Službeni glasnik BiH, broj 80/10

na sjednici održanoj 28. maja 2010. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU


OBRAZLOŽENJE


Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj U 12/09, rješavajući zahtjev 23 poslanika Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine i pet poslanika Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 63. st. 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Constance Grewe, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Tudor Pantiru, sudija

Mato Tadić, sudija

David Feldman, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Usvaja se zahtjev 23 poslanika Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine i pet poslanika Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine za ocjenu ustavnosti člana 35. Zakona o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH� br. 50/08 i 35/09).

Utvrđuje se da član 35. Zakona o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH� br. 50/08 i 35/09) nije u skladu sa članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te čl. 1, 2. i 11. Konvencije UN o ukidanju svih oblika diskriminacije u odnosu na žene, članom 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i članom 10. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.

Ukida se član 35. Zakona o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH� br. 50/08 i 35/09), u skladu sa članom 63. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Ukida se Odluka Vijeća ministara o načinu i postupku ostvarivanja prava na naknadu za porodiljsko odsustvo u institucijama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH� broj 58/09), u skladu sa članom 63. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, jer je ukidanjem člana 35. Zakona o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH� br. 50/08 i 35/09) prestao pravni osnov za njeno donošenje.

Ukinuti član 35. Zakona o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH� br. 50/08 i 35/09) i Odluka Vijeća ministara o načinu i postupku ostvarivanja prava na naknadu za porodiljsko odsustvo u institucijama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH� broj 58/09) prestaju da važe narednog dana od dana objave ove odluke u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", u skladu sa članom 63. stav 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

I. Uvod


1. Dvadeset tri poslanika Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine i pet poslanika Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: podnosioci zahtjeva) podnijeli su 1. oktobra 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zahtjev za ocjenu ustavnosti člana 35. Zakona o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 50/08 i 35/09, u daljnjem tekstu: osporena odredba) i Odluke Vijeća ministara Bosne i Hercegovine o načinu i postupku ostvarivanja prava na naknadu za porodiljsko odsustvo u institucijama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" broj 58/09, u daljnjem tekstu: osporena odluka Vijeća ministara). Podnosioci zahtjeva su, također, zatražili da se donese privremena mjera kojom bi Ustavni sud obustavio primjenu člana 35. Zakona o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine, navodeći da bi se na taj način dijelom ublažilo loše finansijsko-materijalno stanje porodica i domaćinstava koji neopravdano i nezakonito ostaju bez primanja i beneficija na koje imaju pravo do donošenja konačne odluke Ustavnog suda povodom zahtjeva.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri od 22. oktobra 2009. godine odbio kao neosnovan zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Ustavni sud nije prihvatio prijedlog podnosilaca zahtjeva da, u smislu člana 15. stav 3. Pravila Ustavnog suda, zatraži stručno pisano mišljenje od Ombudsmana za ljudska prava Bosne i Hercegovine, zaključivši da je dovoljan specijalni izvještaj Ombudsmana za ljudska prava Bosne i Hercegovine od 12. maja 2009. godine koji je priložen uz zahtjev.

4. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Predstavničkog doma i Doma naroda Parlamentarne skupštine, te Vijeća ministara Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vijeće ministara) zatraženo je 7. oktobra 2009. godine da dostave odgovore na zahtjev.

5. Predstavnički dom Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, Vijeće ministara i Dom naroda Parlamentarne skupštine su 12, 30. oktobra i 13. novembra 2009. godine dostavili odgovore na zahtjev.

6. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na zahtjev dostavljeni su podnosiocima zahtjeva 18. decembra 2009. godine.

III. Zahtjev


a) Navodi iz zahtjeva


7. Podnosioci zahtjeva navode da su osporena odredba, kao i osporena odluka Vijeća ministara suprotne članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Također, smatraju da se osporenim zakonom i odlukom krše član 1. st. 1. i 2. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima (1966), Opcioni protokoli (1966. i 1989), Konvencija UN o ukidanju svih oblika diskriminacije žena, Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i Evropska socijalna povelja. Pored navedenog, smatraju da su osporeni zakon i odluka suprotni Zakonu o zabrani diskriminacije Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" broj 59/09).

8. Podnosioci zahtjeva navode da je stupanjem na snagu osporenog zakona i osporene odredbe Ministarstvo finansija i trezora Bosne i Hercegovine izdalo instrukciju da se obustave isplate naknada plaća za vrijeme trajanja porodiljskog odsustva iz budžeta Bosne i Hercegovine zaposlenicama porodiljama sa mjestom prebivališta u Federaciji Bosne i Hercegovine, koje im je do tog momenta redovno isplaćivao poslodavac. Istovremeno, porodiljama zaposlenicama čije je prebivalište u Republici Srpskoj navedena naknada se isplaćuje u potpunosti iz sredstava budžeta Bosne i Hercegovine na teret Javnog fonda navedenog entiteta. Prema mišljenju podnosilaca zahtjeva, primjena osporene odredbe prouzrokovala je diskriminaciju i segregaciju zaposlenica u okviru iste institucije, jer onemogućava svim zaposlenicama iz iste institucije istog nivoa vlasti da jednako uživaju prava iz radnog odnosa. Poslodavci, institucije Bosne i Hercegovine, naknadu plaće isplaćuju zaposlenicama sa prebivalištem u Republici Srpskoj, a zaposlenicama sa prebivalištem u Federaciji Bosne i Hercegovine ne isplaćuju, ili one primaju samo postotak, zavisno od propisa tog kantona, budući da odredbu u praksi tumače na način da ove zaposlenice (s prebivalištem u Federaciji Bosne i Hercegovine) svoja prava na naknadu ostvaruju prema kantonalnim propisima.

