Službeni glasnik BiH, broj 23/10
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
na sjednici održanoj 12. januara 2010. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj
AP 2843/07, rješavajući apelaciju
Muharema Avdića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/07 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Krstan Simić, sudija
Usvaja se apelacija
Muharema Avdića.
Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukidaju se Presuda Okružnog suda u Trebinju broj U-116/05 od 4. oktobra 2007. godine, Rješenje Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske Bijeljina - Odjeljenje za rješavanje u drugom stepenu Banja Luka, broj 3013228719 od 21. novembra 2005. godine i Rješenje Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske - Filijala Trebinje, broj 3013228719 od 13. jula 2005. godine.
Nalaže se Fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske - Filijala Trebinje, da po hitnom postupku donese novu odluku u predmetu broj 3013228719, u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odluka se dostavlja Vladi Republike Srpske koja je dužna preduzeti mjere kojima će se osigurati poštivanje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske - Filijala Trebinje, da, u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke, a Vladi Republike Srpske u roku od šest mjeseci od dana dostavljanja ove odluke, obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
1. Muharem Avdić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Mehmed Pezo, advokat iz Mostara, podnio je 26. oktobra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud). Apelant je podnio apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj U-116/05 od 4. oktobra 2007. godine, Rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske Bijeljina - Odjeljenje za rješavanje u drugom stepenu Banja Luka (u daljnjem tekstu: Odjeljenje za rješavanje u drugom stepenu Banja Luka), broj 3013228719 od 21. novembra 2005. godine i Rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske - Filijala Trebinje (u daljnjem tekstu: Fond PIO), broj 3013228719 od 13. jula 2005. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Fonda PIO zatraženo je 13. januara 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Narodne skupštine Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Narodna skupština RS) i Vlade Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vlada RS) zatraženo je 8. oktobra 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Fond PIO je 13. februara 2009. godine dostavio odgovor na apelaciju, Okružni sud 3. marta 2009. godine, a Narodna skupština RS i Vlada RS su dostavili odgovore 23. oktobra, odnosno 26. oktobra 2009. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Fonda PIO i Okružnog suda dostavljeni su apelantu 23. septembra 2009. godine, a odgovori Narodne skupštine RS i Vlade RS dostavljeni su apelantu 1. decembra 2009. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Rješenjem Fonda PIO - Filijala Trebinje, broj 3013228719 od 13. jula 2005. godine apelantu je određen razmjerni dio invalidske penzije počevši od 16. juna 2005. godine u iznosu od 152,15 KM mjesečno. Također, određeno je da će se tako utvrđen iznos penzije usklađivati mjesečno prema stanju sredstava namijenjenih za isplatu penzija u Fondu PIO Republike Srpske. U rješenju je, također, navedeno da će se penzija isplaćivati u tekućem mjesecu za prethodni mjesec, te da će se isplata penzije obustaviti ako nastupe razlozi zbog kojih se penzija ne isplaćuje.
7. Protiv navedenog rješenja apelant je izjavio žalbu Odjeljenju za rješavanje u drugom stepenu Banja Luka, koji je Rješenjem broj 3013228719 od 21. novembra 2005. godine odbio žalbu kao neosnovanu. Apelant je žalbom tražio da mu se retroaktivno isplate i zaostale penzije od 1992. godine pa do juna 2005. godine budući da je u tom periodu zbog ratnih zbivanja bio u izbjeglištvu pa mu penzija nije isplaćivana. U obrazloženju rješenja Odjeljenje za rješavanje u drugom stepenu Banja Luka navelo je da je uvidom u spis utvrđeno da je apelantu priznato pravo na razmjeran dio invalidske penzije počevši od 22. jula 1986. godine i da se penzija isplaćivala na adresu u Bileći a potom je isplata 1992. godine obustavljena jer se apelant nije nalazio na ostavljenoj adresi a nije prijavio nikakvu promjenu. Dalje, utvrđeno je da su se, nakon što se apelant ponovno javio Fondu PIO Republike Srpske i dostavio novu adresu i potvrdu o životu, stekli uvjeti za nastavak isplate penzije, te je osporenim rješenjem Fonda PIO - Filijala Trebinje, ponovno uspostavljena isplata počevši od 16. juna 2005. godine. Osim toga, u rješenju je navedeno da je članom 148. stav 2. i članom 151. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik RS" br. 32/00, 40/00, 37/01, 32/02, 40/02, 47/02, 110/03, 67/05, 106/05, 20/07, 33/08 i 1/09; u daljnjem tekstu: Zakon) propisano "da se dospjela primanja iz stava 1. ovog člana, koja nisu mogla biti isplaćena zbog okolnosti koje je prouzrokovao korisnik primanja, ne mogu naknadno isplatiti", odnosno da je "korisnik prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja obavezan da u roku od osam dana prijavi svaku činjenicu koja utječe na korištenje ili obim prava". S obzirom na navedene zakonske odredbe, kao i na činjenicu da apelantovo boravište od 16. juna 1992. godine do 16. juna 2005. godine nije bilo nepoznato, te da je apelant imao mogućnost da već od 1996. godine Fondu PIO Republike Srpske prijavi novu adresu i zatraži nastavak isplate penzije, Odjeljenje za rješavanje u drugom stepenu Banja Luka je odbilo apelantovu žalbu kao neosnovanu.
