Službeni glasnik BiH, broj 40/14

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 636/11, rješavajući apelaciju Ljubice Anić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b), člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 22/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. aprila 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Ljubice Anić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-001786 od 16. decembra 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-08-000680 od 20. jula 2009. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj P-1662/99 od 22. februara 2008. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Ljubica Anić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zenice, koju zastupaju Emir Čolaković i Nina Dragoljić, advokati iz Zenice, podnijela je 10. februara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-09-001786 od 16. decembra 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-08-000680 od 20. jula 2009. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1662/99 od 22. februara 2008. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, Javnog preduzeća "Komrad" Zenica (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Javnog preduzeća "Gradsko groblje" Zenica zatraženo je 6. februara 2014. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju 12, 13. i 20. februara 2014. godine. Drugotuženi je dostavio odgovor na apelaciju 18. februara 2014. godine.

4. Odgovor Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i drugotuženog dostavljeni su apelanticinim opunomoćenicima 4. marta 2014. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Presudom Općinskog suda broj P-1662/99 od 22. februara 2008. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-08-000 680 od 20. jula 2009. godine, odbijen je kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj "tuženi" isplati iznos od 70.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate, kao i da joj nadoknadi troškove postupka u iznosu od 7.113,80 KM. Apelantica je obavezana da isplati drugotuženom iznos od 2.837,50 KM na ime troškova parničnog postupka.

7. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je apelanticin prednik 9. augusta 1999. godine podnio tužbu, te da je u toku postupka umro nakon čega je njegova supruga-apelantica kao pravna nasljednica stupila u parnicu. Istaknuto je da je tužbeni zahtjev konačno opredijeljen u podnesku od 17. maja 2007. godine. U tužbi je navedeno da je Presudom Općinskog suda broj P-2894/87 od 10. januara 1991. godine utvrđeno da su tuženi izvođenjem radova na gradnji Gradskog groblja u Prašnicama znatno oštetili apelanticin građevinski objekt. Ukazano je da je apelanticinom predniku navedenom presudom dosuđen određeni novčani iznos, ali da je i nakon toga klizište koje je nastalo kao posljedica aktivnosti tuženih aktivno i da dalje prouzrokuje štetu koja se manifestira kroz pucanje zidova na objektu.

8. Istaknuto je da je Općinski sud u dokaznom postupku proveo dokaz uvidom i čitanjem spisa Općinskog suda broj P-2894/87, te da je sud u navedenom spisu izvršio uvid, između ostalog, i u nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke I.Š., koji je sačinjen za potrebe postupka vođenog pod brojem P-2894/87. Ukazano je da iz navedenog nalaza i mišljenja proizlazi da je objekt tužioca-apelanticinog prednika oštećen, te da je oštećenje izraženo u novcu (499,902 dinara). Dalje je navedeno da su, prema navedenom nalazu na strani 10. na kojoj se vještak bavi objektom tužioca-apelanticinog prednika, date upute o tome šta je potrebno izvršiti na licu mjesta da bi se sanirao oštećeni objekt, a radi se o rušenju postojećih potpornih betonskih zidova i produbljivanju temelja, te izgradnji potpornih zidova sa tačno određenim dimenzijama.

9. Dalje je navedeno da je u predmetnom postupku izvršeno vještačenje vještaka finansijske struke čiji je zadatak bio da utvrdi koliki je iznos apelantica naplatila po osnovu Presude broj P-2894/87, odnosno broj I-225/96. Prema nalazu i mišljenju navedenog vještaka od 24. septembra 2007. godine, proizlazi da je apelantica, odnosno njen prednik, po navedenoj presudi naplatila iznos od 6.173,40 KM. Istaknuto je da je prethodno u nalazu navedeno da je apelantica naplatila iznos od 617.340,00 jugoslavenskih dinara. Predmetnom nalazu i mišljenju nisu prigovorile stranke a sud ga je prihvatio kao objektivan i stručan. Dalje, iz nalaza vještaka građevinske struke proizlazi da je tržišna vrijednost predmetne nekretnine 61.776,00 KM u koju je uračunata stambena zgrada, pomoćni objekti i parcela k.č. br. 342 k.o. Raspotočje, apelanticino vlasništvo. Prema navedenom nalazu, stanje objekta je takvo da nijedan od objekata nije uvjetan ni siguran za korištenje.

10. Također je ukazano da je vještak građevinske struke prilikom vještačenja u postupku broj P-2897/87 u svom nalazu utvrdio da apelanticin prednik nije izvršio sanaciju predmetnog objekta nakon što mu je isplaćena šteta, te da nije izveo nijedan od sanacionih radova (da temelje kuće spusti u zdravo tlo najmanje 20 cm, da iza stambenog objekta sagradi nove potporne zidove, drenaže od temelja do vrha, da sagradi armiranobetonske nosače, stubove povezane serklažom da vežu krov, da pojača i poveže pregradne zidove, da potporne zidove ispod kuće i oko zemljišta ojača dodatnim vertikalnim stubovima fundiranim u zdravom tlu sa drenažom i da se rastereti dio padine ispod kuće).

