Službeni glasnik BiH, broj 75/12
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2350/09, rješavajući apelaciju Murselija Gafura, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Zlatko M. Knežević, sudija
na sjednici održanoj 27. juna 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Murselija Gafura podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. Kž-16/09 od 31. marta 2009. godine i K-52/08 od 20. januara 2009. godine.
Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Murseli Gafur (u daljnjem tekstu: apelant) iz Republike Srbije, trenutno na izdržavanju kazne zatvora u Kazneno-popravnom zavodu Zenica, podnio je 20. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog vijeća Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) broj Kž-16/09 od 31. marta 2009. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj K-52/08 od 20. januara 2009. godine. Od apelanta je 17. novembra 2009. godine zatraženo da dopuni apelaciju, što je on učinio 25. decembra 2009. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH, Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 29. decembra 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Tužilaštvo BiH je odgovor na apelaciju dostavilo 19. januara 2010. godine, a Sud BiH 22. januara 2010. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju Suda BiH i Tužilaštva BiH dostavljeni su apelantu 1. februara 2010. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Suda BiH broj K-52/08 od 26. januara 2009. godine apelant je proglašen krivim što je na način i u vrijeme pobliže navedeno u tačkama 1. i 2. dispozitiva presude kao pripadnik međunarodne grupe ljudi, u smislu člana 1. stav 18. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH), koja je radi sticanja materijalne koristi – iz koristoljublja, formirana radi organiziranja i provođenja nezakonitog prelaska državne granice i krijumčarenja stranih državljana preko teritorije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: BiH), Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: R Hrvatska) i Republike Slovenije (u daljnjem tekstu: R Slovenija) s ciljem daljnjeg prebacivanja tih stranih državljana u zemlje Zapadne Evrope, čime je počinio krivično djelo udruživanja radi činjenja krivičnih djela iz člana 249. st. 1. i 2. KZBiH u vezi sa krivičnim djelom krijumčarenja lica iz člana 189. st. 1. i 2. KZBiH i sve u vezi sa članom 54. istog zakona. Sud BiH je na osnovu navedenih propisa uz primjenu čl. 41, 48. i 53. KZBiH utvrdio za krivično djelo iz člana 249. st. 1. i 2. KZBiH kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci, a za krivično djelo iz člana 189. st. 1. i 2. KZBiH kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci i novčanu kaznu kao sporednu u iznosu od 9.000 KM, pa ga je za navedena djela osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine u koju mu se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 2. aprila 2008. godine pa nadalje, te novčanu kaznu kao sporednu u iznosu od 9.000,00 KM koju je dužan platiti u roku od šest mjeseci od pravosnažnosti presude. Na osnovu člana 188. Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH) apelant je obavezan nadoknaditi troškove krivičnog postupka, o čijoj visini će sud odlučiti posebnim rješenjem.
7. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je Tužilaštvo BiH na okolnost izvršenja predmetnog krivičnog djela izvelo velik broj dokaza koji su pobrojani na stranicama 12-20. presude, a na prijedlog apelantove odbrane izvedeni su mnogobrojni dokazi, između ostalog, saslušan je apelant u svojstvu svjedoka, te je izvršen uvid u obimnu dokumentaciju koju je apelant priložio u spis (stranice 20. i 21. presude). Očitujući se na prigovor apelantove odbrane koji se odnosio na zakonitost pribavljanja dokaza iz R Hrvatske, Sud BiH je istakao da je odredbom člana 407. ZKPBiH propisano da se međunarodna pomoć pruža prema odredbama ZKPBiH ukoliko zakonom BiH ili međunarodnim ugovorima nije šta drugo određeno. Sud BiH se pozvao na član 1. stav 1. Drugog dodatnog protokola uz Evropsku konvenciju o međusobnom pružanju pravne pomoći u krivičnim stvarima (u daljnjem tekstu: Drugi dodatni protokol uz Evropsku konvenciju) koji je BiH ratificirala 20. augusta 2007. godine i kojim je propisano da se ugovorne strane obavezuju da prema odredbama ove konvencije pružaju jedna drugoj najbržu i najširu moguću pravnu pomoć u svakom postupku koji se odnosi na krivična djela čije krivično gonjenje, u trenutku kada je zatražena pomoć, spada u nadležnost sudskih organa strane moliteljice. Sud BiH je citirao i odredbu stava 1. člana 4. Drugog dodatnog protokola uz Evropsku konvenciju, te stav 10. kojim je navedeno da ovaj član ne dira u odredbe bilateralnih ugovora ili aranžmana koji su na snazi između strana ugovornica kojima se predviđa direktno dostavljanje zahtjeva za pružanje pravne pomoći između organa dviju strana. Aranžman između dvaju tužilaštava R Hrvatske i BiH o pružanju međunarodne pravne pomoći sačinjen je potpisanim, kako je navedeno: „Protokolom o saglasnosti u ostvarivanju i unapređenju međusobne saradnje u borbi protiv svih oblika teškog kriminala, posebno organizovanog kriminala nedozvoljene trgovine, krijumčarenja ljudima […] i sličnih pitanja od zajedničkog interesa između Državnog odvjetništva R Hrvatske i Tužilaštva BiH“ (u daljnjem tekstu: Protokol). Sud BiH je zaključio da je ispravan stav Tužilaštva BiH koji navodi da je pribavljanje dokaza u ovoj krivičnopravnoj stvari urađeno po Drugom dodatnom protokolu uz Evropsku konvenciju a sudska praksa tog suda u drugim krivičnim predmetima je u skladu sa ovim stavom. Također je navedeno da nisu počinjene druge povrede ljudskih prava i sloboda propisane Ustavom i međunarodnim ugovorima koje je BiH ratificirala, te je zaključeno da su prigovori apelantove odbrane neosnovani.
8. Prigovore odbrane u pogledu autentičnosti pribavljenih dokaza Sud BiH smatra neosnovanim s obzirom na to da su identični već iznesenim prigovorima koji se odnose na nezakonito pribavljene dokaze, odnosno da su pribavljeni suprotno ZKPBiH i međunarodnim sporazumima. Niti jednim dokazom ili navodom apelantova odbrana nije dovela u sumnju autentičnost pribavljenih dokaza s obzirom na to da se radi o dokazima koje su sačinila službena lica organa R Hrvatske na osnovu naredbi nadležnih sudova u skladu sa važećim propisima R Hrvatske, a koje su pravosudni organi R Hrvatske ovjerili i dostavili pa u njihovu autentičnost ne treba ni sumnjati.
