Službeni glasnik BiH, broj 23/10
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj
AP 1539/07, rješavajući apelaciju
Ešefe Murtić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Krstan Simić, sudija
Odbija se kao neosnovana apelacija
Ešefe Murtić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Gž-449/05 od 20. marta 2007. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija
Ešefe Murtić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Gž-449/05 od 20. marta 2007. godine, u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je
ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
1. Ešefa Murtić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Donje Slapnice, koju zastupaju Aziz Adilagić i Nedžad Sarajlija, advokati iz Velike Kladuše, podnijela je 28. i 31. maja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-449/05 od 20. marta 2007. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) zatraženo je 27. augusta 2007. godine da dostave odgovor na apelaciju, dok je od tuženih Omera Kovačevića i Hamide Rošić odgovor na apelaciju bio zatražen 24. novembra 2009. godine.
3. Kantonalni i Općinski sud dostavili su odgovore na apelaciju 3. septembra 2007. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Kantonalnog i Općinskog suda dostavljen je apelantici 23. novembra 2009. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Općinski sud je Presudom broj P-87/98 od 10. januara 2005. godine utvrdio da je pravno ništavan i da se ujedno raskida ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen između umrlog Hasana Murtića kao primaoca izdržavanja (apelanticin otac) i Hamide Rošić kao davaoca izdržavanja i osobe koja je živjela u vanbračnoj zajednici sa Hasanom Murtićem, kojim je primalac izdržavanja davaocu izdržavanja ostavio nekretnine (kuća, okućnica, dvorište, njiva, livada) pobliže opisane u dispozitivu presude. Istom presudom je utvrđeno da �� pravno ništavan ugovor o kupoprodaji nekretnina zaključen između Hamide Rošić (davalac izdržavanja) kao prodavca i Omera Kovačevića kao kupca, kojim je Hamida Rošić prodala Omeru Kovačeviću nekretnine koje joj je ostavio primalac izdržavanja na osnovu zaključenog ugovora o doživotnom izdržavanju. Sud je naložio uspostavu prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja u zemljišnim knjigama, kao i prijašnjeg posjedovnog stanja u katastru zemljišta, te je obavezao tužene da apelantici naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 1.060 KM.
7. Iz obrazloženja presude Općinskog suda proizlazi da je taj sud utvrdio ništavost ugovora o doživotnom izdržavanju na temelju nesporne činjenice da sudija nije ovjerio ugovor, kao i da ga nije ni pročitao strankama te ih upozorio na moguće posljedice, već da je to uradio sudijski pripravnik, koji je na te okolnosti dao izjavu tokom postupka. Na temelju navedenog utvrđeno je da je predmetni ugovor zaključen suprotno odredbama člana 120. Zakona o nasljeđivanju, te da je ništav i da ne proizvodi pravne posljedice u smislu odredaba čl. 103. i 104. Zakona o obligacionim odnosima. Ništavost ugovora o kupoprodaji nekretnina utvrđena je zbog toga što je taj ugovor zaključen na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju, za koji je već konstatirano da je zaključen suprotno važećim zakonskim odredbama, kao i zbog toga što je u njemu navedena veća površina pojedinih nekretnina od nekretnina koje je Hamidi Rošić ostavio primalac izdržavanja, te što nekretnine, koje su bile predmet prodaje, nisu upisane kao vlasništvo Hamide Rošić već se i dalje vode kao vlasništvo umrlog primaoca izdržavanja.
8. Kantonalni sud je Presudom broj Gž-449/05 od 20. marta 2007. godine djelimično uvažio žalbu tuženih, tako da je odbio kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev koji se odnosi na raskid ugovora o doživotnom izdržavanju koji je bio zaključen između Hasana Murtića i Hamide Rošić, kao i na utvrđivanje ništavosti ugovora o kupoprodaji predmetnih nekretnina koji je bio zaključen između Hamide Rošić i Omera Kovačevića. Istom presudom je poništeno brisanje uknjižbe predmetnih nekretnina koje je naložio Općinski sud na ime Omera Kovačevića, a izvršeno na temelju ugovora o kupoprodaji nekretnina, te je stavljena van snage i obaveza Omera Kovačevića da predmetne nekretnine preda u posjed apelantici, kao i da joj naknadi troškove parničnog postupka.
9. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naglasio da je prvostepeni sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništav predmetni ugovor o doživotnom izdržavanju, jer se radi o apsolutnoj ništavosti po sili zakona. Taj sud je naglasio da nije bilo osnova da se raspravlja o tužbenom zahtjevu koji se odnosi na raskid ugovora o doživotnom izdržavanju, jer ako je apsolutno ništav ugovor nije ni nastao pa se ne može ni raskinuti, tako da je tužbeni zahtjev u odnosu na raskid ugovora o doživotnom izdržavanju trebao biti odbijen kao neosnovan. Nakon toga, Kantonalni sud je naglasio da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da je ništav ugovor o kupoprodaji nekretnina, u smislu člana 103. Zakona o obligacionim odnosima, jer je Hamida Rošić prodala Omeru Kovačeviću predmetne nekretnine koje je stekla na temelju ugovora o doživotnom izdržavanju za koji je utvrđeno da je apsolutno ništav. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da, prema odredbama člana 460. Zakona o obligacionim odnosima, prodaja tuđe stvari obavezuje ugovarače, ali da kupac koji nije znao ili nije mogao znati da je stvar tuđa može, ako se zbog toga ne može ostvariti cilj ugovora, raskinuti ugovor i tražiti naknadu štete. U smislu citirane zakonske odredbe, u slučaju prodaje tuđe stvari nastaju obaveze između ugovarača jer taj ugovor važi između ugovornih strana i on ne obavezuje vlasnika stvari. Treća lica, među koja spada i vlasnik stvari, ne mogu tražiti raskid ugovora samo zato što je predmet ugovora njihovo vlasništvo, s obzirom da do raskidanja ugovora može doći saglasnom ili jednostranom izjavom ugovornih strana, ali ne i trećih lica. Iz obrazloženja presude Kantonalnog suda dalje proizlazi da je trebalo preinačiti, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, dio prvostepene presude kojom se Omer Kovačević obavezuje da apelantici preda u posjed predmetne nekretnine, jer je ostavinski postupak iza umrlog Hasana Murtića prekinut dok se ne završi ova parnica. Stoga je takav zahtjev sada preuranjen i neosnovan, jer apelantica nije dokazala da je vlasnica predmetnih nekretnina, što je obavezna dokazati u smislu člana 43. stav 2. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelantica se poziva na povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
11. Prema navodima iz apelacije, do povrede prava na pravično suđenje je došlo zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Kantonalni sud je pogriješio kada je odlučio da se tek nakon provođenja ostavinske rasprave ima riješiti pitanje poništenja ugovora o prodaji predmetnih nekretnina, koji je zaključen između Hamide Rošić kao prodavca i Omera Kovačevića kao kupca. Tako je Kantonalni sud odlučio da odbije zahtjev za brisanje izvršenog upisa prava vlasništva nad predmetnim nekretninama na ime Omera Kovačevića. S tim u vezi apelantica tvrdi da neće biti u mogućnosti da raspravlja u ostavinskom postupku o predmetnim nekretninama kada su one sada upisane na ime Omera Kovačevića, sa kojim ona nije u srodstvu. Da bi zakonski nasljednici mogli da raspravljaju o predmetnim nekretninama, one moraju biti ponovno upisane na ime umrlog ostavioca. Te nekretnine su prije zaključenja ugovora o prodaji bile u vlasništvu apelanticinog oca Hasana Murtića, a Hamida Rošić ih je prodala Omeru Kovačeviću (iako je bilo nesporno da ona nije njihov zemljišnoknjižni vlasnik, jer su u momentu prodaje one i dalje bile upisane na ime apelanticinog oca) samo zbog toga što ih je dobila na temelju ugovora o doživotnom izdržavanju, za koji