Službeni glasnik BiH, broj 83/15

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj U 4/15, rješavajući zahtjev Kantonalnog suda u Mostaru (sutkinja Zuhra Hodžić-Seknić), na osnovu člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) alineja b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Margarita Caca-Nikolovska, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Constance Grewe, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 30. septembra 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se zahtjev Kantonalnog suda u Mostaru (sutkinje Zuhre Hodžić-Seknić) za ocjenu ustavnosti člana 17. stav 4. Zakona o izvršnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/09 i 35/12) u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Utvrđuje se da je član 17. stav 4. Zakona o izvršnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/09 i 35/12) u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Kantonalni sud u Mostaru (sutkinja Zuhra Hodžić-Seknić) podnio je 9. juna 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zahtjev za ocjenu kompatibilnosti člana 17. stav 4. Zakona o izvršnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/09 i 35/12, u daljnjem tekstu: ZIP) u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. stav (2) Pravila Ustavnog suda, od Predstavničkog doma i Doma naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Parlament FBiH) zatraženo je 2. jula 2015. godine da dostave odgovore na zahtjev.

III. Zahtjev

a) Navodi iz zahtjeva

3. Podnosilac zahtjeva traži ocjenu kompatibilnosti odredbe člana 17. stav 4. ZIP-a u odnosu na odredbu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

4. U zahtjevu se navodi da je Kantonalnom sudu u Mostaru dostavljen predmet Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 119939 14 I radi odlučivanja, između ostalog, o žalbi tražitelja izvršenja protiv Rješenja tog suda broj 58 0 Rs 119939 14 I od 22. decembra 2014. godine. Navedenim rješenjem odbačen je prijedlog tražioca izvršenja od 10. decembra i 19. decembra 2014. godine za izricanje novčanih kazni kao preuranjen. Istaknuto je da je prvostepeni sud donio navedeno rješenje primjenom odredbe člana 8. stav 2. ZIP-a, koja glasi: "Ako se izvršno rješenje o izvršenju na određenom predmetu ili sredstvu ne može provesti, tražitelj izvršenja može radi namirenja istog potraživanja predložiti novo sredstvo ili predmet izvršenja o čemu će sud odlučiti rješenjem."

5. Podnosilac zahtjeva naglašava da se u konkretnom slučaju radi o izvršenju radi vraćanja zaposlenika na rad, odnosno u službu. Ukazuje na odredbu člana 216. ZIP-a kojom je propisano da se izvršenje na osnovu izvršne isprave kojom je izvršeniku naloženo da tražitelja izvršenja vrati na rad, odnosno u službu provodi primjenom odgovarajućih odredaba člana 17. i Poglavlja XIX ovog zakona o izvršenju radi ostvarenja obaveze na radnju koju može obaviti samo izvršenik.

6. Ukazano je da, prema članu 209. stav 1. ZIP-a, ako radnju izvršenja može obaviti samo izvršenik, sud će rješenjem o izvršenju odrediti izvršeniku primjeren rok za ispunjenje obaveze. Stavom 2. navedene odredbe propisano je da će rješenjem o izvršenju sud istovremeno zaprijetiti izvršeniku, a i odgovornim licima u izvršeniku-pravnom licu da će im izricati novčane kazne u skladu sa članom 17. ZIP-a ako u određenom roku ne ispune obavezu. Prema stavu 3. navedene odredbe, ako izvršenik u roku koji mu je određen ne ispuni obavezu, sud će na prijedlog tražitelja izvršenja dalje postupati prema odredbama člana 17. ZIP-a.

7. Istaknuto je da je tražitelj izvršenja predložio da se dozvoli izvršenje tako što će se izvršenik obavezati da ga u roku od osam dana vrati na rad pod prijetnjom izricanja novčane kazne izvršeniku u iznosu od 10.000,00 KM, a u iznosu od 2.000,00 KM odgovornom licu izvršenika.

8. Navedeno je da je prvostepeni sud dozvolio izvršenje rješenjem od 3. oktobra 2014. godine. Međutim, iako je tražitelj izvršenja više puta u toku postupka (podnesci od 12. novembra, 10. i 19. decembra 2014. godine) tražio da sud izrekne novčane kazne, prvostepeni sud je rješenjem od 22. decembra 2014. godine odbacio prijedloge tražitelja izvršenja kao preuranjene pozivom na odredbu člana 8. stav 3. ZIP-a, a rješenjem od 29. decembra 2014. godine sud je izrekao novčanu kaznu izvršeniku.

