Službeni glasnik BiH, broj 84/13

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3339/10, rješavajući apelaciju M.R. na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 14, člana 59. stav 2. alineja 1. i člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 17. septembra 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija M.R..

Utvrđuje se povreda prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na razloge za određivanje i produženje pritvora iz člana 197. stav 1. tačka a) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske, određenog Rješenjem Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 K 000571 10 Kž od 20. jula 2010. godine i Rješenjem Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 Kv 10 000 008 od 22. juna 2010. godine.

Odbija se kao neosnovana apelacija M.R., podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 Kž 000571 10 Kž od 20. jula 2010. godine i Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 Kv 10 000 008 od 22. juna 2010. godine, u odnosu na ostale aspekte prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c., kao i člana 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M.R., podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 Kž 000571 10 Kž od 20. jula 2010. godine i Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 Kv 10 000 008 od 22. juna 2010. godine, u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zato što je preuranjena.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE I. Uvod

1. M. R. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke kojeg zastupa Željko Šurlan, advokat iz Banje Luke, podnio je 4. augusta 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, Posebno vijeće za organizirani i najteže oblike privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118 0 K 000571 10 Kž od 20. jula 2010. godine i Rješenja Vrhovnog suda broj 118 0 Kv 10 000 008 od 22. juna 2010. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Okružnog tužilaštva Banja Luka, Posebno tužilaštvo za suzbijanje organiziranog i najtežih oblika privrednog kriminala - Specijalno tužilaštvo (u daljnjem tekstu: Specijalno tužilaštvo) zatraženo je 6. aprila 2012. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 12. aprila 2012. godine, a Specijalno tužilaštvo 24. aprila 2012. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda i Specijalnog tužilaštva dostavljeni su apelantu 12. maja 2012. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Vrhovni sud je Rješenjem broj 118-0-Kv-10-000 008 od 22. juna 2010. godine apelantu i ostalim osumnjičenim produžio pritvor određen Rješenjem Okružnog suda u Banjoj Luci, Posebno odjeljenje za organizirani i najteže oblike privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Kpp-10-000 032-p od 23. marta 2010. godine, a produžen Rješenjem istog suda broj 011-0-Kv-09-000 012-p od 22. aprila 2010. godine za još jedan mjesec, tako da po ovom rješenju pritvor u odnosu na sve osumnjičene može trajati najduže do 23. jula 2010. godine.

7. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je Specijalno tužilaštvo podnijelo prijedlog za produženje pritvora svim osumnjičenim iz razloga utvrđenih članom 197. stav 1. tač. b) i g) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske – prečišćeni tekst (u daljnjem tekstu: ZKP RS), a apelantu i iz razloga utvrđenih i po tački a) citirane zakonske odredbe. Zatim, ukazano je da je postojanje osnovane sumnje da su osumnjičeni počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret već utvrđena rješenjima kojim je određen i produžavan pritvor, te da nakon donošenja posljednjeg rješenja o produženju pritvora razlozi na kojim se zasniva zaključak o postojanju osnovane sumnje nisu prestali da postoje, niti su dovedeni u pitanje dokazima koji su nakon toga prikupljeni. Na temelju prikupljenih dokaza, a kako je to utvrđeno i u ranijim rješenjima, zaključeno je da postoji osnovana sumnja da su apelant i ostali osumnjičeni počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret u vremenskom periodu od 1. aprila 2009. godine do 13. augusta 2009. godine, kao pripadnici zločinačkog udruženja organiziranog radi vršenja krivičnih djela zloupotrebom službenog položaja ili ovlaštenja, te krivičnog djela manipulacije cijenama i širenja lažnih informacija, na štetu preduzeća "Medicinska elektronika" AD Banjaluka i Republike Srpske. Zatim, ukazano je da postoji osnovana sumnja da su apelant i ostali osumnjičeni izvršili manipulaciju cijenama na tržištu papira od vrijednosti, te uticali na smanjenje cijena akcija preduzeća "Medicinska elektronika" AD Banja Luka, a u namjeri da nezakonito pribave 34,95% akcija navedenog preduzeća iz Portfelja akcionog fonda i Fonda za restituciju RS, kojim je upravljala IRB RS. Spomenuta djela su počinjena u namjeri pribavljanja imovinske koristi članovima udruženja, pa je tako apelantu omogućeno pribavljanje imovinske koristi u iznosu od najmanje 1.303.984,51 KM. S tim u vezi je ukazano da su u obrazloženju Rješenja Okružnog suda broj 011-0-Kv-09-000 012-p od 22. aprila 2010. godine analizirani dokazi iz kojih proizlazi osnovana sumnja, te šta iz tih dokaza upućuje na zaključak da postoji osnovana sumnje u odnosu na svakog od osumnjičenih, kao i da naknadno pribavljenim dokazima postojanje osnovane sumnje nije kompromitirano.

