Službeni glasnik BiH, broj 80/13

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2803/11, rješavajući apelaciju Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 17. septembra 2013. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Odbija se kao neosnovana apelacija Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske podnesena protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 011032 10 Rev od 26. aprila 2011. godine, broj 77 0 P 011075 10 Rev od 19. aprila 2011. godine, broj 77 0 P 011087 11 Rev od 8. juna 2011. godine, broj 77 0 P 011167 11 Rev od 8. juna 2011. godine, broj 77 0 P 011079 10 Rev od 8. juna 2011. godine i broj 77 0 P 011069 11 Rev od 8. juna 2011. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE I. Uvod


1. Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske (u daljnjem tekstu: apelant) sa sjedištem u Banjoj Luci, kojeg zastupa zakonski zastupnik, Pravobranilaštvo Republike Srpske-Sjedište zamjenika Prijedor, podnijelo je u periodu od 11. do 18. jula 2011. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 77 0 P 011032 10 Rev od 26. aprila 2011. godine, broj 77 0 P 011075 10 Rev od 19. aprila 2011. godine, broj 77 0 P 011087 11 Rev od 8. juna 2011. godine, broj 77 0 P 011167 11 Rev od 8. juna 2011. godine, broj 77 0 P 011079 10 Rev od 8. juna 2011. godine i broj 77 0 P 011069 11 Rev od 8. juna 2011. godine.

2. Apelacije su registrirane pod brojevima AP 2803/11, AP 2806/11, AP 2864/11, AP 2890/11, AP 2950/11 i AP 2951/11.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, u predmetu broj AP 2803/11 od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) i Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), te od Ž.T. (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 3. jula 2013. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Vrhovni sud, Okružni sud i Osnovni sud su odgovor dostavili 8. jula 2013. godine, a tužilac 11. jula 2013. godine.

5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 8. augusta 2013. godine.

6. S obzirom na to da se apelacije registrirane pod brojem AP 2803/11, AP 2806/11, AP 2864/11, AP 2890/11, AP 2950/11 i AP 2951/11 tiču iste činjenične i pravne osnove, Ustavni sud je, u skladu s članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, odlučio da spoji svih šest predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2803/11.

III. Činjenično stanje


7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

8. Osnovni sud u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je, odlučujući o tužbenim zahtjevima tužitelja Ž.T., D.K., M.G., Ž.B., S.V. i R.V. (u daljnjem tekstu: tužitelji) protiv apelanta, radi zaštite prava iz radnog odnosa, donio presude broj 77 0 P 011032 09 P od 7. aprila 2010. godine, broj 77 0 P 011075 09 P od 17. maja 2010. godine, broj 77 0 P 011087 09 P od 17. maja 2010. godine, broj 77 0 P 011167 09 P od 12. maja 2010. godine, broj 77 0 P 011079 09 P od 15. juna 2010. godine i broj 77 0 P 011069 09 P od 12. maja 2010. godine, s različitim odlučenjima, kojima je u cijelosti usvajao, odnosno odbijao tužbene zahtjeve tužitelja kojim su tražili da im se isplati razlika plaće za označene periode i u označenim novčanim iznosima. Tužioci su tvrdili da apelant prilikom obračuna plaće ne vrši uvećanje plaće po osnovu staža osiguranja, i to 0,5% za svaku godinu staža osiguranja, već uvećanje vrši po osnovu radnog staža, i to 0,5% za svaku godinu efektivnog radnog staža.

