Službeni glasnik BiH, broj 41/11

na sjednici održanoj 21. decembra 2010. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU


OBRAZLOŽENJE


Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 467/08, rješavajući apelaciju Vesne Veršić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 8, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Djelimično se usvaja apelacija Vesne Veršić.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Bihaću broj Gž:107/03 od 27. septembra 2005. godine.

U skladu s članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati Vesni Veršić iznos od 1.350 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.

Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vesne Veršić, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Gž:107/03 od 27. septembra 2005. godine u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zato što su izmijenjene pravne okolnosti.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod


1. Vesna Veršić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bihaća podnijela je 27. juna 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000 145 od 15. maja 2007. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-107/03 od 27. septembra 2005. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 2396/05 od 9. novembra 2006. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelantica podnijela 24. novembra 2005. godine protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž-107/03 od 27. septembra 2005. godine. U obrazloženju odluke Ustavni sud je naveo da je utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o postupku koji još nije završen, jer je postupak po izjavljenoj apelanticinoj reviziji pred Vrhovnom sudom u toku. Odlučujući o izjavljenoj apelanticinoj reviziji, Vrhovni sud je Rješenjem broj 070-0-Rev-06-000 145 od 15. maja 2007. godine reviziju odbacio kao nedopuštenu iz formalnih razloga.

3. S obzirom da je apelantica, nakon donošenja Rješenja Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-000 145 od 15. maja 2007. godine ponovno podnijela identičnu apelaciju, Ustavni sud je, na sjednici Vijeća od pet sudija od 10. januara 2008. godine, odlučio da se podnesena apelacija evidentira pod novim brojem. Nakon toga, predmet je evidentiran pod brojem AP 467/08.

4. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda kao i od Union banke d.d. Sarajevo�Filijala Bihać (u daljnjem tekstu: tužena banka) zatraženo je 18. februara 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. Također, od Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) zatraženo je 10. septembra 2010. godine da dostavi spis radi uvida. Osim toga, od Općinskog i Kantonalnog suda kao i od Federalnog pravobranilaštva je 22. novembra 2010. godine zatraženo da dostave odgovore na apelaciju.

5. Tužena banka i Vrhovni sud su dostavili odgovore na apelaciju 25. i 28. februara 2008. godine. Kantonalni sud i Federalno pravobranilaštvo su dostavili odgovore 24. i 26. novembra 2010. godine. Općinski sud je dostavio spis na uvid 17. septembra 2010. godine, a odgovor na apelaciju nije dostavio.

6. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantici 1. decembra 2010. godine.

III. Činjenično stanje


7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

8. Apelantica je 17. februara 1992. godine podnijela tužbu Općinskom sudu protiv Jugobanke d.d. Sarajevo�Filijala Bihać (u daljnjem tekstu: Jugobanka) radi isplate deviznih sredstava sa štedne knjižice, u iznosima i valutama koji su u tužbi tačno navedeni. Predmet je u Općinskom sudu evidentiran pod brojem P-140/92.

9. Općinski sud je prvo ročište održao 14. aprila 1992. godine i tom prilikom donio presudu zbog izostanka. Općinski sud je, potom, u dnevnoj naredbi od 3. maja 1994. godine, konstatovao da je žalba Jugobanke od 12. aprila 1994. godine blagovremena i dostavio je apelantici na odgovor, a potom Višem sudu na odlučivanje. Viši sud je 27. juna 1994. godine aktom broj GŽ-37/94 vratio predmetni spis Općinskom sudu uz uputu da sa žalbom postupi kao s prijedlogom za povrat u pređašnje stanje. Općinski sud je zakazao ročište za 25. april 1995. godine, na koje je pristupio apelanticin suprug i predložio da se ročište odgodi na neodređeno vrijeme s obzirom da je apelantica zatražila tumačenje "Narodne banke o pravnom slijedniku Jugobanke".

10. Ministarstvo finansija Republike Bosne i Hercegovine je aktom broj 04-054-3414-1/95 od 8. maja 1995. godine odgovorilo Višem sudu na upit o pravnom slijedniku Jugobanke.

11. Apelantica je 26. augusta 1996. godine Općinskom sudu dostavila podnesak kojim je uredila tužbu tako da je umjesto dotadašnje tužene Jugobanke kao tuženu označila tuženu banku.