je kasnije utvrđeno da je ništav. Naglašava se da je Kantonalni sud potpuno pogrešno primijenio odredbe člana 460. Zakona o obligacionim odnosima (stjecanje od nevlasnika) za koje je očigledno da se odnose na pokretne stvari a ne na nekretnine. U konkretnom slučaju nikako ne može da se tvrdi da kupac nekretnina nije mogao, tj. morao da zna, da nekretnine kupuje od nevlasnika, jer je prije svega trebao izvršiti provjeru vlasništva u zemljišnim knjigama koje su javne i svima dostupne. Kantonalni sud je pošao od neutvrđene odnosno nedokazane pretpostavke da je kupac predmetnih nekretnina (Omer Kovačević) bio savjestan, dok apelantica tvrdi sasvim suprotno da je bio nesavjestan, jer prije kupovine nije provjerio ko je vlasnik nekretnina koje su predmet prodaje. Apelantica tvrdi da se na ovaj način krši i njeno pravo na imovinu, zato što u ostavinskom postupku neće moći polagati pravo na predmetne nekretnine jer se one više ne vode kao vlasništvo njenog oca već Omera Kovačevića. Apelantica nije dala bilo kakve navode ili dokaze u vezi sa povredom prava na pravično suđenje u razumnom roku, kao i u vezi sa povredom prava na zabranu diskriminacije, već se samo paušalno pozvala na njihovo kršenje.
b) Odgovor na apelaciju
12. Kantonalni i Općinski sud pozvali su se na razloge iz svojih presuda.
V. Relevantni propisi
13.
Zakon o nasljeđivanju ("Službeni list SRBiH" br. 7/80 i 15/80)
"Član 120. st. 3. i 4.
Ugovor o doživotnom izdržavanju mora biti sastavljen u pismenom obliku i ovjeren od sudije.
Prilikom ovjere sudija će pročitati ugovor i upozoriti ugovarače na posljedice ugovora."
14. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78 i 39/85, te "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94, te "Službene novine FBiH" broj 29/03)
"Član 104.
U slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
Ali ako je ugovor ništav zbog toga što je po svojem sadržaju ili cilju protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima ili moralu društva, sud može odbiti u cjelini ili djelimično, zahtjev nesavjesne strane za vraćanje onog što je drugoj strani dala, a može i odlučiti da druga strana ono što je primila po osnovi zabranjenog ugovora preda općini na čijem teritoriju ima sjedište odnosno prebivalište ili boravište.
Pri odlučivanju sud će voditi računa o savjesnosti jedne odnosno obiju strana, o značenju društvenih interesa koji se ugrožavaju te o moralnim shvaćanjima društva.
Član 109.
Na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozvati svaka zainteresirana osoba.
Pravo da traži utvrđivanje ništavosti ima i javni tužilac.
Član 110.
Pravo na isticanje ništavosti ne gasi se.
Član 460.
Prodaja tuđe stvari obavezuje ugovaratelje, ali kupac koji nije znao ili nije morao znati da je stvar tuđa može, ako se usljed toga ne može ostvariti svrha ugovora, raskinuti ugovor i tražiti naknadu štete."
15. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima ("Službene novine FBiH" br. 6/98 i 29/03)
"Član 38. stav 1.
Pravo vlasništva na nekretninama, na temelju pravnog posla, stječe se upisom u javne knjige o nekretninama, ako je nositelj savjestan. Savjesnost stjecatelja se pretpostavlja.
Član 43. stav 2.
Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog."
16. Zakon o zemljišnim knjigama ("Službene novine FBiH" br. 19/03 i 54/04)
"Član 2. stav 1.
Zemljišna knjiga, u smislu ovog zakona, je javna knjiga i javni registar stvarnih prava na nekretninama i drugih prava, koja su zakonom predviđena za upis, kao i ostalih zakonom predviđenih činjenica od značaja za pravni promet."
