Službeni glasnik BiH, broj 5/18
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj
AP 1877/15, rješavajući apelaciju
Jusufa Šabića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) tačka b) i člana 62. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Mato Tadić, potpredsjednik
Zlatko M. Knežević, potpredsjednik
Valerija Galić, sutkinja
Miodrag Simović, sudija
Seada Palavrić, sutkinja
na sjednici održanoj 20. decembra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija
Jusufa Šabića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 83 0 P 001064 14 Rev 2 od 22. januara 2015. godine u dijelu u kojem je revizija tuženih djelimično usvojena i preinačena presuda Okružnog suda od 17. septembra 2009. godine vezano za isplatu novčanog iznosa.
Ostavlja se na snazi Presuda Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 P 001064 09 Gž od 17. septembra 2009. godine u dijelu kojim je odbijena žalba tuženih i potvrđena Presuda Osnovnog suda u Zvorniku broj 83 0 P 001064 06 P od 28. maja 2009. godine u pogledu obaveze tuženih da apelantu "na ime vrijednosti pokretnih stvari, bliže označenih u stavu I izreke prvostepene presude, isplate iznos od 9.730,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 28. 5. 2009. godine do isplate".
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1.Jusuf Šabić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Nedžad Imamović, advokat iz Tuzle, podnio je 16. aprila 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 83 0 P 001064 14 Rev 2 od 22. januara 2015. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2.Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, tuženih Republike Srpske - Ministarstva za izbjegla i raseljena lica i Općine Zvornik (u daljnjem tekstu: prvotužena i drugotužena ili tužene), koje zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske, sjedište zamjenika u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo), zatraženo je 20. juna 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3.Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 16. augusta 2017. godine, a Pravobranilaštvo 2. augusta 2017. godine.
III.Činjenično stanje
4.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
5.Apelant je 30. oktobra 2006. godine podnio tužbu Osnovnom sudu u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) protiv tuženih radi povrata stvari.
6.Presudom Osnovnog suda broj 83 0 P 001064 06 P od 28. maja 2009. godine djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev, pa su tužene obavezane da apelantu izvrše povrat otuđenih pokretnih stvari preciznije označenih u stavu 1. izreke presude, "ili da [apelantu] nadoknade vrijednost otuđenih stvari u iznosu od 9.730,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 28. 5. 2009. godine kao dana presuđenja pa do isplate" i da mu naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 1.567,50 KM. Istom presudom odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužene obavežu da mu predaju pokretne stvari pobliže označene u stavu 2. izreke presude i kamate na iznos iz stava 1. izreke presude od 9.730,00 KM od 30. oktobra 2006. godine kao dana podnošenja tužbe.
7.Osnovni sud je kao nesporno utvrdio da je apelant bio nosilac stanarskog prava na stanu u Zvorniku, površine 79 m
2 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), koji je koristio do izbijanja ratnih sukoba u Bosni i Hercegovini aprila 1992. godine, kada je navedeni stan napustio i u njemu ostavio pokretne stvari kao u izreci presude. Tužene su apelantu 2002. godine vratile u posjed predmetni stan, kada apelant u stanu nije zatekao svoje pokretne stvari. Osnovni sud je također utvrdio da nije sporno da su tužene iz predmetnog stana izuzele pokretne stvari, apelantovo vlasništvo, bliže označene kao u stavu 1. izreke presude, što proizlazi iz Zapisnika Općine Zvornik od 3. februara 1999. godine, sačinjenog u prisustvu ovlaštenih radnika tuženih, koje su smještene u magacin. Vrijednost otuđenih pokretnih stvari Osnovni sud je utvrdio na osnovu nalaza vještaka ekonomske struke kojem je taj sud poklonio vjeru kao nalazu datom u skladu s pravilima struke, koji je svoj nalaz zasnovao na vrijednosti polovnih stvari i kojim je vrijednost navedenih stvari utvrđena u iznosu od 9.730,00 KM. Prema tome, Osnovni sud je na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja zaključio da je u odnosu na tužene osnovan apelantov tužbeni zahtjev za vraćanje u posjed pokretnih stvari označenih kao u stavu 1. izreke presude ili isplatu njihove protivvrijednosti u iznosu od 9.730,00 KM, pa je u tom dijelu primjenom odredbe člana 37. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOVPO) usvojio apelantov tužbeni zahtjev. Naime, apelant je prvenstveno tražio povrat stvari, a alternativni zahtjev povrat u novcu apelant je postavio u skladu sa članom 178. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), za šta, prema ocjeni tog suda, ima ovlaštenje u skladu s citiranom odredbom ZPP. Dakle, s obzirom na to da je kao nesporno utvrđeno da se apelantove sporne stvari, bliže označene kao u stavu 1. izreke presude, nalaze kod tuženih, Osnovni sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa jer smatra da apelant nije dokazao kod koga se nalaze otuđene stvari i jer se materijalni dokazi, računi ne odnose na njegovo ime. Odbijen je kao neosnovan i prigovor tuženih nedostatka pasivne legitimacije jer je Osnovni sud zaključio da je nesporno da je predmetnim stanom i pokretnim stvarima u njemu raspolagala Republika Srpska preko Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica i općinskih organa Općine Zvornik kao napuštenom imovinom u smislu člana 3. Zakona o korištenju napuštene imovine, a što proizlazi iz Zapisnika o izuzimanju stvari iz predmetnog stana od 3. februara 1999. godine. Osnovni sud je dalje odbio prigovor tuženih da apelant ne nudi dokaze koji su to propusti tuženih u vezi s nastalom štetom jer smatra da apelant te propuste i nije dužan dokazivati. Apelant je, prema mišljenju tog suda, dokazao da su sporne stvari njegovo vlasništvo, što su, osim apelantovog iskaza, potvrdili i saslušani svjedoci, te što proizlazi iz materijalnih dokaza, zapisnika o izuzimanju stvari iz predmetnog stana. Taj sud je također ocijenio neosnovanim navode tuženih da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti član 37. ZOVPO, već odredbe Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) po kojim navodima tuženih apelantovo potraživanje je zastarjelo. Ovo iz razloga što je apelant prvenstveno tražio povrat stvari, a alternativni zahtjev za povrat u novcu je postavio u skladu sa članom 178. ZPP, na šta ima ovlaštenje u skladu s citiranim članom. Kamatu na alternativno postavljeni tužbeni zahtjev Osnovni sud je apelantu dosudio primjenom odredbe člana 277. ZOO, dok je potraživanje kamate od podnošenja tužbe odbio jer je vrijednost otuđenih stvari utvrđena u vrijeme presuđenja. Odluku o troškovima postupka Osnovni sud je donio primjenom odredbe člana 386. ZPP.
8.Presudom Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 83 0 P 001064 09 Gž od 17. septembra 2009. godine žalbe stranaka su odbijene i presuda prvostepenog suda od 28. maja 2009. godine potvrđena.
9.U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu izjavljenu protiv odbijajućeg dijela prvostepene presude istakavši da samo vlasnik od posjednika može tužbom tražiti povrat individualno određene stvari, ali da mora dokazati da ima pravo vlasništva na stvari čiji povrat traži, da se stvar nalazi u faktičkom posjedu tuženih. Istaknuto je da su stoga bez utjecaja na drugačiju odluku tog suda apelantovi žalbeni navodi da su tužene, shodno zakonskim ovlaštenjima, mogle kontrolirati način upravljanja njegovim pokretnim stvarima i da je sud pogrešnom primjenom materijalnog prava odlučio na njegovu štetu kada je odbio njegov tužbeni zahtjev kao u stavu 2. izreke prvostepene presude. Okružni sud je također odbio kao neosnovan prigovor tuženih da je apelantovo potraživanje zastarjelo jer alternativni tužbeni zahtjev ima pravni osnov u pravilima imovinskog prava (predaja stvari ili plaćanje novčane protivvrijednosti), u kom slučaju tužene imaju pravo izbora jedne od alternativno utvrđenih obaveza kako u parničnom tako i u izvršnom postupku u skladu sa članom 178. ZPP. Slijedom navedenog, Okružni sud je žalbe parničnih stranaka odbio primjenom odredbe člana 224. st. 1. i 2. ZPP i potvrdio presudu prvostepenog suda.
10.Vrhovni sud je Presudom broj 83 0 P 001064 09 Rev od 3. marta 2011. godine usvojio reviziju tuženih, preinačio presudu Okružnog suda od 17. septembra 2009. godine tako što je usvojio žalbu tuženih, preinačio prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu (stav 1. izreke prvostepene presude) i apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbio.
