Službeni glasnik BiH, broj 11/23

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-233/21, rješavajući apelaciju V. Đ., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Mirsad Ćeman, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Helen Keller, potpredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Angelika Nußberger, sutkinja Ledi Bianku, sudija na sjednici održanoj 19. januara 2023. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Usvaja se apelacija V. Đ.

Utvrđuje se povreda iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Okružnog suda u Doboju broj 87 0 P 026621 20 Gž od 4. novembra 2020. godine.

Predmet se vraća Okružnom sudu u Doboju, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Okružnom sudu u Doboju da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE


I. Uvod


1. V. Đ. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, kojeg zastupa Smiljana Moravac-Babić, advokat iz Banjaluke, podnio je 22. januara 2021. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 87 0 P 026621 20 Gž od 4. novembra 2020. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Odlučujući o apelantovom zahtjevu za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je donio odluku kojom je zahtjev odbio (vidi Ustavni sud, Odluka o privremenoj mjeri broj AP-233/21 od 5. oktobra 2021. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i S. G., tužioca u postupku (u daljnjem tekstu: tužilac), zatraženo je

13. juna 2022. godine da dostave odgovor na apelaciju. Okružni sud i Osnovni sud su odgovor na apelaciju dostavili 27, odnosno 28. juna 2022. godine. Tužilac nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.

4. Odgovori sudova su 15. jula 2022. godine dostavljeni tužiočevom punomoćniku radi izjašnjenja, koje nije dostavljeno u ostavljenom roku.

III. Činjenično stanje


5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene


6. Iz raspoloživih dokumenata, koje je apelant dostavio na uvid, proizlazi da je tužilac tokom 2015. godine pokrenuo upravni postupak radi legalizacije pomoćnog objekta - metalne nadstrešnice izgrađene na apelantovoj parceli (u daljnjem tekstu: sporni dio parcele). Apelant je, kao zainteresirana strana u tom postupku, 11. augusta 2015. godine pismeno izjavio da mu nadstrešnica smeta jer mu onemogućava normalnu komunikaciju s ostalim parcelama, predloživši da se nadstrešnica ukloni.

7. Rješenjem organa uprave tužiocu je naloženo rušenje nadstrešnice i dovođenje nekretnine u prvobitno stanje. Upravni postupak je okončan Presudom Okružnog suda broj 13 0 U 004891 18 U od 29. juna 2018. godine kojom je tužba odbijena kao neosnovana.

Parnični postupak


8. Tužilac je 16. augusta 2019. godine pokrenuo parnični postupak radi stjecanja prava vlasništva dosjelošću na spornom dijelu parcele.

9. Presudom Osnovnog suda broj 87 0 P 026621 18 P od 4. februara 2020. godine utvrđeno je da je tužilac vlasnik spornog dijela parcele (30 m2) koji ukupno iznosi 415 m2 i koji se u javnim evidencijama vodi na apelantovo ime, te je naloženo da se tužilac uknjiži kao vlasnik i posjednik s dijelom 1/1 u javnim evidencijama, uz obavezivanje apelanta na naknadu troškova postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).

10. Osnovni sud je, prije svega, istakao da među parničnim strankama nije sporno da se apelant vodi kao vlasnik spornog dijela parcele u javnim evidencijama, niti je sporno da je tužilac u ljeto 1998. sporni dio parcele ogradio, na njemu sagradio nadstrešnicu i taj dio parcele pripojio svom dvorištu. Tokom postupka nije bilo sporno da su u vrijeme postavljanja ograde i nadstrešnice sporni dio parcele, kao i cijela parcela bili u vlasništvu apelantovog oca G. Đ., koji je cijelu parcelu notarski obrađenim ugovorom 2015. godine poklonio apelantu. Međutim, kako je naveo Osnovni sud, sporno je da li je tužilac u konkretnom slučaju zakonit, odnosno savjestan posjednik spornog dijela parcele, te da li je na tom dijelu mogao steći pravo vlasništva.

