Službeni glasnik BiH, broj 18/20

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1889/18, rješavajući apelaciju "Petrol BH Oil Company" d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. februara 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. "Petrol BH Oil Company" d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Branko Marić, advokat iz Sarajeva, podnio je 27. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 U 022449 17 Uvp od 25. januara 2018. godine, S1 3 U 022450 17 Uvp od 25. januara 2018. godine, S1 3 U 022439 17 Uvp od 24. januara 2018. godine, S1 3 U 022462 17 Uvp od 24. januara 2018. godine, S1 3 U 022436 17 Uvp od 24. januara 2018. godine, S1 3 U 022430 18 Uvp od 23. januara 2018. godine, S1 3 U 022472 17 Uvp od 24. januara 2018. godine, S1 3 U 022432 17 Uvp od 24. januara 2018. godine, S1 3 U 022437 17 Uvp od 7. februara 2018. godine, S1 3 U 022445 17 Uvp od 7. februara 2018. godine, S1 3 U 022447 17 Uvp od 12. februara 2018. godine, S1 3 U 023728 18 Uvp od 12. februara 2018. godine, S1 3 U 022463 17 Uvp od 7. februara 2018. godine, S1 3 U 022467 17 Uvp od 12. februara 2018. godine, S1 3 U 022954 18 Uvp od 27. februara 2018. godine, S1 3 U 022446 18 Uvp od 7. marta 2018. godine, S1 3 U 022444 18 Uvp od 15. marta 2018. godine, S1 3 U 022442 18 Uvp od 15. marta 2018. godine, S1 3 U 022968 18 Uvp od 20. marta 2018. godine, S1 3 U 023735 18 Uvp od 20. marta 2018. godine i S1 3 U 022431 17 Uvp od 24. januara 2018. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH, Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) i Regionalnog centra Mostar Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: RC Mostar) zatraženo je 7. augusta 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Sud BiH je odgovor na apelaciju dostavio 14. augusta 2019. godine, a tužena 22. augusta 2019. godine. RC Mostar nije dostavio odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Prethodni postupak

5. Presudom Suda BiH broj S1 3 U 013579 13 U od 10. decembra 2014. godine uvažena je apelantova tužba u upravnom sporu protiv konačnog rješenja tužene kojim je odbijen apelantov zahtjev za oslobađanje od plaćanja putarine prilikom uvoza lož ulja za potrebe termoelektrane i obavezan apelant na njeno plaćanje zajedno s PDV-om. Navedenom presudom Sud BiH je poništio pobijana upravna rješenja i predmet vratio na ponovno rješavanje.

6. U ponovnom postupku Rješenjem RC Mostar broj 03/6-2/III-UP/I-18-3-977/12-PT od 3. februara 2015. godine obustavljen je daljnji postupak i ujedno odobren povrat uplaćenih indirektnih poreza (u iznosu od 10.349,27 KM) i zatezne kamate.

Postupak u kojem je donesena osporena Presuda Suda BiH broj S1 3 U 022449 17 Uvp od 25. januara 2018. godine

7. Apelant je 26. maja 2015. godine RC Mostar podnio zahtjev da mu se isplati zatezna kamata za period u kojem je tužena nezakonito koristila njegova novčana sredstva, koji je zasnivao na navedenom rješenju od 3. februara 2015. godine.

8. Rješenjem RC Mostar broj 03/6-2/IIIUP/l-18-3-714/15 od 14. augusta 2015. godine odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za isplatu zatezne kamate na osnovu rješenja od 3. februara 2015. godine.

9. Rješenjem tužene broj 01/4-1-UP/II-600/15 od 13. juna 2016. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv rješenja RC Mostar od 14. augusta 2015. godine.

