Službeni glasnik BiH, broj 35/14
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj
AP 1201/10, rješavajući apelaciju
Milovana Kopanje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica
Tudor Pantiru, potpredsjednik
Miodrag Simović, potpredsjednik
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Constance Grewe, sutkinja
Mirsad Ćeman, sudija
Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja
Zlatko M. Knežević, sudija
na sjednici održanoj 28. marta 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija
Milovana Kopanje podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000 656 od 25. novembra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-08-000036 od 28. februara 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu broj P-207/05 od 29. oktobra 2007. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Milovan Kopanja (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šipova, koga zastupa Predrag Herbez, advokat iz Banje Luke, podnio je 3. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 656 od 25. novembra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-08-000 036 od 28. februara 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-207/05 od 29. oktobra 2007. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i Federalnog pravobranilaštva, koje je u postupku zastupalo Federaciju BiH (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 23. decembra 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni, Okružni i Osnovni sud su dostavili odgovore na apelaciju 4, 5. i 6. januara 2011. godine. Tužena je dostavila odgovor na apelaciju 31. decembra 2010. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i tužene su dostavljeni apelantovom opunomoćeniku 3. marta 2011. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Presudom Osnovnog suda broj P-207/05 od 29. oktobra 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-08-000036 od 28. februara 2008. godine, u cijelosti je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužena obaveže da mu na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 160.000,00 KM sa kamatom počev od 4. februara 1996. godine pa do isplate, te da mu naknadi troškove postupka u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja. Istom presudom apelant je obavezan da tuženoj na ime troškova postupka isplati iznos od 1.250,00 KM u roku od 30 dana po pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
7. Iz obrazloženja prvostepene i drugostepene presude proizlazi da je apelant svoj tužbeni zahtjev zasnovao na činjenici da su mjesec i po dana prije potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma i okončanja tragičnih sukoba u regionu i "građanskog rata u BiH" 8. oktobra 1995. godine zajedničkim vojnim operacijama nazvanim "Maestral" i "Južni potez" "Hrvatske vojske, Hrvatskog vijeća obrane i Armije BiH" (koje su bile vojne formacije tužene) "hrvatske snage" zauzele Šipovo 10. oktobra 1995. godine, da je on neposredno prije ulaska "hrvatskih snaga" u Šipovo zajedno sa porodicom i ostalim stanovništvom napustio Šipovo i izbjegao, da se nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma vratio u svoju razrušenu i zapaljenu kuću u februaru 1996. godine, da je Komisija Općine vršila popis štete usljed rata i ratnih djejstava i utvrdila da je apelantova porodična kuća oštećena, da je ukupna šteta 400.000,00 KM, kao i da je u opremanje kuće uložio svoju ušteđevinu i podigao kredit u iznosu od 160.000,00 KM.
8. Dalje je u obrazloženjima navedenih presuda istaknuto da je nesporno da je šteta na apelantovoj kući nastala u oktobru 1995. godine, da je za štetu i obim štete apelant saznao u februaru 1996. godine, kada se prema navodima tužbe vratio u razrušenu i zapaljenu kuću, a tužbu je podnio 19. oktobra 2005. godine. Stoga je utvrđeno da je prigovor zastarjelosti potraživanja koji je istakla tužena osnovan. Osnovni i Okružni sud su ukazali na odredbe člana 376. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) u vezi sa članom 382. ZOO, računajući da je rok za podnošenje tužbe s obzirom na zastoj zastarijevanja zbog ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti počeo teći 19. juna 1996. godine. Istaknuto je da je odredbom člana 371. ZOO propisan opći zastarni rok u kojem zastarijevaju potraživanja ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti. Dalje je navedeno da, pošto je članom 376. ZOO za potraživanje naknade štete određen poseban rok, na ta potraživanja se ne primjenjuje rok iz člana 371. ZOO.
9. Drugostepeni sud je istakao da je prigovor zastare potraživanja prigovor materijalne prirode, te se on može isticati u toku trajanja postupka pred prvostepenim sudom do zaključenja glavne rasprave a i u žalbi ako je bio istaknut u postupku pred prvostepenim sudom. Okružni sud je naveo da je apelant u žalbi osnovano naveo da se prvostepeni sud pri odlučivanju o prigovoru zastarjelosti pogrešno pozvao na odredbu čl. 67. i 68. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), budući da o njemu nije odlučio u fazi prethodnog ispitivanja tužbe. Prema mišljenju Okružnog suda, imajući u vidu utvrđene činjenice od značaja za odluku o navedenom prigovoru i date razloge, pogrešno pozivanje prvostepenog suda na navedene odredbe ZPP nije bilo od utjecaja na donošenje pravilne i zakonite presude.
10. Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 118-0-Rev-08-000 656 od 25. novembra 2009. godine odbio kao neosnovanu.
11. U obrazloženju revizione presude se navodi da je u konkretnom slučaju nesporno da je šteta na apelantovoj imovini nastala u ratnim djejstvima u toku 1995. godine, te da je za štetu i njen obim apelant saznao tokom 1996. godine. Vrhovni sud je naveo da se podnošenjem tužbe sudu prekidaju rokovi zastarjelosti. Prema mišljenju Vrhovnog suda, apelant je tužbu mogao podnijeti sudu najranije 19. juna 1996. godine, kada je odlukom Narodne skupštine Republike Srpske ukinuto ratno stanje i stanje neposredne ratne opasnosti. Međutim, tužba je, prema prijemnom pečatu prvostepenog suda, podnesena 19. oktobra 2005. godine, što znači nakon proteka subjektivnog i objektivnog roka zastarjelosti iz člana 376. ZOO (bez obzira na datum u toku 1996. godine, kada je apelant saznao za štetu i počinioca), čime je prestalo apelantovo pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze tužene.
12. Dalje je istaknuto da je pogrešna apelantova tvrdnja da su sudovi na predmetnu pravnu situaciju trebali primijeniti Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini (Dejtonski sporazum) u dijelu koji se odnosi na povratak izbjeglica. Istaknuto je da Općim okvirnim sporazumom za mir u BiH niti jednom svojom odredbom ne suspendira propise entiteta u Bosni i Hercegovini, pa tako ni ZOO kojim je reguliran institut zastarjelosti potraživanja. Osim toga, prema mišljenju Vrhovnog suda, apelantova imovina na kojoj je nastala šteta nalazi se na području Republike Srpske (Šipovo), tako da ne postoji obaveza tužene za povrat imovine niti naknadu za imovinu koja se ne može vratiti u smislu odredbe člana 1. Aneksa 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, kako to nastoji prikazati apelant.
13. Dalje je istaknuto da je tačna apelantova tvrdnja da se prvostepeni sud u svojoj odluci pogrešno pozvao na odredbe čl. 67. i 68. ZPPRS ("Službeni glasnik RS" br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07). Ukazano je da je navedenim odredbama regulirano odbacivanje tužbe u fazi prethodnog ispitivanja tužbe, te da se prvostepeni sud, nakon provedene glavne rasprave, više nije mogao pozvati na te odredbe. Međutim, prema mišljenju Vrhovnog suda, navođenje pogrešnih odredaba ZPP ne predstavlja povredu odredaba parničnog postupka u smislu odredbe člana 209. ZPP koja bi bila od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne odluke, kako to pravilno obrazlaže drugostepeni sud.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Smatra da se u konkretnom slučaju nije trebalo da primijeni odredba čl. 376. stav 1. i 382. ZOO, već je trebalo da se primijeni odredba člana 1. Aneksa 7. Općeg mirovnog sporazuma za mir u BiH. Prema apelantovom mišljenju, u konkretnom slučaju se nije mogao primijeniti poseban rok zastarjelosti, jer se apelantovo potraživanje odnosi na štetu koju su počinile "hrvatske snage" nakon potpisivanja Općeg mirovnog sporazuma za mir u BiH.
b) Odgovor na apelaciju
15. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud, Okružni sud i Osnovni sud su naveli da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava.
16. U odgovoru na apelaciju tužena je navela da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava.
V. Relevantni propisi
17.
Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, "Službeni glasnik RS" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi:
Opšti rok zastarjelosti
Član 371.
Potraživanja zastarijevaju za deset godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti.
Potraživanje naknade štete
Član 376.
(1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.
(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kad je šteta nastala.
(3) Potraživanje naknade štete nastale povredom ugovorne obaveze zastarijeva za vrijeme određeno za zastarjelost te obaveze.