9. Na navedeni način, prema mišljenju podnosilaca zahtjeva, nastala je diskriminacija i između zaposlenica koje imaju prebivalište u Federaciji Bosne i Hercegovine, ali i u različitim kantonima s obzirom na to da neki od kantona u Federaciji Bosne i Hercegovine uopće ne isplaćuju socijalnu pomoć za vrijeme porodiljskog odsustva, a samim tim ne pridonose po osnovu penzijskog i zdravstvenog osiguranja. Pored navedenog, navode da je predmetna odredba u koliziji sa drugim odredbama osporenog zakona, najprije sa odredbom člana 4. tog zakona. Navedenom odredbom je određeno da se sredstva za plaće i naknade zaposlenih u institucijama Bosne i Hercegovine osiguravaju isključivo iz budžeta institucija Bosne i Hercegovine i ona se odnose na sve vrste naknada koje su predviđene i regulirane navedenim zakonom, kao i Zakonom o radu Bosne i Hercegovine, u koje se ubraja i naknada za vrijeme trajanja porodiljskog odsustva. Također, navode da je Vijeće ministara osporenom odlukom samo pogoršalo i potvrdilo neravnopravan tretman u postupanju prema zaposlenicama državnih institucija. Istaknuto je da, usljed primjene osporene odredbe, mnogi kantoni u Federaciji Bosne i Hercegovine isplaćuju određena finansijska sredstva porodicama sa djecom, a ti kantoni uplaćuju i doprinose za socijalno i zdravstveno osiguranje. Međutim, neki kantoni ovakvu naknadu uopće ne predviđaju, ili je predviđaju u simboličnom iznosu, a to znači da se ni doprinosi za penzijsko-invalidsko i zdravstveno osiguranje porodiljama ne uplaćuju, pa porodilje u tim kantonima nisu u mogućnosti ostvariti ni primarnu zdravstvenu zaštitu za sebe i svoje novorođeno dijete. Podnosioci zahtjeva predlažu da se Jasminki Džumhur, ombudsmanu za ljudska prava BiH, dodijeli status amicus curie.

b) Odgovor na zahtjev


10. U odgovoru na zahtjev Dom naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine je naveo da Ustavnopravna komisija Doma naroda ne podržava predmetni zahtjev.

11. U svom odgovoru Predstavnički dom Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine je naveo da je Ustavnopravna komisija tog doma, nakon rasprave, sa pet glasova "za", bez glasova "protiv" i dva glasa "suzdržan" podržala predmetni zahtjev.

12. U odgovoru na zahtjev Vijeće ministara je navelo da zakonsko rješenje osporene odredbe proizlazi iz ustavne odrednice da je pitanje direktnih poreza, odnosno korištenja prava na zdravstveno, socijalno i penzijsko-invalidsko osiguranje u nadležnosti entitet�. U skladu sa navedenim, entiteti su donijeli zakone i uspostavili fondove putem kojih zaposleni u institucijama BiH, u zavisnosti od mjesta prebivališta, ostvaruju pravo na naknadu za porodiljsko odsustvo, pravo na naknadu za bolovanje, pravo na penzijsko i invalidsko osiguranje. Istaknuto je da je takvo zakonsko rješenje identificiralo postojeća raznolika rješenja nadležnih entitetskih fondova u načinu ostvarivanja prava, kao i u visini naknade koja pripada korisnicima utvrđenim zakonom. U vezi sa navedenim, postojalo je različito shvatanje budžetskih korisnika u pogledu obračuna i isplate naknade za porodiljsko odsustvo zaposlenim u institucijama BiH čije je mjesto prebivališta u Federaciji BiH. U skladu sa članom 90. stav 2. Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodica sa djecom ("Službene novine FBiH" broj 36/99), svi kantoni u Federaciji BiH bili su obavezni da donesu zakon kojim se bliže uređuju uvjeti, način, postupak i finansiranje prava na naknadu za porodiljsko odsustvo. Međutim, i pored jasno utvrđene zakonske obaveze, pojedini kantoni u Federaciji BiH nisu donijeli spomenuti zakon, te se javio problem ostvarivanja prava na naknadu za porodiljsko odsustvo za zaposlene čije je mjesto prebivališta u kantonima u Federaciji BiH.