9. Podnosilac zahtjeva navodi da je "sud" u toku postupka, postupajući prema odredbi člana 17. stav 4. ZIP-a, pozivao izvršenika da se izjasni zašto nije postupio po izvršnoj ispravi. Istaknuto je da je Kantonalni sud u Mostaru u žalbenom postupku potvrdio rješenje o odbacivanju prijedloga tražitelja izvršenja od 10. i 19. decembra 2014. godine kao preuranjenih, imajući u vidu trajanje kompletnog postupka (tužba je podnesena 8. novembra 2012. godine, izvršni predmet dostavljen je Kantonalnom sudu 9. februara 2015. godine, a sudiji iznesen u rad u maju 2015. godine). U vezi s tim, a ocjenjujući da se radi o radnom sporu-vraćanju zaposlenika na rad nakon poništenja odluke o razrješenju dužnosti direktora kao nezakonite, te imajući u vidu potrebu da se hitno postupa, ovaj sud je ocijenio da ukidanje rješenja od 22. decembra 2014. godine ne bi imalo svrhu i da bi vodilo daljem odugovlačenju postupka, pa je rješenjem Kantonalnog suda u Mostaru od 13. maja 2015. godine potvrđeno navedeno rješenje.

10. Prema mišljenju podnosioca zahtjeva, pošto se u konkretnom slučaju radi o izvršenju pravomoćne sudske presude kojom se nalaže vraćanje zaposlenika na rad, te pošto se u tim slučajevima primjenjuje novčano kažnjavanje izvršenika kao sredstvo prinudnog izvršenja (odredbe člana 17. ZIP-a), to je naknadno pozivanje izvršenika da se izjasni zašto nije postupio po izvršnoj ispravi nepotrebno i suprotno načelu efikasnosti i hitnosti izvršnog postupka (član 5. ZIP-a), te suprotno članu 6. Evropske konvencije koji garantira pravo na pravično suđenje, odnosno pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu tog prava.

b) Odgovor na zahtjev

11. Odgovor na zahtjev nije dostavljen.

IV. Relevantni propisi

12. Zakon o izvršnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06, 39/09 i 35/12) u relevantnom dijelu glasi:

Član 8.
Ograničenje sredstava i predmeta izvršenja

(1) Sud rješenjem određuje izvršenje onim sredstvom i na onim predmetima koji su navedeni u izvršnom prijedlogu.

(2) Ako je predloženo više sredstava ili više predmeta izvršenja, sud može ograničiti izvršenje samo na neke od tih sredstava ili predmeta ako su dovoljni za ostvarenje potraživanja.

(3) Ako se izvršno rješenje o izvršenju na određenom predmetu ili sredstvu ne može provesti, tražilac izvršenja može radi namirenja istog potraživanja predložiti novo sredstvo ili predmet izvršenja o čemu će sud odlučiti rješenjem.

Član 17.
Novčana kazna i prinudne mjere u izvršnom postupku

(1) Kad je ovim zakonom novčana kazna predviđena kao sredstvo izvršenja, može se izreći fizičkim licima u iznosu od 100,00 KM do 5.000,00 KM, a pravnom licu u iznosu od 1.000,00 KM do 100.000,00 KM.

(2) U slučaju iz stava 1. ovog člana novčana kazna u iznosu od 500,00 KM do 5.000,00 KM može se izreći i odgovornom licu u pravnom licu.

(3) Novčana kazna iz st. 1. i 2. ovog člana može se ponovo izricati ako izvršenik ne postupi po ponovljenom nalogu suda ili nastavi da postupa protivno zabrani.

(4) Prije izricanja novčane kazne sud će omogućiti izvršeniku da se izjasni, a po potrebi održat će i ročište radi izvođenja dokaza.

(5) Novčanu kaznu rješenjem izriče sudija vodeći računa pri odmjeravanju visine kazne o ekonomskoj snazi izvršenika, značenju njegove radnje koju je morao obaviti, te o drugim okolnostima slučaja. Rješenjem se određuje i rok plaćanja.

(6) Lice kojem je kazna izrečena može izjaviti prigovor protiv rješenja u roku od osam dana od prijema rješenja.

