Službeni glasnik BiH, broj 51/16

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj U 7/15, rješavajući zahtjev Safeta Softića, drugog zamjenika predsjedavajućeg Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. alineja b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Margarita Caca-Nikolovska, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Constance Grewe, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 26. maja 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovan zahtjev Safeta Softića, drugog zamjenika predsjedavajućeg Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, za ocjenu ustavnosti prve rečenice člana 7. stav 1. Ustava Republike Srpske u dijelu koji glasi: "jezik bošnjačkog naroda".

Utvrđuje se da je prva rečenica člana 7. stav 1. Ustava Republike Srpske u dijelu koji glasi: "jezik bošnjačkog naroda" u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Safet Softić, drugi zamjenik predsjedavajućeg Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: podnosilac zahtjeva), podnio je 9. septembra 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zahtjev za ocjenu ustavnosti prve rečenice člana 7. stav 1. Ustava Republike Srpske u dijelu koji glasi: "jezik bošnjačkog naroda".

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. stav (2) Pravila Ustavnog suda, od Narodne skupštine Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Narodna skupština) zatraženo je 17. septembra 2015. godine da dostavi odgovor na zahtjev.

3. Narodna skupština je dostavila odgovor na zahtjev 9. novembra 2015. godine.

III. Zahtjev

a) Navodi iz zahtjeva

4. Podnosilac zahtjeva smatra da osporeni član 7. stav 1. prva rečenica Ustava Republike Srpske u dijelu "jezik bošnjačkog naroda" nije u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustav BiH). Na početku izlaganja podnosilac zahtjeva naglašava da se zahtjev za ocjenu ustavnosti bavi ustavnim pravom na jezik, koje uključuje i pravo kolektiviteta da zove svoj jezik onako kako želi i da ga upotrebljava na način na koji to propisuje međunarodno i ustavno pravo. Posebno je istaknuto da se "ne radi o pokretanju bilo kakvog pitanja u vezi sa sadržajem jezika, njegove sličnosti ili usporedbe sa drugim službenim jezicima u Bosni i Hercegovini, opravdanosti postojanja tri jezika itd., a što su, prije svega, pitanja za lingvističke nauke, te van interesa ovog konkretnog zahtjeva".

5. Neustavnost prve rečenice člana 7. stav 1. Ustava Republike Srpske u dijelu kojim se propisuje da su u Republici Srpskoj službeni jezici: "(...) jezik bošnjačkog naroda" podnosilac zahtjeva vidi u pet aspekata:

a) Nameće bošnjačkom narodu naziv jezika i uskraćuje mu se pravo na imenovanje vlastitog jezika kao inherentnog prava na jezik, a što je sastavni dio vitalnog nacionalnog interesa konstitutivnog naroda

6. Podnosilac zahtjeva ističe da posljednja, deseta rečenica Preambule Ustava BiH propisuje načelo konstitutivnosti naroda koje sadrži niz pojedinačnih kolektivnih prava konstitutivnih naroda. U samom Ustavu BiH, kako dalje navodi podnosilac zahtjeva, nije propisano da je jezik dio načela konstitutivnosti naroda, ali da pravo na jezik predstavlja sastavni dio načela konstitutivnosti naroda i da proizlazi explicite iz odredaba ustavâ entitetâ. Također, ne radi se o individualnom, već o kolektivnom pravu na jezik kao dijelu vitalnog nacionalnog interesa svakog konstitutivnog naroda u smislu člana IV/3.f) Ustava BiH, te se u kontekstu navedenog podnosilac zahtjeva poziva na Odluku Ustavnog suda broj U 10/05. Podnosilac zahtjeva konstatira da se "Konvencija za regionalne jezike i jezike nacionalnih manjina" ne primjenjuje na konstitutivne narode (U 10/05), ali smatra da je neprihvatljiv zaključak da se pristup pravu kolektiviteta na jezik ne primjenjuje i na konstitutivne narode s obzirom na to da bi država morala uzimati u obzir potrebe i želje konstitutivnih naroda koji koriste svoje jezike. Naglašava da se u konkretnom slučaju radi o jeziku kolektiviteta koji u Republici Srpskoj predstavlja faktičku manjinu, te se poziva na Odluku Ustavnog suda broj U 5/98-III od 1. jula 2000. godine (tač. 58. i 59, koje u cijelosti citira).

7. Podnosilac zahtjeva dalje ističe da kada se koristi izraz "pravo na jezik", to pravo podrazumijeva i pravo kolektiviteta da svom jeziku dâ određeno ime, a ne da mu ime nameću drugi. Pravo na naziv jezika, kako tvrdi podnosilac zahtjeva, predstavlja inherentni element općeg prava na jezik jer pravo na priznanje jezika obuhvaća i pravo na priznanje naziva jezika. Ova veza je dio efektivne zaštite prava na jezik, jer su jezik i njegov naziv izraz kulturnog bogatstva jednog kolektiviteta (član 7. stav 1. alineja 1. "Konvencije za regionalne jezike i jezike nacionalnih manjina").

8. Da bi se izveo zaključak, kako to ističe podnosilac zahtjeva, da je Republika Srpska povrijedila načelo konstitutivnosti naroda tako što je u Ustavu Republike Srpske uvela "jezik bošnjačkog naroda, a ne "jezik bosanskog naroda", podnosilac zahtjeva ukazuje da je, prema popisu stanovništva 1991. godine, bosanskim jezikom kao maternjim govorilo 37,2853 % stanovništva, te da je bosanski jezik činjenica ustavnopravnog sistema i poretka Bosne i Hercegovine i prije trenutno važećeg Ustava BiH. Dalje navodi da je Opći okvirni sporazum za mir u BiH napisan, između ostalog, i na bosanskom jeziku, te citira član XI stav 2. Sporazuma u kojem je navedeno: "Sklopljen u Parizu dana 14. decembra 1995. na bosanskom, hrvatskom, engleskom i srpskom jeziku s tim da je svaki tekst jednako vjerodostojan." Iako ovaj sporazum, kako navodi podnosilac zahtjeva, nije objavljen na službenim jezicima u Bosni i Hercegovini, ova činjenica je nepobitna, a engleska verzija jasno upotrebljava izraz "Bosnian language" tako da ne postoji dilema da li je sklopljen na "bosanskom" ili "bošnjačkom" ili na "jeziku bošnjačkog naroda". Podnosilac zahtjeva se poziva na Odluku Ustavnog suda broj U 32/01, i to na tačku 17. u kojoj je navedeno da: "Ustav BiH, čiji je tekst dat u Aneksu 4 sastavni je dio Sporazuma pa prema tome iz same strukture sporazuma proizilazi da su Aneksi istog karaktera i da tvorcima Aneksa nije bila namjera da dođe do bilo kakvog sukoba", pa zaključuje da je Ustav BiH, kao i ostali aneksi uz Opći okvirni sporazum za mir u BiH kao njegovi dijelovi, pisan, između ostalog, i na "bosanskom jeziku", te polazeći od tumačenja Općeg okvirnog sporazuma i pojedinih aneksa "bosanski jezik" je ustavni jezik u Bosni i Hercegovini i jedan od tri službena jezika. Ovo je obavezujuće za Republiku Srpsku u smislu člana III/3.b) Ustava BiH i entitet nema diskreciono pravo da priznaje druge jezike od onih koji postoje ili da im mijenja nazive. Dalje, podnosilac zahtjeva navodi primjer da su svi državni zakoni na nivou Bosne i Hercegovine objavljeni u "Službenom glasniku BiH" na "bosanskom jeziku" s obzirom na to da u zaglavlju jasno piše: "Izdanje na srpskom, hrvatskom i bosanskom jeziku." Također, navodi da i Ustavni sud u svom radu koristi "bosanski jezik" i kao primjer navodi tačku 10. apelacionog formulara.

