Službeni glasnik BiH, broj 96/12
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj
AP 2131/09, rješavajući apelaciju
Jugoslava Erakovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica
Miodrag Simović potpredsjednik
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Zlatko M. Knežević, sudija
na sjednici održanoj 10. oktobra 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija
Jugoslava Erakovića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Kž-09-000 022 od 14. aprila 2009. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci - Posebno odjeljenje za organizirani i najteže oblike privrednog kriminala broj 011 0 K 08-000 009-p od 5. decembra 2008. godine
.
Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Jugoslav Eraković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Dragiša Jokić, advokat iz Istočnog Sarajeva, podnio je 3. jula 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Kž-09-000 022 od 14. aprila 2009. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci - Posebno odjeljenje za organizirani i najteže oblike privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011 0 K 08-000 009-p od 5. decembra 2008. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud prekinuo izvršenje kazne zatvora do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji. Apelant je 10. jula 2009. godine dopunio apelaciju.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom broj
AP 2131/09 od 8. septembra 2009. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog tužilaštva Banja Luka, Posebno tužilaštvo za suzbijanje organiziranog i najtežih oblika privrednog kriminala - Specijalno tužilaštvo (u daljnjem tekstu: Specijalno tužilaštvo) zatraženo je, 28. augusta 2009. godine, da dostave odgovore na apelaciju.
4. Vrhovni sud i Okružni sud su dostavili odgovore 9. i 30. septembra 2009. godine, a Specijalno tužilaštvo 7. septembra 2009. godine.
5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori su dostavljeni apelantu 12. januara 2011. godine. Apelant je 25. januara 2011. godine Ustavnom sudu dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Okružni sud je Presudom broj 011 0 K 08-000 009-p od 5. decembra 2008. godine apelanta proglasio krivim što je radnjama, pobliže navedenim u izreci presude, počinio krivično djelo teškog ubistva iz člana 149. stav 2. u vezi sa stavom 1. tačka 2. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS). Za izvršeno krivično djelo Okružni sud je apelanta osudio na kaznu zatvora u trajanju od 18 godina. Na osnovu člana 44. KZRS, određeno je da se vrijeme koje je apelant proveo u pritvoru, počevši od 4. februara 2008. godine pa dalje, uračunava u izrečenu kaznu zatvora.
8. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je, cijeneći sve dokaze optužbe i odbrane pojedinačno i u njihovoj ukupnosti, utvrdio da je apelant 25. juna 2002. godine u Bijeljini, oko 0,30 sati, po prethodnom dogovoru zajedno s još jednim, nepoznatim licem (u daljnjem tekstu: NN lice), lišio života Slobodana Ilića zvanog Boban iz Bijeljine (u daljnjem tekstu: oštećeni) iz bezobzirne osvete, zbog ranijih sukoba s njim. Utvrđeno je da su se te noći apelant i NN lice, maskirani kapama, tzv. fantomkama, koristeći automobil marke „Jetta“, dovezli u neposrednu blizinu gdje je oštećeni parkirao automobil marke „Golf“ i sačekali ga ispred Kafe bara „Aleksandar“, pa kada je izašao i sjeo u automobil, dok je NN lice ostalo u automobilu „Jetta“, apelant je, naoružan pištoljem „Škorpion“, prišao otpozadi automobilu „Golf“ i ispalio više metaka u oštećenog, a zatim ga izvukao iz automobila i u njega ponovo pucao s više metaka, od kojih je jedan metak ispalio iz neposredne blizine u tjeme glave, uslijed kojih povreda je nastupila trenutna smrt oštećenog. Dalje, Okružni sud je utvrdio da su se potom apelant i NN lice odvezli u pravcu Janje, u slijepu ulicu, gdje su se zaustavili te skinuli sa sebe odjeću (majice, dvije kape fantomke) i PVC rukavice, te ih odbacili zajedno s pištoljem „Škorpion“ u automobil „Jetta“, koji su posuli benzinom i zapalili, nakon čega su se udaljili u nepoznatom pravcu. Također, utvrđeno je da su zapaljeni automobil primijetili stanari kuće iz neposredne blizine, koji su izašli i ugasili vatru, te da su na lice mjesta ubrzo stigli pripadnici Centra javne bezbjednosti iz Bijeljine (u daljnjem tekstu: CJB Bijeljina), koji su tokom uviđaja te noći pronašli i iz automobila izuzeli odbačene stvari, koje su korištene prilikom izvršenja ovog krivičnog djela.
9. Okružni sud je naveo da je na osnovu zapisnika o uviđaju i fotodokumentacije s lica mjesta došao do činjeničnog zaključka o vremenu i mjestu ubistva oštećenog. Dalje, navedeno je da iz zapisnika o uviđaju proizlazi da je uviđaj obavljen na dvije lokacije, i to na lokaciji gdje je oštećeni ubijen i na lokaciji gdje je pronađen automobil „Jetta“, te da se iz fotodokumentacije vidi koje su stvari zatečene u automobilu „Jetta“. Iz zapisnika je vidljivo da su svi predmeti s lica mjesta izuzeti, fotografirani i skicirani radi obavljanja kriminalističko-tehničkih vještačenja, te da je zapisnik o uviđaju potpisao istražni sudija. Zatim je Okružni sud naveo da je istragu u ovom predmetu vodilo Okružno tužilaštvo u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) do 4. februara 2008. godine, kada je Specijalno tužilaštvo, Naredbom broj A-37/08, preuzelo predmet i nastavilo daljnju istragu u skladu s odredbama Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS).
10. Okružni sud je naveo da je iz dostavljenih dokaza utvrdio da sukob između apelanta i oštećenog datira od 1998. godine, što su potvrdili brojni saslušani svjedoci (apelantova majka, svjedoci I. I., B. B., O. M., J. N., majka oštećenog, te svjedoci M. M. i G. D.). Pored toga, Okružni sud je istakao da je Specijalno tužilaštvo na glavnom pretresu predočilo dokaze da je apelant konfliktna ličnost, da se protiv njega vode brojni krivični postupci kod Okružnog i Osnovnog suda u Bijeljini za razna krivična djela, pa i za iznudu. Stoga je Okružni sud zaključio da je apelant imao motiv za ubistvo oštećenog.
11. Okružni sud je naveo da su na mjestu ubistva oštećenog pronađene čahure i projektili za koje je na nesumnjiv način utvrđeno da su ispaljene iz pištolja „Škorpion“, koji je pronađen u zapaljenom automobilu „Jetta“, te da je na taj način utvrđena povezanost ova dva događaja. Nadalje, Okružni sud je na osnovu vještačenja tragova požara, utvrdio prisustvo benzina u sagorjeloj boci (dio plastičnog kanistera koji je nađen u automobilu „Jetta“) iz čega je zaključio da su izvršioci pripremili benzin, polili unutrašnjost „Jette“ i zapalili je, s ciljem da unište kako automobil tako i tragove i predmete koje su koristili prilikom izvršenja ovog krivičnog djela. Pored toga, da je automobil „Jetta“ u vezi s ubistvom i da su ga izvršioci koristili, Okružni sud je utvrdio, između ostalog, i na osnovu iskaza dva svjedoka koji su te noći vidjeli „Jettu“ koja je prošla, u inkriminirano vrijeme, brzo u pravcu Janje, a u njoj su bila dva mladića s fantomkama i čarapama na glavi, u pognutom položaju.
12. Da je apelant s još jednim NN licem pripremao predmetno ubistvo i dogovarao način izvršenja, Okružni sud je utvrdio i na osnovu iskaza svjedoka G. M. koji je svjedočio da je prije ovog događaja na pijaci prodao automobil „Jetta“ za 800,00 KM nekom mladiću, čijeg se izgleda nije mogao sjetiti, te koji je nakon što mu je svjedok dao ključeve otišao a automobil ostavio zaključan i poslije ga preuzeo. Budući da je na automobil „Jetta“ stavljena i lažna tablica s ukradenog automobila iz Sarajeva, onda se, kako je to istakao Okružni sud, jasno može izvesti zaključak da je sve ovo pripremano i organizirano za ubistvo oštećenog i da je taj automobil poslužio za maskiranje i prikrivanje ko se krije iza toga. Iz izjava svjedoka koji su vidjeli prolazak „Jette“ ka Janji pored kafića, nesumnjivo je utvrđeno da su u njemu bila dva lica. Stoga je Okružni sud zaključio da je apelant pripremao ovo ubistvo s još jednim NN licem.