8. Nakon toga apelant je tužbom pokrenuo upravni spor pred Okružnim sudom koji je Presudom broj U-116/05 od 4. oktobra 2007. godine tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da su upravni organi na potpuno i pravilno utvrđeno stanje pravilno primijenili materijalno pravo, jer je odredbama Zakona propisano da se primanja iz PIO-a neće isplaćivati korisnicima koji sami prouzrokuju okolnosti koje sprječavaju nastavak isplate, odnosno koji u roku od osam dana ne prijave promjene koje utječu na korištenje ili obim prava iz PIO-a, te da se iznosi penzije koji nisu isplaćeni zbog takvih okolnosti ne mogu retroaktivno isplatiti. Kako je u konkretnom slučaju apelant odmah nakon prestanka ratnih sukoba, tj. 1996. godine, imao mogućnost da prijavi novu adresu boravišta, što nije učinio, niti je prema odredbama Zakona dostavio potvrdu o životu, upravni organi su pravilno postupili kada su donijeli rješenja kojima se ponovna isplata razmjernog dijela invalidske penzije apelantu uspostavlja od 16. juna 2005. godine, odnosno od dana kada se apelant javio Fondu PIO Republike Srpske.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
9. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su nadležni organi trebali uzeti u obzir da je rat viša sila, te da je ponovno javljanje samo dokaz gdje treba isplatiti dospjele a neisplaćene penzije. Apelant, također, smatra da su njegove penzije trebale biti deponirane na poseban račun i da su mu trebale biti isplaćene kada su se stekli uvjeti za isplatu. Naime, apelant smatra da nikada nije donesena odluka o suspenziji njegovog prava na penziju, a da mu je ovakvim postupanjem nadležnih organa Republike Srpske pravo na penziju zaista i suspendirano.
b) Odgovor na apelaciju
10. U odgovoru na apelaciju Narodna skupština RS je istakla da, prije svega, zahtjeve za ocjenu saglasnosti entitetskog zakona sa Ustavom BiH mogu podnijeti samo članovi Predsjedništva, predsjedavajući Vijeća ministara, predsjedavajući ili potpredsjedavajući jednog od domova Parlamentarne skupštine BiH ili četvrtina poslanika zakonodavnih tijela entiteta, a ne građani pojedinačno. S druge strane, Narodna skupština RS je istakla da pojedinci mogu podnijeti apelaciju protiv konačne presude bilo kojeg suda u BiH u roku od 60 dana od dana njezinog prijema. S tim u vezi, Narodna skupština RS je navela da je u konkretnom slučaju podnesena apelacija protiv presude Okružnog suda, te da nije jasno prema kojem osnovu Ustavni sud smatra Narodnu skupštinu RS učesnikom u postupku, te da Narodna skupština RS nije obavezna tumačiti čl. 148. stav 2. i 151. Zakona. Međutim, Narodna skupština RS je ipak navela da je Zakon stupio na snagu 30. septembra 2000. godine i da njegove odredbe važe od tog trenutka, odnosno da nemaju retroaktivno djelovanje. S tim u vezi, Narodna skupština RS smatra da se rat kao viša sila zbog koje apelant nije mogao koristiti svoja prava iz PIO-a, a na što se apelant poziva, ne može odnositi na period važenja tog zakona budući da je zakon stupio na snagu nakon završetka ratnih sukoba i ne obuhvata ratni period. Osim toga, Narodna skupština RS je navela da su zakonska rješenja iz spornih članova Zakona donesena kako bi njihovi korisnici pravilno ostvarivali prava i radi ostvarivanja pravne sigurnosti i izvjesnosti kao najvažnijih pravnih vrijednosti ali i javnog interesa ostalih korisnika prava iz PIO-a koji izdvajaju svoja sredstva u ovaj fond. Dalje, Narodna skupština RS je navela da su sporne odredbe donesene u skladu sa ovlaštenjima države iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kojim je državama data mogućnost da primjenjuju zakone koje smatraju potrebnim da bi regulirale korištenje imovine u skladu sa općim interesima. U konkretnom slučaju, opći interes države, u ovom slučaju entiteta, jeste da se sva prava, pa i ona iz PIO-a, ostvaruju na pravilan način. Stoga je i nerealiziranje prava zbog neispunjenja zakonskih obaveza iz čl. 148. i 151. Zakona u toj funkciji. I konačno, Narodna skupština RS je istakla da, kako je apelacija podnesena protiv presude Okružnog suda, Narodna skupština RS ne može komentirati predmetnu odluku budući da nije učestvovala u njezinom donošenju.
