Službeni glasnik BiH, broj 92/15
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj
AP 1169/12, rješavajući apelaciju
Jasne Gvožđar i Azemire Delić-Muhurdarević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Mato Tadić, potpredsjednik
Zlatko M. Knežević, potpredsjednik
Valerija Galić, sutkinja
Miodrag Simović, sudija
Seada Palavrić, sutkinja
na sjednici održanoj 27. oktobra 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija
Jasne Gvožđar i Azemire Delić- Muhurdarević.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000554 10 Rev od 26. januara 2012. godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 72. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Jasna Gvožđar i Azemira Delić-Muhurdarević (u daljnjem tekstu: apelantica J.G. i apelantica A.D.M., odnosno apelantice) iz Sarajeva, koje zastupa Zoran Butorac, advokat iz Banje Luke, podnijele su 26. marta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118 0 P 000554 10 Rev od 26. januara 2012. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gz-09-000 363 od 26. februara 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 071 0 P 06-000 172 od 30. aprila 2009. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je prethodno Odlukom broj
AP 1981/10 od 29. juna 2011. godine odbacio kao preuranjenu prvobitno podnesenu apelaciju koju su apelantice podnijele 24. maja 2010. godine protiv istih presuda Okružnog i Osnovnog suda, preciziranih u tački 1. ove odluke, jer u vrijeme donošenja te odluke Ustavnog suda nije bio okončan postupak po reviziji apelantica podnesenoj protiv osporene presude Okružnog suda.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Dragoslava Umičevića (tuženog u parničnom postupku u kojem su donesene osporene odluke, u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 4. juna 2015. godine, a od Vrhovnog suda 15. juna 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju. S obzirom na to da se predmetno pismeno poslano na adresu tuženog vratilo s naznakom da se tuženi odselio s naznačene adrese, dostava tog pismena izvršena je 17. juna 2015. godine protekom roka od osam dana od dana postavljanja pismena na oglasnu ploču Ustavnog suda, u skladu sa članom 75. Pravila Ustavnog suda.
4. Osnovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 8. jula 2015. godine, Okružni sud 9. jula 2015. godine, a Vrhovni sud 18. jula 2015. godine, a tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelantica i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Presudom Osnovnog suda broj P-473/00 od 12. decembra 2002. godine utvrđeno je da je ništav Ugovor o zamjeni nekretnina zaključen 29. septembra 1994. godine u Banjoj Luci između tuženog i Dževdе Delića, pravnog prednika apelantica, ovjeren kod Osnovnog suda pod brojem I-OV-4022/94 OD od 3. oktobra 1994. godine i tadašnjeg Osnovnog suda u Visokom pod brojem I-OV-751/94 od 16. decembra 1994. godine, prema kojem su apelantice predale tuženom svoje nekretnine u Banjoj Luci-jednospratnu stambenu zgradu, bliže opisanu u izreci predmetne presude, a tuženi je predao apelanticama svoje nekretnine u Visokom, koje se sastoje od jednog stana u dvojnoj stambenoj zgradi na spratu, te vikendice sa zemljištem u Zbilju, sve, također, bliže opisano u izreci prvostepene presude. Shodno tome, tuženi je predmetnom presudom obavezan da trpi da se apelantice uknjiže kao vlasnici sa ¼ dijela i posjednici predmetnih nekretnina u Banjoj Luci i da ove nekretnine preda, slobodne od lica i stvari, apelantici A.D.M. u posjed i na korištenje uz istovremenu obavezu apelantica da trpe da se tuženi uknjiži kao vlasnik nekretnina u Visokom i Zbilju i da ove nekretnine, slobodne od lica i stvari, predaju u posjed tuženom. Predmetnom presudom tuženi je obavezan da apelanticama naknadi troškove postupka u određenom iznosu, a tužbeni zahtjev kojim je predloženo da se apelantice upišu na predmetnim nekretninama u Banjoj Luci preko ¼ dijela, kao i višak postavljenog tužbenog zahtjeva na ime troškova postupka preko dosuđenog iznosa odbijen je kao neosnovan.
7. U obrazloženju presude Osnovni sud, pozivajući se na odredbu člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), Ustav Bosne i Hercegovine, te član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zaključio je da je navedeni ugovor ništav, jer nije rezultat slobodno izraženih volja ugovornih strana, zbog čega je, shodno odredbi člana 104. istog zakona, usvojio i tužbeni zahtjev za uspostavu pređašnjeg stanja.
