Službeni glasnik BiH, broj 58/15

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1672/15, rješavajući apelaciju Zijada Hadžifejzovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1) i (3) tačke c) i l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. juna 2015. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Zijada Hadžifejzovića podnesena zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na dužinu trajanja istrage u predmetu Tužilaštva Bosne i Hercegovine broj T20 0 KTO 008888 14.

Odbija se kao neosnovana apelacija Zijada Hadžifejzovića podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 014873 14 Kv 15 od 19. maja 2015. godine, S1 2 K 014873 15 Krn 49 od 4. maja 2015. godine, S1 2 K 014873 14 Kv 13 od 17. marta 2015. godine i S1 2 K 014873 14 Krn 47 od 27. februara 2015. godine u odnosu na pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zijada Hadžifejzovića podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 014873 14 Kv 15 od 19. maja 2015. godine, S1 2 K 014873 15 Krn 49 od 4. maja 2015. godine, S1 2 K 014873 14 Kv 13 od 17. marta 2015. godine, S1 2 K 014873 14 Krn 47 od 27. februara 2015. godine, S1 2 K 014873 14 Kv 12 od 19. januara 2015. godine, S1 2 K 014873 14 Krn 45 od 24. decembra 2014. godine, S1 2 K 014873 14 Kv 10 od 29. oktobra 2014. godine, S1 2 K 014873 14 Krn 42 od 15. oktobra 2014. godine, S1 2 K 014873 14 Kv 9 od 4. septembra 2014. godine i S1 2 K 014873 14 Krn 40 od 6. augusta 2014. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zato što je preuranjena.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zijada Hadžifejzovića podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 014873 14 Kv 12 od 19. januara 2015. godine, S1 2 K 014873 14 Krn 45 od 24. decembra 2014. godine, S1 2 K 014873 14 Kv 10 od 29. oktobra 2014. godine, S1 2 K 014873 14 Krn 42 od 15. oktobra 2014. godine, S1 2 K 014873 14 Kv 9 od 4. septembra 2014. godine i S1 2 K 014873 14 Krn 40 od 6. augusta 2014. godine u odnosu na pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Zijad Hadžifejzović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Senka Nožica, advokatica iz Sarajeva, podnio je 9. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 014873 14 Kv 13 od 17. marta 2015. godine, S1 2 K 014873 14 Krn 47 od 27. februara 2015. godine, S1 2 K 014873 14 Kv 12 od 19. januara 2015. godine, S1 2 K 014873 14 Krn 45 od 24. decembra 2014. godine, S1 2 K 014873 14 Kv 10 od 29. oktobra 2014. godine, S1 2 K 014873 14 Krn 42 od 15. oktobra 2014. godine, S1 2 K 014873 14 Kv 9 od 4. septembra 2014. godine i S1 2 K 014873 14 Krn 40 od 6. augusta 2014. godine. Također, apelant je podnio apelaciju i zbog dužine trajanja istrage koja se protiv njega vodi u Tužilaštvu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo). Apelant je 3. juna 2015. godine dopunio apelaciju osporavajući u međuvremenu donesena rješenja Suda BiH br. S1 2 K 014873 14 Kv 15 od 19. maja 2015. godine i S1 2 K 014873 15 Krn 49 od 4. maja 2015. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva zatraženo je 21. aprila 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju 28. aprila 2015. godine, a Tužilaštvo 4. maja 2015. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Iz dokumentacije u spisu predmeta proizlazi da je Tužilaštvo (pod brojem T20 0 KTO 008888 14) pokrenulo istragu protiv apelanta i više drugih lica zbog postojanja osnova sumnje da su počinili krivična djela udruživanja radi činjenja krivičnih djela iz člana 249. stav 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) u vezi s krivičnim djelima zloupotrebe položaja i ovlaštenja iz člana 220. stav 1. KZBiH i primanja dara i drugih oblika koristi iz člana 217. st. 1. i 2. KZBiH, a protiv drugih lica i zbog krivičnih djela krijumčarenja iz člana 214. KZBiH i davanja dara i drugih oblika koristi iz člana 218. stav 1. KZBiH. Također, iz dostavljene dokumentacije i apelantovih navoda proizlazi da je apelant 2. juna 2014. godine obaviješten o tome da se protiv njega vodi istraga u konkretnom predmetu i kada je saslušan u svojstvu osumnjičenog.

6. Sud BiH je u konkretnom krivičnom predmetu, u postupku redovne kontrole opravdanosti daljnje primjene izrečenih mjera zabrane, donio Rješenje broj S1 2 K 014873 14 Krn 40 od 6. augusta 2014. godine, potvrđeno Rješenjem istog suda broj S1 2 K 014873 14 Kv 9 od 4. septembra 2014. godine, te Rješenje broj S1 2 K 014873 14 Krn 42 od 15. oktobra 2014. godine, potvrđeno Rješenjem broj S1 2 K 014873 14 Kv 10 od 29. oktobra 2014. godine. Navedenim rješenjima Sud BiH je utvrdio da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost primjene mjera zabrane napuštanja boravišta iz člana 126. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), zabrane putovanja iz člana 126. stav 2. ZKPBiH, zabrane posjećivanja određenih mjesta ili područja iz člana 126.a stav 1. tačka b) ZKPBiH, zabrane sastajanja s određenim licima iz člana 126.a stav 1. tačka c) ZKPBiH i mjere obaveznog javljanja određenom državnom organu iz člana 126.a stav 1. tačka d) ZKPBiH izrečenih apelantu i drugim osumnjičenim (ukupno još 12 osumnjičenih) Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 014873 14 Krn 33 od 6. juna 2014. godine.

7. Nakon toga, Sud BiH je u postupku redovne kontrole opravdanosti daljnje primjene izrečenih mjera zabrane donio Rješenje broj S1 2 K 014873 14 Krn 45 od 24. decembra 2014. godine, potvrđeno Rješenjem istog suda broj S1 2 K 014873 14 Kv 12 od 19. januara 2015. godine. Tim rješenjem Sud BiH je izmijenio sadržaj mjere obaveznog javljanja određenom državnom organu iz člana 126.a stav 1. tačka d) ZKPBiH izrečene apelantu i drugim osumnjičenim Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 014873 14 Krn 33 od 6. juna 2014. godine na način da ih je obavezao da se jednom sedmično, umjesto dotadašnjih dva puta, javljaju u nadležne policijske stanice, u mjestu i u vrijeme kako je to pobliže određeno u izreci tog rješenja, dok je utvrdio da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost primjene mjera zabrane napuštanja boravišta iz člana 126. stav 1. ZKPBiH, zabrane putovanja iz člana 126. stav 2. ZKPBiH, zabrane posjećivanja određenih mjesta ili područja iz člana 126.a stav 1. tačka b) ZKPBiH i zabrane sastajanja s određenim licima iz člana 126.a stav 1. tačka c) ZKPBiH izrečenih apelantu i drugim osumnjičenim Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 014873 14 Krn 33 od 6. juna 2014. godine.