9. U obrazloženjima presuda Osnovni sud je, između ostalog, naveo da su predmet sporova u konkretnim slučajevima zahtjevi tužitelja za isplatu razlika plaće za vremenski period od 1. januara 2008. godine do 31. januara 2009. godine, a razlike se odnose na uvećanje plaće po osnovu staža osiguranja, i to staža osiguranja s uvećanim trajanjem. Nadalje, istaknuto je da nije sporno da su tužitelji zaposleni kod apelanta kao policajci u različitim policijskim stanicama i da im se zbog posebnih uvjeta rada i prirode poslova koje obavljaju za svakih 12 mjeseci efektivnog staža računa 16 mjeseci, u smislu odredbe člana 66. Zakona o unutrašnjim poslovima. Također, konstatirano je da nije sporno da apelant za tužitelje uplaćuje doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje u skladu s članom 21. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu Zakon o PIO), a da od 1. januara 2008. godine, pri obračunu plaće tužiteljima, uvećanje osnovne plaće ne vrši po osnovu staža osiguranja s uvećanim trajanjem, već im osnovnu plaću uvećava za 0,5 % za svaku godinu radnog staža. Prema navedenom, u pojedinim predmetima prvostepeni sud je naveo da je, polazeći od navedenih nespornih činjenica, zaključio da se u staž osiguranja po osnovu kojeg se uvećava osnovna plaća u smislu Zakona o platama zaposlenih u Ministarstvu unutrašnjih poslova, kazneno-popravnim ustanovama i sudskoj policiji (u daljnjem tekstu: Zakon o platama), uračunava i staž s uvećanim trajanjem, a ne samo efektivni radni staž, te da je stoga, s pozivom na relevantne odredbe Zakona o platama, Zakona o unutrašnjim poslovima i Zakona o PIO, usvojio tužbene zahtjeve u cijelosti. S druge strane, u pojedinim predmetima Osnovni sud je istakao da je, polazeći od navedenih nespornih činjenica, našao da su tužbeni zahtjevi tužitelja neosnovani.

10. Odlučujući o žalbama apelanta i tužitelja protiv prvostepenih presuda, Okružni sud je, u zavisnosti od presuđenja prvostepenog suda, donio presude broj 77 0 P 011032 10 Gz od 30. septembra 2010. godine, broj 77 0 P 011075 10 Gz od 31. augusta 2010. godine, broj 77 0 P 011087 10 Gz od 14. septembra 2010. godine, broj 77 0 P 011167 10 Gz od 28. oktobra 2010. godine, broj 77 0 P 011079 10 Gz od 29. septembra 2010. godine i broj 77 0 P 011069 10 Gz od 28. decembra 2010. godine, kojima je usvajao apelantove žalbe i preinačavao prvostepene presude tako što je odbijao tužbene zahtjeve tužitelja, odnosno potvrđivao u cijelosti prvostepene presude.

11. Okružni sud je u obrazloženjima presuda, između ostalog, naveo da su apelantove žalbe osnovane, odnosno da su tužbeni zahtjevi tužitelja neosnovani, jer je shodno relevantnim zakonskim odredbama staž osiguranja jednak efektivnom radu, te se prilikom obračuna plaće u minuli rad ne može uračunati staž s uvećanim trajanjem, već samo efektivni radni staž. Isto tako, drugostepeni sud je ukazao na to da odredba člana 41. Zakona o PIO ne regulira način obračuna i visinu plaće već je vezana za postupak utvrđivanja postojanja uvjeta za ostvarivanje penzije, pa da na temelju tog propisa tužitelji ne mogu ostvariti pravo na uvećanu plaću po osnovu minulog rada.

12. Vrhovni sud je, odlučujući o revizijama koje su tužitelji izjavili protiv drugostepenih presuda, donio presude broj 77 0 P 011032 10 Rev od 26. aprila 2011. godine, broj 77 0 P 011075 10 Rev od 19. aprila 2011. godine, broj 77 0 P 011087 11 Rev od 8. juna 2011. godine, broj 77 0 P 011167 11 Rev od 8. juna 2011. godine, broj 77 0 P 011079 10 Rev od 8. juna 2011. godine i broj 77 0 P 011069 11 Rev od 8. juna 2011. godine kojima je revizije tužilaca djelimično usvajao i preinačavao presude Okružnog suda, na način pobliže preciziran u izrekama osporenih presuda.

