Službeni glasnik BiH, broj 101/12
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj
AP 2731/09, rješavajući apelaciju
Dušana Slavnića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mirsad Ćeman, sudija
Zlatko M. Knežević, sudija
na sjednici održanoj 13. novembra 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Dušana Slavnića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000 620 od 9. jula 2009. godine.
Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Dušan Slavnić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, koga zastupa Vesna Rujević, advokat iz Banje Luke, podnio je 26. augusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 620 od 9. jula 2009. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i „Incel-Holdinga“ a.d. Banja Luka zatraženo je 29. januara 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud i „Incel-Holding“ a.d. Banja Luka su 10. februara 2010. godine dostavili svoje odgovore na apelaciju Ustavnom sudu, dok je Okružni sud to učinio 17. februara 2010. godine, a Osnovni sud 15. marta 2010. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 24. marta 2010. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Presudom Osnovnog suda broj RS 23/94 od 10. februara 2004. godine odbijen je u cijelosti kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev od 22. novembra 1993. godine kojim je tražio da sud obaveže „Incel-Holding“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) da mu na ime naknade nematerijalne štete, zbog pogoršanja zdravstvenog stanja – profesionalnog oboljenja, po osnovu duševnih bolova (umanjenja životne aktivnosti, pretrpljenog bola i pretrpljenog straha) isplati ukupan iznos od 18.000,00 KM, kao i da mu tuženi naknadi troškove parničnog postupka. U obrazloženju presude sud je naveo da je, polazeći od sadržaja Odluke Osnovnog suda udruženog rada Banja Luka broj RS-III-5/89 od 26. marta 1992. godine (kojom je apelantu dosuđena naknada štete) i ocjenjujući nalaz vještaka, neuropsihijatra dr. Slobodana Stankovića od 4. aprila 1994. godine, zaključio da apelant nije dokazao da je, nakon okončanja postupka čiji je rezultat navedena odluka, došlo do pogoršanja njegovog zdravstvenog stanja. Također, sud je istakao da pitanje da li je došlo do pogoršanja apelantovog zdravstvenog stanja nije „stvar sudskog vještaka“, već da se radi o pravnom pitanju koje spada u zadatak suda. S obzirom na navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu presude.
7. Presudom Okružnog suda broj Ž-168/04 od 7. marta 2007. godine uvažena je apelantova žalba i pobijana prvostepena presuda Osnovnog suda od 10. februara 2004. godine preinačena tako što je u cijelosti usvojen apelantov tužbeni zahtjev, te tuženi obavezan da apelantu isplati na ime umanjenja životne aktivnosti iznos od 10.000,00 KM, na ime pretrpljenog bola iznos od 5.000,00 KM i na ime pretrpljenog straha iznos od 3.000,00 KM, odnosno ukupno iznos od 18.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Presudom je, također, tuženi obavezan da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.280,00 KM.
8. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je predmet spora u ovoj parnici apelantov zahtjev za naknadu nematerijalne štete zbog pogoršanja njegovog zdravstvenog stanja (nova šteta) koje je nastupilo kao posljedica povrede na radu-profesionalnog oboljenja nakon što mu je pravosnažnom Odlukom Osnovnog suda udruženog rada Banja Luka broj RS-III-5/89 od 26. marta 1992. godine, povodom iste povrede na radu, dosuđena naknada štete. S tim u vezi, Okružni sud je istakao da prvostepeni sud pogrešno utvrđuje činjenično stanje kada izvodi zaključak da apelant u ovom postupku nije dokazao da je došlo do pogoršanja njegovog zdravstvenog stanja, pri čemu prvostepeni sud ne prihvata nalaz i mišljenje vještaka, neuropsihijatra dr. Slobodana Stankovića od 4. aprila 1994. godine, odnosno taj nalaz i mišljenje pogrešno ocjenjuje. U vezi sa ovim utemeljenjem, drugostepeni sud je istakao da je prvostepeni sud zanemario činjenicu da je u ovom predmetu vršena i rekonstrukcija spisa, te da se u prilogu spisa broj RS-23/94 nalazi cjelokupna medicinska dokumentacija na koju se vještak poziva u svom nalazu, kao i to da je vještak prilikom saslušanja na raspravi pred prvostepenim sudom potvrdio da je prije davanja nalaza i mišljenja pregledao apelanta i izvršio uvid u cjelokupnu medicinsku dokumentaciju. Vještak, neuropsihijatar dr. Slobodan Stanković u svom nalazu i mišljenju utvrdio je da je kod apelanta došlo do bitnog pogoršanja bolesti, odnosno posljedica profesionalnog oboljenja prouzrokovanog hroničnim trovanjem ugljendisulfidom, pa je zaključio da je kod apelanta povećan stepen umanjenja životne sposobnosti i da taj stepen iznosi 80%, da je u periodu nakon donošenja ranije odluke Osnovnog suda udruženog rada, pa do izrade ovog nalaza i mišljenja apelant trpio strah srednjeg do jakog intenziteta i da je bio u stanju anksioznosti i fobičnih doživljavanja skoro stalno, te da je trpio bolove blagog do srednje jakog intenziteta u poprečno-prugastoj muskulaturi, više izražene u nogama nego u rukama, bolove u vidu grčeva, kao i bolove u predjelu srca, i to zbog slabosti srca. Pri datom nalazu i mišljenju vještak je u potpunosti ostao i prilikom saslušanja kod drugostepenog suda, posebno naglašavajući da nije raspolagao bilo kakvim podacima koji bi govorili o nekim drugim mogućim uzrocima pogoršanja apelantovog zdravstvenog stanja. Datom nalazu i mišljenju vještaka Okružni sud je u cijelosti poklonio vjeru, smatrajući da su dati stručno, objektivno i u skladu sa pravilima nauke i vještine, posebno imajući u vidu osobine toksične materije ugljendisulfidа i njeno tzv. tropno djelovanje, to jest da njena toksičnost štetno djeluje na organizam i nakon prestanka izlaganja njenom djejstvu. Slijedeći navedeno, Okružni sud je zaključio da je osnovan apelantov tužbeni zahtjev, te da je osnov odgovornosti tuženog za štetu utvrđen navedenom pravosnažnom odlukom Suda udruženog rada Banja Luka, a kako nova šteta proizlazi iz istog uzroka, to osnov odgovornosti tuženog utvrđen tom odlukom i dalje postoji.
9. Odlučujući o visini štete koju će dosuditi apelantu, drugostepeni sud je naveo da je imao u vidu odredbu člana 200. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93 i 3/96, u daljnjem tekstu: ZOO), te je pri određivanju naknade štete za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja apelantove životne aktivnosti imao u vidu stepen umanjenja od 80%, pri tome imajući u vidu da je ranijom odlukom apelantu dosuđena naknada za umanjenje životne sposobnosti od 30%, kao i u čemu se manifestiraju posljedice pogoršanja apelantovog zdravstvenog stanja koje je dovelo do ovog umanjenja, pa je ustanovio da se apelantu po ovom osnovu može dosuditi naknada štete u visini od 10.000,00 KM. Pri određivanju naknade na ime pretrpljenog bola sud je imao u vidu intenzitet i dužinu trajanja bolova, da je apelant nakon donošenja ranije odluke trpio bolove blagog do srednje jakog intenziteta u poprečno-prugastoj muskulaturi, više izražene u nogama nego u rukama, bolove u vidu grčeva, kao i bolove u predjelu srca, te je ustanovio da se po ovom osnovu apelantu može dosuditi naknada štete u visini od 5.000,00 KM. Konačno, pri određivanju naknade na ime pretrpljenog straha Okružni sud je imao u vidu da je apelant trpio strah srednjeg do jakog intenziteta i da je bio u stanju anksioznosti i fobičnih doživljavanja skoro stalno, te da mu se po ovom osnovu može odrediti naknada u iznosu od 3.000,00 KM. Na ovaj način u potpunosti je udovoljeno apelantovom tužbenom zahtjevu s tim da treba naglasiti da dosuđeni ukupan iznos naknade štete od 18.000,00 KM predstavlja pravičnu novčanu naknadu kojom se ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom. Zbog svih iznijetih razloga, odlučeno je kao u dispozitivu drugostepene presude na osnovu člana 229. stav 1. tačka 3. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07, u daljnjem tekstu: ZPP). Odluku o troškovima sud je donio na osnovu odredbe člana 397. stav 2. i člana 386. stav 1. ZPP.
10. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 620 od 9. jula 2009. godine revizija tuženog je djelimično uvažena i pobijana drugostepena presuda Okružnog suda od 7. marta 2009. godine preinačena tako što se tuženi obavezuje da apelantu na ime naknade nematerijalne štete za duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti isplati, umjesto dosuđenog iznosa od 10.000,00 KM, iznos od 4.000,00 KM i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 728,20 KM umjesto dosuđenog iznosa od 3.280,00 KM, a apelantov tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete po osnovu pretrpljenog straha i fizičkih bolova odbijen je u cijelosti kao neosnovan.
11. U obrazloženju revizione presude Vrhovni sud je istakao da su strah i fizički bolovi, koje apelant trpi i koji su opisani u nalazu i mišljenju vještaka neuropsihijatra, trajne posljedice apelantovog profesionalnog oboljenja u čemu se, pored ostalog, sastoji umanjenje životne aktivnosti od 80%, te, stoga, ne mogu biti poseban osnov za naknadu nematerijalne štete iz člana 200. ZOO. U tom smislu je revizioni sud zaključio da apelantu ne pripada pravo na naknadu nematerijalne štete po osnovu pretrpljenog straha i fizičkih bolova, već da ove trajne posljedice, u smislu navedene zakonske odredbe, treba uzeti u obzir pri utvrđivanju naknade nematerijalne štete za duševne bolove zbog umanjenja apelantove životne aktivnosti do kojeg je došlo zbog pogoršanja apelantovog zdravstvenog stanja uzrokovanog profesionalnim oboljenjem. Dalje je Vrhovni sud naveo da je drugostepeni sud, odlučujući o visini naknade za ovaj vid nematerijalne štete, uzeo samo u obzir da je ranijom pravosnažnom odlukom suda apelantu dosuđena naknada za umanjenje životne aktivnosti za 30%. Međutim, prema mišljenju Vrhovnog suda, revident-tuženi osnovano ukazuje da je drugostepeni sud izgubio iz vida da je, prema sadržaju odluke Osnovnog suda udruženog rada od 26. marta 1992. godine, kod apelanta utvrđeno umanjenje životne aktivnosti u većem procentu s tim da je ugljendisulfid na to utjecao 30%, te zanemario činjenicu da je rješenjem JF Penzijskog i invalidskog osiguranja RS od 23. januara 1998. godine apelantu priznato pravo na invalidsku penziju počev od 5. novembra 1997. godine. Prema sadržaju ovog rješenja, kod apelanta je došlo do gubitka radne sposobnosti, i to zbog utjecaja bolesti 50%, a utjecaja profesionalnog oboljenja 50%. Pravilna primjena materijalnog prava zahtijevala je da ove okolnosti drugostepeni sud uzme u obzir pri utvrđivanju visine naknade nematerijalne štete apelantu za duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, jer se radi o naknadi zbog oštećenja organizma, a po kom osnovu je, prema mišljenju Vrhovnog suda, uz utjecaj i drugih bolesti, apelant ostvario pravo na invalidsku penziju prema propisima o invalidskom osiguranju. Imajući u vidu navedene okolnosti, Vrhovni sud smatra da je naknada od 4.000 KM adekvatna povećanju procenta umanjenja apelantove životne aktivnosti koje je uzrokovano posljedicama profesionalnog oboljenja za koju štetu je odgovoran tuženi. Odluka o troškovima postupka donesena je na osnovu odredbe člana 386. stav 2. ZPP s obzirom na to da je apelant uspio u sporu sa 22,22%, pa mu pripada pravo na naknadu troškova parničnog postupka srazmjerno uspjehu u parnici. Zbog navedenih razloga, primjenom odredbe člana 250. stav 2. ZPP odlučeno je kao u dispozitivu revizione presude.