13. Pored ovog dokaza, Okružni sud je naveo da je donio odluku i na osnovu nalaza i mišljenja urađenog u Kriminalističko-tehničkom centru u Banjaluci (u daljem tekstu: KTC Banjaluka) 24. septembra 2002. godine, iz kojeg proizlazi da je pištolj „Škorpion“ koji je pronađen na licu mjesta (u vozilu „Jetta“) ispravan te da su sporne čahure, zrna i ostaci zrna od metaka, pronađeni na licu mjesta (pored i u automobilu „Golf“) ispaljeni iz ovog pištolja. Dalje, navedeno je da iz nalaza KTC-a Banjaluka od 25. oktobra 2002. godine proizlazi da na rukama oštećenog nije utvrđeno prisustvo barutnih čestica, ali je utvrđeno prisustvo na njegovim leđima, te da je razdaljina pucanja u oštećenog bila između 80 i 100 cm. Navedeno je da su sva vještačenja poduzeta po usmenom nalogu istražnog sudije, pa se stoga ne može prihvatiti prigovor odbrane da za njih nemaju naredbe, a u to vrijeme su se još uvijek primjenjivale odredbe starog ZKP-a.
14. Dalje, navedeno je da je Specijalno tužilaštvo Okružnom sudu prezentiralo sve predmete koji su nađeni na licu mjesta (pištolj „Škorpion“, čahure-projektile, šrafciger s crvenom drškom, providnu svijetloplavu traku s gareži, dizalicu za auto, komad plastike koji asocira na kanistar iz „Jette“, plastičnu bocu, registarske tablice, odjeću oštećenog, trag krvi s obdukcije oštećenog, mobilni telefon "Erikson" iz „Golfa“ oštećenog, pronađene dlake iz automobila „Jetta“, prozirnu vreću s hirurškim rukavicama nađenim u automobilu „Jetta“, potkapu maslinaste boje s prorezima za oči, plavu duks jaknu nađenu u automobilu „Jetta“, crnu fantomku iz automobila „Jetta“ sa zadnjeg sjedišta, tri opuška cigareta i komad gume istopljen iz automobila „Jetta“). Dalje je navedeno da je Okružno tužilaštvo dostavljalo predmete i Univerzitetskom kliničkom centru u Tuzli (u daljnjem tekstu: UKC Tuzla) radi izdvajanja bioloških tragova, koje, prema izvještaju UKC Tuzla, nisu uspjeli izdvojiti.
15. Okružni sud je naveo da je „kao ključne dokaze Specijalno tužilaštvo prezentiralo nalaz i mišljenje Biološkog fakulteta u Beogradu (u daljnjem tekstu: Biološki fakultet) o DNK analizi koja je rađena po zahtjevu Okružnog tužilaštva od 8. novembra 2007. godine i urađena je 4. februara 2008. godine. Navedeno je da iz naredbe Okružnog tužilaštva proizlazi da su Biološkom fakultetu dostavljeni svi predmeti s lica mjesta ubistva radi iznalaženja bioloških tragova, a dostavljeni su i nesporni uzorci bioloških tragova oštećenog, te G. N., G. M., R. Z. i J. V., radi analize i poređenja DNK profila. Dalje, navedeno je da je iz sačinjenog nalaza Biološkog fakulteta od 4. februara 2008. godine vidljivo da su vještaci uspjeli izdvojiti biološki trag s pregiba kragne leđnog dijela plave duks jakne (uzorak označen sa #8), zatim s oboda kragne obruba plave duks jakne (označen uzorkom #9) i s fantomke iz regije usta (uzorak je obilježen sa #11). Također je navedeno da su izdvojeni biološki tragovi i s jedne rukavice (obilježen uzorkom #1), te s prsta druge rukavice (obilježen uzorkom #2) kao spojeni uzorci. U zaključku i mišljenju sačinjenog nalaza vještaka konstatirano je da DNK materijal izoliran iz uzoraka 8, 9. i 11. pripada muškoj osobi uz prisustvo kontaminirajućih malih tragova drugih osoba. Isto tako, vještaci su potvrdili da rezultat spojenih uzoraka #1 i #2 nalaza daje parcijalni rezultat koji ukazuje na porijeklo iste osobe kao kod uzoraka #8, #9 i #11. Vještaci su također potvrdili da uzorci s opušaka cigareta pripadaju drugoj NN muškoj osobi, različitoj od DNK profila uzoraka pod 8, 9. i 11, kao i da utvrđeni DNK profili ne pripadaju oštećenom niti osobama za koje su poslati uzorci radi analize i poređenja.
16. Pored toga, Okružni sud je naveo da je na glavnom pretresu prezentiran i drugi nalaz i mišljenje, također Biološkog fakulteta, urađen 5. februara 2008. godine. Naime, Specijalno tužilaštvo je 4. februara 2008. godine izdalo naredbu Biološkom fakultetu da utvrdi apelantov DNK profil po brisu bukalne sluznice koja je dostavljena i radi poređenja s već utvrđenim DNK profilom na predmetima po prvom nalazu od 4. februara 2008. godine, a koji nosi broj protokola K-2389/07. Isti tim vještaka je utvrdio apelantov DNK profil i o tome sačinio nalaz i mišljenje 5. februara 2008. godine, te je sačinio nalaz i mišljenje da DNK materijal izoliran iz bioloških uzoraka s plavog duksa i potkape pripada apelantu, uz prisustvo kontaminirajućih malih tragova drugih osoba. Naznačena je vjerovatnoća slučajnog poklapanja manja od 1 u 5,4x10
16 nesrodnih muških osoba. Vještaci su dalje potvrdili da uzorak s hirurških rukavica također daje parcijalni rezultat koji ukazuje na porijeklo iste osobe kao i kod tri uzorka s duks majice i fantomke. Okružni sud je naglasio da iz ovog nalaza slijedi da u vrijeme njegovog sačinjavanja tim vještaka nije znao niti raspolagao činjenicom da će se u vezu s ovim ubistvom dovesti apelant i da će se poslije dostaviti njegov nesporan biološki trag da se usporedi s već utvrđenim DNK profilima. Također, navedeno je da je ispred tima vještaka s Biološkog fakulteta na glavnom pretresu saslušan vještak Dušan Keckarević, koji je pojasnio oba sačinjena nalaza o DNK analizi.
17. Dalje je navedeno da je, u provođenju kontradokaza, Okružni sud na prijedlog odbrane saslušao stručnjaka za DNK analizu s Instituta za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: INGEB), Damira Marjanovića, u pogledu osporavanja nalaza DNK analize koju su sačinili vještaci Biološkog fakulteta. U tome pravcu, kako je naveo Okružni sud, taj vještak je dao i svoje pismeno objašnjenje s kritičkim osvrtima na sačinjene nalaze i neke njihove propuste, a posebno da nema kompjuterskog prikaza analize. Međutim, kako je dalje naveo Okružni sud, u duplici provođenja dokaza Specijalno tužilaštvo je ponovo pribavilo pismeno izjašnjenje vještaka s Biološkog fakulteta koji u cijelosti brane svoje nalaze i kritički se osvrću na izjašnjenje vještaka odbrane. Okružni sud je naglasio da je prepiska između tima vještaka iz Beograda i vještaka iz Sarajeva na nivou stručnog-naučnog stanovišta, pa ih zbog toga neće posebno i detaljno obrazlagati. Suština pokušaja odbrane da devalvira i ospori DNK nalaze iz Beograda svodi se na to da vještak Damir Marjanović, kako je izjavio na pretresu, ne dovodi u pitanje DNK analizu iz Beograda, niti je svojim svjedočenjem i pismenim obrazloženjem obara. Ovaj stručnjak je na pretresu potvrdio da su vještaci u Beogradu pronašli 3 apelantova DNK profila. Stoga je, kako je naveo Okružni sud, potpuno vjerovao sačinjenim nalazima i mišljenjima tima stručnjaka s Biološkog fakulteta, jer nisu oboreni protudokazima odbrane, niti su faktički dovedeni u sumnju.