8. Iz obrazloženja rješenja Suda BiH od 24. decembra 2014. godine proizlazi da je Tužilaštvo u svom izjašnjenju dostavljenom tom sudu navelo da je u dotadašnjem toku istrage u konkretnom predmetu identificiralo i saslušalo trideset i tri svjedoka, da je u narednom periodu namjeravalo preduzeti radnje potrebne radi identifikacije i saslušanja preostalih svjedoka, te da je u tu svrhu obavljalo analizu cjelokupnog audio i videomaterijala dobijenog primjenom posebnih istražnih radnji kako bi se utvrdili identitet svjedoka i tačni iznosi koje su osumnjičeni uzimali prilikom izvršenja krivičnog djela za koje se terete.

9. Sud BiH je, zatim, u postupku redovne kontrole opravdanosti daljnje primjene izrečenih mjera zabrane donio Rješenje broj S1 2 K 014873 14 Krn 47 od 27. februara 2015. godine, kojim je ukinuta mjera zabrane napuštanja boravišta iz člana 126. stav 1. ZKPBiH izrečena apelantu i drugim osumnjičenim. Utvrdio je da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost primjene mjera zabrane putovanja iz člana 126. stav 2. ZKPBiH, zabrane posjećivanja određenih mjesta ili područja iz člana 126.a stav 1. tačka b) ZKPBiH, zabrane sastajanja s određenim licima iz člana 126.a stav 1. tačka c) ZKPBiH i mjere obaveznog javljanja određenom državnom organu iz člana 126.a stav 1. tačka d) ZKPBiH izrečenih apelantu i drugim osumnjičenim Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 014873 14 Krn 33 od 6. juna 2014. godine, a izmijenjenim Rješenjem tog suda broj S1 2 K 014873 14 Krn 45 od 24. decembra 2014. godine.

10. Iz obrazloženja tog rješenja proizlazi da je Tužilaštvo u svom izjašnjenju vezanom za opravdanost daljnje primjene mjera zabrane, između ostalog, navelo da u saradnji sa Graničnom policijom BiH i dalje vrši analizu audio i videomaterijala dobijenog primjenom posebnih istražnih radnji, kako bi utvrdilo identitet svih svjedoka i tačne novčane iznose koje su osumnjičeni primali kao imovinsku korist stečenu izvršenjem krivičnih djela. Sud BiH je u predmetnom rješenju zaključio da i dalje postoji osnovana sumnja u smislu člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 132. stav 1. ZKPBiH da su apelant i drugi osumnjičeni počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret, a što je već utvrđeno i detaljno obrazloženo u rješenju o izricanju mjera zabrane. U obrazloženju rješenja detaljno su pobrojani materijalni dokazi, rezultati posebnih istražnih radnji (15 CD-ova audio i videozapisa), zapisnik o ispitivanju apelanta kao osumnjičenog i drugi materijalni dokazi, te je ukazano na njihov sadržaj, a na osnovu čega je izveden zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret.

11. Sud BiH je zaključio da je s ciljem osiguranja prisustva apelanta i drugih osumnjičenih u postupku i nesmetanog vođenja postupka i dalje opravdana primjena mjere zabrane putovanja iz člana 126. stav 2. ZKPBiH, te da se okolnosti zbog kojih je ta mjera apelantu i drugim osumnjičenim prvobitno izrečena nisu ni formalno ni suštinski promijenile. Pri tome, istaknuto je da je Sud imao u vidu činjenice da se apelantu i drugim osumnjičenim na teret stavljaju teška krivična djela za koja su zakonom propisane višegodišnje kazne zatvora i da su svjesni svog procesnog položaja i istrage koja se protiv njih vodi. Navedene okolnosti, prema mišljenju Suda BiH, u svojoj ukupnosti ukazuju na određeni stepen opasnosti da bi apelant i ostali osumnjičeni mogli pobjeći, sakriti se ili otići u nepoznato mjesto, na koji način bi znatno otežali ili čak onemogućili daljnje vođenje krivičnog postupka. S tim u vezi, Sud BiH je istakao da je ocijenio i činjenicu da su pojedini osumnjičeni bili zaposleni na Međunarodnom aerodromu Sarajevo, dok su drugi, zbog prirode posla kojim se bave, često putovali van granica BiH. Shodno svemu navedenom, Sud BiH je zaključio da je radi osiguranja prisustva osumnjičenih u postupku opravdana primjena mjera zabrane putovanja i u narednom periodu. Također, Sud BiH je naveo da je prilikom donošenja odluke ocijenio i navode branilaca osumnjičenih da istraga traje osam mjeseci i da je Tužilaštvo imalo dovoljno vremena da prikupi sve potrebne dokaze. U vezi s tim, Sud BiH je ukazao na to da u odredbama ZKPBiH nije sadržana imperativna norma u pogledu dužine trajanja istrage i naglasio je da ne može utjecati na dinamiku istrage koju provodi tužilac. Osim toga, istakao je da je u konkretnom slučaju ocijenio činjenicu da se in concreto istraga provodi protiv više lica i da su njen predmet složena krivična djela s više krivičnopravnih radnji i osumnjičenih lica. Navode branilaca osumnjičenih da su sve vrijeme poštovali izrečene mjere zabrane Sud BiH nije našao relevantnim za donošenje drugačije odluke, ukazujući na to da se takvo ponašanje od njih i očekuje, dok bi eventualno drugačije ponašanje tih lica moglo dovesti do određivanja teže mjere.

12. Sud BiH je Rješenjem broj S1 2 K 014873 14 Kv 13 od 17. marta 2015. godine odbio žalbe koje su apelant i još četiri osumnjičena podnijeli protiv Rješenja tog suda broj S1 2 K 014873 14 Krn 47 od 27. februara 2015. godine.