8. Odlučujući o žalbi koju je tuženi podnio protiv navedene presude Osnovnog suda, Okružni sud je donio Rješenje broj Gž-1275/03 od 14. decembra 2005. godine kojim je uvažio žalbu tuženog i ukinuo prvostepenu presudu u pobijanom usvajajućem dijelu i u dijelu odluke o troškovima postupka, te je predmet u tom dijelu vratio na ponovno suđenje uz obrazloženje da je tuženi u toku prvostepenog postupka isticao da je kuća u Visokom srušena o čemu prvostepeni sud uopće nije provodio dokaze, a o čemu je, prema mišljenju Okružnog suda, zavisila i pravilna odluka o restituciji, a koji nedostatak taj sud nije mogao otkloniti u žalbenom postupku zbog čega je odlučio kao u izreci rješenja.
9. Predsjednica vijeća koje je donijelo navedeno rješenje Okružnog suda bila je sutkinja Tanja Bundalo, a jedan od članova vijeća sutkinja Petra Bijelić.
10. Osnovni sud je u ponovnom postupku donio Presudu broj 071 0 P 06-000 172 od 30. aprila 2009. godine kojom je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantica kojim su tražile da se utvrdi da su pravno ništavi Ugovor o zamjeni nekretnina od 29. septembra 1994. godine, ovjeren kod Osnovnog suda pod brojem I-OV-4022/94 od 3. oktobra 1994. godine, i Ugovor o zamjeni nekretnina od 16. decembra 1994. godine, ovjeren kod tadašnjeg Osnovnog suda u Visokom pod brojem I-OV-751/94 od 16. decembra 1994. godine, zaključeni između apelantice A.D.M, Dževde Delića, pravnog prednika apelantica, i tuženog, a kojima su Dževdo Delić i apelantica A.D.M. svoje suvlasničke dijelove od po ¼ na jednospratnoj stambenoj zgradi i pravom korištenja sa ¼ na parcelama koje se nalaze u Banjoj Luci zamijenili za nekretnine tuženog, i to stan na spratu u dvojnoj stambenoj zgradi u Visokom i vikendicu u Zbilju (sve kako je to bliže opisano u izreci presude), te da se na osnovu presude uspostavi ranije zemljišnoknjižno stanje u Banjoj Luci, da se tuženi obaveže da preda apelanticama u posjed nekretnine u Banjoj Luci, kao i da se naloži brisanje prava vlasništva apelantice A.D.M. i Dževde Delića i prava korištenja na nekretninama u Visokom i Zbilju uz obavezu apelantica da nekretnine u Zbilju predaju tuženom u posjed i na slobodno raspolaganje (također, sve na način kako je to bliže opisano u izreci presude). Predmetnom presudom apelantice su obavezane da tuženom nadoknade troškove postupka u određenom iznosu.
11. Osnovni sud je u obrazloženju predmetne presude zaključio da apelantice nisu dokazale da postoje subjektivne okolnosti koje bi ukazivale na odsustvo volje apelantice A.D.M. i Dževde Delića za zaključenje spornih ugovora u smislu člana 28. stav 2. u vezi sa članom 26. ZOO, te da ne postoje elementi iz člana 103. ZOO da bi se zaključeni ugovori proglasili ništavim.
12. Apelantice su podnijele žalbu protiv presude Osnovnog suda, koju je Okružni sud odbio Presudom broj 011-0-Gz-09-000 363 od 26. februara 2010. godine i potvrdio prvostepenu presudu, prihvatajući činjenična utvrđenja i pravne zaključke prvostepenog suda. Predsjednica vijeća koje je donijelo navedenu presudu Okružnog suda bila je sutkinja Petra Bijelić.
13. Iz dostavljene dokumentacije proizlazi da su apelantice izjavile reviziju protiv presude Okružnog suda, između ostalog, tvrdeći i da je sutkinja Petra Bijelić učestvovala u donošenju i osporene presude i prethodne odluke tog suda, te da je u tim odlukama zauzela dva pravna stava koja se međusobno isključuju. Vrhovni sud je Presudom broj 118 0 P 000554 10 Rev od 26. januara 2012. godine odbio reviziju, smatrajući da je ta presuda pravilna i zakonita.
