Službeni glasnik BiH, broj 12/17

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1842/14, rješavajući apelaciju Džemala Zahirovića i Svetozara Vasiljevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. januara 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Džemala Zahirovića i Svetozara Vasiljevića podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 Rs 025150 13 Rsž 2 od 19. februara 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Brčko distriktu broj 96 0 Rs 025150 13 Rs2 od 30. oktobra 2013. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Džemal Zahirović i Svetozar Vasiljević (u daljnjem tekstu: apelanti) obojica iz Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, podnijeli su 18. aprila 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda iz Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 Rs 025150 13 Rsž 2 od 19. februara 2014. godine i Osnovnog suda iz Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 Rs 025150 13 Rs 2 od 30. oktobra 2013. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda od Apelacionog suda, Osnovnog suda, od zakonskog zastupnika tuženog Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tuženi), te od punomoćnika Safeta Pizovića, umješača u predmetnom postupku na strani tuženog, zatraženo je 15. augusta 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Apelacioni sud, zakonski zastupnik tuženog, te punomoćnik umješača u predmetnom postupku na strani tuženog, su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 19. do 22. augusta 2016. godine.

4. Osnovni sud u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.

5. Ustavni sud je, na prijedlog potpredsjednika Ustavnog suda Mate Tadića, donio odluku o njegovom izuzimanju iz rada i odlučivanja o apelaciji zbog razloga propisanih članom 90. stav (1) tačka c) Pravila Ustavnog suda.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Apelanti su tužbom 28. decembra 2010. godine pokrenuli predmetni parnični postupak protiv tuženog radi poništenja Odluke tuženog – Pravosudne komisije Brčko distrikta BiH broj M-SuPK-495/10 od 23. novembra 2010. godine (u daljnjem tekstu: sporna odluka) o izboru kandidata Safeta Pizovića za direktora Kancelarije za pravnu pomoć Brčko distrikta Bosne i Hercegovine.

8. Na ročištu održanom 7. septembra 2011. godine, nakon što je postupajuća sutkinja Aleksandra Obradović dozvolila Safetu Pizoviću (izabranom kandidatu) učešće u predmetnom parničnom postupku u svojstvu umješača na strani tuženog, apelanti su zatražili izuzeće imenovane sutkinje jer su smatrali da činjenica da je Safet Pizović prethodno bio sudija tog suda ukazuje na pristranost Osnovnog suda u predmetnom postupku.

9. U postupku povodom podnesenog zahtjeva za izuzeće sutkinje prvostepenog suda Apelacioni sud je na općoj sjednici svih sudija donio Rješenje broj 097-0-Su-11-000495 od 15. septembra 2011. godine kojim je usvojen zahtjev za izuzeće predsjednika Apelacionog suda jer je tokom postupka utvrđeno da je predsjednik Apelacionog suda učestvovao u donošenju sporne odluke čije se poništenje traži, pa je shodno tome zaključeno da su ispunjeni uvjeti iz člana 111. stav 4. Zakona o parničnom postupku Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: ZPP) za izuzeće predsjednika Apelacionog suda.

10. Potom je Apelacioni sud, po zamjeniku predsjednika tog suda, donio Rješenje broj 097-0 Su-11-000512 od 22. septembra 2011. godine, kojim je usvojio zahtjev za izuzeće predsjednika Osnovnog suda iz postupka odlučivanja o zahtjevu za izuzeće sutkinje Aleksandre Obradović. Razmatrajući zahtjev za izuzeće i izjavu predsjednika Osnovnog suda, utvrđeno je da je i predsjednik Osnovnog suda učestvovao kao član Pravosudne komisije u donošenju sporne odluke čije se poništenje traži, pa je, shodno navedenim okolnostima, zaključeno da su ispunjeni uvjeti i za izuzeće predsjednika Osnovnog suda propisani odredbom člana 111. stav 4. ZPP-a.

11. Rješenjem Osnovnog suda broj 096-0-Su-11-003781 od 28. septembra 2011. godine koje je donio sudija koji zamjenjuje predsjednika Osnovnog suda, odbijen je zahtjev za izuzeće sutkinje Aleksandre Obradović. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je imenovana sutkinja, izjašnjavajući se o podnesenom zahtjevu za njeno izuzeće navela da "po njoj stoje razlozi za njeno izuzeće u ovoj pravnoj stvari, shodno odredbi člana 111. stav 5. ZPP-a". Međutim, nakon izvršenog uvida u cjelokupan spis, Osnovni sud je zaključio da nisu ispunjeni uvjeti iz člana 111. stav 5. ZPP-a, pa je primjenom odredaba čl. 48, 49. i 50. Zakona o sudovima Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o sudovima) odlučeno kao u dispozitivu rješenja.

12. Odlučujući o tužbenom zahtjevu, sutkinja Aleksandra Obradović je donijela Presudu broj 96 0 Rs 025150 10 Rs od 22. marta 2012. godine kojom je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen uz obavezivanje apelanata na naknadu troškova postupka.

13. U žalbi protiv prvostepene presude apelanti su predložili Apelacionom sudu da se predmetni spis dostavi Sudu BiH na odlučivanje u predmetnoj stvari, predloživši da se iz odlučivanja u predmetnom postupku izuzmu sve sudije Apelacionog suda, uključujući predsjednika Apelacionog suda i njegovog zamjenika, a da o njihovom izuzeću odluči Sud BiH ili da se za odlučivanje delegira bilo koji sud na području Bosne i Hercegovine.

14. Odlučujući o zahtjevima za izuzeće predsjednika i zamjenika predsjednika Apelacionog suda, Apelacioni sud je rješenjem od 2. novembra 2012. godine na Općoj sjednici svih sudija usvojio zahtjev za izuzeće predsjednika Apelacionog suda jer je utvrđeno da je učestvovao u donošenju sporne odluke čije se poništenje traži, te je istog dana rješenjem donesenim na Općoj sjednici svih sudija odbijen zahtjev za izuzeće zamjenika predsjednika Apelacionog suda. Nakon toga su rješenjima od 6. novembra 2012. godine po zamjeniku predsjednika Apelacionog suda odbijeni zahtjevi za izuzeće ostalih poimenično navedenih sudija Apelacionog suda, izuzev jednog sudije za kojeg je utvrđeno da je u tazbinskim odnosima sa umješačem u postupku na strani tuženog (izabranim kandidatom).