10. Protiv navedenog rješenja tužene od 13. juna 2016. godine apelant je podnio tužbu (upravni spor) Sudu BiH. Odlučujući o tužbi, Vijeće za upravne sporove Suda BiH je Presudom broj S1 3 U 022449 16 U od 10. novembra 2017. godine odbilo apelantovu tužbu kao neosnovanu. U obrazloženju presude je navedeno da je osporeno rješenje doneseno primjenom odredbe člana 1. Zakona o postupku indirektnog oporezivanja i člana 234. stav 1. Zakona o carinskoj politici. Prema ocjeni Vijeća za upravne sporove, za pravilno odlučivanje o zakonitosti konačnog upravnog akta u konkretnoj upravnoj stvari je od ključnog značaja datum izvršenog povrata nezakonito naplaćenih uvoznih dažbina od strane tužene. Tužena je pravilno zaključila da se zatezne kamate isplaćuju samo ukoliko odluka o odobravanju povrata dažbina nije izvršena u roku od tri mjeseca od dana donošenja te odluke u smislu odredbe člana 234. stav 1. Zakona o carinskoj politici. Dalje je utvrđeno da je odluka kojom je apelantu odobren povrat dažbina donesena 3. februara 2015. godine u ukupnom iznosu od 10.349,27 KM, kao i da se iz dokaza u spisu – dnevnik uplata za period od 1. do 31. marta 2015. godine vidi da je povrat iznosa od 10.349,27 KM izvršen 27. marta 2015. godine na apelantov račun, a što znači da je isplata potraživanog iznosa izvršena apelantu u roku od tri mjeseca koji je propisan članom 234. stav 1. Zakona o carinskoj politici. Vijeće za upravne sporove je smatralo da je rješenje tužene pravilno i zakonito kada je tužena zaključila da se u konkretnom slučaju nisu stekli uvjeti za isplatu zatezne kamate s obzirom na to da je u postupku utvrđeno da je rješenje kojim je odobren povrat plaćenih dažbina i zatezne kamate izvršeno u roku od tri mjeseca od dana donošenja. Zaključeno je da je u predmetnom slučaju pravilno primijenjena odredba člana 234. Zakona o carinskoj politici, a ne odredba člana 16. Zakona o postupku indirektnog oporezivanja. U odnosu na apelantov prigovor da se PDV i putarine ne mogu smatrati carinskim dažbinama utvrđeno je da se i PDV i putarine kao indirektni porezi, kada se plaćaju pri uvozu, smatraju uvoznim dažbinama, a što proizlazi iz člana 4. stav 1. tačka 7. Zakona o carinskoj politici. Navedenom odredbom je propisano da uvozne dažbine znače carine i druge dažbine s jednakim efektom kao carinske dažbine naplative pri uvozu robe. Nadalje, odredbom člana 63. stav 2. Zakona o PDV-u propisano je da kod uvoza robe obračunavanje, naplaćivanje i plaćanje PDV-a nadzire tužena u skladu s carinskim propisima kao da PDV predstavlja uvoznu carinsku dažbinu. U konkretnom slučaju, kako je zaključeno, primjenjuju se propisi iz oblasti carinske politike, gdje je lex specialis Zakon o carinskoj politici, koji je u konkretnom slučaju i primijenjen.

11. Apelant je protiv navedene presude Vijeća za upravne sporove podnio zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke. Odlučujući o zahtjevu, apelaciono vijeće Suda BiH je Presudom broj S1 3 U 022449 17 Uvp od 25. januara 2018. godine zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke odbilo kao neosnovan.

12. U obrazloženju presude apelaciono vijeće je istaklo da je prilikom zauzimanja stava da li u konkretnom slučaju treba primijeniti odredbu člana 234. Zakona o carinskoj politici ili odredbu člana 16. Zakona o postupku indirektnog oporezivanja pošlo od utvrđenja prednosti primjene zakona koji je lex specialis u datom slučaju (lex specialis derogat lex generalis). Dalje je istaknuto da je Zakon o carinskoj politici lex specialis propis za oblast carinske politike, koji provodi Uprava za indirektno oporezivanje, u skladu sa članom 2. stav 2. Zakona. Dalje je istaknuto da je članom 4. stav 1. tačka 7. Zakona propisano da uvozne dažbine znače carine i druge dažbine s podjednakim efektom kao carinske dažbine naplative pri uvozu robe, ali ne uključujući naknade i troškove za izvršene usluge. Odredbom člana 239. navedenog zakona propisano je da je ovaj zakon, uključujući i njegov prilog, u potpunosti obavezujući i direktno se primjenjuje na carinskom području BiH, kao i da, prema stavu 2. istog člana, ovaj zakon ima jaču snagu u odnosu na sve druge propise Bosne i Hercegovine koji reguliraju oblast carinske politike. U predmetnom slučaju, kako je zaključeno, osnovno pitanje na koje je neophodno odgovoriti jeste da li se PDV i putarina naplaćeni prilikom uvoza robe tretiraju kao uvozne dažbine u smislu Zakona o carinskoj politici ili isključivo kao indirektni porezi u smislu Zakona o postupku indirektnog oporezivanja.

13. Apelaciono vijeće je smatralo da iz rješenja tužene od 3. februara 2015. godine, kojim je obustavljen postupak izmjene podataka i naknadne naplate indirektnih poreza od apelanta i ujedno odobren povrat uplaćenih indirektnih poreza i zatezne kamate, proizlazi da je tužena odlučila na naprijed navedeni način na osnovu člana 229. Zakona o carinskoj politici, dakle, tužena kao organ nadležan za provođenje predmetnog zakona je PDV i putarine u konkretnoj pravnoj stvari tretirala kao uvozne dažbine. Imajući u vidu odredbu člana 4. stav 1. tačka 7. Zakona o carinskoj politici, apelaciono vijeće je zaključilo da je nesporno da su PDV i putarina u konkretnoj pravnoj stvari druge dažbine naplaćene pri uvozu robe. Stoga je, prema ocjeni apelacionog vijeća, isključivo sporno pitanje da li PDV i putarina kao druge dažbine imaju podjednak efekt kao i carinske dažbine. U konkretnom slučaju ključan ugao posmatranja za apelanta je individualni ekonomski efekt dažbina. Imajući u vidu da su predmetne dažbine naplaćene od strane istog organa, u istom vremenskom periodu, na osnovu iste odluke, prema ocjeni apelacionog vijeća, za apelanta proizvodi podjednak efekt naplata carina, kao i PDV-a, te putarine.