18. Pored toga, Okružni sud je naveo da nije mogao prihvatiti tezu odbrane da su svi predmeti nađeni na licu mjesta čuvani protivno odredbama ZKPRS-a. Naime, jasno je da dokaze čuva i obezbjeđuje sud neposredno ili to čuvanje ostvaruje na drugi način. Činjenica što su neki predmeti zadržani u CJB-u, kako je dalje naveo Okružni sud, ne znači da je to nezakonito ili da je uticalo na valjanost kod njihovog vještačenja. Specijalno tužilaštvo je također dokazalo da je za sve poduzete radnje imalo naredbe, pa je u tu svrhu, između ostalih, prezentirana naredba od 8. novembra 2007. godine kojom Okružno tužilaštvo traži od Biološkog fakulteta vještačenje i dostavlja predmete za vještačenje, a prezentirana je i naredba Okružnog tužilaštva od 12. novembra 2004. godine kojom se traži DNK analiza uzoraka u UKC Tuzla. Isto tako, kako je naveo Okružni sud, iz prezentiranih dokaza se vidi da je jedan dio predmeta vještačen u KTC-u Banja Luka, da su neki predmeti slati na vještačenje u Tuzlu, kao i u Biološki institut u Beogradu. Te radnje nisu nezakonite niti isključuju jedna drugu. Također, Okružni sud je naveo da se na pretresu i neposredno uvjerio da su nakon izuzimanja s lica mjesta svi predmeti uredno zapakirani u providne i papirne vrećice i uredno su čuvani.
19. U pogledu prigovora odbrane da dokazi nisu pribavljeni na zakonit način, Okružni sud je naglasio da je navedena tvrdnja neosnovana. Naime, Okružni sud je istakao da je u dopisu Ministarstva pravde navedeno da u komunikacijama Bosne i Hercegovine i Srbije treba ići preko Ministarstva pravde, ali i da je u dopisu naznačeno da je u Evropskoj konvenciji o zajedničkoj pomoći u krivičnim stvarima i u Drugom dodatnom protokolu predviđeno da se organi zemlje molilje mogu i direktno obraćati organima zamoljene strane zemlje. Isto tako, kako je naveo Okružni sud, iz dopisa Ministarstva pravde Srbije jasno se vidi da se komunikacije između Srbije, Bosne i Hercegovine i Crne Gore o pravnoj pomoći ostvaruju na osnovu pravosudnih ugovora država i uglavnom preko ministarstava pravde, a što ne isključuje i druge oblike komunikacije. Prema tome, kako je dalje zaključio Okružni sud, zahtijevanje vještačenja nije u potpuno strogoj formalno-pravnoj proceduri predviđeno isključivo preko Ministarstva pravde, pa se stoga ne može prihvatiti teza odbrane da je ovo pravno nevaljan dokaz s obzirom da se u praksi i neposredno zahtijevaju vještačenja, kako ovakva tako i saobraćajna. Okružni sud je naglasio da je konkretno vještačenje obavljeno u zvaničnoj ustanovi osposobljenoj i ovlaštenoj za takve poslove. Dalje, u pogledu prigovora odbrane da se nalazi Biološkog fakulteta ne mogu ispitati jer nemaju kompjuterske analize, Okružni sud je istakao da je u tom pravcu saslušani vještak pojasnio da se kompletna analiza koja je zavedena u „protokolu Instituta čuva i da je pohranjena u arhivu“.
20. Također, Okružni sud je naveo da je odbrana saslušanjem osam svjedoka dokazivala da je apelant u vrijeme ubistva bio u kafani „Fortuna“. U vezi s tim, Okružni sud je pojedinačno citirao relevantne navode iz njihovih iskaza, te je naveo zašto im nije vjerovao, istakavši da se gledajući i cijeneći u ukupnosti iskaze svjedoka odbrane može zaključiti da su neuvjerljivi i kontradiktorni, te da je većini svjedoka kredibilitet narušen i da su njihovi iskazi u suprotnosti s iskazom ključnog svjedoka J. Lj., koji je kritične noći odvezao apelanta kući. Okružni sud je također naveo da je, sagledavanjem prostorne i vremenske dinamike kako se ovaj događaj mogao odvijati, Specijalno tužilaštvo izvršilo rekonstrukciju događaja na licu mjesta, na kojoj su bili prisutni i apelantovi branioci. Iz ovog dokaza jasno proizlazi da su relacije, mjesto ubistva, te apelantova kuća i kuća svjedoka J. M. u malim relacijama i rastojanjima, te da se u normalnim uvjetima te relacije prelaze autom najviše za 3 do 4 minuta. Stoga je Okružni sud zaključio da je apelant imao dovoljno vremena da u dogovoru sa svojim saučesnikom autom „Jetta“ od svoje kuće za 2 do 3 minuta stigne do automobila oštećenog, a zatim su se, nakon likvidacije isto tako za 2 do 3 minuta, mogli uputiti u slijepu ulicu gdje su ostavili i zapalili automobil.
21. Osim toga, Okružni sud je istakao da je posebno analizirao i cijenio iskaz svjedokinje L.V., koja je kritične noći, što proizlazi s rekonstrukcije, bila udaljena od mjesta događaja oko 24 metra. Ona je potvrdila da je čula zvuk "kao zveket lanca", da je čisteći digla glavu i pogledala u pravcu automobila i vidjela da jedno lice ispada iz automobila a „drugo krupno i visoko sa dugom kosom i bradom stoji pored njega“. Svjedokinja je na sudu izjavila da to ne bi mogao biti apelant. Međutim, kako je istakao Okružni sud, on je cijenio i usporedio iskaz ove svjedokinje dat na glavnom pretresu s iskazom koji je svjedokinja dala u tužilaštvu, 28. februara 2008. godine, u kojem je izjavila „učinilo mi se da ima dužu kosu, stepenasto šišanu i bradu, ali u tom šoku koji sam doživjela moguće je da je to bila neka vrsta kape.“ Okružni sud je zaključio da je ova svjedokinja promijenila iskaz tako da je govorila u apelantovu korist iz straha koji je evidentno preživjela i da se boji apelanta, na što ukazuje činjenica da je kod tužilaštva davala mogućnost da to nije bila duga kosa, već neka potkapa. Stoga se, kako je istakao Okružni sud, u tom dijelu svjedokinjin iskaz ne može prihvatiti, jer je u direktnoj suprotnosti s iskazima svjedoka G. D. i Č. M. koji su nesporno potvrdili da su prilikom prolaza „Jette“ kraj kafića vidjeli u autu dva pognuta lica s fantomkama ili čarapama na glavi.
22. Okružni sud je apelantu izrekao kaznu zatvora u trajanju od 18 godina jer je zaključio da je odmjerena kazna srazmjerna težini učinjenog djela, njegovoj društvenoj opasnosti, te da će vremenski rok resocijalizacije od 18 godina biti dovoljan da se preventivno utiče na apelanta i ostvari posebna prevencija kažnjavanja, kao i da će se ostvariti opća prevencija kažnjavanja.
23. Odlučujući o žalbama apelanta, njegovih branilaca, apelantovih roditelja i Specijalnog tužilaštva, Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Kž-09-000 022 od 14. aprila 2009. godine sve žalbe odbio kao neosnovane, te u cijelosti potvrdio presudu Okružnog suda. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da su apelantovi prigovori neosnovani jer su, bar kada je riječ o žalbi apelantovih branilaca, iznošeni i na glavnom pretresu i o tim prigovorima se Okružni sud odredio ne samo na glavnom pretresu nego i u obrazloženju presude. Dalje, Vrhovni sud je istakao da su sve radnje koje su poduzete u istrazi pravilne i zakonite, a zakonite su i radnje koje su poduzeli istražni sudija i organi CJB-a, jer su sve te radnje poduzete u skladu sa, u to vrijeme važećim, odredbama ZKP-a. Naime, u vrijeme kada su te radnje poduzimane organi unutrašnjih poslova su bili ovlašteni da, u smislu člana 154. stav 2. ZKP-a, odrede potrebna vještačenja, a takvo ovlaštenje policijski organi imaju i prema odredbi člana 221. sadašnjeg ZKPRS-a. Radnja uviđaja kao i sve druge radnje koje, po ocjeni Vrhovnog suda, predstavljaju nastavak radnji uviđaja uključujući i određivanje vještačenja provedenih po zahtjevu CJB-a, koja su provedena u KTC-u Banja Luka, su provedena u skladu s odredbama ZKPRS, koji se primjenjuje u vrijeme kada su te radnje poduzimane. Stoga su prigovori iz žalbi da su poduzete radnje nezakonite i da je presuda zasnovana na dokazima pribavljenim suprotno odredbi člana 10. stav 2. ZKPRS, kako je zaključio Vrhovni sud, neosnovani.