8. Zatim, zaključeno je da u odnosu na apelanta postoje razlozi za određivanje pritvora iz razloga utvrđenih u članu 197. stav 1. tačka a) ZKP RS zbog toga što apelant ima dvojno državljanstvo i nekretnine u drugoj državi, a što upućuje na zaključak da postoji opasnost od bjekstva. Zatim, zaključeno je da i dalje stoje tvrdnje da su radnja izvršenja krivičnih djela koja se stavljaju na teret apelantu i radnje izvršenja koje se stavljaju na teret osumnjičenim članovima IRB RS u uskoj vezi, pa da bi apelant boravkom na slobodi mogao ometati krivični postupak uticanjem na osumnjičene članove uprave IRB RS. Na temelju navedenog je zaključeno da za apelanta i dalje postoje pritvorski razlozi iz člana 197. stav 1. tačka b) ZKP RS. U pogledu postojanja pritvorskih razloga iz člana 197. stav 1. tačka g) ZKP RS ukazano je da način izvršenja ovog krivičnog djela ukazuje na visok stepen društvene opasnosti djela i izvršioca a što, po ocijeni suda, ujedno čini i vanredne okolnosti koje bi u slučaju puštanja na slobodu apelanta i ostalih osumnjičenih za rezultat imale stvarnu prijetnju narušavanju javnog mira. U vezi s tim je ukazano da je izvršenje ovog djela već rezultiralo narušavanjem javnog reda i mira uz intervenciju policije, proisteklih javnim okupljanjem i protestom radnika "Medicinske elektronike" i "Centra za medicinska istraživanja i razvoj zdravstvene zaštite". U skladu s navedenim, zaključeno je da su se stekli razlozi za produženje pritvora i u smislu člana 197. stav 1. tačka g) ZKP RS, te s obzirom da se radi o krivičnim djelima za koja se može izreći kazna zatvora preko deset godina, ostvaren je i objektivni uvjet za primjenu navedenog pritvorskog osnova.

9. Vrhovni sud je, imajući u vidu složenost postupka istrage, obimnost dokaznog materijala koji je nužno pribaviti u daljnjem toku istrage, kao i težinu krivičnih djela za koja se istraga vodi, zaključio da su se stekli važni razlozi u smislu člana 200. stav 3. ZKP RS za produženje pritvora.

10. Najzad, ukazano je da se pri određivanju trajanja mjere pritvora Vrhovni sud rukovodio članom 196. stav 4. ZKP RS prema kojem trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme.

11. Vrhovni sud je Rješenjem broj 118 0 K 000571 10 Kž od 20. jula 2010. godine odbio kao neosnovane žalbe apelanta i ostalih osumnjičenih, izjavljene protiv Rješenja ovog suda broj 118 0 Kv 10 000 008 od 22. juna 2010. godine.

12. U obrazloženju rješenja je ukazano da, po ocijeni ovog suda, pobijano rješenje sadrži potpune, jasne, određene i dovoljno razumljive razloge o svim odlučnim činjenicama koje su pravilno i potpuno utvrđene, a koji opravdavaju stav suda da se pritvor produži iz navedenih razloga. Zatim, ukazano je da je osporenim rješenjem ispitano i utvrđeno da i dalje postoji osnovana sumnja, te da su s tim u vezi dati razlozi i obrazloženja na način i u obimu koje u svemu prihvata i ovaj sud. U vezi s postojanjem pritvorskih razloga iz člana 197. stav 1. tač. b) ZKP RS, pravilnim je ocijenjen zaključak da i dalje postoji opravdana bojazan da će apelant i ostali osumnjičeni ometati tok istrage uticanjem na svjedoke i ostale saučesnike. U vezi s tim ukazano je, u odnosu na svakog od osumnjičenih, na njihove funkcije i ostvareni uticaj, zatim na ranije kontakte koje su neki od njih ostvarili s licima na koja je proširena istraga, te uske veze radnji izvršenja apelanta s radnjama izvršenja za koje se terete osumnjičeni članovi IRB. U vezi s postojanjem pritvorskog razloga iz člana 197. stav 1. tačka g) ZKP RS, ukazano je da se u svim žalbama zanemaruju okolnosti pod kojima je krivično djelo učinjeno i njegova težina, a čemu je pravilno dat karakter vanrednih. Po ocijeni Vrhovnog suda, osnovano su dovedeni u vezu ranija okupljanja i protesti sa krivičnim djelom osumnjičenih, a donošenje privremenih mjera i otvaranje stečajnih postupka na koje je u svim žalbama ukazivano samo govore u prilog o težini posljedica i postojanju opasnosti za narušavanje javnog reda. Pravilnim je ocijenjen i zaključak da apelantovo dvojno državljanstvo i nekretnine u vlasništvu na teritoriji druge države ukazuju na postojanje opasnosti od bjekstva, pa da je opravdano da u odnosu na njega pritvor bude produžen iz razloga utvrđenih članom 197. stav 1. tačka a) ZKP RS. Po ocijeni Vrhovnog suda, ovakav zaključak se ne dovodi u pitanje apelantovim navodima da je vlasnik firme u Banjoj Luci u kojoj rade i njegovi sinovi, kao i da mu je supruga stalno zaposlena u Banjoj Luci, a koji nisu pokrijepljeni ni obrazloženjem na koji način bi mogli biti od uticaja na zaključak suda o postojanju opasnosti od bjekstva. Najzad, Vrhovni sud se u cjelini saglasio s razlozima i obrazloženjima iz osporenog rješenja o postojanju naročito važnih razloga, ocijenivši žalbene navode apelanta i ostalih osumnjičenih hipotetičkim i lišenim prihvatljivih razloga kojim se osporavaju zaključci suda.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

13. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1. tačka c., te st. 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka a. Evropske konvencije, te pravo na efektivni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

14. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti jer, po njegovom mišljenju, nije dokazano postojanje osnovane sumnje da je počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret, a što je opći uvjet za određivanje pritvora, kao i da ne postoje posebni razlozi za određivanje pritvora utvrđeni članom 197. stav 1. tač. a), b) i g) ZKP RS.

15. U prilog tvrdnje da ne postoji osnovana sumnja kao opći uvjet za određivanje pritvora, apelant je istakao da iz činjeničnih navoda iz prijedloga za određivanje pritvora proizlazi da nema "bića krivičnog djela iz člana 383a. stav 2. KZ RS, a u vezi s krivičnim djelom zloupotrebe položaja ili ovlaštenja u podstrekavanju i pomaganju iz člana 347. stav 4, a u vezi sa stavom 3. KZ RS" koje mu se stavlja na teret pošto "nema protivpravnosti jer su sve odluke kako IRB, tako i Komisije za hartije od vrijednosti zakonite". U vezi s tim apelant ukazuje da je procjenu vrijednosti akcija izvršio zakonito i javno nadležni organ, da je vrijednost akcija bila "0", a što dokazuje Izvještaj objavljen na web-stranici IRB-a, te da je ova vrijednost korigirana na 0,054 KM nakon ostvarenog trgovanja akcijama. Zatim, u vezi s krivičnim djelom manipulacije cijenama i širenja lažnih informacija iz člana 292. stav 2. a u vezi sa stavom 1. tač. a) i b) Zakona o tržištu hartijama od vrijednosti, apelant ističe da se ne može primijeniti krivično djelo organiziranog kriminala iz člana 383a. KZ RS. Po apelantovom mišljenju, krivično djelo manipulacije cijenama i širenje lažnih informacija nije propisano KZ RS, a krivično djelo organiziranog kriminala može se odnositi samo na krivična djela propisana KZ RS, na temelju čega zaključuje da nema krivičnog djela organiziranog kriminala, zbog čega nema ni osnova za određivanje pritvora. Na istim razlozima apelant temelji i tvrdnju da zbog toga nisu bili stvarno nadležni da postupaju Vrhovni sud i Specijalno tužilaštvo. U vezi s osporavanjem postojanja osnovane sumnje apelant još tvrdi da se sud nije izjasnio o njegovim prigovorima da su dokazi nezakonito pribavljeni jer su pribavljeni dopisom, kao i da mu dokazi nisu predočeni.

16. Apelant smatra da ne postoje razlozi za određivanje pritvora iz razloga utvrđenih članom 197. stav 1. tačka a) ZKP RS. Po njegovom mišljenju, dvojno državljanstvo i vlasništvo na nekretninama u Srbiji ne mogu biti osnovi koji ukazuju na mogućnost bjekstva. Po njegovom mišljenju, opasnost od bjekstva može biti samo u konkretnom ponašanju osumnjičenog koje bi ukazivale na namjeru da će pobjeći, a da su u njegovom slučaju takvi dokazi izostali. Također, apelant ukazuje da sudovi nisu cijenili mogućnost izricanja neke od blažih mjera propisanih zakonom kojom bi se mogla postići ista svrha.

17. Apelant smatra da ne postoje ni pritvorski razlozi iz člana 197. stav 1. tačka b) ZKP RS. U vezi s tim ukazuje da nije preduzeo niti jednu radnju iz koje bi se moglo zaključiti da je pokušao uticati na osumnjičene članove uprave IRB, koji su pri tom već i saslušani u svojstvu osumnjičenih, a po njegovom mišljenju samo bi takva radnja mogla dokazati da će ometati istragu uticajem na saučesnike. Apelant je s tim u vezi ukazao i na Odluku Ustavnog suda u predmetu broj AP 6/08.