14. U obrazloženju odluke apelaciono vijeće je dalje navelo da su odredbom člana I/4. Ustava BiH propisane slobode kretanja u ekonomiji (sloboda kretanja roba, usluga, kapitala i ljudi), te da je predmetna odredba načelno istovjetna odredbi člana 14. Ugovora o osnivanju Evropske zajednice. Dalje je istaknuto da je Ustavni sud Odlukom broj U 68/02 ukazao da se pri tumačenju člana I/4. Ustava BiH koristi Ugovor o osnivanju Evropske zajednice i praksa Evropskog suda pravde. To znači, kako je smatralo apelaciono vijeće, da se pri tumačenju normi iz oblasti poreza i carina (ekonomska sloboda iz člana I/4. Ustava BiH) nacionalni pravni propis tumači u skladu s pravom Evropske unije, ali poštujući zabranu contra legem tumačenja. Dakle, ako je pravni propis neprecizan ili ostavlja prostor višeznačnom tumačenju, nacionalni organ (sud) će od više mogućih tumačenja uvijek odabrati tumačenje u skladu s praksom Evropskog suda pravde jer ga na to obavezuje najviši nacionalni pravni akt. Dodatno, Bosna i Hercegovina je država koja se nalazi na evropskom putu (ulaska u Evropsku uniju) i koja je potpisala i ratificirala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju s evropskim zajednicama. Odredbom člana 70. Sporazuma propisano je da će BiH usklađivati svoje postojeće i buduće zakonodavstvo s pravnom stečevinom Evropske unije (Zajednice). Apelaciono vijeće je zaključilo da iz navedenog proizlazi da se praksa Evropskog suda pravde u tačno određenim oblastima može primjenjivati u nacionalnom pravu BiH kao metod tumačenja nacionalnog propisa. Također je istaknuto da je Evropski sud pravde u predmetu broj 24/68, Komisija evropskih zajednica protiv Republike Italije, zaključio: "Jednak efekt kao i carine ima svako jednostrano finansijsko opterećenje nametnuto zbog prelaska granice robe, koje nije carina u užem smislu, nezavisno od njenog naziva i načina naplaćivanja." Prema tome, kako je zaključilo apelaciono vijeće, zaključak da je PDV i putarinu, isključivo ukoliko su naplaćeni prilikom uvoza robe, moguće tretirati kao uvozne dažbine u smislu carinskog opterećenja u skladu je i sa evropskim pravom.

15. U vezi s apelantovim prigovorom o povredi ustavnog načela zabrane diskriminacije, apelaciono vijeće je istaklo da u okviru antidiskriminacionog testa apelant uporednu grupu nalazi u kategoriji lica koja su obuhvaćena članom 16. Zakona o postupku indirektnog oporezivanja, kojima bi za naplaćeni PDV i putarine pripadalo pravo i na zatezne kamate. Dakle, apelant uporednom grupom smatra lica koja plaćaju PDV i putarinu kao i on, ali primjenom drugog pravnog propisa. Apelaciono vijeće je ocijenilo da predmetna kategorija lica ne predstavlja uporednu grupu u smislu antidiskriminacionog testa jer PDV i putarina naplaćeni prilikom uvoza robe potpadaju pod kategoriju uvoznih dažbina, i samim tim pod primjenu Zakona o carinskoj politici, dok se na PDV i putarine koji su redovno naplaćeni primjenjuje drugi pravni propis, odnosno Zakon o postupku indirektnog oporezivanja. Budući da je utvrdio nepostojanje relevantne uporedne grupe u odnosu na koju apelant trpi negativne posljedice u smislu prava na imovinu, a imajući u vidu stav Evropskog suda za ljudska prava iz presude Burden protiv Ujedinjenog Kraljevstva da države, u načelu, imaju slobodno polje procjene/slobodan prostor da primjenjuju različita pravila i time različito uređuju oblast porezne politike, apelaciono vijeće je zaključilo da je neosnovan apelantov prigovor o povredi prava na zabranu diskriminacije u vezi s pravom na imovinu.

Ostale osporene presude

16. Apelant je uz apelaciju dostavio ostalih 20 presuda pobrojanih u izreci ove odluke, koje je Sud BiH donio u postupku vanrednog preispitivanja sudske odluke u periodu od 23. januara do 20. marta 2018. godine. U vezi s tim, apelant je naveo da je, budući da je u svim predmetima okončanim presudama koje se osporavaju predmetnom apelacijom proveden istovjetan postupak, izvedeni isti dokazi, utvrđeno identično činjenično stanje, te data istovjetna pravna argumentacija, dostavio kompletnu dokumentaciju samo za prvi od pobrojanih predmeta.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), nediskriminacija iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