15. Odlučujući o žalbi protiv prvostepene presude, Apelacioni sud je Rješenjem broj 96 0 Rs 025150 12 Rsž od 19. decembra 2012. godine uvažio žalbu, ukinuo osporenu presudu i vratio predmet na ponovno odlučivanje, ukazavši na propuste prvostepenog suda prilikom odlučenja. U vezi sa prijedlogom apelanata istaknutim u žalbi da se cijeli spis dostavi Sudu BiH na odlučivanje, odnosno da se predmetni spis delegira tom sudu, Apelacioni sud je naveo da relevantne odredbe Zakona o sudovima i ZPP-a ne predviđaju mogućnost delegiranja, odnosno prenošenja mjesne nadležnosti sa sudova u Brčko distriktu na drugi stvarno nadležni sud u Bosni u Hercegovini, pa stoga, takvom zahtjevu apelanata nije moglo biti udovoljeno. Navedeno stoga što apelanti ove prigovore, u odsustvu precizne pozitivne zakonske regulative, zasnivaju na arbitražnoj i statutarnoj odrednici da je Brčko distrikt teritorijalna jedinica pod suverenitetom Bosne i Hercegovine, kao i činjenici da Bosna i Hercegovina ima Sud BiH, što ne može biti osnov da se udovolji prijedlogu. U vezi s prigovorima koji se tiču izjave sutkinje Aleksandre Obradović da po njoj stoje razlozi za njeno izuzeće, shodno članu 111. stav 5. ZPP-a, a zamjenik predsjednika Osnovnog suda je zahtjev odbio, prema ocjeni Apelacionog suda ta okolnost ne predstavlja povredu odredaba parničnog postupka koja bi utjecala na pravilnost i zakonitost prvostepene presude. U vezi s tim je navedeno da je odluka o zahtjevu za izuzeće zasnovana na postojanju fakultativnog (subjektivnog) razloga za izuzeće, a da je odluka o odbijanju zahtjeva u osnovi akt sudske administracije, a ne odluka postupajućeg sudije. Osim toga, kako je u rješenju navedeno, sadržaj konkretne izjave koju je postupajući sudija dao povodom zahtjeva za izuzeće, a koja se nalazi u spisu, ne mora nužno voditi usvajanju zahtjeva jer niti jedan sudija na čiji rad postoje primjedbe ne može sam odlučiti da li treba da bude izuzet.

16. Odlučujući u ponovnom postupku, Osnovni sud je po sutkinji Aleksandri Obradović donio novu Presudu broj 96 0 Rs 025150 Rs2 od 30. oktobra 2013. godine kojom je kao neosnovan odbijen tužbeni zahtjev apelanata, uz istovremeno obavezivanje apelanata na naknadu troškova postupka. Naime, iz obrazloženja osporene presude proizlazi da apelanti u tužbi navode da je spornom odlukom povrijeđena procedura prilikom izbora kandidata iz razloga što je nezakonito raspisan konkurs za izbor advokata Kancelarije, da odlukom o izboru advokata Kancelarije nije određen obavezan probni rad, te da nije bilo upražnjeno radno mjesto za advokata, niti je bilo sredstava u budžetu za tu poziciju, zatim da izabrani kandidat nije mogao konkurirati na radno mjesto direktora jer nije prošao obavezni probni rad u Kancelariji na radno mjesto advokata, da je o odlučivanju o žalbi na odluku o izboru direktora učestvovao član komisije koji je morao biti izuzet, da je izabrani kandidat favoriziran, a drugi kandidati, među kojima su i apelanti, diskriminirani uz grubo kršenje odredaba Zakona o službenicima i namještenicima u Pravosuđu Brčko distrikta (u daljnjem tekstu: Zakon o službenicima u pravosuđu), Zakona o kancelariji za pravnu pomoć Brčko distrikta i Zakona o pravosudnoj komisiji Brčko distrikta.

17. Na osnovu provedenog postupka, Osnovni sud je zaključio da apelanti niti jednim dokazom nisu uspjeli da dovedu u sumnju spornu odluku, prije svega što je izabrani kandidat (umješač u postupku) ispunjavao sve uvjete za tu poziciju, da je dobio najveći broj bodova na konkursu, pri čemu apelanti nisu dokazali da je Pravosudna komisija "favorizirala" izabranog kandidata. Slijedom svega navedenog, Osnovni sud je zaključio da u postupku izbora i prijema kandidata na mjesto direktora Kancelarije za pravnu pomoć u Brčko distriktu BiH nije bilo povrede važećih propisa iz oblasti rada, i to člana 4. st. 1. i 3. Zakona o radu Brčko distrikta, niti odredbe člana 43. u vezi sa članom 136. stav 1. Zakona o službenicima u pravosuđu, te relevantnih odredaba Zakona o pravosudnoj komisiji Brčko Distrikta BiH i Zakona o Kancelariji za pravnu pomoć Brčko distrikta BiH (o čemu se prvostepeni sud opširnije izjasnio na str. od 9. do 13. osporene presude).

18. Apelanti su, osporavajući prvostepenu presudu u žalbi, između ostalog, naveli da u predmetnom postupku objektivno ne mogu očekivati fer i pošteno suđenje, kako to zahtijeva Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), odnosno nepristrano i zakonito postupanje bilo kojeg suda u Brčko distriktu u BiH, prije svega zbog činjenice što su predsjednici Osnovnog i Apelacionog suda učestvovali u donošenju sporne odluke, čije se poništenje traži u predmetnom postupku, te zbog činjenice što se kao umješač u postupku, kao izabrani kandidat, pojavljuje bivši sudija Osnovnog suda, pri čemu su se osvrnuli i na odbijanje zahtjeva za izuzeće sutkinje Aleksandre Obradović, koja je sama potvrdila da po njoj stoje razlozi za njeno izuzeće, što dovoljno govori da je ona bila opterećena subjektivnim odnosom prema predmetu.