9. Analizirajući cjelokupni dokazni materijal, svaki dokaz zasebno i u njihovoj međusobnoj logičnoj i povezanoj cjelini, Sud BiH je utvrdio da je apelant počinio krivičnopravne radnje koje mu se stavljaju na teret. Sud BiH je iz razgovora sadržanih na CD nosaču zvuka našao utvrđenim da je apelant preko telefona 25. oktobra 2007. godine kontaktirao sa Matijašem Oršušem u vezi sa prebacivanjem četiri lica albanske nacionalnosti u BiH preko R Hrvatske i R Slovenije i dalje u zemlje Zapadne Evrope. Iz navedenih razgovora utvrđeno je da je apelant najavio Matijašu Oršušu dolazak krijumčarenih lica u crvenom Golfu II koprivničkih reg. oznaka, a iz službene zabilješke MUP-a R Hrvatske – PU Varaždin, potvrđeno je da se primopredaja krijumčarenih lica izvrši na parkingu benzinske pumpe „Šilec“, te je navedeno da je prilikom opservacije navedene lokacije primijećen dolazak vozila marke „Golf II“ crvene boje, reg. oznaka KC 916-Z, u kojem su se nalazili NN vozač i četiri NN lica koja su izašla iz vozila i prešla u drugo vozilo kojim je upravljao Dušan Korunić. Dalje je iz presretnutih telefonskih razgovora sa CD-a utvrđeno da se apelant nakon primopredaje krijumčarenih lica sastao sa Matijašem Oršušem na parkingu benzinske pumpe kod naplatne postaje Breznički Hum kojom prilikom je izvršio isplatu neutvrđenog iznosa novca za daljnje prebacivanje državljana Albanije u R Sloveniju, što je potvrđeno i službenom zabilježbom MUP-a R Hrvatske – PU Varaždin, iz koje je utvrđeno da je pregledom CD medija sa sadržajem videozapisa Hrvatskih autocesta evidentiran izlazak vozila marke „Škoda Fabia“ crvene boje 25. oktobra 2007. godine u 21.33.27 sati, što se u potpunosti vremenski poklapa sa navedenim presretnutim razgovorima. Sud BiH je, također, utvrdio da je navedeno vozilo „Škoda Fabia“ apelant iznajmio od firme „Car Network“ Ugovorom broj 422/07 od 23. oktobra 2007. godine. Sud BiH je iz službene zabilješke od 2. novembra 2007. godine utvrdio da se apelant 26. oktobra 2007. godine sastao sa Igorom Podgorelcem Preningerom na benzinskoj pumpi „Ina“ u blizini Krapine, kojom prilikom je utvrđen apelantov identitet i koji se tom prilikom koristio vozilom „Škoda Fabia“ u vlasništvu rent-a-cara.
10. Dalje je Sud BiH naveo da je iz presretnutog razgovora na CD-u zapisnika o prijevodu sa albanskog jezika u kojem apelant preko telefona Matijaša Oršuša razgovara sa Antunom Jusom koji je preuzeo krijumčarena lica, zatim razgovara i sa jednim od krijumčarenih lica na albanskom jeziku, nesporno utvrdio da je apelant bio u prethodnom dogovoru, kako sa organizatorom krijumčarenja lica za teritoriju R Hrvatske Matijašem Oršušem, tako i sa krijumčarenim licima koja su te noći ilegalno prebacivana preko državne granice između R Hrvatske i R Slovenije. Također je utvrđeno da je apelant lice preko kojeg su angažirani vozači komunicirali sa krijumčarenim licima albanske nacionalnosti. Da se radi o broju telefona koji je koristio apelant u komunikaciji sa Matijašem Oršušem 25. oktobra 2007. godine, kao i da je apelant lice koje je tog dana razgovaralo sa Matijaševog telefona sa Antunom Jusom i krijumčarenim licima na albanskom jeziku, potvrđeno je i u nalazu i mišljenju/izvještaju o vještačenju glasa, koji je usmeno izložio vještak prof. dr. Slobodan Jovičić. U pogledu apelantovog prigovora da vještak prof. dr. Slobodan Jovičić nije iz BiH i da se ne nalazi na spisku sudskih vještaka, te da se radi o nezakonitom dokazu, Sud BiH je istakao da su oni neosnovani jer ni jednom odredbom ZKPBiH nije određeno da lice koje vještači mora biti državljanin BiH, kao i da se mora nalaziti na spisku ovlaštenih vještaka, a naredbu za vještačenje, u smislu člana 96. stav 1. ZKPBiH, izdaje tužilac ili sud, te je zaključio da je vještačenje izvršeno u skladu sa ZKPBiH.
11. Kako dalje zaključuje sud, iz navedenog je nesporno utvrđeno da je apelant djelovao sa direktnim umišljajem, odnosno da je svjesno učestvovao u organizaciji ilegalnog prebacivanja preko državne granice lica koja ne ispunjavaju uvjete za zakonit prelazak i da je djelovao kao član organizirane međunarodne grupe koja je formirana s ciljem prebacivanja krijumčarenih lica preko teritorije BiH na teritoriju R Hrvatske i dalje preko R Slovenije do zemalja Zapadne Evrope.
12. U odnosu na drugu tačku optužnice, Sud BiH je obrazložio da je, prvenstveno na osnovu iskaza svjedoka Abida Gute, kao i zapisnika o njegovom ispitivanju u istrazi, presretnutih telefonskih razgovora sa CD nosača zvuka i transkripta, te analize telefonskih kontakata Granične policije, utvrdio da je apelant djelovao kao organizator grupe za područje BiH u odnosu na krijumčarenje grupe od 18 državljana Šri Lanke. Naime, svjedok Abid Guta je u svom iskazu naveo da ga je apelant više puta angažirao za prijevoz lica, što je apelant i organizirao, a ta lica su bila strani državljani i nalazila su se na ilegalnom putovanju prema zemljama Zapadne Evrope. Navedeni svjedok je u iskazu naveo da ga je apelant angažirao da prebaci osam državljana Šri Lanke iz motela „Orijent“ u Sarajevu do kuće Azemine Zulović na Stupu, pa potom do prenoćišta u ul. Lacine 27a Mostar, tj. do Habiba Burića s ciljem daljnjeg prebacivanja u R Hrvatsku i dalje u zemlje Zapadne Evrope. Ova izjava, kako je dalje naveo Sud BiH, u saglasnosti je sa iskazom svjedoka taksiste Tarika Bektića kojeg je Abid Guta angažirao da prevezu navedena lica do Mostara, kao i sa izjavom Azemine Zulović koja je Abida Gutu prepoznala kao lice koje je dovelo državljane Šri Lanke kod nje, te iskazom Habiba Burića koji je potvrdio da je Abid Guta doveo kod njega osam stranih državljana. To je, kako dalje ističe Sud BiH, potvrđeno iskazima svjedoka Philipa Septimusa Setunga i Ranjan Disanayk.