9. Narodna skupština je, kako navodi podnosilac zahtjeva, nakon što je "bosanski jezik" faktički i pravno postojao i bio uveden u Opći okvirni sporazum, te nakon što je egzistirao u Federaciji Bosne i Hercegovine (bosanski jezik i hrvatski jezik su bili službeni jezici do ustavnih promjena) sebi dala za pravo da preimenuje taj jezik u "jezik bošnjačkog naroda", a da nije imala bilo kakav legalan ili legitiman osnov. Smatra da je Republika Srpska oduzela i povrijedila kolektivno pravo bošnjačkog naroda da zove svoj maternji i jedan od službenih jezika onako kako taj narod to želi, što je suprotno načelu konstitutivnosti u smislu posljednje, 10. alineje Preambule Ustava BiH.

b) Vrši de facto diskriminaciju bošnjačkog naroda u odnosu na srpski narod jer se u praksi različito pristupa "jeziku srpskog naroda" i "jeziku bošnjačkog naroda" kada je u pitanju njihovo imenovanje

10. Podnosilac zahtjeva, dalje, ističe da vlast u Republici Srpskoj "jezik srpskog naroda" u praksi naziva "srpski", dok se isti takav pristup ne koristi za "jezik bošnjačkog naroda" u smislu da se u praksi koristi izraz "bosanski". Dakle, u praksi postoji različit tretman "jezika srpskog naroda" u odnosu na "jezik bošnjačkog naroda". Kao primjer podnosilac zahtjeva navodi zvaničnu stranicu Vrhovnog suda Republike Srpske koja koristi izraz "srpski jezik". Iz zvanične stranice Republičkog pedagoškog zavoda, kako navodi podnosilac zahtjeva, jasno je da se u Republici Srpskoj uči "srpski jezik", dok "bosanskog jezika" i nema. Potvrda za to je što se u školskim knjižicama upisuje ocjena iz srpskog jezika, a ne iz "jezika srpskog naroda". Dalje ističe da na svim internetskim stranicama javnih organa u Republici Srpskoj nije uopće napisano na kojem jeziku se čita internetska stranica na koji način se pokušava prikriti etablirana praksa "srpskog jezika" za razliku od formalnog i neprirodnog forsiranja u praksi "jezika bošnjačkog naroda". Podnosilac zahtjeva smatra da je ova praksa odraz vrlo "nedemokratskog i politički nekorektnog odnosa prema kolektivnim pravima konstitutivnih naroda u Bosni i Hercegovini". Također navodi da i u mnogobrojnim pravnim aktima vlasti Republike Srpske piše da se radi o "srpskom", a ne o "jeziku srpskog naroda". Kao primjer navodi da se u Banjoj Luci svi dokumenti prevode sa engleskog na "srpski jezik", kao i sa "srpskog jezika" na engleski. U medijima se naglašava da se radi o "srpskom jeziku", a ne "jeziku srpskog naroda".

11. Podnosilac zahtjeva se poziva na Odluku broj U 5/98-III u kojoj je Ustavni sud ukazao da diskriminacija ne postoji samo kada zakon formalno pravi razlike bez opravdanja već i kada "zakonodavstvo i administrativne prakse sa diskriminacijskom namjerom ili efektom" budu usvojeni. Tu je, kako dalje navodi, također rečeno da postoji nekoliko načina diskriminacije koje podnosilac u daljnjem izlaganju citira iz spomenute odluke. Dalje se poziva na opis diskriminacije iz Explanatory Report za DP broj 12 uz Evropsku konvenciju u kojoj je navedeno da diskriminacija postoji ne samo u slučaju tzv. formalne diskriminacije nego kada se država faktički ponaša na diskriminatoran način, kada država svoje diskreciono pravo upotrebljava na diskriminatoran način ili bilo kojim drugim aktom. Iako Ustav Republike Srpske formalno-pravno jednako tretira sva tri naroda, postoji jasna distinkcija u faktičkom tretmanu između "jezika srpskog naroda" i "jezika bošnjačkog naroda", jer se u praksi "jezik srpskog naroda" koristi kao "srpski jezik", što je stvarna volja srpskog naroda. Opisana de facto diskriminacija, kako navodi podnosilac zahtjeva, dešava se samo iz jednog razloga, a to je što "bosanski" jezik podsjeća na državu Bosnu i Hercegovinu, na izraz koji ukazuje na nešto zajedničko, nadnarodno, nadnacionalno i što se konceptualno ne uklapa u politiku Republike Srpske izraženu u izvornoj verziji Ustava Republike Srpske (čl. 1. i 7) prema kojem je Republika Srpska "država srpskog naroda" u kojoj je "srpski" jedini službeni jezik. Ovaj homofobični, etno-nacionalni i diskriminatorni koncept koji negira druge narode i njihova prava, te ih diskriminira u uživanju osnovnih ljudskih prava odavno je proglašen neustavnim i protivnim osnovnim evropskim vrijednostima pluralnih društava. Negiranje kako prava na imenovanje jezika, tako i njegovog postojanja, te diskriminiranje bošnjačkog naroda u odnosu na srpski narod i srpski jezik predstavlja narušavanje načela pluralnog društva u smislu 3. alineje Preambule Ustava BiH, jer ovaj ustavnopravni pojam obuhvaća kulturnu raznovrsnost u što spada i jezik. Podnosilac zahtjeva se ponovo poziva na Odluku broj U 5/98 u kojoj je Ustavni sud u tački 26. dao tumačenje Preambule Ustava BiH, istakavši da služi i kao mjerilo za ustave entiteta.