13. Dalje je navedeno da je Vijeće ministara na 64. sjednici, održanoj 30. oktobra 2008. godine, razmatralo informaciju o problematici primjene Zakona o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine. Jedan od problema koji je obuhvaćen navedenom informacijom jesu i obračun i isplata naknade za porodiljsko odsustvo. U vezi sa navedenim, Vijeće ministara je usvojilo zaključak da "zadužuju se budžetski korisnici i Ministarstvo finansija i trezora da svim zaposlenim koji koriste porodiljsko odsustvo omoguće korištenje zdravstvene i socijalne zaštite najmanje u obimu propisanom zakonima koji se primjenjuju na nižim nivoima vlasti uz obavezu preduzimanja tužbi prema nižim nivoima vlasti koji ne provode zakonske obaveze. Istovremeno, preporučuje se svim nivoima vlasti da poboljšaju stepen zdravstvene zaštite i zaštite porodilja i majčinstva, kao i da omoguće harmonizaciju primjene ovih prava na čitavoj teritoriji BiH".

14. O navedenom zaključku Ministarstvo finansija i trezora je dopisom broj 01-08-16-5259-1/09 od 4. novembra 2008. godine obavijestilo sve budžetske korisnike, te zadužilo rukovodioce budžetskih korisnika da, u slučajevima kada kantonalnim propisima nisu bliže uređeni uvjeti, način, postupak i finansiranje prava na naknadu za porodiljsko odsustvo za zaposlene čije je mjesto prebivališta u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federacija), obračunaju tu naknadu u visini najniže cijene rada koja je definirana Općim kolektivnim ugovorom na nivou Federacije. Također, na spomenuti iznos naknade institucije su dužne obračunati i uplatiti poreze i doprinose u skladu sa važećim propisima.

IV. Relevantni propisi


15. Ustav Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Član II/2.

Prava i slobode predviđeni u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u njenim protokolima se direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima.

Član II/4.

Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što su spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

Konvencija o ukidanju svih oblika diskriminacije žena u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Za svrhe ove konvencije, izraz "diskriminacija žena" označava svaku razliku, isključenje ili ograničenje u pogledu spola, što ima za posljedicu ili cilj da ugrozi ili onemogući priznanje, ostvarenje ili vršenje od strane žena ljudskih prava i osnovnih sloboda na političkom, ekonomskom, društvenom, kulturnom, građanskom ili drugom polju, bez obzira na njihovo bračno stanje, na osnovu ravnopravnosti muškaraca i žena.

Član 2.

Države članice osuđuju diskriminaciju žena u svim vidovima, saglasne su da provode svim odgovarajućim sredstvima koja im stoje na raspolaganju i bez odgađanja politiku otklanjanja diskriminacije žena i radi toga se obavezuju:

(a) da unesu princip ravnopravnosti muškaraca i žena u svoje nacionalne ustave ili odgovarajuće zakone, ako to već nisu učinile, kao i da osiguraju, zakonskim ili drugim odgovarajućim mjerama, praktičnu primjenu tog principa;

(b) da usvoje odgovarajuće zakonske i druge mjere, uključujući i sankcije kada je potrebno, kojima se zabranjuju svi vidovi diskriminacije žena;

(c) da uvedu pravnu zaštitu prava žena na ravnopravnoj osnovi s muškarcima i da preko nadležnih nacionalnih sudova i drugih javnih institucija osiguraju efikasnu zaštitu žena od svakog postupka kojim se vrši diskriminacija;

(d) da se uzdrže od svakog postupka ili prakse diskriminacije žena i da osiguraju da javni organi i institucije postupaju u skladu sa ovom obavezom;

(e) da preduzmu sve potrebne mjere za otklanjanje diskriminacije žena od bilo kog lica, organizacije ili preduzeća;

(f) da preduzmu sve podesne mjere, uključujući i zakonodavne, radi izmjene ili ukidanja postojećih zakona, propisa, običaja i prakse koji predstavljaju diskriminaciju žena;

(g) da stave van snage sve unutrašnje krivične odredbe kojima se vrši diskriminacija.

Član 11.

1. Države članice preduzimaju sve podesne mjere radi eliminiranja diskriminacije žena u oblasti zapošljavanja kako bi se na osnovi ravnopravnosti muškaraca i žena osigurala jednaka prava, a posebno:

(a) pravo na rad kao neotuđivo pravo svih ljudi;

(b) pravo na jednake mogućnosti zapošljavanja, uključujući i primjenu jednakih kriterija pri izboru kandidata za radno mjesto;

(c) pravo na slobodan izbor profesije i zaposlenja, pravo na unapređenje, sigurnost zaposlenja i sva prava i uvjeti koji proistječu iz rada, kao i pravo na stručno osposobljavanje i prekvalifikaciju, uključujući učenje u privredi, više stručno osposobljavanje i povremeno dodatno osposobljavanje;

(d) pravo na jednaku nagradu uključujući beneficije, kao i na jednak tretman za jednak rad i jednak tretman pri ocjenjivanju kvaliteta rada;

(e) pravo na socijalnu zaštitu, posebno u slučaju odlaska u penziju, nezaposlenosti, bolesti, invalidnosti, starosti i druge nesposobnosti za rad, kao i pravo na plaćeno odsustvo;

(f) pravo na zdravstvenu zaštitu i zaštitu na radu, uključujući i zaštitu bioloških i reproduktivnih funkcija žena.