13. Dalje, iz sadržaja telefonskih razgovora između apelanta i Matijaša Oršuša Sud BiH je utvrdio da je apelant angažirao lice po imenu Salih da preveze četiri državljana Šri Lanke iz BiH na područje R Hrvatske, koje je po apelantovom nalogu kontaktiralo u više navrata Matijaša Oršuša u vezi sa prebacivanjem grupe državljana Šri Lanke i to 2. decembra 2007. godine i 3. decembra 2007. godine. Navedene snimke razgovora potvrđuje i analiza telefonskih kontakata Granične policije iz koje je vidljivo da je Salih lice koje je angažirao apelant (telefonski razgovori između apelanta i Matijaša Oršuša obavljeni 1. decembra 2007. godine u 14.41.28 sati i 15.36.24 sati). Iz analize telefonskih kontakata Granične policije, odnosno vještačenja Muamera Fazlagića, utvrđeno je da je apelant kontaktirao Saliha na broj telefona 38762440433, a taj broj je u svom iskazu naveo i svjedok Biljerim Jašanica, krijumčareno lice, kao Salihov broj. Da se radi o apelantovim kontaktima, potvrđeno je i u nalazu i mišljenju/izvještaju vještaka Slobodana Jovičića o vještačenju glasa, koji je nalaz i mišljenje izložio usmeno na glavnom pretresu.
14. U pogledu prigovora apelantove odbrane na čitanje zapisnika o saslušanju svjedoka Philipa Septimusa Setunga i Ranjan Disanayk, kao i njihovo uvođenje kao dokaza, Sud BiH je istakao da su ispunjeni uvjeti koje predviđa član 273. stav 2. ZKPBiH, odnosno eventualni dolazak navedenih svjedoka bio bi otežan jer se radi o licima iz Šri Lanke i pozivanje bi vodilo nepotrebnom odugovlačenju. Da je apelant postupao sa direktnim umišljajem, utvrđeno je iz presretnutih razgovora iz kojih proizlazi da je apelant bio svjestan činjenice da se radi o licima koja ne ispunjavaju uvjete za zakonit prelazak međudržavne granice. To je posebno utvrđeno iz razgovora koji je apelant vodio sa Matijašem Oršušem i u kojem dogovara cijenu prebacivanja četiri državljana Šri Lanke iz R Hrvatske preko R Slovenije do Austrije, u kojem, između ostalog, kaže „da ih ima još“ i „da će se moći prevoziti po četiri lica svaki dan ako to sada odrade“. Iz navedenog razgovora je utvrđeno da je apelant djelo počinio iz koristoljublja. Naime, nakon što mu je Matijaš Oršuš rekao da traži 1.400,00 eura po licu, apelant mu je odgovorio da mu je to puno i da „onda njega nema nigdje“, te su dogovorili konačnu cijenu od 4.800,00 eura za sva četiri lica, uz 50 eura za gorivo, koji iznos je uplatio Alenu Donbraniću na benzinskoj pumpi u Orašju nakon što je potvrđeno da su krijumčarena lica u Austriji. Navedeni razgovori su saglasni analizi telefonskih kontakata, odnosno vještačenju koje su izvršili pred sudom i usmeno obrazložili vještaci Muamer Fazlagić i Samir Babić. Iz ovako utvrđenog činjeničnog opisa radnji koje je počinio apelant, Sud BiH je zaključio da su ispunjena sva bitna obilježja krivičnih djela iz člana 249. st. 1. i 2. i 189. st. 1. i 2. KZBiH, te apelanta proglasio krivim. Prilikom izricanja sankcije sud je apelantu ocijenio kao olakšavajuće okolnosti da je porodičan čovjek, otac četvero malodobne djece, neosuđivan, a od otežavajućih, iskazanu upornost kroz organizaciju velikog broja krijumčarenih lica. S obzirom na to da se radi o krivičnom djelu iz koristoljublja, osim kazne zatvora, apelantu je izrečena i sporedna kazna i to novčana kazna u iznosu od 9.000,00 KM, vodeći računa prilikom određivanja visine sporedne kazne o apelantovom imovnom stanju.
15. Odlučujući o žalbama apelanta i Tužilaštva BiH, nakon održane sjednice 31. marta 2009. godine, u prisutnosti tužiteljice, apelanta i njegovog branioca, Apelaciono vijeće je Presudom broj Kž-16/09 od 31. marta 2009. godine odbilo kao neosnovanu apelantovu žalbu a žalbu Tužilaštva BiH djelimično uvažilo, te prvostepenu presudu preinačilo u odluci o krivičnoj sankciji na način da se apelantu za krivično djelo iz člana 189. st. 1. i 2. na osnovu čl. 48. i 53. KZBiH utvrđuje kazna zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci i novčana kazna u iznosu od 15.000,00 KM, a za krivično djelo iz člana 249. st. 1. i 2. KZBiH kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, pa mu se na osnovu člana 53. stav 2. tačka b) i stava 4. KZBiH izriče jedinstvena kazna zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci i novčana kazna kao sporedna u iznosu od 15.000,00 KM. Na osnovu člana 110. stav 1. i člana 111. stav 1. KZBiH, te člana 394. ZKPBiH, sud od apelanta oduzima imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom u iznosu od 20.280,00 KM. U ostalom dijelu prvostepena presuda ostaje neizmijenjena.
16. U obrazloženju presude Apelaciono vijeće je istaklo da je prvostepeni sud za svoje činjenične i pravne zaključke iznio logičke, potpune i valjane razloge, te je na zadovoljavajući način obrazložio razloge zbog kojih nalazi da je apelant svojim radnjama ostvario sva objektivna i subjektivna zakonska obilježja krivičnih djela za koja je proglašen krivim.
