Službeni glasnik BiH, broj 80/12
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1660/09, rješavajući apelaciju Aziza Šahinagića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Zlatko M. Knežević, sudija
na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Aziza Šahinagića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 K 002157 09 Kž od 2. aprila 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 K 0021 57 08 K od 16. decembra 2008. godine.
Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Aziz Šahinagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, koga zastupa Reuf Zaimović, advokat iz Mostara, podnio je 27. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 K 002157 09 Kž od 2. aprila 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 K 002157 08 K od 16. decembra 2008. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda zatraženo je 20. augusta 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni i Kantonalni sud su dostavili odgovore na apelaciju 25. i 26. augusta 2009. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog i Kantonalnog suda dostavljeni su apelantovom opunomoćeniku 10. septembra 2009. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Presudom Kantonalnog suda broj 07 0 K 0021 57 08 K od 16. decembra 2008. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj 07 0 K 002157 09 Kž od 2. aprila 2009. godine, apelant je proglašen krivim, jer je na način, kako je bliže opisano u izreci presude, učinio krivično djelo ubistva u pokušaju iz člana 166. stav 1. u vezi sa članom 28. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Na osnovu člana 78. stav 1. KZFBiH od apelanta je oduzet pištolj kojim je pokušao izvršiti krivično djelo. Na osnovu člana 202. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) apelant je obavezan da naknadi troškove krivičnog postupka u iznosu od 90,00 KM koje treba platiti Kantonalnom tužilaštvu Mostar, a sudu platiti paušal od 300,00 KM.
7. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je odbijen prijedlog za izvođenje dokaza za ispitivanje svjedoka Ć.Š., jer je predložen na iste okolnosti kao i svjedok Š.Š., koja je ispitana. U pogledu odbijanja ispitivanja svjedoka E.M., navedeno je da joj je dostavljen poziv za glavni pretres, ali da nije mogao biti uručen sa naznakom dostavljača da se odselila sa date adrese koja je dobijena od policije, a odbrana nije osigurala njeno prisustvo na glavnom pretresu. U pogledu ispitivanja svjedoka Š.Š., iako uredno obaviještenog da bude prisutan radi uručivanja poziva za glavni pretres, svjedok nije preuzeo pošiljku, pa je poziv vraćen kao neuručen zbog čega je izdata naredba za privođenje koja nije mogla biti izvršena, jer su radnici sudske policije obavijestili sud da, prema kazivanju komšija, svjedok od početka rata do danas stalno živi u Švedskoj a samo povremeno dolazi. Istaknuto je da, pošto je neizvjesno da li će i kada svjedok biti dostupan, a apelant ne iznosi mogućnost da ga lično obavijesti i osigura njegov dolazak na sud, odlučeno je da se ne ispita iako je bio očevidac događaja. Navedeno je da je navedeni svjedok ono što je vidio iznio pred svjedocima S.Č. i E.Č.: „Nije uočio, odnosno pred njima nije iskazivao o apelantovim radnjama u vezi sa donošenjem pištolja iz vozila i repetiranja, o prijetnjama da će ubiti svjedoke i o samom činu ponovnog ulaska apelanta u objekt.“
8. Istaknuto je da su nesporne činjenice da je apelant boravio u objektu i da je oštećeni sa svojim društvom došao u objekt, da je došlo do razgovora tog društva sa konobaricom koji je bio takvog karaktera da je apelant reagirao prema tom društvu na način da je prišao za stol i upozorio ih. Dalje je navedeno da je karakter tog verbalnog sukoba bio blizu međusobnog fizičkog obračuna. Na apelantove psovke i vrijeđanje na nacionalnoj osnovi, te prijetnje da će ih sada sve pobiti oštećeni je reagirao na način da je ustao sa stolice zbog čega je njegov rođak-svjedok S.Č. morao da intervenira da bi apelant odmah nakon ove prijetnje izašao vani. Svi oni su odmah zaključili da bi apelant mogao donijeti pištolj i ostvariti prijetnju. Kantonalni sud je naveo da takva utvrđenja proizlaze iz iskaza oštećenog i svjedoka Z.S., S.Č. i A.J. Navedeno je da je sud tim iskazima poklonio vjeru, jer su logični i potvrđeni daljnim slijedom događaja koji saglasno njima opisuju i svjedoci A.J. i A.Č. Istaknuto je da se u tom daljnjem slijedu događaja apelantova odbrana potpuno razlikuje od tih iskaza. Istaknuto je da se ni iz te odbrane ne može zaključiti da je do tog momenta apelantovog izlaska iz objekta došlo do bilo kakvog fizičkog kontakta. Navedeno je da je takav zaključak u saglasnosti ne samo sa iskazima oštećenog i svjedoka koji su bili sa njim nego i svjedoka A.J. koji se za to vrijeme nalazio ispred objekta zajedno sa svjedokom A.Č.