2. Radi sprečavanja diskriminacije žena zbog stupanja u brak ili materinstva i osiguravanja njihovog stvarnog prava na rad, države članice preduzimaju odgovarajuće mjere radi:

(a) zabrane, pod prijetnjom preduzimanja sankcija, davanja otkaza zbog trudnoće ili porodiljskog odsustva i diskriminacije prilikom otpuštanja s posla zbog bračnog stanja;

(b) uvođenj� plaćenog porodiljskog odsustva ili sličnih socijalnih beneficija, bez gubljenja prava na ranije radno mjesto, primanja po osnovu staža i socijalna primanja;

(c) podsticanja osiguranja potrebnih pomoćnih društvenih službi kako bi se roditeljima omogućilo da usklade porodične obaveze s obavezama na radnom mjestu i učešćem u društvenom životu, posebno podsticanjem osnivanja i razvoja mreže ustanova za brigu o djeci;

(d) osiguranj� posebne zaštite žena za vrijeme trudnoće na onim mjestima za koja je dokazano da su štetna za trudnice.

3. Mjere zakonske zaštite koje se odnose na pitanja obuhvaćena u ovom članu preispituju se periodično, u svjetlu naučnih i tehnoloških saznanja, i prema potrebi revidiraju, ukidaju ili produžuju.

Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima u relevantnom dijelu glasi:

Član 26.

Sva su lica jednaka pred zakonom i imaju pravo bez ikakve diskriminacije na podjednaku zaštitu zakona. U tom smislu, zakon mora da zabranjuje svaku diskriminaciju i da osigura svim licima podjednaku i uspješnu zaštitu protiv svake diskriminacije, naročito u pogledu rase, boje, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog porijekla, imovnog stanja, rođenja ili svakog drugog stanja.

Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Države članice ovog pakta priznaju da:

1. Treba da bude pružena što šira zaštita i pomoć porodici koja je prirodni i osnovni sastavni dio društva, posebno za njeno obrazovanje i za ono vrijeme za koje ona snosi odgovornost za izdržavanje i odgajanje djece o kojima se brine. Na sklapanje braka budući supružnici moraju slobodno pristati.

2. Treba da bude pružena posebna zaštita majkama na razumno vrijeme prije i poslije rođenja djece. Zaposlene majke treba da uživaju, za vrijeme ovog perioda, plaćeno odsustvo ili odsustvo uz odgovarajuća davanja iz socijalnog osiguranja.

3. Treba preduzeti posebne mjere zaštite i pomoći u korist djece i mladih, bez ikakve diskriminacije iz rodbinskih ili drugih razloga. Djeca i omladina moraju da budu zaštićeni od ekonomske i socijalne eksploatacije. Zakonom treba da se zabrani zapošljavanje na poslovima koji su takve prirode da mogu da izlože opasnosti njihov moral ili njihovo zdravlje, da dovedu u opasnost njihov život, ili da naškode njihovom normalnom razvoju. Države treba, isto tako, da utvrde granice starosti ispod kojih je plaćeni rad dječije radne snage zakonom zabranjen i kažnjiv.

Zakon o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 50/08 i 35/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 4.

(Osiguravanje sredstava za plaće)

Sredstva za plaće i naknade zaposlenih u institucijama Bosne i Hercegovine osiguravaju se isključivo iz budžeta.

Član 35.

(Naknada za porodiljsko odsustvo)

Zaposleni u institucijama Bosne i Hercegovine na porodiljskom odsustvu ima pravo na naknadu u skladu s propisima kojima se uređuje ova oblast prema mjestu uplate doprinosa za svakog zaposlenog.

16. Odluka o načinu i postupku ostvarivanja prava na naknadu za porodiljsko odsustvo u institucijama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 58/09) glasi:

Član 1.

(Predmet Odluke)

Ovom odlukom uređuju se način i postupak ostvarivanja prava zaposlenih u institucijama Bosne i Hercegovine na naknadu za porodiljsko odsustvo, u skladu sa članom 35. Zakona o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine i članom 50. stav 1. Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine.

Član 2.

(Visina naknade)

(1) Zaposleni u institucijama Bosne i Hercegovine na porodiljskom odsustvu ima pravo na naknadu u skladu sa propisima koji uređuju ovu oblast prema mjestu uplate doprinosa za svakog zaposlenog u institucijama Bosne i Hercegovine.

(2) U slučajevima kada entitetskim propisima, odnosno propisima Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine nisu bliže uređeni uvjeti, način, postupak i finansiranje prava na naknadu za porodiljsko odsustvo vrše se u visini najniže cijene rada koja je definirana entitetskim općim kolektivnim ugovorima, odnosno općim kolektivnim ugovorom Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine.