24. Dalje, Vrhovni sud je istakao da su apelantovi prigovori koji se odnose na vještačenje DNK koje je proveo Biološki fakultet, 4. i 5. februara 2008. godine, a u kojim se izražava sumnja u pouzdanost tog vještačenja navodima da predmeti koji su dostavljeni na vještačenje nisu bili propisno čuvani kod suda niti su na odgovarajući način upakirani ni obilježeni u skladu s Pravilnikom o čuvanju tih predmeta, te da zbog proteka vremena nisu bili podobni za utvrđivanje apelantovog DNK, također neosnovani, jer je osporena presuda u svojim razlozima dala iscrpnu argumentaciju koju i Vrhovni sud u cijelosti prihvata. Ta se argumentacija svodi na to da je s predmeta pronađenih u zapaljenom automobilu „Jetta“, bez obzira što su oni u zapaljenom vozilu oštećeni, bilo moguće i nakon proteka vremena od skoro šest godina izdvojiti biološke tragove koji su upoređivanjem s uzetim brisom bukalne sluznice od apelanta, 4. februara 2008. godine, a na osnovu valjane naredbe sudije za prethodni postupak Okružnog suda, dali realnu podlogu za zaključak tima vještaka Biološkog fakulteta iz kojeg proizlazi da DNK materijal izoliran iz bioloških uzoraka s plavog duksa i potkape pripada apelantu, a da uzorak s hirurških rukavica daje parcijalni rezultat koji ukazuje na porijeklo iste osobe kao i kod duks majice i fantomke. Navedeno je da je osporena presuda o rezultatima do kojih je došao tim vještaka Biološkog fakulteta dala iscrpno obrazloženje. Tom nalazu je odbrana suprotstavila pismeno izjašnjenje vještaka s INGEB-a, koji je svjedočio i na glavnom pretresu dovodeći svojim iskazom u sumnju validnost DNK analize kritikujući pri tom da DNK vještačenje ne prati elektroferogram, tj. kompjuterski prikaz DNK analize. Međutim, kako je dalje naveo Vrhovni sud, budući da je ovaj vještak izjavio na glavnom pretresu da svojim svjedočenjem ne dovodi u pitanje DNK analizu Biološkog fakulteta, potvrdivši pismenim obrazloženjem da je DNK vještačenje utvrdilo tri apelantova DNK profila. Također je navedeno da se i u pismenom izjašnjenju Biološkog fakulteta od 6. novembra 2008. godine, a povodom primjedbi vještaka odbrane, Biološki fakultet izjasnio da u svemu ostaje kod svog nalaza i mišljenja od 5. februara 2008. godine, pa je stoga, kako je naveo Vrhovni sud, Okružni sud ispravno postupio kada je nalaz Biološkog fakulteta prihvatio, pri tome dajući valjane razloge koje prihvata i Vrhovni sud. Vrhovni sud je naglasio da je jedan od članova tima vještaka Biološkog fakulteta svjedočio pred Okružnim sudom i detaljno objasnio tok DNK vještačenja i rezultat do kojeg su vještačenjem došli dajući svoj konačan zaključak, dodavši da se elektroferogram čuva u arhivu Biološkog fakulteta.
25. Također, Vrhovni sud je istakao da je pobijana presuda u svojim razlozima dala pravilnu ocjenu svih iskaza svjedoka, kako optužbe tako i odbrane i ocijenila te dokaze na način propisan odredbama ZKPRS-a. Presuda je dala iscrpnu argumentaciju iz koje proizlazi da je apelant imao jak motiv za ubistvo oštećenog zbog sukoba koji je s njim imao još od 1998. godine.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
26. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i pravo na žalbu u krivičnim stvarima iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. U obrazloženju ovih tvrdnji, apelant u vrlo obimnoj apelaciji prije svega ističe da je sud, korištenjem dokaza prikupljenih suprotno odredbama ZKPRS, stvorio drugačiju-vještačku građu na osnovu koje je izveo svoje zaključke. Apelant navodi da su zaključci suda proizvoljni, jer sud odluku zasniva na dokazu-biološkim tragovima pronađenim na predmetima koji su pronađeni u vozilu koje je korišteno prilikom izvršenja krivičnog djela. U suštini apelant se žali na zakonitost dokaza-DNK analize, odnosno nalaza i mišljenja Biološkog fakulteta iz Beograda. Također, prilikom vođenja ovog postupka, prema apelantovim navodima, počinjene su brojne povrede ZKPRS, KZRS, Evropske konvencije o međusobnoj pomoći u krivičnim stvarima i njenog Drugog protokola, Ugovora između BiH i SCG o pravnoj pomoći u građanskim i krivičnim stvarima, Pravilnika o načinu prikupljanja i uzimanja uzoraka biološkog materijala za potrebe analize DNK u krivičnom postupku, te preporuka i standarda Interpola i Preporuka „ENFSI“ (Evropska mreža forenzičkih instituta) koje se tiču DNK analize. Apelant je, također, naveo da obrazloženje prvostepene presude ne sadrži ni najnužniju reprodukciju iskaza svjedoka, vještaka i sadržine pisanih dokaza, čime je sud izvršio selekciju i netačnu interpretaciju dokaza. Dalje je istakao da je posljedica ove selekcije što je sud kršio osnovna načela krivičnog postupka, i to kako načelo presumpcije nevinosti tako i načelо
in dubio pro reo. Apelant se žali da je sud selektivnim pristupom izvedenim dokazima povrijedio i načelo neposrednosti i načelo jednakosti stranaka u postupku. Također, navodi da mu je povrijeđeno i pravo na nepristran sud budući da je, kako to apelant navodi, pet od šest sudija, koji su bili u prvostepenom i drugostepenom vijeću, učestvovalo u donošenju odluka o apelantovom pritvoru, i prije glavnog pretresa, „izrazilo svoj stav da je apelant izvršilac krivičnog djela“. Apelant dalje ističe da je i pravo na nezavisan sud dovedeno u pitanje samim donošenjem Zakona o suzbijanju organiziranog i najtežih oblika privrednog kriminala, u skladu s kojim Specijalno tužilaštvo ima mogućnost da svojom naredbom, bez sudske kontrole, preuzima u svoju nadležnost predmete drugih tužilaštava i time zasnuje i nadležnost Okružnog suda.
27. Dalje je, prema apelantovim navodima, i Vrhovni sud u drugostepenom postupku nastavio da krši njegovo pravo na pravično suđenje jer je selektivno ispitivao prvostepenu presudu i svjesno izbjegavao da odgovori na bitne navode žalbe s obrazloženjem da prihvata argumentaciju prvostepene presude. Apelant smatra da je na ovaj način Vrhovni sud povrijedio „njegovo pravo na žalbu a samim tim i pravo na pravično suđenje, te pravo iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju“. Prema apelantovim navodima, u drugostepenoj presudi nema ni naznake da je izjavljena žalba protiv prvostepene presude stvarno i suštinski preispitivana u svjetlu člana 2. Protokola broj 7. Prema apelantovim navodima, povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije je počinio sud prilikom ocjene DNK dokaza, jer sud, bez ikakvog opravdanja, nije primijenio pravila koja važe za sve druge građane BiH u postupcima pred Sudom BiH i sudovima u FBiH.
b) Odgovori na apelaciju
28. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istakao da je pravilno ocijenio dokaze na kojima je zasnovana presuda Okružnog suda. Također, Vrhovni sud je istakao da se apelacija u pretežnom dijelu bavi pitanjima koja se tiču činjeničnog stanja, a apelacija se, kako je to naveo Vrhovni sud, ne može podnositi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
29. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je u presudi detaljno analizirao iskaze svakog svjedoka i druge dokaze i doveo ih u međusobnu vezu s ostalim iskazima svjedoka i drugim dokazima, te dao obrazložene i detaljne razloge zašto prihvata ili ne prihvata njihove iskaze. Pored toga, Okružni sud je naveo da ključni dokazi i odlučne činjenice koje su utvrđene u ovom postupku nisu bile u sumnji, pa stoga sud i nije mogao primijeniti načelo
in dubio pro reo, pogotovo kada se uzme u obzir činjenica da je nesporno utvrđeno da je apelantov biološki trag pronađen na predmetima koji su bili u automobilu koji je korišten prilikom likvidacije oštećenog. Okružni sud je istakao da apelantova odbrana nije imala protudokaze niti objašnjenje za porijeklo tog biološkog traga.
