajanju od šest mjeseci, te odredio da se kazna neće izvršiti ako apelantica u vremenu provjeravanja u roku od jedne godine ne učini drugo krivično djelo.

10. Kantonalni sud je Presudom broj 51 0 K 004636 11 Kž 2 od 12. decembra 2011. godine odbio kao neosnovanu apelanticinu žalbu i potvrdio navedenu presudu Općinskog suda.

11. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je apelantica u žalbenim navodima istakla da je prvostepeni sud povrijedio član 4. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), to jeste osnovni princip ne bis in idem, jer je apelantica za isti događaj već bila kažnjena, dakle za prekršaj iz člana 4. stav 1. tačka 2. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira i to pravosnažnim rješenjem Općinskog suda za prekršaje. Ispitujući osporenu presudu u smislu žalbenih navoda, Kantonalni sud je utvrdio da prema stanju spisa nisu počinjene istaknute bitne povrede odredaba krivičnog postupka. Prema ocjeni Kantonalnog suda, bez obzira na to što se u konkretnom slučaju radi o istom događaju, nije povrijeđen princip ne bis in idem. Pri tome, kako je naveo Kantonalni sud, bitno je naglasiti da odgovor na pitanje da li se radi o istom krivičnom djelu ne zavisi od istovjetnosti naziva krivičnog djela nego od istovjetnosti njegovog sadržaja. U konkretnom slučaju, kako je dalje navedeno, pravosnažno rješenje u prekršajnom postupku odnosilo se na apelanticino novčano kažnjavanje zbog narušavanja javnog reda i mira fizičkim napadom na drugog na osnovu Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, zbog fizičkog napada na oštećenu, na način kako je to opisano u tom rješenju. S druge strane, u krivičnom predmetu apelantica je proglašena krivom i osuđena na uvjetnu osudu, kako je to navedeno u osporenoj presudi, zbog nasilničkog ponašanja prema oštećenoj i nanošenja opisanih lakih tjelesnih povreda. Navedeni opis lakih tjelesnih povreda, kako je smatrao Kantonalni sud, upravo je kvalificirajući i bitan element krivičnog djela, a takvog opisa nema u navedenom pravosnažnom prekršajnom rješenju. Dakle, inkriminacija krivičnog djela usmjerena je na povrede tjelesnog integriteta, što, prema ocjeni Kantonalnog suda, znači da, iako se radi o istom događaju, objektivno se ne radi o istom predmetu u smislu člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

12. Kantonalni sud je zaključio da u konkretnom postupku nisu vođena dva postupka za jedan delikt, već su se u apelanticinim radnjama stekla obilježja nedopuštenog ponašanja koje povlači odgovornost po dva osnova – prekršajnom i krivičnom – koja su nezavisna jedan od drugog, zbog čega je apelantica za prekršaj odgovarala pred nadležnim sudom uz primjenu Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, a za krivično djelo pred nadležnim sudom uz primjenu ZKPFBiH i KZFBiH. Prema ocjeni Kantonalnog suda, u konkretnom slučaju nije povrijeđen princip ne bis in idem.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije jer joj je dva puta suđeno za isto djelo, jednom u prekršajnom postupku, a zatim u krivičnom postupku, što je suprotno članu 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava da joj ne bude suđeno dva puta povodom istog djela apelantica zasniva na činjenici da je za isti događaj, odnosno iste činjenične radnje, proglašena krivom i kažnjena u pravosnažno okončanom prekršajnom postupku i krivičnom postupku, što je, kako ona smatra, zakonski nedopustivo, odnosno u suprotnosti je s čl. 4. i 298. stav 1. tačka e) ZKPFBiH. Istakla je da je u žalbi Kantonalnom sudu navela da se povodom istog djela ne može dva puta suditi, ali je prigovor odbijen.

b) Odgovor na apelaciju

14. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da u svemu ostaje pri razlozima i obrazloženjima iznesenim u obrazloženju osporene presude.

15. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je taj sud postupao u skladu sa zakonom, zbog čega smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na koja se apelantica poziva u apelaciji.

