Službeni glasnik BiH, broj 1/13
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj
AP 3151/09, rješavajući apelaciju
M. B. i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica
Tudor Pantiru, potpredsjednik
Miodrag Simović, potpredsjednik
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Constance Grewe, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja
Zlatko M. Knežević, sudija
na sjednici održanoj 23. novembra 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbijaju se kao neosnovane apelacije
M. B., V. B., G.B., K. B., Vlastimira Antića i Radoslava Anđića.
Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. M. B., V. B., G. B., K. B. iz Beograda; Radoslav Anđić iz Sarajeva kojeg zastupa Dragan Medović, advokat iz Sarajeva; Vlastimir Antić iz Beograda, kojeg zastupa Sofka Osmančević, advokat iz Banja Luke (u daljnjem tekstu: apelanti), podnijeli su u periodu od 9. oktobra 2009. godine do 28. maja 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelacije zbog nemogućnosti da vrate u posjed stanove koje su koristili prije rata u Bosni i Hercegovini i na kojima su bili nositelji stanarskog prava.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. S obzirom da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti, koje se tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu s članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 3151/09. Spojene su sljedeće apelacije: AP 3151/09, AP 438/10 i AP 2025/10.
III. Činjenično stanje
Činjenice iz apelacije broj AP 3151/09
3. Apelantica V. B. je 3. novembra 2003. godine Upravi za stambena pitanja Kantona Sarajevo podnijela zahtjev za izvršenje Odluke Komisije za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica (u daljnjem tekstu: CRPC) broj 303-4329-1/1 od 2. septembra 2003. godine. Navedenom odlukom CRPC-a je potvrđeno da je 1. aprila 1992. godine M. B. bio nositelj stanarskog prava na stanu u ul. Milutina Đuraškovića br. 20 u Sarajevu. Istom je odlukom određeno da nositelj stanarskog prava ili članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji imaju takav status na osnovu Zakona o stambenim odnosima koji je važio na teritoriji BiH 1. aprila 1992. godine uz prezentaciju odluke CRPC-a i dokaza kojima se potvrđuje da imaju status članova porodičnog domaćinstva s licem kojemu je potvrđeno stanarsko pravo, mogu stupiti u posjed stana u skladu s članom 1. Aneksa 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma.
4. Uprava je donijela Zaključak broj 23/6-372-1349/98 od 30. marta 2004.godine u kojemu je utvrđeno da je Odluka CRPC broj 303-4329-1/1 od 2. septembra 2003. godine postala izvršna i da prestaje uprava organa Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo nad predmetnim stanom. Istim je zaključkom utvrđeno da apelantici V. B., članu porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, pripada pravo na vraćanje u posjed tog stana. Utvrđeno je i da Nusretu Šahiću prestaje pravo privremenog korištenja predmetnog stana, i naloženo mu je da napusti stan u roku od 15 dana od dana dostavljanja zaključka, te da stan oslobodi od svih lica i stvari, osim onih stvari koje pripadaju licu koje je ovlašteno da se vrati u posjed stana, bez prava na alternativni smještaj.
5. Odlukom CRPC-a broj R-303-4329-1/1-01-518/04 od 18. novembra 2005. godine usvojen je zahtjev Federalnog ministarstva odbrane za ponovno razmatranje Odluke CRPC-a broj 303-4329-1/1 od 2. septembra 2003. godine i odluka od 2. septembra 2003. godine je stavljena van snage, te je odbijen zahtjev apelanta M. B. za povrat u posjed predmetnog stana. Navedeno je da je Odluka broj R-303-4329-1/1-01-518/04 od 18. novembra 2005. godine konačna i obavezujuća i da podnositelj zahtjeva može pokrenuti postupak za ponovno razmatranje te odluke pred CRPC-om pod uvjetom da dostavi nove dokaze ili iznese navode o novim dokazima koje CRPC nije razmatrala prilikom donošenja odluke, a koji mogu bitno utjecati na odluku CRPC-a u roku od 60 dana od dana prijema odluke.
6. Rješenjem Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 27/02-23-10300/06 od 22. decembra 2006. godine poništen je Zaključak Uprave broj 23/6-372-1349/98 od 30. marta 2004. godine i obustavljen postupak izvršenja Odluke CRPC-a broj 303-4329-1/1 od 2. septembra 2003. godine. Ministarstvo je ukazalo da je navedena odluka CRPC-a, nakon ponovnog razmatranja, Odlukom CRPC-a broj R-303-4329-1/1-01-518/04 od 18. novembra 2005. godine stavljena van snage, i da je zahtjev M. B. za povrat predmetnog stana odbijen, pa kako je izvršni naslov, na osnovu kojeg je donesen zaključak, poništen u cijelosti i postupak u navedenoj upravnoj stvari obustavljen, Ministarstvo je odlučilo u smislu člana 236. stav 3. Zakona o upravnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 2/98).