13. U obrazloženjima presuda Vrhovni sud je, između ostalog, konstatirao da se prema odredbi člana 5. stav 3. Zakona o platama, osnovna plaća uvećava po osnovu staža osiguranja za 0,5 % za svaku godinu staža osiguranja, dok je odredbama st. 1. i 2. istog člana određena osnovna plaća zaposlenih, ali nije definirano šta se podrazumijeva pod pojmom "staž osiguranja". Naime, istaknuto je da je to propisano odredbama Zakona o PIO, te da je, zbog toga, za pravilnu odluku u konkretnim slučajevima, pored Zakona o platama, mjerodavna i primjena relevantnih odredbi Zakona o PIO. Prema navedenom, Vrhovni sud je ukazao na to da se, prema odredbi člana 27. Zakona o PIO, u staž osiguranja računa vrijeme koje je osiguranik proveo poslije navršene 15. godine u obaveznom i dobrovoljnom osiguranju, u skladu s čl. 11. do 15. i 17. tog zakona, kao i staž koji je dokupljen u skladu s članom 43. tog zakona. Također, istaknuto je da su daljnjim odredbama tog zakona (čl. 28. do 40) regulirana pitanja u vezi s računanjem staža osiguranja u različitim situacijama, pa i uvjeti i način računanja staža osiguranja s uvećanim trajanjem (čl. 35. i 36. navedenog zakona), dok je odredbom člana 41. Zakona o PIO propisano da se staž osiguranja, u smislu čl. 27. do 36. tog zakona, računa osiguraniku za vrijeme za koje je plaćen doprinos za penzijsko i invalidsko osiguranje.

14. Isto tako, Vrhovni sud je naveo da u konkretnim slučajevima nije sporno da su tužitelji po osnovu radnog odnosa obavezno osigurani na penzijsko i invalidsko osiguranje, u smislu člana 11. stav 2. tačka 1. Zakona o PIO, da obavljaju poslove za koje se, prema odredbi člana 66. Zakona o unutrašnjim poslovima, za svakih 12 mjeseci efektivnog staža računa 16 mjeseci i da apelant za tužitelje vrši uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje u skladu s članom 21. stav 2. Zakona o PIO, što i jeste njegova zakonska obaveza. Dakle, Vrhovni sud je konstatirao da tužitelji po osnovu rada ostvaruju staž osiguranja koji se računa s uvećanim trajanjem za vrijeme koje je efektivno proveo na radu, u skladu s članom 39. Zakona o PIO, a ne staž osiguranja u smislu člana 29. tog zakona, kako to pogrešno smatraju nižestepeni sudovi, odnosno drugostepeni sud. Prema tome, istaknuto je da se zbog navedenih razloga plaća tužitelja, na osnovu člana 5. stav 3. Zakona o platama, treba uvećavati za 0,5 % za svaku godinu ostvarenog staža osiguranja, računajući taj staž s uvećanim trajanjem za sporni period u kojem su tužitelji obavljali poslove iz člana 66. Zakona o unutrašnjim poslovima. Na kraju, navedeno je da je tačna apelantova tvrdnja da ostvareni staž osiguranja s uvećanim trajanjem ulazi u penzijski staž osiguranika, tj. tužitelja, ali da to nije relevantno za odluku u konkretnim slučajevima. Konačno, Vrhovni sud je konstatirao da iz navedenog proizlazi da su nižestepeni sudovi, odnosno drugostepeni sud, pogrešno primijenili materijalno pravo na štetu tužitelja kada su njihove tužbene zahtjeve odbili kao neosnovane.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije


15. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama Vrhovnog suda povrijeđeno "pravo na pravično suđenje zbog neujednačene primjene prava kako od strane osnovnih, tako i okružnih sudova i Vrhovnog suda". Apelant ističe da je pogrešan stav Vrhovnog suda da tužiocima pripada pravo na uvećanu plaću po osnovu staža osiguranja koji, kao policijski službenici, ostvaruju u uvećanom trajanju. Apelant smatra da se u tumačenju pojma staž osiguranja iz Zakona o platama ne može primijeniti Zakon o PIO jer je, po njegovom mišljenju, staž osiguranja širi pojam od radnog staža, te da je staž osiguranja relevantan samo u pogledu plaćanja doprinosa i priznavanja penzijskog staža. Dalje, apelant ukazuje da je članom 2. Zakona o platama propisano da se plaće zaposlenih sastoje od plaće za redovan rad uvećane za naknadu za minuli rad, a što, po njegovom mišljenju, upućuje na zaključak da je akcent na efektivnom radu a ne na stažu osiguranja. U prilog tvrdnje da se može govoriti o uvećanju plaće samo po osnovu rada, apelant ukazuje i na Zakon o radu koji regulira da radnik ima pravo na uvećanu plaću, pored ostalog, po osnovu radnog staža. Apelant dalje smatra da je pogrešan i stav Vrhovnog suda da u konkretnim sporovima nije bilo relevantno da staž osiguranja s uvećanim trajanjem ulazi u penzijski staž, jer iz navedenog, po njegovom mišljenju, upravo proizlazi da Zakon o PIO ne regulira minuli rad i lična primanja. Najzad, po apelantovom mišljenju, potvrda za navedeno je i član 29. Zakona o PIO koji regulira da se u staž osiguranja računa svo radno vrijeme provedeno u radnom odnosu s punim radnim vremenom. Dalje, u prilog tvrdnji o povredi prava na pravično suđenje apelant je ukazao i da je u istoj pravnoj stvari i on izjavljivao više revizija kao i tužioci, te da je Vrhovni sud po njima različito postupao. U vezi s tim ukazuje na rješenja Vrhovnog sud broj 77 0 p 011063 10 Rev od 14. septembra 2010. godine i broj 77 0 P 011038 10 Rev od 21. septembra 2010. godine kojim su revizije odbačene, te da je jedan od sudija iz vijeća koja su donijela ova rješenja učestvovao i u vijeću koje je donosilo osporene presude. Apelant navodi i da je različito postupanje bilo prisutno i pred osnovnim i okružnim sudovima u istoj pravnoj stvari te da, kako tvrdi, postoji 45 odluka okružnih sudova u njegovu korist i 35 odluka u korist tužilaca.

