Službeni glasnik BiH, broj 6/19
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj
AP 217/17, rješavajući apelaciju "
Mrkonjić puteva" a.d. Mrkonjić-Grad, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik
Mato Tadić, potpredsjednik
Mirsad Ćeman, potpredsjednik
Valerija Galić, sutkinja
Miodrag Simović, sudija
Seada Palavrić, sutkinja
na sjednici održanoj 10. januara 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija "
Mrkonjić puteva" a.d. Mrkonjić-Grad.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukidaju se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 012851 16 Rev 2 od 17. novembra 2016. godine i Presuda Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 012851 15PŽ 4 od 26. aprila 2016. godine.
Predmet se vraća Višem privrednom sudu u Banjoj Luci, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Višem privrednom sudu u Banjoj Luci da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 72. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. "Mrkonjić putevi" a.d. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mrkonjić-Grada, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Dragan Stupar i Aleksandar Čorni iz Banje Luke, podnio je 16. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 012851 16 Rev 2 od 17. novembra 2016. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud), Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) i "Kozaraputeva" a.d. Banja Luka (tuženog-protivtužitelja u predmetnom parničnom postupku, u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 12. decembra 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni privredni sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju 19. decembra 2018. godine, a Vrhovni sud 20. decembra 2018. godine, dok Viši privredni sud u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Okružnog privrednog suda broj 570 Ps 012 851 14 Ps 3 od 20. maja 2015. godine obavezan je tuženi da apelantu plati ukupan iznos od 1.413.082,28 KM (na ime naknade za porušenu zgradu, naknade za građevinsko zemljište i na ime izgubljene koristi zbog nekorištenja poslovnog prostora u preciziranom periodu) sa zakonskom zateznom kamatom, te troškove postupka u preciziranom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom, dok je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev (za isplatu određenog novčanog iznosa na ime stjecanja bez osnova sa kamatom), kao i zahtjev za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa. Predmetnom presudom odbijen je kao neosnovan protivtužbeni zahtjev tuženog, kao i prigovor prebijanja.
6. Odlučujući o žalbama koje su apelant i tuženi podnijeli protiv presude Okružnog privrednog suda, Viši privredni sud je donio Presudu broj 57 0 012851 15PŽ 4 od 26. aprila 2016. godine. Predmetnom presudom odbijena je apelantova žalba i potvrđena presuda Okružnog privrednog suda u odbijajućem dijelu, dok je žalba tuženog uvažena i preinačena prvostepena presuda tako što je utvrđeno da postoji apelantovo potraživanje prema tuženom u iznosu od 665.308,08 KM, te da postoji potraživanje tuženog prema apelantu u iznosu od 1.420.381,16 KM, kao i da se navedena potraživanja prebijaju, pa se nalaže apelantu da tuženom plati iznos od 755.073,08 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka u preciziranom iznosu, dok je preostali dio zahtjeva za troškove odbijen. Predmetnom presudom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu isplati iznos od 212.307,84 KM na ime izgubljene koristi zbog nekorištenja poslovnog prostora u preciziranom periodu.
7. U uvodu te presude i prvostepene presude je konstatirano da tuženog zastupa opunomoćenik Goran Bubić, advokat iz Banje Luke.
8. Član vijeća koje je donijelo navedenu presudu Višeg privrednog suda je bio sudija Bogdan Gajić.
9. Apelant je izjavio reviziju protiv presude Višeg privrednog suda, koju je Vrhovni sud odbio Presudom broj 57 0 Ps 012851 16 Rev 2 od 17. novembra 2016. godine.