30. Specijalno tužilaštvo osporava navode apelacije i ističe da se suština apelacije bavi ocjenom dokaza provedenih tokom glavnog pretresa (iskazom svjedoka, vještaka, nalazom DNK analize) koju su u svojim presudama vršili redovni sudovi. Navodi da je apelant imao i koristio mogućnost da unakrsno ispita sve svjedoke, predloži svoje svjedoke, također da unakrsno ispita i vještaka iz tima vještaka Biološkog fakulteta, u vezi s nalazom vještačenja analizom DNK bioloških tragova pronađenih u automobilu koje je poslužilo izvršiocima prilikom izvršenja krivičnog djela ubistva oštećenog. Specijalno tužilaštvo dalje obrazlaže da je DNK nalaz urađen u ustanovi specijaliziranoj za tu vrstu vještačenja, što ni u kojem slučaju ne može dovesti u sumnju zaključak da sporni tragovi pripadaju apelantu.
V. Relevantni propisi
31. U
Krivičnom zakonu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 49/03, 108/04, 37/06 i 70/06, koji se primjenjivao u vrijeme donošenja osporenih odluka) relevantna odredba glasi:
Član 149. stav 1. tač.1. i 2.
Teško ubistvo
(1) Zatvorom najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora kazniće se:
1) ko drugog liši života na naročito svirep ili krajnje podmukao način,
2) ko drugog liši života iz koristoljublja, radi izvršenja ili prikrivanja drugog krivičnog djela, iz bezobzirne osvete ili iz drugih naročito niskih pobuda,
32. U
Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 50/03, 111/04, 115/04, 29/07, 68/07 i 119/08, koji je primjenjivan u vrijeme donošenja osporenih odluka) relevantne odredbe glase:
Član 10. st. 2. i 3.
Zakonitost dokaza
(2) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima pribavljenim bitnim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima, koje je ratificirala Bosna i Hercegovina, niti na dokazima koji su pribavljeni povredama ovog zakona.
(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.
Član 134.
Čuvanje privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije
Privremeno oduzeti predmeti i dokumentacija deponuju se u sudu ili sud na drugi način osigurava njihovo čuvanje.
Član 160. stav 1.
Naredba o vještačenju
(1) Pismenu naredbu za vještačenje izdaje tužilac ili sud. U naredbi će se navesti činjenice u pogledu kojih se vrši vještačenje.
Član 176.
Obavljanje analize dezoksiribonukleinske kiseline
Analizu dezoksiribonukleinske kiseline (u daljem tekstu: DNK) može obavljati isključivo institucija specijalizovana za tu vrstu vještačenja.
Član 177.
Kada se vrši analiza DNK
(1) Analiza DNK može se vršiti ukoliko je to neophodno potrebno za određivanje identiteta ili činjenica da li tragovi materija koji su otkriveni potiču od osumnjičenog, odnosno optuženog ili oštećenog.
(2) Uzorci pljuvačke radi vršenja DNK analize mogu se uzimati uvijek i za to nije potreban pristanak lica, niti se ta radnja može smatrati povredom tjelesnog integriteta.
Član 418.
Opšta odredba
Međunarodna krivičnopravna pomoć vrši se po odredbama ovog zakona, ukoliko zakonom Bosne i Hercegovine ili međunarodnim ugovorom nije što drugo određeno.
33. U
Ugovoru između Bosne i Hercegovine i Srbije i Crne Gore o pravnoj pomoći u građanskim i krivičnim stvarima („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ - dodatak, Međunarodni ugovori broj 11/2005; koji je Predsjedništvo Bosne i Hercegovine ratificiralo 26. oktobra 2005. godine, a koji je potpisan u Sarajevu 24. februara 2005. godine) relevantne odredbe glase:
Član 1. st. 1, 3. i 4.
Pružanje pravne pomoći
(1) Države ugovornice će, na zahtjev, pružati jedna drugoj pravnu pomoć u građanskim i krivičnim stvarima pod uvjetima i na način utvrđen ovim ugovorom.
(3) Pod "krivičnim stvarima" u smislu ovog ugovora podrazumijevaju se krivična djela i privredni prestupi.
(4) Pravnu pomoć ukazuju sudovi i drugi organi država ugovornica koji su, po propisima svoje zemlje, nadležni da odlučuju o stvarima iz st. 1. do 3. ovog člana.
Član 3.
Obim pravne pomoći
Pravna pomoć, u smislu ovog ugovora, obuhvata: dostavljanje pismena i preduzimanje procesnih radnji (saslušanje stranaka, svjedoka i drugih lica, oduzimanje predmeta, privremena predaja, uviđaj, vještačenje i dr.), [ ].
Član 4.
Organi saradnje
(1) Radi pružanja pravne pomoći prema ovom ugovoru, sudovi i drugi nadležni organi država ugovornica međusobno komuniciraju preko svojih nadležnih organa i to:
1) za Bosnu i Hercegovinu - preko Ministarstva pravde Bosne i Hercegovine.
2) za Srbiju i Crnu Goru - preko Ministarstva za ljudska i manjinska prava;
(2) Odredba stava 1. ovog člana ne isključuje komuniciranje diplomatskim, odnosno konzularnim putem.
(3) U hitnim slučajevima sudovi i drugi nadležni organi država ugovornica mogu komunicirati i preko Međunarodne organizacije kriminalističke policije (INTERPOL).
34. U
Evropskoj konvenciji o međusobnom pružanju pravne pomoći u krivičnim stvarima, Strazbur 20. aprila 1959. godine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ - dodatak, Međunarodni ugovori broj 4/2005
) relevantne odredbe glase
Član 1. stav 1.
1. Strane ugovornice se obavezuju da, prema odredbama ove Konvencije, pružaju jedna drugoj najširu moguću pravnu pomoć u svakom postupku koji se odnosi na krivična djela čije krivično gonjenje, u trenutku kada je zatražena pomoć, spada u nadležnost sudskih organa strane moliteljiice.
Član 3. stav 1.
1. Zamoljena strana će, u skladu sa načinima koje predviđa njeno zakonodavstvo, izvršiti molbe koje se odnose na krivični predmet koji joj budu uputili sudski organi strane moliteljice, a koje se odnose na obavljanje istražnih radnji ili dostavljanje dokaznog materijala, dosijea ili dokumenata.
Član 15. st. 1, 2. i 5.
1. Molbe predviđene u članovima 3, 4. i 5., kao i zahtjevi predviđeni u članu 11., ministarstvo pravde strane moliteljice uputit će ministarstvu pravde zamoljene države i vratit će ih istim putem.
2. U hitnim slučajevima, spomenute molbe će neposredno moći uputiti sudski organi strane moliteljice sudskim organima zamoljene strane. One će biti vraćene zajedno sa spisima koji se odnose na način predviđen u stavu 1. ovog člana.
5. U slučajevima kada je direktno dostavljanje dopušteno ovom Konvencijom, ono će se moći obavljati posredstvom Međunarodne organizacije krivične policije (Interpol).
35. U
Zakonu o suzbijanju organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala –prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 111/07) relevantne odredbe glase:
Član 1. stav 1.
(1) Ovaj zakon se donosi u cilju efikasnog suzbijanja organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala u Republici Srpskoj.
Član 3.
Ovaj zakon, primjenjuje se u cilju otkrivanja i krivičnog gonjenja za sljedeća krivična djela:
[ ]
v) drugih krivičnih djela predviđenih krivičnim zakonodavstvom Republike Srpske, kod kojih je kao najmanja zaprećena kazna zatvora u trajanju od pet godina, a kada je zbog okolnosti izvršenja djela ili posljedica djela krivično gonjenje od posebnog značaja za Republiku Srpsku, te krivičnih djela povezanih s takvim djelima ili učiniocima takvih djela.