11. U odgovoru na apelaciju Vlada RS je istakla da su sporne zakonske odredbe donesene u skladu sa članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer država ima pravo neko lice lišiti imovine u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava. S tim u vezi, Vlada RS je istakla da je nesporno da je ratno stanje objektivna okolnost koja sprječava mogućnost obraćanja za zaštitu svojih prava, ali da je ratna opasnost na teritoriji RS ukinuta 19. juna 1996. godine i da je apelant odmah nakon tog datuma bio dužan da se obrati tuženoj radi zaštite svojih prava iz PIO-a, a da je apelant to učinio tek 2005. godine. Na taj način je, prema mišljenju Vlade RS, apelant iskazao nezainteresiranost i neaktivnost kada je u pitanju zaštita njegovih prava. Osim toga, Vlada RS smatra da je apelant lišen svoje imovine u skladu sa zakonom, u javnom interesu radi očuvanja pravne sigurnosti jer se nije pridržavao zakonom propisanih rokova. U suprotnom, Vlada RS smatra da, kada bi bila ostavljena mogućnost za retroaktivnu isplatu neisplaćenih sredstava, bila bi ugrožena likvidnost Fonda PIO koji ionako pati od nedostatka sredstava, a što bi bilo suprotno javnom interesu. S tim u vezi, Vlada RS smatra da je apelantovo lišenje imovine bilo i proporcionalno budući da na apelanta nije stavljen pretjeran teret u odnosu na druge učesnike u pravnom prometu.
12. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da smatra da je apelacija neosnovana.
13. U odgovoru na apelaciju Fond PIO je naveo da je postupak u ovom predmetu pravilno proveden i da je pravilno primijenjeno materijalno pravo, te da zbog toga apelaciju treba odbiti.
V. Relevantni propisi
14. U
Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik RS" br. 32/00, 40/00, 37/01, 32/02, 40/02, 47/02, 110/03, 67/05, 106/05, 20/07, 33/08 i 1/09) relevantne odredbe glase:
Član 148. stav 2.
Dospjela primanja iz stava 1. ovog člana, koja nisu mogla biti isplaćena zbog okolnosti koje je prouzrokovao korisnik primanja, ne mogu se naknadno isplatiti.
Član 151.
Korisnik prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja obavezan je da u roku od osam dana prijavi svaku činjenicu koja utječe na korištenje ili obim prava.
VI. Dopustivost
15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
16. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj U-116/05 od 4. oktobra 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 15. oktobra 2007. godine, a apelacija je podnesena 26. oktobra 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (
prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
19. Apelant osporava navedene odluke tvrdeći da su mu tim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
Š...Ć
k) Pravo na imovinu.
21. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno i neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi kontrolirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima, ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
22. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koncept "imovine" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ima autonomno značenje koje zasigurno nije ograničeno na pojam vlasništva ili posjedovanja fizičkih stvari. Također, i neka druga prava i interesi koji predstavljaju određena dobra mogu se smatrati "imovinskim pravima" i mogu predstavljati "imovinu" u smislu navedene odredbe (vidi Evropski sud, Gasus Dosier - und F�rdertechnik GmbH protiv Holandije, presuda od 23. februara 1995. godine, serija A,
23. broj 306-B, stranica 46, stav 53). Prema ranije usvojenom stavu Ustavnog suda, pravo na penziju za određeni period predstavlja imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 639/04 od 23. septembra 2005. godine, stav 20).