c) Povreda prava "Ostalih" na maternji jezik kao dio identiteta grupe "Ostalih" koji pripadaju bosanskoj jezičkoj zajednici

12. U daljnjem izlaganju podnosilac zahtjeva daje definiciju maternjeg jezika, navodeći da korištenje maternjeg jezika predstavlja jedan od osnovnih elemenata duhovnosti čovjeka, njegove kulture i tradicije. Ponovo podsjeća da je prilikom popisa stanovništva 1991. godine, prema statističkim podacima, u Bosni i Hercegovini živio veliki broj osoba koje nisu bile pripadnici današnjih konstitutivnih naroda. Misli se na građane koji iz objektivnih ili subjektivnih razloga ne pripadaju bilo kojoj zajednici i kolektivitetu, ili koji se identificiraju kao pripadnici (ne)priznatih nacionalnih manjina, ali ne govore više jezikom koji je službeni u državama u kojim su te nacionalne manjine državotvorni narodi (npr. Jevreji, Poljaci, Austrijanci...). Svi ti "bh" građani su, kako dalje navodi, nakon ponovnog uvođenja bosanskog jezika kao ustavnopravne kategorije ("a što je cenzus iz 1991. godine i pokazao") identificirali bosanski jezik kao maternji jezik. Prema tome "bosanski jezik" fungira dvojako i igra ulogu kako za "Ostale", tako i za bošnjački narod. Vukući paralelu sa konstitutivnim narodima, kako dalje navodi podnosilac zahtjeva, svi pripadnici "Ostalih" koji su identificirali "bosanski jezik" kao svoj maternji predstavljaju posebnu jezičku zajednicu, tj. kolektivitet koji bi morao imati jednaka ustavna prava kao i konstitutivni narod jer su ustavna kategorija iz 10. alineje Ustava BiH, te imaju pravo na jednak tretman bez diskriminacije. Ustavnopravne promjene u Republici Srpskoj kojima je došlo do ukidanja "bosanskog jezika" uzrokovale su nemogućnost da se pripadnici "Ostalih" identificiraju s jednim od službenih jezika u Bosni i Hercegovini u identitetskom smislu. Na taj način ugroženo јe njihovo pravo na privatnost i porodični život u smislu člana 8. Evropske konvencije jer se utječe na depersonalizaciju mladih osoba u identitet. Pored navedenog, podnosilac zahtjeva se poziva na član 27. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt) koji propisuje pravo jezičkih manjina, što pripadnici iz grupe "Ostalih" koji govore bosanski jezik jesu i koji imaju pravo na jezik i njegovo korištenje. U kontekstu navedenog podnosilac zahtjeva se poziva na presude Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine i Zornić protiv Bosne i Hercegovine, tač. 30. i 31, kojima je jasno identificiran zaključak da "Ostali" moraju biti jednaki u uživanju ustavnih prava i sloboda, te da se kolektivna jednakost konstitutivnih naroda ne može ostvariti na račun pripadnika "Ostalih".

13. Podnosilac zahtjeva ukazuje da je pravo izbora maternjeg jezika stvar "vlastitog samoodređenja osobe", te činjenica da se pripadnici "Ostalih" identificiraju sa jednim jezikom koji fungira kao službeni jezik jeste lična stvar svakog čovjeka, a citirana presuda Zornić protiv Bosne i Hercegovine ukazuje da država nema pravo da ulazi u razloge takvog opredjeljenja, jer je to privatna stvar i opredjeljenje koje je zaštićeno članom 8. Evropske konvencije. Podnosilac zahtjeva zaključuje da prva rečenica stava 1. člana 7. Ustava Republike Srpske građanima iz reda "Ostalih" koji govore bosanskim jezikom krši pravo na maternji jezik u smislu sastavnog dijela pojma "Ostali" iz 10. alineje Preambule Ustava BiH, pravo na privatni i porodični život iz člana 8. Evropske konvencije, pravo na upotrebu jezika iz člana 27. Međunarodnog pakta, člana 30. Konvencije o pravima djeteta, "Okvirne konvencije o regionalnim jezicima i jezicima manjina", Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije, kao i "Okvirne konvencije o pravima manjina".

d) Povreda prava na obrazovanje na maternjem jeziku bošnjačkog naroda i "Ostalih" koji pripadaju bosanskoj jezičkoj zajednici

14. U daljnjem izlaganju podnosilac zahtjeva polazi od teze da ustavnopravno načelo konstitutivnosti naroda inkorporira i štiti pravo na maternji jezik, a to pravo obuhvaća i pravo da maternji jezik nazove onako kako ga određena grupa i želi imenovati, i teze da pripadnici "Ostalih" koji govore "bosanski jezik" kao maternji predstavljaju posebnu jezičku zajednicu, kolektivitet koji ima pravo na jezik kao dio svog nacionalnog identiteta na isti način kao i pripadnici konstitutivnih naroda, te postavlja pitanje da li ukidanje "bosanskog jezika" ujedno predstavlja i povredu prava na obrazovanje u smislu člana 2. stav 1. prve rečenice Dopunskog protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuje na sadržinu navedene odredbe prema kojoj pravo na obrazovanje garantira pravo svake individue ne samo na pristup obrazovanju već i na djelotvorno obrazovanje, te citira relevantne presude Evropskog suda. Tako se podnosilac zahtjeva poziva na predmet Kipar protiv Turske (aplikacija broj 25781/94, presuda od 10. maja 2001. godine, st. 277-279) u kome negiranje prava na obrazovanje na maternjem jeziku predstavlja negiranje suštine prava na obrazovanje.