18. Zatim, apelant smatra da ne postoje razlozi za određivanje pritvora iz člana 197. stav 1. tačka g) ZKP RS. U vezi s tim apelant ističe da je od četiri kumulativno postavljena uvjeta za određivanje i produženje pritvora po ovom osnovu sud utvrdio postojanje samo jednog, tj. da je djelo posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, a nije utvrdio postojanje osnovnog uvjeta a to je, po apelantovom mišljenju, vanredno stanje. Po njegovom mišljenju, sud je neosnovano protest građana (koji ni po vremenu održavanja, ni po razlozima organiziranja, ni po učesnicima nema nikakve veze sa predmetnim krivičnim djelima) označio kao vanredne okolnosti i na taj način, u stvari, odlučio pod pritiskom, odnosno pogrešno procijenio težinu krivičnog djela i okolnosti pod kojim je učinjeno kvalificirao kao vanredne. Navodi da su protesti "u neposrednoj vezi sa krivičnim djelom osumnjičenih" po apelantovom mišljenju vrijeđaju presumpciju nevinosti, jer iz ove formulacije proizlazi kao da je krivično djelo i utvrđeno sudskom presudom. Najzad, a pošto je sud utvrdio postojanje vanrednih okolnosti, po apelantovom mišljenju bio je dužan da obavijesti nadležni organ da ih i otkloni, što nije učinio.

19. Apelant smatra da ničim nije utvrđeno postojanje naročito važnih razloga u smislu člana 200. stav 3. ZKP RS, odnosno da to ne mogu biti razlozi propisani članom 197. ZKP RS.

20. Također, apelant smatra da je prekršen član 196. stav 4. ZKP RS jer tužilac u roku od mjesec dana, koliko je bilo određeno rješenjem o određivanju pritvora, nije obezbijedio dokaze u roku koji mu je bio određen. Zatim, apelant smatra da je Vrhovni sud po njegovoj žalbi rješenje donio nakon proteka roka, odnosno da je o žalbi bio dužan da odluči u roku od 48 sati. U skladu s navedenim, apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na suđenje u razumnom roku.

21. Apelant tvrdi da se niti jedna odluka nije bavila nezakonitim lišavanjem slobode, ističući da ga nije lišio slobode policijski organ, niti mu je upućen poziv.

22. Zatim, apelant smatra da mu je povrijeđen član 6. Evropske konvencije. U prilog ovih tvrdnji je istakao da je o svim žalbama odlučeno jednim rješenjem, i ako rokovi ne teku od istog vremena, sud je obavezan da za svakog osumnjičenog pojedinačno navede razloge za lišavanje slobode. Također, apelant ističe da sud nije cijenio činjenicu da su se od momenta određivanja pritvora do donošenja odluke po žalbi promijenile okolnosti i da je G.B. zaključio sporazum o priznanju krivice, a njemu je pritvor određen upravo zbog podstrekavanja i pomaganja ovom licu da izvrši krivično djelo zloupotrebe službenog položaja.

23. Najzad, apelant tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na efektivni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Po njegovim tvrdnjama, sud se nije izjasnio o navodima žalbe da ne postoje razlozi za produženje pritvora, tj. da je pritvor i određen iz razloga koji nisu bili sadržani u prijedlogu tužilaštva, te na temelju nezakonito pribavljenih dokaza, kao i da je jednim rješenjem odlučeno o svim žalbama iako su žalbe bile različite, kao i razlozi za određivanje pritvora.

b) Odgovor na apelaciju

24. Vrhovni sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da apelantovi prigovori nemaju osnov u stanju spisa, a da nisu učinjeni ni propusti u postupku odlučivanja po žalbi. Također, ukazano je da je ovaj sud savjesno, u mjeri u kojoj mu to nalaže ZKP, cijenio sve žalbene navode i o njima dao sasvim jasne, neprotivrječne i iscrpne odgovore.

25. Specijalno tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju najprije istaklo da je 23. jula 2010. godine protiv apelanta i ostalih osumnjičenih podignuta optužnica koja je i potvrđena, a u kojoj nije stavljen prijedlog za produženje pritvora, pa su apelant i ostali optuženi pušteni na slobodu. Zatim, ukazano je da je Okružni sud 11. oktobra 2011. godine donio presudu kojom su apelant i još dvojica optuženih oslobođeni optužbi, a na koju je ovo tužilaštvo izjavilo žalbu. Dalje, ukazano je da je apelant lišen slobode na način i u postupku propisanom zakonom, te da mu nije bilo onemogućeno preispitivanje odluka o lišavanju slobode pred nadležnim sudom. U vezi s tvrdnjama da ne postoje posebni pritvorski razlozi, ukazano je da je Vrhovni sud svoju ocjenu temeljio na sveobuhvatnoj analizi dokaza na kojima se zasnivao prijedlog za produženje pritvora, da prilikom donošenja rješenja o produženju pritvora i odlučivanja po žalbi nisu učinjene povrede postupka. Zatim, ukazano je da je ovo tužilaštvo s revnošću provodilo istražne radnje, u prilog čemu govori ogromna prikupljena dokumentacija i broj lica koji su saslušani (samo u optužnici je predloženo saslušavanje 32 svjedoka, te predloženo provođenje 200 materijalnih dokaza). Najzad, ukazano je da tužilaštvo nije tražilo produženje pritvora prilikom podizanja optužnice jer je smatralo da više ne postoje pritvorski razlozi pa su apelant i ostali pušteni na slobodu, što govori u prilog da je u konkretnom slučaju trajanje pritvora bilo ograničeno na najkraće nužno vrijeme.