19. Apelacioni sud je povodom žalbe apelanata donio Presudu broj 96 0 Rs 025150 13 Rsž 2 od 19. februara 2014. godine kojom je odbio žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. Nakon što je ispitao osporenu presudu u svjetlu žalbenih prigovora, Apelacioni sud je neosnovanost žalbenih prigovora iscrpno obrazložio na str. od 6. do 11. obrazloženja presude. Tako je Apelacioni sud, između ostalog, naglasio da žalbeni navodi nisu osnovani, budući da je prvostepeni sud, u skladu sa uputama ovog suda pravilno i potpuno utvrdio odlučne činjenice od kojih je zavisila odluka o osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva i na osnovu takvog utvrđenja pravilnom primjenom materijalnog prava predmetni spor je pravilno riješio, pri čemu nisu počinjene žalbom ukazane povrede odredaba parničnog postupka, niti su počinjene one procesne povrede o kojima sud vodi računa po službenoj dužnosti. Apelacioni sud je posebno naglasio da činjenica da je umješač prije nego što je 4. oktobra 2010. godine imenovan za advokata Kancelarije za pravnu pomoć, na toj poziciji već prethodno uspješno obavio probni rad i radio duži niz godina, te da upravo iz razloga ne stoje žalbeni prigovori da je prvostepeni sud pobijanu presudu donio na osnovu pogrešne primjene odredbe člana 43. stav 1. Zakona o službenicima u pravosuđu, niti je relevantno iz kojeg razloga je Pravosudna komisija, po traženju umješača, Odluku broj SuPK-1387/10 od 4. oktobra 2010. godine "ispravila" tako što je izostavila odredbu člana 4, koja se odnosi na obavezu probnog rada. Prema ocjeni Apelacionog suda, žalbenim prigovorima apelanti nisu uspjeli osporiti ni zaključak prvostepenog suda da umješač kao izabrani kandidat nije favoriziran, odnosno da Pravosudna komisija, kao kolegijalni organ (koju, između ostalog, čine šefovi – predsjednici pravosudnih institucija Brčko distrikta BiH) postupcima prije raspisivanja konkursa za prijem advokata u Kancelariji za pravnu pomoć i provodeći proceduru izbora i imenovanja umješača za direktora Kancelarije, nije prekršila pravila o zabrani diskriminacije, u smislu odredaba člana 2, 3. i 4. Zakona o zabrani diskriminacije. Osim toga, kako je istakao Apelacioni sud, apelanti su mogli zaštitu po ovom pitanju potražiti podnošenjem tužbe, u skladu sa članom 12. citiranog Zakona, kako bi se sporno pitanje diskriminacije raspravilo i odlučilo po pravilima determiniranim Zakonom o zabrani diskriminacije.

20. U vezi sa prigovorima koji se odnose na delegiranje predmeta drugom sudu na području BiH, te nepristranosti redovnih sudova na području Brčko distrikta zbog činjenice da su predsjednici navedenih sudova učestvovali u donošenju sporne odluke uz ponovno apostrofiranje izjave sutkinje Osnovnog suda koja je izrazila sumnju u svoju nepristranost, Apelacioni sud je naveo da u svemu ostaje kod razloga datih ranije u ukidnom rješenju tog suda, te da izneseni stav nije doveden u pitanje isticanjem novih okolnosti, a tiču se suđenja u razumnom roku pred prvosetepenim sudom i nepostupanjem tog suda u zakonom propisanim rokovima u radnim sporovima (o čemu se taj sud detaljnije izjasnio na strani 7. obrazloženja).

21. Budući da Apelacioni sud nije ocijenio opravdanim niti jedan prigovor apelanata, niti je utvrdio proizvoljnost prvostepenog suda na koju su apelanti ukazali, Apelacioni sud je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio primjenom odredbe člana 335. ZPP-a.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

22. Apelanti smatraju da je osporenim presudama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Smatraju da su osporene presude donesene kao rezultat proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava, te da ne sadrže obrazloženje koje zadovoljava standarde prava na pravično suđenje. Apelanti su se posebno osvrnuli na primjenu člana 43. Zakona o službenicima u pravosuđu koji jasno propisuje da se ugovor o radu na neodređeno vrijeme zaključuje uz obavezu probnog rada, koja u odnosu na umješača nije ispoštovana jer izabrani kandidat, nakon imenovanja na poziciju advokata Kancelarije za pravnu pomoć od 4. oktobra 2010. godine nije prošao obavezan probni rad, pa iz tog razloga nije ispunjavao uvjete da bude imenovan na poziciju direktora Kancelarije. Prema tvrdnjama apelanata redovni sudovi su citiranu odredbu proizvoljno primijenili iako su apelanti na te okolnosti uporno ukazivali. Osim toga, apelanti posebno ukazuju na kršenje principa suđenja pred nezavisnim i nepristranim sudom budući da je prilikom odlučivanja o zahtjevima apelanata za izuzeće sutkinje prvostepenog suda Aleksandre Obradović i kompletnog sastava Apelacionog suda, došlo do proizvoljnosti u primjeni pozitivnopravnih propisa. U tom pravcu naglašavaju da je u predmetnom postupku prvostepenu presudu donijela sutkinja čije su izuzeće apelanti tražili i koja se u svojoj izjavi na zahtjev o njenom izuzeću jasno izjasnila "da po njoj stoje razlozi za njeno izuzeće u ovoj pravnoj stvari".

23. Prema ocjeni apelanata, takav stav sutkinje je već sam po sebi potvrda da sudija neće i ne može biti objektivan, nepristran i pravičan u ovom postupku, pa je odbijanjem zahtjeva za njeno izuzeće, došlo do očigledne i proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava, konkretno odredbe člana 43. Zakona o sudovima, koja propisuje da sudija ne može sudjelovati u postupku gdje postoje okolnosti koje umanjuju vjeru u njegovu nepristranost, a u konkretnom slučaju sama sutkinja ne vjeruje u vlastitu objektivnost i nepristranost. Prema ocjeni apelanata, ovakav stav postupajuće sutkinje nije za čuđenje kada se ima u vidu da treba riješiti tužbeni zahtjev kojim se traži poništenje odluke o izboru njenog kolege (ranije sudije i umješača u postupku) na poziciju direktora advokata Kancelarije za pravnu pomoć, a u čijem je donošenju učestvovao i njen pretpostavljeni – predsjednik Osnovnog suda, kao i predsjednik Apelacionog suda, u svojstvu članova Pravosudne komisije Brčko distrikta BiH. Imajući u vidu navedene okolnosti, apelanti su u žalbi tražili izuzeće predsjednika i svih sudija Apelacionog suda, koji su po zahtjevu postupili na način da su oni čije je izuzeće traženo sami odlučili o svom izuzeću. Apelanti smatraju da im je ovakvim postupanjem Apelacionog suda uskraćeno pravo na fer i pošten postupak pred nezavisnim i nepristranim sudom. Ističu još da su predlagali da odluku o izuzeću sudija Apelacionog suda i odluku o glavnoj stvari donese Sud BiH, ali je apelantima takav zahtjev uskraćen. Prema ocjeni apelanata nedostatak pravne regulative o nužnoj delegaciji nadležnosti vodi ka kršenju prava na pravično suđenje o čemu govori odluka Ustavnog suda broj U 6/12. Predloženo je da se osporene presude ukinu, te da Ustavni sud u meritumu sam riješi predmetnu pravnu stvar, imajući u vidu nemogućnost obezbjeđenja suđenja od objektivnog i nepristranog suda u Brčko distriktu.