24. Dakle, apelant nesporno ima imovinu koja uživa zaštitu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer mu je 1986. priznato pravo na razmjeran dio invalidske penzije, budući da je ispunjavao zakonske uvjete za ostvarenje tog prava. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je osporenim odlukama došlo do miješanja u apelantovo pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
25. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u drugom stavu ovog člana, dopušta državama potpisnicama pravo da, između ostalog, kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi Evropski sud, Sporrong i L�nnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52. stav 61).
26. U odgovoru na pitanje koje je od navedenih pravila primjenjivo u konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje na to da je suštinski cilj člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju da zaštiti lice od neopravdanog miješanja u mirno uživanje imovine. Međutim, kako je istakao i Evropski sud, na osnovu člana 1. Evropske konvencije, svaka strana ugovornica će "osigurati svakome unutar ŠsvojeĆ teritorije prava i slobode definirane u Konvenciji". Ispunjenje ove opće obaveze može uključiti pozitivne obaveze svojstvene osiguranju djelotvornog uživanja u pravima garantiranim Evropskom konvencijom. U kontekstu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ove pozitivne obaveze mogu zahtijevati od države da preduzme mjere koje su neophodne da zaštiti pravo na imovinu (vidi Evropski sud, Broniowski protiv Poljske, presuda od 22. juna 2004. godine, aplikacija broj 31443/96, objavljena u ECHR 2002-X, t. 143. sa daljnjim referencama). Iako granice između pozitivnih i negativnih obaveza ne mogu biti precizno definirane, primjenjivi principi su ipak slični. Bilo da se predmet razmatra u svjetlu pozitivne obaveze države ili u smislu miješanja vlasti koje mora biti opravdano, kriteriji koji se moraju primijeniti se u suštini ne razlikuju. U oba konteksta mora se obratiti pažnja na pravičnu ravnotežu koja se mora postići između suprotstavljenih interesa pojedinca i zajednice u cjelini. Također, ciljevi koji su spomenuti u ovoj odredbi mogu biti od određenog značaja pri ocjeni da li je postignuta ravnoteža između zahtjeva javnog interesa i apelantovog prava na imovinu, a država u oba konteksta uživa određenu diskrecijsku ocjenu u određivanju koraka koje treba preduzeti radi osiguranja poštivanja prava iz Evropske konvencije (idem., Broniowski, t. 144).
27. U konkretnom slučaju, apelant se poziva na član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i navodi da je, nakon što mu je priznato pravo na penziju, provođenjem Zakona o PIO-u onemogućen da za određeni period primi neisplaćene iznose penzije. Apelant smatra da je time dovedeno u pitanje mirno uživanje u imovini na koju je već ostvario pravo. S druge strane, Vlada RS smatra da se radi o lišavanju imovine u skladu sa zakonom. Narodna skupština RS je istakla da se radi o kontroli korištenja imovine "u skladu sa općim interesima". Međutim, Ustavni sud smatra da se činjenice ovog predmeta mogu razmotriti i u smislu ometanja djelotvornog uživanja u stečenom pravu na imovinu ili u smislu propusta države da osigura implementaciju tog prava bez neopravdanih ograničenja. Stoga, Ustavni sud smatra da nije potrebno striktno odrediti da li će se konkretni predmet razmotriti u vezi sa pozitivnim obavezama države ili u vezi sa negativnim obavezama da se uzdrži od neopravdanog miješanja u pravo na mirno uživanje imovine. Ustavni sud će odlučiti da li je postupanje javnih vlasti, bez obzira na to da li se radi o propustu ili miješanju ili kombinaciji ovog dvoga, bilo opravdano u svjetlu primjenjivih principa, odnosno: a) principa zakonitosti; b) principa legitimnog cilja u javnom interesu; i c) principa "pravične ravnoteže".
a) Princip zakonitosti
28. Ustavni sud podsjeća na to da je, prema praksi Evropskog suda, prvi i najvažniji zahtjev iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju onaj koji traži da miješanje javnih vlasti u pravo na imovinu bude "zakonito". Naime, druga rečenica prvog stava člana 1. Protokola broj 1 dopušta lišavanje prava na imovinu samo "pod uvjetima predviđenim zakonom", a drugi stav člana 1. priznaje državama pravo da kontroliraju korištenje imovine "donošenjem zakona". Princip pravne sigurnosti je prisutan u cijeloj Evropskoj konvenciji i mora biti ispoštovan bez obzira na to koje se od tri pravila iz člana 1. Protokola broj 1 primjenjuje. Ovaj princip podrazumijeva postojanje i poštivanje adekvatno dostupnih i dovoljno preciznih domaćih zakona koji zadovoljavaju osnovne zahtjeve pojma "zakon" (vidi Evropski sud,
Iatridis protiv Grčke, presuda od 25. marta 1999. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1999-II, tačka 58). Tek kada je ovaj zahtjev ispunjen, može se razmatrati da li postoji pravična ravnoteža između zahtjeva od općeg ili javnog interesa i zahtjeva za zaštitu pojedinačnog prava na imovinu.