V. Relevantni propisi

1. Zakon o krivičnom postupku ("Službeni glasnik RS" broj 100/09 – prečišćeni tekst) u relevantnom dijelu glasi:

Član 196.
Opšte odredbe

(1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uvjetima propisanim u ovom zakonu i samo ako se ista svrha ne može ostvariti drugom mjerom.

(2) Pritvor određuje ili produžuje rješenjem sud na prijedlog tužioca, a nakon što sud prethodno sasluša osumnjičenog, odnosno optuženog, na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže, osim u slučaju iz člana 197. stav 1. tačka a).

(3) Tužilac je dužan da podnese obrazložen prijedlog za produženje pritvora sudu najkasnije pet dana prije isteka roka iz rješenja o pritvoru. Sud odmah dostavlja prijedlog osumnjičenom, odnosno optuženom i njegovom braniocu.

(4) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Ako se optuženi nalazi u pritvoru, dužnost je svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju sa posebnom hitnošću.

(5) U toku cijelog postupka pritvor ce se ukinuti čim prestanu razlozi na osnovu kojih je određen, a pritvorenik će se odmah pustiti na slobodu.

(6) Po prijedlogu optuženog ili branioca za ukidanje pritvora koji je zasnovan na novim činjenicama sud ce održati ročište, odnosno sjednicu vijeća o kome ce obavijestiti stranke i branioca. Nedolazak stranaka i branioca koji su uredno obaviješteni ne sprečava održavanje ročišta, odnosno sjednice vijeća.

(7) Protiv rješenja o odbijanju prijedloga za ukidanje pritvora žalba je dozvoljena.

(8) Ako prijedlog nije zasnovan na novim činjenicama koje su od značaja za ukidanje pritvora, sud neće donijeti posebno rješenje.

Član 197.
Razlozi za pritvor

(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:

a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva,

b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsifikovati dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,

g) u vanrednim okolnostima, ako je riječ o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.

(2) U slučaju iz tačke b) stav 1. ovog člana, pritvor ce se ukinuti čim se obezbijede dokazi zbog kojih je pritvor određen.

Član 200.
Trajanje pritvora u istrazi

(1) Prije donošenja rješenja o određivanju pritvora sudija za prethodni postupak će preispitati osnovanost zahtjeva za određivanje pritvora. Po rješenju sudije za prethodni postupak, pritvor može trajati najduže mjesec dana od dana lišenja slobode. Poslije tog roka osumnjičeni se može zadržati u pritvoru samo na osnovu rješenja o produženju pritvora.

(2) Pritvor se po odluci vijeća (član 24. stav 5), na obrazložen prijedlog tužioca, može produžiti najviše za dva mjeseca. Protiv rješenja vijeća dozvoljena je žalba koja ne zadržava izvršenje.

(3) Ako se postupak vodi za krivično djelo za koje se može izreci kazna zatvora 10 godina ili teža kazna i ako postoje naročito važni razlozi, pritvor se može, odlukom Vrhovnog suda Republike Srpske, produžiti, na obrazloženi prijedlog tužioca, za najviše još tri mjeseca. Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba koja ne zadržava izvršenje rješenja. O žalbi odlučuje vijeće Vrhovnog suda u drugom sastavu.

VI. Dopustivost

26. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

28. U skladu s članom 16. stav 4. tаčka 14. Pravila Ustavnog suda, apelacija će se odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena.

Dopustivost u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije

29. Apelant smatra da mu je osporenim Rješenjem Vrhovnog suda broj 118 0 K 000 571 10 Kž od 20. jula 2010. godine povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

30. Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cijelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje, jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03).

31. U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje na to da osporeno rješenje o određivanju pritvora ne predstavlja odluku koja je rezultat cjelokupnog krivičnog postupka protiv apelanta, odnosno da ne predstavlja "utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe" u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije preuranjena.

32. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

Dopustivost u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, te čl. 5. i 13. Evropske konvencije

33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 118 0 K 000 571 10 Kž od 20. jula 2010. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje je donijeto 20. jula 2010. godine, a apelacija je podnesena 3. augusta 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

35. Apelant osporava rješenja Vrhovnog suda tvrdeći da su mu tim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c. i st. 3. i 4. Evropske konvencije.