7. Apelantica V. B. (kao član porodičnog domaćinstva supruga M. B.) je tužbom od 22. januara 2007. godine i dopunom tužbe od 26. novembra 2007. godine, zajedno sa svojim suprugom M.B. (koji je bio nositelj stanarskog prava na spornom stanu) i zajedničkom djecom kao članovima domaćinstva, pokrenula upravni spor protiv Rješenja Ministarstva broj 27/02-23-10300/06 od 22. decembra 2006. godine, koja je odbijena Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 003248 07 U od 14. septembra 2011. godine.
8. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo kako je tokom postupka utvrdio da je prema Ugovoru o korištenju stana broj 40-288/81 od 19. marta 1981. godine M. B. bio nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu. Dalje, uvidom u Naredbu Saveznog sekretarijata za narodnu odbranu SFRJ broj 15-87 od 22. decembra 1988. godine utvrđeno je da je M. B. bio aktivno vojno lice bivše JNA u činu potpukovnik, a da je navedenom Naredbom unaprijeđen u čin pukovnika; uvidom u Naredbu Saveznog ministra za odbranu broj 10-364 od 24.10.1995.godine utvrđeno je da je M. B. na njegov zahtjev prestaje profesionalna vojna služba radi korištenja prava na starosnu penziju, te da mu je Rješenjem Fonda za socijalno osiguranje vojnih osiguranika sp. br. 105145 UP-1 1799/05 priznato pravo na starosnu penziju počevši od 3. novembra 1995. godine. Dalje, uvidom u dokumentaciju koju je dostavio N.Š. – zainteresirano lice – korisnik predmetnog stana, Kantonalni sud je iz Popisnog lista, zemljišnoknjižnog uloška broj 4385 – strana 1, 2. i 3. i Ugovora int. broj 1458-607 od 17. decembra 1991. godine, koji je zaključen između Vojno-građevinske direkcije „Beograd 2“ i apelanta M. B.,
utvrdio da je uknjiženo pravo vlasništva na trosobnom stanu u Beogradu, opisano kao ZK telo II pod rednim brojem 54, u korist apelanta M. B. iz Beograda.
9. Kantonalni sud je, na temelju navedenog,
zaključio da je apelant M. B. stekao novo stanarsko pravo van teritorije BiH dodjelom navedenog stana, koji je uknjižen na njegovo ime, iz čega proizlazi da su organi uprave pravilno primijenili odredbu člana 3. stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima prema kojoj:
„izbjeglicom se ne smatra, niti ima pravo na povrat stana u Federaciji BiH, ni nositelj stanarskog prava na stanu iz stava 1. ovog člana, koji je iz istoga stambenog fonda bivše SFRJ ili novoformiranih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu".
10. Apelanti M. B., V. B., G. B. i K. B. su 16. juna 2006. godine Općinskom sudu u Sarajevu podnijeli tužbu protiv Vlade Federacije Bosne i Hercegovine i N. Š., te su 21. januara 2008. godine precizirali tužbeni zahtjev i tražili da se utvrdi da je M. B. nositelj stanarskog prava s pravom na zakup na neodređeno vrijeme na predmetnom stanu, a da su V. B., G. B. i K. B. članovi porodičnog domaćinstva. Dalje, apelanti su tražili da se poništi Rješenje Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo broj 27/02-23-10300/06 od 22. decembra 2006. godine i Ugovor o korištenju stana br. 28-5-U-445/97 od 7. marta 1997. godine zaključen između Vlade Federacije BiH i Nusreta Šahića, te da se N.Š. obaveže da im preda stan u posjed.
11. Presudom Općinskog suda broj 065-0-P-06-003222 od 15. maja 2008. godine odbačena je tužba u dijelu u kojem je predloženo da se utvrdi da je M. B.nositelj stanarskog prava s pravom na zakup na neodređeno vrijeme na predmetnom stanu, a da su V. B., G. B. i K. B. članovi porodičnog domaćinstva s istim pravima. Za dio tužbenog zahtjeva kojim je traženo da se poništi rješenje Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo broj 27/02-23-10300/06 od 22. decembra 2006. godine Općinski sud se proglasio nenadležnim, ukinute su sve provedene radnje i tužba je odbačena. Odbijen je dio tužbenog zahtjeva kojim je traženo da se poništi Ugovor o korištenju stana br. 28-5-U-445/97 od 7. marta 1997. godine. Konačno, obavezani su apelanti da Vladi Federacije BiH plate troškove parničnog postupka.
12. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je na temelju dokaza provedenih tokom postupka utvrđeno da je apelant M. B., u skladu s odredbom člana 4. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, podnio zahtjev za povrat u posjed predmetnog stana, koji je rješenjem Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo od 22. decembra 1999. godine odbijen. Utvrđeno je i da je odlukom CRPC-a od 18. novembra 2005. godine odbijen apelantov zahtjev za povrat u posjed predmetnog stana, a odlukom CRPC-a od 27. oktobra 2006. godine odbijen zahtjev za ponovno razmatranje odluke CRPC-a od 18. novembra 2005. godine zbog toga što je utvrđeno da je apelant M. B. ostao u oružanim snagama van BiH nakon 19. maja 1992. godine, pa se u skladu s odredbom člana 3a. Zakona o prestanku primjene zakona o napuštenim stanovima ne smatra izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana.