15. Podnosilac zahtjeva smatra da faktor faktičke većine ne daje pravo javnoj vlasti da srpski narod privilegira, te negira drugim konstitutivnim narodima ili "Ostalim" upotrebu maternjeg jezika u sistemu javnog obrazovnog sistema, pozivajući se na Djelimičnu odluku Ustavnog suda broj U 5/98 od 18. augusta 2000. godine (tačka 34) u kojoj se potvrđuje jednako korištenje bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika ne samo u institucijama BiH već i na nivou entiteta i svih njihovih administrativnih jedinica pri zakonodavnim, izvršnim i sudskim vlastima, što podrazumijeva mogućnost korištenja ovih jezika i u obrazovanju. Ukidanjem bosanskog jezika, kako tvrdi podnosilac zahtjeva, djeca i roditelji povratnici u Republiku Srpsku nemaju pravo na obrazovanje, niti pravo da osiguraju svojoj djeci obrazovanje na vlastitom maternjem jeziku. Neprihvatljivo je da se nemogućnost obrazovanja na vlastitom jeziku kompenzira mogućnošću da se djeci bošnjačkog i hrvatskog porijekla, te "Ostalim" koji govore bosanski jezik nudi obrazovanje na bosanskom i hrvatskom na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine. Takva alternativa znači ponovno razdvajanje djece od roditelja ili nemogućnost održivog opstanka bošnjačkih i hrvatskih porodica u Republici Srpskoj nakon povratka poslije rata u prijeratna mjesta življenja.

16. Podnosilac zahtjeva dalje navodi da inherentan element konstitutivnosti triju naroda u Bosni i Hercegovini jeste i nacionalni etnički identitet pripadnika konstitutivnih naroda, što uključuje i pravo na maternji jezik, u konkretnom slučaju bosanski. U kontekstu navedenog podnosilac zahtjeva citira tačku 31. Odluke Ustavnog suda broj U 10/05, te zaključuje da je etno-nacionalni identitet pripadnika konstitutivnih naroda obilježen jezikom zbog čega roditelji u Bosni i Hercegovini imaju pravo da traže od školskog sistema da se njihovo identitetsko opredjeljenje kroz jezik poštuje u javnom sistemu školovanja. Podnosilac zahtjeva iznosi stav iz presude Evropskog suda Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine da "etnicitet vodi porijeklo od ideje o društvenim grupama označenim istom nacionalnošću, religijskim uvjerenjem, zajedničkim jezikom ili kulturnim i tradicionalnim porijeklom i istorijom", što, kako zaključuje podnosilac zahtjeva, znači da pitanja jezika i etniciteta ne mogu biti razdvojena, nego su u potpunosti isprepletena. Osim toga, podnosilac zahtjeva se poziva na presudu Evropskog suda Champan protiv Velike Britanije od 18. januara 2001. godine, aplikacija broj 27238/95, stav 93, u kojoj je Evropski sud naglasio da postoji "međunarodni konsenzus među državama članicama Vijeća Evrope u smislu priznavanja posebnih potreba manjina i obaveze da se zaštiti njihova sigurnost, identitet i način života". Bosna i Hercegovina ima obavezu ne samo da prizna pravo na obrazovanje na maternjem jeziku koje je dio identiteta konstitutivnih naroda u BiH i "Ostalih" već i da afirmira pluralističko društvo. Osporenom odredbom Ustava Republike Srpske jasno se miješa u pravo Bošnjaka i "Ostalih" koji pripadaju bosanskoj jezičkoj zajednici na način da se djeci i roditeljima ne garantira pravo na obrazovanje na maternjem jeziku te se, kako navodi, postavlja pitanje ove opravdanosti.

17. U daljnjem izlaganju podnosilac zahtjeva citira relevantne odredbe Okvirnog zakona o osnovnom i srednjem obrazovanju u BiH ("Službeni glasnik BiH" broj 18/03) kao i odredbe Zakona o osnovnom vaspitanju i obrazovanju ("Službeni glasnik RS" br. 119/08 i 71/09), te zaključuje da negiranje prava bošnjačkog konstitutivnog naroda i pripadnika "Ostalih" koji pripadaju bosanskoj jezičkoj zajednici na školovanje na maternjem jeziku u Republici Srpskoj nije "zakonito" u smislu načela zakonitosti jer je suprotno Ustavu BiH, te nije potrebno ispitivati daljnje aspekte opravdanosti miješanja u pravo na obrazovanje na vlastitom jeziku: javni interes, adekvatnost i proporcionalnost.

e) Povreda načela zabrane diskriminacije građana iz grupe "Ostalih" koji pripadaju bosanskoj jezičkoj zajednici u vezi sa pravom na maternji jezik

18. Podnosilac zahtjeva ukazuje da je objasnio na koji način funkcionira "jezik srpskog naroda" kako formalno-pravno tako i u praksi i da je dokazao da "postoji jaz između jednog i drugog na način da se u praksi jezik srpskog naroda tretira kao "srpski jezik", te da građani koji su pripadnici "Ostalih", a koji govore "bosanski jezik", imaju kolektivno pravo na maternji "bosanski jezik" jer se mogu tretirati kao "jezička zajednica". U trenutku kada je u Republici Srpskoj izbačen "bosanski jezik" u normativnom smislu i u praksi, pripadnici "Ostalih" koji govore bosanskim jezikom izgubili su pravo na maternji jezik kako generalno tako i na području obrazovanja, a koje je zaštićeno članom 2. Dopunskog protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, na koji način je različito tretirana ova grupa građana u odnosu na srpski konstitutivni narod jer im je ovo pravo uskraćeno. Nemogućnost "Ostalih" koji govore "bosanski jezik" da koriste svoj maternji jezik u sistemu obrazovanja, već moraju izabrati jedan od jezika konstitutivnih naroda predstavlja zabranjenu diskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom 2. Dopunskog protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