VI. Dopustivost
17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
Pravo na imovinu
19. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
20. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini."
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
"4. Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od slijedećih slučajeva:
9. Apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;"
21. Apelantica smatra da osporena presuda Kantonalnog suda krši njeno pravo na imovinu, jer u ostavinskom postupku neće moći raspravljati o predmetnim nekretninama zato što se one više ne vode kao vlasništvo njenog oca, već kao vlasništvo drugog lica (Omer Kovačević) sa kojim apelantica nije u srodstvu.
22. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud mora prvo ispitati je li član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju primjenljiv u konkretnom slučaju. U tom pravcu, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i vlastitu jurisprudenciju, prema kojoj "imovina" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili "postojeća imovina" ili "dobra" uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar "legitimno očekivanje" da će ih realizirati (vidi Evropski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stav 69).
23. U konkretnom slučaju, apelantica je podnijela tužbu sa dva zahtjeva: a) radi utvrđivanja ništavosti i raskida ugovora o doživotnom izdržavanju i b) radi utvrđivanja ništavosti ugovora o kupoprodaji predmetnih nekretnina. Očigledno da je cilj tužbe bio da se ponište navedeni ugovori, te nekretnine koje su bile predmet prodaje ponovo upišu na ime apelanticinog oca, da bi nakon toga, u ostavinskom postupku, apelantica mogla naslijediti imovinu koja se sastoji, između ostalog, i od predmetnih nekretnina.
24. Ovo znači da se apelanticin zahtjev ne tiče "postojeće imovine", niti se apelantica u postupku koji je pokrenula pojavljuje kao vlasnik te imovine već samo kao podnosilac zahtjeva (tužbe). S druge strane, u vezi s pitanjem je li apelantica mogla imati bar "legitimno očekivanje" da bi njen zahtjev mogao biti riješen pozitivno, dakle, da li je njen zahtjev mogao biti "ostvariv", Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud utvrdio, u postupku koji je ocijenjen pravičnim u smislu člana 6. Evropske konvencije, da je apelanticin tužbeni zahtjev trebao biti odbijen jer je suprotan pozitivnim zakonskim odredbama. Ustavni sud smatra da apelanticino uvjerenje da će uspjeti sa ovakvim zahtjevom, iako je on suprotan zakonskim odredbama, ne predstavlja ni "legitimno očekivanje" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da "legitimno očekivanje" mora biti mnogo konkretnije od same nade u uspjeh i da mora biti zasnovano na zakonskoj odredbi ili na određenom pravnom aktu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantica nije dokazala da ima "ostvarivo potraživanje" koje bi predstavljalo "imovinu" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi već citiranu odluku Gratzinger, stav 74, i Ustavni sud, Odluka broj AP 2361/06 od 10. januara 2008. godine), zbog čega njeni navodi o kršenju prava na imovinu ne ulaze u okvir navedenog člana, već su ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.
25. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
Dopustivost u odnosu na ostala ustavna prava navedena u apelaciji
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Gž-449/05 od 20. marta 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 2. aprila 2007. godine a apelacija je podnesena 28. i 31. maja 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (
prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VI. Meritum
28. Apelantica pobija navedenu presudu Kantonalnog suda, tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
29. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
"Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom."
30. Postupak koji je okončan presudom koja se osporava apelacijom vođen je radi poništenja ugovora o doživotnom izdržavanju kao i ugovora o prodaji nekretnina, te s obzirom da je ishod tog postupka od utjecaja na apelanticino pravo vlasništva na predmetnim nekretninama, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. primjenjiv u konkretnom slučaju.
31. Apelanticine navode Ustavni sud shvaća tako da apelantica tvrdi da Kantonalni sud nije dao uvjerljivo i kvalitetno obrazloženje u pogledu primjene zakonskih odredaba na kojima temelji svoju odluku, što je imalo za posljedicu donošenje proizvoljne - arbitrarne odluke kojom je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
32. S tim u vezi, Ustavni sud se poziva na svoju standardnu praksu: "Ustavni sud ukazuje da, općenito, nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03).