29. Ustavni sud podsjeća na to da je citiranim relevantnim odredbama Zakona o PIO-u propisano da je korisnik dužan
u roku od osam dana prijaviti svaku činjenicu koja utječe na korištenje ili obim prava te da se
dospjela primanja koja nisu mogla biti isplaćena zbog okolnosti koje je prouzrokovao korisnik primanja ne mogu naknadno isplatiti. S tim u vezi, Ustavni sud ističe da je predmetni zakon objavljen u "Službenom glasniku RS", da je stupio na snagu osam dana nakon objavljivanja i da je time postao dostupan. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je nakon izrade Prečišćenog teksta Zakona o PIO-u, koji je objavljen u "Službenom glasniku RS" broj 106/05, član 148. postao član 180, a član 151. postao je član 183, te da su i nakon toga, donošenjem izmjena Zakona, predmetni članovi pomjerani. Apelant smatra da je rok, propisan navedenim članovima Zakona o PIO-u, suviše restriktivan i da je direktno suprotan obavezi države da mu omogući uživanje u već stečenom pravu, tim prije što ne uzima u obzir ni "postojanje naročitih okolnosti kao što je bio rat". S druge strane, Vlada RS i Narodna skupština RS ne smatraju da se radi o bilo kakvoj "nezakonitosti" već o provođenju zakona u javnom interesu.
30. Ustavni sud zapaža da je relevantnim zakonom predviđeno ograničenje apelantovog prava na penziju pod određenim uvjetima. Međutim, Ustavni sud smatra da posljedice koje ovakva odredba ima, sa aspekta saglasnosti sa članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, predstavljaju materijalna razmatranja koja se trebaju uzeti u obzir pri odlučivanju o tome da li su javne vlasti u primjeni propisanih mjera ili u nečinjenu postigle pravičnu ravnotežu između različitih interesa (
ibid.,
Broniowski, t. 154). Stoga će Ustavni sud nastaviti analizu uz prihvatanje da su činjenja ili propusti javnih vlasti, u mjeri u kojoj predstavljaju miješanje ili ograničenje provođenja apelantovog prava na mirno uživanje imovine, bili "predviđeni zakonom" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
b) Princip legitimnog cilja u javnom interesu
31. Ustavni sud primjećuje da iz odgovora Narodne skupštine RS i Vlade RS proizlazi da je javni interes koji se imao u vidu prilikom donošenja Zakona o PIO-u, a posebno spornih odredbi člana 148. stav 2. i člana 151. tog zakona, osiguranje pravne sigurnosti i zaštita likvidnosti penzijskih fondova. Ustavni sud smatra da je legitimno da javna vlast preduzima mjere osmišljene radi postizanja ovih ciljeva, u općem interesu zajednice.
c) Princip "pravične ravnoteže" između općeg interesa zajednice i apelantovog prava na mirno uživanje imovine
32. Apelant smatra da je "rat viša sila i da je ponovno javljanje samo dokaz gdje treba isplatiti dospjele a neisplaćene penzije", te da su "njegove penzije trebale biti deponirane na poseban račun" i biti mu isplaćene nakon što se za to steknu uvjeti, naročito zato što mu nikada nije suspendirano pravo na penziju. S druge strane, Narodna skupština RS i Vlada RS smatraju da su korisnici penzija dužni poštivati zakonom propisane rokove, te, ako to nije slučaj, ne mogu realizirati svoje pravo zbog neispunjenja zakonom propisanih obaveza. Narodna skupština RS je istakla da je Zakon o PIO-u stupio na snagu 2000. godine i njegove odredbe nemaju retroaktivno djelovanje, pa da se stoga rat kao viša sila na koju se apelant poziva ne može odnositi na period važenja tog zakona. Vlada RS je istakla da je nesporno da je ratno stanje objektivna okolnost, ali da je ratna opasnost na teritoriji Republike Srpske ukinuta 19. juna 1996. godine, te da je apelant bio obavezan da se odmah nakon toga prijavi radi zaštite svog prava na penziju, što nije preveliki teret u smislu "pravične ravnoteže", što je apelant propustio da učini.