b) Odgovor na apelaciju


16. Vrhovni sud je u odgovoru na navode iz apelacije u vezi s apelantovom tvrdnjom da je različito postupao povodom istog pravnog pitanja istakao da su odluke na koje je apelant ukazao u apelaciji kao dokaz različitog postupanja procesne odluke kojima se nije odlučivalo o meritumu spora, pa se ne može govoriti o različitom postupanju ovog suda. Zatim, ukazano je da je Ustavni sud u svojoj Odluci broj AP 5584/10 od 29. jula 2011. godine ukazao da je Vrhovni sud 7. februara 2011. godine, primjenom člana 19. stav 1. Pravilnika o unutrašnjem sudskom poslovanju, izrazio pravni stav u vezi s problematikom staža osiguranja s uvećanim trajanjem, a da su odluke koje se osporavaju apelacijom identične s izraženim stavom i svim odlukama ovog suda donesenim nakon tog stava.

17. Okružni sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da u svemu ostaje kod razloga i obrazloženja iz svoje odluke.

18. Osnovni sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da u konkretnom slučaju treba primijeniti član 2. i član 5. stav 3. Zakona o platama ali da je, pošto navedene odredbe ne određuju pojam staža osiguranja, potrebno primijeniti Zakon o PIO, kako je i navedeno u odluci ovog suda i potvrđeno od Vrhovnog suda.

19. Tužilac je u odgovoru na apelaciju istakao da je o istom činjeničnom i pravnom pitanju Ustavni sud već odlučivao u svojoj Odluci broj AP 5584/10 od 29. januara 2011. godine, da iz navoda iz apelacije ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje, te je predložio da se apelacija odbaci kao nedopuštena.

V. Relevantni propisi


20. Zakon o platama zaposlenih u Ministarstvu unutrašnjih poslova, kazneno-popravnim ustanovama i sudskoj policiji ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 118/07, 116/09 i 1/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.


Plate zaposlenih iz člana 1. ovog zakona sastoje se od osnovne plate za redovan rad uvećane za naknadu za minuli rad i poreza i doprinosa koji se uplaćuju za plate.

Član 5.


(1) Osnovna plata obračunava se mjesečno za puno radno vrijeme prema radnom mjestu na koje je lice raspoređeno i odgovarajućoj platnoj grupi.

(2) Osnovna plata iz stava (1) ovog člana obračunava se tako što se cijena rada kao izraz vrijednosti za najjednostavniji rad pomnoži sa koeficijentima iz čl. 10, 11, 12, 13, 14, 15. i 16. ovog zakona.

(3) Osnovna plata iz stava (2) ovog člana uvećava se po osnovu staža osiguranja za 0,5 % za svaku godinu staža osiguranja.

Član 25.


U slučaju da je materija koja je predmet ovog zakona na drugačiji način uređena zakonima i drugim opštim aktima, primjenjivaće se odredbe ovog zakona.

21. Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju Republike Srpske - Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 106/05, 20/07, 33/08, 1/09, 71/09, 106/09 i 118/09) relevantne odredbe glase:

Član 21. st. 1. i 2.


Osnovice i stopa za obračun doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje utvrđuju se zakonom.

Stopa doprinosa iz stava 1. ovog člana za osiguranike koji rade na radnim mjestima, odnosno poslovima na kojima se staž osiguranja računa sa uvećanim trajanjem uvećava se srazmjerno stepenu uvećanja staža.

Član 29.


U staž osiguranja računa se sve vrijeme provedeno u radnom odnosu sa punim radnim vremenom.

Kao vrijeme provedeno u radnom odnosu sa punim radnim vremenom podrazumijeva se i vrijeme koje je osiguranik proveo u radnom odnosu sa skraćenim radnim vremenom, ako je radno vrijeme, u smislu propisa o radnim odnosima, izjednačeno sa punim radnim vremenom.

Član 36.


Staž osiguranja sa uvećanim trajanjem računa se i osiguraniku koji radi na naročito teškim i po zdravlje štetnim radnim mjestima, ili u određenim djelatnostima na naročito teškim poslovima i na poslovima na kojima poslije navršenja određenih godina života osiguranik ne može uspješno da obavlja svoju profesionalnu djelatnost.

Stepen uvećanja staža osiguranja iz stava 1. ovog člana zavisi od težine štetnosti rada, odnosno prirode posla i može iznositi najviše do 50%.

Odredba stava 1. ovog člana će se primjenjivati od 29. decembra 2003. godine.

Član 39.


Osiguranicima iz članova 35. i 36. ovog zakona, staž osiguranja računa se sa uvećanim trajanjem, samo za vrijeme koje su efektivno proveli na radu.

Kao vrijeme efektivno provedeno na radu, smatra se i vrijeme koje je osiguranik proveo na godišnjem odmoru i plaćenom odsustvu do 36 radnih dana u toku jedne kalendarske godine, u skladu sa Zakonom.

Član 41.


Staž osiguranja u smislu čl. 27. do 36. ovog zakona računa se osiguraniku, za vrijeme za koje je plaćen doprinos za penzijsko i invalidsko osiguranje.

22. Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik RS" br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07 i 29/10) u relevantnom dijelu glasi:

Član 237.
(…)

Revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog djela pravosnažne presude ne prelazi 10.000 konvertibilnih maraka.

Izuzetno Vrhovni sud Republike Srpske može dozvoliti reviziju u svim predmetima ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.

VI. Dopustivost


23. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom su presude Vrhovnog suda broj 77 0 P 011032 10 Rev od 26. aprila 2011. godine, broj 77 0 P 011075 10 Rev od 19. aprila 2011. godine, broj 77 0 P 011087 11 Rev od 8. juna 2011. godine, broj 77 0 P 011167 11 Rev od 8. juna 2011. godine, broj 77 0 P 011079 10 Rev od 8. juna 2011. godine i broj 77 0 P 011069 11 Rev od 8. juna 2011. godine je protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporene presude apelant je primio u periodu od 12. maja 2011. godine do 21. juna 2011. godine, a apelacije su podnesene u periodu od 11. jula 2011. godine do 19. jula 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nisu očigledno (prima facie) neosnovane, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.

VI. Meritum


27. Apelant pobija navedene presude Vrhovnog suda tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na pravično suđenje


28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

29. U suštini iz apelantovih navoda proizlazi kako smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te da je zbog različite prakse redovnih sudova u, kako tvrdi, istom činjeničnom i pravnom pitanju, doveden u pitanje princip pravne sigurnosti kao segment prava na pravično suđenje.