33. Svrha obaveze da odluka bude obrazložena je i ta da pokaže da je stranama u postupku omogućeno da na ravnopravan i pravičan način budu saslušane u postupku pred sudom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02, stav 84).
34. Ustavni sud primjećuje da Kantonalni sud svoju odluku temelji na činjenici da je Općinski sud utvrdio ništavost ugovora o prodaji nekretnina zbog toga što je Hamida Rošić prodala nekretnine koje je stekla na temelju ugovora o doživotnom izdržavanju, za koji je utvrđeno da je ništav i da ne proizvodi pravne posljedice. Iz obrazloženja presude Općinskog suda, nesporno proizlazi da ništavost ugovora o prodaji nekretnina nije utvrđena isključivo na temelju činjenice da je prodavac te nekretnine stekao na temelju nevažećeg ugovora o doživotnom izdržavanju. Prvostepeni sud je naglasio da su površine pojedinih nekretnina krivo naznačene i, što je najvažnije, da nema spora o tome da nekretnine koje su predmet prodaje nisu vlasništvo prodavca.
35. Međutim, po mišljenju Ustavnog suda, obrazloženje koje je dao Kantonalni sud se ne bi moglo smatrati neuvjerljivim i nekvalitetnim u tolikoj mjeri da je rezultiralo donošenjem proizvoljne odluke koja bi bila u suprotnosti sa pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, stav Kantonalnog suda da se ne može donositi odluka o raskidu ugovora za koji je utvrđeno da je ništav i da ne proizvodi pravne posljedice je utemeljen na zakonu i o njemu je dato uvjerljivo i kvalitetno obrazloženje. Sa druge strane, iako je Općinski sud utvrdio ništavost ugovora o kupoprodaji predmetnih nekretnina i zbog drugih razloga, a ne samo zbog toga što se radi o nekretninama koje su bile predmet ugovora o doživotnom izdržavanju, ipak taj sud svoje zaključke pretežno temelji na tome da se radi o nekretninama iz ugovora o doživotnom izdržavanju za koji je utvrđeno da je ništav i da se raskida, a to je upravo dio koji je Kantonalni sud preinačio.
36. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud potvrdio dio prvostepene presude u kojem je utvrđena ništavost ugovora o doživotnom izdržavanju. Po mišljenju Ustavnog suda, iz obrazloženja presude Kantonalnog suda proizlazi da u predmetnom postupku nije trebalo dalje raspravljati, nakon što je utvrđena ništavost ugovora o doživotnom izdržavanju. Pitanje prodaje predmetnih nekretnina, odnosno pitanje ništavosti ugovora o kupoprodaji, treba riješiti u posebnom postupku, nakon kojeg će biti jasno ko je njihov vlasnik, te će apelantica u zavisnosti od toga moći dalje ostvarivati svoja prava. Takvi stavovi, po mišljenju Ustavnog suda, nisu doveli do proizvoljne - arbitrarne odluke kojom bi se prekršilo apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Razuman rok i zabrana diskriminacije
37. Što se tiče pozivanja na povredu prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i na povredu prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud primjećuje da apelant nije dao bilo kakve relevantne navode i dokaze koji bi učinili vjerovatnim da je na bilo koji način moglo doći do kršenja ovih prava, te Ustavni sud smatra da nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku i prava na zabranu diskriminacije.
VIII. Zaključak
38. Stavovi Kantonalnog suda da je bespredmetno odlučivati o raskidu ugovora o doživotnom izdržavanju nakon što je utvrđeno da je taj ugovor ništav i da ne proizvodi pravne posljedice, kao i da pitanje ništavosti ugovora o prodaji predmetnih nekretnina treba riješiti u posebnoj parnici te da će u zavisnosti od ishoda tog postupka apelantica moći ostvarivati svoja dalja prava, su po mišljenju Ustavnog suda u skladu sa standardima prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
39. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.