III - PREUZIMANJE PREDMETA
Član 13.
(1) Ukoliko nadležno tužilaštvo postupajući po prijavi zaključi da iz sadržaja prijave proizlazi da bi za prijavljeno krivično djelo moglo biti nadležno Specijalno tužilaštvo, tužilac koji postupa po prijavi je dužan o tome, bez odlaganja, obavijestiti glavnog tužioca, koji će o istom obavijestiti glavnog specijalnog tužioca, sa navođenjem razloga zbog kojih smatra da su ostvareni uvjeti za preuzimanje predmeta.
(2) U slučaju iz prethodnog stava, glavni specijalni tužilac će preduzeti potrebne mjere radi ocjene postojanja uvjeta za preuzimanje predmeta.
(3) Sva tužilaštva u Republici Srpskoj su dužni Specijalnom tužilaštvu, bez odlaganja, omogućiti nesmetan uvid u krivični predmet koji zatraži Specijalno tužilaštvo.
(4) Kada glavni specijalni tužilac ocijeni da je u krivičnom predmetu riječ o slučaju predviđenom članom 3. ovog zakona, donosi odluku o preuzimanju predmeta.
36. U
Pravilniku o načinu prikupljanja i uzimanja uzoraka biološkog materijala za potrebe analize dezoksiribonukleinske kiseline u krivičnom postupku („Službeni glasnik BiH“ broj 35/07 od 14. maja 2007. godine
) relevantne odredbe glase:
Član 1.
Predmet
Ovim Pravilnikom utvrđuje se način prikupljanja i uzimanja uzoraka biološkog materijala ljudi i drugih živih bića, te ostalih tragova za potrebe analize dezoksiribonukleinske kiseline (u daljnjem tekstu: DNK analize) u krivičnom postupku, način pakovanja prikupljenog biološkog materijala, čuvanja, obrade i pohranjivanja uzoraka i dobijenih rezultata DNK analize, u Bosni i Hercegovini.
Član 5. stav 1.
Pravila uzimanja uzoraka
(1) Prikupljanje bioloških tragova za potrebe forenzičke DNK analize, njihovo pakovanje, označavanje i dostavljanje na vještačenje obavlja se u skladu sa pravilima kriminalističke struke i pravilima uzimanja, rukovanja i transporta materijala za forenzičku DNK analizu.
VI. Dopustivost
37. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
38. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
39. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Kž-09-000 022 od 14. aprila 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 15. maja 2009. godine, a apelacija je podnesena 3. jula 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (
prima facie) neosnovana niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
40. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
41. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i pravo na žalbu u krivičnim stvarima iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
a) Pravo na pravično suđenje
42. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
43. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1.
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.
44. U odnosu na primjenjivost člana 6. Evropske konvencije, Ustavni sud ističe da se u konkretnom slučaju radi o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim za krivično djelo teškog ubistva koje je propisano zakonom, te je osuđen na kaznu zatvora. Dakle, u postupku je utvrđivana osnovanost krivične optužbe protiv apelanta, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv.
45. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na navode da sud nije bio nepristran i nezavisan, da je sud proizvoljno cijenio dokaze i pogrešno utvrdio činjenično stanje, zatim da je najbitniji dokaz-nalaz DNK analize nezakonit, te da redovni sudovi nisu analizirali iskaze svakog svjedoka i druge dokaze i doveli ih u međusobnu vezu i dali obrazložene i detaljne razloge zašto ih prihvataju ili ne prihvataju. Dalje, apelant navodi i povredu principa
in dubio pro reo.
46. U pogledu apelantovih navoda da je u predmetnom postupku prekršen princip nezavisnosti sudova, donošenjem Zakona o suzbijanju organiziranog i najtežih oblika privrednog kriminala, Ustavni sud ističe da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, sud mora biti nezavisan od izvršne vlasti i od stranaka (vidi Evropski sud za ljudska prava,
Ringeisen protiv Austrije, presuda od 16. jula 1971. godine, serija A, broj 13, stav 95). Osim toga, sumnje u vezi s utiskom nezavisnosti moraju biti objektivno opravdane, odnosno moraju se pružiti odgovarajući argumenti i dokazi da postoji legitimna sumnja u nezavisnost suda zbog pritisaka i utjecaja izvršne vlasti. U konkretnom slučaju, Ustavni sud podsjeća na to da je Zakonom o suzbijanju organiziranog i najtežih oblika privrednog kriminala propisana mogućnost da Specijalno tužilaštvo, pod zakonom propisanim uvjetima, može preuzeti predmete od drugih tužilaštava i nastaviti s istražnim radnjama u skladu s odredbama ZKPRS-a. Dovodeći u vezu naprijed navedene principe iz prakse Evropskog suda s apelantovim navodima, Ustavni sud smatra da činjenica da donošenje predmetnog zakona kojim je propisao da Specijalno tužilaštvo ima mogućnost da od drugih tužilaštava preuzme predmete, u okolnostima konkretnog slučaja, sama po sebi ne može predstavljati povredu apelantovih ustavnih prava. Naime, apelant ne nudi nikakve konkretne razloge u prilog tvrdnje da je bilo ko iz izvršne vlasti ili Specijalnog tužilaštva vršio ili pokušao izvršiti bilo kakav pritisak na sud, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu zbog čega se apelantovi navodi vezani za navodno kršenje princip nezavisnosti u smislu garancija iz člana 6. Evropske konvencije pokazuju neosnovanim. Pri tome Ustavni sud naglašava da ne stoje apelantovi navodi da je zbog primjene predmetnog zakona uspostavljena nadležnost Okružnog suda, budući da je nesporno da se u konkretnom slučaju radi o krivičnom djelu za koje je zakonom propisana kazna zatvora od najmanje deset godina ili kazna dugotrajnog zatvora pa je, imajući u vidu odredbe Zakona o sudovima RS, nesporna nadležnost Okružnog suda za postupanje u konkretnom slučaju. Stoga Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u ovom dijelu neosnovani.
47. U vezi s apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo na nepristran sud jer su u prvostepenom i drugostepenom vijeću koje je donijelo osporene presude bile sudije koje su prethodno učestvovale u donošenju odluka koje se tiču produžavanja mjere pritvora protiv njega, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već odlučivao o apelacijama koje su s ovog aspekta pokretale gotovo identična pravna pitanja (vidi Ustavni sud, Odluka broj
AP 1196/09 od 26. januara 2012. godine, objavljena na web stranici Ustavnog suda www.ccbh.ba). Ustavni sud je u citiranoj odluci istakao
da učešće istog sudije u sastavu vijeća koje odlučuje o produženju pritvora i vijeća koje donosi prvostepenu ili drugostepenu presudu ne može samo po sebi pokrenuti pitanje nepristranog suda. U odluci je zaključeno da su neosnovani apelantovi navodi jer
pri odlučivanju o produženju pritvora sud utvrđuje postojanje ili nepostojanje zakonskih uvjeta za produženje pritvora […] na osnovu dokaza koji su priloženi uz prijedlog za produženje pritvora […] te da navodi apelanata da su iste sudije bile u mogućnosti da ocijene dokaze protiv apelanta i pri odlučivanju o produženju pritvora i pri odlučivanju o krivnji samo po sebi ne pokreće pitanje nepristranog suda. S obzirom da se razlozi navedeni u Odluci
AP 1196/09 u potpunosti mogu primijeniti na konkretan slučaj, Ustavni sud u ovoj odluci neće posebno razmatrati apelantove navode nego se u cijelosti poziva na obrazloženje i razloge date u citiranoj odluci, imajući u vidu da se oni u cijelosti odnose i na ovu odluku. Pored toga, Ustavni sud primjećuje da apelant ne navodi da je u toku redovnog postupka tražio izuzeće bilo sudija iz vijeća koje mu je sudilo pred Okružnim bilo pred Vrhovnim sudom. Stoga, Ustavni sud smatra da su ovi apelantovi navodi neosnovani.