30. U vezi s apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava Ustavni sud najprije ukazuje na svoju Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 5584/10 od 29. januara 2011. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba). Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je ukazao da je (…) članom 5. stav 3. Zakona o platama eksplicitno propisano: "Osnovna plata iz stava (2) ovog člana uvećava se po osnovu staža osiguranja za 0,5 % za svaku godinu staža osiguranja", a članom 25. je propisano: "U slučaju da je materija koja je predmet ovog zakona na drugačiji način uređena zakonima i drugim opštim aktima, primjenjivaće se odredbe ovog zakona". Iz navedenih odredbi člana 25. Zakona o platama nedvosmisleno je vidljivo da je predmetni zakon lex specialis u odnosu na sve ostale zakone kojima se uređuju pitanja vezana za isplatu i obračun plata. Poredeći ovaj zakon sa ostalim zakonima koji reguliraju pitanja obračuna plate za druge kategorije zaposlenih (uprava, prosvjeta, kultura i sl.), Ustavni sud zapaža da je tim drugim propisima ova materija regulirana na drugačiji način budući da je u tim propisima, što ih u bitnom razlikuje od Zakona o platama, propisano da se iznos uvećanja plate po osnovu radnog staža od 0,5% vrši za svaku navršenu godinu radnog staža a ne staža osiguranja. S obzirom na navedeno, te na odredbe kojim je regulirano da će se Zakon o platama primijeniti u svim pitanjima vezanim za način obračuna i isplate plate licima koja platu primaju na osnovu tog zakona (prema članu 1. tog zakona, to su: ovlaštena službena lica, državni službenici i druga zaposlena lica u MUP-u, kazneno-popravnim ustanovama i Sudskoj policiji Republike Srpske), za Ustavni sud je nesporno da je namjera zakonodavca, odnosno ratio legis samog zakona, bila da status ovih lica s aspekta isplate plate, upravo s obzirom na specifičnost poslova koje obavljaju, bude reguliran na drugačiji način u odnosu na druga lica čiji je status reguliran drugim propisima" (tačka 37). Dalje, u citiranoj odluci je ukazano i da (…) pojam staža osiguranja predstavlja vremenski period (koji ne mora biti neprekidan) za koji su plaćeni doprinosi iz PIO-a. U staž osiguranja se ubraja i radni staž sa uvećanim trajanjem koji se naziva beneficirani staž kod kojeg se zbog posebnih uvjeta pod kojima radnik radi radniku umjesto 12 mjeseci priznaje 16 mjeseci staža osiguranja. Nasuprot tome, penzijski staž je širi pojam i obuhvata već spomenuti staž osiguranja, ali i poseban staž koji predstavlja vrijeme koje je lice provelo van osiguranja (nisu plaćani doprinosi za penzijsko i invalidsko osiguranje), ali koje mu se zbog posebnih okolnosti kojima je bilo izloženo i koje su predviđene zakonom priznaje u penzijski staž prilikom ostvarivanja prava iz PIO-a (npr., vrijeme provedeno u oružanim snagama za vrijeme rata, rođenje trećeg ili više djece i sl.) i koji se ne računa u staž osiguranja. Dakle, beneficirani staž kao staž osiguranja s uvećanim trajanjem je zakonska kategorija koja podrazumijeva obavezu poslodavca da prilikom obračuna plate, u okviru minulog rada, uzima u obzir i taj staž i uveća iznos plate za 0,5% za svaku godinu staža osiguranja a ne za svaku godinu efektivnog radnog staža, kako su to protumačili redovni sudovi koji su odbili tužbene zahtjeve apelanata. Također je za Ustavni sud neupitno da takav rad ne predstavlja rad preko punog radnog vremena (napomena: u smislu člana 29. Zakona o PIO), kako su zaključili okružni sudovi (tačka 38).

31. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporenih presuda Vrhovnog suda proizilazi da je zauzeo stav da članom 5. Zakona o platama nije definirano šta se smatra stažom osiguranja, pa da je u tom smislu mjerodavna primjena Zakona o PIO. Nadalje, Vrhovni sud je zauzeo stav da su tužioci po osnovu rada ostvarivali staž osiguranja s uvećanim trajanjem za vrijeme koje je efektivno provedeno na radu u skladu sa članom 39. Zakona o PIO, a ne članom 29. Zakona o PIO kako je to pogrešno tumačio Okružni sud. Na temelju navedenog Vrhovni sud je i zaključio da tužiocima, u smislu člana 5. stav 3. Zakona o platama, plaća treba biti uvećana za 0,5% za svaku godinu ostvarenog staža osiguranja.

32. Imajući u vidu citirane stavove Ustavnog suda iz Odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 5584/10 od 29. januara 2011. godine, kao i razloge i obrazloženja na kojima je Vrhovni sud zasnovao primjenu materijalnog prava a koji, po ocijeni Ustavnog suda, ne ostavljaju utisak proizvoljnosti, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava neosnovani.