17. Apelantove žalbene prigovore kojim se prvostepena presuda osporava jer se navodno zasniva na dokazima na kojima se prema ZKPBiH ne može zasnivati, Apelaciono vijeće smatra neosnovanim jer prvostepena presuda u tom smislu daje valjane i obrazložene razloge. Naime, Protokol potpisan između Tužilaštva BiH i Državnog odvjetništva R Hrvatske predstavlja aranžman između navedenih dvaju tužilaštava po osnovu kojeg će jedan drugom pomagati na zahtjev ili vlastitu inicijativu u skladu sa Drugim dodatnim protokolom uz Evropsku konvenciju, pridržavajući se zakona i propisa svojih država. Apelaciono vijeće, dalje, navodi da je pribavljanje dokaza u ovoj krivičnopravnoj stvari učinjeno po Drugom dodatnom protokolu uz Evropsku konvenciju i odluka nije zasnovana na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda, niti na bitnim povredama odredaba krivičnog postupka.
18. Apelaciono vijeće smatra neosnovanim prigovor o autentičnosti dokaza. Naime, sve dokaze koji su pribavljeni i predočeni u prvostepenom postupku sačinila su službena lica organa R Hrvatske, na osnovu naredbi nadležnih sudova, u skladu sa važećim propisima R Hrvatske, ovjerili su ih i dostavili pravosudni organi R Hrvatske. Apelaciono vijeće ističe da apelantova odbrana ne iznosi dokaze niti činjenice kojima bi ukazala na eventualno kršenje pravila postupka u R Hrvatskoj prilikom pribavljanja dokaza, čime bi zapravo mogla dovesti u pitanje njihovu autentičnost i zakonitost u smislu člana 10. ZKPBiH, već, naprotiv, ističe da je postupak izveden na pravilan i zakonit način prema odredbama ZKP R Hrvatske.
19. U okviru žalbenih navoda o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, Apelaciono vijeće je istaklo da apelant ne iznosi ništa novo što već nije bilo predmet ocjene i analize prvostepenog suda, već samo polemizira sa razlozima osporene presude i tumači rezultate provedenih dokaza na subjektivan način, ističući tvrdnju da Tužilaštvo BiH nije ponudilo dovoljno dokaza kojim bi se van svake razumne sumnje utvrdilo da je apelant počinio krivična djela za koja se tereti. Prema ocjeni Apelacionog vijeća, prvostepeni sud je u obrazloženju presude naveo konkretne i pravilne razloge o svim odlučnim činjenicama, te na zadovoljavajući način razmatrao dokaznu vrijednost i prihvatljivost svakog pojedinog dokumenta u svjetlu svih provedenih dokaza, kako materijalnih, tako i iskaza svjedoka, i tek na osnovu takve ocjene zaključio da li je neka činjenica dokazana ili ne, u potpunosti poštujući princip zakonitosti dokaza.
20. Zaključke prvostepenog suda o krivičnoj odgovornosti apelant prvenstveno osporava zbog toga što, prema njegovom mišljenju, nije dokazana njegova povezanost sa Abidom Gutom, te da se osporena presuda ne može zasnivati isključivo na iskazu osuđenog lica Abida Gute, koji je sa Tužilaštvom BiH zaključio sporazum o priznanju krivnje. Apelaciono vijeće ističe da je prvostepeni sud, ne ocjenjujući isključivo samo iskaz Abida Gute, nesumnjivo utvrdilo da je apelant u više navrata angažirao Abida Gutu za prijevoz lica, kao i da ga je apelant angažirao da prebaci osam državljana Šri Lanke od kuće Azemine Zulović na Stupu pa do Mostara kod Habiba Burića. Navedeno proizlazi ne samo iz iskaza Abida Gute nego i iz iskaza svjedoka taksiste Tarika Bektića i svjedokinje Azemine Zulović, kao i ostalih predočenih i izvedenih materijalnih dokaza iz kojih nesumnjivo proizlazi da su ostvareni kontakti apelanta sa Abidom Gutom.
21. Razmatrajući odluku o krivičnoj sankciji, Apelaciono vijeće je zaključilo da izrečena kazna zatvora te novčana kazna kao sporedna nisu primjerene težini krivičnog djela i stepenu apelantove krivične odgovornosti. Naime, u konkretnom slučaju se radi o krivičnom djelu koje je već neko vrijeme u BiH u porastu, te je i navedenu okolnost pri izboru vrste sankcije i visine kazne valjalo vrednovati kao otežavajuću. Također je ocijenjeno da je apelant predstavljao značajnu kariku u stvaranju i organiziranju kriminalnog udruženja radi vršenja teških krivičnih djela, te je, stoga, Apelaciono vijeće našlo da su izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci i novčana kazna kao sporedna u iznosu od 15.000,00 KM adekvatan odraz težine krivičnih djela za koja je apelant proglašen krivim, pa je i stepen apelantove krivične odgovornosti i ličnosti u svemu primjeren i podoban da se ostvari generalna i specijalna prevencija.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
22. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Također je naveo da je povrijeđeno pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
23. Apelant je istakao da se povreda prava na pravično suđenje ogleda u tome što je tokom dokaznog postupka, između ostalog, Sud BiH saslušao i svjedoke optužbe i odbrane od kojih je najveći broj sačinjen u R Hrvatskoj i koji su pribavljeni na osnovu Protokola, a takvi dokazi su potpuno nezakoniti i presuda se ne može zasnivati na tim dokazima. Dalje je istakao da pred sudom nisu saslušani svjedoci, krim. tehničari i druga lica iz R Hrvatske, te da se radi o dokazima čija je autentičnost sumnjiva, bez mogućnosti da svjedoke sasluša. Da bi ovi dokazi iz R Hrvatske mogli biti korišteni kao podloga za donošenje presude, oni su morali biti izvedeni na glavnom pretresu. Slijedeći pravilo in dubio pro reo, kako navodi apelant, sumnja u autentičnost dokaza je trebala biti u njegovu korist a ne na štetu. Također je, prema njegovom mišljenju, prekršeno i pravo na presumpciju nevinosti koja je sastavni element prava na pravično suđenje, naročito što je „drugostepeno vijeće propustilo da ispravi pogreške prvostepenog suda“.
24. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi i u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, pogrešnoj ocjeni dokaza, te primjeni materijalnog prava. Konstatacija drugostepenog suda da je on u saradnji sa njemu poznatim licima na području BiH organizirao prihvat u BiH, prijevoz i ilegalno prevođenje četiri strana državljana albanske nacionalnosti na teritoriju R Hrvatske nije tačna i nije zasnovana ni na jednom dokazu koji je izveden na glavnoj raspravi i radi se o paušalnoj konstataciji. U prilog tvrdnji da je postigao dogovor sa svjedokom K. S. o izvršenju krivičnog djela ide samo iskaz tog svjedoka koji je imao izražen lični interes jer mu je zbog sporazuma sa tužiocem utvrđena kazna ispod zakonskog minimuma, pogotovo što ne postoji niti jedan drugi neposredni dokaz na okolnost dogovora za izvršenje krivičnog djela. Apelant je, također, nezadovoljan preinačenjem prvostepene presude u dijelu koji se odnosi na sporednu novčanu kaznu koja je povećana na 15.00,00 KM, s obzirom na to da je u toku postupka ukazivao na teško materijalno stanje porodice sa četvero malodobne djece i nezaposlenom suprugom. Na kraju je istakao da je diskriminiran u vezi sa pravom na pravično suđenje „samo zato što nije državljanin BiH nego susjedne države“ i što su „dva optuženika različito tretirana iako su se nalazila u sličnoj situaciji a da nije bilo objektivnog i razumnog opravdanja za to“.
b) Odgovor na apelaciju
25. U odgovoru na apelaciju Sud BiH ističe da je u konkretnom postupku nakon brižljive i savjesne ocjene dokaza prema principu slobodne ocjene dokaza izveden zaključak o apelantovoj krivičnopravnoj odgovornosti, a obje presude sadrže jasno obrazloženje u pogledu načina pribavljanja dokaza na kojima je odluka zasnovana i iz kojih nesporno proizlazi da dokazi nisu pribavljeni povredama ljudskih prava. Naime, osnov za provođenje tih dokaza je propisan odredbama Drugog dodatnog protokola uz Evropsku konvenciju, o čemu su data obrazloženja. U vezi sa apelantovim navodima o autentičnosti dokaza, Sud BiH je naveo da se radi o dokazima koje su sačinila i ovjerila službena lica organa R Hrvatske, a apelant nije ukazao na to da su ti dokazi sačinjeni suprotno važećim zakonima R Hrvatske. Sud BiH na kraju ističe da nije povrijeđen princip in dubio pro reo a time ni pravo na presumpciju nevinosti jer sud nije imao nikakvu sumnju u pogledu apelantove krivične odgovornosti tako da nije ni postojala obaveza da primijeni navedeni princip, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
26. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo BiH je navelo da je Protokol zaključen između Državnog odvjetništva R Hrvatske i Tužilaštva BiH 21. januara 2005. godine bio osnov za pribavljanje dokaza od Državnog odvjetništva R Hrvatske, dok je za pribavljanje dokaza od Županijskog suda iz Zagreba kao osnov korišten Drugi dodatni protokol uz Evropsku konvenciju, o čemu je sud u obje presude dao jasno i nedvosmisleno obrazloženje. U konkretnom slučaju, apelant „miješa“ pojmove zakonito pribavljenih dokaza, s jedne strane, i njihovog transfera državi moliteljici, s druge strane. Svaki dokaz koji su Tužilaštvu BiH ustupili nadležni organi R Hrvatske pribavljen je u skladu sa pozitivnim zakonodavstvom R Hrvatske, te kao takvi predstavljaju zakonite dokaze, a svaki dokaz je ustupljen na osnovu zahtjeva i Protokola, odnosno Drugog dodatnog protokola uz Evropsku konvenciju. Tužilaštvo BiH, dalje, ističe da je nejasno na kojeg se svjedoka K. S. apelant poziva u apelaciji navodeći da je svjedok K. S. sklopio sporazum o priznanju krivnje. Naime, sporazum o priznanju krivnje Tužilaštvo BiH je sklopilo samo sa optuženim Abidom Gutom i to za radnje iz tačke 2. presude (18 državljana Šri Lanke) a ne za radnje iz tačke 1 (četiri strana državljana albanske nacionalnosti). Navodi da je apelant kao državljanin susjedne države diskriminiran nejasni su jer se pitanje apelantovog državljanstva nije dovodilo u bilo kakvu vezu sa krivičnim djelom za koje je osuđen, niti je obrazloženo po čemu je drugostepena presuda u suprotnosti sa praksom suda u sličnim predmetima. Tužilaštvo BiH je predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
27. U Krivičnom zakonu Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10) relevantne odredbe glase:
Glavna i sporedna kazna
Član 41.
(1) Kazna zatvora i kazna dugotrajnog zatvora može se izreći samo kao glavna kazna.
(2) Novčana kazna može se izreći i kao glavna i kao sporedna kazna.
(3) Ako su za jedno krivično djelo propisane obje kazne, samo se jedna može izreći kao glavna.
(4) Za krivična djela učinjena iz koristoljublja novčana kazna kao sporedna može se izreći i kad nije propisana zakonom, ili kad je zakonom propisano da će se učinitelj kazniti kaznom zatvora ili novčanom kaznom, a sud kao glavnu kaznu izrekne kaznu zatvora.
Krijumčarenje osoba
Član 189.
Ko se radi sticanja finansijske ili materijalne koristi bavi nedozvoljenim prebacivanjem drugih osoba preko državne granice ili omogući drugom nedozvoljeni prelazak granice,
kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
Član 249.
(1) Ko organizira grupu ljudi ili na drugi način udružuje tri ili više osoba u cilju učinjenja krivičnih djela propisanih zakonom Bosne i Hercegovine za koja se može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna, ako za takvo organiziranje ili udruživanje radi učinjenja pojedinog krivičnog djela nije propisana teža kazna,
kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
(2) Ko postane pripadnik grupe ljudi ili udruženja iz stava 1. ovog člana,
kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine.
28. Zakon o krivičnom postupku BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08 i 12/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Zakonitost dokaza
(1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili bilo koje druge osobe koja učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.
(2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.
(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na temelju dokaza iz stava 2. ovog člana.