19. Na kraju, podnosilac zahtjeva zaključuje da je prva rečenica člana 7. stav 1. Ustava Republike Srpske neustavna jer krši:

a) posljednju, 10. alineju Preambule Ustava BiH i njegovo načelo konstitutivnosti bošnjačkog naroda jer tom narodu nameće naziv jezika i uskraćuje mu pravo na imenovanje svog vlastitog jezika kao inherentnog elementa prava na jezik, koje je sastavni element vitalnog nacionalnog interesa konstitutivnog naroda u smislu člana IV/3.f) Ustava BiH;

b) član II/4 Ustava BiH u vezi sa posljednjom, 10. alinejom Preambule Ustava BiH jer predstavlja de facto diskriminaciju bošnjačkog naroda u odnosu na srpski s obzirom na to da vlasti u Republici Srpskoj u praksi različito pristupaju "jeziku srpskog naroda" i "jeziku bošnjačkog naroda" kada je u pitanju njihovo imenovanje;

c) član 3. i posljednju, 10. alineju Preambule Ustava BiH, član 8. Evropske konvencije, član 27. Međunarodnog pakta, član 30. Konvencije o pravima djeteta, "Okvirnu konvenciju o regionalnim jezicima i jezicima manjina", Međunarodnu konvenciju o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije, kao i "Okvirnu konvenciju o pravima manjina" u smislu da se "bh" građanima iz grupe "Ostalih" koji pripadaju bosanskoj jezičkoj zajednici oduzima pravo na maternji jezik kao dio identiteta ove jezičke zajednice;

d) član 2. Dopunskog protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer se bošnjačkom narodu i pripadnicima "Ostalih" koji pripadaju bosanskoj jezičkoj zajednici oduzima pravo na obrazovanje na maternjem jeziku jer pravo na jezik podrazumijeva i pravo na identifikaciju jezika;

e) član 14. Evropske konvencije u vezi sa članom 2. Dopunskog protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer se "bh" građanima iz reda "Ostalih" koji pripadaju bosanskoj jezičkoj zajednici oduzima pravo na obrazovanje na maternjem jeziku u odnosu na srpski konstitutivni narod bez opravdanja, tj. na neustavan način.

20. Također, podnosilac zahtjeva konstatira da bi supremacija Ustava BiH, koja proizlazi iz člana III/3.b) Ustava BiH, bila iluzorna ukoliko bi Republika Srpska ukidala ustavne standarde koji su predviđeni u Ustavu BiH, a jedan od tih standarda je i službeni bosanski jezik u cijeloj i za cijelu Bosnu i Hercegovinu, pored hrvatskog i srpskog, tako da Ustav Republike Srpske u osporenom dijelu krši i član III/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine. Podnosilac zahtjeva je predložio da Ustavni sud proglasi prvu rečenicu člana 7. stav 1. Ustava Republike Srpske u dijelu koji glasi: "jezik bošnjačkog naroda" neustavnom, te naredi Narodnoj skupštini da odmah, najkasnije u roku od tri mjeseca od dana objavljivanja ove odluke u "Službenom glasniku BiH", izvrši izmjenu i dopunu ove norme na način da će Ustav Republike Srpske umjesto riječi "jezik bošnjačkog naroda" garantirati bosanski jezik bez konotacije na "bošnjački narod".

b) Odgovor na zahtjev

21. U odgovoru na zahtjev Narodna skupština je navela da podnosilac zahtjeva neosnovano ističe i predviđa da je ustavno pravo na upotrebu jezika i pisma garantirano članom 34. stav 1, u vezi sa članom 49. stav 5. Ustava Republike Srpske. Naime članom 70, koji je dopunjen Amandmanom LXXVII na Ustav Republike Srpske, definirano je kao vitalni nacionalni interes konstitutivnih naroda i pravo na upotrebu jezika, a Amandmanom LXXXII na Ustav Republike Srpske osigurana je zaštita vitalnih nacionalnih interesa konstitutivnih naroda putem Vijeća naroda Narodne skupštine Republike Srpske i Vijeća za zaštitu vitalnog interesa pri Ustavnom sudu Republike Srpske.

22. Narodna skupština je ukazala da je, u skladu s odredbom člana III/3.b) Ustava BiH, kao i Odlukom Ustavnog suda broj U 5/98, koja se odnosi na konstitutivnost naroda, Amandmanom LXXI na član 7. stav 1. i Amandmanom XLIV na član 1. Ustava BiH izvršila usklađivanje sa Ustavom BiH. Tako je utvrđeno da su konstitutivni narodi u Republici Srpskoj Srbi, Bošnjaci, Hrvati kojima se zajedno sa Ostalim i građanima garantira ravnopravnost bez diskriminacije po bilo kom osnovu ili statusu, te je utvrđeno da su službeni jezici i jezici konstitutivnih naroda: jezik srpskog, jezik bošnjačkog i jezik hrvatskog naroda u vezi s čim je i Venecijanska komisija dala pozitivno mišljenje. S obzirom na navedeno, Narodna skupština je zaključila da tvrdnja podnosioca zahtjeva da je prva rečenica člana 7. Ustava Republike Srpske u dijelu kojim se propisuje da se u Republici Srpskoj govori kao jedan od tri jezika "jezik bošnjačkog naroda" neustavna jer nameće bošnjačkom narodu naziv jezika, koji je sastavni dio vitalnog nacionalnog interesa konstitutivnog naroda, netačna.

23. Kriteriji iz zahtjeva, kako dalje navodi Narodna skupština, nisu pravno, naučno i stručno osnovani.

24. Definicija službenih jezika u Ustavu Republike Srpske ("Službeni jezici u Republici Srpskoj su: jezik srpskog naroda, jezik bošnjačkog naroda i jezik hrvatskog naroda") ne nameće nijednom narodu ime jezika, nego opisno ukazuje na to da su tri "jezika" nerazdvojno povezana s trima konstitutivnim narodima. Lingvistika kao nauka, a posebno leksikologija (nauka o značenju riječi), neki pojam definira na dva načina: opisno i leksički (terminom), kao primjer navodi kada se kaže "francuski jezik" isti sadržaj se izražava i opisno kao "jezik francuskog naroda". U Ustavu Republike Srpske data je opisna definicija triju jezika, pa tako "jezik srpskog naroda" jednako je " jezik kojim govori srpski narod", "jezik bošnjačkog naroda jednako je "jezik kojim govori bošnjački narod" ili terminološki iskazano jednako je "bošnjački jezik" i "jezik hrvatskog naroda" jednako je "jezik kojim govori hrvatski narod" ili terminološki iskazano jednako je "hrvatski jezik". Definicijom se, kako dalje navodi Narodna skupština, na isti način opisno određuje suština sva tri jezika - da su to jezici svakog od naroda, nikom se ne nameće naziv jezika, nego se konstatira činjenica "da svako ima pravo na svoj jezik" i uvodi univerzalno naučno načelo da se ime jezika "izvodi iz imena naroda" jer se tako pokazuje da se taj jezik odnosi na taj narod budući da je jezik identitetski kriterij naroda.