33. Zatim, apelant tvrdi da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno i zbog činjenice da su redovni sudovi, a posebno Vrhovni sud, raspravljajući isto činjenično i pravno pitanje, donosili različite odluke. Prema navedenom, u suštini proizlazi da apelant smatra da je povrijeđen princip pravne sigurnosti kao segment prav ana pravično suđenje.

34. U vezi s ovim dijelom navoda Ustavni sud podsjeća da je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 1076/09 od 26. januara 2012. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba), slijedeći praksu Evropskog suda, zauzeo stav da princip pravne sigurnosti predstavlja segment prava na pravično suđenje. Zatim, u navedenoj odluci je zaključeno da je ovaj princip povrijeđen u situaciji kada iz istog suda, koji je pri tom i sud posljednje instance za odlučivanje u određenom pitanju, u slučajevima koji se zasnivaju na istom ili sličnom činjeničnom i pravnom osnovu dolaze proturječne odluke u kojim su izostali obrazloženja i razlozi iz kojih bi bilo vidljivo zašto je sud odstupio od ranije prakse, a pri tom ne postoji mehanizam koji bi osigurao konzistentnost u odlučivanju (tačka 37).

35. Ustavni sud ukazuje i da je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 1527/10 od 25. aprila 2013. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) ukazao da se pri ocjeni predstavljaju li suprotne odluke domaćih sudova, koji su pri tom i sudovi posljednje instance za odlučivanje o određenom pitanju, povredu prava na pravično suđenje razvijeni sljedeći kriteriji: postoje li "očigledne i dugoročne razlike" u praksi suda, je li pred domaćim sudovima osiguran mehanizam za prevazilaženje nesaglasnosti, i ako postoji, u kojem obimu (stav 25). Rukovodeći se ovim kriterijima u citiranoj odluci je zaključeno da ne postoji povreda prava na pravično suđenje, pored ostalog, u situaciji kada se, u okolnostima konkretnog slučaja, ne može zaključiti da donošenje dvije različite odluke o istom činjeničnom i pravnom pitanju upućuje na postojanje "očiglednih i dugoročnih razlike" u praksi suda, a pri tom u domaćem pravnom sistemu postoji mehanizam u obimu koji omogućava prevazilaženje razlika (stav 32).

36. Najzad, Ustavni sud ukazuje da je u naprijed citiranoj Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 5584/10 ukazao da: (…) u konkretnoj oblasti sudovi na teritoriji Republike Srpske donose različite odluke (u konkretnim slučajevima Osnovni sud i Okružni sud u Doboju su donijeli negativne odluke povodom tužbenih zahtjeva apelanata, dok je Okružni sud u Bijeljini donio pozitivne odluke, što je vidljivo iz odluke koju su apelanti priložili uz apelacije (Presuda Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 011223 10 Gž od 21. aprila 2010. godine), tako da je praksa neujednačena i time su dovedeni u neravnopravan položaj zaposlenici iz ove kategorije (policijski službenici) u različitim dijelovima Republike Srpske kao jednog istog nivoa vlasti u Bosni i Hercegovini. Navedenim postupanjem sudova je, također, stvorena i pravna nesigurnost u ovoj vrsti radnih sporova. Osim toga, iz dokumentacije dostavljene uz apelacije proizlazi da je i sam Vrhovni sud Republike Srpske izrazio pravni stav (koji ima upućujući karakter shodno članu 19. stav 1. Pravilnika o unutrašnjem sudskom poslovanju, objavljen u "Službenom glasniku BiH" broj 57/08) da "zaposlenim koji ostvaruju pravo na platu primjenom odredaba Zakona o platama zaposlenih u Ministarstvu unutrašnjih poslova, kazneno-popravnim ustanovama i sudskoj policiji ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 118/07, 116/09 i 1/11), a koji rade na radnim mjestima, odnosno poslovima za koje se staž osiguranja računa sa uvećanim trajanjem, osnovna plata se uvećava u skladu sa odredbom člana 5. stav 3. tog zakona za svaku godinu staža osiguranja računajući staž osiguranja sa uvećanim trajanjem, ukoliko je u smislu odredbe člana 41. u vezi sa članom 21. stav 2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 106/05, 20/07, 113/07, 33/08, 1/09, 71/09 i 118/09) doprinos za penzijsko i invalidsko osiguranje uplaćen srazmjerno stepenu uvećanja staža (vidi Pravno shvatanje Građansko-upravnog odjeljenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-CYK-10-000 365 zauzeto na sjednici od 7. februara 2011. godine koje je dostavljeno svim sudovima na teritoriji RS)", koji u konkretnim slučajevima redovni sudovi nisu ispoštovali (tačka 40).