18. U apelaciji je navedeno da je u stotinjak predmeta tužena od apelanta naplatila putarinu i PDV prilikom uvoza dizel goriva za termoelektrane, pogrešno primjenjujući zakon jer po važećim propisima ne postoji obaveza njihovog plaćanja. Dalje je navedeno da je nesporno da su, nakon što je u upravnom sporu poništeno rješenje tužene o naplati putarine i PDV-a, po proteku više od tri godine, naplaćeni iznosi PDV-a i putarine vraćeni apelantu. Pošto je tužena, prema apelantovom mišljenju, nakon nezakonite naplate PDV-a i putarine više od tri godine koristila apelantova sredstva, apelant je podnio zahtjev da mu se isplati kamata za period u kojem je tužena koristila njegova novčana sredstva. Apelant navodi da je tužena u upravnom postupku odbila apelantove zahtjeve, zatim je Sud BiH odbio apelantove tužbe u upravnom sporu, a nakon toga i zahtjeve za preispitivanje sudskih odluka. Istaknuto je da predmetnom apelacijom apelant osporava 21 presudu Suda BiH koju je apelant do tada primio. Pošto je u svim predmetima, okončanim presudama koje se osporavaju predmetnom apelacijom, proveden istovjetan postupak, izvedeni isti dokazi, utvrđeno identično činjenično stanje, te data istovjetna pravna argumentacija, apelant je dostavio kompletnu dokumentaciju samo za prvi od pobrojanih predmeta, dok za sve ostale dostavlja samo po dvije presude Suda BiH iz postupka upravnog spora i postupka za preispitivanje sudske odluke.

19. Apelant dalje ističe da je u svim navedenim presudama jedinstven stav i Suda BiH i tužene da je apelantov zahtjev za plaćanje zateznih kamata tužena osnovano odbila jer prema odredbi člana 4. stav 1. tačka 7. Zakona o carinskoj politici PDV i putarina predstavljaju carinske dažbine, te da se stoga na njih primjenjuje član 234. stav 1. Zakona o carinskoj politici koji propisuje da povrat iznosa uvoznih i izvoznih dažbina ne dovodi do isplaćivanja kamate od strane carinskih organa. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjen član 234. stav 1. Zakona o carinskoj politici. Pored toga, ističe da navedena odredba nije u skladu sa Ustavom BiH i Evropskom konvencijom jer povređuje pravo na imovinu poreznih obveznika u situaciji kada mu je uskraćena mogućnost da ostvari kamatu ili bilo kakvu naknadu za izgubljenu korist koju bi imao po redovnom toku stvari da mu iznosi putarine i PDV-a nisu nezakonito oduzeti. Dalje navodi da je pogrešan zaključak Suda BiH da PDV i putarina predstavljaju carinske dažbine, te da se na njih primjenjuje odredba člana 234. stav 1. Zakona o carinskoj politici, zbog toga što se oni ne mogu svrstati u zakonsku definiciju uvoznih dažbina jer nemaju podjednak efekt kao i carinske dažbine koje su naplative pri uvozu robe. Naveo je da je nesporno da je materija carina regulirana Zakonom o carinskoj politici, materija PDV-a Zakonom o PDV-u, a materija akciza Zakonom o akcizama. U odnosu na PDV, apelant smatra da Zakon o carinskoj politici ne može biti lex specialis i da se na PDV ne mogu primjenjivati posebne odredbe tog zakona kada je ta materija na drugačiji način regulirana Zakonom o PDV-u koji je lex specialis za PDV i koji se na njega mora primijeniti. Obrazloženje koje je navedeno u osporenim presudama kao razlog primjene Zakona o carinskoj politici je, prema apelantovom mišljenju, proizvoljno. U konkretnom slučaju ne radi se o carinskoj politici nego o povratu PDV-a, pa je proizvoljan i neargumentiran stav da se na povrat PDV-a ima primijeniti Zakon o carinskoj politici. Kod PDV-a postoji poseban institut povrata PDV-a i plaćanja zateznih kamata, koji je potpuno nezavisan od toga da li postoji nečija greška, te se pravo na zateznu kamatu zasniva isključivo na činjenici da je tužena koristila apelantov novac, te da nije na vrijeme izvršila njegov povrat. Konačno postoji i određena vrsta diskriminacije jer u situaciji kada se, uprkos postojanju jedinstvenih propisa, uspostavljaju različita pravila za vraćanje PDV-a i plaćanje zatezne kamate u odnosu na robu iz inostranstva i robu proizvedenu u BiH, očigledno proizlazi da su uvoznici diskriminirani jer proizvođači istovjetne robe u BiH ne mogu nikada doći u situaciju u kojoj se sada nalazi apelant, tj. da se njihova sredstva zadržavaju tri godine, i to greškom tužene, a da mu se osporava pravo na naplatu zatezne kamate.

20. Apelant predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju, utvrdi da postoji povreda navedenih ustavnih prava, ukine osporene presude i predmet vrati Sudu BiH koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku.

b) Odgovor na apelaciju

21. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju istakao da u odnosu na navedene povrede ustavnih prava, razlozi koje je apelant naveo u apelaciji nisu osnovani, te da je osporena odluka apelacionog vijeća Suda BiH donesena pravilnom primjenom materijalnog prava.