11.Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je revizija tuženih osnovana i da je presuda Okružnog suda zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. U vezi s tim Vrhovni sud je istakao da prema odredbi člana 37. ZOVPO za uspješnu stvarno-pravnu zaštitu, tužbom koju vlasnik neposjednik podiže protiv posjednika nevlasnika za predaju u posjed individualno određene stvari, mora dokazati: da je vlasnik stvari čiju predaju u posjed traži tužbom, da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog (član 70. ZOVPO), kao i njen identitet (čl. 1. i 2. ZOVPO) jer može tražiti samo individualnu određenu stvar. Vrhovni sud smatra da je apelant u predmetnoj pravnoj stvari jasno identificirao pokretne stvari čiji povrat traži, da prema Zapisniku od 3. februara 1999. godine slijedi da su pokretne stvari označene u stavu 1. izreke prvostepene presude iz apelantovog predmetnog stana, na kojem je apelant bio nosilac stanarskog prava, izuzete i smještene u magacin. Prema mišljenju Vrhovnog suda, tužene osnovano ukazuju da apelant tokom postupka nije dokazao da se navedene pokretne stvari nalaze u faktičkoj vlasti jedne od tuženih, odnosno da je nemoguće da se istovremeno nalaze u posjedu obje tužene, kako to pogrešno zaključuju nižestepeni sudovi u pobijanim odlukama. Naime, Vrhovni sud smatra da Zapisnik od 3. februara 1999. godine, na koji se ti sudovi pozivaju kada zaključuju da su navedene apelantove pokretne stvari u posjedu tuženih, nije dokaz da su one bile u posjedu jedne od tuženih u vrijeme podnošenja tužbe prvostepenom sudu 30. oktobra 2006. godine i u vrijeme zaključenja glavne rasprave 28. maja 2009. godine. Stoga, Vrhovni sud smatra da tokom postupka nije utvrđeno da se predmetne stvari navedene u stavu 1. izreke prvostepene presude nalaze kod tuženih, da nedostaje jedna od pretpostavki uspješne stvarno-pravne zaštite iz odredbe člana 37. ZOVPO, pa u vezi s tim navodi da pravno pravilo sadržano u navedenoj zakonskoj odredbi propisuje da se predaja stvari može tražiti i dosuditi prema onome koji stvari drži u posjedu, zbog čega smatra da nije osnovan apelantov tužbeni zahtjev da mu tužene vrate stvari koje nisu zamjenjive i koje faktički ne mogu biti u posjedu obje tužene, a izvedenim dokazima nije utvrđeno da se nalaze u posjedu jedne od tuženih. Osim toga, Vrhovni sud je ukazao da je apelant, pored zahtjeva za predaju u posjed pokretnih stvari predmetnom tužbom, postavio i alternativni zahtjev da mu tužene isplate njihovu novčanu protivvrijednost (član 55. ZPP). Međutim, Vrhovni sud smatra da prema materijalnom pravu u ovoj parnici alternativni zahtjev nije moguće postaviti zato što se ne traži ispunjenje obaveze iz alternativne obligacije. U vezi s tim je istakao da je Okružni sud u obrazloženju presude pošao od činjenice da je apelant postavio alternativni zahtjev koji pogrešno poistovjećuje s procesnom
facultas alternativa, koju propisuje odredba člana 178. ZPP, koja nije isticanje drugog tužbenog zahtjeva, već prepuštanje tuženom još jednog načina oslobađanja od njegove obaveze, u kom slučaju se smatra da ne postoji kumulacija zahtjeva. Prema tome, Vrhovni sud smatra da je vlasnik stvari ovlašten da od lica koje drži stvar u posjedu prvenstveno traži vraćanje stvari, a njenu novčanu protivvrijednost ako njen povrat više nije moguć. Dakle, prema činjeničnim navodima apelantove tužbe, apelant je nakon povrata predmetnog stana i imovine u posjed 23. aprila 2002. godine ustanovio da je imovina djelimično oštećena, a da su jedan dio stvari domaćinstva i ostala pokretna imovina smješteni u magacinu resornog ministarstva iako u Zapisniku Općinske uprave za geodetske poslove i katastar nekretnina Općine Zvornik od 3. februara 1999. godine nije konstatirano u čiji magacin su izmještene pokretne stvari iz apelantovog predmetnog stana. Stoga, Vrhovni sud smatra da tužene revizijom osnovano ukazuju da nema osnova za apelantov zahtjev da mu tužene naknade protivvrijednost pokretnih stvari označenih u stavu 1. izreke presude prvostepenog suda u iznosu od 9.730,00 KM, za koje apelant nije dokazao da su bile u posjedu tuženih, pa time njihov povrat više nije moguć, kao zakonski uvjet za naknadu njihove novčane protivvrijednosti, koju bi u tom slučaju bilo dužno platiti lice koje ih je držalo u posjedu. Stoga je apelantov tužbeni zahtjev i u ovom dijelu odbijen kao neosnovan. Prema tome, Vrhovni sud je primjenom člana 250. stav 1. ZPP odlučio kao u izreci presude.