9. Kantonalni sud je naveo da je apelant tvrdio da je izašao iz objekta i otišao do svog parkiranog vozila kako bi smirio situaciju (koju odlikuje verbalni sukob) i da je, onda, pustio psa iz vozila, a zatim da se vratio u objekt gdje su ga napali oštećeni i društvo, pa da je on u odbrani izvukao pištolj iz pojasa. Prema ocjeni suda, takvi navodi nisu osnovani, jer je izvedenim dokazima utvrđeno suprotno. S tim u vezi, istaknuto je da je svjedok A.Č. kao nezainteresirano lice naveo da je apelant po izlasku iz kafane i kretanju ka svom vozilu psovao majku cigansku i prijetio da će pobiti, a Romi su govorili kako će ih i pobiti. Navedeno je da svi spomenuti svjedoci potpuno saglasno opisuju da je apelant, vraćajući se od vozila, nosio pištolj u ruci i neposredno pred ulazak u objekt na vratima ga repetirao.
10. Kantonalni sud je naveo da je površina objekta mala, svega oko 22 m2, i da to može objasniti činjenicu da je odmah po ulasku apelant prvo susreo oštećenog i da mu je bio u neposrednoj blizini sa ispruženom rukom u kojoj je bio pištolj usmjeren u glavu oštećenog, te da je ponovo prijetio da će ga ubiti. Navedeno proizlazi iz iskaza oštećenog-svjedoka Z.S. i S.Č. Prema mišljenju Kantonalnog suda, sasvim je razumljiva reakcija oštećenog koji je, hvatanjem apelanta za ruku u kojoj je bio pištolj, pokušavao da spriječi apelanta da ostvari više puta ponovljene prijetnje da će ih sve pobiti, a čije ostvarenje je bilo savim realno očekivati s obzirom na činjenicu da je apelant donio pištolj, repetirao ga i iz neposredne blizine uperio u vitalni dio tijela oštećenog. Također je utvrđeno da je u tom otimanju apelant svjesno pritisnuo okidač na pištolju i, prema zaključku suda, da je to učinio kako bi oštećenog lišio života. Lokacija povrede ukazuje na to da je to učinio kada je cijev pištolja bila usmjerena u glavu oštećenog. Da takvu posljedicu nije htio, prema mišljenju suda, apelant bi se sasvim drugačije ponašao sve vrijeme-od početka samog verbalnog sukoba do tog momenta on je prijetio ubistvom i vrijeđao na nacionalnoj osnovi. Kantonalni sud je ustanovio da je razumljiva reakcija brata oštećenog-svjedoka Z.S., a zatim i svjedoka S.Č. Naime, oni su, nakon što su primijetili da je oštećeni ranjen, priskočili kako bi pomogli da se apelant razoruža, ali je on i u tim momentima pucao dva puta pogodivši strop i patos a jedan metak, zasigurno zbog rikošeta, prošao je kroz prozor i pored glave svjedoka A.Č. Utvrđeno je da je apelant tom prilikom udaran (S.Č. priznaje činjenicu da ga je udario dva puta šakom i oborio na patos) i da je zadobio teške tjelesne povrede, ali da je to sve bilo nakon što je pogodio oštećenog u glavu (iskaz svjedoka Jelovca da je nakon pucnjeve vidio kako „Romi“ udaraju apelanta), jer je nakon što je oduzet pištolj, on došao u posjed oštećenog koji je sa pištoljem istrčao vani i, kako opisuje svjedok A.Č., bio je sav izbezumljen i nešto je buncao.