13. Na temelju navedenog Općinski sud je zaključio da je apelantu M. B., u smislu odredaba čl. 5. i 13. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, prestalo stanarsko pravo na predmetnom stanu, pa je zbog te činjenice, odnosno zbog nepostojanja pravnog interesa, odlučio kao u dispozitivu, odnosno odbacio zahtjev za utvrđenje da je M. B. nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu, a u skladu s tim i zahtjev V. B., G. B. i K. B. čija su prava akcesorno povezana s pravom M. B.
14. Vezano za dio tužbenog zahtjeva kojim se tražilo poništenje Rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo broj 27/02-23-10300/06 od 22. decembra 2006. godine, Općinski sud se pozvao na odredbu člana 16. Zakona o parničnom postupku kojom je propisano da sud nije nadležan ispitivati zakonitost akata organa uprave, pa se proglasio nenadležnim i taj je dio tužbenog zahtjeva odbacio.
15. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-08-005357 od 20. maja 2009. godine žalba apelanata je djelimično uvažena i prvostepena presuda je preinačena u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka, tako što je odbijen zahtjev Vlade Federacije BiH za naknadu troškova parničnog postupka. U preostalom dijelu prvostepena presuda je potvrđena.
16. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ukazao da je odlučna činjenica za rješenje predmetnog spora to da li je M. B. nakon 19. maja 1992. godine ostao u oružanim snagama van teritorije BiH, s obzirom da se u tom slučaju, u smislu odredbe 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, ne bi mogao smatrati izbjeglicom niti raseljenim licem, pa njemu (niti članovima njegovog porodičnog domaćinstva) ne bi pripadalo pravo na povrat stana u posjed. S obzirom da je prvostepeni sud utvrdio da je M. B. penzionisan kao aktivno vojno lice u činu pukovnika Vojske Jugoslavije rješenjem Fonda za socijalno osiguranje vojnih osiguranika od 14. decembra 1995. godine, proizlazi da je M. B. ostao u oružanim snagama van BiH nakon 19. maja 1992. godine, pa je, stav je Kantonalnog suda, pravilna odluka prvostepenog suda kojom je odbačen dio tužbenog zahtjeva kojim je traženo da se utvrdi da je M. B. nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu, a da su V. B., G. B. i K. B. članovi porodičnog domaćinstva s istim pravima. Kantonalni sud je dalje ukazao da žalitelji nisu doveli u pitanje pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u prvostepenom postupku, kao ni valjanost primjene materijalnog prava, pa je žalba u tom dijelu odbijena i prvostepena presuda je potvrđena. Apelantovu žalbu u odnosu na troškove postupka Kantonalni sud je, pozivom na član 395. Zakona o parničnom postupku, uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je odbio zahtjev Vlade Federacije BiH za naknadu troškova postupka.
Činjenice iz apelacije broj AP 438/10
17. Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 033974 07 P od 17. novembra 2008. godine u postupku radi otkaza ugovora o korištenu stana tužitelja Republike Srpske, Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju (u daljnjem tekstu: tužitelj) usvojen je otkaz ugovora o korištenju stana u Banjој Luci, u ulici Nikole Pašića broj 58/3, stan broj 37 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), koji je apelant Vlastimir Antić zaključio s prednikom tužitelja broj 93/96 od 5. septembra 1979. godine, te je obavezan apelant da tužitelju nadoknadi troškove postupka.
18. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je na osnovu rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica, Odsjek Banja Luka broj 05-050-02-02-557/00 od 13. aprila 2004. godine, utvrdio da je apelantov zahtjev za vraćanje predmetnog stana odbijen kao neosnovan.
19. Na temelju izjašnjenja Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju, Republičke direkcije za obnovu i izgradnju broj 15/1.5-372-358/08 od 14. aprila 2008. godine Osnovni sud je utvrdio da je apelantu Rješenjem broj 93/96 od 5. septembra 1979. godine dodijeljen na korištenje stan u Banjoj Luci, što je među strankama nesporno. Prema navodima Ministarstva odbrane Republike Srpske apelant se nalazio u profesionalnoj službi vojske Republike Srbije od 1989. godine. Apelant je podnio molbu za rješavanje stambenog pitanja u Beogradu, a navedeno potvrđuju i navodi iz podneska Ministarstva odbrane Bosne i Hercegovine broj 01-50-9780-1/07 od 4. septembra 2007. godine. Navedenim aktom Ministarstvo odbrane Bosne i Hercegovine je tražilo od vlade Republike Srpske, odnosno Republičke direkcije za obnovu i izgradnju, da se provjeri stambeni status određenog broja profesionalnih vojnih lica Republike Srbije, koji su bili nositelji stanarskog prava na stanovima iz stambenog fonda prijašnje JNA, na teritoriji Bosne i Hercegovine, a podnijeli su zahtjev Ministarstvu odbrane Republike Srbije za dodjelu stana i stambenih kredita. Sud je uvidom u pregled lica koja su imala stanarsko pravo na stanovima u Bosni i Hercegovini, utvrdio da se na navedenom spisku nalazi i apelant, pod rednim brojem 9, a da se radi o predmetnom stanu.
