Službeni glasnik BiH, broj 80/13

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 122/10, rješavajući apelaciju Sejfudina Naprelca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2, člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 17. septembra 2013. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Odbija se kao neosnovana apelacija Sejfudina Naprelca podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0- Rev-08-000 856 od 15. oktobra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-08-000 555 od 13. juna 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 071-0-P-06-001 621 od 17. oktobra 2008. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE I. Uvod


1. Sejfudin Naprelac (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Jasna Babić, advokat iz Banje Luke, podnio je 12. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0- Rev-08-000 856 od 15. oktobra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-08-000 555 od 13. juna 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 071-0-P-06-001 621 od 17. oktobra 2008. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda, Okružnog suda i Vrhovnog suda, te učesnika u postupku Rajka Kukrike (u daljnjem tekstu: tuženi-protivtužilac) zatraženo je 23. septembra 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 15. oktobra 2010. godine, Okružni sud 25. oktobra 2010. godine, a Osnovni sud i tuženi su odgovorili 5, odnosno 11. oktobra 2010. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 2. novembra 2010. godine.

III. Činjenično stanje


5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Presudom Osnovnog suda broj 071-0-P-06-001 621 od 17. oktobra 2008. godine, donesenom po apelantovoj tužbi protiv tuženog radi poništenja ugovora i po protivtužbi tuženog radi isplate kupoprodajne cijene i uloženih sredstava, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ništav ugovor o prodaji dvoiposobnog stana koji se nalazi u Banjoj Luci, preciznije označenog u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan), zaključen između apelanta kao prodavca i tuženog kao kupca čija je valjanost deklarativno utvrđena sudskim poravnanjem u predmetu Osnovnog suda broj P-218/94 od 13. jula 1994. godine i Presudom Osnovnog suda broj P-1049/94 od 14. juna 1995. godine, te da se tuženi obaveže da to prizna i da izda ispravu na osnovu koje će se apelant upisati u zemljišnim knjigama kao vlasnik predmetnog stana, odnosno izvršiti polaganje isprava u katastru nekretnina na svoje ime, a da će u protivnom zamijeniti predmetna presuda. Preostali dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio predaju predmetnog stana u posjed, kao i predaju u posjed garaže upisane u posjedovni list broj 1854 k.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: predmetna garaža), slobodne od lica i stvari, te isplatu zakupnine za korištenje stana u mjesečnom iznosu od 500,00 KM od 13. jula 1994. godine do apelantovog useljenja u stan je, također, odbijen. Navedenom presudom obavezan je apelant da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u preciziranom iznosu.

7. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je apelant tužbenim zahtjevom tražio: 1) utvrđenje ništavosti ugovora o prodaji predmetnog stana, 2) obavezivanje tuženog da to prizna i da mu izda ispravu za upis prava vlasništva u zemljišnim knjigama a da će se u protivnom to pravo upisati na osnovu predmetne presude, 3) predaju u posjed predmetnog stana i garaže i 4) isplatu zakupnine za korištenje predmetnog stana. Tuženi je protivtužbenim zahtjevom tražio da, ako sud usvoji apelantov tužbeni zahtjev, obaveže apelanta da mu vrati prodajnu cijenu stana od 36.000 KM i prodajnu cijenu garaže od 1.000 KM, da mu plati za radove izvedene u stanu precizirani iznos, na ime poreza na promet predmetnog stana i garaže navedeni iznos, na ime troškova za posredovanje u prodaji putem agencije navedeni iznos i precizirani iznos za advokatske usluge sastavljanja ugovora o prodaji stana.

8. Osnovni sud je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrdio, a što nije sporno među parničnim strankama, da je ugovorom o prodaji predmetnog stana od 4. oktobra 1993. godine, koji su stranke kao ugovarači potpisale u prisustvu triju svjedoka, apelant kao prodavac prodao, a tuženi kao kupac kupio predmetni stan naznačen u članu 1. stav 1. tačka 1. ugovora za ugovorenu cijenu u iznosu od 36.000,00 DM, koji je uplaćen u SR Njemačkoj na račun koji je tuženom dao apelant. Dalje je navedeno da je sudskim poravnanjem broj P-218/94 od 13. jula 1994. godine i Presudom Osnovnog suda broj P-1048/94 od 14. juna 1995. godine utvrđena pravna valjanost predmetnog ugovora. Imajući u vidu utvrđene činjenice, Osnovni sud je zaključio da je nedostatak ovjere potpisa ugovarača kod nadležnog suda, u smislu člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti, konvalidiran zaključenjem ugovora u prisustvu svjedoka i njegovim realiziranjem. Iz utvrđenog činjeničnog stanja Osnovni sud je, dalje, zaključio da je predmetni ugovor zaključen dobrovoljno, da je prodajna cijena predmetnog stana od 36.000,00 DM u vrijeme zaključivanja ugovora bila realna, te se pozvao na odredbe čl. 26, 28, 103. i 109. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