Odluka Ustavnog suda u predmetu broj AP 2276/11
12.Apelant je 31. maja 2011. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 83 0 P 001064 09 Gž od 3. marta 2011. godine.
13.Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 2276/11 od 9. decembra 2014. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) usvojio apelantovu apelaciju i utvrdio povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), ukinuo Presudu Vrhovnog suda broj 83 0 P 001064 09 Gž od 3. marta 2011. godine i predmet vratio Vrhovnom sudu da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
14.U predmetnoj odluci Ustavni sud je, prije svega, u tački 38. ukazao da je tokom trajanja postupka kao nesporno utvrđeno da predmetne pokretne stvari koje apelant tužbom potražuje predstavljaju njegovu imovinu jer je vlasnik navedenih stvari koje su bile izuzete prema zapisniku koji su sačinili ovlašteni službenici tuženih. Ustavni sud je ukazao da je, za razliku od stava nižestepenih sudova, Vrhovni sud na osnovu provedenih dokaza zaključio da nije utvrđeno da se apelantove pokretne stvari nalaze u državini (posjedu) tuženih, te da stoga nema osnova za zahtjev da tužene apelantu nadoknade protivvrijednost pokretnih stvari, odnosno da prema materijalnom pravu u ovoj parnici alternativni zahtjev nije moguće postaviti zbog toga što se ne traži ispunjenje obaveze iz alternativne obligacije (tačka 42), pa je u kontekstu navedenog Ustavni sud istakao (tačka 43): "Ustavni sud smatra da miješanje u apelantovo pravo na imovinu nije bilo zasnovano na zakonu. Naime, Vrhovni sud je arbitrarno teret dokazivanja prebacio na apelanta zahtijevajući od njega da dokaže da li se izuzete stvari nalaze kod tuženih (uprkos postojanju Zapisnika od 3. februara 1999. godine prema kojem su izuzimanje vršile tužene). U tom smislu Ustavni sud primjećuje da se apelant vlasničkom tužbom obratio onome ko je izuzeo (uzeo) njegove stvari, a dokaz za to je zapisnik o izuzimanju, te ako tužene tvrde da stvari nisu kod njih, onda su bile dužne da to dokažu, odnosno da navedu gdje su, imajući u vidu odredbu člana 102. stav 1. ZPP prema kojem svaka stranka treba u svojim izlaganjima iznijeti sve činjenice potrebne za obrazloženje svojih prijedloga, ponuditi dokaze potrebne za utvrđivanje svojih navoda, te se izjasniti o navodima i ponuđenim dokazima protivne stranke. S obzirom na to da su tužene tvrdile da nisu u posjedu predmetnih stvari, onda su, imajući u vidu citiranu zakonsku odredbu, one bile i obavezne da ponude dokaze potrebne za utvrđivanje svojih navoda, tj. dokaze o tome gdje se stvari nalaze ukoliko tvrde da više nisu kod njih budući da su ovlašteni radnici tuženih sačinili zapisnik o izuzimanju predmetnih stvari u kojem je eksplicitno navedeno: 'Ministarstvo izvuče stvari u magacin'." Ustavni sud je, osim toga, istakao da tužene tokom čitavog postupka nisu ponudile dokaz za svoju tvrdnju, a Vrhovni sud je njihovu tvrdnju prihvatio kao dokazanu uprkos postojanju zapisnika da su izuzete apelantove stvari. Prema tome, Ustavni sud je istakao da je nejasno zašto bi apelant u situaciji kada je svoj tužbeni zahtjev potkrijepio dokumentom tuženih (Zapisnikom o izuzimanju stvari od 3. februara 1999. godine) trebao dalje dokazivati, pogotovo jer su tužene samo tvrdile da stvari nisu kod njih, te jer nisu ponudile bilo kakve dokaze u vezi s tim, da navedene stvari nisu kod njih (tačka 44).