IV. Apelacija
a) Navodi iz zahtjeva
12. Apelant smatra da mu je osporenom Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 620 od 9. jula 2009. godine povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog načina na koji je Vrhovni sud primijenio materijalno pravo. Naime, apelant je istakao da je pogrešan zaključak Vrhovnog suda iz osporene presude da
strah i fizički bolovi, koje apelant trpi i koji su opisani u nalazu i mišljenju vještaka neuropsihijatra, trajne posljedice profesionalnog oboljenja apelanta u čemu se, pored ostalog, sastoji umanjenje životne aktivnosti od 80%, te stoga ne mogu biti poseban osnov za naknadu nematerijalne štete iz člana 200. ZOO. Dalje je apelant naveo da je Vrhovni sud zanemario činjenicu da
je profesionalno oboljenje promjenljiva konstanta, te da se, upravo prihvatajući nalaz i mišljenje vještaka, neuropsihijatra dr. Slobodana Stankovića od 4. aprila 1994. godine, Vrhovni sud izjasnio o jačini i dužini bola i straha nakon donošenja ranije odluke, ali da je pogrešno primijenio odredbu člana 200. ZOO. Pored navoda koji se tiču pogrešne primjene materijalnog prava, apelant je naveo i da mu je povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku, posebno ističući činjenicu da je tužba podnesena 27. novembra 1993. godine, a da je predmet rekonstruiran nakon skoro deset godina na apelantov prijedlog, te da on svojim ponašanjem nije doprinio dužini trajanja predmetnog parničnog postupka. Stoga je apelant, u smislu odredbe člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, tražio od Ustavnog suda da mu, na ime naknade nematerijalne štete, dosudi iznos od po 300 KM za svaku godinu neopravdano dugog trajanja predmetnog postupka. Imajući u vidu navedeno, apelant je, na kraju, predložio Ustavnom sudu da ukine osporenu presudu Vrhovnog suda i predmet vrati tom sudu na ponovno rješavanje po hitnom postupku.
b) Odgovor na apelaciju
13. Vrhovni sud je u svom odgovoru na apelaciju istakao da je u osporenoj Odluci broj 118-0-Rev-07-000 620 od 9. jula 2009. godine primijenio relevantne odredbe ZOO na način koji nije u suprotnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, te da, stoga, osporenom odlukom nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu.
14. Okružni sud je u svom odgovoru na apelaciju naveo da je odluka koja se osporava predmetnom apelacijom zasnovana na pravilnoj primjeni materijalnog prava i na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju, bez počinjenih povreda parničnog postupka. Slijedeći navedeno, Okružni sud je predložio Ustavnom sudu da predmetnu apelaciju odbije kao neosnovanu.
15. U odgovoru Osnovnog suda na apelaciju je navedeno da su apelantovi navodi o kršenju prava istaknuti u apelaciji neosnovani, jer je pobijana presuda donesena u skladu sa materijalnim propisima, te da, slijedeći to, nisu povrijeđena apelantova prava. U tom smislu Osnovni sud je predložio Ustavnom sudu da predmetnu apelaciju odbije kao neosnovanu.
16. Tuženi je u svom odgovoru istakao da je apelacija u cijelosti neosnovana.
V. Relevantni propisi
17.
Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93 i 3/96) u relevatnom dijelu glasi:
Član 200.
(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode prava ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i njenom odsustvu.
(2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
18.
Zakon o parničnom postupku („Službeni list SFRJ“ br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 14/94 i 32/94, te „Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI. Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 620 od 9. jula 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 27. jula 2009. godine, a apelacija je podnesena 26. augusta 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (
prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
23. Apelant pobija navedenu Presudu Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 620 od 9. jula 2009. godine, tvrdeći da je tom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
24. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog načina na koji je Vrhovni sud primijenio materijalno pravo u osporenoj odluci, te zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
25. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
Pravo na donošenje odluke u razumnom roku
27. Apelant smatra da je postupak povodom njegove tužbe radi naknade nematerijalne štete trajao nerazumno dugo, a zbog čega mu je uskraćeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku. Apelant je posebno stavio akcent na činjenicu da je po njegovoj tužbi od 22. novembra 1993. godine prvostepeni sud odlučio nakon više od deset godina, tj. 10. februara 2004. godine.
a) Relevantni principi
28. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud,
Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
b) Period koji se uzima u obzir
29. Apelant je pokrenuo predmetni parnični postupak 22. novembra 1993. godine, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda 9. jula 2009. godine.
30. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da period koji,
ratione temporis, ulazi u nadležnost Ustavnog suda počinje 14. decembra 1995. godine, kao datum kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Međutim, u ocjenjivanju razumnosti dužine postupka na koji se apelant žali Ustavni sud će uzeti u obzir i stadij postupka dostignut do 14. decembra 1995. godine (
loc. cit., presuda
Mikulić, stav 37). U vezi sa navedenim, Ustavni sud će u konkretnom slučaju razmotriti dužinu postupka od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda pa do donošenja osporenog rješenja o reviziji, dakle, period od 13 godina i skoro sedam mjeseci. Međutim, Ustavni sud zapaža da je, uzimajući u obzir i stadij postupka dostignut do dana zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, postupak trajao ukupno 15 godina i više od sedam mjeseci.
c) Analiza razumnosti trajanja postupka
31. Apelant je podnošenjem tužbe 1993. godine pokrenuo parnični postupak za naknadu nematerijalne štete zbog pogoršanja zdravstvenog stanja – profesionalnog oboljenja. Na osnovu svega predočenog, Ustavni sud smatra da bi se predmetni postupak mogao okvalificirati kao relativno složen u prilog čemu govori i činjenica da je, pored prvobitnog neuropsihijatrijskog vještačenja apelanta (koje je izvršio dr. Slobodan Stanković 4. aprila 1994. godine), bilo potrebno (rješenjem Osnovnog suda od 25. novembra 1994. godine) provesti i dokaz nadvještačenja u medicinskoj ustanovi-Neurohiruškoj klinici Banja Luka.