25. Što se tiče "prava na imenovanje vlastitog jezika po vlastitoj volji i želji", Narodna skupština ističe da naučna istraživanja devet međunarodnih dokumenata (u odgovoru na zahtjev taksativno nabrojana), u kojima se pominje i jezičko pravo, pokazuju da se u svim tim dokumentima govori isključivo o jezičkim pravima pojedinaca i pripadnika nacionalnih manjina, a nigdje se ne spominju jezička prava naroda niti država, niti se propisuje pravo naroda da svoj jezik nazove svojim imenom. Ne postoji niti je propisano pravo da bilo koji, pa ni bošnjački narod, svoj maternji jezik naziva onako kako to želi, te je neosnovana tvrdnja podnosioca zahtjeva da pravo na ime jezika po želji i način upotrebe tog jezika "propisuje međunarodno i ustavno pravo". U prilog navedenoj tvrdnji Narodna skupština se pozvala na istraživanje koje je proveo u svom radu Miloš Kovačević, te je citiran i stav lingviste Midhata Riđanovića o navedenom pitanju.

26. Upravo na isti način kako je Srbima i Hrvatima u Ustavu Republike Srpske omogućeno pravo na svjetski jedino naučno poznato pravo imenovanja jezika, odnosno veze imena naroda i jezika, tako je omogućeno i bošnjačkom narodu. Definicija jezika odražava načelo veze imena jezika i imena naroda iz čega proizlazi neosnovanost primjedbe podnosioca zahtjeva (da se vrši diskriminacija bošnjačkog naroda u odnosu na srpski narod jer organi vlasti u Republici Srpskoj različito pristupaju "jeziku srpskog naroda" i "jeziku bošnjačkog naroda" kada je u pitanju njihovo imenovanje) s obzirom da organi vlasti Republike Srpske omogućavaju da se na potpuno ravnopravan i isti način uspostavlja opisna i leksička definicija jezika za sva tri konstitutivna naroda, koja važi za sve jezike u svijetu.

27. Jezičko rješenje u Ustavu Republike Srpske nije, kako tvrdi podnosilac zahtjeva, rješenje legalnih organa i institucija Republike Srpske, nego je nametnuto Amandmanom LXXI o jeziku i pismu tadašnjeg visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu kojim je zamijenjena ranija ustavna norma o jeziku koju je predložila Narodna skupština Republike Srpske upravo da bi se izbjegle nejasnoće oko termina "bosanski jezik" i da bi se sva tri naroda stavila u isti položaj - priznanje njihovih jezika i posredne veze imena njihovog jezika sa njihovim nacionalnim imenima.

28. Podnosilac zahtjeva, kako se dalje navodi u odgovoru, obrazlaže kršenje prava na jezik i obrazovanje na svom jeziku "pripadnika Ostalih" koji pripadaju "bosanskoj jezičkoj zajednici", a nigdje ne objašnjava šta se podrazumijeva pod "bosanskom jezičkom zajednicom", da li je to zajednica triju jezika ili zajednica formirana na osnovu bosanskog kao zemaljskog jezika. Navodi podnosioca zahtjeva da se u konkretnom slučaju ne radi o pokretanju bilo kakvog pitanja u vezi sa sadržajem jezika, njegovim sličnostima i usporedbama sa drugim službenim jezicima u Bosni i Hercegovini, opravdanosti postojanja tri jezika, a što su pitanja za lingvističke nauke "je u kontradiktornosti sa u zahtjevu pomenutom 'Evropskom konvencijom za regionalne jezike i jezike nacionalnih manjina', odnosno Evropskom poveljom o regionalnim ili manjinskim jezicima (u daljnjem tekstu: Evropska povelja) jer se u Povelji navodi šta se može smatrati jezikom manjina u koje svakako spadaju jezici 'Ostalih' u Bosni i Hercegovini". Narodna skupština u daljnjem tekstu odgovora na zahtjev citira član 2. Zakona o zaštiti prava pripadnika nacionalnih manjina ("Službeni glasnik RS" broj 2/05), te član 3. Zakona o zaštiti prava nacionalnih manjina ("Službeni glasnik BiH" broj 12/03) kojima je definiran pojam nacionalne manjine. Također je citiran član 11. Zakona o zaštiti prava nacionalnih manjina, te član 1. Evropske povelje koji daje definiciju regionalnih ili manjinskih jezika. "Bosanski jezik" kao manjinski ne postoji jer nijedna manjina u Bosni i Hercegovini nije do sada kvalificirala taj jezik ili podnijela nadležnim institucijama Republike Srpske zahtjev za njihovo priznavanje kao manjinskog jezika, te je "čudna konstatacija podnosioca zahtjeva da 'Ostali' identifikuju 'bosanski jezik kao maternji jezik' i da se tada 'ne misli da ti građani biraju jedan od maternjih jezika kojima govore pripadnici konstitutivnih naroda i koji su službeni već se misli na vlastiti maternji jezik'". Iz navedene definicije manjinskih jezika u Strazburškoj povelji jasno je da to nije moguće jer bi takav jezik morao biti različit od triju jezika konstitutivnih naroda Bosne i Hercegovine, te je pozivanje podnosioca zahtjeva na "Ostale" u ovom zahtjevu više plod domišljanja nego činjenično utemeljenih tvrdnji podnosioca zahtjeva.

29. Navode iz zahtjeva da se neprihvaćanjem naziva "bosanski jezik" i Bošnjacima i "Ostalim" uskraćuje "pravo na obrazovanje na maternjem jeziku", Narodna skupština smatra netačnim i apsurdnim, te se poziva na stav bošnjačkih lingvista (imena i prezimena navedena u odgovoru) da se bosanski jezik prema kriterijima identiteta jezika ne može smatrati različitim u odnosu na srpski, odnosno da su srpski i bosanski samo različita imena "lingvistički" istog jezika. Također ukazuje da se Evropska konvencija za regionalne jezike i jezike nacionalnih manjina kao i član 27. Međunarodnog pakta odnose na regionalne ili manjinske jezike država članica, a ne na jezike konstitutivnih naroda, te smatra da je pogrešan stav podnosioca zahtjeva da se primjenjuju i na konstitutivne narode.