15.Ustavni sud je također ukazao da "je arbitraran i zaključak Vrhovnog suda da zahtjev za novčanu naknadu apelant nije mogao postaviti kao alternativni zahtjev u konkretnom slučaju. Apelant je, uz zahtjev za restituciju stvari, podnio i alternativni zahtjev za novčanu nadoknadu jer je osnovano mogao pretpostaviti da mu tužene neće vratiti predmetne stvari, ali mu u tom slučaju moraju naknaditi njihovu novčanu protivvrijednost" (tačka 45). S obzirom na to da miješanje u apelantovu imovinu nije izvršeno u skladu sa zakonom, Ustavni sud je zaključio da je povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Osporena presuda
16.Vrhovni sud je, odlučujući u ponovnom postupku, shodno Odluci Ustavnog suda broj AP 2276/11, donio Presudu broj 83 0 P 001064 14. Rev 2 od 22. januara 2015. godine kojom je reviziju tuženih djelimično usvojio tako što je preinačio presudu Okružnog suda od 17. septembra 2009. godine u dijelu kojim je odbijena žalba tuženih i potvrđena presuda Osnovnog suda od 28. maja 2009. godine "u pogledu obaveze tuženih da [apelantu] na ime vrijednosti pokretnih stvari, bliže označenih u stavu 1. izreke prvostepene presude, isplate iznos od 9.730,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 28. 5. 2009. godine do isplate, tako što se žalba tuženih u tom dijelu usvaja, prvostepena presuda preinačava i tužbeni zahtjev u tom dijelu odbija". U ostalom dijelu, kojim je odbijena žalba tuženih i potvrđena presuda prvostepenog suda, "u dijelu kojim je usvojen tužbeni zahtjev [apelanta] tako što su obavezane tužene da mu vrate pokretne stvari, bliže označene u stavu I izreke presude, revizija se odbija".
17.U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravne stavove nižestepenih sudova zasnovane na čl. 37. ZOVPO i 178. ZPP, te istakao da je osporena presuda pravilna i zakonita u dijelu kojim je usvojen apelantov tužbeni zahtjev za predaju u posjed spornih pokretnih stvari. Vrhovni sud je ukazao da prema odredbi člana 37. ZOVPO za uspješnu stvarno-pravnu zaštitu, tužbom koju vlasnik neposjednik podiže protiv posjednika nevlasnika za predaju u posjed individualno određene stvari mora dokazati: da je vlasnik stvari čiju predaju u posjed traži tužbom, da se ta stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog (član 70. ZOVPO) i njen identitet (čl. 1. i 2. ZOVPO) jer može tražiti samo individualno određene stvari. Navedeno je da je u predmetnoj pravnoj stvari apelant jasno identificirao pokretne stvari čiji povrat traži jer iz Zapisnika Uprave za geodetske poslove i katastar nekretnina Općine Zvornik od 3. februara 1999. godine, koji je ovjeren pečatom i potpisan od ovlaštenih službenika Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica - Odsjek Zvornik, "dio pokretnih stvari koje su označene u prvom stavu izreke prvostepene presude su iz stana u Zvorniku, na kojem je [apelant] bio nosilac stanarskog prava, izuzete su od strane ovlaštenih službenika tuženih i smještene u magacin. Saslušani svjedoci Derviš Alić i Šemsudin Kahrimanović su potvrdili navode [apelanta] da su spomenute stvari bile vlasništvo [apelanta] i da ih tužene nisu vratile [apelantu] nakon što mu je stan vraćen u posjed 23. 4. 2002. godine. Iz navedenog proizlazi da je [apelant] dokazao da su se u vrijeme podnošenja tužbe u ovoj parnici 30. 10. 2006. godine oduzete stvari iz stava I izreke prvostepene presude nalazile u posjedu tuženih s obzirom da tužene, na kojima je bio teret dokazivanja, za tvrdnje da one nisu u njihovom posjedu nisu izvele niti jedan dokaz kojim bi to dokazale". Stoga, Vrhovni sud smatra da je apelant, suprotno revizionim tvrdnjama tuženih dokazao da su tužene putem svojih ovlaštenih službenika preuzele sporne pokretne stvari iz stava I izreke prvostepene presude, apelantovo vlasništvo, i da su se one nalazile u njihovom posjedu u vrijeme podnošenja predmetne tužbe za njihovo vraćanje u posjed apelantu. Vrhovni sud je u vezi s tim ukazao da je ovakav stav zauzeo Ustavni sud u Odluci broj AP 2276/11 od 9. decembra 2014. godine kojom je ukinuo ranije donesenu Odluku Vrhovnog suda broj 83 0 P 001064 09 Rev od 3. marta 2011. godine koja je za taj sud obavezujuća. Imajući u vidu navedeno, smatra da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo iz člana 37. stav 1. ZOVPO kada su usvojili apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio vraćanje u posjed pokretnih stvari navedenih u stavu I izreke prvostepene presude.