9. Osnovni sud je, dalje, naveo da je u dokaznom postupku pročitao kupoprodajni ugovor zaključen 13. jula 1994. godine čiji je predmet kupoprodaja predmetne garaže, koji su potpisali apelant i tuženi a koji nije ovjeren. Osnovni sud je, dalje, čitanjem dokaza iz zemljišnoknjižne evidencije (posjedovni list broj 1854 k.o. Banja Luka) utvrdio da je apelant posjednik garaže sa dijelom 1/1. Osnovni sud je utvrdio da je neosnovan apelantov zahtjev za predaju u posjed garaže, jer tuženi garažu drži u posjedu na osnovu navedenog kupoprodajnog ugovora od 13. jula 1994. godine koji su potpisali apelant kao prodavac i tuženi kao kupac. Osnovni sud je naveo da su apelantovi navodi da predmetni ugovor nije zaključio, niti potpisao samo paušalno istaknuti i da nisu ničim dokazani. Osim toga, kako je dalje navedeno, apelantov opunomoćenik, koji je na ročištu za glavnu raspravu izveo dokaz čitanjem navedenog ugovora o kupoprodaji garaže, tužbenim zahtjevom koji je prethodno konačno precizirao na pripremnom ročištu (8. novembar 2006. godine) nije tražio utvrđivanje ništavosti spomenutog ugovora, već samo predaju u posjed garaže. I mada je taj dio tužbenog zahtjeva neprecizan, kako je naveo Osnovni sud, pri takvom tužbenom zahtjevu apelant je ostao do zaključenja glavne rasprave. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je taj dio tužbenog zahtjeva odbio kao neosnovan. Osnovni sud je, dalje, naveo da nije odlučivao o protivtužbenom zahtjevu imajući u vidu da je tuženi protivtužbeni zahtjev postavio samo za slučaj da sud usvoji apelantov tužbeni zahtjev.

10. Apelant se žalio protiv prvostepene presude Okružnom sudu. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Okružni sud je donio Presudu broj 011-0-Gž-08-000 555 od 13. juna 2008. godine kojom je apelantovu žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu.

11. U obrazloženju presude Okružni sud je, u pogledu apelantovih žalbenih navoda da ugovor o kupoprodaji predmetnog stana nije u skladu sa Zakonom o prometu nepokretnosti, između ostalog, naveo da čak i u slučaju da predmetni ugovor i nije u cjelini realiziran i da nije zaključen u prisustvu najmanje dva svjedoka, zadovoljavao je formu propisanu odredbom člana 9. stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti, to jeste da su potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu. Naime, prilikom sačinjavanja ugovora advokat koji ga je sastavio je, vodeći računa o ratnom vremenu u kojem je ugovor zaključen, a i zbog načina plaćanja preko inozemstva, u članu 2. stav 2. ugovora, na osnovu dogovora stranaka, unio posebnu klauzulu da će ugovorne strane utvrditi valjanost ugovora na sudu, te da se danom utvrđivanja valjanosti ugovora smatra da je kupac izvršio sve svoje obaveze prema prodavcu. Nasuprot tome, odredbom člana 2. stav 3. ugovora je utvrđeno da, ukoliko se ne bi pristupilo utvrđivanju valjanosti ugovora, stranke smatraju da ugovor nije ni zaključen. Prema odredbi člana 2. stav 4, u slučaju da se nije mogla ustanoviti valjanost ugovora, smatralo bi se da ugovor između ugovornih strana nije ni zaključen i prodavac bi tada bio dužan vratiti iznos koji je primio. Zbog navedenih razloga, naknadni pristup sudu i zaključenje sudskog poravnanja u predmetu Osnovnog suda broj P-218/94 od 13. jula 1994. godine samo su u funkciji realizacije ugovora i ispunjenja njegovih odredaba, kao i kasnija utvrđujuća presuda u tom smislu. Stoga su, kako je zaključio Okružni sud, neosnovani apelantovi žalbeni navodi da potpisi ugovarača nisu ovjereni na sudu. Kad je riječ o dobrovoljnosti da se zaključi ugovor, na čemu je apelant u žalbi posebno insistirao, Okružni sud je zaključio da je prvostepena odluka u tom dijelu pravilna i da je prvostepeni sud dao valjane razloge koje prihvata i Okružni sud. Iako je predmetni ugovor zaključen u ratnom periodu, kako je naveo Okružni sud, i sâm apelant je prilikom saslušanja u svojstvu parnične stranke izjavio da ga ni tuženi ni njegova porodica nisu prisiljavali da zaključi ugovor, te da je svojevoljno potpisao predmetni ugovor. Također je utvrđeno da je apelant izjavio da je on odredio kupoprodajnu cijenu, da je na njegovo traženje tuženi isplatio iznos od 36.000,00 DM u inozemstvu, a što su bili "veliki novci", i da je apelant potom obavijestio advokata da je iznos uplaćen, nakon čega je ugovor i ovjeren. Izjave saslušanih svjedoka, komšije M.Z., koji je bio pripadnik etničke manjine, te svjedoka ugovora D.Š. i M.B, kako je zaključio Okružni sud, demantiraju apelantove tvrdnje da ugovor nije dobrovoljno zaključen.