11. Tokom postupka je izvršen uviđaj na licu mjesta uz učešće vještaka geodetske struke, te su saslušani svjedoci koje su predložile parnične stranke, uključujući i saslušanje parničnih stranaka u svojstvu svjedoka. Osnovni sud je naveo da je iskaze svjedoka koje je predložio tužilac u cijelosti prihvatio kao istinite, uvjerljive i pouzdane, iz kojih proizlazi da je ograda (koja je obuhvatila i sporni ćošak apelantove parcele) sagrađena u ljeto 1998. godine, da je tom prilikom apelantov otac odredio trasu ograde i "rekao tužiocu da trasu ograde postavi ravno" tako da se obuhvati i sporni dio parcele apelantovog oca koji je za njega, s obzirom na položaj i površinu, bio neiskoristiv. Zatim je, kako proizlazi iz iskaza, apelantov otac, zajedno s tužiocem, učestvovao u izgradnji navedene ograde, a "krajem iste 1998. ili početkom sljedeće godine zajedno s tužiocem učestvovao i u izgradnji nadstrešnice koja je također izgrađena na spornom dijelu parcele i koja se naslanja na ogradu". Osnovni sud je iz iskaza navedenih svjedoka utvrdio i činjenicu da od momenta postavljanja ograde, "tj. od ljeta 1998. godine, tužilac s porodicom taj sporni dio drži u svom posjedu zajedno i sa nadstrešnicom koju je sagradio krajem 1998, odnosno početkom 1999. godine", bez ikakvog ometanja.

12. U vezi s iskazima svjedoka koje je predložio apelant, te iskaza apelanta u svojstvu parnične stranke, u kojem je ukazao na upravni postupak iz 2015. godine u kojem se protivio izgradnji nadstrešnice, Osnovni sud je naveo da te iskaze nije u cijelosti prihvatio kao istinite, uvjerljive i objektivne, osim u dijelu koji se tiče godine izgradnje ograde i nadstrešnice, zato što su njihovi iskazi u bitnim dijelovima u suprotnosti s iskazima prethodno navedenih svjedoka i tužioca, pri čemu su oni protivrječni i apelantovim činjeničnim navodima. Prema ocjeni Osnovnog suda, iskazi navedenih svjedoka su nelogični i neuvjerljivi, posebno o tome da se apelantov otac protivio tome da tužilac zauzme sporni dio parcele postavljanjem ograde, pa je razloge za takvu ocjenu detaljno obrazložio. Osim toga, Osnovni sud je naveo da su okolnosti u vezi s postavljanjem ograde, na način kako su to opisali tužilac i njegovi svjedoci, apelantu bile poznate "jer je i sam pomagao oko postavljanja kapije tako što je vario metalne stubove".

13. Ocjenom provedenih dokaza Osnovni sud je izveo zaključak da tužilac u konkretnom slučaju nije bio zakonit posjednik, ali da je bio savjestan, iako je u trenutku stupanja u posjed sporne parcele znao da ona nije njegova. Naime, kako je obrazložio Osnovni sud, apelantov prednik kao tadašnji vlasnik spornog dijela parcele je izričito tražio i dozvolio tužiocu da trasu ograde postavi tako da obuhvati i sporni dio parcele. Zatim je, kako je navedeno, tu svoju volju predaje spornog dijela parcele tužiocu u posjed očitovao i na posredan način tako što je lično pomagao tužiocu da izgradi ogradu i nadstrešnicu na spornom dijelu parcele. Na taj način je tužilac od momenta gradnje sporne ograde i nadstrešnice postao savjestan posjednik. Osim toga, Osnovni sud je zaključio da je izričito i posredno očitovanje volje apelantovog oca o predaji dijela njegove parcele u posjed tužiocu djelovalo i prema apelantu kao njegovom sinu, koji je o svemu bio upoznat, kako je to već navedeno.