Član 3.

(Način dokazivanja porodiljskog odsustva)

(1) Da bi zaposleni ostvario pravo na naknadu za vrijeme porodiljskog odsustva, potrebno je da dostavi izvještaj o trajanju privremene spriječenosti za rad izdat od nadležne zdravstvene ustanove, a kojim se dokazuje da se nalazi na porodiljskom odsustvu.

(2) Zaposleni je dužan dostaviti izvještaj iz stava (1) ovog člana nadležnoj službi budžetskog korisnika najkasnije do početka obračuna plaće za mjesec u kojem je zaposleni bio na porodiljskom odsustvu.

Član 4.

(Obračun i isplata naknade)

Obračun i isplata naknade za porodiljsko odsustvo za zaposlene u institucijama Bosne i Hercegovine vrše se uz mjesečni obračun i isplatu plaća i naknada zaposlenih u institucijama Bosne i Hercegovine na osnovu izvještaja iz člana 3. stav (1) ove odluke i rješenja o porodiljskom odsustvu izdatog od rukovodioca institucije.

Član 5.

(Institucije odgovorne za provođenje Odluke)

Za realizaciju ove odluke zadužuju se institucije Bosne i Hercegovine i Ministarstvo finansija i trezora.

Član 6.

(Stupanje na snagu)

Odluka stupa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u "Službenom glasniku BiH".

V. Dopustivost


17. Pri ispitivanju dopustivosti zahtjeva Ustavni sud je pošao od odredbe člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine.

Član VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud je jedini nadležan da odlučuje o bilo kojem sporu koji se javlja prema ovom ustavu između dvaju entiteta, ili između Bosne i Hercegovine i jednog ili oba entiteta, te između institucija Bosne i Hercegovine, uključujući, ali ne ograničavajući se na to:

- Da li je odluka entiteta da uspostavi poseban paralelan odnos sa susjednom državom u skladu sa ovim ustavom, uključujući i odredbe koje se odnose na suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine.

- Da li je bilo koja odredba ustava ili zakona jednog entiteta u skladu sa ovim ustavom.

Sporove može pokrenuti član Predsjedništva, predsjedavajući Vijeća ministara, predsjedavajući, ili njegov zamjenik, bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine; jedna četvrtina članova/delegata bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine, ili jedna četvrtina članova bilo kojeg doma zakonodavnog organa jednog entiteta.

18. Ustavni sud nalazi da su zahtjev podnijela 23 poslanika Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine i pet poslanika Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, što znači da je zahtjev podnio ovlašteni subjekt u smislu člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 17. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da je predmetni zahtjev dopustiv zato što ga je podnio ovlašteni subjekt, te da ne postoji nijedan formalni razlog iz člana 17. stav 1. Pravila Ustavnog suda zbog kojeg zahtjev nije dopustiv.

VI. Meritum


20. Podnosioci zahtjeva u konkretnom slučaju vide neusaglašenost osporene odredbe i osporene odluke Vijeća ministara sa članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. st. 1. i 2. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Također, smatraju da se navedenom odredbom i osporenom odlukom Vijeća ministara krše i sljedeći međunarodni instrumenti: Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima (1966), Opcioni protokoli (1966. i 1989), Konvencija UN o ukidanju svih oblika diskriminacije žena, Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i Evropska socijalna povelja, te Zakon o zabrani diskriminacije Bosne i Hercegovine.

21. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što su spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

22. Član 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju glasi:

Član 1.

Opća zabrana diskriminacije

1. Uživanje svih prava određenih zakonom osigurat će se bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili drugi status.

2. Nikoga ne smiju diskriminirati javni organi na bilo kojoj osnovi, kako je i navedeno u stavu 1.

23. Ustavni sud podsjeća da član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine osigurava uživanje svih prava i sloboda predviđenih međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine svim licima bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi. Aneks I tačka 7. Ustava BiH navodi listu dodatnih sporazuma o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini. Među tim sporazumima podnosioci zahtjeva su se pozvali na Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, Međunarodni sporazum o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i Konvenciju o ukidanju svih oblika diskriminacije žena. Ovom konvencijom je ustanovljeno da države članice osuđuju svaku diskriminaciju žena pri čemu izraz "diskriminacija žena", prema ovoj konvenciji, označava svaku razliku. Član 11. posebno zabranjuje diskriminaciju žena u oblasti zapošljavanja kako bi se osiguralo pravo na iste mogućnosti zapošljavanja. Dalje, ovom konvencijom države ugovornice su se obavezale da će s ciljem otklanjanja diskriminacije žena u svim vidovima preduzeti sve podesne mjere, uključujući i zakonodavne, radi izmjene ili ukidanja postojećih zakona, propisa, običaja i prakse koji predstavljaju diskriminaciju žena. Ustavni sud neće ispitivati Evropsku socijalnu povelju, jer nije navedena u Aneksu I.

24. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati predmetni zahtjev u odnosu na član II/4. Ustava BiH u vezi sa članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, kao i sa drugim međunarodnim sporazumima. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, diskriminacija nastupa ako se lice ili grupa lica koji se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju i ako ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Belgijski jezički slučaj, presuda od 9. februara 1967. godine, serija A broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno da li je diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana, ili primjene samog zakona (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A broj 25, stav 226). Evropski sud za ljudska prava je primijenio isti pristup pitanju diskriminacije u odnosu na političko učestvovanje u Bosni i Hercegovini u odnosu na član 14. Evropske konvencije i član 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 22. decembra 2009. godine, aplikacije broj 27996/06 i 34836/06).

25. Ustavni sud smatra da je ovaj pristup adekvatan u odnosu na primjenu člana II/4. Ustava BiH i u kombinaciji sa članom 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, članom 10. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i čl. 1, 2. i 11. Konvencije o ukidanju svih oblika diskriminacije žena. U skladu sa tim pristupom, da bi različit tretman bio objektivno i razumno opravdan, moraju biti ispunjena dva uvjeta - princip različitog tretmana se može primijeniti u svrhu postizanja legitimnog cilja i mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između primijenjenih sredstava i cilja čijem ostvarenju se teži.

26. Prvo pitanje na koje Ustavni sud mora odgovoriti jeste da li postoji različiti tretman. Prima facie se ne čini da se ovo desilo u ovom predmetu s obzirom na to da se član 35. koji regulira porodiljsko odsustvo odnosi na sve žene koje rade u državnim institucijama. Međutim, treba navesti da se ova odredba odnosi na mjesto isplate naknada za porodiljsko odsustvo. Također, podnosioci zahtjeva smatraju da su zaposlenice u institucijama Bosne i Hercegovine koje imaju mjesto prebivališta u Federaciji diskriminirane na osnovu mjesta isplate kada je u pitanju uživanje prava na naknade za porodiljsko odsustvo. Naime, podnosioci zahtjeva smatraju da su zaposlenice u institucijama Bosne i Hercegovine sa mjestom prebivališta u Federaciji diskriminirane u odnosu na zaposlenice čije je mjesto prebivališta na teritoriji Republike Srpske, ili sa onima čije je mjesto prebivališta u Federaciji zavisno od kantona u kojem žive.

27. Na taj način osporene odredbe se odnose na entitetsko zakonodavstvo o socijalnoj politici. Dok je u Republici Srpskoj ženama garantirano da će primiti puni iznos plaće, u Federaciji ovo pitanje reguliraju vlasti Federacije, kao i kantona ili čak općina, što rezultira značajnim razlikama s tim da neki kantoni nemaju nikakve isplate naknada (vidi specijalni izvještaj Ombdusmana BiH od 12. maja 2009. godine). Stoga je jasno da član 35. tretira na različit način grupu lica - žene zaposlenice u državnim institucijama - koje se kao zaposlenice državne institucije nalaze u istoj pravnoj situaciji. Prema tome, ovaj različiti tretman mora biti opravdan.

28. Drugo pitanje na koje treba odgovoriti tiče se legimitnog cilja kojem teži osporena odredba. Ustavni sud nalazi da je osporena odredba sadržana u Zakonu o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine i stoga je usmjerena ka garantiranju istih socijalnih prava zaposlenicima iste institucije. Ovaj cilj je jasan u svjetlu člana 4. ovog zakona i korespondira međunarodnim obavezama BiH kao što je to precizno navedeno u okvirnom Zakonu o zabrani diskriminacije BiH ("Službeni glasnik BiH" broj 59/09). Ustavni sud mora razmotriti da li se različit tretman može opravdati raspodjelom odgovornosti između države i entitet�. Naime, pitanje socijalne politike potpada pod nadležnost entitet�, a ne države. U tom pogledu Ustavni sud smatra da ekskluzivna nadležnost entitet� ne uzima u obzir činjenicu da porodiljsko odsustvo nije samo pitanje socijalne politike nego i ljudskih prava i njihove zaštite.

29. Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud podsjeća da se porodiljsko odsustvo naročito odnosi na prava žena da ne budu diskriminirane i da uživaju adekvatne uvjete rada, pravo na zdravlje, pravo na privatni i porodični život, te prava djece. Stoga se u izvještaju Bosne i Hercegovine od januara 2004. godine Komisiji koja ima zadatak da nadgleda primjenu Konvencije o ukidanju svih oblika diskriminacije žena navodi: Prema važećim zakonima iz oblasti rada u Bosni i Hercegovini, zabranjena je svaka vrsta diskriminacije po osnovu prava na rad i zapošljavanje. Bosna i Hercegovina je potpisnica više od 66 konvencija iz oblasti rada (MOR) tako da je u proteklom periodu donijela nove zakone koje je uskladila, u najvećem dijelu, sa konvencijama MOR-a. U novo zakonodavstvo su ugrađeni međunarodni radni standardi koji osiguravaju potpunu jednakost svih lica na radu i u pristupu zapošljavanju, zabranjuje se svaki vid diskriminacije i utvrđuju se prava koja su ekonomski i finansijski održiva s obzirom na stanje privrede Bosne i Hercegovine. Sve beneficije po osnovu rada jednake su za žene i muškarce (tačka 157). Međutim, ovi navodi nisu ispunjeni u potpunosti, jer isti izvještaj navodi: Za vrijeme trudnoće, porođaja i njege djeteta žena ima pravo na porodiljsko odsustvo u trajanju od jedne godine. Za vrijeme korištenja porodiljskog odsustva zaposlenica ima pravo na naknadu plaće, u RS u visini prosjeka posljednje isplaćene tri plaće a u FBiH prema propisima kantona, u čemu ima razlike u visini isplata (tačka 186).