33. Ustavni sud podsjeća na to da je Zakonom o PIO-u propisano koje sve uvjete lice treba da ispuni da bi steklo pravo na penziju, te da se pravo na penziju stječe na osnovu obaveznog ili dobrovoljnog osiguranja. To znači da je za svakog korisnika u toku radnog vijeka, do stjecanja uvjeta za odlazak u penziju, obavezno izdvajan dio sredstava za penzijski fond. Pri tom, Ustavni sud ima u vidu da je u konkretnom slučaju apelantu priznato pravo na isplatu razmjernog dijela invalidske penzije još 1986. godine i da tokom svih ovih godina, odnosno do dana donošenja ove odluke, to pravo ničim nije dovedeno u pitanje niti stavljeno izvan snage. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je predmetno primanje apelantu redovno isplaćivano do 1992. godine, odnosno do početka ratnih sukoba u BiH kada je isplata prekinuta, te da je ponovno nastavljena 2005. godine, nakon što je apelant podnio zahtjev za nastavak isplate. Dalje, Ustavni sud primjećuje da iz spornih odredaba Zakona o PIO-u proizlazi da, ukoliko korisnik ne prijavi promjenu adrese boravka/prebivališta u roku od osam dana, gubi pravo na dospjela primanja. Time se Fond PIO u potpunosti oslobađa svoje obaveze za određeni period, iako korisnik nije izgubio samo pravo na penziju.
34. Ustavni sud primjećuje da penzijsko osiguranje predstavlja obavezno osiguranje svih zaposlenih koje podrazumijeva zakonsku obavezu poslodavca da, prilikom svake isplate plaće zaposleniku, uplati i sredstva u Fond PIO u određenom procentu od plaće. To znači da se, prema važećem penzijskom sistemu, sredstva u penzijskom fondu akumuliraju tokom jednog mjeseca nakon čega uslijedi isplata primanja korisnicima iz PIO-a koji su ostvarili pravo na penziju, u visini utvrđenoj rješenjima za svakog korisnika ponaosob. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da ovakav način uplate sredstava u penzijski fond predstavlja vrstu solidarne uplate sredstava koja se uplaćuju u toku radnog vijeka pojedinca. Na taj način se stvara obaveza penzijskog fonda da tom pojedincu, nakon ispunjavanja uvjeta za odlazak u penziju, isplaćuje penziju iz sredstava koja i dalje prikuplja prema istom sistemu. U međuvremenu, do stjecanja takvih uvjeta, uplaćena sredstva se koriste za isplatu primanja iz PIO-a korisnicima koji su već ostvarili pravo na penziju. Dalje, Ustavni sud primjećuje da su i u toku cijelog apelantovog radnog vijeka sredstva na navedeni način uplaćivana u Fond PIO, a isti sistem je i danas na snazi.
35. Dalje, Ustavni sud ima u vidu da su apelantu primanja redovno isplaćivana do 1992. godine, kada je zbog ratnih dešavanja isplata obustavljena. Isplata je ponovno nastavljena 2005. godine jer je do tada apelantovo boravište, odnosno prebivalište bilo nepoznato Fondu PIO. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na to da su spomenute ratne okolnosti u Bosni i Hercegovini bile uzrok "geografskih" pomjeranja njezinih građana, kako unutar Bosne i Hercegovine, tako i izvan njezinih granica. Situacija u kojoj su se tako našli bosanskohercegovački građani donijela je niz neriješenih pitanja, a posebno pitanja iz oblasti ekonomskih i socijalnih prava, čije je ostvarivanje i uživanje bilo, prema pravilu, uvijek u neposrednoj vezi sa njihovim prebivalištem, odnosno boravištem. Jedno od tih pitanja je bilo i ostvarivanje kao i nastavak korištenja već stečenih prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja (vidi Ustavni sud, Odluka broj
AP 2213/06 od 10. januara 2008. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 27/08, t. 25).