13. U pogledu žalbenih prigovora kojim je osporavano postojanje osnovane sumnje kao opće pretpostavke za zakonitost određivanja mjera zabrane i navoda da ona nije individualizirana u odnosu na osumnjičene, Sud BiH je u obrazloženju drugostepenog rješenja konstatirao da je osporenim rješenjem, kao i ranijim rješenjima, iznesen sadržaj dokaza iz kojih proizlazi postojanje osnovane sumnje da su osumnjičeni izvršili krivično djelo koje im Tužilaštvo stavlja na teret, i to detaljno u odnosu na svakog od osumnjičenih pojedinačno. U obrazloženju rješenja je dalje istaknuto da zaključak prvostepenog suda o postojanju osnovane sumnje u konkretnom slučaju, koji je izveden iz dokaza koji se nalaze u sudskom spisu, dijeli i podržava i taj sud, zbog čega su žalbeni prigovori u tom dijelu neosnovani. Zatim, navedeno je da je osporeno rješenje doneseno u postupku dvomjesečne kontrole opravdanosti daljnje primjene izrečenih mjera, pa je obaveza prvostepenog suda bila da, u smislu odredbe člana 126.b ZKPBiH, ispita da li i dalje postoje isti razlozi koji su bili važni za donošenje odluke, odnosno da li su se u međuvremenu od donošenja posljednje odluke o mjerama zabrane okolnosti slučaja izmijenile u takvoj mjeri da nema potrebe za daljnjom primjenom. Istaknuto je da pri tome nije obaveza suda da pri svakoj kontroli primjene mjera ponovo u detaljnoj mjeri obrazlaže razloge i okolnosti na kojima se zasniva rješenje o izricanju mjera zabrane, već da ispita i utvrdi da li su se promijenile tako utvrđene okolnosti i da li su promjene takvog značaja da isključuju daljnju primjenu mjera zabrane. Shodno navedenom, Sud BiH je utvrdio da je prvostepeni sud pravilno ispitao sve okolnosti konkretnog slučaja i našao da, osim u pogledu mjera zabrane napuštanja boravišta koju je ukinuo, nije došlo do promjena odnosno do novih činjenica i okolnosti u odnosu na one koje su ocijenjene kao odlučne u vrijeme određivanja mjera zabrane. Sud BiH je naveo da su u osporenom rješenju, suprotno žalbenim navodima, izneseni jasni i uvjerljivi razlozi koji opravdavaju daljnje trajanje mjera zabrane putovanja iz člana 126. stav 2. ZKPBiH, koje prihvata i taj sud. Osim toga, sud je našao neosnovanim žalbene navode apelantove odbrane da je ta mjera neopravdana budući da apelant ima samo putne isprave BiH, te da nije imao namjeru bježati. Naime, Sud BiH je zaključio da uz navedene okolnosti tu činjenicu nije mogao ocijeniti kao odlučujuću za donošenje drugačije odluke, zbog čega je ocijenio da je i u daljnjem toku postupka opravdano primjenjivati tu mjeru.

14. Sud BiH je zatim u postupku redovne kontrole opravdanosti daljnje primjene izrečenih mjera zabrane donio Rješenje broj S1 2 K 014873 15 Krn 49 od 4. maja 2015. godine, kojim je utvrđeno da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost primjene mjera zabrane putovanja iz člana 126. stav 2. ZKPBiH, zabrane posjećivanja određenih mjesta ili područja iz člana 126.a stav 1. tačka b) ZKPBiH i zabrane sastajanja s određenim licima iz člana 126.a stav 1. tačka c) ZKPBiH i mjere obaveznog javljanja određenom državnom organu iz člana 126.a stav 1. tačka d) ZKPBiH izrečenih apelantu i drugim osumnjičenim Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 014873 14 Krn 33 od 6. juna 2014. godine, a izmijenjenim Rješenjem tog suda broj S1 2 K 014873 14 Krn 45 od 24. decembra 2014. godine.

15. Iz obrazloženja tog rješenja proizlazi da je Tužilaštvo u svom izjašnjenju vezanom za opravdanost daljnje primjene mjera zabrane, između ostalog, navelo da je istraga u konkretnom predmetu u završnoj fazi, odnosno da se završava analiza audio i videomaterijala dobijenog primjenom posebnih istražnih radnji, kako bi se utvrdili identitet svjedoka i tačni novčani iznosi koje su osumnjičeni primali kao imovinsku korist stečenu izvršenjem krivičnog djela. Sud BiH je u rješenju ponovo razmotrio postojanje osnovane sumnje da su apelant i osumnjičeni počinili krivična djela koja su im stavljena na teret i zaključio je da ona i dalje postoji, što je već utvrđeno i detaljno obrazloženo u rješenju o izricanju mjera zabrane. U obrazloženju rješenja ponovo su pobrojani materijalni dokazi, rezultati posebnih istražnih radnji (15 CD-ova audio i videozapisa), zapisnik o ispitivanju apelanta kao osumnjičenog i drugi materijalni dokazi i ukazano je na njihov sadržaj, a iz kojih je izveden zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret.

16. Sud BiH je zaključio da, suprotno navodima branilaca osumnjičenih, s ciljem osiguranja prisustva apelanta i drugih osumnjičenih u postupku i nesmetanog vođenja postupka i dalje postoje posebni razlozi za egzistiranje mjere zabrane putovanja iz člana 126. stav 2. ZKPBiH, te da se okolnosti zbog kojih je ta mjera prvobitno izrečena apelantu i drugim osumnjičenim nisu ni formalno ni suštinski promijenile, odnosno da i dalje postoji opasnost od bjekstva osumnjičenih. S tim u vezi, istaknuto je da je Sud imao u vidu činjenice da se apelantu i drugim osumnjičenim na teret stavljaju teška krivična djela za koja su zakonom propisane višegodišnje kazne zatvora i da su svjesni svog procesnog položaja i istrage koja se protiv njih vodi. Osim toga, Sud BiH je istakao da je ocijenio i činjenicu da su pojedini osumnjičeni bili zaposleni na Međunarodnom aerodromu Sarajevo, dok su drugi, zbog prirode posla kojim se bave, često putovali van granica BiH. Shodno svemu navedenom, Sud BiH je zaključio da je s ciljem osiguranja prisustva osumnjičenih u postupku opravdana primjena mjera zabrane putovanja i u narednom periodu. Sud BiH je zaključio da navedene okolnosti mogu motivirati osumnjičene da se radi izbjegavanja krivičnog gonjenja daju u bjekstvo i tako postanu nedostupni organima krivičnog gonjenja. Također, Sud BiH je naveo da je prilikom donošenja odluke ocijenio i navode branilaca osumnjičenih da istraga traje deset mjeseci i da je Tužilaštvo imalo dovoljno vremena da prikupi sve potrebne dokaze. U vezi s tim, Sud BiH je ponovo ukazao na to da u odredbama ZKPBiH nije sadržana imperativna norma u pogledu dužine trajanja istrage i naglasio je da ne može utjecati na dinamiku istrage koju provodi tužilac, te je istakao da je u konkretnom slučaju ocijenio činjenicu da se in concreto istraga provodi protiv više lica i da su njen predmet složena krivična djela s više krivičnopravnih radnji i osumnjičenih lica. Navode branilaca osumnjičenih da su sve vrijeme poštovali izrečene mjere zabrane Sud BiH nije našao relevantnim za donošenje drugačije odluke, ukazujući na to da se takvo ponašanje od njih i očekuje, dok bi eventualno drugačije ponašanje tih lica moglo dovesti do određivanja teže mjere.