12. Apelant je protiv navedene presude Okružnog suda podnio reviziju Vrhovnom sudu. Odlučujući o apelantovoj reviziji, Vrhovni sud je donio Presudu broj 118-0- Rev-08-000 856 od 15. oktobra 2009. godine kojom je apelantovu reviziju odbio kao neosnovanu.

13. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je i prema ocjeni tog suda pravilan zaključak nižestepenih sudova da apelantov tužbeni zahtjev za utvrđenje ništavosti predmetnog ugovora, koji zasniva na činjenici da je zaključen u ratnoj situaciji na prostorima bivše SR Bosne i Hercegovine, što, prema mišljenju Vrhovnog suda, samo za sebe nije dovoljan osnov za utvrđenje ništavosti spornog ugovora. Općepoznate okolnosti da je sporni ugovor zaključen u vrijeme ratnih sukoba na prostorima bivše SRBiH od 1992. do 1995. godine, te da apelant pripada drugoj etničkoj zajednici u odnosu na brojčano veće stanovništvo u njegovom mjestu življenja ne daju dovoljan osnov da se zaključi da postoje faktori koji bi (u vrijeme zaključivanja ugovora) bitno ograničavali slobodu odlučivanja i uvjetovali volju apelanta kao jedne od ugovornih strana da zaključi sporni ugovor kako apelant tvrdi. Nižestepeni sudovi su, prema mišljenju Vrhovnog suda, pravilnom ocjenom provedenih dokaza utvrdili okolnosti u kojima su se nalazile parnične stranke u vrijeme zaključivanja ugovora i druge okolnosti koje su pratile njegovo zaključivanje kako bi se sporni ugovor mogao razumjeti onako kako to odgovara pravoj volji ugovornih strana (član 99. ZOO). Pri tome su nižestepeni sudovi, kako je utvrdio Vrhovni sud, dali značaj činjenicama da je apelant odluku o prodaji predmetnog stana donio prije nego što je stupio u kontakt s tuženim, jer je ponudu za prodaju dostavio Agenciji za promet nepokretnosti, zatim, da je apelant odredio prodajnu cijenu stana koju je tuženi prihvatio a čije je plaćanje, na apelantovo traženje, izvršio u SR Njemačkoj, te da je apelant vršio provjeru da li je uplaćen prodajni iznos nakon čega je sa tuženim zaključio sudsko poravnanje. Vrhovni sud je, dalje, istakao da je apelant tokom postupka mijenjao svoje navode tako što je činjenice o potpisivanju zapisnika pred prvostepenim sudom u predmetu sudskog poravnanja osporio tvrdnjom da je, nakon zaključivanja ugovora od 4. oktobra 1993. godine, napustio Banju Luku da bi apelantova opunomoćenica na ročištu za glavnu raspravu 10. juna 2003. godine navela "da se iz priložene dokumentacije vidi da je apelant napustio Banju Luku u toku 1994. godine, i to nakon vojnog poziva koji je dobio 16. jula 1994. godine i da se prijavio kao izbjeglica u Republici Hrvatskoj 2. septembra 1994. godine". Zatim je navedeno da je na ročištu 4. marta 2003. godine u svom iskazu, navodeći okolnosti koje su ga opredijelile da stan proda, između ostalog, tvrdio da je bio prinuđen da proda stan, jer nije imao sredstava da napusti Banju Luku i da je prije zaključivanja ugovora bio tri puta "pretučen", da bi na ročištu od 30. aprila 2007. godine naveo da je jednom "pretučen". Također, iz izvedenih dokaza ne proizlazi apelantova tvrdnja da mu je motiv za prodaju stana bio i nedostatak sredstava za napuštanje Banje Luke, jer je plaćanje prodajne cijene stana izvršeno u inozemstvu, kako je apelant tražio.