20. Dalje, na osnovu dopisa Ministarstva odbrane Republike Srbije – Sektor za ljudske resurse broj 4874-2 od 13. maja 2008. godine sud je utvrdio da je navedeni Sektor, na temelju uvida u službenu evidenciju, naveo podatke da je apelant zastavnik I klase, u penziji, službovao od 31. januara 1986. godine u školskom centru OMJ u Garnizonu Banja Luka, od 26. septembra 1989. godine u Zavodu za socijalno osiguranje vojnih osiguranika u Garnizonu Beograd, od 5. augusta 1994. godine u Vojnom filmskom centru „Zastava film“ u Garnizonu Beograd, do prestanka profesionalne vojne službe 31. decembra 1996. godine. Također, Osnovni sud je, na temelju izvedenog dokaza, Zaključka broj UP-1 broj 11199-24/98 od 18. aprila 2008. godine,
utvrdio da apelant ima prebivalište u ulici Batutova broj 21, Beograd.
21. Na temelju iskaza svjedoka Z. S., P. M., M. B., T. B. i N. K., Osnovni sud je utvrdio da je apelant sa svojom porodicom stanovao u predmetnom stanu, da je od 1989. godine u Beogradu, ali da je povremeno dolazio u Banju Luku, te da je apelantova porodica 1994. godine napustila predmetni stan i otišla u Beograd. Konačno, na temelju iskaza svjedoka M. G. Osnovni sud je utvrdio da je apelant sa svojom porodicom živio u predmetnom stanu, ali da je na vlastiti zahtjev otišao u Beograd. Svjedok je naveo da je živio u istoj zgradi kao i apelant i da mu je ovo rekao apelant.
22. Dalje, Osnovni sud je ukazao „
da je u Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 12/99) dopunjen član 47. stav 1, pa je u tački 7. propisano da se lica koja su svoje stanove napustili nakon 30. aprila 1992. godine smatraju izbjeglicama i raseljenim licima u skladu sa Aneksom 7. Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovine, osim ako se dokaže da su svoje stanove napustili iz razloga potpuno nezavisnih za ratne sukobe. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 96/03) izmijenjena je odredba člana 14. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine tako da su dodati stavovi 3. i 4. kojima je propisano da se nositelj stanarskog prava na stanu koji je u vlasništvu Ministarstva odbrane Republike Srpske sada Ministarstvo odbrane Bosne i Hercegovine), koji je nakon 14. decembra 1995. godine ostao u profesionalnoj službi u bilo kojim oružanim snagama van Bosne i Hercegovine, ne smatra izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Republici Srpskoj.“
23. Na temelju navedenog, posebno činjenice da je apelant po ličnoj molbi dobio prekomandu u Beograd od 1989. godine, da je nakon 14. decembra 1995. godine ostao u profesionalnoj vojnoj službi kod vojske Srbije, gdje je i penzionisan, te da
napuštanje stana nije uslijedilo zbog ratnih dešavanja, sud je odlučio udovoljiti tužbenom zahtjevu tužitelja.
24. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 033974 09 Gž od 10. novembra 2009. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena je Presuda Osnovnog suda broj 71 0 P 033874 07 P od 17. novembra 2008. godine. U obrazloženju presude je navedeno da je na temelju dokaza koje je izveo prvostepeni sud – da je apelant na vlastiti zahtjev dobio prekomandu iz Banje Luke u Beograd gdje je od 26. septembra 1989. godine radio u Zavodu za socijalno osiguranje vojnih osiguranika, a od 5. augusta 1994. godine u Vojnom filmskom centru „Zastava film“ do prestanka vojne službe, odnosno penzionisanja 31. decembra 1996. godine;
da apelant ima prebivalište u Beogradu, da je kao profesionalno vojno lice Republike Srbije podnio zahtjev za dodjelu stana i stambenog kredita, da je stan, nakon što je apelantova porodica iz njega iselila 17. jula 1994. godine vraćen na raspolaganje stambenom organu Vojske Republike Srpske. Na temelju ovih činjenica Okružni sud je utvrdio da je odluka prvostepenog suda pravilna i zakonita. Okružni sud je ukazao na odredbu člana 47. stav 1. tačka 7. Zakona o stambenim odnosima („Službeni list Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine“ br. 14/84, 12/87 i 36/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske br. 19/93, 22/93, 12/99 i 93/99) kojom je propisano da se otkaz ugovora o korištenju stana nosiocu stanarskog prava može dati i kad on i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji su zajedno s njim stanovali prestanu lično koristiti stan neprekidno duže od šest mjeseci, a za to vrijeme su boravili u zemlji ili inostranstvu, izuzev ukoliko je nositelj stanarskog prava živio na drugom mjestu, odnosno kao raseljeno lice nakon 30. aprila 1991. godine do stupanja na snagu navedenog zakona,
s tim da će se lica koja su stanove napustili nakon 30. aprila 1991, godine smatrati izbjeglicama i raseljenim licima u skladu s Aneksom VII, osim ako se dokaže da su stan napustili iz razloga potpuno nevezanih za sukob.