17. Sud BiH je Rješenjem broj S1 2 K 014873 14 Kv 15 od 19. maja 2015. godine odbio kao neosnovane žalbe koje su apelant i još deset osumnjičenih podnijeli protiv Rješenja istog suda S1 2 K 014873 15 Krn 49 od 4. maja 2015. godine.

18. U pogledu žalbenih prigovora osumnjičenih A. S., S. S. i M. T. kojim je osporavano postojanje osnovane sumnje kao opće pretpostavke za zakonitost određivanja mjera zabrane, Sud BiH je u obrazloženju drugostepenog rješenja, između ostalog, naveo da je u osporenom rješenju pravilno ocijenjeno da postoji dovoljno dokaza čiji sadržaj u toj fazi postupka zadovoljava standard postojanja osnovane sumnje da su osumnjičeni počinili krivična djela koja im Tužilaštvo stavlja na teret, a da zaključak prvostepenog suda o postojanju osnovane sumnje u konkretnom slučaju dijeli i podržava i taj Sud, zbog čega su žalbeni prigovori u tom dijelu neosnovani. Također, konstatirao je da je prvostepeni sud pravilno ispitao sve okolnosti konkretnog slučaja i utvrdio da i dalje postoje okolnosti koje opravdavaju daljnju primjenu mjera zabrane, te da je za to u osporenom rješenju dao obrazloženje razloga i okolnosti na osnovu kojih se može na siguran i pouzdan način izvesti takav zaključak. Ocijenivši da osumnjičeni u svojim žalbama nisu ponudili konkretne činjenice ni okolnosti koje bi ukazale na ispunjenje uvjeta za ukidanje mjera zabrane, osim dužine njihovog trajanja i da su osumnjičeni poštivali mjere zabrane, Sud BiH je zaključio da je neosnovan prijedlog za ukidanje tih mjera. U odnosu na žalbene navode da je Tužilaštvo imalo dovoljno vremena da prikupi sve potrebne dokaze, Sud BiH je uočio da ih je i prvostepeni sud ocijenio prilikom donošenja osporenog rješenja, te je istakao da prihvata argumentaciju tog suda, a da navode odbrane nalazi neosnovanim.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

19. Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. U odnosu na član 6. stav 1. Evropske konvencije, apelant, prije svega, tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku zbog spore i neefikasne istrage Tužilaštva. U vezi s tim, apelant navodi da se u proteklih 10 mjeseci nalazi u neizvjesnom položaju i da je ograničen u uživanju svojih građanskih prava (zbog zabrane putovanja, zabrane sastajanja s određenim licima i zabrane posjećivanja određenih mjesta). Također ističe kako trpi značajnu materijalnu i nematerijalnu štetu, s obzirom na to da je suspendiran s radne dužnosti i da su mu lična primanja znatno smanjena, a da protiv njega do dana podnošenja apelacije nije podignuta optužnica, te da je u tom periodu jedina informacija o tome u kojoj fazi se nalazi istraga izjašnjenje Tužilaštva navedeno u rješenju Suda BiH od 24. decembra 2014. godine. Apelant tvrdi da je iz rješenja Suda BiH od 6. juna 2014. godine vidljivo da cjelokupni audio i videomaterijal za koji je Tužilaštvo u tom izjašnjenju navelo da analizira sadržan na 15 CD-ova audio i videozapisa. Shodno tome, apelant tvrdi da je Tužilaštvo za deset mjeseci, koliko se neometano vodi istraga, imalo dovoljno vremena da okonča istragu i prikupi sve dokaze, ali da istragu vodi bez ikakvih pomaka. Apelant ističe da nedostatak imperativnih normi kojim bi se ograničilo trajanje istrage ne može biti razlog da mu se kontinuirano produžavaju izrečene mjere zabrane bez dostatnih informacija Tužilaštva u kojoj fazi se nalazi istraga, odnosno bez konkretnih dokaza i argumenata koji dokazuju potrebu daljnje primjene izrečenih mjera. Apelant smatra da Sud BiH svojim odlukama o produženju mjera zabrane krši pravo na jednakost oružja i da te odluke donosi na osnovu istog činjeničnog stanja i iz istih razloga kao i prije 10 mjeseci, a da se ne osvrće na njegove navode da istraga u tom krivičnom predmetu traje neopravdano dugo, bez bilo kakvih informacija kada će se okončati, te da su razlozi za produženje izrečenih mjera paušalno i stereotipno navedeni za sve osumnjičene, dakle nisu potkrijepljeni dokazima i individualizirani i konkretizirani za svakog osumnjičenog ponaosob.

20. Dalje, apelant navodi da mu je neopravdanim produžavanjem mjere zabrane putovanja povrijeđeno i pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelant tvrdi da mu je Sud BiH kontinuirano produžavao mjeru zabrane putovanja zbog toga što postoji određen stepen opasnosti da će se dati u bjekstvo ili otići u nepoznato mjesto ili u inostranstvo i na taj način postati nedostupan organima krivičnog gonjenja, iako je njegov branilac više puta ukazivao na činjenicu da je Sud BiH propustio da konkretizira u čemu se ogleda ta opasnost, nego je samo generalno prejudicirao opasnost od bijega za sve osumnjičene, bez dostatnih dokaza, odnosno indicija koje bi upućivale na to, ali da taj žalbeni navod odbrane nije uvažen i izrečena mjera kontinuirano traje duže od deset mjeseci. Apelant tvrdi da visina zaprijećene sankcije za krivična djela koja mu se stavljaju na teret ne može biti jedina okolnost na koju se Sud poziva prilikom produžavanja mjere zabrane putovanja, naročito imajući u vidu da apelant ne može postati nedostupan organima gonjenja BiH jer ima samo državljanstvo BiH i da je porodičan čovjek, trajno nastanjen u BiH, i da se zbog toga prema njemu primjenjuje mjera koja nije osnovana i odgovarajuća. Također, apelant smatra da je u njegovom slučaju ograničenje slobode kretanja veoma teško jer je otac teško bolesnog malodobnog djeteta čije zdravstveno stanje zahtijeva redovne kontrole u inostranstvu.