12. Apelantica je podneskom od 21. marta 1997. godine urgirala zakazivanje rasprave.

13. Općinski sud je na ročištu od 27. januara 1998. godine procesnim rješenjem odlučio da se žalba od 12. aprila 1994. godine smatra prijedlogom za povrat u pređašnje stanje, da se ukida Presuda zbog izostanka broj P-140/92 od 14. aprila 1992. godine i predmet nastavi voditi pod novim brojem P-103/98. Općinski sud je potom ročište odložio na neodređeno vrijeme, a apelantici je naložio da dostavi sudu u dva primjerka dopis Ministarstava finansija od 8. maja 1995. godine.

14. Nakon toga, Općinski sud je odložio zakazana ročišta od 2. jula 1998. godine kao i od 10. februara i 7. marta 2000. godine.

15. Apelantica je podneskom od 17. aprila 2000. godine proširila tužbu tako da je, pored tužene banke, tužila i Federaciju Bosne i Hercegovine.

16. Sljedeće ročište je Općinski sud održao 31. maja 2000. godine. Tom prilikom je Općinski sud apelantici predao podnesak Federalnog pravobranilaštva (zakonski zastupnik Federacije BiH) broj R-91/2000 od 12. maja 2000. godine, kojim je obavijestilo sud, u smislu člana 177. stav 2. ZPP-a, da Federacija BiH ne pristaje na proširenje tužbe.

17. Nakon toga, apelantica je 9. juna 2000. godine povodom istog pravnog i činjeničnog osnova kao i u identično postavljenom tužbenom zahtjevu (kao u predmetu broj P-103/08), Općinskom sudu dostavila tužbu u kojoj je kao tuženu označila Federaciju BiH. Predmet je evidentiran pod brojem P-447/00. U vezi s tim, apelantica je 13. juna 2000. godine Općinskom sudu dostavila podnesak s primjerkom tužbe iz predmeta P-447/00, te zatražila da sud izvrši spajanje tog predmeta s predmetom broj P-103/98 i u smislu odredbe člana 259. ZPP-a vodi jedan postupak.

18. Općinski sud je donio Rješenje broj P-103/98 od 14. novembra 2000. godine kojim se parnični predmeti koji se vode pod brojevima P-103/98 i P-447/00 spajaju i vode pod poslovnim brojem P-103/98.

19. Sljedeća ročišta sud je održao 22. decembra 2000. i 9. februara 2001. godine, na kojem je glavna rasprava zaključena.

20. Općinski sud je donio Presudu broj P-103/98 od 9. februara 2001. godine kojom je u cijelosti odbio apelanticin tužbeni zahtjev.

21. Apelantica je protiv donesene presude izjavila žalbu 20. marta 2001. godine.

22. Kantonalni sud je, uz propratni akt broj Gž-448/01 od 26. oktobra 2001. godine, 2. novembra 2001. godine vratio predmet Općinskom sudu jer je utvrdio da izjavljena žalba nije potpisana. Općinski sud je 9. novembra 2001. godine, nakon ispravljanja navedenog nedostatka u žalbi, 23. novembra 2001. godine vratio predmet Kantonalnom sudu.

23. Kantonalni sud je donio Rješenje broj Gž-968/01 od 31. maja 2002. godine kojim je apelanticinu žalbu uvažio, pobijanu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Kantonalni sud je istakao da je Općinski sud propustio ocijeniti da li je povrijeđeno apelantičino pravo na mirno uživanje imovine. Također je istakao da, u ponovnom postupku, prvostepeni sud treba da posmatra odgovornost tuženih i u okviru Odluke Ustavnog suda Federacije BiH od 8. januara 2001. godine kojom je utvrđeno da odredbe iz čl. 3, 7, 11. i 18. Zakona o utvrđivanju i realizaciji potraživanja građana u postupku privatizacije nisu u skladu s Ustavom Federacije BiH. Kantonalni sud je vratio spis Općinskom sudu 27. juna 2002. godine.

24. Predmet je potom evidentiran pod brojem P-670/02. U ponovljenom postupku Općinski sud je 16. septembra 2002. godine održao i zaključio glavnu raspravu.