Činjenice iz apelacije broj AP 2025/10
25. Supruga apelanta Radoslava Anđića je 24. augusta 1998. godine Upravi za stambena pitanja Kantona Sarajevo podnijela zahtjev za vraćanje u posjed stana u ulici Topal Osman paše broj 18/6 u kojemu je navela da je član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, koji je Rješenjem Uprave broj 23/6-372-3672/98 od 22. januara 2007. godine, potvrđeno Rješenjem Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo broj 27/02-23-5695/07 od 18. juna 2007. godine, odbijen kao neosnovan. Uprava je tokom postupka, uvidom u rješenje Fonda za socijalno osiguranje vojnih osiguranika Beograd broj SP 532829 UP-1 2613/01 od 1. novembra 2001. godine, utvrdila da je nositelj stanarskog prava – apelant Radoslav Anđić, od profesionalne vojne službe razriješen rješenjem nadležnog starješine 31. oktobra 2001. godine. Dalje, Uprava je, iz akta Ministarstva odbrane Republike Srpske broj 8-3-37-140/04 od 3. marta 2005. godine utvrdila
da je apelantu Radoslavu Anđiću priznato pravo na zajam za stan u Beogradu i na službeni jednosoban stan također u Beogradu. Na temelju navedenog, Uprava je zaključila da se, s obzirom da je Radoslav Anđić - nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu, nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama izvan teritorija BiH,
te da je stekao novo stanarsko pravo, odnosno pravo koje odgovara tom pravu, ne može u smislu člana 3a. Zakona smatrati izbjeglicom, niti mu pripada pravo na povrat stana.
26. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 000920 07 U od 15. marta 2010. godine odbijena je tužba kojom su apelant i njegova supruga pokrenuli upravni spor protiv Rješenja Ministarstva broj 27/02-23-5695/07 od 18. juna 2007. godine.
27. Kantonalni sud je u obrazloženju presude ukazao da je pred upravnim organima, na temelju navedenog, utvrđeno da je prvostepeni organ pravilno i u skladu s odredbama člana 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 11/98 do 29/03), utvrdio da je apelant kao raniji nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu 14. decembar 1995. godine ostao u aktivnoj vojnoj službi Vojske Jugoslavije,
kao i da je iz istog fonda stekao novo stanarsko pravo, odnosno pravo koje odgovara tom pravu, zbog čega se ne smatra izbjeglicom ili raseljenim licem, niti ima pravo na povrat stana. U skladu s navedenim, Kantonalni sud je utvrdio da su upravni organi donijeli osporena rješenja uz pravilnu primjenu materijalnog prava, odnosno relevantnih odredbi Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u Federaciji Bosne i Hercegovine i da nisu povrijeđena pravila Zakona o upravnom postupku, koja su mogla biti od uticaja na rješavanje konkretne upravne stvari, pa apelantovom tužbenom zahtjevu nije moglo biti udovoljeno.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
28. Apelanti su podnijeli apelacije zbog nemogućnosti da vrate u posjed stanove koje su koristili prije rata u Bosni i Hercegovini i na kojima su bili nositelji stanarskog prava. S tim u vezi istakli su da im je zbog nemogućnosti povrata u posjed njihovih stanova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti su vodili postupke na različitim nivoima, od nadležnih upravnih organa, prvostepenih i drugostepenih redovnih sudova, pa se praksa rješavanja ovih predmeta razlikuje od jednog do drugog organa pojedinačno po predmetima.
V. Relevantni propisi
29. U
Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09) relevantne odredbe glase:
Član 3. st. 1. i 2. glasi:
Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. Zakona o stambenim odnosima, ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Osobe koje su napustile svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
Član 3.a
Izuzetno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona stanovi iz stambenog fonda bivšeg Federalnog ministarstva odbrane koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, a kojima raspolaže Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, čiji je nositelj stanarskog prava poslije 19. maja 1992. godine ostao u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, ne smatra se izbjeglicom, niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine.
Izbjeglicom se ne smatra, niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine ni nositelj stanarskog prava na stanove iz stava 1. ovog člana, koji je iz istog stambenog fonda bivše JNA ili novoformiranih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu.
30. U
Zakonu o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/76, 12/87 i 36/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 19/93 i 22/93) relevantne odredbe glase:
Član 47.
Otkaz ugovora o korišćenju stana nosiocu stanarskog prava može se dati i kad on i članovi njegovog porodičnog domaćinstva, koji su zajedno s njim stanovali, prestanu da lično koriste stan neprekidno duže od šest mjeseci, a za to vrijeme su boravili u zemlji ili inostranstvu, izuzev:
1. ako je nositelj stanarskog prava pozvan u službu u JNA;
[…]
6. ako nositelj stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva privremeno borave u drugom mjestu u zemlji odnosno inostranstvu iz razloga navedenih u stavu 1. člana 48. ovog zakona.