14. Član vijeća Vrhovnog suda koje je donijelo navedenu revizionu presudu bila je sutkinja Tanja Bundalo.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelantice tvrde da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te član II/5. Ustava Bosne i Hercegovine. Povredu prava na pravično suđenje apelantice, prije svega, vide u tome što je u donošenju osporene revizione odluke kao član vijeća učestvovala sutkinja Tanja Bundalo, a u donošenju osporene drugostepene odluke kao predsjednica vijeća sutkinja Petra Bijelić, a koje su u svojstvu predsjednice, odnosno člana vijeća učestvovale i u donošenju odluke Okružnog suda broj Gž-1275/03 od 14. decembra 2005. godine. Apelantice smatraju da su na taj način povrijeđene odredbe ZPP, te tvrde da su navedene sutkinje u navedenoj odluci Okružnog suda zauzele pravni stav da su zaključeni ugovori o zamjeni nekretnina pravno ništavi, a u osporenim odlukama Okružnog suda, odnosno Vrhovnog suda zauzele stav da su ti ugovori pravno valjani, odnosno da su zauzele različite pravne stavove o istom pitanju u istom predmetu, što, prema njihovom mišljenju, ukazuje da nisu imale pošteno suđenje. Pored toga, apelantice smatraju da je proizvoljan stav redovnih sudova izražen u osporenim odlukama da su sporni ugovori o zamjeni nekretnina rezultat slobodne volje ugovornih strana i da nisu ništavi u smislu člana 103. ZOO, te tvrde da je u njihovom slučaju motiv zaključenja tih ugovora bila "lična ugroženost života" Dževde Delića i apelantice A.D.M. U vezi sa tim, pozivaju se na sadržaj žalbe i revizije koje su podnijele, odnosno izjavile protiv osporenih presuda, te ističu da u osporenim odlukama nije data ocjena iskaza apelantice A.D.M., te iskaza tuženog i iskaza svjedoka i odredaba čl. 6. i 7. ugovora o zamjeni nekretnina, čime je povrijeđeno njihovo pravo na pristup sudu i jednakost pred zakonom. Također, tvrde da Vrhovni sud nije dao obrazloženje za svoju odluku i da je povrijedio odredbe materijalnog prava.
b) Odgovor na apelaciju
16. Vrhovni sud je naveo da su apelacioni navodi paušalni, jer su osporenom odlukom tog suda dati odgovori na sva pitanja koja su postavljena revizijom, a u skladu sa odredbom člana 241. ZPP. Također, naveo je da je, nasuprot drugačijem stavu iznesenom u apelaciji, u osporenoj presudi dao jasne i cjelovite razloge prilikom primjene materijalnog prava, izražavajući stav koji je konzistentan sa ranijom sudskom praksom, tako da u konkretnom slučaju nema proizvoljne primjene prava, a samim tim ni povrede prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije. Shodno tome, Vrhovni sud je zaključio da je apelacija neosnovana.
17. Okružni sud je naveo da je u osporenoj presudi jasno obrazložio zbog kojih razloga je žalba apelantica odbijena, te je istakao da tom odlukom apelantice nikako nisu stavljene u neravnopravan položaj, a da je dato obrazloženje u skladu sa kriterijima koji odgovaraju prihvaćenim standardima i u saglasnosti sa utvrđenim činjeničnim stanjem i materijalnim propisima na kojima je zasnovana drugostepena odluka. Okružni sud smatra da svojom odlukom nije povrijedio prava apelantica koja navode u izjavljenoj apelaciji Ustavnom sudu i predložio je da se odbaci kao
prima facie neosnovana ili odbije.
18. Osnovni sud je naveo da su apelacioni navodi neosnovani.
V. Relevantni propisi
19.
Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 63/07, 74/05, 63/07 i 49/09), u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, relevantne odredbe glase:
Član 357. stav 1. tačka 4.