37. U konkretnom slučaju apelant u prilog tvrdnje o različitoj praksi sudova, a posebno Vrhovnog suda, ukazuje na dva rješenja Vrhovnog suda kojim je revizija u istom činjeničnom i pravnom pitanju odbačena kao nedopuštena. Ustavni sud najprije primjećuje da se radi o procesnim odlukama, odnosno da u ovim slučajevima Vrhovni sud nije odlučivao o meritumu spora. Zatim, Ustavni sud primjećuje da su oba rješenja na koja apelant ukazuje donijeta 2010. godine, tj. prije nego što je Vrhovni sud zauzeo pravno obavezujući stav koji je zastupao i u presudama koje su predmet osporavanja u konkretnom slučaju. Najzad, apelant ne navodi i u tom smislu ne nudi niti jedan dokaz da je u periodu donošenja osporenih presuda Vrhovni sud odstupio od svog stava na koji je ukazano u citiranoj Odluci Ustavnog suda broj AP 5584/10.

38. Ustavni sud podsjeća da zahtjevi pravne sigurnosti i zaštita legitimnog povjerenja javnosti ne daju pravo na stabilnu (nepromjenjivu) sudsku praksu (vidi Evropski sud, Unédic protiv Francuske, aplikacija broj 20153/04, stav 74, od 18. decembra 2008. godine). Razvoj sudske prakse nije sam po sebi suprotan efektivnom administriranju pravde, jer propust da se održi dinamičan i evolutivan pristup može dovesti u pitanje ometanje reformi ili poboljšanja (vidi Evropski sud, Atanasovski protiv "Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije" broj 36815/03, stav 38, 14. januar 2010. godine).

39. U okolnostima konkretnog slučaja Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud, imajući u vidu različitu praksu nižestepenih sudova, zauzeo stav u argumentovanom i obrazloženom Pravnom shvatanju koji je dosljedno slijedio i u osporenim presudama. Zatim, Ustavni sud primjećuje da nižestepeni sudovi ovaj stav, iako im je dostavljen, nisu slijedili. U tom smislu, odlučujući o revizijama Vrhovni sud ih je i dopuštao shodno članu 237. stav 3. ZPP-a, upravo ukazujući da postoje različita pravna shvatanja nižestepenih sudova u primjeni relevantnih odredbi materijalnog prava. Prema navedenom, činjenica da su u dva slučaja koja su pokretala identično činjenično i pravno pitanje revizije odbačene, u okolnostima konkretnog slučaja, a suprotno aplelantovim tvrdnjama, ne predstavljaju različitu praksu o istom ili sličnom činjeničnom i pravnom pitanju koja dovodi u pitanje princip pravne sigurnosti kao segment prava na pravično suđenje. Naime, Vrhovni sud je, kao sud posljednje instance, promijenio svoj stav zauzimanjem Pravnog shvatanja, ovaj stav je dosljedno i slijedio i kroz institut revizije, dozvoljavajući je u svim predmetima u kojim je pokretano isto pravno pitanje, dosljedno ga primjenjivao i tako osigurao prevazilaženje razlika u tumačenju i primjeni materijalnog prava koje su bile prisutne pred nižestepenim sudovima. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi i u ovom dijelu neosnovani.

40. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine neosnovani.

VIII. Zaključak


41. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada je redovni sud dao jasne i obrazložene razloge na temelju kojih je primijenio relevantne odredbe materijalnog prava koji ne ostavljaju utisak proizvoljnosti, te kada redovni sud, kao sud posljednje instance, primjenu prava temelji na dosljednoj primjeni stava koji je zauzeo, kroz mehanizam kojim je osigurano prevazilaženje razlika u tumačenju i primjeni relevantnog materijalnog prava.

42. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!