(7) Lice kojem je kazna izrečena u skladu sa ovim članom snosi sve troškove nastale izricanjem i izvršenjem te kazne.

(8) Nakon izvršnosti rješenja novčanu kaznu naplaćuje sud po službenoj dužnosti u korist budžeta iz kojeg se izvršni sud finansira. Troškovi izvršenja terete predračunska sredstva suda, a naknada ovih troškova koje sud određuje zaključkom izvršava se u postupku prinudne naplate novčane kazne.

(9) Odredbe ovog člana ne mogu se primjenjivati ako je izvršenik Bosna i Hercegovina i njeni entiteti, Brčko Distrikt BiH, kantoni, grad, općina i upravna organizacija, te organi ovih pravnih lica, ali se shodno primjenjuju odredbe o kažnjavanju odgovornih lica, ukoliko zakonom nije drukčije određeno.

(10) Novčana kazna, prema odredbama ovog člana, može se izreći i izvršiti prema izvršeniku i drugim fizičkim i pravnim licima, kao i odgovornim licima u pravnom licu, i u slučaju da odbiju dati podatke o imovini izvršenika kao i kada svojim radnjama i postupcima, protivno sudskom nalogu ili zabrani, skrivaju, oštećuju ili uništavaju imovinu izvršenika ili ometaju sud u provođenju izvršnih radnji.

(11) Novčana kazna izrečena prema odredbama st. od 1. do 10. ovog člana ne može se pretvarati u kaznu zatvora.

Član 209.
Izvršenje radi ostvarenja obaveze na radnju koju može

obaviti samo izvršenik

(1) Ako radnju može obaviti samo izvršenik, sud će rješenjem o izvršenju odrediti izvršeniku primjereni rok za ispunjenje obaveze.

(2) Rješenjem o izvršenju sud će istovremeno zaprijetiti izvršeniku, a i odgovornim licima u izvršeniku pravnom licu da će im izricati novčane kazne u skladu sa članom 17. ovog zakona ako u određenom roku ne ispune obavezu.

(3) Ako izvršenik u roku koji mu je određen ne ispuni obavezu, sud će, na prijedlog tražioca izvršenja, dalje postupati prema odredbama člana 17. ovog zakona.

(4) Izvršenik koji je ispunio svoju obavezu u roku koji mu je sud odredio, dužan je bez odlaganja o tome obavijestiti sud i priložiti nesumnjive dokaze o tome. Nesumnjivim će se dokazom smatrati ovjerena pisana izjava tražioca izvršenja o tome da je radnja obavljena, zapisnik sudskog izvršioca o obavljanju radnje, nalaz i mišljenje sudskog vještaka da je radnja obavljena i sl. U protivnom, smatrat će se da radnja nije obavljena.

(5) Ako radnja koju može obaviti samo izvršenik ne zavisi isključivo o njegovoj volji (npr. stvaranje određenog umjetničkog djela i sl.), tražilac izvršenja nema pravo tražiti izvršenje iz stava 1. ovog člana, već samo nadoknadu štete.

Član 216.
Način provođenja izvršenja

Izvršenje na osnovu izvršne isprave kojom je izvršeniku naloženo da tražioca izvršenja vrati na rad, odnosno u službu provodi se primjenom odgovarajućih odredbi člana 17. i odredbama glave XIX ovog zakona o izvršenju radi ostvarenja obaveze na radnju koju može obaviti samo izvršenik.

V. Dopustivost

13. Pri ispitivanju dopustivosti zahtjeva Ustavni sud je pošao od odredbe člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine.

Član VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

c) Ustavni sud je nadležan u pitanjima koja mu je proslijedio bilo koji sud u Bosni i Hercegovini u pogledu toga da li je zakon, o čijem važenju njegova odluka ovisi, kompatibilan sa ovim Ustavom, sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i osnovnim slobodama i njenim protokolima, ili sa zakonima Bosne i Hercegovine, ili u pogledu postojanja ili domašaja nekog opšteg pravila međunarodnog javnog prava koje je bitno za odluku suda.