30. Narodna skupština je naglasila da je izvršeno usklađivanje Ustava Republike Srpske sa Ustavom BiH i Evropskom konvencijom u pogledu prava bošnjačkog naroda na jezik kao i konstitutivnost naroda BiH, a što je potvrdila i Venecijanska komisija. Također je u odgovoru istaknuto da neupotreba termina "bosanski jezik" ne znači negiranje prava na obrazovanje na maternjem jeziku, kako se tvrdi u zahtjevu, jer se to pravo ostvaruje i kada se jezik naziva "bošnjački" ili "srpski" ili "hrvatski" ili pak "bosanski". Neupotreba simboličkog nacionalnog ili državnog naziva jezika ne znači "negiranje mogućnosti korištenja i upotrebe jezika". Narodna skupština postavlja pitanje da li znači da se Amerikancima negira mogućnost korištenja jezika ili obrazovanja na maternjem jeziku zato što se jezik koji upotrebljavaju ne zove američki nego engleski. Republika Srpska, kako se dalje ističe, svim Bošnjacima garantira pravo na maternji jezik u školama i kada se jezik naziva "bošnjački", a ne "bosanski" jer se time ništa ne mijenja u nastavnom planu, programu i sadržaju nastavnog predmeta tog jezika.

31. Narodna skupština navodi da je neosnovana tvrdnja da je sporno–ime jezika "bosansko" zato što ga ne prihvaća Republika Srpska jer im (Bošnjacima) nije onemogućeno da "jezik bošnjačkog naroda" zovu bosanski koji je po imenu naroda bošnjački. Kao primjer gdje jedan narod nije upotrebljavao ime koji je za svoj jezik izabrao drugi narod navodi Srbe i Bošnjake koji "jezik slovenačkog naroda" ne zovu "slovenski", kako ga zovu Slovenci, nego "slovenački". Isto je sa "jezikom bošnjačkog naroda" koji u srpskom jeziku prema tvorbenim pravilima može biti samo "bošnjački jezik".

32. Podnosilac zahtjeva, kako se dalje ističe u odgovoru na zahtjev, neargumentirano i tendenciozno navodi da se opisana diskriminacija dešava samo iz jednog razloga, a to je što "bosanski" jezik podsjeća na državu Bosnu i Hercegovinu, na izraz koji ukazuje na nešto zajedničko, nacionalno i što se konceptualno ne uklapa u politiku Republike Srpske. Suština problema oko "bosanskog jezika" je, kako navodi Narodna skupština, u "nadnarodnom, nadnacionalnom" karakteru "bosanskog jezika" čime se ugrožava ravnopravnost, pa i opstanak srpskog naroda i srpskog jezika u Bosni i Hercegovini. U vezi sa pozivanjem podnosioca zahtjeva na Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini u kome je navedeno da je: "Potpisan u Parizu na dan 14. decembar 1995. godine na bosanskom, hrvatskom, engleskom i srpskom jeziku s tim što je svaki tekst podjednako autentičan...", Narodna skupština ukazuje da potpisnici Sporazuma nisu nacionalni nego državni (republički) predstavnici, da nisu potpisali u ime Hrvata, Srba i Muslimana, nego u ime Republike Hrvatske, Republike Bosne i Hercegovine i Savezne republike Jugoslavije, pa se postavlja pitanje da li to znači da je svaki od jezika omeđen granicama njegovog potpisnika. Znači li to da potpis Alije Izetbegovića na "bosanskom jeziku" podrazumijeva da je Bosna i Hercegovina republika samo "bosanskog jezika". Podneseni zahtjev, kao dalje konstatira Narodna skupština, upravo implicira da Bosna i Hercegovina treba da bude republika samo "bosanskog" jezika" sa čime se Srbi u Republici Srpskoj nikada ne mogu složiti.

33. Narodna skupština smatra neprihvatljivim i navode o povredi Preambule Ustava BiH jer u domaćoj pravnoj teoriji ne postoji jedinstven stav o njezinoj pravnoj prirodi, da li je sastavni dio Ustava BiH i da li ima normativno-pravno obavezujući karakter.

34. Narodna skupština dalje ukazuje da je u neusaglašenosti pojmova "Bošnjak" i "bosanski jezik" prepoznatljiva tendencija unitarizacije i centralizacije vlasti na nivou Bosne i Hercegovine i dominacije većinskog naroda i njegovog jezika. Ponovo ističe da prema tvorbenim pravilima srpskog jezika od "srpski narod" izvodi se ekvivalentan naziv "srpski jezik", od "hrvatski narod" izvodi se naziv "hrvatski jezik", a od "bošnjački narod" moguće je jedino izvesti "bošnjački jezik", dok bi naziv "bosanski jezik" odgovarao terminu nepostojećeg bosanskog naroda. Dakle, kako zaključuje Narodna skupština, ime jezika je identično imenu nacije čiji je on proizvod i može da se zove po narodu koji ga govori, a ne po državi. Smatra da je neosnovano i nepravilno da se "jezik bošnjačkog naroda" zamijeni riječima koje garantiraju bosanski jezik bez konotacije na "bošnjački narod" jer bi to predstavljalo poistovjećivanje pojmova nacije i državljanstva. U konkretnom ustavno-sudskom sporu, kako se dalje navodi, termin nacija se odnosi na Bošnjake, ali termin državljani Bosne i Hercegovine, osim njih, predstavljaju Hrvati, Srbi, Jevreji i Romi, a svi oni su po državljanstvu bosanskohercegovački državljani koji govore svojim (nacionalnim) jezikom i zato je ispravno reći "bošnjački jezik" jer je nacionalni jezik samo Bošnjaka, a ne svih ostalih, pa ni pripadnika "Ostalih".

35. Vođen činjenicom da ne želi biti "dijaspora", bošnjački narod nameće stav da su oni po nacionalnom određenju "Bosanci" i da im je maternji jezik "bosanski", što je pokazatelj da prihvaćanje naziva "bosanski jezik" ugrožava pravo srpskog naroda, dovodi se u pitanje opstanak ne samo srpskog jezika nego i srpskog naroda u Bosni i Hercegovini. Zahtjev podnosioca zahtjeva da se u Ustavu Republike Srpske zamijeni "jezik bošnjačkog naroda" tako što će se "garantovati bosanski jezik bez konotacije na bošnjački narod" znači da podnosilac zahtjeva želi da "bosanski jezik" nije samo jezik Bošnjaka, već i Srba, Hrvata u Bosni i Hercegovini. Narodna skupština smatra da je neprihvatljivo da "bosanski jezik" predstavlja širi pojam od "bošnjačkog naroda", da se on ne vezuje samo za jezik Bošnjaka nego za "jezik Bosne i Hercegovine" tako da svojim sadržajem "pokriva" sve konstitutivne narode u Bosni i Hercegovini i da u svijesti priziva "Bosanca" kao integrativni nacionalni pojam. U suodnosu tri naziva za jezik, jednog zemaljskog "bosanskog" i dva nacionalna "srpski" i "hrvatski" bosanski je nužno nadređen i kao "zemaljski jezik" podrazumijeva kao svoje podređene pojmove nacionalne nazive jezika. Ako bi se u Republici Srpskoj prihvatio bosanski jezik, prema mišljenju Narodne skupštine, diskriminiran bi bio srpski narod i njegov jezik jer bi bosanski jezik bio nadređen srpskom, a ne ravnopravan. Srpski jezik bi bio samo nacionalna varijanta bosanskog kao "zemaljskog jezika", te srpski narod ne može prihvatiti naziv "bosanski jezik" jer se ne odnosi na "jezik bošnjačkog naroda" nego na jezik svih stanovnika Bosne i Hercegovine. Uvođenje termina "bosanski jezik", kako zaključuje Narodna skupština, značilo bi prvi korak ka negiranju ravnopravnosti Srba i srpskog jezika sa Bošnjacima i bosanskim jezikom u Republici Srpskoj, ali i u Bosni i Hercegovini. Narodna skupština je na kraju predložila da se zahtjev za ocjenu ustavnosti člana 7. stav 1. prva rečenica Ustava Republike Srpske u dijelu koji se tiče riječi "jezik bošnjačkog naroda" odbije kao neosnovan.