V. Relevantni propisi

16. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 362.
Nasilničko ponašanje

(1) Ko grubim vrijeđanjem ili zlostavljanjem drugog, nasiljem prema drugom, izazivanjem tuče ili naročito drskim ili bezobzirnim ponašanjem ugrožava građanski mir,

kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine.

(2) Ko krivično djelo iz stava 1. ovog člana učini u sastavu grupe ljudi, ili ako je krivičnim djelom iz stava 1. ovog člana prouzrokovano teško poniženje više osoba, ili je neka osoba lahko tjelesno ozlijeđena,

kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

17. Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira ("Službene novine Srednjobosanskog kantona" br. 7/00 i 8/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

Prekršaji protiv javnog reda i mira su djela kojima se na nedopušten način remeti mir, red ili normalan način života građana, [...] ili ometa ostvarivanje njihovih prava i dužnosti, vrijeđa moral, [...] ugrožava opća sigurnost ljudi i imovine [...].

Član 4. stav 1. tačka 2.

Prekršaj protiv javnog reda i mira čini:

2. ko na javnom mjestu narušava javni red i mir sudjelovanjem u tuči, zlostavljanjem ili fizičkim napadom na drugog, ili tko izazove tuču odnosno zlostavljanje ili fizički napad na drugog [...].

Član 7. stav 1. tačka 4.

Počinilac će se kazniti:

4. za prekršaje iz člana 4. tačke 2, [...] ovog zakona novčanom kaznom od 100,00 KM do 600,00 KM ili kaznom zatvora do 30 dana [...].

18. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09 i 12/10) u relevantnom dijelu glasi:

Član 4.
Ne bis in idem

Niko ne može biti ponovno suđen za djelo za koje je već bio suđen i za koje je donesena pravomoćna sudska odluka.

Član 313.
Povrede Krivičnog zakona

Povreda Krivičnog zakona postoji ako je Krivični zakon povrijeđen u pitanju:

[...]

c) postoje li okolnosti koje isključuju krivično gonjenje, a naročito [...] ili je stvar već pravomoćno presuđena [...].

VI. Dopustivost

19. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

21. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 51 0 K 004636 11 Kž 2 od 12. decembra 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 26. januara 2012. godine, a apelacija je podnesena 17. februara 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

23. Apelantica je apelaciju podnijela zbog navodnog kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava da ne bude suđena ili kažnjena dva puta povodom istog predmeta iz člana 4. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

Pravo da se ne bude suđen ili kažnjen dva puta povodom istog predmeta

24. Član 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju glasi:

1. Nikome se ne može suditi niti se može ponovo kazniti u krivičnom postupku u nadležnosti iste države za djelo zbog koga je već bio pravosnažno oslobođen ili osuđen u skladu sa zakonom i krivičnim postupkom te države.

2. Odredbe prethodnog stava ne sprječavaju obnovu postupka u skladu sa zakonom i krivičnim postupkom date države, ako postoje dokazi o novim ili novootkrivenim činjenicama, ili ako je u ranijem postupku došlo do bitne povrede koja je mogla da utiče na njegov ishod.

3. Ovaj se član ne može staviti van snage na osnovu člana 15. Konvencije.

25. U konkretnom slučaju apelantica ističe da su joj izrečene dvije kazne u dva odvojena postupka, a povodom istog inkriminiranog događaja. Naime, apelantici je u prekršajnom postupku izrečena novčana kazna u iznosu od 100,00 KM, a u krivičnom postupku uvjetna osuda kojom joj je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci i istovremeno određeno da se kazna neće izvršiti ukoliko apelantica u vremenu provjeravanja od jedne godine ne učini novo krivično djelo.

26. Ustavni sud naglašava da je o sličnim pravnim pitanjima Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) odlučivao u predmetima Muslija protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Muslija protiv Bosne i Hercegovine, aplikacija broj 32042/11, presuda od 14. januara 2014. godine), zatim u predmetu Maresti protiv Hrvatske (vidi Evropski sud, Maresti protiv Hrvatske, aplikacija broj 55759/07, presuda od 23. jula 2009. godine), a također i Ustavni sud (slijedeći praksu Evropskog suda u predmetu Maresti protiv Hrvatske) u predmetu broj AP 133/09 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 133/09 od 30. marta 2012. godine, "Službeni glasnik BiH" broj 38/12).