22. U odgovoru na apelaciju tužena je navela da stav Suda BiH iznijet u osporavanoj presudi (koji je iznesen i u presudi Upravnog vijeća istog suda, kao i u rješenjima UIO) da se PDV i putarina naplaćeni pri uvozu robe u carinsko područje BiH imaju smatrati uvoznim dažbinama u smislu primjene carinskih propisa – Zakona o carinskoj politici BiH i podzakonskih propisa donesenih u skladu s navedenim zakonom sasvim jasno i nedvosmisleno proizlazi iz zakonskih odredbi na koje se Sud BiH pozvao. Istaknuto je da iz navedenih zakonskih odredbi proizlazi da PDV i putarina pri uvozu robe predstavljaju uvozne dažbine u smislu primjene zakonskih propisa, te da se njihov obračun i naplata vrši u skladu s carinskim propisima, te se shodno tome i na povrat PDV-a i putarine, naplaćenih prilikom uvoza robe, imaju primjenjivati Zakon o carinskoj politici BiH i podzakonski akti donijeti u skladu s navedenim zakonom, a ne propisi na koje se apelant poziva. Apelant, i pored jasnih propisa i objašnjenja Suda BiH iznesenog u presudi, ponavlja da se PDV i putarine ne mogu svrstati u uvozne dažbine jer nemaju podjednak efekt kao carinske dažbine pri uvozu robe, te što Zakon o PDV-u i Zakon o akcizama definiraju i PDV i putarinu kao poreze koji se plaćaju na potrošnju ili promet robe koja podliježe plaćanju ovih obaveza, zanemarujući da se u konkretnom radi o dažbinama plaćenim pri uvozu robe. Naime, Sud BiH je u presudi jasno naveo da se odgovor na pitanje da li se PDV i putarine mogu tretirati kao dažbine jednakog učinka/efekta kao carine nalazi u zaključku Evropskog suda pravde u predmetu broj 24/68, Komisija evropskih zajednica protiv Republike Italije. Tužena kao učesnik u postupku, također, nalazi da je proizvoljna i netačna apelantova tvrdnja da Sud i UIO nastoje opravdati tezu da postoje nekakve dvije različite vrste PDV-a, za koje postoje nekakva različita pravila o prikupljanju i povratu, te da apelant očigledno ne prepoznaje razliku u pogledu primjene propisa kod obračuna, naplate i povrata PDV-a prilikom uvoza robe i obračuna, naplate i povrata PDV-a prilikom prometa dobara i usluga, a koja je jasno definirana navedenim zakonskim odredbama. Budući da su apelantu kao uvozniku robe u carinskom upravnom postupku rješenjem Odsjeka za carinske poslove RC Mostar vraćeni PDV i putarina u skladu sa članom 229. Zakona o carinskoj politici, to se, pošto je po tom osnovu povrat i odobren, u pogledu zatezne kamate može primijeniti isključivo član 234. Zakona o carinskoj politici, a ne drugi propisi na koje se apelant pozvao. U vezi s tim, opravdano se postavlja pitanje kako to da apelant, ukoliko smatra da se u konkretnoj pravnoj stvari ne može primijeniti Zakon o carinskoj politici u pogledu odredbi o zateznoj kamati na izvršeni povrat sredstava plaćenih na ime PDV-a i putarine, nije osporavao rješenje kojim mu je odobren povrat na osnovu člana 229. Zakona o carinskoj politici, a na osnovu kojeg rješenja je i podnio zahtjev za isplatu zatezne kamate. Navedeno ukazuje da apelant traži selektivnu primjenu Zakona o carinskoj politici, odnosno prihvaća primjenu navedenog zakona kada mu to odgovara (kada mu se vrši povrat sredstava na ime uplaćenog PDV-a i putarine, osnovom člana 229), ali osporava primjenu istog zakona kada mu to ne ide u prilog (primjena odredbi o zateznoj kamati na iznos vraćenih sredstava, odnosno člana 234).

V. Relevantni propisi

23. Zakon o carinskoj politici Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 57/04, 51/06, 93/08, 54/10 i 76/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2. stav (2)

2. Ovaj zakon provodi Uprava za indirektno oporezivanje (u daljnjem tekstu: Uprava).

Član 4. stav (1) tačka 7.

U primjeni ovog zakona, pojmovi imaju sljedeće značenje:

[…]

(7) "Uvozne dažbine" znače carine i druge dažbine s podjednakim efektom kao carinske dažbine naplative pri uvozu robe, ali ne uključujući naknade i troškove za izvršene usluge.

[…]

Član 229.

1. Uvozne ili izvozne dažbine vraćaju se ako se utvrdi da, prilikom njihovog plaćanja, iznos takvih dažbina nije bio zakonski potraživan ili ako je taj iznos bio knjižen suprotno odredbama člana 213. stav 2. ovog zakona.

Od naplate uvoznih ili izvoznih dažbina odustaje se ako se utvrdi da prilikom njihovog knjiženja iznos tih dažbina nije bio zakonski potraživan ili ako je taj iznos bio knjižen suprotno odredbama člana 213. stav 2. ovog zakona.

Nikakav povrat ili odustajanje od naplate uvoznih ili izvoznih dažbina ne odobrava se kada su činjenice koje su dovele do plaćanja ili knjiženja iznosa koji nije bio zakonski potraživan nastale kao posljedica namjernog postupka zainteresiranog lica.

2. Uvozne ili izvozne dažbine vraćaju se ili se odustaje od njihove naplate nakon podnošenja zahtjeva odgovarajućem carinskom uredu u roku od tri godine od dana kada je dužnik bio obaviješten o iznosu tih dažbina.