14. Vrhovni sud je, dalje, utvrdio da nisu osnovane apelantove revizione tvrdnje da nižestepeni sudovi nisu "objasnili" razloge na osnovu kojih su prihvatili navode tuženog o prodaji garaže, a ne i apelantove navode koji je tu činjenicu negirao. Nižestepeni sudovi su, kako je utvrdio Vrhovni sud, polazeći od činjenice da je ugovor o prodaji garaže obostrano potpisan i u cjelini izvršen, pravilno zaključili da je taj ugovor pravno valjan. S druge strane, apelant izvedenim dokazima nije dokazao suprotno, osim tvrdnje da ugovor nije zaključen, što, s obzirom na pravilo o teretu dokazivanja, nije bilo dovoljno da se prihvati apelantova tvrdnja. Vrhovni sud je, dalje, utvrdio da iz apelantovog iskaza, datog na ročištu za glavnu raspravu 30. aprila 2007. godine, da je pri zaključivanju spornog ugovora tuženom rekao da "ukoliko se situacija promijeni, dolazi sigurno u svoj rodni grad i da će tražiti svoj stan" ne proizlaze iz provedenih dokaza, kao ni iz okolnosti koje su prethodile zaključivanju spornog ugovora. Ako su stranke u sporu jasno ugovorom definirale svoje obaveze, logičan je zaključak, kako je naveo Vrhovni sud, da bi, da je bilo govora o vraćanju stana, ti navodi bili uneseni u sporni ugovor koji, suprotno tvrdnjama o eventualnom vraćanju stana, sadržava klauzule o utvrđivanju valjanosti ugovora i o posljedicama ako ne dođe do utvrđenja njegove valjanosti. Dalje je navedeno da su neosnovane apelantove revizione tvrdnje o pogrešnoj primjeni materijalnog prava a koje se odnose na postojanje općih okolnosti ratnog stanja u vrijeme zaključivanja ugovora koje, bez dokaza o postojanju pojedinačnih okolnosti koje su utjecale na apelantovu volju da zaključi ugovor, ne predstavljaju dovoljan osnov za zaključak o ništavosti spornog ugovora. Vrhovni sud je, također, zaključio da nije osnovano apelantovo pozivanje u reviziji na Zakon o primjeni Zakona o prometu nepokretnosti za vrijeme trajanja neposredne ratne opasnosti i ratnog stanja, jer je taj zakon stupio na snagu 29. novembra 1994. godine, dakle, nakon zaključivanja predmetnog ugovora.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije


15. Apelant navodi da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i da je povrijeđeno pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili materijalno pravo. Istakao je da su sudovi pogrešno prihvatili kao istinite sve tvrdnje tuženog, a, s druge strane, odbili su da prihvate apelantove tvrdnje. Tako nisu prihvatili kao istinit ni dio apelantovog iskaza koji je dao kao stranka u kojem je izjavio da je prilikom zaključivanja ugovora rekao tuženom da će doći u svoj grad i da će tražiti svoj stan ukoliko se situacija izmijeni. Dalje je naveo da je diskriminiran na nacionalnoj osnovi, što se manifestiralo neprihvatanjem apelantovog iskaza kao istinitog bez ikakvog razumnog obrazloženja i prihvatanjem iskaza tuženog kao istinitog bez ikakvog obrazloženja. Istakao je da tokom postupka, budući da tada nije imao adrese svjedoka, nije imao mogućnost da predloži dokaze o događaju u kojem su ga pretukla dva uniformirana lica u stanu njegovih prijatelja kojima je došao u posjetu.