b) Odgovor na apelaciju

24. Apelacioni sud je naveo da su u obrazloženju osporene odluke dati jasni i potpuni argumenti zbog čega su žalbeni prigovori neosnovani, pri čemu je jasno obrazloženo zbog čega je stav prvostepenog suda izražen u osporenoj presudi u cijelosti podržan kao pravilan i na zakonu zasnovan. Još je naglašeno da je u obrazloženju dato i pojašnjenje u vezi s rješenjem kojim je odbijen zahtjev za izuzeće sutkinje prvostepenog suda, a koji apelanti obrazlažu činjenicom da je imenovana sutkinja sama izjavila da "po njoj stoje razlozi za izuzeće". Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

25. Tuženi je putem svog zakonskog zastupnika u odgovoru na apelaciju istakao da su apelacioni navodi očigledno neosnovani, pozvavši Ustavni sud da apelaciju odbaci kao prima facie neosnovanu.

26. Punomoćnik umješača je sve prigovore ocijenio neosnovanim. Tako je u iscrpnom odgovoru, između ostalog, navedeno da navodi apelanata o nepristranosti postupajuće sutkinje Osnovnog suda predstavljaju puke i paušalne insinuacije jer navedena sutkinja nesporno lično poznaje i apelante i suprotnu stranu, učesnika u postupku Safeta Pizovića, i prema istim ima odnos koji je potpuno jednak, odnosno radi se o odnosu kolega sudija prema kolegama advokatima iz Kancelarije za pravnu pomoć, te stoga nema govora o navodnoj pristranosti. Apelanti u tom pravcu nisu pružili relevantne dokaze kojim bi svoje sumnje potkrijepili, osim što potenciraju da je sutkinja bila voljna da se izuzme iz predmeta, ali je odluka o odbijanju zahtjeva za njenim izuzećem bila potpuno pravilna. Predloženo je da se apelacija odbaci, odnosno odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

27. U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni glasnik Brčko distrikta BiH" br. 8/09, 52/10 i 27/14) relevantne odredbe glase:

XII. IZUZEĆE

Član 111. st. (4) i (5)

Sudija ne može suditi:

4) ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke nižeg suda ili drugog organa;

5) ako postoje druge okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristrasnost.

Član 112.

(1) Stranka podnosi zahtjev za izuzeće sudije čim sazna da postoji koji od razloga za izuzeće, a najkasnije do završetka rasprave, a ako nije bilo rasprave, do donošenja odluke.

(2) Stranka može u pravnom lijeku ili odgovoru na pravni lijek, poimenično navesti sudiju koji ne bi mogao učestvovati u donošenju odluke zbog razloga iz člana 111. ovog zakona.

(3) Stranka može tražiti izuzeće samo poimenično određenog sudije koji u predmetu postupa.

(4) Stranka je dužna da u zahtjevu navede okolnosti zbog kojih smatra da postoji neki od zakonskih osnova za izuzeće.

Član 113.

(1) O zahtjevu za izuzeće sudije odlučuje predsjednik tog suda.

(2) Ako stranka traži izuzeće predsjednika Osnovnog suda, odluku o izuzeću donosi predsjednik Apelacionog suda.

(3) O zahtjevu za izuzeće predsjednika Apelacionog suda odlučuje opća sjednica suda.

(4) Prije donošenja rješenja o izuzeću uzet će se izjava od sudije čije se izuzeće traži, a po potrebi izvršit će se i drugi izviđaji.

(5) Protiv rješenja kojim se usvaja zahtjev za izuzeće nije dopuštena žalba, a protiv rješenja kojim se zahtjev odbija nije dopuštena posebna žalba.

Član 114.

Kad sudija sazna da je stavljen zahtjev za njegovo izuzeće ili čim sazna da postoji neki od razloga za njegovo izuzeće iz člana 111. ovog zakona, dužan je da odmah o tome obavijesti predsjednika suda, a da postupak nastavi bez odlaganja do donošenja odluke o izuzeću. Ako se radi o izuzeću predsjednika suda, on će odrediti sebi zamjenika iz reda sudija tog suda.

28. U Zakonu o sudovima Brčko distrikta BiH ("Službeni glasnik Brčko distrikta BiH" br. 19/07, 20/07, 39/09 i 31/11) relevantne odredbe glase

I. OPĆE ODREDBE

Član 1.
(Sadržaj Zakona)

Ovim zakonom se uređuju opće nadležnosti, organizacija sudova, unutrašnja organizacija, nadležnost, izuzeće sudija i službenika, javnost rada, finansiranje sudova i druga pitanja od značaja za funkcioniranje sudova Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: sudovi).

Član 2.
(Sudska vlast)

Sudsku vlast u Brčko distriktu Bosne i Hercegovine vrše Osnovni sud Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Apelacioni sud Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud).

II. ORGANIZACIJA I NADLEŽNOST SUDOVA

1. Organizacija sudova

Član 17.
(Sudovi u Brčko distriktu Bosne i Hercegovine)

Sudovi u Brčko distriktu Bosne i Hercegovine su Osnovni sud i Apelacioni sud.

Član 25.
(Predsjednik suda)

(1) Predsjednik suda je odgovoran za rukovođenje i nadzor nad cjelokupnim radom suda i sudske uprave.

(2) Predsjednik predstavlja sud pred drugim organima i organizacijama.