Smatraće se da je nositelj stanarskog prava prestao neprestano koristiti stan i u slučaju kada samo povremeno navraća u stan, kao i kada cio stan koristi lice koje nije član porodičnog domaćinstva.
31. U
Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 12/99) relevantne odredbe glase:
Član 2.
Član 47. paragraf 1. Zakona se dopunjava tačkom 7, koja glasi
(7) Ukoliko je nositelj stanarskog prava živio na drugom mjestu, odnosno kao raseljeno lice, nakon 30. aprila 1991. godine do dana stupanja na snagu ovog zakona.
Lica koja su svoje stanove napustila nakon 30. aprila 1991. godine će se smatrati izbjeglicama i raseljenim licima u skladu sa Aneksom VII Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, osim ako se ne dokaže da su napustila svoje stanove iz razloga potpuno nevezanih za sukob.
VI. Dopustivost
32. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
33. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
34. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijama su odluke koje su različiti organi donosili u različitim postupcima koje su apelanti vodili radi vraćanja u posjed stanova koje su koristili prije rata i na kojima su bili nositelji stanarskog prava. Apelacije su podnesene u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nisu očigledno (
prima facie) neosnovane, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive.
35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
36. Apelanti pobijaju presude redovnih sudova i nadležnih upravnih organa, tvrdeći da su tim presudama odnosno rješenjima povrijeđena njihova prava iz člana II/3. e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno čl. 6. i 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi apelacija se u suštini odnose na
nemogućnost apelanata da se vrate u posjed stanova na kojima su prije rata oni ili njihovi bračni drugovi bili nositelji stanarskog prava.
37. U vezi s apelacionim navodima, Ustavni sud ukazuje da je u brojnim odlukama, kroz dosadašnju vlastitu praksu, odlučivao o pravu povrata u prijeratne stanove u kojima je, u svjetlu odredbe iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, izražen stav da izbjeglice i raseljena lica imaju pravo slobodno da se vrate u svoje domove. U brojnim odlukama, Ustavni sud je zaključio da je povrat imovine primarni cilj Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i Ustava Bosne i Hercegovine i da uspostavljanje nekadašnjih prava na kuće i stanove treba predstavljati osnovni cilj (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. maja 2001. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 33/01). Ustavni sud podsjeća da se, s obzirom na novonastalu pravnu situaciju i izmjene u domenu zakonodavstva iz stambene oblasti, bavio pitanjima povrata vojnih stanova u nekoliko svojih odluka, od kojih su posljednje Odluka broj
U 15/11 od 30. marta 2012. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu
U 15/11 od 30. marta 2012. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 37/12, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) i Odluka o dopustivosti i meritumu
AP 1205/08 od 25. maja 2012. godine. U navedenima odlukama Ustavni sud se bavio sličnim pitanjima koja pokreću i ove apelacije: u Odluci o dopustivosti i meritumu
U 15/11 od 30. marta 2012. godine, kroz ocjenu ustavnosti relevantnih odredaba domaćeg prava koje regulišu
pravo na povrat vojnog stana u posjed u slučaju kada apelant ima pravno obavezujući ugovor o otkupu stana; kada nije učestvovao u sklopu snaga VJ u bilo kakvim ratnim zločinima koji su počinjeni na teritoriji Bosne i Hercegovine; pravo na uknjižbu vlasništva na takvom stanu i pravo javnih vlasti da umjesto naturalne restitucije isplate naknadu, te da li je propisana naknada u skladu sa poštivanjem prava na imovinu, u svjetlu presude Evropskog suda
Đokić protiv Bosne i Hercegovine (presuda od 27. maja 2010. godine, aplikacija broj 6518/04, objavljena na www.mhrr.gov.ba). U odluci o dopustivosti i meritumu broj
AP 1205/08 od 25. maja 2012. godine Ustavni sud se bavio pitanjem povrede ustavnih prava apelanata u slučaju kada su apelanti imali pravno obavezujući ugovor o otkupu prijeratnih tzv. vojnih stanova, a uskraćena im je mogućnost da se vrate u posjed stanova koji su bili predmet kupoprodajnih ugovora i da se na njima uknjiže kao vlasnici, iako nisu učestvovali u sklopu snaga VJ u bilo kakvim ratnim zločinima koji su počinjeni na teritoriji Bosne i Hercegovine,
a u međuvremenu od napuštanja spornih stanova, nisu iz istog stambenog fonda ili novoformiranih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ, stekli novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu. Također, Ustavni sud ukazuje i na presudu Evropskog suda
Mago i dr. protiv Bosne i Hercegovine (presuda od 3. maja 2012. godine, objavljena na www.mhrr.gov.ba), u kojoj se Evropski sud bavio zahtjevima aplikanata da vrate u posjed svoje prijeratne tzv. vojne stanove na kojima su imali stanarska prava, ali nisu imali zaključen pravno obavezujući ugovor, za koje je utvrđivao da li su učestvovali u sklopu snaga VJ u bilo kakvim ratnim zločinima koji su počinjeni na teritoriji Bosne i Hercegovine, te da li jesu ili nisu, u međuvremenu od napuštanja predmetnih stanova, iz istog stambenog fonda ili novoformiranih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ, stekli novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu.