11. Istaknuto je da je apelantica prilikom ispitivanja izjavila da je predmetni stambeni objekt izgrađen 1967. godine, te da je njen suprug po osnovu štete na predmetnom objektu naplatio iznos od oko 5.000, 00 KM bez kamate.

12. Općinski sud se pozvao na odredbu člana 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojom je propisano da " ko drugome prouzrokuje štetu, dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice". Ukazano je da je u postupku koji je pravosnažno okončan pod brojem P-2894/87 utvrđeno da je apelanticin suprug pretrpio materijalnu štetu za koju je utvrđena odgovornost tuženih i oni su obavezani da tužiocu isplate određeni novčani iznos. Istaknuto je da je visina ove štete određena na temelju nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke koji je u svom nalazu i mišljenju obuhvatio sve sanacione radove koje će poduzeti apelanticin prednik, kako bi sanirao nastalu štetu, kao i otkloniti mogućnost nastajanja buduće štete. Prema navedenom nalazu, vrijednost objekta tužioca je iznosila 897.011 dinara, procijenjena šteta (u vidu građevinskih radova koji se moraju poduzeti radi saniranja postojeće štete i otklanjanja nastanka buduće) je 499.902 dinara ili 42,13 % ukupne vrijednosti objekta tužioca. U svom nalazu vještak je tačno nabrojao radnje koje se moraju poduzeti u opisanu svrhu, a radi se o određenim građevinskim radovima na objektu i oko objekta tužioca, što bi bila obaveza apelanticinog prednika.

13. Općinski sud je naveo da je apelantica kao pravna sljednica tužioca trebalo da dokaže da je njen prednik preduzeo sve građevinske radove koje je kao nužne utvrdio vještak građevinske struke i za koje je njenom predniku dosuđen iznos od 499.902 dinara Presudom broj P-2894/87, a koji su trebali služiti za sanaciju postojeće štete i kao prevencija od nastanka buduće štete, a što apelantica nije učinila.

14. Istaknuto je da, prema nalazu vještaka, apelanticin prednik nije poduzeo nijedan od utvrđenih sanacionih građevinskih radova iz čega slijedi zaključak da tuženi, koji nisu trebali preduzimati nikakve aktivnosti, ne mogu biti odgovorni za štetu koja je apelantici nastala nakon dosuđenja iznosa od 499.902 dinara u predmetu broj P-2894/87. Općinski sud je naveo da je drugo pitanje da li je tada dosuđeni iznos bio dovoljan da se utvrđeni radovi izvedu. Navedeno je da je o tome, kao i o eventualnim monetarnim promjenama koje su bile od utjecaja trebalo voditi računa tokom postupka koji se vodio pod brojem P-2894/87.

15. Prema mišljenju Općinskog suda, apelantica je dokazala da je pretrpjela štetu, ali nije dokazala da su tuženi odgovorni za štetu, jer sama apelantica, odnosno njen prednik nisu poduzeli odgovarajuće radnje neophodne za sanaciju već utvrđene štete i prevenciju nastanka daljnjih oštećenja. Tek u situaciji da je apelantica dokazala da je preduzela sve ili dio utvrđenih građevinskih radova moglo bi se raditi o djelomičnoj ili potpunoj odgovornosti tuženih za daljnju štetu na predmetnim objektima.

16. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je bez osnova apelanticin prigovor da je prvostepeni sud propustio ocijeniti dokaze koji se odnose na iznos novca koji je apelanticin prednik dobio za sanaciju štete i da, zbog proteka vremena od presuđenja do naplate, taj iznos nije bio dovoljan za neophodnu sanaciju i da je u tu situaciju apelantica dovedena isključivom krivnjom tuženih, budući da je prvostepeni sud o tome dao svoje obrazloženje na str. 4. i 5. presude koje u cijelosti prihvata i Kantonalni sud.

17. Protiv drugostepene presude apelantica je izjavila reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 070-0-Rev-09-001786 od 16. decembra 2010. godine odbio kao neosnovanu.