b) Odgovor na apelaciju


16. Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju naveo je da je u pogledu nepostojanja elemenata ništavosti ugovora o prodaji predmetnog stana dao jasne i valjane razloge ocjenom izvedenih dokaza, primjenom pravila o teretu dokazivanja i pravilnom primjenom materijalnog prava. Navedeno je, također, da se apelant u apelaciji pozvao na opće okolnosti neposrednog ratnog stanja, ne navodeći nijednu posebnu okolnost koja bi bitno utjecala na apelantovu volju prilikom zaključivanja predmetnog ugovora, i osporavao utvrđeno činjenično stanje koje se u fazi postupka pred Vrhovnim sudom ne može osporavati predlaganjem da se izvedu novi dokazi. Apelant pri tome ponavlja navode istaknute tokom postupka i ne ukazuje na okolnosti i činjenice koje bi utjecale na zakonitost pobijane odluke. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

17. Okružni i Osnovni sud u odgovorima na apelaciju istakli su da apelantovi navodi o povredama ustavnih prava nisu osnovani zbog razloga navedenih u obrazloženju odluka tih sudova.

18. Tuženi je u odgovoru na apelaciju naveo da je apelant saslušan u statusu parnične stranke u dva navrata a da su ta dva iskaza bila kontradiktorna svim drugim izvedenim dokazima. Naveo je da je upravo apelant angažirao Agenciju za promet nepokretnostima "Laser" (dokaz za to je uplatnica na iznos od 1.000 KM za Agenciju, čiji je vlasnik Halid Malinović), čime je upravo apelant odredio elemente predmetnog ugovora o kupoprodaji, kao, naprimjer, da se isplata kupoprodajne cijene izvrši u inozemstvu. Dalje, apelant je tvrdio da su prilikom zaključenja ugovora o prodaji predmetnog stana bili prisutni on, tuženi i advokat, a što je u suprotnosti sa iskazima svih saslušanih svjedoka koji su bili potpisnici ugovora. Pored toga, tuženi je istakao da je apelant od dobivenog novca kupio stan u Brnu u Republici Češkoj.

V. Relevantni propisi


19. Zakon o prometu nepokretnosti ("Službeni list SRBiH" br. 38/78, 4/89, 22/91 i "Službeni glasnik RS" br. 21/92 i 29/94) u relevantnom dijelu glasi:

Član 9. st. 2. i 4.


Ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu.

Izuzetno od odredbe prethodnog stava ugovor zaključen u pismenoj formi na osnovu koga se prenosi pravo svojine, proizvodiće pravno dejstvo iako potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu, ako su ugovorne strane izršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju ili ako je taj ugovor zaključen u prisustvu najmanje dva svjedoka koji su se potpisali na ugovoru.

20. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

I. Saglasnost volja

Kad je ugovor zaključen

Član 26.


Ugovor je zaključen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora.

Izjava volje

Član 28.


(1) Volja za zaključenje ugovora može se izjaviti rečima, uobičajenim znacima ili drugim ponašanjem iz koga se sa sigurnošću može zaključiti o njenom postojanju.

(2) Izjava volje mora da bude učinjena slobodno i ozbiljno.

NEVAŽNOST UGOVORA I. Ništavi ugovori


Ništavost


Član 103.


(1) Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništav je ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povredila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posledice.

Isticanje ništavosti


Član 109.


(1) Na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozvati svako zainteresovano lice.

(2) Pravo da traži utvrđenje ništavosti ima i javni tužilac.

VI. Dopustivost


21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 057 od 18. novembra 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 21. decembra 2009. godine a apelacija je podnesena 25. januara 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


25. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje


26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. (…).

28. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je postupak koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda vođen radi utvrđivanja ništavosti ugovora o prodaji stana, dakle, da je predmet građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu.

29. Imajući u vidu apelacione navode, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

30. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li su pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.