27. Evropski sud je u predmetu Maresti protiv Hrvatske, pozivajući se na stavove iz predmeta Sergey Zolotukhin protiv Rusije (vidi Evropski sud, Sergey Zolotukhin protiv Rusije, aplikacija broj 14939/03, presuda od 10. februara 2009. godine), utvrdio da je pri odlučivanju o postojanju dvostrukog suđenja ili kažnjavanja u smislu člana 4. Protokola broj 7 potrebno odgovoriti na sljedeća pitanja: a) Da li je prva kazna po svojoj prirodi bila krivičnopravna?; b) Da li je djelo zbog kojeg je apelant krivično gonjen isto (idem)?; te c) Da li je postojala dvostrukost postupka (bis)? Stoga će Ustavni sud apelanticine navode da su joj izrečene dvije kazne u dva odvojena postupka ispitati u skladu s navedenim stavovima Evropskog suda.

a) Da li je prva kazna po svojoj prirodi bila krivičnopravna?

28. Ustavni sud primjećuje da je apelantica pravosnažnim rješenjem Općinskog suda za prekršaje od 5. septembra 2006. godine proglašena odgovornom u postupku vođenom prema Zakonu o prekršajima protiv javnog reda i mira, te joj je za počinjeni prekršaj izrečena novčana kazna. Prema pravnoj kvalifikaciji, nije sasvim jasno mogu li se prekršaji tretirati kao krivična djela. Stoga, da bi se utvrdilo da li je apelantica pravosnažno oslobođena ili osuđena u skladu sa zakonom i krivičnim postupkom, prvo pitanje o kojem treba odlučiti jeste da li se taj postupak odnosi na krivičnu stvar u smislu člana 4. Protokola broj 7.

29. Prema stanovištu Evropskog suda, pravno označavanje postupka prema nacionalnom pravu ne može biti jedino mjerilo relevantnosti za primjenu principa ne bis in idem na osnovu člana 4. stav 1. Protokola broj 7. Inače bi primjena te odredbe bila ostavljena na slobodnu procjenu državama ugovornicama u mjeri koja bi mogla dovesti do rezultata nespojivih s ciljem i svrhom Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Storbraten protiv Norveške [dec.], br. 12277/04, ECHR 2007 [izvodi], s daljnjim referencama). Pojam "krivični postupak" u tekstu člana 4. Protokola broj 7 treba tumačiti u svjetlu općih principa koji se odnose na odgovarajuće riječi "optužba za krivično djelo" i "kazna" u čl. 6. i 7. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Haarvig protiv Norveške [dec.], broj 11187/05, 11. decembar 2007. godine; Rosenquist protiv Švedske [dec.], broj 60619/00, 14. septembar 2004. godine; Manasson protiv Švedske [dec.], broj 41265/98, 8. april 2003. godine; Göktan protiv Francuske, broj 33402/96, st. 48, ECHR 2002-V; Malige protiv Francuske, 23. septembar 1998. godine, stav 35, Izvještaji 1998. VII; i Nilsson protiv Švedske [dec.], br. 73661/01, ECHR 2005).

30. U utvrđenoj praksi Evropskog suda postavljena su tri mjerila koja su općepoznata kao "mjerila Engel" (vidi Evropski sud, Engel i drugi protiv Holandije, 8. april 1976. godine, serija A, broj 22), koja treba razmotriti pri utvrđivanju radi li se o optužbi za krivično djelo. Prvo mjerilo je pravno razvrstavanje djela prema nacionalnom pravu, drugo je sama priroda djela, a treće stepen težine kazne kojoj je dotična osoba moguće izložena. Drugo i treće mjerilo je alternativno, ne nužno kumulativno. To, međutim, ne isključuje kumulativni pristup kad odvojena analiza svakog mjerila ne omogućava postizanje jasnog zaključka u pogledu postojanja optužbe za krivično djelo (vidi Evropski sud, Jussila protiv Finske [GC], broj 73053/01, st. 30-31, ECHR 2006; i Ezeh i Connors protiv Ujedinjenog Kraljevstva [GC], broj 39665/98 i 40086/98, st. 82-86, ECHR 2003 X).