(3) Predsjednik suda može pojedine svoje nadležnosti, izuzev nadzora nad radom sudija, prenijeti na sudije ili službenike suda.

(4) Predsjednik suda će imenovati drugog sudiju da vrši dužnost predsjednika suda u njegovoj odsustvu.

Član 26.
(Dužnosti predsjednika suda)

(1) Predsjednik suda raspoređuje predmete sudijama i vijećima. Ukoliko ne postoji osnov za izuzeće propisan u članu 43. ovog zakona određen posebnim zakonima, predmet dodijeljen određenom sudiji, odnosno vijeću može biti raspoređen drugom sudiji, odnosno vijeću samo u slučaju da postoji opravdan razlog.

(2) Predsjednik je obavezan održavati integritet, nezavisnost i profesionalnost u radu suda.

(3) Predsjednik je obavezan davati opće upute službenicima i namještenicima u izvršavanju njihovih dužnosti i obaveza.

(4) Predsjednik je obavezan organizovati posao i obezbijediti da zaposleni u sudu poštuju zakon, obavljaju poslove savjesno i bez predrasuda.

(5) Predsjednik suda, a u njegovom odsustvu lice koje ga po ovom zakonu mijenja, daje obavještenja javnosti o radu suda.

Član 31.
(Opća sjednica)

(1) Opću sjednicu suda čine sve sudije tog suda.

(2) Opću sjednicu saziva i njenim radom rukovodi predsjednik suda.

(3) Opća sjednica se saziva kad je to predviđeno pravilima sudskog postupka.

(4) Za punovažnost odlučivanja na općoj sjednici potrebno je prisustvo najmanje dvije trećine sudija, a odluke se donose većinom glasova prisutnih sudija.

Član 42.
Ocjenjivanje rezultata rada sudija i predsjednika sudova

(1) Rezultati rada sudija i predsjednika sudova ocjenjuju se najmanje jednom u tri godine u skladu sa kriterijima koje utvrdi Visoko sudsko i tužilačko vijeće.

(2) Novoizabrane sudije ocjenjuju se jednom godišnje za prve tri godine mandata, a po isteku tog roka u periodu iz stava 1 ovog člana. Dodatne sudije se ocjenjuju jednom godišnje.

(3) Ocjenjivanje rada sudije u postupku imenovanja na osnovu podnesene prijave za drugu poziciju u pravosuđu ili u postupku odlučivanja o disciplinskoj odgovornosti sudije vrši se po potrebi.

(4) Ocjenjivanje rezultata rada sudija vrši predsjednik suda. Rezultate rada predsjednika Osnovnog suda ocjenjuje predsjednik Apelacionog suda. Rezultate rada predsjednika Apelacionog suda ocjenjuje Visoko sudsko i tužilačko vijeće.

Član 43.
(Izuzeće sudija)

(1) Izuzeće sudija se vrši u sljedećim slučajevima:

4. ako ima posredan ili neposredan interes u postupku,

6. ako ima ili je imao blisku vezu s jednom od stranaka u postupku,

8. ako je prethodno učestvovao u postupku za bilo koju stranku u drugoj funkciji osim sudskoj,

10. ako je u nekom drugom svojstvu prethodno imao neke veze s predmetom,

(4) Sudija ne može učestvovati u postupku gdje postoje okolnosti koje umanjuju vjeru u njegovu nepristrasnost. Posebno će se obratiti pažnja na ovaj dio zakona ako stranka u postupku zahtijeva od suda izuzeće sudije po osnovu ovog zakona.

(5) Sudije su dužne tražiti da se izuzmu iz postupka ukoliko neka osoba opravdano dovodi u pitanje njihovu nepristrasnost u konkretnom slučaju.

Član 44.
(Postupak kod izuzeća sudije ili člana vijeća)

(1) Ako sudija ustanovi da postoje okolnosti koje daju pravo strankama da zahtijevaju njegovo izuzeće, obavezan je odmah obavijestiti stranke o tim okolnostima.

(2) Prije nego što počne postupak u konkretnom predmetu, predsjedavajući sudija će skrenuti pažnju strankama na standarde za izuzeće navedene u članu 43 ovog zakona.

(3) Ni jedan sudija, na čiji rad postoje primjedbe, ne može lično odlučiti da li treba biti izuzet.

(4) Ako je pitanje o isključenju ili izuzeću pokrenuto prije početka postupka, pitanje izuzeća sudije odmah rješava predsjednik suda.

(5) Predsjednik suda odlučuje o izuzeću sudije. O izuzeću predsjednika Osnovnog suda odlučuje predsjednik Apelacionog suda, a o njegovom izuzeću opća sjednica Apelacionog suda.

(6) Protiv rješenja kojim se usvaja ili odbija zahtjev za izuzeće žalba nije dozvoljena, ali se rješenje kojim se zahtjev za izuzeće odbija može pobijati žalbom na presudu.

29. U Zakonu o službenicima i namještenicima u pravosuđu Brčko distrikta BiH ("Službeni glasnik Brčko distrikta BiH" br. 36/07, 2/08 i 6/13) relevantne odredbe glase:

XIX. GLAVA - PROBNI RAD

Član 43.
(Probni rad)

(1) Svi akti o imenovanju donose se, odnosno ugovori o radu na neodređeno vrijeme zaključuju se uz obavezu probnog rada na period od 6 (šest) mjeseci, izuzev pripravnika.

(2) Period probnog rada započinje neposredno po preuzimanju dužnosti službenika, odnosno stupanju u rad namještenika i obuhvata period uvođenja u posao i period izvršenja zadataka.

(3) Neposredno pretpostavljeni rukovodeći službenik, odnosno rukovodilac pravosudne institucije određuje se kao mentor odgovoran za uvođenje u posao.

(4) Rukovodilac pravosudne institucije formira tročlanu komisiju za ocjenjivanje probnog rada. Jedan od članova komisije je mentor.

(5) Ocjenjivanje se vrši ocjenama "zadovoljio" i "nije zadovoljio" u poseban obrazac utvrđen pravilnikom o ocjenjivanju.

(6) U slučaju pozitivne ocjene službenik ili namještenik, nastavlja s obavljanjem dužnosti.