25. Općinski sud je donio Presudu broj P-670/02 od 16. septembra 2002. godine kojom je usvojio apelanticin tužbeni zahtjev u odnosu na tuženu banku koja je obavezana da apelantici isplati deviznu štednju u iznosima i valutama pojedinačno navedenim u dispozitivu s kamatama na štedne uloge po viđenju na devizna sredstva počevši od 4. do 17. februara 1992. godine, a od 17. februara 1992. godine do isplate i zakonsku zateznu kamatu na označene novčane iznose kao i troškove postupka. Osim toga, Općinski sud je apelanticinu tužbu u odnosu na Federaciju BiH odbacio. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je utvrdio da je tužena banka primila novac od apelantice na ime devizne štednje, koji do donošenja presude nije isplatila. Prema mišljenju Općinskog suda, apelantici pripada pravo na isplatu devizne štednje na osnovu člana 1038. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i na osnovu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Općinski sud je zaključio da nijedan pozitivni propis nije isključio isplatu štednih uloga apelantici. Dalje je istakao da je apelanticinu tužbu u odnosu na Federaciju BiH odbacio kao preuranjenu jer apelantica stiče pravo da namirenje potraživanja zahtijeva od Federacije BiH kao jamca tek ukoliko ni prinudnim putem u izvršnom postupku ne uspije da naplati potraživanja od tužene banke kao glavnog dužnika.

26. Protiv donesene presude tužena banka je izjavila žalbu 11. oktobra 2002. godine.

27. Kantonalni sud je donio Presudu broj Gž-107/03 od 27. septembra 2005. godine kojom je žalbu tužene banke uvažio, prvostepenu presudu u pobijanom dijelu preinačio i tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je građansko-pravni odnos između apelantice i tuženih nastao i trajao u pravnom režimu bivše države koja je svojim Zakonom o deviznom poslovanju i uz njega donesenim propisima zabranila slobodu raspolaganja sredstvima na deviznim računima i štednim ulozima građana (član 71. Zakon o deviznom poslovanju). Ovakav pravni režim zabrane raspolaganja naslijedila je i novonastala Republika BiH prilikom osamostaljenja kada je donijela Uredbu sa zakonskom snagom o deviznom poslovanju i Zakon o deviznom poslovanju iz 1994. godine, kojim se ne uređuju odnosi nastali prije njegovog stupanja na snagu, već se obavezala da će pitanje stare devizne štednje riješiti donošenjem zakona o javnom dugu Bosne i Hercegovine. Na kraju, Kantonalni sud je zaključio da se Zakon o deviznom poslovanju bivše države mora primijeniti na sve odnose nastale u vrijeme dok je bio na pravnoj snazi, odnosno na sve odnose zasnovane do stupanja na snagu Uredbe sa zakonskom snagom o deviznom poslovanju iz 1992. godine. S obzirom na to da navedeni zakon zabranjuje slobodno raspolaganje deviznim štednim ulozima, Kantonalni sud je prvostepenu presudu preinačio i apelanticin tužbeni zahtjev odbio.

28. Protiv presude Kantonalnog suda apelantica je izjavila reviziju 24. novembra 2005. godine.

29. Vrhovni sud je donio Rješenje broj 070-0-Rev-06-000 145 od 15. maja 2007. godine kojim je reviziju odbacio kao nedopuštenu. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je istakao da je predmet konkretnog spora novčano potraživanje apelantice čija protuvrijednost, u vrijeme presuđenja tj. 16. septembra 2002. godine, iznosi 6.015,41 KM. Zbog navedenog, uzimajući u obzir da, u smislu odredbe člana 364. stav 2. ranijeg ZPP-a, revizija nije dopuštena u imovinsko-pravnim sporovima u kojim se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi iznos od 15.000 KM, Vrhovni sud je reviziju odbacio.

IV. Apelacija


a) Navodi iz apelacije


30. Apelantica navodi da joj je Presudom Kantonalnog suda broj Gž-107/03 od 27. septembra 2005. godine povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola br. 1 uz Evropsku konvenciju. Iz sadržaja apelacije proizlazi da se apelantica žali na povredu prava na mirno uživanje imovine jer smatra da je u konkretnom slučaju redovni sud pogrešnom primjenom materijalnog prava odbio njen tužbeni zahtjev. Apelantica ističe da se u donesenoj odluci daje primat zakonima Federacije i podzakonskim aktima u odnosu na Evropsku konvenciju. Dalje, apelantica smatra da joj pripada pravo na mirno uživanje imovine, kako u skladu s Evropskom konvencijom, tako i u skladu s članom 1038. stav 2. ZOO-a.