Pravo na slobodu i sigurnost ličnosti

36. Član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

c. zakonitog hapšenja ili lišenjа slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se ta osoba spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne;

3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.

4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.

37. Ustavni sud podsjeća da lice, da bi bilo izvedeno pred nadležni sud zbog osnovane sumnje da je počinilo krivično djelo, u skladu s članom 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije, može biti pritvoreno samo u okviru krivičnog postupka (vidi Evropski sud, Jėčius v. Litvanija, aplikacija broj 34578/97, stav 50, ECHR 2000-IX). Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo pretpostavlja postojanje činjenica i informacija koje bi zadovoljile objektivnog posmatrača da je lice koje je u pitanju moglo počiniti krivično djelo. Dalje, postojanje osnovane sumnje zahtijeva da činjenice na kojim se zasniva mogu potpadati pod neki dio kriminalnog ponašanja propisanog krivičnim zakonom. Pri tome, u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Najzad, prema članu 5. stav 1. Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravni osnov u domaćem zakonu s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5, tj. lice koje je u pitanju mora biti zaštićeno od proizvoljnosti.

38. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijevaju da je lice lišeno slobode u skladu s članom 5. stav 1.c. Evropske konvencije, tj. da je lišavanje "zakonito" u smislu navedenog člana i da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63).

39. Apelantovi navodi o povredi prava na slobodu i sigurnost ličnosti u suštini se svode na tvrdnje da ne postoji osnovana sumnja da je učinio krivična djela za koja se tereti; da pobijana rješenja ne daju razloge iz kojih se može zaključiti da postoje okolnosti koje ukazuju na mogućnost njegovog bijega, da bi, ukoliko se nađe na slobodi, ometao istragu uticanjem na svjedoke, da ne postoji pritvorski osnov zbog tzv. vanrednih okolnosti nastalih kao posljedica navodnog izvršenja predmetnog krivičnog djela, kao ni da nije utvrđeno da postoje naročito važni razlozi u smislu člana 200. ZKP RS. Apelant smatra da mu je zbog neefikasnog provođenja istrage Specijalnog tužilaštva, te nedonošenja rješenja po njegovoj žalbi u roku od 48 sati, uskraćeno pravo na suđenje bez odlaganja i u razumnom roku. Najzad, apelant smatra da se Vrhovni sud u povodu njegove žalbe nije izjasnio o nepostojanju razloga za produženje pritvora, te da nije mogao jednim rješenjem odlučiti protiv više žalbi jer su žalbe bile različite kao i razlozi za određivanje pritvora.

40. U konkretnom slučaju Ustavni sud najprije primjećuje da je osporenim rješenjima apelantu pritvor produžen zbog postojanja osnovane sumnje da su počinjena krivična djela propisana KZ RS, koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja navedenih djela, te da je pritvor određen na temelju odluke nadležnog suda a po obrazloženom prijedlogu Specijalnog tužilaštva iz razloga utvrđenih relevantnim odredbama ZKP RS na način i u postupku propisanom zakonom.

41. Zatim, iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je postojanje osnovane sumnje utemeljeno na dokazima prikupljenim u toku istrage, da nakon donošenja posljednjeg rješenja o produženju pritvora razlozi na kojim se zasniva zaključak o postojanju osnovane sumnje nisu prestali da postoje, niti su dovedeni u pitanje dokazima koji su nakon toga prikupljeni. S tim u vezi ukazano je i na iscrpno obrazloženje razloga i dokaza kojim je postojanje osnovane sumnje utvrđeno u rješenju o određivanju, odnosno produženju pritvora. Prema navedenom, Ustavni sud ne smatra da je obrazloženje redovnih sudova u tom pogledu proizvoljno, te da bi se moglo dovesti u pitanje poštivanje standarda iz člana 5. Evropske konvencije.

42. Apelant smatra da mu pritvor nije mogao biti produžen zbog postojanja opasnosti od bjekstva samo zbog činjenice da ima dvojno državljanstvo i da je vlasnik nekretnina koje se nalaze na teritoriji druge države.

43. Ustavni sud podsjeća da je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 1150/10 od 14. septembra 2010. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba) razmatrao apelaciju istog apelanta kojom je osporavao rješenje o određivanju i rješenje o produženju pritvora, koji je produžen rješenjima koja su predmet osporavanja i u ovoj odluci. Ustavni sud je u navedenoj odluci djelimično usvojio apelaciju utvrdivši da je povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije u odnosu na razloge za određivanje i produženje pritvora, iz člana 197. stav 1. tačka a) ZKP RS. U citiranoj odluci je zaključeno da je određivanje i produžavanje pritvora samo zbog činjenice da apelant posjeduje dvojno državljanstvo i nekretnine u Republici Srbiji bilo proizvoljno u pogledu postojanja opravdanih i valjanih razloga s obzirom da redovni sudovi nisu dali bilo kakvo obrazloženje da postoji vjerovatnoća da apelant ima namjeru da bježi, odnosno da izbjegava eventualno suđenje u BiH (vidi, naprijed citirano, tačka 61).