36. U kontekstu navedenog, Ustavni sud primjećuje da Zakon o PIO-u, za razliku od Zakona o dobrovoljnom penzijskom osiguranju, ne sadrži odredbe kojima bi bilo regulirano pitanje šta se dešava sa novčanim iznosima koji korisnicima nesumnjivo pripadaju a koji nisu isplaćeni zbog nepoznatog boravišta, odnosno prebivališta korisnika. Naime, Ustavni sud primjećuje da iz odredbi Zakona o dobrovoljnom penzijskom osiguranju proizlazi da, kada pojedinac ostvari pravo na penziju na osnovu privatnog/dobrovoljnog ugovora o osiguranju, izdvajanja za ovakvu vrstu osiguranja nikada ne propadaju, čak ni u slučajevima kada kontakt-adresa osiguranika nije poznata godinama, budući da se za svakog korisnika otvara poseban račun na koji se deponiraju sredstva koja su uplaćena i kojima korisnik može raspolagati na osnovu ugovora o dobrovoljnom osiguranju. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je rješenje iz Zakona o PIO-u neprecizno i nedorečeno budući da ostavlja prostor za proizvoljnu primjenu u pogledu raspolaganja neisplaćenim novčanim sredstvima. Također, Ustavni sud smatra da ostvarenje legitimnog cilja - osiguranje pravne sigurnosti i očuvanje likvidnosti penzijskog fonda - ne može biti opravdanje za potpuni gubitak već stečenog prava pojedinca u određenom periodu. Stoga, takvo zakonsko rješenje ne može, prema mišljenju Ustavnog suda, uspostaviti pravičnu ravnotežu između zahtjeva od općeg ili javnog interesa i zahtjeva da se zaštiti pravo pojedinca na imovinu, već predstavlja pretežak teret za korisnika osiguranja, zbog čega nije zadovoljen princip proporcionalnosti iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
37. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća i na to da je ranije u svojoj jurisprudenciji zaključio da ima nadležnost da u postupku iz apelacijske jurisdikcije ispita i kvalitet zakona u mjeri u kojoj to utječe na pitanje ostvarivanja prava pojedinaca iz Evropske konvencije (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj
AP 2271/05 od 21. decembra 2006. godine; Odluka broj
AP 774/04 od 20. decembra 2005. godine). Pri tome, Ustavni sud naročito naglašava da je Ustav Bosne i Hercegovine najviši oblik općeg akta države i da ima prednost u odnosu na svaki drugi zakon koji nije u skladu s njim, da je Evropska konvencija, u skladu sa članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, nadređena bilo kojem domaćem zakonu, a da su svi organi vlasti u Bosni i Hercegovini, prema članu II/6. Ustava Bosne i Hercegovine, dužni primjenjivati prava garantirana u Evropskoj konvenciji. U konkretnom slučaju, Ustavni sud je prihvatio da je zadovoljen princip "zakonitosti" jer je mjera koja je u pitanju predviđena zakonom. Međutim, Ustavni sud je zaključio da nije zadovoljen princip "pravične ravnoteže", te da postoji kršenje prava na imovinu. Imajući u vidu da se ovakva mjera, koja je propisana Zakonom o PIO-u, primjenjuje na sve korisnike penzija, a ne samo na apelanta, i u svim okolnostima, a ne samo onima koje se iz bilo kojeg razloga mogu smatrati posebnim, Ustavni sud smatra da je i u konkretnom slučaju potrebno ispitati kvalitet ovakvog zakonskog rješenja.
38. Ustavni sud ima u vidu da su Narodna skupština RS i Vlada RS, dajući odgovor u vezi sa spornim članovima Zakona o PIO-u, obrazložile da se radi o "normiranju obaveze korisnika da u kratkom roku, tj. osam dana, obavijesti Fond PIO o činjenicama koje utječu na korištenje ili obim prava zbog toga što se radi o periodičnim isplatama sa veoma kratkim rokom dospijeća, čija bi eventualna retroaktivna isplata utjecala na tekuću likvidnost Fonda koja je zbog ogromnog broja korisnika i nedostatka sredstava prenapregnuta, što je notorna činjenica". Ustavni sud, međutim, smatra da zakonom utvrđeni gubitak prava na dospjele a neisplaćene penzije korisnicima samo zato što nisu prijavili promjenu adrese u suviše kratkom roku ne može biti opravdan razlozima kao što su pravna sigurnost, eventualna nelikvidnost fonda ili nedostatak sredstava.