30. Dalje, Ustavni sud podsjeća da su prijašnje naknade za porodiljsko odsustvo bile vezane za zdravstvenu zaštitu i socijalno osiguranje. Agencija za osiguranje u Bosni i Hercegovini je nadležna da uskladi ovaj dio zakonodavne aktivnosti entitet� kako bi se ispunili uvjeti za integraciju u Evropsku uniju. Obaveza da se ispune zahtjevi za integraciju u Evropsku uniju postoji, također, u pogledu naknada za porodiljsko odsustvo. Naime, cilj Zakona o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine je stvaranje uvjeta za rad bez diskriminacije u smislu člana II/4. Ustava BiH u vezi sa članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Također, spomenuti zakon mora poštivati polje prava na slobodu kretanja lica u skladu sa Uredbom Vijeća Evropske ekonomske zajednice (EEZ broj 1408/71 od 14. juna 1971. godine) o primjeni programa socijalnog osiguranja na zaposlena lica, samostalno zaposlena lica i članove njihovih porodica koji se kreću unutar Zajednice. Ustavni sud podsjeća na svoju Odluku broj U 68/02 od 25. juna 2004. godine u kojoj je navedeno da je materijalni sadržaj jedinstvenog tržišta (član I/4. Ustava Bosne i Hercegovine) jasno definirao Evropski sud pravde, dajući evropskim zemljama smjernice u ustavnopravnom razvoju ovog važnog aspekta (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 68/02 od 25. juna 2004. godine, stav 41, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 38/04). Stoga, jedinstveno tržište koje tumači Evropski sud pravde ima interpretativnu moć za ustavnopravni princip jedinstvenog tržišta iz člana I/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Prema tom principu, naknade kao što je porodiljsko odsustvo za zaposlenice u državnim institucijama ne bi trebale zavisiti od mjesta prebivališta lica s obzirom na to da ideja o jedinstvenom tržištu podrazumijeva da država treba da učini jednako privlačnim prilike za zapošljavanje svim građanima Bosne i Hercegovine, bez obzira na granice entitet�, entitetsko državljanstvo ili mjesto prebivališta. Podržavajući sheme koje osigurava osporena odredba, država je učinila privlačnijim prilike za zapošljavanje unutar državnih institucija onim građanima koji žive u entitetu koji nudi veće naknade. Dalje, pravo na slobodu kretanja lica zajedno sa drugim slobodama koje su sadržane u principu jedinstvenog tržišta potpada pod princip prava na nediskriminaciju.

31. S obzirom na to da naknada za porodiljsko odsustvo proizlazi iz radnog odnosa u toj instituciji, a ne iz mjesta prebivališta, razlika koju nameće osporena odredba u skladu sa mjestom isplate nije adekvatan način da se postigne najviši nivo ljudskih prava. Ustavni sud smatra da nadležnost entitet� da reguliraju socijalnu politiku nije adekvatna cilju koji se teži postići u socijalnoj zaštiti i jednakoj naknadi. Stoga se mora uzeti u obzir da te zaposlenice rade u državnim institucijama, a ne u entitetskim institucijama i da, u skladu sa članom 4. Zakona o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine, sredstva za plaće i naknade zaposlenih u institucijama Bosne i Hercegovine osiguravaju se isključivo iz budžeta.
Prema tome, država i entitet imaju zajedničku obavezu ne samo da osiguraju najviši nivo zaštite ljudskih prava nego i da garantiraju jednaku implementaciju ovih prava. Prema navodima Odbora CEDAW (Odbor Konvencije o ukidanju svih oblika diskriminacije žena: "15. Odbor izražava zabrinutost da usvajanje Zakona o jednakosti spolova još uvijek nije doveo do usklađivanja, kako se to zahtijeva, postojećeg zakonodavstva sa ovim zakonom iako je veći broj izmjena i dopuna formuliran. 16. Odbor preporučuje državi da ubrza proces usklađivanja zakona kako bi ispunila obaveze iz Zakona o jednakosti spolova (član 30. stav 2), te, u skladu sa svim članovima Konvencije, pokrene procedure za efikasnu implementaciju i provođenje tih zakona."