Taj vremenski rok produžava se ako zainteresirano lice pruži dokaze da je bilo spriječeno da podnese svoj zahtjev u navedenom roku zbog nepredviđenih okolnosti ili više sile.

Kada u roku sami carinski organi otkriju da postoji jedna ili druga situacija koja je opisana u stavu 1. ovog člana, oni na svoju inicijativu vrše povrat i odustaju od naplate dažbine.

Član 234.

1. Povrat iznosa uvoznih ili izvoznih dažbina ili kamate ili zatezne kamate koja je naplaćena prilikom plaćanja takvih dažbina ne dovodi do isplaćivanja kamate od strane carinskih organa. Međutim, kamata se isplaćuje kada odluka za odobravanje zahtjeva za povrat nije izvršena u roku od tri mjeseca od dana donošenja te odluke.

2. Iznos kamate iz stava 1. ovog člana obračunava se tako da bude jednak iznosu koji bi se zaračunao u tu svrhu na berzi ili finansijskom tržištu BiH.

Član 239. st. (1) i (2)

1. Ovaj zakon, uključujući i njegov prilog, u potpunosti je obavezujući i direktno se primjenjuje na carinskom području BiH.

2. Ovaj zakon ima jaču pravnu snagu u odnosu na druge BiH propise, koji reguliraju oblast carinske politike.

24. Zakon o postupku indirektnog oporezivanja ("Službeni glasnik BiH" br. 89/05 i 100/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.
(Osnovni princip)

(1) Ovim zakonom uređuje se postupak utvrđivanja, naplate i kontrole indirektnih poreza i poreski prekršaji.

(2) Postupak provođenja i izvršavanja aktivnosti iz oblasti carinskih dažbina reguliran je Zakonom o carinskoj politici u Bosni i Hercegovini ("Sl. glasnik BiH", br. 57/04 i 12/05) i supsidijarno ovim zakonom.

Član 13. stav (1)
(Obaveze UIO)

(1) UIO je obavezan poreskom obvezniku izvršiti povrat novčanih sredstava, saglasno odredbama ovog zakona, i to:

a) izvršiti povrate koji proizilaze iz propisa za svaki indirektni porez,

b) izvršiti povrat neosnovano izvršenih uplata,

c) izvršiti povrat troškova za garancije i

d) plaćanje zatezne kamate.

Član 16.
(Povrat zatezne kamate i troškova garancija u slučajevima poništenog iznosa duga)

(1) Kada su iznosi plaćeni ili garancije podnesene da bi se spriječilo izvršenje rješenja, UIO će izvršiti povrat plaćenog iznosa ili troškova garancije ako su rješenje ili iznos duga poništeni rješenjem UIO ili od nadležnog suda. Povrat se vrši s obračunatom zateznom kamatom od dana kada je iznos ili trošak garancije plaćen.

(2) Troškovi garancije i njihovo plaćanje dokumentiraju se dokazima koje izdaje davalac garancije. UIO će prihvatiti traženi iznos ako ga smatra razumnim u poređenju s uobičajenim tržišnim cijenama koje se traže za ovakve garancije.

(3) Odredbe iz ovog člana ne primjenjuju se na druge slučajeve garancija koje su podnesene za osiguranje obaveza po osnovu indirektnih poreza ili iznosa duga.

25. Zakon o porezu na dodatu vrijednost ("Službeni glasnik BiH" br. 9/05, 35/05, 100/08 i 33/17) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.
Predmet oporezivanja

PDV se, u skladu s odredbama ovog zakona, plaća na:

1. promet dobara i usluga (u daljem tekstu: promet dobara i usluga) koje poreski obveznik, u okviru obavljanja svojih djelatnosti, izvrši na teritoriji Bosne i Hercegovine uz naknadu;

2. uvoz dobara u Bosnu i Hercegovinu.

Član 11.
Uvoz dobara

"Uvoz dobara" je svaki unos dobara u carinsko područje Bosne i Hercegovine.

PDV se obračunava na sva dobra koja se uvoze.

Izuzetno od odredbe stava 2. ovog člana, PDV se ne obračunava na dobra za koja je odmah po unošenju u Bosnu i Hercegovinu dato odobrenje za privremeno uskladištenje, carinski odobreni postupak ili upotrebu dobara prema članu 30. stav 1. tačka 2. ovog zakona, a za koja je pokrenut postupak privremenog uvoza uz oslobađanje od plaćanja uvoznih poreza, odnosno carinski postupak prijevoza.

Član 63. stav (2)
Nadzor obračunavanja, plaćanja i naplate PDV-a

Kod uvoza robe, obračunavanje, naplaćivanje i plaćanje PDV-a nadzire UIO u skladu sa carinskim propisima kao da PDV predstavlja uvoznu carinsku dažbinu.