Sudija ne može suditi:
(4) ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke nižeg suda ili drugog organa;
VI. Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118 0 P 000554 10 Rev od 26. januara 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantice su primile 11. februara 2012. godine a apelacija je podnesena 26. marta 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (
prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
24. Apelantice pobijaju navedene presude redovnih sudova, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
27. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak nesporno tiče utvrđivanja građanskih prava i obaveza apelantica s obzirom na to da se radi o parničnom postupku koji se vodio radi utvrđivanja ništavosti ugovora o zamjeni nekretnina. Ustavni sud, stoga, ima nadležnost da ispita da li je postupak bio u skladu sa standardima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
28. Ustavni sud zapaža da predmetna apelacija, između ostalog, pokreće pitanje povrede prava na pravično suđenje sa aspekta nepristrasnosti suda s obzirom na to da je u postupku povodom revizije učestvovala sutkinja koja je učestvovala u donošenju ranije odluke Okružnog suda u istom predmetu.
29. U kontekstu navedenog Ustavni sud, prije svega, ističe da je postojanje procedure za osiguravanje nepristranosti suda, odnosno pravila koja se tiču isključenja ili izuzeća sudija u određenim slučajevima, relevantan faktor koji se mora uzeti u obzir. Prema pravnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), postojanje ovakvih pravila u relevantnom zakonu pokazuje nastojanje zakonodavca da otkloni razumnu sumnju u nepristrasnost sudija ili sudova, odnosno predstavlja pokušaj da se nepristrasnost osigura eliminiranjem uzroka koji bi mogli rezultirati takvom sumnjom. U skladu sa navedenim, propust da se poštuju pravila o izuzeću sudija može značiti da je postupak vodio sud čija se nepristrasnost može dovesti u sumnju (vidi, Evropski sud,
Mežnarić protiv Hrvatske, presuda od 15. jula 2005. godine, aplikacija broj
71615/01, stav 27).
30. U konkretnom slučaju pravila u vezi sa izuzećem sudija konstituirana su u članu 357. ZPP, dakle, relevantni zakon propisuje pravila kojima se žele ukloniti uzroci koji bi mogli rezultirati razumnom sumnjom u nepristrasnost suda, odnosno sudije u pojedinačnim predmetima. Međutim, kako je u praksi Evropskog suda naglašeno, zadatak Evropskog suda, pa, dakle, ni Ustavnog suda, nije da ispituje ta pravila ili praksu
in abstracto, već da ispituje da li način na koji su ta pravila primijenjena prema apelantu, ili na koji način su utjecala na ishod postupka prema apelantu, pokreće pitanje kršenja prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud,
Fey protiv Austrije, presuda od 24. februara 1993. godine, Serija A broj 255, stav 27, i Ustavni sud, Odluka broj
AP 1187/06 od 13. septembra 2007. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 86/07).
31. Prema utvrđenoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, postojanje nepristrasnosti, u svrhu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, mora se ocjenjivati prema subjektivnom testu. To znači da se treba utvrditi da li postoje lične predrasude sudije koji je sudio u određenom predmetu. Također, postojanje nepristranosti se ocjenjuje i prema objektivnom testu, što znači da se utvrđuje da li je sud, između ostalog i svojim sastavom, pružio dovoljne garancije da se isključi opravdana sumnja u vezi sa njegovom nepristranošću (
op. cit.,
Mežnarić, stav 29, i Ustavni sud, Odluka broj
AP 1785/06 od 30. marta 2006. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 57/07).
32. Apelantice u konkretnom slučaju nisu dovele u pitanje subjektivnu nepristranost sutkinje Tanje Bundalo, tako da se Ustavni sud neće ni baviti tim pitanjem. Iz apelacionih navoda proizlazi da su apelantice osporile nepristrasnost ove sutkinje prema objektivnom principu, jer je ista sutkinja kao predsjednica sudskog vijeća učestvovala u postupku povodom žalbe i u ponovljenom postupku kao član vijeća učestvovala u donošenju konačne odluke o reviziji. Prema mišljenju apelantica, sudovi su postupili suprotno ZPP, te su zauzeli različite pravne stavove u odlukama u čijem donošenju je učestvovala sutkinja Tanja Bundalo.