Član 273. stav 2.
Izuzeci od neposrednog sprovođenja dokaza
(2) Izuzetno od stava 1. ovog člana, zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu se po odluci sudije, odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju ako su ispitane osobe umrle, duševno oboljele, ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred Sud nemoguć, ili je znatno otežan iz važnih uzroka.
Član 407.
Opća odredba
Međunarodna krivičnopravna pomoć pruža se po odredbama ovog zakona, ukoliko zakonom Bosne i Hercegovine ili međunarodnim ugovorom nije što drugo određeno.
29. U Evropskoj konvenciji o međusobnom pružanju pravne pomoći u krivičnim stvarima od 20. aprila 1959. godine („Službeni glasnik BiH – Međunarodni ugovori“ broj 4/05) relevantne odredbe glase:
Član 1. stav 1.
Strane ugovornice se obavezuju da, prema odredbama ove Konvencije, pružaju jedna drugoj najširu moguću pravnu pomoć u svakom postupku koji se odnosi na krivična djela čije se krivično gonjenje, u trenutku kada je zatražena pomoć, ubraja u nadležnost sudskih organa strane moliteljice.
Član 3. stav 1.
Zamoljena strana će, u skladu sa načinima koje predviđa njeno zakonodavstvo, izvršiti molbe koje se odnose na krivični predmet koji joj budu uputili sudski organi strane moliteljice, a koje se odnose na obavljanje istražnih radnji ili dostavljanje dokaznog materijala, dosjea ili dokumenata.
30. Drugi dodatni protokol uz Evropsku konvenciju o međusobnom pružanju pravne pomoći u krivičnim stvarima („Službeni glasnik BiH – Međunarodni ugovori“ broj 10/07) relevantne odredbe glase:
Član 4.
Putevi komunikacije
Član 15. Konvencije se zamjenjuje slijedećim odredbama:
"1. Zahtjev za pružanje pravne pomoći, kao i za dostavljanje informacija bez prethodno upućenog zahtjeva Ministarstvo pravde strane molilje uputit će Ministarstvu pravde zamoljene strane i vratit će se istim putem. Sudski organi strane molilje mogu ih također uputiti direktno sudskim organima zamoljene strane i u tom slučaju će se zahtjevi vratiti istim putem.
[…]
10. Ovaj član ne dira u odredbe bilateralnih ugovora ili aranžmana, koji su na snazi između strana ugovornica, kojima se predviđa direktno dostavljanje zahtjeva za pružanje pravne pomoći između organa dvije strane".
VI. Dopustivost
31. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
32. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
33. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj Kž-16/09 od 31. marta 2009. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 21. maja 2009. godine, a apelacija je podnesena 20. jula 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
VII. Meritum
34. Apelant osporava presude redovnog suda tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije, te pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
36. Član 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.
37. U konkretnom slučaju, postupak se odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u vezi sa izvršenjem krivičnog djela udruživanja radi činjenja krivičnih djela u vezi sa krivičnim djelom krijumčarenja lica pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li postupak pred redovnim sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. Evropske konvencije.
38. Navodi apelacije u pogledu prava na pravično suđenje odnose se na bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pravilnost utvrđivanja činjeničnog stanja, pogrešnu primjenu materijalnog prava, proizvoljnost u ocjeni dokaza, presumpciju nevinosti i kršenje principa in dubio pro reo.
39. U vezi sa apelantovim navodima koji se odnose na bitne povrede odredaba krivičnog postupka jer su dokazi, navodno, pribavljeni na nezakonit način, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda da njegov zadatak nije da daje svoju ocjenu o prihvatljivosti dokaza umjesto domaćih sudova, iako može ispitivati način na koji se s tim dokazima postupalo kao bitnim elementom pri odlučivanju da li je suđenje bilo pravično, te su tako pravila o dokazima uglavnom pitanje za domaće sudove. U odnosu na iznesene navode, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava iz koje slijedi da prihvatanje nezakonito dobijenih dokaza ne predstavlja samo po sebi kršenje člana 6. Evropske konvencije, ali je Evropski sud u predmetu Schenk protiv Švicarske utvrdio da to može dovesti do nepravičnosti, zavisno od činjenica konkretnog predmeta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Schenk protiv Švicarske, presuda od 12. jula 1988. godine, broj predstavke 1086/84, serija A-140, stav 49). U toj odluci Evropski sud je izrazio stav da član 6. Evropske konvencije ne sadrži niti jedno pravilo koje regulira pitanje prihvatljivosti dokaza, nego da je to pitanje u isključivoj nadležnosti domaćeg zakonodavstva, te da, u skladu sa navedenim, prihvatanje nezakonitih dokaza ne znači samo po sebi povredu člana 6. Evropske konvencije, da Evropski sud ispituje postupak kao cjelinu, odnosno da li su sudovi, korištenjem tog nezakonitog dokaza, lice lišili prava na pravično suđenje, te da se posebno ocjenjuje da li je taj nezakoniti dokaz bio jedini dokaz na kojem su sudovi zasnivali svoju odluku.
40. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH u obrazloženju osporenih presuda dao jasan odgovor u vezi sa dokazima koji su pribavljeni putem međunarodne krivičnopravne pomoći iz R Hrvatske, za koje apelant smatra da su nezakonito pribavljeni. Naime, Sud BiH je obrazložio da je osnov za provođenje dokaza koji su provedeni na teritoriji R Hrvatske propisan odredbama Drugog dodatnog protokola uz Evropsku konvenciju koji je BiH ratificirala 20. augusta 2007. godine i kojim je u članu 4. stav 10. propisano: „Ovaj član ne dira u odredbe bilateralnih ugovora ili aranžmana, koji su na snazi između strana ugovornica, kojima se predviđa direktno dostavljanje zahtjeva za pružanje pravne pomoći između organa dvije strane“. Aranžman između dvaju tužilaštava R Hrvatske i BiH o pružanju međunarodne pravne pomoći sačinjen je potpisanim Protokolom 21. januara 2005. godine između Državnog odvjetništva R Hrvatske i Tužilaštva BiH po osnovu kojeg će jedan drugom pomagati na zahtjev ili na vlastitu inicijativu u skladu sa odredbama Protokola, pridržavajući se zakona i propisa svojih država. Sud BiH je, dalje, obrazložio da su sve dokaze koji su pribavljeni i predočeni u prvostepenom postupku sačinila službena lica organa R Hrvatske, na osnovu naredbe nadležnih sudova, u skladu sa važećim propisima R Hrvatske, koje su ovjerili i dostavili pravosudni organi te države, a apelant u toku postupka nije ukazivao na to da su ti dokazi sačinjeni suprotno važećim zakonima R Hrvatske čime bi se zapravo mogla dovesti u pitanje autentičnost i zakonitost dokaza u smislu člana 10. ZKPBiH. Ustavni sud, također, zapaža da su navedeni dokazi izvedeni na pravilan i zakonit način i kako je to propisano relevantnim odredbama zakona BiH. Također, Ustavni sud zapaža da apelantova krivičnopravna odgovornost nije zasnovana isključivo na tim dokazima s obzirom na to da svi drugi dokazi i činjenice, čiju autentičnost apelant ne osporava, ukazuju na to da je apelant počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim. Stoga, nema ničega što ukazuje na to da je prikupljanjem i izvođenjem dokaza na način kako je to urađeno u konkretnom slučaju u bilo kojem segmentu prekršen neki od principa prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
41. Što se tiče navoda iz apelacije da se osporene odluke zasnivaju na iskazu svjedoka K. S. sa kojim je Tužilaštvo BiH zaključilo sporazum o priznanju krivnje, Ustavni sud primjećuje da u konkretnom slučaju Tužilaštvo BiH sa navedenim licem nije zaključilo sporazum o priznanju krivnje niti je lice navedenih inicijala saslušavano kao svjedok u predmetnom postupku. Stoga, Ustavni sud citirane navode smatra paušalnim i ne može ih dovesti u vezu sa pravom na pravično suđenje u konkretnom slučaju.
42. U pogledu navoda apelacije koji se odnose na pravilnost utvrđivanja činjeničnog stanja i primjenu materijalnog prava u vezi sa ocjenom dokaza, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Također, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
43. Također, Ustavni sud ukazuje na to da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
44. Dovodeći prethodne stavove u vezu sa konkretnim predmetom, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio krivična djela koja su mu optužnicom stavljena na teret. Ustavni sud, također, zapaža da je prvostepeni sud proveo veoma opsežan dokazni postupak u kojem je saslušan velik broj svjedoka koje su predložili i Tužilaštvo BiH i apelantova odbrana, te je vještak za analizu glasa proveo vještačenje. Osim toga, analiziran je i ocijenjen velik broj materijalnih dokaza. Dalje, Ustavni sud zapaža da apelant u konkretnom slučaju nije dostavio bilo kakav dokaz kojim bi dokazao da je eventualno prvostepeni sud proizvoljno odbio neke njegove dokazne prijedloge, niti u predmetu postoji bilo šta što bi ukazivalo na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Ustavni sud primjećuje da je, suprotno apelantovim navodima, prvostepeni sud za svaki dokaz koji je prihvatio, kao i za onaj koji nije prihvatio, dao detaljno obrazloženje.
45. Prvostepeni sud je jasno naglasio da iz materijalnih dokaza koje je Tužilaštvo BiH izvelo na pretresu, i to iz sadržaja CD nosača zvuka, utvrđeno da je apelant 25. oktobra 2007. godine kao pripadnik međunarodne organizirane grupe ljudi organizirao prihvat u BiH, prijevoz i ilegalno prevođenje četiri lica albanske nacionalnosti iz BiH u R Hrvatsku, odnosno na područje grada Varaždina gdje su grupu prihvatila lica povezana sa kriminalnom grupom Matijaša Oršuša, nakon čega su prebačeni u R Sloveniju i dalje u zemlje Zapadne Evrope. Ove činjenice su dodatno potvrđene dokazima kao što su rješenje o provođenju istrage Županijskog suda u Zagrebu, prijava PU Maribor, dopis Granične policije BiH, analiza i objašnjenje grafičkog prikaza telefonskih brojeva u predmetu KU 02/087. Iz sadržaja službene zabilješke PU Varaždin prvostepeni sud je utvrdio da je primopredaja krijumčarenih lica izvršena na parkingu benzinske pumpe „Šilec“ a iz snimka presretnutih razgovora i drugih materijalnih dokaza utvrđeno je da se apelant nakon primopredaje sastao sa Matijašem Oršušem kod naplatne postaje Breznički Hum kojom prilikom je isplatio neutvrđeni iznos novca za daljnje prebacivanje državljana Albanije u Sloveniju. Prvostepeni sud je jasno obrazložio da je apelant bio u kontaktu sa organizatorom krijumčarenja lica sa teritorije R Slovenije Igorom Podgorelcem Preningerom, da je bio lice preko kojeg su angažirani vozači komunicirali sa krijumčarenim licima albanske nacionalnosti, što je konačno rezultiralo njihovim prebacivanjem van legalnog graničnog prijelaza.
46. Ustavni sud, dalje, zapaža da je prvostepeni sud, ocjenjujući iskaz svjedoka Abida Gute, te snimak presretnutih telefonskih razgovora sa CD nosača zvuka i transkripte, te analizu telefonskih kontakata Granične policije, nesumnjivo utvrdio da je apelant organizirao grupu ljudi s ciljem počinjenja krivičnog djela krijumčarenja ljudi, koju su činili apelant, Abid Guta i lice po imenu Salih. Prvostepeni sud je jasno obrazložio da nije ocijenio isključivo iskaz osuđenog lica Abida Gute, već je ocijenio i iskaz taksiste Tarika Bektića, kao i izjavu Azemine Zulović, te utvrdio da je apelant u više navrata angažirao Abida Gutu za prijevoz lica koja su se nalazila na ilegalnom putovanju prema zemljama Zapadne Evrope, kao i da ga je apelant angažirao da prebaci osam državljana Šri Lanke do Mostara.
47. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da iz osporenih odluka proizlazi da je prvostepeni sud zaključak o postojanju krivične odgovornosti i krivičnog djela zasnovao na cjelokupnom dokaznom postupku, kako iskazima svjedoka odbrane i optužbe, tako i čitavom nizu materijalnih dokaza. Stoga, Ustavni sud smatra da je u predmetnom krivičnom postupku data razumna mogućnost i Tužilaštvu BiH i apelantu i njegovoj odbrani da iznesu dokaznu građu. Apelant je u toku cijelog postupka imao advokata, koristio se mogućnošću da iznese komentare na predočene materijalne dokaze upotrijebljene u postupku, kao i na izjave svjedoka, te da osporava navode i dokaze Tužilaštva BiH, što je i činio. U kontekstu navedenog, budući da je prvostepeni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo na to da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je redovni sud zloupotrijebio dokazni postupak na apelantovu štetu.