VI. Dopustivost

26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je 21 presuda Suda BiH pobrojana u izreci ove odluke. Apelant je uz apelaciju dostavio 21 presudu koju osporava apelacijom. Članom 21. stav (2) Pravila Ustavnog suda propisano je, pored ostalog, da apelacija iz člana VI/3.b) Ustava BiH treba sadržavati odluku suda u BiH koja se osporava, odredbe Ustava i/ili međunarodnih dokumenata o ljudskim pravima koje se primjenjuju u BiH za koje apelant smatra da su povrijeđene, kao i navode, činjenice i dokaze na kojima se apelacija zasniva. Imajući u vidu navedenu odredbu, Ustavni sud zapaža da je apelant dostavio osporene presude Suda BiH, kao i da je naveo da je u svim predmetima okončanim presudama koje se osporavaju predmetnom apelacijom proveden istovjetan postupak, utvrđeno identično činjenično stanje, te data istovjetna pravna argumentacija, odnosno da sve presude osporava iz istih razloga navedenih u predmetnoj apelaciji.

29. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je predmetnom apelacijom osporena 21 navedena presuda, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporene presude apelant je primio u periodu od 26. januara 2018. do 23. marta 2018. godine, a apelacija je podnesena 27. marta 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

31. Apelant osporava navedene odluke Suda BiH tvrdeći da su mu tim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, nediskriminacija iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

33. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

34. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom predmetu apelant pred organima uprave i Sudom BiH tražio isplatu zatezne kamate na iznose indirektnih poreza koji su mu vraćeni rješenjem organa uprave. Nadalje, Ustavni sud ističe da je u dosadašnjoj praksi, u pravilu, u predmetima koji su se ticali određivanja poreznih i carinskih obaveza, apelacije u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije odbacivao kao ratione materie inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Međutim, u odnosu na konkretni predmet i pitanje da li apelant uživa garancije člana 6. Evropske konvencije u konkretnom predmetu, Ustavni sud se poziva na praksu zauzetu u predmetu Ustavnog suda broj AP 5007/16 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5007/16 od 11. oktobra 2018. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, tač. 28. i 29). U navedenom predmetu, podržavajući pri tome praksu Evropskog suda u predmetu National and Provincial Building Society protiv Ujedinjenog Kraljevstva (presuda od 27. septembra 1997. godine), Ustavni sud je zaključio da apelant u konkretnom predmetu (u kojem je, pored zahtjeva za povrat određenog novčanog iznosa na ime uplaćene posebne takse za uvezenu robu, podnio i zahtjev za isplatu zatezne kamate na glavni dug, odnosno na iznos naplaćene posebne takse) uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Stoga, podržavajući već zauzetu praksu, Ustavni sud zaključuje da apelant u konkretnom predmetu uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

35. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog proizvoljne primjene materijalnog prava prilikom utvrđivanja neosnovanosti njegovog zahtjeva za isplatu zateznih kamata. Osim toga, apelant problematizira kvalitet zakonske odredbe (član 234. stav 1. Zakona o carinskoj politici), na kojoj su redovni sudovi zasnovali odluke koje se osporavaju apelacijom.

36. U vezi s navodima iz apelacije koji se odnose na proizvoljnu primjenu prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

37. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se predmetnom apelacijom pokreću, ispitati da li su osporene presude zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

38. Ustavni sud zapaža da su organi uprave i Sud BiH u predmetnom postupku odbili kao neosnovan apelantov zahtjev za isplatu zatezne kamate na utvrđene iznose PDV-a i putarine koji su apelantu vraćeni u upravnom postupku. Ustavni sud dalje zapaža da je rješenjem tužene, protiv kojeg je apelant pokrenuo upravni spor, tužena odbila apelantov zahtjev pozivajući se na odredbe člana 1. Zakona o postupku indirektnog oporezivanja i člana 234. stav 1. Zakona o carinskoj politici, utvrdivši da se u konkretnom slučaju nisu stekli uvjeti za isplatu zatezne kamate s obzirom na to da je u postupku utvrđeno da je rješenje kojim je odobren povrat plaćenih dažbina i zatezne kamate izvršeno u roku od tri mjeseca od dana donošenja rješenja.