31. U konkretnom slučaju apelantica je proglašena odgovornom u prekršajnom postupku za djelo koje prema domaćem pravu predstavlja prekršaj na osnovu člana 4. stav 1. tačka 2. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. Bez obzira na to, Evropski sud je utvrdio kako određena djela ipak imaju krivičnu konotaciju, iako se prema mjerodavnom domaćem pravu smatraju previše trivijalnim da bi se na njih primjenjivalo krivično pravo i postupak (vidi Evropski sud, Menesheva protiv Rusije, broj 59261/00, stav 96, ECHR 2006; Galstyan protiv Jermenije broj 26986/03, stav 57, 15. novembar 2007. godine; i Ziliberberg protiv Moldavije, broj 61821/00, st. 32-35, 1. februar 2005. godine).

32. Uključivanje konkretnih djela u Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira poslužilo je kao jamstvo zaštite opće sigurnosti ljudi i javnog reda (član 2), vrijednosti i interesa koji redovno spadaju u sferu zaštite krivičnog prava. Ta odgovarajuća odredba Zakona usmjerena je prema svim građanima, a ne prema grupi koja ima poseban položaj. Pozivanje na lakšu prirodu djela samo po sebi ne isključuje njegovo razvrstavanje kao krivičnog u autonomnom smislu Evropske konvencije, jer u njoj ništa ne upućuje na to da bi krivična priroda djela, u smislu "mjerila Engel", nužno tražila određeni stepen težine (vidi citirani predmet Ezeh, stav 104). Konačno, prema stanovištu Evropskog suda, primarni ciljevi u utvrđivanju djela o kojima je riječ su kazna i odvraćanje, a to su priznata obilježja krivičnih sankcija (ibid., st. 102. i 105).

33. U pogledu stepena težine mjere, on se utvrđuje s obzirom na najveću moguću kaznu koju predviđa mjerodavno pravo. Stvarno zaprijećena kazna mjerodavna je za to utvrđenje, ali ne može umanjiti važnost onoga što se prvobitno dovodi u pitanje (ibid., stav 120). U konkretnom slučaju, za prekršaj za koji je apelantica proglašena odgovornom član 7. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira predviđa novčanu kaznu od 100,00 do 600,00 KM ili kaznu zatvora do 30 dana. Apelantici je za prekršaj za koji je proglašena odgovornom izrečena novčana kazna od 100,00 KM.

34. Prema stanovištu Evropskog suda, a u skladu s "mjerilom Engel", djelo po svojoj prirodi mora biti krivično, te za počinioca takvog djela mora biti propisana kazna koja po svojoj prirodi i stepenu težine uopćeno pripada krivičnoj oblasti (vidi citiranu presudu Jussila protiv Finske, stav 31). Također, manje teška kazna sama po sebi ne može biti osnov da jedno djelo, u smislu "mjerila Engel", bude isključeno od primjene člana 6. Evropske konvencije, s obzirom na to da je mnogo važnija priroda djela, te da je relevantno da kazna ima obilježje odvraćanja i kažnjavanja (ibid. 38).

35. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je svrha kazne u prekršajnom postupku da spriječi djelatnosti kojima se vrši povreda javnog poretka, da spriječi učinioca da čini prekršaje, njegov preodgoj, te da odgojno utječe na druge da ne čine prekršaje, zatim jačanje morala i utjecaj na razvijanje odgovornosti i discipline građana, a što čini obilježja i krivične sankcije. U konkretnom slučaju, svrha kazne je osigurati poštivanje propisa kojim se uređuje oblast javnog reda i mira, te kazniti osobe koje krše te propise. Dakle, svrha kazne u prekršajnom postupku je odvraćanje i kažnjavanje bez obzira na stepen njene težine.