31. Dovodeći u vezu navedene stavove sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke zašto je trebalo odbiti apelantov tužbeni zahtjev za proglašavanje spornog ugovora o prodaji predmetnog stana ništavim i predaju u posjed predmetnih nekretnina (stana i garaže), pri tome se pozivajući na relevantne odredbe ZOO i Zakona o prometu nepokretnosti, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome Ustavni sud podsjeća da je u dosadašnjoj praksi već razmatrao pitanja u vezi sa ništavosti ugovora o prometu nekretnina zaključenih u toku rata. Naime, Ustavni sud je u predmetu broj AP 455/09 odbacio kao očigledno neosnovanu apelaciju i izrazio sljedeći stav: "... sama činjenica da je ugovor zaključen nakon izbijanja ratnih sukoba nije dovoljna da se zaključi da je ugovor sâm po sebi, ex lege, ništav, jer se u svakom konkretnom slučaju mora utvrditi valjanost prometa nekretnina, te na osnovu utvrđenih bitnih činjenica dati pravna ocjena u skladu sa materijalnim propisima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 455/09 od 25. oktobra 2011. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, tačka 14). Iz navedenog proizlazi da je utvrđivanje ništavosti ugovora o prometu nekretnina zaključenih u toku rata uvijek faktičko pitanje koje zavisi od činjenica svakog konkretnog slučaja. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da su u apelantovom slučaju redovni sudovi, suprotno apelacionim navodima, dali iscrpna obrazloženja za to zašto smatraju da apelant nije dokazao da su postojale konkretne subjektivne okolnosti koje su, povezane sa općim ratnim okolnostima, bitno ograničavale slobodu izražavanja njegove volje. Ustavni sud, također, zapaža da iz činjenica predmeta proizlazi da su redovni sudovi u postupku na tri sudske instance razmotrili sve apelantove navode i tvrdnje koje apelant ponavlja i u apelaciji i da su dali detaljne odgovore na sva navedena pitanja. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da iz činjenica predmeta i osporenih presuda ne proizlazi bilo kakva proizvoljnost u postupanju i u primjeni materijalnog prava redovnih sudova, budući da u konkretnom slučaju apelant ničim nije dokazao da su zaključenju spornog ugovora prethodili događaji koji su, u interakciji sa ratnim dešavanjima, utjecali na slobodno izražavanje njegove volje da zaključi sporni ugovor.

32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija neosnovana i da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Zabrana diskriminacije


33. Iz navoda apelacije proizlazi da apelant smatra da je diskriminiran na nacionalnoj osnovi zbog toga što su redovni sudovi prihvatili iskaze tuženog kao istinite, a apelantove iskaze odbili bez obrazloženja, zbog čega mu je povrijeđeno pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije

34. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

35. Član 14. Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.

36. Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14. Evropske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979. godine, serija A broj 31, stav 32). Apelant nije posebno naznačio u vezi sa kojim ustavnim pravom smatra da je diskriminiran, ali iz navoda apelacije proizlazi da on smatra da je diskriminiran u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

37. Ustavni sud, također, podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijskim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju, ili ako nema razumnog odnosa proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti (vidi odluke u predmetima Doma za ljudska prava br. CH/97/67, Zahirović, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 10. januara 1999. godine, tačka 120, odluke januar-juli 1999. godine, CH/9750, Rajić, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 3. aprila 2000. godine, tačka 53, odluke januar-juni 2000. godine, CH/98/1309 i drugi, Kajtaz i drugi, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 4. septembra 2001. godine, tačka 154).

38. Imajući u vidu prethodne zaključke Ustavnog suda u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje i detaljne razloge koje su redovni sudovi iznijeli u pogledu ocjene dokaza, pri čemu su naročito detaljno analizirali apelantov iskaz i dali vrlo iscrpne razloge zašto on, u kontekstu drugih provedenih dokaza, nije mogao dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, zatim, činjenicu da apelant, osim paušalne tvrdnje o kršenju navedenog prava na nacionalnoj osnovi, nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi ukazivao na to da je apelant u predmetnom postupku drugačije tretiran zbog svoje nacionalne pripadnosti, niti je takvo što vidljivo iz osporenih presuda, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nisu očigledne. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

Pravo na imovinu


39. Apelant, također, navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Budući da iz navoda apelacije proizlazi da se apelantove tvrdnje o kršenju ovog prava zasnivaju na navodima o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, te proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, koji su već razmotreni u okviru prava na pravično suđenje, Ustavni sud ne smatra da je svrsishodno posebno razmatrati ove apelantove navode.

VIII. Zaključak


40. Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer u obrazloženju osporenih odluka redovnih sudova ne postoji ništa što bi ukazivalo na to da su redovni sudovi svoje odluke donijeli uz povredu pravila postupka, ili da je proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo, a u obrazloženju odluka su za svoje stavove dali detaljne, jasne i logične razloge.

41. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na nediskriminaciju u vezi sa pravom na pravično suđenje, jer apelant nije ponudio nikakav dokaz o tome da su lica koja se nalaze u istoj i sličnoj situaciji tretirana na različit način, a takva diskriminacija ne proizlazi ni iz osporenih presuda.

42. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!