14. Osnovni sud je posebno naglasio da nije sporno da apelant osporava tužiocu savjesnost posjeda na spornom dijelu parcele, "i to prvi put tek 22. aprila 2018. godine" kada se na ročištu izjasnio o tužbenom zahtjevu. Međutim, kako je naglasio Osnovni sud, budući da tokom postupka nije dokazano da je apelant ranije tužiocu osporavao posjed, a da je, u međuvremenu, "prije 22. aprila 2018. godine protekao rok od 20 godina neprekidnog savjesnog posjeda na spornom dijelu parcele", odlučeno je kao u izreci presude. Osnovni sud je odluku zasnovao na odredbi člana 28. stav (4) Zakona o osnovama vlasničko-pravnih odnosa (u daljnjem tekstu: ZOVPO), koja se u konkretnom slučaju primjenjuje na osnovu člana 344. st. 2. i 3. Zakona o stvarnim pravima.

15. Odlučujući o žalbi u kojoj je apelant ukazao na proizvoljnost prvostepenog suda iz prethodne tačke ove odluke, te dopuni žalbe, u kojoj je apelant dostavio presudu iz upravnog spora (vidi tač. 6-7. ove odluke), Okružni sud je donio Presudu broj 87 0 P 026621 20 Gž od 4. novembra 2020. godine kojom je odbio žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. Okružni sud je naveo da apelantovim žalbenim prigovorima nije dovedena u pitanje zakonitost i pravilnost osporene presude, pa je prihvatio činjenična i pravna utvrđenja iz prvostepene presude.

IV. Apelacija


a) Navodi iz apelacije


16. Apelant se poziva na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. U apelaciji se navodi da je tužilac trebao i morao znati da nema pravo vlasništva na spornom dijelu parcele, pa i pored toga što je sud utvrdio da je tužilac nezakoniti posjednik, sud izvodi zaključak da je tužilac savjestan posjednik. Apelant smatra da je ovakav stav suda neprihvatljiv "jer tužilac nikako nije mogao steći pravo vlasništva na spornom dijelu parcele na osnovu dosjelosti". Također smatra da je pogrešno utvrđenje redovnih sudova da je tužilac posjed na spornom dijelu parcele vršio 20 godina neometano, te da je to posljedično dovelo do toga da apelant izgubi "legalno stečenu imovinu". Apelant smatra da sudovi nisu bili nepristrasni jer su se stavili na stranu tužioca zato što sud nije poklonio vjeru apelantovim dokazima, odnosno iskazima svjedoka koje je predložio, pa shodno tome tvrdi da nije imao pravično suđenje. Apelant je uz apelaciju dostavio presudu Okružnog suda koja je donesena u postupku radi legalizacije metalne nadstrešnice, koju je, kako je naveo, dostavio i Okružnom sudu u dopuni žalbe.

17. Apelant je u dopuni apelacije dostavio dokumente (kopija žalbe i dopuna žalbe, zapisnike sa ročišta, kopiju izjave date pred organima uprave iz 2015. godine i dr.) iz kojih, prema apelantovom mišljenju, proizlazi da je suđenje u konkretnom slučaju bilo nepravično jer iz navedenih dokumenta proizlazi da je spor nastao 2015. godine, što dovodi u pitanje stav suda o savjesnosti tužioca.

b) Odgovori na apelaciju


18. Okružni sud je, između ostalog, naveo da je, odlučujući o žalbi, utvrdio da se žalbenim navodima ne dovodi u pitanje pravilnost i zakonitost prvostepene presude i da stoga osporenom presudom nisu povrijeđena apelantova prava na koja se neosnovano pozvao u apelaciji. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

19. Osnovni sud je, između ostalog, naveo da je svoju odluku zasnovao na činjenicama koje je utvrdio i dokazima koje su stranke provele tokom dokaznog postupka, na koje je primijenio odgovarajuće materijalno pravo. Shodno tome, Osnovni sud smatra da su apelacioni prigovori paušalni i da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava na koja se apelant poziva.

V. Relevantni propisi


20. Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 6/80 i 36/90 i "Službeni glasnik Republike Srpske" broj 38/03). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 28. stav (4)


Savestan držalac nepokretne stvari na koju drugi ima pravo svojine, stiče pravo svojine na tu stvar održajem protekom 20 godina.

Član 30.


Vreme potrebno za održaj počinje teći onog dana kada je držalac stupio u državinu stvari, a završava se istekom poslednjeg dana vremena potrebnog za održaj.