48. U pogledu apelantovih navoda koji se odnose na pravilnost utvrđivanja činjeničnog stanja u vezi s ocjenom dokaza, Ustavni sud podsjeća da je izvan njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očito proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudačke ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud za ljudska prava,
Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78). Ustavni sud naglašava da, pri tome, redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.
49. Kada se utvrđuje je li postupak u cjelini bio pravičan, potrebno je uzeti u obzir i jesu li poštovana prava odbrane. Posebno se mora ispitati je li apelantu pružena prilika da ospori vjerodostojnost dokaza i usprotivi se njegovoj upotrebi. Osim toga, mora se uzeti u obzir i kvalitet dokaza, između ostalog i je li, zbog okolnosti u kojima je dokaz pribavljen, dovedena u pitanje njegova pouzdanost ili tačnost (vidi Evropski sud za ljudska prava,
Bykov protiv. Rusije, presuda od 10. marta 2009 godine [GC], zahtjev broj 4378/02, stav 90, i Evropski sud za ljudska prava,
Lisica protiv Hrvatske, presuda od 25. februara 2010 godine, zahtjev broj 20100/06, stav 49).
50. Dalje, Ustavni sud ukazuje i na praksu Evropskog suda da prihvatanje nezakonito dobijenih dokaza ne predstavlja samo po sebi kršenje člana 6. Evropske konvencije, ali je Evropski sud u predmetu
Schenk protiv Švicarske našao da to može dovesti do nepravičnosti, zavisno od činjenica konkretnog predmeta (vidi Evropski sud za ljudska prava,
Schenk protiv Švicarske, presuda od 12. jula 1988. godine, broj predstavke 1086/84, serija A-140, stav 49). U ovoj odluci Evropski sud je zauzeo stav da član 6. Evropske konvencije ne sadrži niti jedno pravilo koje regulira pitanje prihvatljivosti dokaza nego da je to pitanje u isključivoj nadležnosti domaćeg zakonodavstva, da prema navedenom prihvatanje nezakonitih dokaza ne znači samo po sebi povredu člana 6. Evropske konvencije, da Evropski sud ispituje postupak kao cjelinu, odnosno da li su sudovi korištenjem tog nezakonitog dokaza osobu lišili prava na pravično suđenje, te da se posebno cijeni da li je taj nezakoniti dokaz bio jedini dokaz na kojem su sudovi zasnovali svoju odluku.
51. U konkretnom slučaju apelant je osuđen, između ostalog, i na osnovu dokaza, nalaza i mišljenja o obavljenom vještačenju - DNK analizama koje je uradio Biološki fakultet, 4. i 5. februara 2008. godine, koji su urađeni po zahtjevu Okružnog tužilaštva od 8. novembra 2007. godine i po naredbi Specijalnog tužilaštva od 4. februara 2008. godine. U vezi s tim Ustavni sud, prije svega, podsjeća kada je u pitanju provođenje dokaza vještačenjem da je ZKPRS u odredbama čl. 176. do 179. izdvojio, kao posebnu radnju dokazivanja, DNK analizu. Odredbama člana 177. ZKPRS-a je propisano da se analiza DNK može vršiti ukoliko je
to neophodno potrebno za određivanje identiteta ili činjenica da li tragovi materija koji su otkriveni potiču od osumnjičenog, odnosno optuženog ili oštećenog. Pored toga, Ustavni sud podsjeća i da je u krivičnom procesnom pravu u primjeni princip
tempus regit actum, u skladu s kojim je za poduzimanje neke radnje u postupku (uviđaja, vještačenja i sl.) mjerodavno pravo koje je u primjeni u vrijeme poduzimanja te radnje.
52. Dalje, s obzirom na prethodno spomenute principe iz predmeta
Bykov protiv Rusije, Ustavni sud primjećuje da je apelant, posredstvom svog izabranog punomoćnika, imao mogućnost osporiti navedeni dokaz, što je i učinio u postupku pred prvostepenim sudom, a kasnije i u žalbenim navodima. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi razmatrali apelantove prigovore o „nezakonitosti“ nalaza i mišljenja Biološkog fakulteta o DNK analizi, te su ih odbili kao neosnovane. Naime, redovni sudovi su zaključili da su provedeni dokazi zakoniti jer su za njihovo provođenje postojale naredbe Okružnog tužilaštva od 8. novembra 2007. godine i Specijalnog tužilaštva od 4. februara 2008. godine, te da su, samim tim, ovi dokazi pribavljeni na zakonit način, kao i da mjesto gdje je vještačenje izvršeno (van teritorije BiH), ne predstavlja propust koji bi urađenom nalazu dao karakter nezakonitog dokaza.
53. Ustavni sud zapaža da je, u pogledu apelantovih prigovora o načinu komuniciranja između Okružnog i Specijalnog tužilaštva te Biološkog fakulteta iz Beograda, Okružni sud istakao da iz dopisa Ministarstva pravde proizlazi da se u komunikacijama Bosne i Hercegovine i Srbije treba ići preko Ministarstva pravde, ali i da je u dopisu naznačeno da je u Evropskoj konvenciji o zajedničkoj pomoći u krivičnim stvarima i u Drugom dodatnom protokolu, predviđeno da se organi zemlje molilje mogu i direktno obraćati organima zamoljene strane zemlje. Isto tako, Okružni sud je zaključio da zahtijevanje vještačenja nije u potpuno strogoj formalno-pravnoj proceduri, predviđeno isključivo preko Ministarstva pravde, pa se stoga ne može prihvatiti teza odbrane da je ovo pravno nevaljan dokaz s obzirom da se u praksi i neposredno zahtijevaju vještačenja, kako ovakva tako i saobraćajna. Pored toga Ustavni sud zapaža da je i Vrhovni sud, također, ispitao apelantovu žalbu u ovom pravcu te dao obrazloženje koje se tiče pravilnosti ovog dokaza. Stoga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim presudama detaljno odgovorili na apelantove prigovore u vezi sa zakonitošću dokaza DNK analize, naglašavajući da nije riječ o nezakonitom dokazu.
54. Dalje, Ustavni sud će ispitati i da li je ispunjen drugi uvjet iz predmeta
Bykov te će, imajući u vidu sve specifičnosti konkretnog predmeta, razmotriti kvalitet navedenog dokaza (DNK nalaza koji je urađen na osnovu naredbe Okružnog tužilaštva). Kao što je već rečeno, apelant ističe da nije utvrđeno gdje su čuvani predmeti koji su bili na vještačenju u Beogradu, te da nisu čuvani u skladu s odredbama Pravilnika. S tim u vezi, Ustavni sud prije svega podsjeća da je Pravilnik objavljen u Službenom glasniku Bosne i Hercegovine broj 35/07 od 14. maja 2007. godine, od kada je u primjeni. Stoga, zbog načela
tempus regit actum, na konkretan slučaj se ne mogu primijeniti odredbe ovog Pravilnika, jer je predmetno krivično djelo izvršeno 25. juna 2002. godine, dakle skoro pet godina prije stupanja na snagu navedenog Pravilnika, jer su predmeti koji su izuzeti s lica mjesta, izuzeti prilikom izvršenog uviđaja nakon izvršenja predmetnog krivičnog djela. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je taj prigovor veoma detaljno ispitao Okružni sud koji je u obrazloženju svoje odluke istakao da dokaze čuva i obezbjeđuje sud neposredno, ili to čuvanje ostvaruje na drugi način, te da činjenica što su neki predmeti zadržani u CJB-u, kako je to obrazložio Okružni sud, ne čini provođenje tog dokaza nezakonitim niti je to, u konkretnom slučaju, uticalo na valjanost provedenog vještačenja. Tako je osobito ako se ima u vidu da iz obrazloženja osporene presude kao nesporno proizlazi da sadržaj DNK nalaza, dakle kvalitet provedenog dokaza, nije osporen niti doveden u sumnju bilo kojim drugim dokaznim sredstvom budući da ničim nije dovedena u pitanje DNK analiza kojom je utvrđeno da DNK materijal izoliran iz bioloških uzoraka s plavog duksa i potkape pripada apelantu, uz prisustvo kontaminirajućih malih tragova drugih osoba. Pored toga, Okružni sud je utvrdio da je za sve poduzete procesne radnje nadležno tužilaštvo imalo relevantne naredbe, te da se i sud neposredno na glavnom pretresu uvjerio da su svi predmeti nakon izuzimanja s lica mjesta uredno zapakirani u providne i papirne vrećice, i da su uredno čuvani. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je i Vrhovni sud ispitao ovaj apelantov prigovor i u vezi s tim naveo da prihvata obrazloženje iz presude Okružnog suda i u tom dijelu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja obje osporene odluke ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti prilikom razmatranja apelantovih prigovora koji se odnose na čuvanje dokaza, već sadrže jasne i konzistentne razloge iz kojih proizlazi zaključak da su dokazi čuvani na način predviđen relevantnim odredbama ZKP-a. Stoga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim presudama detaljno odgovorili na apelantove prigovore u vezi s čuvanjem dokaza, te da su apelantovi navodi da dokazi nisu „uredno čuvani“, neosnovani.