39. U odnosu na apelantove prigovore da su organi uprave i u konačnici apelaciono vijeće Suda BiH proizvoljno primijenili Zakon o carinskoj politici, odnosno član 234. tog zakona umjesto člana 16. Zakona o postupku indirektnog oporezivanja (prema kojem bi apelantu pripadala tražena zatezna kamata), Ustavni sud zapaža da su organi uprave i Sud BiH u postupku upravnog spora i vanrednog preispitivanja sudske odluke dali jasne i precizne razloge za svoju odluku kojom su odbili kao neosnovan apelantov zahtjev za isplatu zatezne kamate. Naime, Ustavni sud zapaža da je apelaciono vijeće u svojoj konačnoj odluci najprije dalo detaljno i jasno obrazloženje za svoj zaključak da je u slučaju uvoza robe od strane apelanta i plaćanja uvoznih dažbina lex specialis Zakon o carinskoj politici, pozivajući se pri tome na citirane odredbe člana 2. stav 2, člana 4. stav 1. tačka 7, te člana 239. navedenog zakona. Apelaciono vijeće je obrazložilo da je Zakon o carinskoj politici lex specialis iz oblasti carinskih dažbina, koji čini osnov carinskih propisa koji se primjenjuju jedinstveno na carinskom području BiH i koji ima jaču pravnu snagu u odnosu na sve druge bh. propise koji reguliraju oblast carinske politike, pa se u konkretnoj pravnoj stvari odlučivanja o apelantovom zahtjevu za isplatu zatezne kamate u vezi s povratom neosnovano naplaćenih dažbina (PDV-a i putarine) imaju primijeniti odredbe Zakona o carinskoj politici i podzakonski akti u vezi s tim zakonom. U odnosu na apelantove tvrdnje da se u konkretnom slučaju PDV i putarina koje je apelant platio pri uvozu robe ne mogu svrstati u zakonsku definiciju uvoznih dažbina (i u vezi s tim primijeniti član 234. Zakona o carinskoj politici), Ustavni sud zapaža da je apelaciono vijeće, ispitujući istaknute prigovore, dalo detaljno i jasno obrazloženje za svoje zaključke da se PDV i putarina naplaćeni prilikom uvoza robe tretiraju kao uvozne dažbine u smislu Zakona o carinskoj politici, pozivajući se pri tome na relevantne odredbe Zakona o carinskoj politici. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud u tumačenju odredbe člana 234. Zakona o carinskoj politici i njenoj primjeni u konačnici od strane apelacionog vijeća ne nalazi elemente proizvoljne primjene materijalnog prava.

40. U odnosu na apelantove navode da odredba člana 234. stav 1. Zakona o carinskoj politici ne zadovoljava kvalitet zakona, odnosno da nije u skladu sa Ustavom BiH i Evropskom konvencijom, Ustavni sud najprije ukazuje da je u svojoj dosadašnjoj praksi, slijedeći pri tome i praksu Evropskog suda, zauzeo stav da zakonodavac prilikom donošenja zakona kojim osigurava naplatu poreza, doprinosa i kazni uživa široko polje procjene i odlučivanja (vidi, mutatis mutandis, Odluka Ustavnog suda broj AP 2726/09 od 18. aprila 2012. godine, tačka 81, te Evropski sud, predmet Gasus Dosier – und Fördertechnik GmbH protiv Nizozemske, presuda od 23. februara 1995. godine, serija A, broj 306-B, stav 60). Ustavni sud zapaža da navedena odredba u odnosu na isplaćivanje zatezne kamate pri povratu iznosa uvoznih ili izvoznih dažbina predviđa isplaćivanje kamate kada odluka za odobravanje zahtjeva za povrat nije izvršena u roku od tri mjeseca od dana donošenja te odluke. U konkretnom slučaju u upravnom postupku je utvrđeno da je apelantu izvršen povrat plaćenih dažbina u roku koji predviđa navedena odredba te stoga nisu bili ispunjeni uvjeti za isplatu zatezne kamate. Imajući u vidu da navedena odredba predviđa povrat iznosa uvoznih ili izvoznih dažbina, kao i plaćanje zatezne kamate kada odluka za odobravanje zahtjeva za povrat nije izvršena u roku od tri mjeseca od dana donošenja te odluke (što ovdje nije slučaj), Ustavni sud smatra da navedena odredba ne nameće pretjeran teret na bilo koga, odnosno na samog apelanta. Cijeneći pri tome iznesene stavove da zakonodavac ima široko polje procjene reguliranja pitanja iz oblasti naplate poreza i drugih dažbina, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode da navedena odredba ne zadovoljava kvalitet zakona, odnosno da nije u skladu sa Ustavom BiH i Evropskom konvencijom.

41. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da su navodi apelacije o kršenju prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

Pravo na imovinu

42. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama redovnih sudova povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da apelant kršenje navedenog prava zasniva na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, koje je Ustavni sud već razmotrio u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud smatra neosnovanim i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Nediskriminacija

43. Apelant navodi da je povrijeđena i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se apelaciono vijeće detaljno bavilo apelantovim navodima da je kao uvoznik robe diskriminiran u odnosu na lica koja su obuhvaćena članom 16. Zakona o postupku indirektnog oporezivanja, kojima bi za naplaćeni PDV i putarine pripadalo pravo i na zatezne kamate, te da je dalo jasne i argumentirane razloge zašto je istaknute navode smatralo neosnovanim, a dato obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga, Ustavni sud smatra neosnovanim navode o povredi nediskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

44. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je, u postupku u kojem je usvojen kao osnovan apelantov zahtjev za povrat naplaćenih dažbina –PDV-a i putarine za uvezenu robu i određeno da mu se isplati određeni novčani iznos po tom osnovu, osporenim odlukama odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za isplatu zatezne kamate, te kada ništa ne ukazuje na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, pri čemu su organi uprave i redovni sudovi u obrazloženju odluka za svoje stavove dali dovoljno jasne i logične razloge.

45. Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o kršenju ovog prava vezuje za pogrešnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

46. Nema povrede zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na imovinu kada apelant, osim svojih navoda, nije dostavio bilo kakve dokaze koji bi potkrijepili njegove tvrdnje da je u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminiran, odnosno da je drugačije tretiran u odnosu na druga lica u istim ili sličnim situacijama.

47. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Zlatko M. Knežević, s. r.