14. Zahtjev za ocjenu ustavnosti podnio je Kantonalni sud u Mostaru (sutkinja Zuhra Hodžić-Seknić), što znači da je zahtjev podnijelo ovlašteno lice iz člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 5/10 od 26. novembra 2010. godine, tač. 7-14, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 37/11). Imajući u vidu odredbe člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da su predmetni zahtjevi dopustivi, zato što ih je podnio ovlašteni subjekt, te da ne postoji nijedan formalni razlog iz člana 19. Pravila Ustavnog suda zbog kojeg zahtjev ne bi bio dopustiv.

VI. Meritum

15. Ustavni sud smatra da podnosilac zahtjeva traži da Ustavni sud odluči o kompatibilnosti odredbe člana 17. stav 4. ZIP-a u odnosu na odredbu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i odredbu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U suštini, podnosilac zahtjeva smatra da je pozivanje izvršenika, u smislu odredbe člana 17. stav 4. ZIP-a, da se izjasni zašto nije postupio po izvršnoj ispravi nepotrebno i suprotno načelu efikasnosti i hitnosti izvršnog postupka. Također, prema mišljenju podnosioca zahtjeva, osporena odredba je suprotna i principu odlučivanja u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje.

16. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da predmetni zahtjev pokreće pitanje procesnih garancija izvršenika, sa jedne strane, i načela hitnosti izvršnog postupka, sa druge strane, u smislu da se na zahtjev tražioca izvršenja pravosnažna sudska presuda izvrši u što kraćem roku.

17. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi sa stanovišta građanskih prava i obaveza tražioca izvršenja ukazivao na praksu Evropskog suda za ljudska prava (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Hornsby protiv Grčke, presuda od 19. marta 1997. godine, stav 40, u daljnjem tekstu: Evropski sud) prema kojoj član 6. stav 1. osigurava svakome pravo da iznese zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze pred sud ili tribunal. To obuhvata "pravo na sud" u čijem okviru je pravo na pristup sudu, tj. pravo da pokrene postupak pred sudovima u civilnim stvarima (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Philis protiv Grčke, presuda od 27. augusta 1991. godine, Serija A-209, str. 20, stav 59). Međutim, to pravo bi bilo iluzorno ukoliko bi domaći pravni sistem država ugovornica dopustio da konačne izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Bilo bi neprihvatljivo da član 6. Evropske konvencije treba detaljno da propisuje proceduralne garancije date strankama – postupak koji je pravičan, javan i ekspeditivan – bez zaštite provođenja sudske odluke. Tumačiti član 6. Evropske konvencije kao da se tiče isključivo vođenja postupka vodilo bi sigurno u situacije inkompatibilne principima vladavine prava koje su države ugovornice preuzele kada su ratificirale Evropsku konvenciju (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. maja 1974. godine, Serija A-18, str. 16-18, st. 34-36). Stoga, izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora biti posmatrano kao integralni dio "suđenja", u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 861/10 od 13. marta 2013. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

18. Međutim, Ustavni sud zapaža da predmetni zahtjev pokreće (i) pitanje pravne pozicije izvršenika u izvršnom postupku sa stanovišta procesnih garancija koje on uživa u tom postupku, te koje mu pripadaju i na osnovu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Izvršeniku se, prema odredbi člana 17. stav 4. ZIP-a, u slučaju nepostupanja po rješenju o izvršenju može izreći novčana kazna. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava prema kojoj se odluke koje donese sud u postupku izvršenja pravosnažne presude nužno ne odnose na novo i posebno određivanje građanskih prava u poređenju sa postupkom koji je prethodio i odlukom koja je rezultat tog postupka (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, Anton Dornbach protiv Savezne Republike Njemačke, broj 11258/84 OI 46). Ustavni sud je u svojoj Odluci broj AP 1996/06 od 6. marta 2007. godine, donesenoj u gotovo identičnoj pravnoj situaciji, podržao praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava u pogledu toga da odluke sudova koje se tiču izvršenja ne potpadaju pod član 6. Evropske konvencije, izuzev u slučajevima ako se njima utvrđuju nova građanska prava koja se tiču podnosioca apelacije (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, K. protiv Švedske, broj 13800/88 OI 94).