44. U osporenim rješenjima koja su predmet razmatranja u ovoj odluci apelantu je pritvor zbog opasnosti od bjekstva produžen zbog činjenice da posjeduje dvojno državljanstvo i imovinu u drugoj državi, a bez bilo kakvog obrazloženja i dokaza da postoji vjerovatnoća da apelant ima namjeru da bježi.

45. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud se u cjelini poziva na razloge i obrazloženja iz svoje naprijed citirane odluke u odnosu na produženje pritvora apelantu na temelju razloga iz člana 197. stav 1. tačka a) ZKP RS.

46. Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do povrede apelantovog prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije u odnosu na razloge za određivanje pritvora, koji su osporenim rješenjima određeni na osnovu člana 197. stav 1. tačka a) ZKP RS-a (opasnost od bjekstva).

47. Apelant smatra da su u osporenim rješenjima izostali razlozi i obrazloženja na temelju kojih je utvrđeno da je postojala opasnost da će, u slučaju puštanja na slobodu, uticati na ostale osumnjičene članove uprave IRB.

48. Iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je postojanje pritvorskog razloga iz člana 197. stav 1. tačka b) ZKP RS temeljeno na pojedinačno pobrojanim funkcijama koje je obavljao svaki od osumnjičenih, te na uticaju na svjedoke koji je apelant već ostvario, kao i na uskoj vezi između apelantovih radnji izvršenja s radnjama izvršenja za koje se terete osumnjičeni članovi IRB. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 1150/10, a u povodu apelantovog osporavanja postojanja ovog pritvorskog razloga, pored ostalog, ukazano da "iz iskaza osumnjičenog V.M., da ga je apelant već kontaktirao, da mu je uručio poklon i obećao radno mjesto u svom preduzeću kada ovaj to poželi". Ovo utvrđenje redovnih sudova iz rješenja o određivanju i prethodnog rješenja o produženju pritvora apelant ni u prethodnom postupku pred Ustavnim sudom nije doveo u pitanje, a to nije učinjeno ni konkretnom apelacijom. S obzirom da je apelantu rješenjima osporenom predmetnom apelacijom pritvor još jednom produžen u istom postupku, te da je izričito ukazano da se ona temelje i na već prikupljenim dokazima, jednom nesporno utvrđeni pokušaj uticaja na svjedoke direktno preduzetom radnjom predstavlja dovoljno osnova za vjerovanje da bi apelant isto mogao pokušati i u odnosu na ostale osumnjičene, druge svjedoke, te na lica na koja je istraga proširena a na koje je upravo i ukazano u osporenim rješenjima.

49. Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi da ne postoje razlozi za određivanje pritvora zbog toga što postoji bojazan da bi puštanjem na slobodu mogao ostvariti uticaj na ostale osumnjičene neosnovani.

50. Zatim, apelant tvrdi da su redovni sudovi prirodu i težinu krivičnog djela, te održane proteste pogrešno kvalificirali kao vanredne okolnosti u smislu pritvorskog razloga iz člana 197. stav 1. tačka g) ZKP RS. Međutim, imajući u vidu obrazloženja i razloge iz osporenih rješenja, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su proizvoljna, te da su u vrijeme produženja pritvora zaista i egzistirale vanredne okolnosti koje su krivična djela koja se apelantu i ostalim osumnjičenim stavljaju na teret činile posebno teškim, pa da bi njihovo puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda. S tim u vezi ukazano je, pored ostalog, na javna okupljanja i organizirane proteste radnika koji su se već dogodili, te da donošenje privremenih mjera i otvaranje stečajnog postupka govore o težini posljedica radnji za koje se sumnjiče apelant i ostali osumnjičeni i postоjanju opasnosti od narušavanja javnog reda.

51. Stoga, Ustavni sud smatra da je određivanje apelantovog pritvora, na osnovu postojanja posebnih razloga iz člana 197. stav 1. tač. b) i g) ZKP RS, u skladu s ostalim aspektima prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije.

52. Apelant tvrdi da mu je zbog neefikasnog provođenja istrage tužilaštva i propusta Vrhovnog suda da odluči po njegovoj žalbi u roku od 48 sati povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku.