18.Suprotno navedenom, prema ocjeni Vrhovnog suda, osporena odluka je u dijelu kojim je usvojen apelantov zahtjev da mu tužene na ime vrijednosti pokretnih stvari, bliže označenih kao u stavu I izreke prvostepene presude, isplate iznos od 9.730,00 KM s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. U vezi s tim je istaknuto da je, prema članu 37. stav 1. ZOVPO, vlasnik stvari ovlašten da od lica koja njegovu stvar drže u posjedu prvenstveno traži povrat stvari, a novčanu protivvrijednost tek ako povrat više nije moguć. Budući da je iz navedenih razloga usvojen apelantov stvarno-pravni zahtjev za vraćanje u posjed pokretnih stvari, Vrhovni sud smatra da su osnovani revizioni navodi tuženih kojima se osporava pravilnost nižestepenih odluka u dijelu kojim je usvojen i apelantov obligacioni zahtjev za isplatu novčane protivvrijednosti istih stvari jer vlasnik stvari, prema navedenoj zakonskoj odredbi, ne može istovremeno uspješno zahtijevati i predaju u posjed stvari i isplatu novčane protivvrijednosti tih stvari. Iz navedenih razloga Vrhovni sud je primjenom čl. 250. stav 1. i 248. ZPP odlučio kao u izreci presude.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
19.Apelant smatra da mu je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
20.Apelant navodi da je Vrhovni sud u ponovnom postupku potvrdio odluke nižestepenih sudova u pogledu usvajanja stvarno-pravnog zahtjeva, povrata mu predmetnih pokretnih stvari, s tim da je propustio odlučiti o njegovom alternativno postavljenom tužbenom zahtjevu u smislu člana 178. ZPP, te je u vezi s tim apelant podsjetio na tačku 39. Odluke Ustavnog suda u predmetu broj AP 2276/11 od 9. decembra 2014. godine da će sud u presudi izreći da se tužene mogu osloboditi od davanja stvari ako plate alternativno postavljeni novčani zahtjev, a nakon što usvoji prvobitno postavljeni tužbeni zahtjev. Iz navedenog razloga apelant smatra da mu je počinjena povreda prava na pravično suđenje, te da će navedeni propust Vrhovnog suda imati za posljedicu nemogućnost izvršenja osporene presude jer je, kako ističe, "više nego jasno da to više nije moguće".
b) Odgovor na apelaciju
21.U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da je apelacija neosnovana i da pobijanom presudom nisu povrijeđena apelantova prava, kao i da u cijelosti ostaje pri činjeničnim i pravnim zaključcima sadržanim u obrazloženju svoje presude, protiv koje je apelant podnio apelaciju.
22.Tužene, zastupane po Pravobranilaštvu, u odgovoru na apelaciju su istakle da nema povrede prava na koja apelant ukazuje u apelaciji, pa predlažu da se ona odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
23.
Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.
Član 178.
Ako je tužilac u tužbi tražio da mu se dosudi određena stvar, a istovremeno je u tužbi ili do zaključenja glavne rasprave izjavio da je voljan umjesto stvari primiti određeni novčani iznos, sud će, ako usvoji tužbeni zahtjev, izreći u presudi da se tuženi može osloboditi od davanja stvari ako plati taj novčani iznos.
Član 250. stav 1.
Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.
24.
Zakon o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 6/80 i 36/90 i "Službeni glasnik Republike Srpske" broj 38/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 37.
Vlasnik može tužbom zahtevati od držaoca povraćaj individualno određene stvari.
Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo svojine, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.
Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana ne zastareva.
VI.Dopustivost
25.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26.U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
27.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 83 0 P 001064 14 Rev 2 od 22. januara 2015. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 17. februara 2015. godine, a apelacija je podnesena 16. aprila 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (
prima facie) neosnovana.
28.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
29.Apelant smatra da mu je presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
30.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
31.Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
32.Iz apelacije proizlazi da apelant u konkretnom slučaju smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
33.Suština apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje svodi se na apelantove tvrdnje da je Vrhovni sud, postupajući u ponovnom postupku shodno Odluci Ustavnog suda broj AP 2276/11, proizvoljno protumačio pozitivnopravne propise odlučujući o njegovom tužbenom zahtjevu, što je, smatra, dovelo i do proizvoljne primjene procesnog prava. To se prvenstveno odnosi na to da je taj sud propustio da odluči o njegovom alternativno postavljenom tužbenom zahtjevu u smislu člana 178. ZPP, što će za posljedicu imati nemogućnost izvršenja osporene presude "jer je više nego jasno da povrat stvari više nije moguć". Stoga će Ustavni sud ispitati da li je došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na koje je apelant ukazao u svojoj apelaciji.