19. Ustavni sud zapaža da je osnovno načelo izvršnog postupka načelo hitnosti koje je propisano odredbom člana 5. ZIP-a. Navedeno načelo u izvršnom postupku se ogleda kroz propisivanje kraćih rokova za preduzimanje pojedinih izvršnih radnji bilo od stranaka ili suda. U suštini, radi se o zahtjevu iskazanom u načelima ekonomičnosti i efikasnosti izvršnog postupka, te pravovremenosti pružanja pravne zaštite tražiocu izvršenja, pa je u dosadašnjoj pravnoj teoriji isticano da je hitnost postupanja primarno interes tražioca izvršenja indirektno i izvršenika, jer se smanjuju troškovi i brzo otklanja neizvjesnost u pravnoj poziciji subjekata.

20. Na navedeno načelo Ustavni sud je ukazivao u svojim odlukama u kojima je naglašavao da u izvršnom postupku, zbog same njegove prirode, treba postupati hitno, kako je to propisano odredbom člana 5. ZIP-a (vidi, Ustavni sud, odluke br. AP 5668/14 od 14. maja 2015. godine, stav 26, AP 5401/14 od 24. aprila 2015. godine, stav 24, AP 5156/14 od 17. marta 2015. godine, stav 23, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenim predmetima Ustavni sud je utvrdio kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog toga što izvršni postupak nije okončan u razumnom roku.

21. Međutim, i pored navedenog načela hitnosti koje je neprikosnoveno u izvršnom postupku, Ustavnom sudu se postavlja pitanje proceduralnih garancija izvršenika u smislu člana 17. stav 4. ZIP-a (njegovo izjašnjenje prije izricanja novčane kazne) sa stanovišta krivičnopravnog aspekta prava na pravično suđenje, budući da iz osporene odredbe proizlazi da se izvršenik kažnjava (sankcionira) na način da mu se izriče novčana kazna zbog neizvršenja njegove obaveze. Pri tome Ustavni sud napominje da se navedena kazna ne može zamijeniti kaznom zatvora, ali da se navedena kazna u širem kontekstu može dovesti u vezu sa konceptom "krivične optužbe" u smislu Evropske konvencije s obzirom na njenu prirodu, strogost i svrhu kažnjavanja u skladu sa "mjerilima Engel" (vidi, Evropski sud, Engel i drugi protiv Holandije, 8. april 1976, Serija A broj 22). Naime, posmatrajući u cijelosti član 17. ZIP-a, Ustavni sud primjećuje da se njime propisuju i uređuju modaliteti novčanog kažnjavanja izvršenika pri čemu su propisani visoki maksimumi kažnjavanja kako za fizička, tako i za pravna lica, što ukazuje na strogost ove kazne kojoj je svrha kažnjavanje i prinuda izvršenika da izvrši svoju obavezu, kao i njegovo odvraćanje od daljnjeg nezakonitog ponašanja u tom postupku.

22. Krivičnopravnu poziciju izvršenika u širem kontekstu sa aspekta proceduralnih garancija, prema mišljenju Ustavnog suda, prepoznao je i sam zakonodavac kada je u osporenu odredbu ugradio odgovarajuće garancije za izvršenika (njegovo izjašnjenje prije izricanja kazne). Naime, navedena odredba (član 17. stav 4. ZIP-a) propisuje obavezu suda da prije nego što izrekne novčanu kaznu izvršeniku omogući da se izjasni, a po potrebi i da održi ročište radi izvođenja dokaza. Dakle, osporenom odredbom se daju izvršeniku odgovarajuće garancije prava na pravično suđenje prije nego što mu se izrekne novčana kazna. S druge strane, Ustavni sud smatra da je smisao navedene odredbe da se sagledaju eventualne objektivne nemogućnosti izvršenja na strani izvršenika ukoliko postoje, te ukoliko ne postoje, da mu se može izreći adekvatna novčana kazna kao vid prisile.