U vreme potrebno za održaj uračunava se i vreme za koje su prethodnici sadašnjeg držaoca držali stvar kao savesni i zakoniti držaoci, odnosno kao savesni držaoci.

Na prekid, odnosno zastoj održaja shodno se primenjuju odredbe o prekidu, odnosno zastoju zastarelosti potraživanja.

Član 72.


Državina je zakonita ako se zasniva na punovažnom pravnom osnovu koji je potreban za sticanje prava svojine i ako nije pribavljena silom, prevarom ili zloupotrebom poverenja.

Državina je savesna ako držalac ne zna ili ne može znati da stvar koju drži nije njegova.

Savesnost državine se pretpostavlja.

21. Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - odluka USRS, 45/09 - odluka USRS, 49/09, 61/13 i 109/21 - odluka USRS). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 8.


Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 102.


Svaka stranka treba u svojim izlaganjima da iznese sve činjenice potrebne za obrazloženje svojih prijedloga, da ponudi dokaze potrebne za utvrđivanje svojih navoda kao i da se izjasni o navodima i ponuđenim dokazima protivne stranke.

Stranke mogu u toku glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze, samo ako učine vjerovatnim da ih bez svoje krivice nisu bile u mogućnosti iznijeti, odnosno predložiti na pripremnom ročištu.

VI. Dopustivost


22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 87 0 P 026621 20 Gž od 4. novembra 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 26. novembra 2020. godine, a apelacija je podnesena 22. januara 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


26. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije, odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje


27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

28. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

29. U konkretnom slučaju apelant tvrdi da nije imao pravičan postupak jer su redovni sudovi proizvoljno, mimo zakonskih odredbi, utvrdili da je tužilac na osnovu savjesnog posjeda dijela sporne parcele "izgradnjom nadstrešnice" stekao pravo vlasništva dosjelošću na apelantovoj imovini, za šta nisu imali osnov ni u zakonskim propisima, niti u provedenim dokazima. Naime, apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili da je tužilac u posjedu spornog dijela parcele neometano bio 20 godina.

30. U vezi s iznesenim prigovorima, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud "četvrte instance", te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05, tačka 23).

31. Međutim, zadatak Ustavnog suda jeste da ispita da li obrazloženja redovnih sudova ispunjavaju standarde iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li obrazloženja jasno upućuju na to da sudovi nisu proveli procjenu predmeta na proizvoljan način, te da li su sudovi propustili razmotriti sve relevantne faktore bitne za odlučenje. U vezi s tim, Ustavni sud je, slijedeći praksu Evropskog suda, dosljedno isticao da pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje, te da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke, zato što nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na ključne argumente koje stranke iznesu u postupku, odnosno u žalbama ili drugim odgovarajućim podnescima. Koliko će biti široka obaveza suda da u obrazloženju odluke navede razloge kojima se vodio pri njenom donošenju zavisi od okolnosti i prirode svakog pojedinog slučaja (mjerilo dovoljnosti). S druge strane, razlozi navedeni u obrazloženju odluke će se, u pravilu, smatrati relevantnim ako jasno upućuju na to da sudovi nisu proveli procjenu na proizvoljan način, da nisu učinili neku drugu očiglednu pogrešku u prosuđivanju, pogrešno ocijenili postojanje nekog važnog faktora ili propustili razmotriti sve relevantne faktore, odnosno propustili uzeti u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su objektivno relevantni za donošenje odluke, da nisu odbili provesti dokaze koji bi mogli dovesti do drugačije odluke, itd. Dakle, razlozi navedeni u obrazloženju odluke moraju obuhvatiti sve važne aspekte konkretnog slučaja koji su mogli utjecati na konačnu odluku (mjerilo relevantnosti; vidi, između ostalih, Evropski sud, Ajdarić protiv Hrvatske, presuda od 13. decembra 2011. godine, predstavka broj 20883/09, tačka 34, i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3174/17 od 19. septembra 2019. godine, tačka 36, objavljena na www.ustavnisud.ba).