33. Što se tiče objektivne nepristrasnosti, mora se utvrditi da li se, nezavisno od ponašanja određenog sudije, mogu utvrditi činjenice koje mogu dovesti u sumnju njegovu nepristrasnost. Međutim, pri odlučivanju da li u konkretnom slučaju postoje opravdani razlozi za bojazan da određeni sudija nije nepristran, apelantov stav jeste važan, ali nije odlučujući. Ono što je odlučujuće jeste da li se takva bojazan može objektivno opravdati (
op. cit., Mežnarić, stav 31). U vezi s tim, čak je i utisak koji sud ostavlja u javnosti od određene važnosti, odnosno "pravda se ne treba samo provesti već se mora i vidjeti da se ona provodi" (vidi, Evropski sud,
De Cubber protiv Belgije, presuda od 26. oktobra 1984. godine, Serija A broj 86, stav 26). Dakle, važno je povjerenje koje sudovi moraju uživati i podsticati u javnosti u demokratskom društvu. Također, prema praksi Evropskog suda, činjenica da je određeni sudija imao različite uloge u pojedinim fazama određenog predmeta može u određenim okolnostima dovesti u pitanje nepristranost suda, što se ocjenjuje u svakom konkretnom slučaju. Tako je Ustavni sud u svojoj praksi, a slijedeći stavove Evropskog suda, zaključio da "činjenica da su određene sudije učestvovale u vijeću koje je donosilo zakonom propisane odluke u fazi koja je prethodila krivičnom postupku pred prvostepenim sudom (odluka o pritvoru) nije smetnja da te sudije učestvuju u vijeću drugostepenog suda koje odlučuje o žalbi protiv prvostepene presude" (vidi, Ustavni sud, Odluka broj
AP 525/04 od 18. januara 2005. godine). Ono što je odlučujuće jeste da li se jedan te isti sudija direktno bavio odlučivanjem o pitanjima koja su relevantna za odlučivanje, odnosno meritumom predmeta (vidi, Evropski sud,
Oberschlick protiv Austrije, odluka broj 1 od 23. maja 1991. godine, Serija A broj 204). U vezi sa navedenim, Evropski sud je jasno istakao da je svaki konkretni predmet u kojem je jedan sudija učestvovao u više faza slučaj za sebe koji treba biti pojedinačno ispitan.
34. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je sutkinja Tanja Bundalo kao predsjednica vijeća učestvovala u donošenju Rješenja Okružnog suda broj Gž-1275/03 od 14. decembra 2005. godine kojim je uvažena žalba tuženog i ukinuta prvostepena presuda u usvajajućem dijelu (kojim su usvojeni tužbeni zahtjevi apelantica za utvrđenje ništavosti ugovora o zamjeni nekretnina, te uknjižbu i predaju u posjed nekretnina) i predmet je u tom dijelu vraćen na ponovni postupak. U ponovnom postupku su donesene Presuda Osnovnog suda broj 071 0 P 06-000 172 od 30. aprila 2009. godine i Presuda Okružnog suda broj 011-0-Gz-09-000 363 od 26. februara 2010. godine (kojima je odbijen tužbeni zahtjev apelantica kao neosnovan) u čijem donošenju nije učestvovala sutkinja Tanja Bundalo. Dakle, u konkretnom slučaju sutkinja Tanja Bundalo nije učestvovala u donošenju odluke Okružnog suda koja je bila predmet odlučivanja o reviziji u kojem je kao član revizionog vijeća učestvovala kao sutkinja. Međutim, Ustavni sud zapaža da se, bez obzira na to, radi o istom postupku u kojem se meritorno odlučivalo o tužbenom zahtjevu apelantica, a navedena sutkinja se direktno bavila odlučivanjem o pitanjima koja su relevantna za odlučivanje, odnosno meritumom predmeta i prilikom donošenja ranije odluke Okružnog suda broj Gž-1275/03 od 14. decembra 2005. godine, kao i prilikom odlučivanja o reviziji protiv drugostepene odluke u ponovljenom postupku.
35. Ustavni sud primjećuje da su u članu 357. ZPP predviđeni razlozi za izuzimanje sudije, te je u tački 4. navedenog člana (koji je bio na snazi u vrijeme donošenja osporene odluke) propisano da sudija ne može suditi ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke nižeg suda ili drugog organa, što pokazuje napor domaćeg zakonodavstva da otkloni sve razumne sumnje u pogledu nepristranosti tog suda. Ustavni sud smatra da se odredbe člana 357. ZPP ne mogu razumjeti tako da se odnose na sud kao instituciju, već na višu ili nižu instancu koja meritorno odlučuje u pojedinim fazama parničnog postupka. Suprotno razumijevanje i primjena bili bi suprotni cilju člana 357. ZPP kojim je u tački 4. predviđen objektivni osnov za izuzeće sudije zbog razloga koji su, prema općim mjerilima, toliko značajni da samim svojim postojanjem opravdavaju sumnju u nepristrasnost sudije i predstavljaju apsolutne razloge za izuzeće po sili zakona.