21. U dopuni apelacije apelant je istakao da se izrečene mjere zabrane primjenjuju godinu dana, iako Tužilaštvo za to vrijeme nije dostavilo sudu konkretne dokaze i argumente zbog kojih bi bila opravdana njihova daljnja primjena.

b) Odgovor na apelaciju

22. Vezano za apelantove navode da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku zbog spore i neefikasne istrage Tužilaštva, Sud BiH je ukazao na to da je istraga u nadležnosti Tužilaštva, a da Sud ne može utjecati na njegov rad, odnosno na način i dinamiku vođenja istrage, te da ZKPBiH ne sadrži imperativnu normu u pogledu dužine trajanja istrage. Dalje, Sud BiH je naveo da, nezavisno od toga, nije zanemario dužinu trajanja istrage prilikom odlučivanja u postupku kontrole opravdanosti daljnjeg trajanja mjera zabrane za apelanta, u prilog čemu govori i činjenica da je, razmatrajući dužinu trajanja mjera zabrane, kao i druge okolnosti konkretnog slučaja, donosio odluke kojima je ublažavao odnosno ukidao izrečene mjere zabrane. U odnosu na apelantove navode da se mjere zabrane ne mogu kontinuirano produžavati bez informacija Tužilaštva o tome u kojoj se fazi nalazi istraga u konkretnom krivičnom predmetu, odnosno bez pruženih argumenata i dokaza Tužilaštva koji bi uvjerili sud da je primjena izrečenih mjera i dalje neophodna, Sud BiH je istakao da je Tužilaštvo, prije donošenja rješenja tog suda od 27. februara 2015. godine, dostavilo izjašnjenje koje je, zajedno sa okolnostima da se radi o obimnoj i kompleksnoj istrazi koja se vodi protiv više lica za više krivičnih djela, što iziskuje dodatno vrijeme da bi se prikupili i osigurali svi potrebni dokazi, uvjerilo Sud da je primjena izrečenih mjera i dalje opravdana. Sud BiH je naveo da odluke o produžavanju izrečenih mjera zabrane, suprotno apelantovim navodima, sadrže odlučne i uvjerljive razloge koji opravdavaju daljnje trajanje tih mjera, a koji su pri tome u dovoljnoj mjeri konkretizirani. U odnosu na apelantove navode da mu je neopravdanim produžavanjem mjere zabrane putovanja povrijeđeno pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, Sud BiH je istakao da je opasnost od bjekstva individualizirana u odnosu na svakog od osumnjičenih, odnosno da je jasno navedeno koje su okolnosti ocijenjene u odnosu na sve osumnjičene, a koje dodatno u odnosu na samo neke od njih. Sud BiH je također istakao da je i ranije razmatrao okolnosti da je apelant otac teško bolesnog djeteta čije zdravstveno stanje zahtijeva redovne kontrole u inostranstvu, ali date okolnosti nisu uvjerile taj sud da kod postojanja okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva treba donijeti drugačiju odluku, odnosno ukinuti mjeru zabrane putovanja. Međutim, Sud BiH je ukazao na to da apelant ima mogućnost da se obrati tom sudu kada je neophodno da napusti teritoriju BiH, i to obrazloženim zahtjevom kojim će tražiti saglasnost za odlazak u inostranstvo za određeni period. Shodno navedenom, Sud BiH smatra da su osporena rješenja pravilna i zakonita, a da su apelacioni navodi u odnosu na postupanje tog suda neosnovani i da ne ukazuju na povredu prava na koju je apelant ukazao u apelaciji.

23. Tužilaštvo je navelo da je postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret jasno i pravilno utvrđeno i obrazloženo rješenjem o određivanju mjera zabrane i rješenjima o njihovom produženju. Dalje, navelo je da je Tužilaštvo prilikom podnošenja prijedloga za izricanje mjera zabrane ostavilo Sudu BiH dovoljno dokaza koji potkrepljuju postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret, a da je Sud BiH predmetne dokaze koji se odnose na apelanta ocijenio pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, te utvrdio postojanje osnovane sumnje za izricanje mjera zabrane. Također, Tužilaštvo je istaklo da u predmetu provodi kompleksnu i složenu istragu protiv velikog broja lica i preko stotinu krivičnopravnih radnji osumnjičenih, te da su mjere zabrane u tom slučaju neophodne radi nesmetanog vođenja krivičnog postupka, što je Sud BiH pravilno ocijenio. Osim toga, Tužilaštvo je istaklo da je Sud BiH, na apelantov zahtjev, ranije dopuštao apelantu napuštanje teritorije BiH radi odlaska u inostranstvo u svrhu liječenja djeteta, za što je Tužilaštvo dalo saglasnost. Shodno navedenom, Tužilaštvo je istaklo da nisu povrijeđena apelantova prava zagarantirana Ustavom BiH i Evropskom konvencijom.

V. Relevantni propisi

24. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2. stav 2.
Princip zakonitosti

(2) Prije donošenja pravomoćne presude osumnjičeni, odnosno optuženi može biti ograničen u svojoj slobodi i drugim pravima samo pod uvjetima koje propisuje ovaj zakon.

Član 13.
Pravo na suđenje bez odgađanja

Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo da u najkraćem razumnom roku bude izveden pred Sud i da mu bude suđeno bez odlaganja.

Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i onemogući svaku zloupotrebu prava koja pripadaju osobama koja učestvuju u postupku.

Član 126.
Zabrana napuštanja boravišta i zabrana putovanja

(1) Ako postoje okolnosti koje ukazuju da bi osumnjičeni ili optuženi mogao pobjeći, sakriti se, otići u nepoznato mjesto ili u inostranstvo, Sud može, obrazloženim rješenjem, zabraniti osumnjičenom ili optuženom da napusti boravište.

(2) U okolnostima iz stava (1) ovog člana, Sud također može, bilo kao dodatnu mjeru uz zabranu napuštanja boravišta bilo kao zasebnu mjeru, narediti privremeno oduzimanje putnih isprava uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, kao i zabranu korištenja lične karte za prelazak državne granice Bosne i Hercegovine (zabrana putovanja).

Član 126.b
Izricanje mjera zabrane

(1) Sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane obrazloženim rješenjem na prijedlog stranke ili branitelja.