(7) U slučaju negativne ocjene, službeniku ili namješteniku prestaje radni odnos bez prava na naknadu zbog otpuštanja u skladu sa zakonom, uz otkazni rok od 15 (petnaest) dana, a ima pravo na žalbu Pravosudnoj komisiji u roku 15 (petnaest) dana od dana kada je upoznat s ocjenom.

(8) Pravosudna komisija dužna je u roku od mjesec dana donijeti odluku po žalbi iz prethodnog stava, i ona je konačna.

(9) Način provođenja stručnog nadzora probnog rada službenika i namještenika, bliže se propisuje pravilnikom o radu.

VI. Dopustivost

30. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

31. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj 96 0 Rs 025150 13 Rsž 2 od 19. februara 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 5. marta 2014. godine, a apelacija je podnesena 18. aprila 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

34. Apelanti pobijaju navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

36. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

37. Ustavni sud, prije svega, zapaža da su predmet osporavanja apelacijom odluke donesene u postupku koji se odnosio na poništenje sporne odluke o imenovanju direktora Kancelarije za pravnu pomoć u Brčko distriktu, dakle, radi se o odlukama donesenim u konkursnoj proceduri u kojoj su kao kandidati učestvovali i apelanti, pa se stoga radilo o postupku u kojem je odlučivano o građanskim pravima apelanata, tako da je član 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3528/13 od 15. septembra 2016. godine, stav 33, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

38. Ustavni sud zapaža da apelacija, između ostalog, pokreće pitanje povrede prava na pravično suđenje s aspekta nepristranosti suda, s obzirom na to da su u donošenju odluke čije se poništenje tražilo, učestvovali predsjednici Osnovnog i Apelacionog suda, kao članovi komisije prilikom izbora kandidata, zbog čega su apelanti tražili izuzeće svih sudija Apelacionog suda, uključujući i predsjednika tog suda, te ustupanje predmeta Sudu BiH ili drugom sudu na području BiH, istovremeno tražeći i izuzeće sutkinje prvostepenog suda zbog činjenice da se kao umješač u postupku na strani tuženog uključio izabrani kandidat na poziciju direktora Kancelarije za pravnu pomoć, koji je prethodno obavljao poslove sudije Osnovnog suda. Zbog svega toga apelanti smatraju da im pred sudovima u Brčko distriktu BiH nije moglo biti osigurano fer i pošteno suđenje pred nepristranim sudom. Smatraju, također, da je neprihvatljivo da procesnim zakonom (ZPP-om) redovnim sudovima nije pružena mogućnosti da u ovakvim ili sličnim slučajevima ustupe predmet drugom sudu van područja Brčko distrikta, pa su se u vezi s tim pozvali na odluku Ustavnog suda broj U 6/12.

39. Shodno pitanjima koja se predmetnom apelacijom postavljaju, Ustavni sud će najprije razmotriti prigovore o kršenju prava na pravično suđenje u segmentu nepristranosti suda. Ustavni sud, pozivajući se na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), podsjeća da se postojanje nepristranosti, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, mora utvrditi primjenom subjektivnog testa, pri čemu se mora uzeti u obzir lično uvjerenje i ponašanje konkretnog sudije, to jest, da li je sudija imao neke lične predrasude ili pristranosti u tom predmetu, te isto tako primjenom objektivnog testa, to jest, na način da se utvrdi da li je sam sud, uzimajući u obzir, između ostalih aspekata, i njegov sastav, nudio dovoljno garancija kako bi se isključila svaka opravdana sumnja u pogledu njegove nepristranosti (vidi inter alia, Fey protiv Austrije, presuda od 24. februara 1993. godine st. 27, 28. i 29. serija A, broj 255, str. 12; te Wettstein protiv Švicarske, br. 33958/96, stav 42, ECHR 2000-XII). U pogledu subjektivnog testa, lična nepristranost sudije mora se pretpostaviti dok se ne dokaže suprotno (op. cit. Wettstein protiv Švicarske, stav 43), a u pogledu objektivnog testa, potrebno je utvrditi postoje li dokazive činjenice koje mogu pobuditi sumnju u pogledu nepristranosti sudije koji odlučuje u predmetu. To podrazumijeva da, kada se odlučuje o tome postoji li u određenom predmetu opravdani razlog za bojazan da sud nije nepristran, stav dotične osobe jeste važan, ali nije i odlučan. Odlučno je može li se ta bojazan smatrati objektivno opravdanom (vidi op. cit. Wettstein protiv Švicarske, stav 44).

40. Shodno navedenom, Ustavni sud primjećuje da u predmetnom slučaju predsjednici redovnih sudova (Osnovni i Apelacioni) Brčko distrikta BiH nisu direktno učestvovali u donošenju osporenih presuda. Ustavni sud zapaža da su apelanti tokom postupka pred prvostepenim sudom najprije zatražili izuzeće postupajuće sutkinje Osnovnog suda Aleksandre Obradović, budući da je izabrani kandidat za direktora Kancelarije za pravnu pomoć, koji se u postupku pojavio kao umješač, prethodno obavljao funkciju redovnog sudije u Osnovnom sudu, a potom su u žalbi zatražili izuzeće svih sudija Apelacionog suda, uključujući i predsjednika tog suda, te ustupanje predmeta drugom sudu za odlučivanje u predmetnom postupku, ali sve bezuspješno.

41. Dakle, Ustavni sud je u okolnostima konkretnog slučaja pozvan da prije svega utvrdi da li su navedene okolnosti mogle dovesti u pitanje nepristranost cijelog suda kao takvog. Evropski sud je u dosadašnjoj praksi više puta istakao da čak i vanjski dojam može biti od određene važnosti, odnosno, drugim riječima, "ne samo da se pravda mora izvršavati, mora se i vidjeti da se ona izvršava" (vidi Evropski sud, De Cubber protiv Belgije, 26. oktobar 1984. godine, stav 26, Serija A, broj 86). Ono o čemu je ovdje zapravo riječ je povjerenje što ga sudovi u demokratskom društvu moraju izgraditi u javnosti (vidi op.cit. Wettstein protiv Austrije, te Castillo Algar protiv Španije, 28. oktobar 1998. godine, stav 45, Izvještaji 1998-VIII). Međutim, iako vanjski dojam ima određenu važnost, to samo po sebi nije odlučno. Često je potrebno gledati i iza onoga što se izvana čini i usredotočiti se na realitet situacije (vidi mutatis mutandis, De Jong, Baljet and Van den Brink protiv Holandije, 22. maj 1984. godine, stav 48, serija A, broj 77).