11. U vezi sa dokazima odbrane, navedeno je da je nesporni očevidac događaja bio i Š.Š., te da je prihvaćen prijedlog da on bude saslušan, ali je od izvođenja tog dokaza sud odustao, jer Š.Š. stalno živi u inozemstvu na nepoznatoj adresi a apelant nije ni pokušao da osigura njegovo prisustvo na glavnom pretresu, niti je bar naznačio približan datum njegovog eventualnog boravka u Mostaru. Prema mišljenju Kantonalnog suda, takav dokaz nije bilo ni neophodno izvoditi, jer se iz iskaza saslušanih svjedoka odbrane može zaključiti da su svjedočili o onom što im je u vezi s događajem upravo Š.Š. prenio. Kantonalni sud je naveo da svjedoci odbrane svojim iskazima ne potvrđuju apelantovu odbranu, a isto tako upućuju na zaključak da očevidac Š.Š. pred njima nije uopće spominjao pucnjavu. Zbog toga je Kantonalni sud zaključio da se radi o okolnostima koje oni iznose s namjerom da pomognu apelantu. Prema ocjeni Kantonalnog suda, sasvim je sigurno da bi apelant u prisustvu policije svjedoku Š.Š. rekao da su oštećeni pucali.
12. Navedeno je da je apelantova odbrana o tome da je on fizički napadnut i da je s namjerom da se odbrani iz pojasa izvadio pištolj i nasumice ispalio samo jedan metak (za ostala dva je tvrdio da je ispalio oštećeni nakon što mu je oduzeo pištolj, ne navodeći da je u glavu pogodio oštećenog a što je svakako morao primijetiti) neosnovana, jer je suprotna svim ostalim analiziranim dokazima. Također, prema mišljenju Kantonalnog suda, nije osnovan ni stav apelantovog branioca da bi se moglo raditi o nekom drugom krivičnom djelu (ugrožavanje sigurnosti), jer se radi o sasvim konkretnoj posljedici proizašloj iz direktnog umišljaja da se neko liši života.
13. U obrazloženju presude Vrhovnog suda se navodi da apelantovi žalbeni navodi nisu rezultat izvedenih dokaza u prvostepenom postupku zbog čega se ne može prihvatiti da je apelant bio napadnuto lice i da se tom prilikom branio od oštećenog i njegovog društva. Upravo suprotno, kako proizlazi iz izvedenih dokaza, apelant je imao svojstvo napadača na koje upućuju radnje koje je apelant činio. Ocjenjujući činjenice i okolnosti da je apelant upućivao psovke oštećenom, da je izašao iz objekta i otišao do vozila iz kojeg je uzeo pištolj koji je repetirao na ulazu u objekt i usmjerio ga u pravcu glave oštećenog, uz upućivanje psovki i prijetnji, te uz ispaljenje iz pištolja, jasno i prema ocjeni Vrhovnog suda ukazuje na njegovo htijenje da oštećenog liši života i da to čini u situaciji kada mu od oštećenog i njegovog društva nije prijetila nikakva opasnost, pa mu kao napadaču ne pripada pozivanje na nužnu odbranu.
14. Prema mišljenju Vrhovnog suda, na potpuno i pravilno činjenično stanje prvostepeni sud je pravilno postupio kada je radnje koje je učinio apelant ocijenio kao krivično djelo ubistva u pokušaju iz člana 166. stav 1. u vezi sa članom 28. KZFBiH za koje je naveo jasne i argumentirane razloge. Navedeno je da, imajući u vidu da je apelant htio lišiti života oštećenog i da je u tom pravcu preduzeo konkretne radnje (napustio objekt i otišao do vozila iz kojeg je uzeo pištolj koji je repetirao na ulazu u objekt, te ga usmjerio prema glavi oštećenog kada je i ispalio jedan hitac), ne mogu ni u kom slučaju predstavljati nehatno pucanje iz pištolja u smislu izazivanja opasnosti po život ljudi ili imovine na kojem se pogrešno insistira u apelantovim žalbama.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ističe da je odbrana u žalbi isticala da je do navedenog sukoba došlo krivicom oštećenih zbog toga što su htjeli da fizički zlostavljaju apelanta, što su na kraju i učinili, jer je apelant zadobio teške tjelesne povrede, te da nisu saslušana dva ključna svjedoka E.M. i Š.