53. Ustavni sud podsjeća da član 5. stav 3. Evropske konvencije sadrži dva prava prema kojima lice lišeno slobode mora odmah biti izvedeno pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast kao i da mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu proizlazi da je u osporenom rješenju apelantu i ostalim osumnjičenim pritvor po prijedlogu Specijalnog tužilaštva produžen za jedan mjesec, a ne do tri mjeseca koliko pritvor može maksimalno trajati prema članu 200. stav 3. ZKP RS. Iz navedenog proizlazi da je Vrhovni sud cijenio okolnosti konkretnog slučaja i da je zaključio da je jedan mjesec dovoljan Specijalnom tužilaštvu da prikupi dokaze, odnosno sasluša svjedoke na koje je u prijedlogu ukazalo. Da je ova procjena bila tačna potvrđuje i navod iz odgovora na apelaciju u kojem je Specijalno tužilaštvo ukazalo da je protiv apelanta i ostalih osumnjičenih podignuta i potvrđena optužnica 23. jula 2010. godine, a do kad je pritvor po osporenim rješenjima i mogao da traje, kao i da nije traženo produženje pritvora, pa su apelant i ostali osumnjičeni odmah pušteni na slobodu. Prema navedenom, neosnovan je apelantov navod koji se tiče neefikasnosti tužilaštva a što je, po njegovom mišljenju, uvjetovalo i trajanje postupka.

54. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda član 5. stav 4. Evropske konvencije ne garantuje pravo na sudsku kontrolu zakonitosti svih aspekata ili detalja lišavanja slobode, ali da pruža krucijalne garancije protiv proizvoljnosti u odlučivanju o lišavanju slobode. Obaveza iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije primjenjuje se neovisno o tome po kojem je osnovu lice lišeno slobode i garantuje licu lišenom slobode da mora imati pristup sudu da bi mogao ispitati zakonitost kako inicijalnog lišavanja slobode, tako i produženja trajanja te mjere. Prema praksi Evropskog suda, ključni elementi obaveze iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije su da nadzor mora vršiti sud, da je provedena usmena rasprava uz pravnu pomoć u postupku u kojem učestvuju obje strane, da se razmatra zakonitost pritvora u najširem smislu i da se takvo preispitivanje desi što je moguće prije.

55. Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju ispoštovane sve garancije člana 5. stav 4. Apelant je imao pravo da izjavi žalbu protiv rješenja o produženju pritvora, žalbu je razmatralo nadležno vijeća Vrhovnog suda koje je o njoj blagovremeno i odlučilo. Zatim, Vrhovni sud je imao u vidu složenost postupka istrage, obimnost dokaznog materijala koji je nužno pribaviti u njenom daljnjem toku, težinu krivičnih djela za koja se istraga vodi, a na temelju čega je zaključio i da su se stekli naročito važni razlozi u smislu člana 200. stav 3. ZKP RS, kada je o produženju pritvora upravo nadležan odlučivati Vrhovni sud. Prema navedenom, neosnovani su i apelantovi navodi da o produženju pritvora nije odlučivao nadležan sud. Dalje, pri donošenju rješenja o produženju pritvora apelant je bio saslušan a imao je i stručnu pomoć branioca. Najzad, apelant ničim nije potkrijepio navod da je lišavanje slobode bilo nezakonito, niti se iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu može zaključiti da je ovo isticao u postupku produženja pritvora a da je Vrhovni sud propustio da o tome odluči.

56. Stoga Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede apelantovog prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije.

Ostali navodi

57. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije Ustavni sud je mišljenja da ne treba ulaziti u ispitivanje takvih navoda, s obzirom da je apelant povredu prava na djelotvoran pravni lijek zasnivao na neuvažavanju njegove žalbe na rješenje o određivanju pritvora, koju je podnio na osnovu člana 5. stav 4. Evropske konvencije, a Ustavni sud je u ranijem dijelu odluke već obrazložio zašto smatra da nije došlo do povrede apelantovog prava iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

58. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantovog prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije, jer je produžavanje pritvora samo zbog činjenice da posjeduje dvojno državljanstvo i nekretnine u Republici Srbiji bilo proizvoljno u pogledu postojanja opravdanih i valjanih razloga iz člana 197. stav 1. tačka a), pošto redovni sudovi nisu dali bilo kakvo obrazloženje da postoji vjerovatnoća da apelant ima namjeru da bježi, odnosno da izbjegava eventualno suđenje u Bosni i Hercegovini.

59. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na slobodu i sigurnost ličnosti u odnosu na ostale aspekte iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije, kada je produženje pritvora zasnovano na zakonom propisanim razlozima, u pogledu čijeg postojanja ponuđeni razlozi i obrazloženja ne ostavljaju utisak proizvoljnosti.

60. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije kada je odluku o produženju pritvora donio zakonom ustanovljeni nadležni sud, na način i u postupku propisanom zakonom, preispitujući postojanje općih i posebnih uvjeta za produženje pritvora, a u tom postupku apelantu nije bila uskraćena mogućnost da se pred sudom, uz stručnu pomoć branioca, izjasni o prijedlogu, te da odluku o produženju pritvora također preispita sud.

61. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 14. i člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu odluke.

62. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.