42. U kontekstu pitanja koje se pokreće predmetnom apelacijom, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u predmetu Parlov-Tkalčić protiv Hrvatske (vidi Evropski sud, Zahtjev broj 24810/06, presuda od 22. decembra 2009. godine) razmatrao pitanje da li su sudije Županijskog suda u Zlataru, koji su bili članovi vijeća koje je odlučivalo o žalbi podnositeljice zahtjeva u parničnom postupku, bili dovoljno nezavisni o predsjedniku tog suda, s obzirom na okolnost da je predsjednik suda, koji nije direktno učestvovao u donošenju odluke, prethodno podnio krivičnu prijavu protiv podnositeljice zahtjeva na osnovu istih činjenica na kojima je tužitelj zasnivao svoju tužbu. Ustavni sud, također, zapaža da se Evropski sud u tom predmetu bavio ulogom predsjednika suda, shodno relevantnim hrvatskim propisima i njegovim položajem i utjecajem na rad ostalih sudija, te je nakon analize, uzimajući u obzir i vremensku distancu i ponašanje podnositeljice zahtjeva, izveo zaključak da je hrvatsko zakonodavstvo u relevantnom periodu imalo odgovarajuće mehanizme za sprečavanje neprimjerenih uplitanja koja su dolazila iz samog pravosuđa, te da se za ovlasti što su ih predsjednici sudova imali nije moglo opravdano smatrati da idu na štetu unutarnje nezavisnosti sudija. U svjetlu navedenog, Evropski sud je zaključio da su sudije u Županijskom sudu u Zlataru bili dovoljno nezavisni o predsjedniku tog suda.

43. Dovodeći navedeno u vezu s konkretnom situacijom, Ustavni sud polazi od činjenice da su predsjednici redovnih sudova u Brčko distriktu BiH, kao članovi Pravosudne komisije, učestvovali u izboru direktora Kancelarije za pravnu pomoć u Brčko distriktu BiH, odnosno učestvovali su u donošenju sporne odluke čije se poništenje tražilo u predmetnom postupku. Navedene okolnosti, prema ocjeni Ustavnog suda, ukazuju na mogući problem u kontekstu utiska o nepristranosti suda, pa se u tom pravcu nameće pitanje uloge predsjednika suda, njegovog obima ovlaštenja, zatim mjera koje su u tom pravcu redovni sudovi preduzeli, odnosno mogli preduzeti shodno zakonskom okviru na otklanjanju bilo kakvih sumnji u njihovu nepristranost.

44. Ustavni sud podsjeća da Zakon o sudovima, između ostalog, propisuje dužnosti i ovlaštenja predsjednika sudova na području Brčko distrikta. Shodno navedenom Zakonu predsjednik suda je, između ostalog, odgovoran za rukovođenje i nadzor nad cjelokupnim radom suda i sudske uprave (član 25. stav 1), a isključivo je nadležan za vršenje nadzora nad radom sudija jer tu nadležnost predsjednik suda ne može prenijeti na druge osobe suda (stav 3. član 25). Predsjednik suda nadalje raspoređuje predmete sudijama i vijećima (član 26. stav 1), zatim je obavezan održavati integritet, nezavisnost i profesionalnost u radu suda (stav 2. član 26), organizirati posao i osigurati da zaposleni u sudu poštuju zakon, obavljaju poslove savjesno i bez predrasuda (stav 4. član 26), te vrši ocjenjivanje rezultata rada sudija, s tim da rezultate rada predsjednika Osnovnog suda vrši predsjednik Apelacionog suda čije rezultate ocjenjuje Visoko sudsko i tužilačko vijeće (član 42. stav 4).

45. Iz sadržaja citiranih odredaba proizlazi da predsjednici sudova raspolažu prilično velikim ovlaštenjima, ali to samo po sebi, bez relevantnih dokaza da su predsjednici redovnih sudova u konkretnom slučaju na bilo koji način vršili pritisak na konkretnog sudiju ili sudije koji su učestvovali u donošenju osporenih odluka, zapravo ne ukazuje na kršenje principa nepristranog suda. Osnovno je da, prema navedenom zakonu, predsjednici nemaju nikakav utjecaj na donošenje odluka u predmetima koje vode druge sudije. Naime, Ustavni sud iz raspoloživih dokumenata ne zapaža da su apelanti tokom postupka, niti to čine u apelaciji, ukazivali da su predsjednici redovnih sudova na bilo koji način svojim ponašanjem, postupcima ili gestama doveli u pitanje nepristranost redovnih sudova, osim što su shodno funkciji koju obavljaju, kao članovi Pravosudne komisije, učestvovali u donošenju sporne odluke. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su se predsjednici redovnih sudova, poštujući odredbu člana 111. stav (4) ZPP-a, izuzeli od odlučivanja o zahtjevima za izuzeće sudija, jer su apelanti tražili izuzeće sutkinje Osnovnog suda, a potom i izuzeće svih sudija Apelacionog suda, uključujući i njegovog predsjednika. Shodno tome, Ustavni sud smatra da su predsjednici redovnih sudova na taj način preduzeli mjere koje su im bile na raspolaganju shodno zakonskom okviru na otklanjanju sumnji u nepristranost suda. Stoga, Ustavni sud tvrdnje apelanata usmjerene u pravcu kršenja principa nepristranog suda samo iz razloga što su predsjednici redovnih sudova učestvovali u donošenju sporne odluke, bez drugih relevantnih dokaza kojima bi svoje sumnje zasnovali, ne može prihvatiti opravdanim.

46. U vezi s izuzećem sutkinje Osnovnog suda Aleksandre Obradović, koja je izrazila sumnju u svoju nepristranost, čije su izuzeće apelanti, također, tražili, Ustavni sud zapaža da se ovim prigovorima detaljno bavio Apelacioni sud tokom postupka budući da su apelanti identičan prigovor iznijeli u žalbama protiv prvostepenih presuda. Ustavni sud zapaža da se suština obrazloženja Apelacionog suda odnosi na to da je rješenje kojim se odlučuje o izuzeću nekog sudije zapravo administrativni akt koji se donosi shodno relevantnim odredbama ZPP-a i Zakona o sudovima o kojem ne odlučuje sudija čije se izuzeće traži, te da izjava sudije ne može biti presudna za odlučenje, ukoliko ne postoje zakonski razlozi za izuzeće, koji u konkretnom slučaju zaista ne postoje. Ustavni sud iz obrazloženja Apelacionog suda ne uočava da je u tom dijelu bilo proizvoljnosti u primjeni relevantnih odredaba ZPP-a i Zakona o sudovima.