48. Ovakve zaključke prvostepenog suda u cijelosti je potvrdilo i Apelaciono vijeće, ocijenivši da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, izuzev odluke o kazni, dajući pri tome detaljne i jasne razloge za svoje odlučivanje. Također je evidentno da je Apelaciono vijeće razmotrilo sve apelantove žalbene navode koje apelant ponavlja i u apelaciji, te je dao iscrpno obrazloženje zašto su ti navodi neosnovani i zašto nisu mogli dovesti do drugačijeg ishoda predmetnog krivičnog postupka. U vezi sa apelacionim navodima koji se odnose na visinu sporedne novčane kazne koja iznosi 15.000,00 KM, Ustavni sud ne nalazi da je redovni sud zloupotrijebio zakonske odredbe na kojima se zasniva odluka o kazni i ponovo podsjeća na to da, prema svojoj dosadašnjoj sudskoj praksi, nije mjerodavan ocjenjivati kako su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje ili tumačili i primijenili zakon, odnosno kako je na osnovu toga odmjerena krivična sankcija, osim u slučajevima kada odlukama redovnih sudova dođe do kršenja ustavnih prava. Ustavni sud primjećuje da je redovni sud pored zatvorske kazne izrekao i novčanu kaznu kao sporednu u smislu člana 41. KZBiH, navodeći da se radi o krivičnom djelu iz koristoljublja sa kojom namjerom je apelant i djelovao prilikom izvršenja krivičnog djela, te imajući u vidu da nije bio u mogućnosti da utvrdi tačnu visinu protivpravno stečene imovinske koristi, obavezao apelanta na isplatu 15.000,00 KM, vodeći računa o imovnom stanju apelanta i njegove porodice i smatrajući da je navedena sporedna kazna pored kazne zatvora primjerena i podobna da se ostvare ciljevi generalne i specijalne prevencije. Ustavni sud ukazuje na to da je Apelaciono vijeće u obrazloženju osporene presude dalo detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, te da se ne može zaključiti da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu prilikom odlučivanja o krivičnopravnoj sankciji koja mu je izrečena. Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama nema ničega što bi ukazivalo na proizvoljnost pri utvrđivanju i ocjeni činjenica, te da su data obrazloženja koja u cijelosti zadovoljavaju zahtjeve prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
49. U vezi sa apelantovim navodima da nije poštovan princip presumpcije nevinosti niti da je primijenjen princip in dubio pro reo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda, presumpcija nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, odnosno nije dužan da dokazuje svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivnju ni u njegovu nevinost. Dakle, kada ima sumnju, sud mora primijeniti princip in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 77, i Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, stav 29, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 49/06). U tom smislu, sudovi su dužni ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa, onda, na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana ili ne.
50. Ustavni sud smatra da se navodi o kršenju principa presumpcije nevinosti i in dubio pro reo vezuju isključivo za sudsku ocjenu dokaza, jer, u vezi s tim navodima, apelant nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju kojom bi se poštivanje ovih principa, eventualno, moglo dovesti u pitanje, osim što nije zadovoljan zaključcima o njegovoj krivici do kojih su sudovi došli. S obzirom na prethodnu elaboraciju u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da iz obrazloženja osporenih presuda redovnih sudova proizlazi da redovni sudovi nisu imali sumnju u apelantovu krivicu i da su za svoje zaključke o apelantovoj krivici dali uvjerljiva i logična obrazloženja, koja ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost u odlučivanju. Stoga, imajući u vidu navedeno, kao i raniji zaključak Ustavnog suda o tome da nema ničega što ukazuje na to da su sudovi odlučivali proizvoljno i na način suprotan principima člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud apelantove navode o povredi prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije smatra neosnovanim.
51. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrže jasne i konzistentne razloge za zaključak da je apelant počinio predmetno krivično djelo i da mu je izrečena krivična sankcija u skladu sa zakonom. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije u predmetnom postupku koji je okončan presudom Apelacionog vijeća u cijelosti neosnovani, te da navedena prava nisu povrijeđena osporenim presudama.
Nediskriminacija
52. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
53. Član 14. Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.
54. U odnosu na apelantove navode o diskriminaciji, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda, diskriminacija nastupa ako se lice ili grupa lica koji se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere (...) u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili upotrebu sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi Evropski sud, Belgijski jezički slučaj, presuda od 23. jula 1968. godine, serija A, broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno je li diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Evropski sud, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A, broj 25, stav 226).
55. Ustavni sud zapaža da apelant, osim što je naveo da je diskriminiran „samo zato što nije državljanin BiH nego susjedne države“ i što su „dva optuženika različito tretirana iako su se nalazila u sličnoj situaciji a da nije bilo objektivnog i razumnog opravdanja za to“, nije pružio bilo kakve argumente kojima bi potkrijepio svoje tvrdnje da je različito tretiran u odnosu na druga lica ili grupe lica u istoj ili sličnoj situaciji, pa su ovi navodi neosnovani.
56. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
57. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije kada nije našao elemente koji bi ukazivali na to da su redovni sudovi ocijenili dokaze očigledno proizvoljno ili da je prvostepena presuda zasnovana na nezakonito pribavljenom dokazu, budući da je prvostepeni sud, nakon analize i ocjene velikog broja materijalnih i nematerijalnih dokaza, zaključio da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret i kada su sudovi obrazložili da su određeni dokazi protiv apelanta prikupljeni prema odredbama relevantnih zakona o krivičnom postupku R Hrvatske, na osnovu međunarodne pravne pomoći i kako je to propisano relevantnim odredbama zakona BiH. Osim toga, ne postoji kršenje prava na presumpciju nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je u bilo kojoj fazi postupka apelant tretiran na način koji bi vodio povredi tog principa. Također, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o diskriminaciji u predmetnom postupku iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, a u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, s obzirom na to da apelant nije dokazao da je u predmetnom postupku diskriminiran u uživanju prava na pravično suđenje.
58. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
59. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.