36. Ustavni sud zaključuje da priroda djela za koje je apelantica proglašena odgovornom i za koje joj je izrečena sankcija rješenjem Općinskog suda za prekršaje ulazi u sferu krivičnog postupka prema sadržaju člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

b) Da li je djelo zbog kojeg je apelantica krivično gonjena isto (idem)?

37. Član 4. Protokola broj 7 uspostavlja jamstvo da se nikome neće suditi, odnosno da niko neće biti kažnjen za djelo za koje je već bio pravosnažno oslobođen ili osuđen. U predmetu Sergey Zolotukhin protiv Rusije ([GC], broj 14939/03, 10. februar 2009. godine) Evropski sud je primijetio da praksa koju je taj Sud stvorio tokom historije primjene člana 4. Protokola broj 7 ukazuje na postojanje nekoliko pristupa kada je riječ o pitanju jesu li djela za koja je aplikant bio krivično gonjen ista. Nastojeći okončati tu pravnu nesigurnost, Sud je odlučio dati usaglašeno tumačenje pojma "ista djela", odnosno elementa idem sadržanog u principu ne bis in idem (op. cit. Muslija protiv Bosne i Hercegovine, tačka 32). U predmetu Sergey Zolotukhin protiv Rusije Sud je iskazao stav da se član 4. Protokola broj 7 mora tumačiti tako da zabranjuje krivično gonjenje ili suđenje za drugo djelo ukoliko ono proizlazi iz identičnih činjenica ili činjenica koje su u biti iste (ibid, tačka 33).

38. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je apelantica u odnosu na prekršaj i krivično djelo proglašena krivom kao okrivljena za isto ponašanje i u istom vremenskom okviru. S tim u vezi, definicija prekršaja na osnovu člana 4. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira ne sadrži kao takva nanošenje lake tjelesne povrede, dok je taj element presudan za krivično djelo nasilničkog ponašanja propisanog članom 362. stav 2. KZFBiH. Općinski sud za prekršaje je u svojoj odluci u prekršajnom postupku apelanticu proglasio odgovornim zato što je javni red i mir narušavala tako što je oštećenu uhvatila za revere trenerke, pa ju je tako držeći gurala i nije joj dopuštala da izađe iz ureda. Dakle, fizički napad je predstavljao element prekršaja za koji je apelantica proglašena odgovornom. U krivičnom postupku apelantica je proglašena krivom jer je ušla u ured oštećene i počela na nju galamiti govoreći joj da je kučka, prišla joj iza radnog stola, povukla gornji dio trenerke preko glave oštećene i počela je udarati po glavi i cijelom tijelu, pa kada ih je Mirjana Baškarad pokušala razdvojiti povikala: "Pusti me, ubit ću je." Usljed toga je oštećena zadobila lake tjelesne povrede. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u prekršajnom postupku utvrdio da je apelantica narušila javni red i mir tako što je oštećenu držeći je za revere trenerke gurala ne dopuštajući joj da izađe iz ureda, dok je Općinski sud u krivičnom postupku utvrdio da je apelantica oštećenu udarala po glavi i cijelom tijelu nanijevši joj lake tjelesne povrede. Zatim, događaji opisani u obje odluke dogodili su se istog dana (11. novembar 2005. godine) i na istom mjestu (ured oštećene), u odnosu na istu oštećenu i na isti način, odnosno obje odluke odnose se na tačno isti događaj i iste radnje. Ustavni sud uočava da je Kantonalni sud u osporenoj odluci također utvrdio da se radi o istom događaju.

39. Prema navedenom, Ustavni sud zaključuje da su činjenice koje predstavljaju prekršaj za koji je apelantica proglašena odgovornom u biti iste kao i one koje predstavljaju krivično djelo za koje je također osuđena. Pri tome, činjenica da je apelantici u prekršajnom postupku izrečena novčana kazna, a u krivičnom postupku uvjetna osuda kazne zatvora od šest mjeseci, s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, ne utječe na zaključak da je apelantici i u prekršajnom i u krivičnom postupku ustvari suđeno za isto djelo.

c) Da li je postojala dvostrukost postupka (bis)?