Potraživanja određenih lica
Član 382.
Zastarijevanje ne teče:
1. za vrijeme mobilizacije, u slučaju neposredne ratne opasnosti ili rata u pogledu potraživanja lica na vojnoj dužnosti;
2. u pogledu potraživanja koja imaju lica zaposlena u tuđem domaćinstvu prema poslodavcu ili članovima njegove porodice koji zajedno sa njima žive, sve dok taj radni odnos traje.
VI. Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 656 od 25. novembra 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 3. februara 2010. godine, a apelacija je podnesena 3. aprila 2010. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (
prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
22. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1)
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
23. Predmetni postupak se odnosi na postupak po apelantovoj tužbi za naknadu štete, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu.
24. Apelant, u suštini, smatra da nije imao pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava od redovnih sudova.
25. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud,
Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud,
Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj
AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
26. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je apelant podnio tužbeni zahtjev za naknadu štete koja je nastala u ratnim djejstvima na njegovoj imovini u visini od 160.000,00 KM. Rješavajući po apelantovom tužbenom zahtjevu, redovni sudovi su utvrdili da je nesporno da je šteta na apelantovoj imovini nastala u ratnim djejstvima u toku 1995. godine, te da je apelant tužbu mogao najranije podnijeti 19. juna 1996. godine, kada je odlukom Narodne skupštine Republike Srpske ukinuto ratno stanje i stanje neposredne ratne opasnosti na teritoriji Republike Srpske. Međutim, pošto je apelant tužbu podnio 19. oktobra 2005. godine, zaključeno je da je tužba podnesena nakon proteka subjektivnog i objektivnog roka iz člana 376. ZOO (bez obzira kojeg datuma je u toku 1996. godine apelant saznao za štetu i počinioca), čime je prestalo apelantovo pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze tužene. Dalje su redovni sudovi ukazali da se apelant pogrešno poziva i na Opći okvirni sporazum za mir u BiH, budući da odredbe navedenog sporazuma ne supendiraju propise entiteta u BiH, pa tako ni ZOO kojim je reguliran institut zastarjelosti potraživanja.
27. U navedenom obrazloženju redovnih sudova Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni materijalnog prava. Ustavni sud primjećuje da su, rješavajući po apelantovoj tužbi za naknadu štete, redovni sudovi donijeli zakonite i pravilne odluke, te dali jasna i precizna obrazloženja za svoje zaključke u pogledu primjene materijalnog prava. Prema mišljenju Ustavnog suda, u konkretnom slučaju nema proizvoljnosti u primjeni odredbe člana 376. ZOO u vezi sa odredbom člana 382. ZOO. Naime, odredbom člana 376. ZOO je propisan poseban zastarni rok za potraživanje naknade štete. Stoga, imajući u vidu da je rok za podnošenje tužbe počeo teći 19. juna 1996. godine, s obzirom na zastoj zastarijevanja zbog ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti, a da je apelant tužbu podnio 19. oktobra 2005. godine, proizlazi da je apelantova tužba podnesena nakon proteka subjektivnog i objektivnog roka zastarjelosti iz odredbe člana 376. ZOO. Navedeno čak i ako se uzme u obzir da se apelant vratio u razrušenu i zapaljenu kuću u februaru 1996. godine, nakon čega je Komisija Općine izvršila popis štete na apelantovoj porodičnoj kući. Dalje, Ustavni sud zapaža da je odredbom člana 371. ZOO propisan opći zastarni rok od 10 godina u kojem zastarijevaju potraživanja ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti. Pošto je odredbom člana 376. ZOO propisan poseban rok zastarjelosti za potraživanja naknade štete, u konkretnom slučaju se nije mogao primijeniti opći zastarni rok iz odredbe člana 371. ZOO. Pri tome Ustavni sud ukazuje da Općim okvirnim sporazumom za mir u BiH u dijelu koji se odnosi na izbjeglice nije na bilo koji način isključena primjena odredaba ZOO u pogledu rokova zastarjelosti potraživanja naknade štete. Prema tome, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava u predmetnom postupku, te da apelantu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje u smislu garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
28. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
29. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na to da su redovni sudovi proizvoljno primijenili relevantne propise na apelantovu štetu, te kada su za svoje odlučenje dali jasne i precizne razloge.
30. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
31. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.