32. U konkretnom slučaju osporenim odlukama tužiocu je priznato pravo vlasništva na osnovu dosjelosti na spornom dijelu parcele u apelantovom vlasništvu jer je Osnovni sud, ocjenom provedenih dokaza, zaključio da su ispunjeni uvjeti iz člana 28. stav 4. ZOVPO koji je važio u relevantnom periodu (vidi Relevantne propise). Ustavni sud, u vezi s tim, podsjeća da je prema odredbama ZOVPO za stjecanje prava vlasništva dosjelošću potrebno da posjed bude zakonit i savjestan. Vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći od dana kada je posjednik stupio u posjed stvari, a završava se istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost (vidi tačku 20. ove odluke).

33. Apelant navodi da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenicu da je tužilac neometano bio u posjedu spornog dijela parcele 20 godina, odnosno da je savjestan. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je iz zapisnika sa ročišta vidljivo da je apelant prvostepenom sudu ukazao da je tužilac 2015. godine vodio upravni postupak u vezi s legalizacijom nadstrešnice. U tom postupku apelant se izričito protivio legalizaciji. Ustavni sud smatra da su ovi apelantovi navodi bili relevantni s aspekta računanja roka za dosjelost iz člana 30. stav 1. ZOVPO. Naime, ukoliko se apelant 2015. godine protivio legalizaciji, odnosno zauzimanju dijela sporne parcele, onda ostaje nejasno kako su sudovi zaključili da je tužilac bio u mirnom i savjesnom posjedu u periodu od 20 godina, počev od "ljeta 1998. godine do ljeta 2018. godine". Međutim, Ustavni sud ne može zaključiti da su ovom pitanju sudovi posvetili dužnu pažnju, da su eventualno izvršili uvid u spis iz upravnog spora koji se vodio pred istim sudom, niti su obrazložili zašto ove apelantove navode nisu detaljnije razmotrili ili zašto su ih smatrali nebitnim. Također, Ustavni sud zapaža da je apelant u dopuni žalbe Okružnom sudu dostavio presudu koja je donesena u upravnom sporu (vidi tačku 7. ove odluke). Međutim, Okružni sud se tim dokazom u presudi nije bavio, štaviše ni u kontekstu člana 102. ZPP, kako bi apelantu ukazao na procesna pravila propisana tim članom.

34. Osim toga, Ustavni sud ukazuje i na kontradiktornost u obrazloženju Osnovnog suda da je apelant tokom postupka osporavao tužiocu savjesnost posjeda "tek 22. aprila 2018. godine" izjavom na ročištu, ali da je već tada protekao rok od 20 godina neprekidnog mirnog i savjesnog posjeda. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud utvrdio da je tužilac ušao u posjed sporne nekretnine "u ljeto 1998. godine". Stoga se obrazloženje suda da je prije apelantove izjave date na zapisnik 22. aprila 2018. godine protekao rok za dosjelost čini proizvoljnim. Ustavni sud zapaža da je apelant u žalbi Okružnom sudu ukazao na ovu kontradiktornost prvostepenog suda, ali bezuspješno, jer se Okružni sud ovim prigovorom u svojoj odluci nije ni bavio iako se radilo o relevantnom prigovoru.

35. Stoga, Ustavni sud zapaža da obrazloženja osporenih presuda upućuju na zaključak da su redovni sudovi procjenu predmeta proveli na proizvoljan način jer su propustili razmotriti sve relevantne faktore bitne za odlučenje i o tome dati relevantne i dovoljne razloge. Stoga, Ustavni sud smatra da obrazloženja redovnih sudova ne zadovoljavaju standarde iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer im nedostaje "mjerilo relevantnosti".

36. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je osporenim odlukama prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali prigovori


37. S obzirom na zaključak Ustavnog suda o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud se neće posebno baviti apelantovim navodima o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak


38. Ustavni sud zaključuje da je prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer obrazloženja redovnih sudova ne ispunjavaju standarde prava na obrazloženu odluku zato što se u obrazloženjima svojih odluka redovni sudovi nisu bavili apelantovim prigovorima koji su, s obzirom na utvrđene okolnosti konkretnog slučaja, bili relevantni za odlučenje.

39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!