18. U obrazloženju revizione presude se navodi da među parničnim strankama nije sporna činjenica da apelanticin pravni prednik, niti apelantica nisu poduzeli nijedan od sanacionih radova utvrđenih u nalazu vještaka građevinske struke nakon što joj je isplaćena šteta po presudi iz 1991. godine. Također, prema mišljenju Vrhovnog suda, apelantica nije dokazala da bi šteta koju potražuje u ovom postupku nastala i da je preduzela sanacione radove. Stoga je Vrhovni sud našao da su na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestepeni sudovi pravilno primijenili pravilo o teretu dokazivanja (član 126. u vezi sa članom 123. Zakona o parničnom postupku, u daljnjem tekstu: ZPP) kada su u cijelosti odbili tužbeni zahtjev, te da su u obrazloženjima svojih presuda dali razloge koje prihvata i revizioni sud.

19. Istaknuto je da ne stoji revizijski prigovor da je u identičnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji Presudom Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-06-001243 od 21. februara 2007. godine usvojen tužbeni zahtjev N.M., a da je Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-000896 od 12. augusta 2008. godine odbijena revizija tuženih. Ukazano je da u presudi Kantonalnog suda od 21. februara 2007. godine nema utvrđenja da je tužitelju N.M. u ranijem postupku dosuđen i isplaćen novčani iznos radi otklanjanja uzroka nastanka štete, a da on ta sredstva nije upotrijebio radi otklanjanja uzroka nastanka štete na svom objektu.

20. Vrhovni sud je naveo da apelantica nije preduzela nijednu od radnji kojom bi se otklonio uzrok nastanka štete na njenom objektu, a za što joj je prema ranijoj presudi dosuđen i isplaćen novčani iznos od 499.902 jugoslavenskih dinara. Stoga je, prema mišljenju redovnog suda, irelevantno pozivanje revizije na to da je apelantica uskraćena u pravu da posjeduje, koristi i raspolaže predmetnim stambenim objektom i da je on obezvrijeđen.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

21. Apelantica smatra da je osporenim presudama došlo do kršenja njenog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da prvostepeni sud nije dao ocjenu izvedenog dokaza vještačenjem vještaka građevinske struke. Navodi da ona nije mogla sanirati objekt sa 0,05 KM koliko je iznosila obezvrijeđena glavnica ranije dosuđenog iznosa, a koji tuženi nisu platili predniku apelantice u roku koji je određen prvostepenom presudom. Ističe da iz nalaza vještaka geologa proizlazi da je nakon izgradnje saobraćajnice klizište stalno aktivno, što znači da je faktor vremena bitan radi otklanjanja ili smanjenja štetnih posljedica. Navodi da, nakon dugotrajno vođenog parničnog a kasnije i izvršnog postupka, u uvjetima rata i potpune ekonomske propasti nije moguće popravljati štetne posljedice koje su nastale 1987. godine, i to novcem dobivenim 1996. godine. Ističe da su apelantica i njena porodica već 20 godina uskraćeni u mogućnosti da koriste svoju nepokretnu imovinu, jer je izgradnjom predmetnog puta pokrenuto veliko klizište koje ugrožava cijelo naselje, a ne samo apelanticinu kuću. Ukazuje da apelantica više nema nikakvu mogućnost da raspolaže svojom nepokretnom imovinom, jer zemljište i građevinski objekti nemaju nikakvu vrijednost na tržištu pogotovo u situaciji kada je prisutna stalna prijetnja klizištem stvorenim radnjama tuženih. Ističe da se iz nalaza vještaka finansijske struke vidi koliko je obezvrijeđen iznos novca koji je apelantica trebalo da primi po Presudi broj P-2894/87 od 10. januara 1991. godine a sve zbog odugovlačenja postupka od tuženih i njihovih pokušaja da dokažu kako nisu odgovorni za štetu. Navodi da je apelanticin pravni prednik tek nakon šest godina uspio da naplati dosuđeni iznos koji u tom momentu nije imao nikakvu vrijednost (0,05 KM). Apelantica ukazuje da su u drugom predmetu koji se ticao istog činjeničnog i pravnog osnova redovni sudovi odlučili drugačije zbog čega je došlo do povrede jednakosti pred zakonom.

b) Odgovor na apelaciju

22. Iz odgovora Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda proizlazi da navedeni sudovi ostaju pri obrazloženjima datim u svojim odlukama i da smatraju da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja apelanticinih ustavnih prava.

23. U svom odgovoru na apelaciju drugotuženi je naveo da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja apelanticinih ustavnih prava.

V. Relevantni propisi

24. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, "Službene novine RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94 i "Službene novine FBiH" broj 29/03) relevantne odredbe glase:

Osnovi odgovornosti

Član 154. stav 1.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:

Član 7.

(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

(2) Sud je ovlašten da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

VI. Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-09-001786 od 16. decembra 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu odluku apelantica je primila 12. januara 2011. godine, a apelacija je podnesena 10. februara 2011. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

29. Apelantica navodi da je osporenim presudama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

30. Predmetni postupak se odnosi na postupak naknade štete, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu.

31. Apelantica, u suštini, smatra da nije imala pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava od redovnih sudova.