36. Ustavni sud, dalje, zapaža da u konkretnom slučaju apelantice nisu morale biti upoznate s članovima vijeća Vrhovnog suda do donošenja odluke, što znači da nisu mogle ni tražiti izuzeće sutkinje Tanje Bundalo. Međutim, Ustavni sud zapaža da je vijeće koje je odlučivalo u konkretnom slučaju moralo paziti na svoj sastav imajući u vidu upravo princip nepristrasnosti suda iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Zbog toga, Ustavni sud smatra da je činjenica da je sutkinja koja u istom predmetu učestvuje u postupku povodom žalbe i u postupku povodom revizije u ponovljenom postupku stvorila situaciju koja može potaknuti legitimne sumnje u pogledu nepristrasnosti sutkinje Tanje Bundalo i dovesti u pitanje princip nepristrasnosti suda iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
37. Ustavni sud naglašava da je gotovo identično pravno pitanje razmatrao u predmetu broj AP 504/08 u kojem je zaključio "da je povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije pred nepristrasnim sudom, jer je u istom predmetu ista sutkinja učestvovala u sastavu vijeća u kojem je donesena odluka o žalbi kojom je ukinuta prvostepena presuda i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak, kao i u sastavu sudskog vijeća koje je odlučivalo o reviziji u ponovljenom postupku" (vidi, Ustavni sud, Odluka broj
AP 504/08 od 12. oktobra 2011. godine, "Službeni glasnik BiH" broj 99/11, tačka 48).
38. Imajući u vidu zaključke u konkretnom predmetu, kao i stav Ustavnog suda koji je usvojio povodom razmatranja identičnog pravnog pitanja, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo apelantica da im sudi nepristrasan sud, u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
39. U kontekstu navedenog Ustavni sud smatra da je potrebno, s ciljem zaštite ustavnih prava apelantica, ukinuti presudu Vrhovnog suda, te predmet vratiti Vrhovnom sudu kako bi donio novu odluku u skladu sa garancijama iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Ostali navodi
40. Apelantice tvrde da je kao predsjednik drugostepenog vijeća Okružnog suda koje je u konkretnom predmetu donijelo odluku o žalbi kojom je ukinuta prvostepena presuda i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak, te kao član vijeća koje je u ponovnom postupku donijelo osporenu drugostepenu presudu učestvovala sutkinja Petra Bijelić. Imajući u vidu da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da su apelantice te navode istakle u reviziji koju su izjavile protiv osporene odluke Okružnog suda, te uzimajući u obzir da je već utvrđena povreda prava na pravično suđenje u odnosu na segment nepristrasnosti suda zbog toga što je u konkretnom predmetu ista sutkinja (Tanja Bundalo) učestvovala u sastavu vijeća u kojem je donesena odluka o žalbi kojom je ukinuta prvostepena presuda i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak, kao i u sastavu sudskog vijeća koje je odlučivalo o reviziji u ponovljenom postupku, pa je Ustavni sud ukinuo presudu Vrhovnog suda i predmet je vraćen Vrhovnom sudu, Ustavni sud smatra da nema potrebe da ispituje navode apelantica o povredi ovog prava zbog učešća sutkinje Petre Bijelić u donošenju ranije odluke i osporene odluke Okružnog suda u istom predmetu. Pored toga, Ustavni sud smatra da nema potrebe da ispituje navode apelantica o kršenju ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju s obzirom na to da je, kako je to već navedeno, utvrđena navedena povreda člana 6. Evropske konvencije i da je predmet vraćen Vrhovnom sudu uz nalog da po hitnom postupku donese novu odluku.
VIII. Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo apelantica na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije pred nepristrasnim sudom, jer je u istom predmetu ista sutkinja učestvovala kao predsjednik vijeća u kojem je donesena odluka o žalbi kojom je ukinuta prvostepena presuda i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak, kao i u sastavu sudskog vijeća koje je odlučivalo o reviziji u ponovljenom postupku.
42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.