55. Dalje, u pogledu apelantovih navoda o ocjeni drugih izvedenih dokaza, Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud na glavnom pretresu proveo sve predložene dokaze stranaka u postupku. Naročito, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud s jednakom pažnjom izvršio ocjenu nalaza vještakā s Biološkog fakulteta i INGEB-a, te da je, suprotno apelantovim navodima, detaljno analizirao iskaze svakog svjedoka kako odbrane tako i optužbe, kao i druge dokaze, i doveo ih u međusobnu vezu s ostalim iskazima svjedoka i drugim dokazima, te dao obrazložene i detaljne razloge zašto prihvata ili ne prihvata njihove iskaze, pa nakon toga izveo zaključak o apelantovoj krivično-pravnoj odgovornosti za počinjeno krivičnog djelo teškog ubistva, za koje ga je proglasio krivim. Stoga, Ustavni sud smatra da i iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi zaključak da i ostali dokazi nesumnjivo dokazuju da je apelant počinio krivično djelo za koje je optužen, odnosno da osporene presude nisu zasnovane jedino na dokazu za koji je apelant tvrdio da je nezakonit. Dovodeći ovaj zaključak u vezu s principom iz odluke Evropskog suda
Schenk protiv Švicarske, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi u odnosu na ovaj aspekt prava na pravično suđenje.
56. Pored toga, Ustavni sud zapaža i da apelantu nije ni na koji način bilo uskraćeno pravo da provodi svoje dokaze. Ustavni sud primjećuje da je apelant u toku cijelog postupka imao dva branioca, koristio se mogućnošću da iznese komentare na predočene materijalne dokaze upotrijebljene u postupku, kao i na izjave svjedoka, te da osporava navode i dokaze Specijalnog tužilaštva što je i činio, a imao je i mogućnost da predlaže dokaze za svoje tvrdnje kao i dokaze kojim bi osporio dokaze Specijalnog tužilaštva. Dalje, Ustavni sud zapaža da je iz odluke Vrhovnog suda evidentno da je taj sud razmotrio sve apelantove žalbene navode, koje apelant ponavlja u apelaciji, te dao iscrpno obrazloženje zašto ih je ocijenio neosnovanim i zašto je potvrdio prvostepenu presudu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene odluke ne ostavlja utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrži jasne i konzistentne razloge za zaključak da je apelant počinio predmetno krivično djelo. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženje redovnih sudova s aspekta člana 6. stav 1. Evropske konvencije ispunjava standarde koje je taj član Evropske konvencije postavio.
57. Zatim, u vezi s apelantovim navodima o povredi prava na ravnopravnost, odnosno jednakost strana u postupku, Ustavni sud naglašava da član 6. Evropske konvencije ne garantira pravo da svi dokazni prijedlozi budu prihvaćeni. Također, pravo na pravično suđenje ne zahtijeva da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza pred krivičnim sudovima. Domaći sudovi treba da ocijene prijedloge koji su njima izneseni, kao i značaj dokaza na koje se optuženi žele pozvati (vidi,
inter alia, Evropski sud za ljudska prava,
Barbеra, Messequе i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, tačka 68). Institucije Evropske konvencije su usvojile stav da domaći sudovi uživaju diskreciono ovlaštenje da sami odluče hoće li saslušati svjedoke za koje smatraju da će im pomoći u utvrđivanju istine, odnosno da ocijene je li nužno da se pozovu predloženi svjedoci ili provedu drugi predloženi dokazi, pazeći da se ne naruše smisao i cilj prava na pravično suđenje koji obavezuju da se suđenje odvija „pod jednakim uvjetima“ i uz „jednakost oružja“.
58. Dovodeći prethodne stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud prije svega ističe da su apelantovi navodi o povredi načela jednakosti neosnovani budući da je u prethodnim stavovima ove odluke detaljno pojasnio da je apelant imao ravnopravan tretman u predmetnom postupku i da su tokom postupka (glavni pretres) provedeni svi dokazi koje je predložio. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno ni apelantovo pravo na jednakost u postupku.
59. U vezi s apelantovim navodima da je redovni sud povrijedio princip
in dubio pro reo, Ustavni sud naglašava da je princip
in dubio pro reo garantiran članom 6. stav 2. Evropske konvencije. Prema tom principu, svako se smatra nevinim dok se njegova krivica ne dokaže prema zakonu. U tom pogledu, ukoliko postoji određena sumnja da je određena osoba izvršila krivično djelo koje joj se stavlja na teret, takva sumnja treba ići u korist optuženom. Međutim, prema mišljenju Ustavnog suda, pozivanje na princip
in dubio pro reo može biti dovedeno u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. U prethodnom dijelu ove odluke Ustavni sud je već zaključio da analiza provedenih dokaza niti u jednom segmentu nije izostala, tj. obrazloženje pobijane presude ne ostavlja nikakvu sumnju u zaključak suda da je apelant, na način opisan u izreci presude, počinio predmetno krivično djelo. Stoga, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju apelantovi navodi o povredi principa
in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije također neosnovani.
Pravo na nediskriminaciju u vezi s pravom na pravično suđenje
60. Apelant se žali i na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Iz apelacionih navoda proizlazi da su u konkretnom slučaju apelantovi navodi o kršenju ovog prava vezani za pravo na pravično suđenje.
Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
Član 14. Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.
61. Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14. Evropske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava,
Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979. godine, serija A, broj 31, stav 32). U odnosu na navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da diskriminacija postoji ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivnog ili razumnog opravdanja. Međutim, u konkretnom slučaju apelant osim paušalnog pozivanja da se u „drugim postupcima pred Sudom BiH i sudovima u FBiH“ prilikom ocjene DNK dokaza primjenjuju pravila koja važe za sve druge građane BiH, na povredu ovog prava nije dostavio dokaze i iznio bilo kakve činjenice koje bi ukazivale da je u identičnoj situaciji drugačije tretiran u odnosu na druge osobe.
62. Stoga, imajući u vidu zaključak do kojeg je Ustavni sud došao u pogledu navodne povrede člana 6. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na žalbu u krivičnim stvarima
63. Ustavni sud uočava da se apelant žali da mu je povrijeđeno i pravo na žalbu u krivičnim stvarima iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, koji u relevantnom dijelu glasi: „Svako ko je odlukom suda osuđen za krivično djelo ima pravo da njegovu osudu ili kaznu preispita viši sud“. Ustavni sud smatra da apelantu nije uskraćeno ovo pravo budući da je uložio žalbu na prvostepenu presudu, te da je Vrhovni sud ispitao osporenu presudu u odnosu na sve bitne apelantove žalbene navode. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelantovog prava na žalbu u krivičnim stvarima iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
64. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije kada je apelantu omogućeno suđenje pred nepristranim i nezavisnim sudom, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno i jasno obrazloženje, kako u pogledu izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti tako i njihove međusobne povezanosti, i kada je apelantu omogućeno da ravnopravno učestvuje u postupku, odnosno da izvodi svoje dokaze i ispituje dokaze suprotne strane, u okviru zakonom propisanog postupka. Također, ne postoji povreda prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i člana 14. Evropske konvencije.
65. Ustavni sud zaključuje da ne postoji ni povreda prava na žalbu u krivičnim stvarima iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, imajući u vidu da je apelant izjavio žalbu Vrhovnom sudu, te da je sud ispitao osporenu presudu u odnosu na apelantove žalbene navode, odnosno kada apelantu nije uskraćeno pravo na žalbu u smislu navedenog člana.
66. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
57. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.