(…)

(5) Mjere zabrane mogu trajati dok za to postoji potreba, a najduže do pravomoćnosti presude ako toj osobi nije izrečena kazna zatvora i najkasnije do upućivanja na izdržavanje kazne ako je toj osobi izrečena kazna zatvora. Zabrana putovanja može također trajati dok izrečena novčana kazna nije plaćena u potpunosti i/ili dok se u potpunosti ne izvrši odluka o imovinskopravnom zahtjevu i/ili o oduzimanju imovinske koristi.

(6) Sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili sudija, odnosno predsjednik vijeća dužan je da svaka dva mjeseca ispita da li je primijenjena mjera još potrebna.

(7) Protiv rješenja kojim se određuju, produžavaju ili ukidaju mjere zabrane stranka odnosno branitelj može podnijeti žalbu, a Tužilac i protiv rješenja kojim je njegov prijedlog za primjenu mjere odbijen. O žalbi odlučuje vijeće iz člana 24. stav (7) ovog Zakona u roku od tri dana od dana prijema žalbe. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.

Član 225.
Okončanje istrage

(1) Tužitelj okončava istragu kad nađe da je stanje stvari dovoljno razjašnjeno da se može podići optužnica. Okončanje istrage će se zabilježiti u spisu.

(2) Prije okončanja istrage Tužitelj će saslušati osumnjičenog, ukoliko ranije nije bio saslušan.

(3) Ako se istraga ne završi u roku od šest mjeseci od donošenja naredbe o provođenju istrage, potrebne mjere da bi se istraga okončala poduzet će kolegij Tužilaštva.

VI. Dopustivost

25. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

A. Dopustivost u odnosu na član 6. stav 1. Evropske konvencije

A.1. U odnosu na dužinu trajanja istrage

27. Prema članu 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema meritorne odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Apelacija je podnesena i zbog toga što istraga u Tužilaštvu nije okončana u razumnom roku, u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno zbog toga što je postupak još u fazi istrage. U odnosu na te apelantove navode, Ustavni sud smatra da je, u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, apelacija dopustiva. Osim toga, Ustavni sud primjećuje kako postojeća zakonska rješenja ne nude osumnjičenom mogućnost da se žali na dužinu istrage, tj. da to pitanje pokrene u okviru samog istražnog postupka pred redovnim sudom.

A.2. U odnosu na osporena rješenja

28. Ustavni sud zapaža da iz apelantovih navoda proizlazi da apelant smatra da mu je osporenim rješenjima o produženju trajanja mjera zabrane povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

29. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u ovom dijelu, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda.

Član 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

l) apelacija je preuranjena;

30. U vezi s tim apelantovim navodima, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasan stav da se na pitanje da li apelant ima ili da li će imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može odgovoriti dok je postupak u toku. U skladu s praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), pitanje da li je poštovan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03).

31. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant svoje navode o povredi prava na pravično suđenje potkrepljuje tvrdnjama da u konkretnom slučaju nisu postojali razlozi za produženje trajanja mjera zabrane, odnosno da su rješenja o produženju trajanja mjera zabrane nezakonita. U vezi s tim, Ustavni sud napominje da osporena rješenja o produženju trajanja mjera zabrane ne predstavljaju utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta već procesna rješenja, pa proizlazi da postupak protiv apelanta nije okončan, niti se s aspekta prava na pravično suđenje, imajući u vidu prethodni stav, u toj fazi postupka može utvrđivati da li je krivični postupak bio pravičan u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

32. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u tom dijelu u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije nedopuštena, zbog čega je odlučeno kao u dispozitivu odluke.

B. Dopustivost u odnosu na član II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju

B.1. U odnosu na osporena rješenja Suda BiH br. S1 2 K 014873 14 Kv 12 od 19. januara 2015. godine, S1 2 K 014873 14 Krn 45 od 24. decembra 2014. godine, S1 2 K 014873 14 Kv 10 od 29. oktobra 2014. godine, S1 2 K 014873 14 Krn 42 od 15. oktobra 2014. godine, S1 2 K 014873 14 Kv 9 od 4. septembra 2014. godine i S1 2 K 014873 14 Krn 40 od 6. augusta 2014. godine

33. Pri ispitivanju dopustivosti tog dijela apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1) i (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda.

34. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

35. Član 18. st. (1) i (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda glasi:

(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

c) protekao je rok za podnošenje apelacije; (…)

36. U odnosu na apelacione navode iz kojih proizlazi da je navedenim rješenjima koja su donesena u postupku obavezne redovne procjene opravdanosti mjera zabrane apelantu povrijeđeno pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da je apelantu osporeno rješenje Suda BiH od 19. januara 2015. godine dostavljeno 23. januara 2015. godine i da proizlazi da su mu ranije donesena osporena rješenja u tom postupku dostavljena prije navedenog datuma, a da je apelaciju podnio 9. aprila 2015. godine. Shodno tome, proizlazi da je apelacija u tom dijelu podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. U skladu s navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u tom dijelu podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana dostavljanja osporenih rješenja Suda BiH. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je podnesena nakon proteka roka za podnošenje apelacije, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu odluke.

B.2. U odnosu na rješenja Suda BiH br. S1 2 K 014873 14 Kv 15 od 19. maja 2015. godine (drugostepeno rješenje) i S1 2 K 014873 15 Krn 49 od 4. maja 2015. godine (prvostepeno rješenje), te S1 2 K 014873 14 Kv 13 od 17. marta 2015. godine (drugostepeno rješenje) i S1 2 K 014873 14 Krn 47 od 27. februara 2015. godine (prvostepeno rješenje)

37. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je (drugostepeno) rješenje Suda BiH od 17. marta 2015. godine (kojim je apelantu produženo trajanje mjera zabrane) protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 9. aprila 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

38. Zatim, apelant dopunom apelacije od 3. juna 2015. godine osporava (drugostepeno) Rješenje Suda BiH broj S1 2 K 014873 14 Kv 15 od 19. maja 2015. godine (kojim mu je ponovo produženo trajanje mjera zabrane), a protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, pa proizlazi da je i dopuna apelacije podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija i dopuna apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

39. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija i dopuna apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

40. Apelant smatra da mu je zbog neokončavanja istrage u razumnom roku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, apelant osporava navedena rješenja Suda BiH donesena u postupku obavezne redovne procjene opravdanosti mjera zabrane, tvrdeći da su mu tim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje – razuman rok

41. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

Primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije

42. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju za apelanta postoji optužba u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da mu moraju biti pružene sve garancije prava na pravično suđenje, uključujući i pravo na donošenje odluke u razumnom roku u krivičnom postupku. Umjesto posebnog obrazloženja tog zaključka, Ustavni sud se poziva na svoju Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 2130/09 od 28. maja 2010. godine, tačka 47 (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

Period koji se uzima u obzir

43. U skladu s praksom Evropskog suda, početak relevantnog perioda u krivičnim stvarima pri ocjeni razumnoga roka vezuje se za trenutak u kojem je lice u pitanju postalo svjesno da je osumnjičeno za krivično djelo, jer od tog momenta ima interes da o postojanju te sumnje sud donese odluku. Takvo određivanje relevantnog perioda očigledno je u slučajevima u kojim je hapšenje prethodilo formalnoj optužbi (vidi Evropski sud, Wemhoff protiv Njemačke, Presuda broj 2122/64 od 27. juna 1968. godine, stav 19, Dobbertin protiv Francuske, Presuda broj 13089/87 od 25. februara 1993. godine, st. 9. i 138). Dalje, za kraj relevantnog perioda uzima se trenutak u kojem je okončana nesigurnost u pogledu pravne pozicije lica koje je u pitanju. U tom smislu, Evropski sud i u krivičnim i u građanskim stvarima primjenjuje jednake kriterije. Pri tome u krivičnom postupku odluka o optužnici, odnosno oslobađanje od optužbe ili odbacivanje optužbe moraju biti konačni. Najzad, konačno odlučenje o optužbi može predstavljati i odustajanje od daljnjeg vođenja krivičnog postupka (vidi Wemhoff, stav 18).

44. Ustavni sud zapaža da je u postupku prva mjera koja je implicirala tvrdnju da je apelant počinio krivično djelo preduzeta 2. juna 2014. godine kada je apelant upoznat o činjenici da se protiv njega vodi istraga i kada je saslušan u svojstvu osumnjičenog. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zapaža da istražni postupak traje godinu dana, računajući od momenta kada je apelant saslušan u svojstvu osumnjičenog, te da je još u toku.

Analiza dužine trajanja postupka

45. U pogledu složenosti postupka, Ustavni sud zapaža da se radi o istrazi koja se vodi i protiv više drugih osumnjičenih lica, i to za više težih krivičnih djela sa više krivičnopravnih radnji (prema navodima Tužilaštva preko stotinu krivičnopravnih radnji osumnjičenih), u kojoj je potrebno prikupiti veći broj dokaza. Shodno tome, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o složenoj istrazi.

46. U vezi s apelantovim ponašanjem, Ustavni sud ne može zaključiti da je apelant svojim radnjama utjecao na odugovlačenje postupka.

47. Međutim, apelant smatra da Tužilaštvo u konkretnom slučaju vodi istragu bez bilo kakvih pomaka. U odnosu na ponašanje Tužilaštva, Ustavni sud zapaža da, nasuprot apelantovim navodima, iz rješenja Suda BiH donesenih u postupku redovne kontrole opravdanosti daljnje primjene izrečenih mjera zabrane od 24. decembra 2014. godine, 27. februara 2015. godine i 4. maja 2015. godine proizlazi da je Tužilaštvo obavijestilo taj sud da je u dotadašnjem toku istrage u konkretnom predmetu identificiralo i saslušalo trideset i tri svjedoka, te da u saradnji sa Graničnom policijom BiH, u svrhu identifikacije i saslušanja preostalih svjedoka i utvrđivanja tačnih novčanih iznosa koje su osumnjičeni primali kao imovinsku korist prilikom izvršenja krivičnih djela za koja se terete, vrši analizu cjelokupnog audio i videomaterijala dobijenog primjenom posebnih istražnih radnji (u konkretnom slučaju radi se o 15 CD-ova audio i videozapisa), koju završava i da se istraga nalazi u završnoj fazi. Shodno tome, Ustavni sud smatra da Tužilaštvo u konkretnom slučaju kontinuirano preduzima određene procesne radnje s ciljem okončanja istrage.

48. Dalje, Ustavni sud ukazuje na to da je u ZKPBiH primjenom principa akuzatornosti utvrđeno da je odluka o pokretanju, obustavljanju i okončanju istrage u isključivoj nadležnosti tužioca. Također, tužilac, u skladu sa zakonom, ima zakonsku obavezu da preduzme krivično gonjenje kada postoje dokazi da je počinjeno krivično djelo, te da vodi računa o rasvjetljavanju činjenica koje terete osumnjičenog, ali i onih koje mu idu u prilog. Najzad, član 225. stav 3. ZKPBiH regulira da će Kolegij Tužilaštva preduzeti mjere radi okončanja istrage u situaciji kada istraga nije okončana nakon šest mjeseci od donošenja naredbe o provođenju istrage.

49. Ustavni sud je svjestan činjenice da zakonom nije propisano koliko istraga može trajati, odnosno do kada mora biti okončana i u slučaju kada Kolegij Tužilaštva preduzme potrebne mjere i radnje u smislu člana 225. stav 3. ZKPBiH. Međutim, tumačenje navedenih zakonskih rješenja kao pravo Tužilaštva da istragu može voditi neograničeno dugo bilo bi suprotno jednom od osnovnih prava osumnjičenog, odnosno optuženog, utvrđenih u članu 13. ZKPBiH, kojim je regulirano pravo osumnjičenog, odnosno optuženog, da u najkraćem razumnom roku bude izveden pred sud i da mu bude suđeno bez odgađanja. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je proteklo šest mjeseci na koje upućuje član 225. stav 3. ZKPBiH, a iz predočenog Ustavnom sudu ne može se zaključiti zašto Kolegij Tužilaštva nije postupio prema toj izričitoj zakonskoj odredbi i preduzeo mjere i radnje radi okončanja istrage, niti takvo postupanje smatra opravdanim.