39. Osim toga, kao što je već rečeno, korisnik (apelant) ostvario je i duže vrijeme uživao svoje pravo na primanja iz Fonda koji sredstva osigurava na osnovu solidarnih uplata. Tako su i sredstva za sporni period bila osigurana i jedini razlog zbog kojeg nisu isplaćena je nepoznata adresa korisnika. Javna vlast je za takve situacije morala utvrditi odgovarajući način deponiranja sredstava koja su osigurana a nisu isplaćena kako korisnik ne bi bio onemogućen da naknadno ostvari svoja stečena prava. Ustavni sud smatra da takvo postupanje ne bi bilo suprotno interesu pravne sigurnosti niti bi na bilo koji način moglo ugroziti likvidnost Fonda ili negativno utjecati na sredstva Fonda, niti je u tom smislu zakonodavac ponudio uvjerljiva i prihvatljiva obrazloženja. Također, Ustavni sud zapaža da je zakonski rok od osam dana jedan od najrestriktivnijih rokova u pravnom sistemu koji za sobom povlači gubljenje, za određeni period, samog prava koje je ranije priznato.
40. Ustavni sud svakako prihvata da javne vlasti uživaju vrlo široku diskrecijsku ocjenu za izbor mjera kojima bi se osiguralo uživanje u ekonomskim i socijalnim pravima kao i za određivanje uvjeta pod kojima se ta prava ostvaruju, budući da ta prava značajno utječu na zemlju u cjelini. Izbor takvih mjera može uključiti i odluke kojima se ekonomska i socijalna prava ograničavaju, a uspostavljanje pravične ravnoteže između prava izuzetno je težak zadatak. Ova diskrecijska ocjena, kolikogod bila važna, ipak nije neograničena, a njezina primjena, čak i u kontekstu najsloženije reforme, ne može za sobom povlačiti posljedice koje su suprotne standardima Evropske konvencije (vidi Evropski sud,
James i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986. godine, serija A, broj 98, t. 37). Međutim, Ustavni sud zapaža da u oblasti penzijskog osiguranja nije došlo ni do kakve temeljne i radikalne reforme koja bi mogla opravdati ovako restriktivnu mjeru. Zakonska rješenja koja se tiču uvjeta pod kojima se ostvaruje pravo na penziju i isti rok od osam dana za prijavljivanje svih promjena kod korisnika penzije bio je utvrđen još u Zakonu o PIO-u iz 1993. godine ("Službeni glasnik RS" broj 27/93), a zadržan je i u Zakonu o PIO-u iz 2000. godine, dakle i nakon stupanja Evropske konvencije na pravnu snagu u Bosni i Hercegovini, za šta javne vlasti, prema mišljenju Ustavnog suda, nisu dale zadovoljavajuća obrazloženja.
41. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da predmetne zakonske odredbe ne zadovoljavaju potreban zakonski kvalitet u mjeri u kojoj bi se poštivali standardi iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, što je suprotno i principu vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud naglašava da nije njegov zadatak odrediti koje će konkretne mjere preduzeti zakonodavac u oblasti penzijskog osiguranja. Međutim, imajući u vidu zaključke Ustavnog suda u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da je neophodno preduzeti odgovarajuće legislativne mjere kojima će se osigurati da bilo koje ograničenje prava na penziju kao "imovine" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a koje zakonodavac može smatrati opravdanim u smislu Zakona o PIO-u, zadovoljava i princip "pravične ravnoteže", kako je Ustavni sud već obrazložio.
42. Dakle, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
43. Ustavni sud smatra da je radi efikasne zaštite apelantovog prava na imovinu neophodno ukinuti sve osporene odluke i naložiti Fondu PIO - Filijala Trebinje, da donese novu odluku koja neće kršiti apelantova ljudska prava. Pri tome, Ustavni sud ponovo podsjeća na to da su svi organi javne vlasti u Bosni i Hercegovini u okviru svoje nadležnosti dužni direktno primjenjivati standarde osnovnih ljudskih prava i sloboda iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, koji imaju supremaciju u odnosu na zakone. Također, Ustavni sud smatra da je neophodno naložiti i Vladi RS da preduzme odgovarajuće mjere kako bi se osiguralo poštivanje ustavnog prava na imovinu u smislu ove odluke i u svim drugim relevantnim slučajevima.
Ostali navodi
44. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a imajući u vidu zaključak o povredi prava na imovinu, Ustavni sud smatra da ih nije neophodno posebno razmatrati.
VIII. Zaključak
45. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada zakonom nije uspostavljena "pravična ravnoteža" između zahtjeva od općeg ili javnog interesa i zahtjeva da se zaštiti pravo pojedinca na imovinu. Osim toga, zakon primijenjen u konkretnom slučaju ne ispunjava zakonski kvalitet u mjeri u kojoj bi se poštivali standardi iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
46. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.