Pravo na imovinu
Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno i neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi kontrolirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima, ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
38. Prilikom razmatranja pitanja da li su povrijeđeni član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi da li su apelanti imali „imovinu“ u smislu navedenih odredbi Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.
39. U odgovoru na pitanje da li su apelanti imali „imovinu“ u smislu navedenih odredaba Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije Ustavni sud, pored vlastite prakse, podsjeća na već citiranu presudu Evropskog suda
Mago i drugi protiv Bosne i Hercegovine, u kojoj je Evropski sud u tački 78. istakao:
„Predmeti
Gaćeša i
Trifunović protiv Republike Hrvatske, spomenuti u gornjem tekstu, slično ovom predmetu se bave pitanjem povrata stanova nakon masovnih migracija koje su uslijedile zbog grubog raspada SFRJ. Sud je u tim predmetima zaključio da aplikanti nisu imali „posjed“ u smislu člana 1. Protokola br. 1, jer nositelji stanarskog prava u Hrvatskoj nisu nakon 1. januara 1996. godine više bili u mogućnosti da otkupe svoje stanove.
Međutim, ovaj predmet se mora razlučiti od toga. U skladu s Dejtonskim mirovnim sporazumom i domaćim zakonima, koji su doneseni pod pritiskom međunarodne zajednice, svi nositelji stanarskog prava u Bosni i Hercegovini po pravilu imaju pravo povrata svojih predratnih stanova te njihovog otkupa po veoma povoljnim uvjetima. U Hrvatskoj, ovo nije slučaj. Dalje, za razliku od hrvatskih organa vlasti, bosanskohercegovački organi vlasti su konzistentno smatrali da stanarsko pravo predstavlja „posjed“ u smislu člana 1. Protokola br. 1 (vidi, na primjer, odluku Komisije za ljudska prava iz tačke 34. u gornjem tekstu i odluku Ustavnog suda iz tačke 54. u gornjem tekstu). Kako je ovaj stav domaćih organa vlasti naizgled u skladu sa međunarodnim standardima, Evropski sud ne vidi nikakav razlog zašto bi od njega odstupio.
I na kraju, situacija u ovom predmetu se ne razlikuje mnogo od situacije u predmetu Đokić, uzimajući u obzir da oni koji su otkupili vojne stanove, koji se nalaze na teritoriji današnje Federacije Bosne i Hercegovine, nisu mogli upisati svoje vlasništvo te su ostali, usko gledajući, nositelji stanarskog prava (vidi Đokić, citiran u gornjem tekstu, stav 12). Evropski sud stoga odbacuje prigovor tužene Vlade“.
40. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su osporenim odlukama odbijeni zahtjevi apelanata za povrat u stanove na kojima su prije rata oni ili njihovi bračni drugovi imali stanarsko pravo.
Budući da prema praksi Ustavnog i Evropskog suda stanarsko pravo predstavlja „posjed“ u smislu člana 1. Protokola br. 1, Ustavni sud smatra da predmetni stanovi na kojima su apelanti ili njihovi bračni drugovi imali stanarska prava predstavljaju imovinu apelanata koja uživa zaštitu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
41. U vezi s pitanjem da li je u konkretnom slučaju došlo do miješanja u pravo apelanata na imovinu, Ustavni sud podsjeća da je u nizu svojih odluka (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj
AP 2531/05 od 12. aprila 2006. godine, Odluka o dopustivosti i meritumu broj
AP 1512/06 od 3. aprila 2008. godine) zaključio da odbijanje zahtjeva za vraćanje stana u posjed predstavlja miješanje u pravo apelanata na imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Evropski sud je u predmetu Mago i dr. protiv BiH razmatrao aplikacije dvije grupe aplikanata. U svim slučajevima iz navedene odluke Evropski sud je utvrdio da otkazivanje stanarskih prava aplikanata odnosno onemogućavanje da se oni vrate u svoje predratne stanove predstavlja lišavanje imovine u smislu drugog pravila člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Dakle, ni Ustavni sud ne nalazi razloga da odstupi od svoje dosadašnje prakse i prakse Evropskog suda, pa zaključuje da
odbijanje zahtjeva za vraćanje stana u posjed predstavlja miješanje u pravo apelanata na imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
42. Imajući u vidu navedeno, za Ustavni sud ostaje da odgovori na pitanja: (a) da li je miješanje bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu i (b) da li je miješanje proporcionalno cilju odnosno uspostavlja li pravičnu ravnotežu između prava apelanta i općeg javnog interesa.
43. Ustavni sud podsjeća da je u citiranoj odluci
Mago i drugi protiv BiH, ispitujući
princip zakonitosti miješanja javnih vlasti u imovinu aplikanata Evropski sud u tačkama 96-97. svoje odluke, zaključio kako su stanarska prava aplikanata u ovom predmetu otkazana u skladu s članom 3a. Zakona o prestanku primjene iz 1998. godine. Ustavni sud je tu odredbu proglasio ustavnom (vidi tačku 54. u gornjem tekstu).