50. Ipak, razmatrajući da li navedeno vrijeme istrage zadovoljava standarde prava na pravično suđenje u razumnom roku, Ustavni sud mora imati u vidu da se radi o opsežnoj istrazi zbog postojanja osnova sumnje da su apelant i više drugih lica počinili više krivičnih djela vršeći više krivičnopravnih radnji, što iziskuje utvrđivanje svake radnje (prema navodima Tužilaštva, njih preko stotinu). Osim toga, Ustavni sud zapaža da je u postupku potrebno izvršiti analizu cjelokupnog audio i videomaterijala dobijenog primjenom posebnih istražnih radnji (15 CD-ova audio i videozapisa), kako bi se utvrdio identitet svih svjedoka, zatim ih saslušati, te utvrditi tačne novčane iznose koje su osumnjičeni primali kao imovinsku korist stečenu izvršenjem krivičnih djela, a sve radi rasvjetljavanja predmeta i utvrđivanja postojanja elemenata krivičnog djela. Ustavni sud ukazuje na to da navedeno iziskuje dosta vremena i napora Tužilaštva, pa zbog toga Ustavni sud smatra da, iako istraga traje godinu dana, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, nasuprot apelantovim navodima, ipak, nije prekršeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na slobodu kretanja i prebivališta

51. Član II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

m) Pravo na slobodu kretanja i prebivališta.

52. Član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:

Svako ko se zakonito nalazi na teritoriji jedne države ima, na toj teritoriji, pravo na slobodu kretanja i slobodu izbora boravišta.

Svako je slobodan da napusti bilo koju zemlju, uključujući i vlastitu.

Nikakva ograničenja ne mogu se postaviti u odnosu na ostvarivanje ovih prava osim onih koja su u skladu sa zakonom i koja su nužna u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti ili javne sigurnosti, radi očuvanja javnog poretka, za sprječavanje kriminala, za zaštitu morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

53. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima, koja su donesena u postupku obavezne redovne procjene opravdanosti mjera zabrane, povrijeđeno pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, i to u odnosu na mjeru zabrane putovanja iz člana 126. ZKPBiH.

54. Ustavni sud ukazuje na to da član II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju daju pravo na slobodu kretanja i izbora prebivališta svakome ko zakonito boravi na teritoriji određene države, te, osim toga, daju pravo svakome da napusti bilo koju zemlju, uključujući i vlastitu. Međutim, stav 3. člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju propisuje da se sloboda kretanja može ograničiti ako je navedeno u interesu nacionalne sigurnosti ili javne sigurnosti, radi očuvanja javnog poretka, za sprječavanje kriminala, za zaštitu morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

55. Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj odluci (Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5314/14 od 14. maja 2015. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) konstatirao da iz prakse Ustavnog suda i Evropskog suda citirane u toj odluci proizlazi da se isto činjenično i pravno pitanje odnosno pitanje mjera zabrane može razmatrati u okviru standarda dva posebna prava, prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju i prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, a sve s ciljem efikasnije i afirmativnije zaštite ljudskih prava i sloboda iz Ustava BiH i Evropske konvencije, pa je, imajući u vidu da se apelant pozvao na navodnu povredu člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, ispitao je li u konkretnom predmetu došlo do miješanja u apelantovo pravo na slobodu kretanja. S obzirom na to da je apelant ukazao na navodnu povredu člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud će ispitati je li u konkretnom predmetu došlo do miješanja u njegovo pravo na slobodu kretanja.

56. U slučaju da zaključi da je došlo do miješanja, Ustavni sud ukazuje na to da bi dalje morao utvrditi da li je miješanje opravdano, tj. da li je (a) predviđeno zakonom, (b) u javnom interesu i (c) u skladu s principom proporcionalnosti.

57. U konkretnom slučaju osporenim rješenjima utvrđeno je da je zbog postojanja činjenica i okolnosti koje ukazuju na to da bi apelant mogao pobjeći, sakriti se ili otići u nepoznato mjesto i tako postati nedostupan organima krivičnog gonjenja i dalje opravdana primjena mjere zabrane putovanja za apelanta. Iz navedenog nesumnjivo proizlazi da je tim rješenjima ograničena apelantova sloboda kretanja, čime je svakako došlo do miješanja u apelantovo pravo iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.

58. Dalje, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi osporene odluke zasnovali na odredbama člana 126. ZKPBiH, kojima su propisani uvjeti pod kojima sud može izreći mjeru zabrane putovanja. Imajući u vidu sadržaj citirane zakonske odredbe, te uzimajući u obzir da je odredbama člana 126.b ZKPBiH propisan postupak izricanja, te trajanje i kontrola opravdanosti primjene mjera zabrane, Ustavni sud smatra da su osporene odluke donesene u skladu sa ZKPBiH. Pri tome, Ustavni sud ukazuje i na to da je ZKPBiH objavljen u službenim glasilima, dakle, dostupan građanima, te da na jasan način regulira pitanja izricanja i produžavanja mjera zabrane, iz čega proizlazi da je miješanje u apelantovo pravo na slobodu kretanja izvršeno na osnovu zakona koji ispunjava standarde Evropske konvencije u pogledu jasnoće i transparentnosti, odnosno zakonitosti.

59. Zatim, imajući u vidu da kriminal, pogotovo organizirani, predstavlja opasnost za svako demokratsko društvo, Ustavni sud smatra da je navedena mjera bila neophodna radi sprječavanja kriminala. Dalje, Ustavni sud zapaža da je prema osporenim rješenjima trajanje mjere zabrane putovanja (koja je izrečena rješenjem od 6. juna 2014. godine) u konkretnom slučaju produženo za još najviše dva mjeseca, odnosno do 4. jula 2015. godine, budući da je, prema članu 126.b stav 6. ZKPBiH, sud dužan da svaka dva mjeseca ispita da li je primijenjena mjera još uvijek potrebna. Dakle, imajući u vidu period u kojem je mjera zabrane na snazi prema osporenim rješenjima, te imajući u vidu trajanje te mjere zabrane prije donošenja osporenih rješenja, kao i težinu krivičnih djela koja su apelantu stavljena na teret, Ustavni sud smatra da, nasuprot apelantovim navodima, osporenim rješenjima ipak nije narušena ravnoteža, tj. da postoji proporcionalnost između ograničenja apelantovog prava na slobodu kretanja i legitimnog interesa koji se ogleda u dosljednoj primjeni ZKPBiH. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantovi navodi da mu je povrijeđeno pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju nisu osnovani.

VIII. Zaključak

60. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije iako istraga u krivičnom postupku traje godinu dana i još uvijek nije okončana, budući da se radi o složenoj istrazi protiv više lica u kojoj je potrebno preduzeti velik broj radnji i saslušati veći broj svjedoka.

61. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju kada je to njegovo pravo ograničeno u zakonitom postupku, na osnovu relevantnih odredaba ZKPBiH, izricanjem mjera koje su neophodne u demokratskom društvu radi sprječavanja kriminala i kojima nije narušen princip proporcionalnosti na apelantovu štetu.

62. Na osnovu člana 18. st. (1) i (3) tačke c) i l) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

63. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.