32. Ustavni sud naglašava svoj stav da nije, općenito, nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, odluke broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 25/02, i broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03).

33. U konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi da je pravni osnov apelanticinog potraživanja utvrđen i raspravljen u parnici koja je vođena pred Općinskim sudom pod brojem P-2894/87 u kojoj je utvrđena odgovornost tuženih za stvaranje klizišta prilikom izvođenja radova na izgradnji puta za groblje "Prašnice". U tom postupku, prema nalazu vještaka, utvrđeno je da šteta na apelanticinom objektu iznosi 499.902 jugoslavenskih dinara, koji iznos je apelantici isplaćen u izvršnom postupku. U navedenom nalazu vještak je, također, utvrdio koji se radovi moraju poduzeti u svrhu sanacije postojeće štete, kao i radovi kako bi se otklonio nastanak buduće štete. Dakle, u nalazu vještaka tačno su utvrđeni radovi koje je trebalo da izvrši apelanticin prednik, odnosno apelantica, a za koje je njenom pravnom predniku u navedenom postupku dosuđen i isplaćen iznos od 499.902 jugoslavenskih dinara. Međutim, Ustavni sud primjećuje da u predmetnom postupku apelantica nije dokazala da su njen prednik, odnosno apelantica, preduzeli nijedan od sanacionih radova utvrđenih u nalazu vještaka građevinske struke nakon što joj je isplaćena šteta po presudi iz 1991. godine. Također, apelantica u predmetnom postupku nije dokazala da bi šteta koju potražuje u predmetnom postupku nastala i da su preduzete sve radnje koje su navedene u nalazu vještaka. Iz navedenog proizlazi da su redovni sudovi u predmetnom postupku primijenili pravila o teretu dokazivanja (član 126. u vezi sa članom 123. ZPP), te dali jasne i precizne razloge zbog čega su, u smislu odredbe člana 154. stav 1. ZOO, odbili apelanticin tužbeni zahtjev za naknadu štete.

34. Dalje, Ustavni sud primjećuje da povredu principa jednakosti pred zakonom apelantica dovodi u vezu sa drugačijim odlučenjem redovnih sudova u drugom predmetu u kojem je tužitelju N.M. dosuđena naknada štete. U odnosu na ove apelanticine navode, Ustavni sud kao prvo podsjeća da ovaj sud odlučuje o predmetnoj apelaciji imajući u vidu isključivo okolnosti konkretnog slučaja. Ustavni sud ne može elaborirati, niti davati bilo kakve zaključke o postupcima koji nisu bili predmet razmatranja pred Ustavnim sudom. Pri tome Ustavni sud ukazuje da su ovi apelanticini navodi bili predmet ispitivanja Vrhovnog suda, koji je ispitujući ove navode u osporenoj presudi istakao da u predmetu na koji se poziva apelantica tužitelju N.M. nije u ranijem postupku dosuđen i isplaćen novčani iznos radi otklanjanja uzroka nastanka štete, a da on ta sredstva nije upotrijebio radi otklanjanja uzroka nastanka štete na objektu. Naime, u predmetnom postupku je nesporno utvrđeno da apelantica nije preduzela niti jednu od radnji kojom bi se otklonio uzrok nastanka štete na njenom objektu za šta joj je po ranijoj presudi dosuđen i isplaćen novčani iznos od 499.902 jugoslavenskih dinara. Dakle, Vrhovni sud je utvrdio jasnu razliku u pogledu činjeničnog stanja između konkretnog predmeta i predmeta na koji apelantica ukazuje u apelaciji, a što je rezultiralo različitom primjenom materijalnog prava. U navedenom obrazloženju Vrhovnog suda Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost, niti ono ukazuje na osnovanost apelanticinih navoda o kršenju principa jednakosti pred zakonom.

35. Prema tome, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima odluka redovnih sudova ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnost u donošenju osporenih odluka. Naime, prema mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi su dali jasno i precizno obrazloženje svojih zaključaka zbog čega su smatrali da je apelanticin tužbeni zahtjev neosnovan u smislu odredbe člana 154. stav 1. ZOO. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporene presude i propise na kojima su zasnovane, te dovodeći ih u vezu sa zahtjevima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

36. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da apelantici nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje u smislu garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

37. Ustavni sud smatra da, s obzirom na zaključke u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, nije potrebno posebno razmatrati apelanticine navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o kršenju prava na pravično suđenje o kojim je Ustavni sud već iznio svoj stav u prethodnim tačkama ove odluke.

VIII. Zaključak

38. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na to da su redovni sudovi proizvoljno primijenili relevantne propise na apelanticinu štetu, te kada su za svoje odluke dali jasne razloge.

39. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.