Š., tako da se stvarno činjenično stanje nije moglo ni utvrditi, pa se nije mogla donijeti ni pravilna presuda. Navodi da je odbrana isticala da se u konkretnom slučaju eventualno radilo o krivičnom djelu izazivanja opće opasnosti iz člana 323. stav 4. KZFBiH, te je u tom slučaju i predlagala da se apelantu izrekne krivičnopravna sankcija za to krivično djelo. Prema apelantovom mišljenju, i drugostepeni sud je pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje zbog toga što iz spisa jasno proizlazi da je do svađe i prepirke između apelanta, sa jedne strane, i oštećenog, sa druge strane, došlo zato što su oštećeni u više navrata vrijeđali radnicu ugostiteljskog objekta E.M. i Š.Š. pa kad je apelant spomenute upozorio, oštećeni su ga napali. Prema apelantovom mišljenju, da su oštećeni zaista imali namjeru da napadnu apelanta, proizlazi iz činjenice da su i nakon nastalog sukoba oštećeni apelanta fizički napali tako da su ga toliko izudarali da je zadobio teške tjelesne povrede a što je i dokazano nalazom i mišljenjem vještaka medicinske struke. Ističe da apelant nije imao namjeru da izvrši krivično djelo ubistva, već da je njegov cilj bio da od sebe i drugih otkloni opasnost koja im je prijetila od oštećenih. Smatra da je u konkretnom postupku došlo do povrede člana 15. ZKPFBiH koji se odnosi na jednakost stranaka u postupku i koji obavezuje sud da sa jednakom pažnjom ispituje i utvrđuje kako činjenice koje terete apelanta, tako i one koje mu idu u korist.
b) Odgovor na apelaciju
16. U svom odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da je u konkretnom predmetu činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno i da je pravilno primijenjen krivični zakon, te da nema povrede odredaba člana 15. ZKPFBiH na koje se ukazuje u apelaciji. U pogledu saslušavanja svjedoka E.M. i Š.Š., Vrhovni sud se pozvao na obrazloženje dato u drugostepenoj presudi, kako isto ne bi ponavljao.
17. U svom odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da navodi apelacije o tome da je povrijeđena odredba člana 15. ZKPFBiH, jer nisu saslušana dva ključna svjedoka, nisu tačni. O tome zašto navedeni svjedoci nisu ispitani navedeno je u prvostepenoj presudi u smislu postojanja objektivnih razloga koji su onemogućavali da se oni pojave na glavnom pretresu.
V. Relevantni propisi
18. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 53/07, 9/09 i 12/10) relevantne odredbe glase:
Član 15.
Jednakost u postupanju
Sud je dužan stranke i branioce tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.
Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 16.
Slobodna ocjena dokaza
Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 296.
Dokazi na kojima se zasniva presuda
(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana.
VI. Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 07 0 K 002157 09 Kž od 2. aprila 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 21. aprila 2009. godine, a apelacija je podnesena 27. maja 2009. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
23. Apelant osporava navedene presude Kantonalnog i Vrhovnog suda, tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[...]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
[...]
Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
(1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu [...].
[...]
(3) Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
[...]
(d) da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe;
[...]
24. Prije nego što se upusti u razmatranje osnovanosti apelantovih navoda u konkretnom predmetu, Ustavni sud smatra da je potrebno da podsjeti na dosadašnju praksu, odnosno principe Evropskog suda za ljudska prava, koje ujedno podržava i Ustavni sud u svom radu, u istim ili sličnim pravnim situacijama kao što je slučaj sa predmetnom apelacijom.
25. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, garancije obuhvaćene stavom 3. člana 6. Evropske konvencije predstavljaju aspekte koncepta prava na pravično suđenje sadržanog u članu 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Doorson protiv Holandije, presuda od 26. marta 1996. godine, Izvještaji presuda i odluka 1996-II, stav 66, i Ž. protiv Latvije, presuda od 24. januara 2008. godine, broj predstavke 14755/03, stav 94). Zadatak Evropskog suda za ljudska prava jeste da odredi da li je postupak u cjelini, uključujući i sam način na koji su dokazi prikupljeni, bio pravičan (vidi, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 68, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, serija A broj 235-B, stav 33, ibid., Doorson, Gossa protiv Poljske, presuda od 9. januara 2007. godine, broj predstavke 47986/99, stav 52, Babkin protiv Rusije, presuda od 8. januara 2009. godine, broj predstavke 14899/04, i ibid., Ž. protiv Latvije). Pitanje prihvatljivosti dokaza je primarno određeno pravilima domaćeg prava, te je, prema pravilu, u nadležnosti domaćih sudova da vrše ocjenu dokaza. Također je normalno da domaći sudovi odluče da li je potrebno i preporučljivo saslušati svjedoke s obzirom na to da član 6. Evropske konvencije ne garantira optuženom neograničeno pravo za osiguranje prisustva svjedoka pred sudom (vidi, S. N. protiv Švedske, broj predstavke 34209/69, stav 44, ECHR 2002-V, i ibid., Ž. protiv Latvije). Pravilo je da svi dokazi moraju biti izvedeni u prisustvu optuženog na javnom saslušanju, u skladu sa adversarnim principom. Međutim, iako je normalno da domaći sudovi odluče da li je potrebno ili preporučljivo pozvati svjedoka, postoje izuzetne okolnosti koje mogu dovesti do zaključka da propust da se neko lice sasluša kao svjedok nije u skladu sa odredbom člana 6. Evropske konvencije (vidi, Popov protiv Rusije, presuda od 13. jula 2006. godine, broj predstavke 26853/04, stav 179).
26. Kada je presuda kojom se optuženi proglašava krivim zasnovana isključivo ili u većoj mjeri na iskazu koji je uzet od lica koje optuženi nije imao priliku ispitati - da li tokom istrage ili suđenja - prava odbrane su ograničena u mjeri koja nije u skladu sa garancijama obuhvaćenim odredbama člana 6. Evropske konvencije (vidi, Delta protiv Francuske, serija A broj 191-A, presuda od 19. decembra 1990. godine, stav 37, Isgrò protiv Italije, serija A broj 194-A, presuda od 19. februara 1991. godine, stranica 13, stav 34, Artner protiv Austrije, serija A broj 242-A, presuda od 28. augusta 1992. godine, stav 22, Saidi protiv Francuske, presuda od 20. septembra 1993. godine, serija A broj 261-C, st. 56-57, st. 43-44, Luca protiv Italije, broj predstavke 33354/96, stav 40, ECHR 2001-II, Solakov protiv Bivše Jugoslavenske Republike Makedonije, broj predstavke 47023/99, stav 57, ECHR 2001-X, Krivoshapkin protiv Rusije, presuda od 27. januara 2011. godine, stav 55, i ibid., Ž. protiv Latvije).
27. Općenito posmatrajući, prava odbrane zahtijevaju da optuženom mora biti data adekvatna i pogodna prilika da se suoči sa svjedokom i ispita svjedoka, bilo u trenutku kada svjedok daje iskaz, bilo u kasnijoj fazi postupka (vidi, Asch protiv Austrije, presuda od 26. aprila 1991. godine, serija A broj 203, stav 27, Klimentyev protiv Rusije, broj predstavke 46503/99, presuda od 16. novembra 2006. godine, stav 124, i ibid., Ž. protiv Latvije). U određenim okolnostima može se pokazati da je neophodno uzeti u obzir izjave koje su date u istražnoj fazi (vidi, ibid., Krivoshapkin protiv Rusije, stav 54) uslijed čega korištenje iskaza u dokaznom postupku dobijenih u fazi policijske istrage i sudske istrage nije samo po sebi nekonzistentno sa st. 1. i 3. (d) člana 6. Evropske konvencije, koji garantiraju da se prava odbrane moraju poštivati (vidi, ibid., Ž. protiv Latvije). Ukoliko je optuženom data adekvatna mogućnost da osporava ove izjave, njihovo prihvatanje kao dokaza neće samo od sebe biti u suprotnosti sa st. 1. i 3. (d) člana 6. Evropske konvencije (vidi, Belevitskiy protiv Rusije, presuda od 1. marta 2007. godine, broj predstavke 72967/01, stav 117, i ibid., Krivoshapkin protiv Rusije, stav 54).