Stoga je jasno da je ometanje bilo propisano zakonom u smislu drugog pravila člana 1. Protokola broj 1, zaključak je Evropskog suda. Ustavni sud nema razloga da ne slijedi svoju praksu i praksu Evropskog suda, pa je i zaključak Ustavnog suda
da je ometanje u mirnom uživanju imovine apelanata bilo propisano zakonom u smislu drugog pravila člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
44. Ispitujući
cilj ometanja Ustavni sud zapaža da je Evropski sud u tački 100. svoje odluke
Mago i drugi protiv BiH istakao „Iako je Evropski sud svjestan toga da su tokom i odmah nakon rata, mnogi napušteni stanovi navodno dodijeljeni najvišim vojnim i civilnim zvaničnicima čije su stambene potrebe već bile zadovoljene (vidi
Đokić, citiran u gornjem tekstu, tačke 10. i 61), izgleda da su ti nedostaci kasnije ispravljeni. U tom smislu,
Evropski sud prihvata da je ometanje posjeda aplikanata provedeno s ciljem jačanja socijalne pravde, kao što to tvrdi tužena Vlada“. Stoga, u odnosu na cilj ometanja u mirnom uživanju imovine apelanata, Ustavni sud nastavlja slijediti svoju praksu i praksu Evropskog suda i zaključuje
da je izvršeno ometanje imalo legitiman cilj.
45. Evropski sud je u istoj odluci zauzeo stajalište
da nije došlo do kršenja člana 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju u pogledu aplikanata gosp.
Ivana Antonova i gosp.
Milutina Radojevića. U tački 104. Evropski sud je istakao „da su njima dodijeljena
prava zakupa neograničenog trajanja na stanove u Srbiji odnosno Crnoj Gori. Da bi se kvalificirali za sticanje tih prava u Srbiji i Crnoj Gori, oni su se morali odreći ekvivalentnih prava na svoje predratne stanove u Sarajevu (vidi tačku 59. u gornjem tekstu). Istina je da države obično moraju ponuditi naknadu ukoliko oduzimaju imovinu. Dalje, činjenica da je osoba stekla imovinsko pravo u jednoj državi obično nije dovoljna sama po sebi da opravda oduzimanje te imovine u drugoj državi. Uzimajući u obzir navedeno, u izuzetnim okolnostima raspada SFRJ i ratova u tom regionu,
Evropski sud smatra da tužena država nije bila obavezna prema članu 1. Protokola br. 1 isplatiti naknadu aplikantima za otkaz njihovih stanarskih prava, uzimajući u obzir da su oni u međuvremenu stekli ekvivalentna prava u drugim bivšim republikama SFRJ (vidi Jahn i drugi, citiran u gornjem tekstu, tačka 117). Stoga nije došlo do kršenja člana 1. Protokola br. 1 u pogledu gosp. Ivana Antonova i gosp. Milutina Radojevića.“ U tački 105. citirane odluke Evropski sud je naveo „Na kraju, gosp.
Milutin Banović je dobio
hipotekarni kredit da bi otkupio stan u Srbiji. Vlada Srbije je tvrdila da je njegov položaj bio u potpunosti drugačiji od položaja onih koji su dobili pravo zakupa na vojne stanove u Srbiji.
Međutim, Evropski sud se s tim ne slaže. Prvo, aplikantov kredit su sufinansirali vojni organi vlasti. Drugo, poput onih koji su dobili pravo zakupa na vojni stan u Srbiji, i ovaj aplikant se morao odreći stanarskog prava na svoj stan u Sarajevu. Stoga, nije došlo do kršenja člana 1. Protokola br. 1 u pogledu gosp. Milutina Banovića.“, zaključio je Evropski sud.
46. Imajući u vidu da su organi uprave i redovni sudovi u konkretnim slučajevima utvrdili da su apelanti
u međuvremenu od napuštanja stanova u Bosni i Hercegovini stekli ekvivalentna prava u drugim bivšim republikama SFRJ, čime su se, u stvari, odrekli prava na povrat stanova u Bosni i Hercegovini, Ustavni sud, slijedeći praksu Europskog suda u presudi
Mago i dr. protiv BiH, zaključuje da miješanje u imovinu apelanata, koje je bilo zakonito i imalo legitiman cilj, nedopuštanjem vraćanja u stanove na kojima su apelanti imali stanarsko pravo, nije narušena pravična ravnoteža između prava apelanata i javnog interesa, da je izvršeno miješanje bilo proporcionalno legitimnom cilju i da uspostavlja pravičnu ravnotežu između prava apelanta i općeg interesa, pa stoga nije ni prekršeno pravo apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Ostali navodi
47. Imajući u vidu prethodni zaključak u vezi s pravom na imovinu i stav Evropskog suda u presudama
Đokić protiv Bosne i Hercegovine i
Mago i dr. protiv BiH, Ustavni sud zaključuje da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacija.
VIII. Zaključak
48. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno pravo apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju s obzirom da su oni u međuvremenu stekli ekvivalentna prava u drugim državama SFRJ, odnosno da na apelante nije stavljen preveliki teret.
49. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.