32. Ustavni sud zapaža da iz predočene dokumentacije proizlazi da je Osnovni sud, u skladu sa svojim rješenjem od 25. novembra 1994. godine, cjelokupan spis predmeta dostavio 29. novembra 1994. godine Neurohiruškoj klinici Banja Luka sa napomenom da se on ima vratiti sudu po obavljenom vještačenju, ali da dokaz nadvještačenjem nije nikada proveden. Dalje, Ustavni sud konstatira da je 31. januara 2003. godine apelant podnio Osnovnom sudu zahtjev za rekonstrukciju spisa predmeta broj RS 23/94, ističući da je zainteresiran da se predmetni postupak nastavi, te da je Osnovni sud 25. februara 2003. godine zatražio od Neurologije „Paprikovac“ Banja Luka da vrati sudu spis predmeta. Postupajući po zahtjevu suda, Odjeljenje za ocjenu radne sposobnosti u prvom stepenu Banja Luka je 4. marta 2003. godine vratilo spis predmeta Osnovnom sudu sa napomenom da se apelant nije nikada prijavio za zakazani pregled za „24. mart 1994. godine“. Međutim, ne upuštajući se u ispitivanje istinitosti navoda Odjeljenja za ocjenu radne sposobnosti da li se apelant prijavio za zakazani pregled radi provođenja dokaza nadvještačenjem i da li se može zbog toga apelant smatrati odgovornim (s obzirom na temporalnu protivrječnost datuma kada je određeno nadvještačenje i zakazan navedeni pregled, te samu nenadležnost Ustavnog suda u pogledu dešavanja prije 14. decembra 1995. godine i utvrđenja činjeničnog stanja), Ustavni sud zapaža da je nesporna činjenica da je apelant zahtjev za rekonstrukciju predmetnog spisa, odnosno nastavak postupka, podnio nakon više od osam godina i dva mjeseca, te, stoga, Ustavni sud zaključuje da se ovaj period može staviti na teret apelantu, jer je propustio da blagovremeno inicira nastavak postupka, što bi u konačnici imalo posljedicu da Osnovni sud ranije preduzme radnje na rekonstruiranju spisa i samim tim bi ranije bila donesena odluka o meritumu tužbenog zahtjeva. Ustavni sud, dalje, zapaža da je u daljnjem toku postupka (nakon apelantovog prijedloga-zahtjeva od 31. januara 2003. godine) Osnovni sud iskazao ažurnost u preduzimanju procesnih radnji (održao četiri ročišta) i u relativno kratkom roku (jedna godina i deset dana) donio prvostepenu presudu. Okružni sud je u primjerenom roku odlučio o apelantovoj žalbi i donio drugostepenu presudu (7. marta 2007. godine) u apelantovu korist. Na kraju, Ustavni sud smatra da se i dužina trajanja postupka pred Vrhovnim sudom (period od dvije godine – od dana kada je spis predmeta dostavljen Vrhovnom sudu pa do donošenja revizione presude) ne može
a priori smatrati nerazumnom.
33. Ocjenjujući sve navedeno, kao i kriterije koji su već izneseni u ovoj odluci, uključujući zaključak o složenosti predmeta, ponašanje apelanta i sudova, odnosno ukupnu dužinu postupka od 15 godina i više od sedam mjeseci, od čega u nadležnosti Ustavnog suda 13 godina i skoro sedam mjeseci, Ustavni sud smatra da se dužina postupka u konkretnom slučaju u odlučujućoj mjeri može staviti na teret apelantovom ponašanju koji je iskazao potpunu pasivnost i nezainteresiranost u periodu dužem od osam godina u predmetnom postupku. Ustavni sud, stoga, zaključuje da zahtjev „razumnosti“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije nije narušen, odnosno da ne postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
34. U odnosu na apelantov zahtjev za naknadu nematerijalne štete u iznosu od po 300 KM za svaku godinu
zbog neopravdano dugog trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud podsjeća na to da je, prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, ovlašten da izuzetno odredi naknadu nematerijalne štete kao kompenzaciju za utvrđenu povredu ustavnih prava apelanata. S obzirom na to da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je apelacija neosnovana, to apelantu ne pripada pravo na naknadu nematerijalne štete.
Ostali navodi o povredi prava na pravično suđenje
35. Apelant, također, smatra da je Vrhovni sud u osporenoj presudi od 9. jula 2009. godine pogrešno primijenio materijalno pravo. U vezi s tim, apelant ističe da je pogrešan zaključak Vrhovnog suda da apelantu ne pripada pravo na naknadu nematerijalne štete po osnovu pretrpljenog straha i fizičkih bolova, već da ove trajne posljedice, u smislu navedene zakonske odredbe, treba uzeti u obzir pri utvrđivanju naknade nematerijalne štete za duševne bolove zbog apelantovog umanjenja životne aktivnosti do kojeg je došlo zbog pogoršanja apelantovog zdravstvenog stanja uzrokovanog profesionalnim oboljenjem.