28. Bitno je istaći da, u odnosu na iskaze (izjave) svjedoka za koje se dokaže da su bili nedostupni za ispitivanje u prisustvu optuženog ili njegovog branioca, Evropski sud za ljudska prava napominje da stav 1. člana 6. zajedno sa stavom 3. istog člana Evropske konvencije zahtijeva od države ugovornice da preduzme pozitivne korake kako bi se omogućilo optuženom da ispita svjedoke (vidi, Sadak i ostali protiv Turske, br. predstavki 29900/96, 29901/96, 29902/96 i 29903/96, stav 67, ECHR 2001-VIII) i - u slučaju da optuženi ne može da ispita svjedoke zbog toga što su oni nestali - nadležne vlasti moraju preduzeti razumne napore da osiguraju njihovo prisustvo (vidi, Rachdad protiv Francuske, broj predstavke 71846/01, presuda od 13. novembra 2003. godine, stav 25, Bonev protiv Bugarske, presuda od 8. juna 2006. godine, broj predstavke 60018/00, stav 43, i ibid., Ž. protiv Latvije). Međutim, impossibilium nulla obligatio est osigurava da se nadležnim vlastima ne može staviti na teret da su nemarne pokušavajući da pruže priliku optuženom da ispita svjedoke, te da nedostupnost svjedoka kao takva ne dovodi do obustave krivičnog gonjenja (vidi, Artner protiv Austrije, presuda od 28. augusta 1992. godine, serija A broj 242-A, stranica 10, stav 21, Scheper protiv Holandije, broj predstavke 39209/02, odluka o dopustivosti od 5. aprila 2005. godine, Mayali protiv Francuske, broj predstavke 69116/01, stav 32, presuda od 14. juna 2005. godine, Haas protiv Njemačke, broj predstavke 73047/01, odluka o dopustivosti od 17. novembra 2005. godine i ibid., Ž. protiv Latvije). Pri ocjeni da li je tokom postupka bilo osigurano dovoljno proceduralnih garancija da se ostvari protivteža zbog poteškoća koje su prouzrokovane odbrani uslijed odsustva svjedoka, posebna pažnja mora biti poklonjena ishodu ocjene da li su sporne izjave (iskazi) bile odlučujuće za proglašavanje podnosioca predstavke krivim (vidi, Dzelili protiv Njemačke, odluka o dopustivosti od 29. septembra 2009. godine, broj predstavke 15065/05, i Karulis protiv Latvije, odluka o dopustivosti od 2. novembra 2010. godine, broj predstavke 22502/02, stav 36).
29. Evropski sud za ljudska prava u svojoj novijoj praksi razmatrao je slične navode, odnosno pravnu situaciju kao u predmetnoj apelaciji. Naime, u predmetu Atanasov (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Atanasov protiv Bivše Jugoslavenske Republike Makedonije, presuda od 19. aprila 2011. godine, broj predstavke 41188/06) podnosilac predstavke je osuđen za klevetu zbog sadržaja teksta objavljenog u jednim lokalnim novinama. U postupku pred Evropskim sudom za ljudska prava podnosilac predstavke se žalio po članu 6. Evropske konvencije da su domaći sudovi tokom suđenja propustili da osiguraju prisustvo G.A. kao jedinog svjedoka čije je pismo služilo kao ključni dokaz na osnovu kojeg je podnosilac predstavke osuđen za klevetu. Podnosilac predstavke se, također, žalio da je došlo do kršenja principa jednakosti oružja s obzirom na to da je nadležni sud izdao naredbu da se njegovo prisustvo osigura silom, što nije bio slučaj sa svjedokom G.A. koji se odbio pojaviti pred sudom. Argumentacija podnosioca predstavke u predmetnom slučaju se zasnivala na navodu da je proglašen krivim, a da mu nije data mogućnost da se suoči sa jedinim svjedokom G.A., koji je ujedno dostavio jedini dokaz protiv njega, odnosno pismo kojim se potvrđuje da je on autor spornog teksta objavljenog u novinama. Dalje je naveo da njegova osuda nije zasnovana na činjenicama, već na pretpostavci da je on autor spornog pisma. Evropski sud za ljudska prava je, razmatrajući navode iz predstavke, konstatirao da su u predmetnom krivičnom postupku domaći sudovi saslušali podnosioca predstavke i tužioca, te apelantovu osudu zasnovali na pismu G.A., kao i da domaći sudovi to pismo nisu tretirali samo kao informaciju već kao dokaz da su navodi optužbe istiniti. Dalje je u presudi Evropski sud za ljudska prava istakao da je primjetno da je pismo G.A. prihvaćeno kao dokaz nakon što nadležni sud nije uspio da osigura prisustvo novinara i urednika novina, kao svjedoka koji su predloženi za ispitivanje, te da navode podnosioca predstavke da mu je bilo uskraćeno da unakrsno ispita G.A., kao jedinog svjedoka protiv njega, vijeće apelacionog odjeljenja suda nije obrazložilo. U odsustvu bilo kojeg obrazloženja (objašnjenja) domaćih sudova Evropski sud za ljudska prava je zaključio da ne smatra da su postojale bilo kakve posebne okolnosti koje bi opravdale propust domaćih sudova da osiguraju prisustvo G.A. tokom suđenja, te da, stoga, nesporno proizlazi da podnosilac predstavke nije nikada imao mogućnost da ispita G.A., čija je pisana izjava od vitalne važnosti za osudu aplikanta bila pročitana na suđenju. Slijedeći navedeno, Evropski sud za ljudska prava je zaključio da su prava odbrane bila znatno ograničena u predmetnom postupku, što je rezultiralo povredom člana 6. st. 1. i 3. (d) Evropske konvencije.
30. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom predmetu za koji je zakonom propisana kazna zatvora, te je nesporno da je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Apelant se općenito pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Međutim, imajući u vidu navode iz apelacije, Ustavni sud smatra da je apelant u apelaciji pokrenuo pitanje kršenja prava iz člana 6. st. 1. i 3. tačka (d) Evropske konvencije.
31. Imajući u vidu navedene (generalne) principe Evropskog suda, kao i razloge na osnovu kojih je taj sud zaključio da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u predmetu Atanasov, Ustavni sud u pogledu apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije konstatira da iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu proizlazi da je u toku postupka prvostepeni sud proveo detaljan dokazni postupak, da je saslušao svjedoke optužbe i odbrane, izvršio vještačenja posredstvom vještaka medicinske struke i vještaka balističara, kao i pročitao pismene dokaze. Dalje, prvostepeni sud je dao razloge zbog kojih je smatrao da nije potrebno izvoditi dokaze saslušavanjem svjedoka odbrane Ć.Š., E.M. i Š.Š. Prvostepeni sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je u predmetnom sukobu apelant svjesno pritisnuo okidač na pištolju, te da je to učinio kako bi lišio oštećenog života. Pri tome je utvrđeno da lokacija povrede ukazuje na to da je to učinio kada je cijev pištolja bila usmjerena u glavu oštećenog. Prema ocjeni Kantonalnog suda, da takvu posljedicu nije htio, apelant bi se sasvim drugačije ponašao sve vrijeme od početka verbalnog sukoba do tog momenta. Također, u obrazloženju presude Kantonalnog i Vrhovnog suda je dato sasvim jasno i precizno obrazloženje zbog čega je usvojen stav da nije neophodno izvoditi dokaz saslušanjem određenih svjedoka odbrane. Naime, istaknuto je da se iz iskaza saslušanih svedoka odbrane može zaključiti da su svjedočili o onom što im je u vezi s događajem upravo prenio Š.Š.
32. Ustavni sud zapaža da je odluka o apelantovoj krivici donesena nakon sveobuhvatne ocjene dokaza optužbe i odbrane, te dovođenjem tih dokaza u međusobnu vezu, poslije čega je zaključeno da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Za vrijeme trajanja cijelog postupka apelant je imao mogućnost da iznese svoju odbranu, te da svoje argumente suprotstavi argumentima suprotne strane. Dalje, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo na to da su materijalnopravni propisi proizvoljno primijenjeni na apelantovu štetu. Prema tome, imajući u vidu garancije koje pruža odredba člana 6. st. 1. i 3. (d) Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da je u svojim odlukama Kantonalni i Vrhovni sud dao jasno i precizno obrazloženje zbog čega nije bilo neophodno saslušati određene svjedoke odbrane, ne dovodeći pri tome u sumnju ocjenu suda da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret.
33. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim presudama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka (d) Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka (d) Evropske konvencije u predmetnom krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim da je počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, a redovni sudovi su za svoje utvrđenje i odlučivanje u osporavanim odlukama dali jasna i precizna obrazloženja iz kojih proizlazi da su tokom krivičnog postupka protiv apelanta poštivani svi standardi prava na pravično suđenje.
35. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.