34.Ustavni sud u vezi s tim podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud,
Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud,
Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
35.Ustavni sud se, dakle, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj
AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj
AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
36.Ustavni sud prvenstveno konstatira da je Vrhovni sud, odlučujući u ponovnom postupku, u izvršenju Odluke Ustavnog suda broj AP 2276/11 donio Presudu broj 83 0 P 001064 14. Rev 2 od 22. januara 2015. godine. Tom presudom Vrhovni sud je djelimično postupio po citiranoj odluci Ustavnog suda budući da je odbijena žalba tuženih i potvrđena presuda prvostepenog suda u dijelu kojim je usvojen apelantov tužbeni zahtjev da mu tužene vrate pokretne stvari, bliže označene u stavu I izreke presude. Ustavni sud zapaža da je u tom dijelu Vrhovni sud ponovo razmotrio reviziju tuženih i dao jasne i eksplicitne razloge za zaključak o osnovanosti tog dijela tužbenog zahtjeva, pri čemu je u potpunosti ispoštovao stav Ustavnog suda iz Odluke broj AP 2276/11, pa Ustavni sud u tom dijelu ne nalazi proizvoljnost u osporenoj odluci.
37.Međutim, Ustavni sud konstatira da apelant osporava novodonesenu presudu Vrhovnog suda u dijelu u kojem je taj sud usvojio reviziju tuženih u dijelu kojim je odbijena žalba tuženih i potvrđena presuda Osnovnog suda od 28. maja 2009. godine "u pogledu obaveze tuženih da [apelantu] na ime vrijednosti pokretnih stvari, bliže označenih u stavu 1. izreke prvostepene presude, isplate iznos od 9.730,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od 28. 5. 2009. godine do isplate, tako što se žalba tuženih u tom dijelu usvaja, prvostepena presuda preinačava i tužbeni zahtjev u tom dijelu odbija".
38.U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud, čiju je odluku potvrdio drugostepeni sud, smatrao da je i ovaj dio tužbenog zahtjeva koji glasi: "Ili da [apelantu] nadoknade vrijednost otuđenih stvari u iznosu od 9.730,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 28. 5. 2009. godine kao dana presuđenja pa do isplate" osnovan. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je vrijednost otuđenih pokretnih stvari prvostepeni sud utvrdio na osnovu nalaza vještaka ekonomske struke. Prema tome, prvostepeni sud je na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja zaključio da je u odnosu na tužene osnovan apelantov tužbeni zahtjev za vraćanje u posjed pokretnih stvari ili isplatu njihove protivvrijednosti. Osnovni sud je obrazložio da je apelant prvenstveno tražio povrat stvari, a da je alternativni zahtjev povrat u novcu apelant postavio u skladu sa članom 178. ZPP, za šta, prema ocjeni tog suda, ima ovlaštenje u skladu s citiranom odredbom ZPP. Ustavni sud dalje zapaža da su presudom Okružnog suda od 17. septembra 2015. godine žalbe stranaka odbijene i presuda prvostepenog suda od 28. maja 2009. godine potvrđena, pri čemu je i taj sud ukazao da tužene imaju pravo izbora jedne od alternativno utvrđenih obaveza u skladu sa članom 178. ZPP. Ustavni sud nadalje zapaža da je za razliku od odluka nižestepenih sudova Vrhovni sud u presudi od 3. marta 2011. godine, koja je ukinuta Odlukom Ustavnog suda broj AP 2276/11 od 9. decembra 2014. godine, vezano za ovaj dio tužbenog zahtjeva, također, ukazao da je apelant, pored zahtjeva za predaju u posjed pokretnih stvari, predmetnom tužbom postavio i alternativni zahtjev da mu tužene isplate njihovu novčanu protivvrijednost. Međutim, taj sud smatra da prema materijalnom pravu u ovoj parnici alternativni zahtjev nije moguće postaviti zato što se ne traži ispunjenje obaveze iz alternativne obligacije. U vezi s tim je istakao da je Okružni sud u obrazloženju presude pošao od činjenice da je apelant postavio alternativni zahtjev koji pogrešno poistovjećuje s procesnom
facultas alternativa, koju propisuje odredba člana 178. ZPP, koja nije isticanje drugog tužbenog zahtjeva, već prepuštanje tuženom još jednog načina oslobađanja od njegove obaveze, u kom slučaju se smatra da ne postoji kumulacija zahtjeva. Prema tome, Vrhovni sud je u navedenoj odluci zaključio da je vlasnik stvari ovlašten od lica koje drži stvar u posjedu prvenstveno tražiti vraćanje stvari, a njenu novčanu protivvrijednost ako njen povrat više nije moguć.