23. Imajući u vidu navedeno, Ustavnom sudu se postavlja pitanje da li načelo hitnosti i ekonomičnosti u izvršnom postupku treba da prevagne nad osnovnim pravima koje stranke uživaju u postupku pred sudom prema standardima Evropske konvencije (pravo pristupa sudu, "jednakost oružja", princip razumnog roka itd.). Naime, Ustavni sud zapaža da je odredbom člana 17. stav 4. ZIP-a propisano da će sud prije izricanja novčane kazne omogućiti izvršeniku da se izjasni, a po potrebi, održat će i ročište radi izvođenja dokaza. Cilj izricanja novčane kazne u izvršnom postupku jeste da izvršni postupak učini efikasnijim na način da se proširi mogućnost izricanja novčane kazne i drugih prinudnih mjera kao svojevrsnog načina prinude radi izvršenja. Novčana kazna se izriče izvršeniku kada on u ostavljenom roku ne postupi po rješenju o izvršenju. Ona se može i ponovo izricati ukoliko izvršenik ne postupi po ponovljenom nalogu suda. Međutim, ono što osporena odredba u stavu 4. propisuje jeste i obaveza suda da prije izricanja novčane kazne omogući izvršeniku da se izjasni, a po potrebi sud će održati i ročište radi izvođenja dokaza. Dakle, osporena odredba nesporno propisuje kažnjavanje izvršenika zbog neizvršavanja njegovih obaveza kao što je u konkretnom slučaju vraćanje zaposlenika na posao kako je utvrđeno pravosnažnom presudom. Novčana kazna je, prema tome, jedan vid prisile, odnosno prinude da izvršenik tu svoju obavezu i izvrši. Stoga, prema mišljenju Ustavnog suda, smisao ove odredbe jeste da izvršni postupak učini efikasnijim, a ne da ga odugovlači, kako to podnosilac zahtjeva navodi, što bi vodilo kršenju principa "odlučivanje u razumnom roku".

24. Ustavni sud zapaža da je izjašnjenje izvršenika a po potrebi i zakazivanje ročišta još jedna dodatna radnja koju sud u izvršnom postupku mora preduzeti. Pošto se radi o jednom vidu kažnjavanja, odnosno sankcioniranja izvršenika, onda bi prije izricanja novčane kazne bilo neophodno izvršeniku omogućiti da se izjasni, čime bi se ispoštovao princip kontradiktornosti kao jedan od segmenata prava na pravično suđenje. Stoga, iako je načelo hitnosti posebno izraženo u izvršnom postupku, navedeno načelo se ne bi moglo tumačiti na način da prevagne samu suštinu prava na fer i pravično suđenje u smislu osnovnih procesnih garancija strana u postupku pred sudovima.

25. Slijedeći to, prema mišljenju Ustavnog suda, sama po sebi osporena zakonska odredba ni na koji način u praksi ne bi smjela utjecati na efikasnost i hitnost vođenja izvršnog postupka. Naprotiv, na redovnim sudovima je da utvrde kako i na koji način primjenjivati navedenu odredbu kako ona ne bi, sa jedne strane, remetila hitnost izvršnog postupka, te kako bi, sa druge strane, omogućila kontradiktoran tretman u postupku. Prema mišljenju Ustavnog suda, navedeni principi se međusobno ne bi smjeli isključivati, već, naprotiv, treba da se dopunjavaju. Kršenje bilo kojeg od navedenih principa u izvršnom postupku (hitnost, efikasnost, pristup sudu, kontradiktornost, jednakost strana u postupku, princip razumnog roka …) vodilo bi kršenju same suštine prava na fer i pravično suđenje.

26. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da osporena odredba sama po sebi ne vodi kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog toga što i sama osporena odredba ima cilj da omogući što efikasnije provođenje izvršenja, dakle, da prisili izvršenika da izvrši svoju obavezu. Međutim, standardi Evropske konvencije u okvirima prava na fer i pravično suđenje ne dozvoljavaju izricanje kazne, u ovom slučaju novčane kazne, bez prethodnog davanja mogućnosti da se stranka kojoj se ta kazna izriče izjasni. Ustavni sud u ovoj odluci neće davati svoje mišljenje o tome kako bi redovni sudovi trebali provoditi navedenu odredbu. Kao što je već naglašeno, to je zadatak redovnih sudova koji prilikom vođenja izvršnog postupka moraju imati u vidu prirodu navedenog postupka, kao i osnovne principe i zahtjeve Evropske konvencije sa stanovišta prava na pravično suđenje.

27. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da je osporena odredba kompatibilna sa odredbom člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i odredbom člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VII. Zaključak

28. Ustavni sud zaključuje da je odredba člana 17. stav 4. ZIP-a ("Službene novine Federacije BiH" br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/09 i 35/12) kompatibilna sa odredbama člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i odredbom člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da navedena odredba nije usmjerena na odugovlačenje izvršnog postupka, već, naprotiv, da prinudi izvršenika da svoju obavezu izvrši u što kraćem roku.

29. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

30. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.