31. Pored toga, apelantica se žali i na povredu prava na pravično suđenje u razumnom vremenskom roku. Apelantica traži da joj se dosudi satisfakcija u iznosu od 5.000 KM zbog "nepotrebnog odugovlačenja predmetnog postupka".

b) Odgovor na apelaciju


32. Kantonalni sud je naveo da nema nikakav novi stav koji bi se razlikovao od stava izraženog u obrazloženju pobijane presude, a koji je rezultat ispitivanja Presude Općinskog suda broj P-670/02 od 16. septembra 2002. godine. Osim toga, Kantonalni sud je istakao da je tačno da je postupak u ovoj pravnoj stvari trajao dugo, međutim ukupna dužina postupka se ne može pripisati isključivo neažurnosti Kantonalnog suda. Dalje, Kantonalni sud je istakao da, ukoliko se pogledaju datumi donošenja pojedinih odluka, kako prvostepenih tako i drugostepenih, a ima se u vidu činjenica da je postupak ponovno vođen, onda bi faktički bio "održan razumni rok".

33. Federalno pravobranilaštvo je istaklo da je presuda donesena u saglasnosti s važećim propisima i da u postupku koji je vođen po apelanticinoj tužbi nije došlo do kršenja ljudskih prava propisanih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

34. Tužena banka je istakla da smatra da nije pasivno legitimisana jer je za izmirenje obaveza po osnovu potraživanja devizne štednje, shodno Zakonu o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje odgovorna Bosna i Hercegovina, a sredstva osiguravaju Federacija BiH, Republika Srpska i Brčko distrikt. Zakonska regulativa je nedvojbena i jasna kada je u pitanju citirani zakon, odnosno kada je njime propisano ko je nosilac obaveza po osnovu devizne štednje te na koji način i u kojem postupku su potražioci devizne štednje trebali da dokažu i ostvare svoja potraživanja. Isto tako, citirani zakon u članu 54. propisuje da se jedino obaveze po osnovu računa stare devizne štednje koje nisu verificirane u skladu s odredbama ovog zakona mogu dokazivati i ostvarivati samo u sudskom postupku. To dalje znači da je apelantica bila obavezna svoja potraživanja verificirati kod nadležne agencije, a ukoliko je ona to propustila, to ne može biti osnov za nadležnost sudova u ovoj stvari. Tužena banka je predložila da Ustavni sud apelaciju odbaci.

V. Relevantni propisi


35. Zakon o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te "Službeni list RBiH" br. 2/92 i 13/94) u relevantnom dijelu, glasi:

Član 10.

Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

36. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99), u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

37. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05 i 53/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI. Dopustivost


VI.1 Dopustivost apelacije u odnosu na član 6. stav 1. Evropske konvencije


38. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

39. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

40. Ispitujući dopustivost apelacije u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud ukazuje na to da je Odlukom o dopustivosti broj AP 2396/05 od 9. novembra 2006. godine odbacio kao preuranjenu apelanticinu apelaciju podnesenu protiv Presude Kantonalnog suda broj 107/03 od 24. novembra 2005. godine, jer je pred Vrhovnim sudom bio u toku postupak povodom apelanticine revizije. S obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-000 145 od 15. maja 2007. godine revizija odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Presuda Kantonalnog suda broj 107/03 od 24. novembra 2005. godine. Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je osporena presuda Kantonalnog suda uručena apelantici 15. novembra 2005. godine, a apelacija je podnesena 24. novembra 2005. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Prema tome, apelacija je podnesena blagovremeno, a apelantica je iscrpila sve djelotvorne pravne lijekove.

41. Dio apelacije koji se tiče navoda o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovan, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

42. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u dijelu koji se tiče člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VI.2. Dopustivost apelacije u odnosu na član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju


43. Pri ispitivanju dopustivosti dijela apelacije koji se tiče navoda o povredi člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 4. tačka 8. Pravila Ustavnog suda.

44. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

45. Član 16. stav 4. tačka 8. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

8. ako su izmijenjene pravne okolnosti;

46. U vezi s apelanticinim navodima, Ustavni sud prije svega ističe da je nakon donošenja osporavane presude Kantonalnog suda, stupio na pravnu snagu Zakon o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 28/06, 76/06 i 72/07).

47. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Suljagić i drugi protiv Bosne i Hercegovine aplikacija broj 27912/02, od 3. novembra 2009. godine razmatrao ista činjenično-pravna pitanja kao i Ustavni sud u svojim mnogobrojnim ranijim odlukama. Evropski sud se, razmatrajući predmet Suljagić u vezi s relevantnim pravom i praksom, pozvao na odluku u svom predmetu Jeličić protiv Bosne i Hercegovine broj 41183/02, ECHR 2005-XII; Suljagić protiv Bosne i Hercegovine broj 27912/02 od 20. juna 2006. godine i presudu u predmetu Jeličić protiv Bosne i Hercegovine broj 41183/02, ECHR 2006-XII. Evropski sud je naveo da je Zakon o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje stupio na snagu 15. aprila 2006. godine, a navedenim zakonom Bosna i Hercegovina se obavezala da isplati prvobitne depozite koji su položeni u bankama na njenoj teritoriji i pripadajuće kamate sa 31. decembrom 1991. godine, po prvobitnoj kamatnoj stopi, umanjenoj za iznose koji su već iskorišteni. Nadalje, Evropski sud je naveo da je Ustavni sud ispitivao ustavnost odredbe koja se odnosi na smanjenje kamatne stope na 0.5% za period od 1. januara 1992. do 15. aprila 2006. godine u Odluci U 13/06 od 28. marta i odlučio da je opravdana imajući u vidu sve okolnosti, a posebno potrebu da se obnovi nacionalna privreda nakon razornog rata. Evropski sud je dalje utvrdio da su državne obveznice trebale biti izdate do 31. marta 2008. godine, a trebaju biti otplaćene najkasnije do 31. decembra 2016. godine s kamatom od 2.5% na godišnjem nivou. Evropski sud se također pozvao na Odluku Ustavnog suda U 3/08 od 4. oktobra 2008. ("Službeni glasnik BiH" broj 99/08). Međutim, imajući u vidu relevantno zakonodavstvo, kao i analizirajući postupak implementacije zakona, naročito na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine i Brčko distrikta BiH, Evropski sud je utvrdio da se može reći da je zakonodavstvo u skladu s članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ali je ocijenio osnovanim navode aplikanta da je stanje implementacije zakona nezadovoljavajuće zbog zaostalih isplata rata i kašnjenja u emitiranju vladinih obveznica u Federaciji BiH i Brčko distriktu BiH, te s tim u vezi zaključio da je došlo do kršenja aplikantovih prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

48. Također, Evropski sud je u predmetu Suljagić naveo da se radi o sistemskom problemu, te je naređeno Bosni i Hercegovini da u roku od šest mjeseci od dana kada odluka postane konačna osigura mehanizme izdavanja obveznica, isplate neisplaćenih rata po osnovu stare devizne štednje i isplatu kamata. Također, Evropski sud je zaključio da će u narednom roku od šest mjeseci obustaviti postupke u svim predmetima koji se odnose na staru deviznu štednju.