39.Međutim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, postupajući u ponovnom postupku u izvršenju Odluke Ustavnog suda broj AP 2276/11 donio Presudu broj 83 0 P 001064 14. Rev 2 od 22. januara 2015. godine, u konačnici odbio apelantov tužbeni zahtjev u ovom dijelu ("ili da [apelantu] nadoknade vrijednost otuđenih stvari").
40.Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ukazuje da alternativno ovlaštenje (
facultas alternativa) treba razlikovati od obaveze s alternativnom činidbom, gdje su obje alternativne činidbe predmet spora, da alternativni tužbeni zahtjev ima pravni osnov u pravilima imovinskog prava (predaja stvari ili plaćanje novčane protivvrijednosti), te da u tom slučaju tuženi ima pravo izbora jedne od alternativno utvrđenih obaveza kako u parničnom tako i u izvršnom postupku. Ustavni sud ukazuje na sudsku praksu u vezi s ovim pitanjem (citat iz sudske odluke: Vrhovni sud Hrvatske broj Gž-560/76 od 16. januara 1976. godine: Komentar zakona o parničnom postupku FBiH, Dika Mihajlo i Jozo Ćizmić, Sarajevo 2000. u članu 308.): "Ako tražitelj traži da mu se dosudi stanovita (određena) stvar ili isplati određeni iznos (alternativno postavljen tužbeni zahtjev), sud je dužan ispitati je li zahtjev da se isplati taj iznos utemeljen i primjeren."
41.S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je u okolnostima konkretnog slučaja apelant tražio predaju predmetnih stvari ili da mu tužene nadoknade njihovu protivvrijednosti. U takvim okolnostima Ustavni sud nalazi proizvoljnost u osporenoj odluci Vrhovnog suda od 22. januara 2015. godine u dijelu kojim je u konačnici odbijen apelantov tužbeni zahtjev da mu tužene nadoknade vrijednost otuđenih stvari. Navedeno iz razloga što je apelant, uz zahtjev za restituciju stvari, podnio i alternativni zahtjev za novčanu nadoknadu jer je osnovano mogao pretpostaviti da mu tužene neće vratiti predmetne stvari, ali mu u tom slučaju moraju naknaditi njihovu novčanu protivvrijednost. Zbog toga je apelant i postavio ovakav tužbeni zahtjev, tj. da mu se vrate stvari ili, ako to ne bude moguće, da se isplati njihova novčana protivvrijednost.
42.Stoga, cijeneći apelantove navode, kao i stav Ustavnog suda izražen u tački 45. Odluke broj AP 2276/11 "da je apelant, uz zahtjev za restituciju stvari, podnio i alternativni zahtjev za novčanu nadoknadu jer je osnovano mogao pretpostaviti da mu tužene neće vratiti predmetne stvari", Ustavni sud smatra da je u okolnostima konkretnog slučaja Vrhovni sud proizvoljno primijenio procesno pravo kada je odbio apelantov zahtjev kojim je tražio da mu tužene vrate stvari ili da mu naknade njihovu novčanu protivvrijednost.
43.Prema tome, Ustavni sud smatra da je osporena presuda donesena u ponovnom postupku proizvoljna iz navedenih razloga i da je tom presudom povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
44.S obzirom na to da Vrhovni sud prilikom donošenja osporene odluke u ovom dijelu nije, dakle, u smislu člana 62. stav (4) Pravila Ustavnog suda, poštovao pravno shvaćanje Ustavnog suda izraženo u Odluci broj AP 2276/11, Ustavni sud je u skladu sa članom 62. stav (5) Pravila Ustavnog suda odlučio o meritumu predmeta na način da je ostavio na snazi Presudu Okružnog suda broj 83 0 P 001064 09 Gž od 17. septembra 2015. godine u dijelu kojim je odbijena žalba tuženih i potvrđena presuda Osnovnog suda u Zvorniku broj 83 0 P 001064 06 P od 28. maja 2009. godine u pogledu obaveze tuženih da apelantu "na ime vrijednosti pokretnih stvari, bliže označenih u stavu I izreke prvostepene presude, isplate iznos od 9.730,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 28. 5. 2009. godine do isplate".
Pravo na imovinu
45.Apelant, također, navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Međutim, imajući u vidu zaključak Ustavnog suda vezan za povredu prava na pravično suđenje Ustavni sud ne smatra potrebnim posebno ispitivati apelantove navode o kršenju prava na imovinu.
VIII.Zaključak
46.Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda s obzirom da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio procesno pravo kada je odbio apelantov zahtjev kojim je tražio da mu tužene, ukoliko mu ne vrate pokretne stvari, naknade njihovu novčanu protivvrijednost.
47.Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 61. stav (5) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
48.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.