36. U vezi sa ovim dijelom navoda, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud,
Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud,
Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj
AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
37. U konkretnom slučaju Ustavni sud najprije zapaža da je predmet spora, koji je rezultirao osporenom presudom Vrhovnog suda, bio apelantov zahtjev da sud obaveže tuženog da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog duševnih bolova (umanjenja životne aktivnosti, pretrpljenog bola i pretrpljenog straha), a povodom pogoršanja apelantovog zdravstvenog stanja – profesionalnog oboljenja, isplati ukupan iznos od 18.000,00 KM. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da je Vrhovni sud preinačio drugostepenu presudu (kojom je u cijelosti usvojen apelantov tužbeni zahtjev) kako u pogledu samog osnova tužbenog zahtjeva, neprihvatanjem zahtjeva koji se odnose na ime duševnih bolova zbog pretrpljenog fizičkog bola i straha, tako i u pogledu visine dosuđenog iznosa na ime duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti na način da je apelantu dosudio iznos od 4.000,00 KM umjesto iznosa od 10.000,00 KM. Ustavni sud, dalje, primjećuje da je Vrhovni sud, obrazlažući svoj stav iz osporene presude, zaključio da apelantovi zahtjevi koji se odnose na potraživanje naknade nematerijalne štete na ime duševnih bolova zbog pretrpljenog fizičkog bola i straha ne predstavljaju samostalni oblik naknade nematerijalne štete u smislu odredbe člana 200. ZOO, već da se strahovi i bolovi koje apelant trpi i koji su opisani u nalazu i mišljenju vještaka od 4. aprila 1994. godine manifestiraju kao trajne posljedice profesionalnog oboljenja i sadržajno predstavljaju pravno priznatu štetu obuhvaćenu duševnim bolovima zbog umanjenja apelantove životne aktivnosti. Na drugoj strani, Vrhovni sud je umanjio dosuđeni iznos na ime duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti, ističući da je Okružni sud propustio da uzme u obzir sadržaj odluke Osnovnog suda udruženog rada od 26. marta 1992. godine, kao i činjenicu da je apelant upravo po ovom vidu nematerijalne štete ostvario pravo na invalidsku penziju rješenjem PIORS od 23. januara 1998. godine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u osporenoj odluci dao dovoljno, jasno i precizno obrazloženje svojih zaključaka, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, već dovoljnim i prihvatljivim u smislu prava na obrazloženu odluku kao element prava na pravično suđenje. Osim toga, svojim navodima apelant nije ni na koji drugi način doveo u pitanje poštivanje prava na pravično suđenje, niti je ponudio bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je u konkretnom slučaju na bilo koji način to pravo prekršeno, već je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Ocjenjujući navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi iz apelacije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
Pravo na imovinu
38. Apelant, dalje, smatra da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno i pravo na imovinu. Povredu ovog prava apelant zasniva na navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, a koji su identični navodima o povredi prava na pravično suđenje, a koje je Ustavni sud u ovoj odluci već razmotrio i u vezi s kojima je zaključio da su neosnovani. Ocjenjujući navedeno, kao i da u samoj apelaciji nisu predočeni dokazi koji bi upućivali na povredu navedenih prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII. Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada se postupak radi naknade štete, koji je ukupno trajao 13 godina i skoro sedam mjeseci u nadležnosti Ustavnog suda, može, u najvećoj mjeri, staviti na teret apelantovoj pasivnosti i nezainteresiranosti, a da pri tome neaktivnost sudova nije bila od odlučujućeg značaja.
40. Također, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 Evropske konvencije kada je Vrhovni sud dao jasne i obrazložene razloge na osnovu kojih je primijenio relevantne zakonske propise, a iz svega predočenog se ne može zaključiti da je pritom postupao proizvoljno.
41. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.