47. Konačno, u vezi sa prijedlogom apelanata kojim su tražili ustupanje predmeta Sudu BiH ili drugom stvarno nadležnom sudu na području BiH zbog, kako tvrde, nemogućnosti suđenja pred nepristranim sudovima na području Brčko distrikta, Ustavni sud zapaža da se Apelacioni sud u svojim odlukama bavio i ovim pitanjem. Naime, Ustavni sud zapaža da je Apelacioni sud ovaj prijedlog odbio uz obrazloženje da relevantne odredbe ZPP-a i Zakona o sudovima ne predviđaju takvu mogućnost. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su se apelanti pozivali na Odluku Ustavnog suda broj U 6/12 u kojoj je raspravljano pitanje nužne delegacije nadležnosti Suda BiH koja je, prema tvrdnjama apelanata, primjenjiva u konkretnom slučaju, budući da relevantne odredbe ZPP-a, a što je potvrdio i Apelacioni sud u svom rješenju, ne propisuju mogućnost nužne delegacije nadležnosti, kao što to posjeduju entitetski procesni zakoni, te ZPP pred Sudom BiH, nakon provođenja Odluke Ustavnog suda broj U 6/12. Apelanti smatraju da je zauzeta praksa iz citirane odluke primjenjiva u konkretnom slučaju.

48. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je Sud BiH uputio zahtjev Ustavnom sudu zbog postojanja pravne praznine u procesnom zakonu kojim nisu bile propisane norme o nužnoj nadležnosti Suda BiH. Ustavni sud, također, podsjeća da je Sud BiH pokrenuo postupak pred Ustavnim sudom, shodno članu VI.3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, jer je pred Sudom BiH bio pokrenut parnični postupak po tužbama sudija i zaposlenika tog suda. Raspravljajući sporno pitanje u okolnostima tog konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da je u Odluci broj U 6/12 (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 6/12 od 13. jula 2012. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba) zaključeno da činjenica da u ZPP-u pred Sudom BiH ne postoje odredbe o nužnoj delegaciji nadležnosti Suda BiH predstavlja pravnu prazninu koja nije u skladu sa pravom na pravično suđenje.

49. Prema ocjeni Ustavnog suda sličan problem zaista postoji i u relevantnim propisima koji se primjenjuju na području Brčko distrikta BiH, što je potvrdio Apelacioni sud u rješenju od 19. decembra 2012. godine. Međutim, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja praksu iz Odluke U 6/12 ne smatra primjenjivom u konkretnom slučaju. Navedeno stoga što, imajući u vidu prethodno izneseno u kontekstu prigovora o nepristranosti suda, Ustavni sud ne zapaža da je u okolnostima konkretnog slučaja nedostatak zakonskog rješenja u vezi s nužnom nadležnošću redovnih sudova na području Brčko distrikta BiH za posljedicu doveo do kršenja prava apelanata na pravično suđenje. Osim toga, u predmetu U 6/12 sudija Suda BiH bi morao odlučivati (i) o svom zahtjevu za isplatu naknada iz radnog odnosa, za razliku od konkretnog slučaja.

50. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelacioni prigovori usmjereni u pravcu objektivne nepristranosti redovnih sudova na području Brčko distrikta neopravdani i da u tom segmentu ne postoji kršenje prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

51. U kontekstu prigovora koji se odnose na proizvoljnu primjenu materijalnog prava u odnosu na dio meritornog odlučenja redovnih sudova, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

52. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i mutatis mutandis Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava.

53. Konačno, Ustavni sud ukazuje na to da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

54. Ustavni sud zapaža da apelanti osporavaju odluke Pravosudne komisije kojima je za direktora Kancelarije za pravnu pomoć imenovan umješač u predmetom postupku, koji je prema mišljenju apelanata, favoriziran od Pravosudne komisije, pri čemu izabrani kandidat nije ispunjavao uvjete za tu poziciju jer nije prošao obavezni probni rad, shodno odredbi člana 43. Zakona o službenicima u pravosuđu. Upravo u primjeni citirane odredbe apelanti uviđaju proizvoljnost redovnih sudova koja je prema njihovom mišljenju posljedično dovela do kršenja njihovog prava na pravično suđenje. U vezi s ovim apelacionim prigovorima, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi ovom pitanju posvetili posebnu pažnju, razmotrivši sve okolnosti konkretnog slučaja u svjetlu prigovora koje apelanti ponavljaju u apelaciji i relevantnih odredaba materijalnog prava, posebno Zakona o službenicima u pravosuđu (član 43). Ustavni sud, također, zapaža da apelanti tokom postupka nisu pružili niti jedan relevantan dokaz kojim bi opravdali svoje prigovore u vezi sa neslaganjem sa izborom umješača u postupku na mjesto direktora Kancelarije za pravnu pomoć, pri čemu su redovni sudovi na osnovu provedenih dokaza utvrdili da je izabrani kandidat ispunjavao sve uvjete za tu poziciju, te da je dobio najveći broj bodova na konkursu. Imajući u vidu da su ključni apelacioni prigovori već bili predmetom razmatranja pred redovnim sudovima, koji su identične prigovore obrazložili na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti, niti suprotan standardima navedenim u tački 53. ove odluke, a da nezadovoljstvo izborom Pravosudne komisije da se na mjesto direktora imenuje umješač u postupku per se ne pokreće pitanje kršenja prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su i ovi prigovori, koji su usmjereni u pravcu proizvoljne primjene materijalnog prava, neosnovani.

55. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentima na koje je neosnovano ukazano.

VIII. Zaključak

56. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada okolnosti konkretnog slučaja na koje su apelanti ukazali nisu ostavile utisak pristranog suda i kada su osporene odluke zasnovane na obrazloženjima koja se ne čine proizvoljnim u segmentu primjene prava.

57. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

58. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.