32. Slijedeći navedeno, Ustavni sud smatra da osporena odredba ne teži zakonitom cilju.

33. Treće, Ustavni sud mora odgovoriti na pitanje proporcionalosti. U vezi sa ovim principom, Ustavni sud primjećuje da se isti cilj (osiguravanje socijalne zaštite i jednakih naknada za porodiljsko odsustvo) može postići na drugi način, a ne samo striktnim oslanjanjem na lokalne propise. Zakon o zabrani diskriminacije obavezuje sve nadležne vlasti u državi i entitetima da usklade sve propise kako bi se stvorili uvjeti bez diskriminacije u političkom, ekonomskom i socijalnom životu u Bosni i Hercegovini. Ustavni sud ne vidi razlog zašto državne institucije nisu u stanju da, u skladu sa svojim finansijskim mogućnostima, direktno isplate naknade zaposlenicama, kako bi izbjegli bilo kakav diskriminatorski tretman, s obzirom na to da je država obavezna da finansira, između ostalog, isplate zaposlenicima institucija u BiH i da predmetna isplata nema utjecaja na bilo koje druge dodatne beneficije koje zaposlenicima daju entiteti.

34. Dalje, Ustavni sud ističe da, iako Bosna i Hercegovina ima kompleksnu ustavnu strukturu (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 5-98, stav 13) bez kvalificiranja njenog ustavnopravnog poretka, u federalnim državama na nivou Evrope nema sheme naknada za porodiljsko odsustvo koja je slična ovoj. U svim federalnim državama (npr., Austrija, Njemačka, Švajcarska i Rusija) porodiljsko odsustvo je jednako za sve zaposlenike, bez obzira na mjesto prebivališta. Jedini izuzetak je Švajcarska u kojoj zaposlenici koji žive u Kantonu Ženev� imaju dvije dodatne sedmice porodiljskog odsustva u odnosu na druge kantone. Međutim, federalna vlada je postavila minimum standarda koje moraju ispuniti svi kantoni, osiguravajući pri tome da nema velikih razlika između zaposlenika. Ovaj primjer je tipičan za ideju da dodatna prava mogu biti na raspolaganju na lokalnom nivou sve dok minimum standarda garantira federalna vlada (uporedi, U 3/08, st. 73. i dalje). S druge strane, Ustavni sud poštuje specifičnost ustavnog poretka Bosne i Hercegovine. Međutim, zajednički ustavni standardi kompleksnih država - posebno na evropskom nivou - moraju se uzeti u obzir a odstupanja se mogu desiti jedino kada postoji dovoljno opravdanje. U ovom predmetu Ustavni sud ne nalazi razlog za odstupanja od zajedničkih evropskih standarda.

35. Stoga, Ustavni sud smatra da osporena odredba nije proporcionalna cilju kojem se teži Zakonom o plaćama i naknadama u institucijama BiH. S obzirom na razlike u naknadama u Republici Srpskoj i Federaciji, pogotovo u kantonima gdje nema nikakvih naknada za porodiljsko odsustvo, osporena odredba sadrži diskriminaciju koja je sama po sebi disproporcionalna i čiji intenzitet raste zbog različitosti propisa u Federaciji.

36. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je član 35. Zakona o plaćama i naknadama u institucijama u Bosni i Hercegovini diskriminatoran i suprotan članu II/4. Ustava BiH u vezi sa članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, čl. 1, 2. i 11. Konvencije UN o ukidanju svih oblika diskriminacije žena, kao i članu 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i članu 10. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.

37. Razmatrajući predmetni zahtjev u odnosu na osporenu odluku Vijeća ministara, Ustavni sud je ustanovio da je članom 1. navedene odluke propisano da se njome uređuju način i postupak ostvarivanja prava zaposlenih u institucijama Bosne i Hercegovine na naknadu za porodiljsko odsustvo u skladu sa članom 35. Zakona o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine i članom 50. stav 1. Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine. Dakle, proizlazi da je navedena odluka Vijeća ministara donesena i na osnovu osporene odredbe Zakona o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine. S obzirom na to da je u prethodnim tačkama ove odluke Ustavni sud zaključio da je osporena odredba Zakona o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine diskriminirajuća, te da je suprotna članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, proizlazi da je prestankom važenja osporene zakonske odredbe prestao pravni osnov za donošenje osporene odluke Vijeća ministara.

VII. Zaključak


38. Ustavni sud smatra da je osporena odredba člana 35. Zakona o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine suprotna članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, čl. 1, 2. i 11. Konvencije UN o ukidanju svih oblika diskriminacije žena, kao i članu 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i članu 10. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, jer dovodi do različitog tretmana zaposlenica u institucijama Bosne i Hercegovine, a za takvo razlikovanje Ustavni sud nije našao razumno i objektivno opravdanje, zbog čega je diskriminirajuća. Kao posljedica navedenog, Ustavni sud zaključuje da je prestao pravni osnov za donošenje osporene odluke Vijeća ministara, jer je donesena na osnovu osporene odredbe Zakona o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine.

39. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 63. st. 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!