40. Prema stanovištu Evropskog suda, član 4. Protokola broj 7 nužno se ne proteže na sve postupke pokrenute u odnosu na isto djelo. Njegov cilj i svrha podrazumijevaju da, u nedostatku štete koju je dokazao podnosilac aplikacije, već bi sam novi postupak pokrenut uz znanje da je okrivljeniku već suđeno u prijašnjem postupku predstavljao povredu te odredbe (op. cit. Maresti protiv Hrvatske, tačka 66).

41. U konkretnom slučaju, prekršajni postupak je pokrenut povodom zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka od 18. novembra 2005. godine, koji je podnijela Policijska stanica Vitez. Pravosnažna odluka u ovom postupku donijeta je 5. septembra 2006. godine. Krivični postupak pokrenut je na osnovu optužnice koju je podiglo Kantonalno tužilaštvo Travnik 12. oktobra 2006. godine. U vrijeme donošenja prvostepene presude u krivičnom postupku, tj. 5. septembra 2011. godine, odluka donijeta u prekršajnom postupku već je bila konačna i stekla svojstvo res judicata.

42. Ustavni sud primjećuje da je apelantica u žalbi izričito ukazivala na to da je za isti događaj u Općinskom sudu za prekršaje već kažnjena, dakle za prekršaj iz člana 4. stav 1. tačka 2. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. U odgovoru na te apelanticine žalbene navode Kantonalni sud je u obrazloženju istakao da u konkretnom postupku nisu vođena dva postupka za jedan delikt, već su se u apelanticinim radnjama stekla obilježja nedopuštenog ponašanja koje povlači odgovornost po dva osnova – prekršajnom i krivičnom – koja su nezavisna jedan od drugog, zbog čega je apelantica za prekršaj odgovarala pred nadležnim sudom uz primjenu Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, a za krivično djelo pred nadležnim sudom uz primjenu ZKPFBiH i KZFBiH.

43. Ustavni sud primjećuje da drugostepeni sud u postupku povodom žalbe može ispitivati samo onu povredu materijalnog prava na koju se u žalbi ukazuje. Zakon o krivičnom postupku izričito propisuje da će povreda materijalnog prava postojati i kada je stvar već pravosnažno presuđena. Iz obrazloženja osporene presude Kantonalnog suda proizlazi da je taj sud zaključio da činjenica da je apelantica prekršajno kažnjena za isti događaj ne isključuje postojanje krivičnog djela i krivične odgovornosti, te je potvrdio prvostepenu presudu kojom je apelantica proglašena krivom za u biti isto djelo za koje je već proglašena odgovornom u prekršajnom postupku.

44. Prema navedenom, Ustavni sud zaključuje da je u okolnostima konkretnog slučaja došlo do dvostrukosti postupka, s obzirom na to da je rješenje iz prekršajnog postupka steklo svojstvo res judicata prije nego što je okončan krivični postupak pokrenut za isto djelo. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da se krivični postupak vođen protiv apelantice ne može svrstati pod izuzetke propisane stavom 2. člana 4. Protokola broj 7.

45. Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelanticino pravo iz člana 4. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

Ostali navodi

46. S obzirom na zaključke u pogledu povrede prava garantiranog članom 4. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno ispituje i apelanticine navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

47. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava iz člana 4. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju kada priroda djela ulazi u okvir krivičnog postupka u smislu navedenog člana, te kada je takvo djelo predmet prekršajnog i krivičnog postupka protiv iste osobe, iako proizlazi iz istih činjenica ili činjenica koje su bitno iste, pa odluka donijeta u jednom postupku koja je stekla svojstvo res judicata i kojom je utvrđena odgovornost i izrečena kazna nije bila prepreka da protiv iste te osobe i u drugom postupku, koji nije okončan, također bude donesena odluka.

48. Na osnovu člana 61. st. (1) i (2) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.