49. Dalje, Ustavni sud se poziva na najnoviju praksu Evropskog suda (vidi Evropski sud, odluka Josip Zadrić protiv Bosne i Hercegovine, aplikacija broj 18804/04 od 16. novembra 2010. godine), u kojoj je Evropski sud na osnovu utvrđenja Komiteta ministara Vijeća Evrope zaključio da su preduzete mjere koje je Evropski sud naložio u navedenoj presudi Suljagić i drugi, te je slučaj prema mišljenju Evropskog suda riješen. U vezi s tim, Evropski sud je naveo da je Komitet ministara Vijeća Evrope na svojoj 1092. sjednici (DH) od 14. do 15. septembra 2010. godine, na osnovu člana 46. Evropske konvencije, konstatirao: Federacija Bosne i Hercegovine emitovala je vladine obveznice za isplatu "stare" devizne štednje za koju su izdate potvrde o verifikaciji. Vlada Federacije je donijela odluke kojima se nalaže prva emisija ovih obveznica na dan 21. oktobra 2009. godine i druga emisija na dan 24. mart 2010. godine. Ove odluke objavljene su u "Službenim novinama Federacije BiH" br. 67/2009 i 17/2010. Federacija je također donijela odluku kojom se nalaže isplata zaostalih rata koje su dospjele 27/3/2009 i 27/09/2009. Odluka je objavljena u "Službenim novinama Federacije BiH" broj 17/2010. Ove rate se odnose na isplatu kamata na obveznice Š...Ć. Stvarna isplata rata je izvršena dana 16/07/2010. Relevantni rokovi su produženi kako bi omogućili onima koji još nisu pribavili potvrde o verifikaciji svoje stare devizne štednje, da ih pribave. Rok u Republici Srpskoj je produžen do 31/12/2010, u Federaciji do 03/08/2010. a u Distriktu Brčko do 15/10/2010. Sve ove odluke su objavljene u službenim glasilima Entiteta i Distrikta Brčko. Dana 29/04/2010 vlada Federacije je donijela odluku da Federacija treba isplatiti zatezne kamate po zakonskoj stopi u slučaju kašnjenja svake naredne rate... Može se smatrati da su vlasti Bosne i Hercegovine poduzele sve neophodne mjere da postupe u skladu sa pilot presudom. Evropski sud je istakao da nema razloga da se ne složi s onim što je Komitet ministara utvrdio i zaključio je da je slučaj riješen, u skladu sa članom 37. stav 1(b) Evropske konvencije. Nadalje, Evropski sud je naveo da, iako je aplikant pretrpio izvjesnu nematerijalnu štetu zbog ranijih kašnjenja u isplatama, u predmetu Suljagić je već utvrđeno da nije neophodno dosuditi adekvatnu naknadu svim licima koja su ovim pogođena. S tim u vezi, Evropski sud je naveo da, s obzirom na svrhu ranije spomenute procedure pilot presude, uloga Evropskog suda se nakon donošenja pilot presude i nakon što dotična država implementira generalne mjere u skladu s Evropskom konvencijom, ne može pretvoriti u dosuđivanje pojedinačne novčane naknade u repetitivnim slučajevima koji rezultiraju iz istog sistemskog problema. Slijedom navedenog, Evropski sud je zaključio da dodatno razmatranje predmetne aplikacije nije više opravdano i nije našao nikakve posebne okolnosti u vezi sa zaštitom ljudskih prava kako je to definisano Evropskom konvencijom i njenim protokolima, koje bi zahtijevale daljnje razmatranje konkretnog predmeta kao i stotina sličnih aplikacija koje se nalaze pred Evropskim sudom, pa je zaključio da predmet briše s popisa slučajeva.

50. Na osnovu navedenog, Ustavni sud ističe da je nakon donošenja presude koja se osporava apelacijom došlo do donošenja zakona kojima je regulirano pitanje isplate stare devizne štednje građana. Također ističe da je potom, presudom Evropskog suda Suljagić i drugi protiv Bosne i Hercegovine od 3. novembra 2009. godine došlo do izmjene pravnih okolnosti relevantnih i za konkretan slučaj u vezi s pravom na imovinu, s obzirom da je navedenom presudom Evropskog suda naloženo državi Bosni i Hercegovini da iznađe mehanizme kojima će osigurati implementaciju zakonskih odredbi kojima je regulisano pitanje isplate stare devizne štednje. Osim toga, Ustavni sud ističe da je potom i Evropski sud u presudi Josip Zadrić protiv Bosne i Hercegovine od 16. novembra 2010. godine zaključio da se može smatrati da su vlasti Bosne i Hercegovine preduzele sve neophodne mjere da postupe u skladu s presudom Suljagić i drugi protiv Bosne i Hercegovine od 3. novembra 2009. godine.

51. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 4. tačka 8. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ako su izmijenjene pravne okolnosti, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

VII. Meritum


52. Apelantica je navela da joj je zbog dužine trajanja postupka povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije

53. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

54. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć

Pravo na donošenje odluke u razumnom roku


a) Relevantni principi


55. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

56. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).

57. Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18).

b) Period koji se uzima u obzir


58. Ustavni sud zapaža da je postupak povodom apelanticine tužbe pokrenut 17. februara 1992. godine. Međutim, period koji, ratione temporis, ulazi u nadležnost Ustavnog suda ne počinje tada već 14. decembra 1995. godine, kao datuma kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Međutim, u ocjenjivanju opravdanosti dužine postupka na koji se apelantica žali, Ustavni sud će uzeti u obzir stadij postupka dostignut do 14. decembra 1995. godine (loc. cit., presuda Mikulić, stav 37). U vezi s navedenim, Ustavni sud će razmotriti dužinu postupka u konkretnom slučaju od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda pa do donošenja odluke Kantonalnog suda od 27. septembra 2005. godine, dakle, period od 9 godina i oko devet mjeseci. Međutim, Ustavni sud zapaža da je, uzimajući u obzir i stadij postupka dostignut do dana zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, postupak trajao oko 13 godine i sedam mjeseci.

c) Analiza dužine trajanja postupka


59. U konkretnom slučaju se radi o postupku pokrenutom radi isplate stare devizne štednje, koji je po mišljenju Ustavnog suda, s obzirom na pravna i činjenična pitanja koja je trebalo ispitati, relativno složen.

60. Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud, nakon zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, donio odluku tek za oko pet godina te da je, nakon toga, Kantonalni sud o izjavljenoj žalbi na presudu odlučio nakon nešto duže od jedne godine, ali da je predmet vraćen na ponovno suđenje. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je nakon vraćanja predmeta na ponovni postupak Općinski sud odmah uzeo predmet u rad i za vrijeme kraće od tri mjeseca donio presudu. Također, Ustavni sud primjećuje da je povodom žalbe tužene banke Kantonalni sud po drugi put odlučio nakon dvije godine i oko 11 mjeseci. Osim toga, u odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je i sam priznao da je postupak u konkretnoj pravnoj stvari trajao dugo, ali da je s obzirom na činjenicu da je postupak ponovno vođen, faktički "održan razumni rok". U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća na konzistentnu praksu Evropskog suda prema kojoj dužina trajanja postupka, na određenim instancama posmatranim pojedinačno, može biti smatrana "razumnom". Međutim, u obzir se mora uzeti postupak u cijelosti i dužina trajanja postupka na svim instancama zajedno, kao i svi ostali kriteriji koji se cijene u odlučivanju o tome da li je ovaj standard iz člana 6. stav 1. prekršen (vidi Evropski sud, Ruotulo protiv Italije, presuda od 27. februara 1992. godine, serija A, broj 230-D, stav 99). Također, Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21. i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34).

61. Imajući u vidu okolnosti konkretnog predmeta, trajanje postupaka pred svakim od dva redovna suda, te činjenicu da je Kantonalni sud kao drugostepeni vraćao predmet na ponovni postupak i u situaciji kada mu je ZPP dopuštao da sam održi raspravu i pravilno i potpuno utvrdi činjenično stanje te donese odluku o tužbenom zahtjevu, Ustavni sud smatra da je odluka o apelanticinom zahtjevu donesena uz neopravdano dugo trajanje postupka, za šta postoji doprinos oba suda. Ustavni sud naglašava da u izvjesnoj mjeri postoji i apelanticina odgovornost zbog dužine postupka, ali da ona nije bila takve prirode da je odlučna za ovako dugo trajanje postupka.

62. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava na pravično suđenje "u razumnom roku" iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

d) Kompenzacija


63. Apelantica je zatražila da joj se naknadi šteta zbog dužine trajanja predmetnog postupka. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda.

64. Prilikom odlučivanja o apelanticinom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu apelantici bi, za svaku godinu odgađanja da se donese odluka, trebalo isplatiti približno 150 KM. Imajući u vidu činjenicu da postupak povodom apelanticine tužbe pred Općinskim sudom ratione temporis trajao devet godina i sedam mjeseci, apelantici se određuje naknada u visini od 1.350 KM. Ovaj iznos apelantici je dužna da isplati Vlada Unsko-sanskog kantona, s obzirom na sjedište nadležnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.

VIII. Zaključak


65. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je predmetni postupak, iako je po mišljenju Ustavnog suda relativno složen, trajao devet godina i oko deset mjeseci, budući da sudovi nisu dali razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka.

66. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 8, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

67. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!