IV. Relevantni propisi

36. Ustav Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Preambula

Oslanjajući se na poštovanje ljudskog dostojanstva, slobode i jednakosti

[...]

Ubijeđeni da demokratski organi vlasti i pravične procedure najbolje stvaraju miroljubive odnose unutar pluralističkog društva,

[...]

Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi (u zajednici s ostalima), i građani Bosne i Hercegovine ovim utvrđuju Ustav Bosne i Hercegovine:

Član II/1.

Ljudska prava i osnovne slobode

1. Ljudska prava

Bosna i Hercegovina i oba entiteta će osigurati najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda. U tu svrhu postoji Komisija za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu, kao što je predviđeno u Aneksu 6 Opšteg okvirnog sporazuma.

Član II/4.

Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

Član III
Nadležnosti i odnosi između institucija Bosne i Hercegovine i entiteta

3. Pravni poredak i nadležnosti institucija

b) Entiteti i sve njihove administrativne jedinice će se u potpunosti pridržavati ovog Ustava, kojim se stavljaju van snage zakonske odredbe Bosne i Hercegovine i ustavne i zakonske odredbe entiteta koje mu nisu saglasne, kao i odluka institucija Bosne i Hercegovine. Opšta načela međunarodnog prava su sastavni dio pravnog poretka Bosne i Hercegovine i entiteta.

37. Ustav Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 21/92 - prečišćeni tekst, 28/94, 8/96, 13/96, 15/96, 16/96, 21/96, 21/02, 26/02 ispravka, 30/02 ispravka, 31/02, 69/02, 31/03, 98/03, 115/05, 117/05 i 48/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7.

Službeni jezici Republike Srpske su: jezik srpskog naroda, jezik bošnjačkog naroda i jezik hrvatskog naroda. Službena pisma su ćirilica i latinica.

Na područjima gdje žive druge jezičke grupe u službenoj upotrebi su i njihovi jezici i pisma, na način određen zakonom.

38. Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima u relevantnom dijelu glasi:

Član 27.

U državama gdje postoje etničke, vjerske ili jezičke manjine, lica koja pripadaju tim manjinama ne mogu biti lišena prava da imaju zajedno sa članovima svoje grupe, svoj posebni kulturni život, da ispoljavaju i upražnjavaju svoju vlastitu vjeru ili da se služe svojim jezikom.

39. Evropska povelja za regionalne i jezike manjina u relevantnom dijelu glasi:

Član 7.
Ciljevi i načela

U pogledu i regionalnih ili manjinskih jezika na područjima na kojima se ti jezici rabe i u skladu sa položajem svakog jezika, ugovorne strane zasnivat će njihovu politiku, zakonodavstvo i praksu na sljedećim ciljevima i načelima

a) priznanje regionalnog ili manjinskog jezika kao izraza kulturnog bogatstva.

40. Konvencija o pravima djeteta u relevantnom dijelu glasi:

Član 30.

U onim državama strankama gdje postoje etničke, vjerske ili jezičke manjine ili osobe starosjedilačkog porijekla, djetetu koje pripada takvoj manjini ili koje je starosjedilačkog porijekla ne smije se uskratiti njegovo pravo, da u zajednici s ostalim članovima njegove grupe uživa svoju kulturu, ispovijeda svoju vjeru i obavlja vjerske obrede ili koristi svoj jezik.

41. Evropska konvencija o ljudskim pravima i osnovnim slobodama u relevantnom dijelu glasi:

Član 8.

1 Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

Član 14.

Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji osigurava se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

42. Protokol broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

Nikome se ne smije uskratiti pravo na obrazovanje. U vršenju svih svojih funkcija koje preuzima u odnosu na obrazovanje i nastavu država poštuje pravo roditelja da osiguraju obrazovanje i nastavu koji su u skladu s njihovim vlastitim vjerskim i filozofskim uvjerenjima.

V. Dopustivost

43. Pri ispitivanju dopustivosti zahtjeva Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.(a) Ustava Bosne Hercegovine.

44. Član VI/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud je jedini nadležan da odlučuje o bilo kojem sporu koji se javlja po ovom Ustavu između dva entiteta, ili između Bosne i Hercegovine i jednog ili oba entiteta, te između institucija Bosne i Hercegovine, uključujući, ali ne ograničavajući se na to:

Da li je odluka entiteta da uspostavi poseban paralelan odnos sa susjednom državom u skladu sa ovim Ustavom, uključujući i odredbe koje se odnose na suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine.

Da li je bilo koja odredba ustava ili zakona jednog entiteta u skladu sa ovim Ustavom.

Sporove može pokrenuti član Predsjedništva, predsjedavajući Vijeća ministara, predsjedavajući, ili njegov zamjenik, bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine; jedna četvrtina članova/delegata bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine, ili jedna četvrtina članova bilo kojeg doma zakonodavnog organa jednog entiteta.

45. U konkretnom slučaju zahtjev je podnio Safet Softić, drugi zamjenik predsjedavajućeg Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 19. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da je predmetni zahtjev dopustiv zato što ga je podnio ovlašteni subjekt, a da ne postoji nijedan razlog za nedopustivost zahtjeva iz člana 19. Pravila Ustavnog suda.