10. Vrhovni sud je u obrazloženju presude detaljno ispitao apelantove revizione navode u vezi sa povredom odredaba parničnog postupka i proizvoljnom primjenom materijalnog prava na način da je ponovio činjenična utvrđenja i pravne stavove nižestepenih sudova, te je zaključio da je odluka drugostepenog suda "pravilna i zakonita i revizionim navodima nije dovedena u ozbiljnu sumnju". Ovaj svoj stav Vrhovni sud je detaljno obrazložio (str. 5-7). U obrazloženju presude je, između ostalog (strana 8), konstatirano da nisu osnovani apelantovi revizioni navodi kojima je ukazano da je drugostepeni sud počinio povredu odredbe člana 357. stav 1. tačka 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), jer je kao sudija izvjestilac u drugostepenom postupku postupao sudija Bogdan Gajić, čija je kćerka Ana Gajić zaposlena kao pripravnica kod advokata Gorana Bubića (koji je opunomoćenik tuženog u ovoj parnici), a koja činjenica nije osporena u odgovoru na reviziju. U vezi sa tim, Vrhovni sud je istakao da, prema odredbi člana 357. stav 1. tačka 2. ZPP, sudija će biti isključen iz sudijske dužnosti, između ostalog, ako mu je stranka ili zakonski zastupnik ili opunomoćenik stranke srodnik po krvi u pravoj liniji. Vrhovni sud je istakao da u konkretnom slučaju, prema stanju spisa predmeta, Ana Gajić nije postupala kao opunomoćenica tuženog u ovoj parnici, niti je bila ovlaštena za navedeno, pa time, bez obzira na to što je ona zaposlena u advokatskoj kancelariji opunomoćenika tuženog, nije postojala zakonska obaveza da se isključi sudija Bogdan Gajić iz postupanja u ovom predmetu, dok apelant, iako je imao saznanja o navedenoj činjenici, nije blagovremeno stavio zahtjev za izuzeće sudije Bogdana Gajića od postupanja u žalbenom postupku.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelant tvrdi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant povredu navedenog prava vidi isključivo u kontekstu povrede principa nepristrasnosti suda. U vezi sa tim, apelant navodi da je kao sudija izvjestilac i član drugostepenog vijeća u konkretnoj pravnoj stvari bio sudija Bogdan Gajić, a njegova kćerka Ana Gajić je zaposlena kao pripravnica u kancelariji advokata Gorana Bubića, koji je opunomoćenik tuženog u konkretnom postupku. Pri tome apelant naglašava da nije mogao tražiti izuzeće postupajućeg sudije, jer nije mogao znati sastav žalbenog vijeća sve do uručenja presude Višeg privrednog suda i, u vezi sa tim, poziva se na praksu Ustavnog suda u predmetu broj
AP 3087/09. Apelant smatra da je sudija izvjestilac Bogdan Gajić morao znati da je njegova kćerka zaposlena kod advokata koji je opunomoćenik jedne od parničnih stranaka, te, u skladu sa odredbama ZPP i Kodeksa sudske etike, sâm zahtijevati da se izuzme od odlučivanja u predmetnom žalbenom postupku. Apelant smatra da je navedena činjenica da je sudiji izvjestiocu advokatski pripravnik kod advokata koji postupa u svojstvu opunomoćenika srodnik u krvi po pravoj liniji nesumnjiv razlog za izuzeće i isključenje, jer je sumnja u nepristrasnost sudije time ozbiljno dovedena u pitanje. Također, navodi da je tačno da kćerka sudije Bogdana Gajića, ipak, nije lično postupala u ovom predmetu.
b) Odgovor na apelaciju
12. Vrhovni sud smatra da je osporena odluka pravilna i zakonita i da njome nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te predlaže da se apelacija odbije.
13. Okružni privredni sud ističe da ostaje pri razlozima datim u prvostepenoj presudi.
14. Tuženi tvrdi da je Ana Gajić bila zaposlena kod opunomoćenika tuženog u periodu od 1. septembra 2015. godine do 31. augusta 2018. godine, te da se ne može smatrati opunomoćenikom tuženog u ovom predmetu. Pri tome ukazuje da je u tom predmetu uložena specijalna punomoć za predmet prema kojoj su za zastupanje ovlašteni samo advokat Goran Bubić i stručna saradnica Ivana Azinović-Grahovac, a da, prema sadržini navedene punomoći, u njoj nema ni generalne klauzule kojom bi se ovlastili za zastupanje ostali zaposleni. Između ostalog, ukazuje da je apelantu očigledno bila poznata činjenica da imenovani sudija može biti član žalbenog vijeća, ali u žalbi, ni kasnije do drugostepene odluke, nije tražio izuzeće zbog sumnje u nepristrasnost. Tuženi smatra da se u konkretnom slučaju ne može govoriti o obaveznom izuzeću sudije u smislu člana 357. stav 1. tačka 2. ZPP, niti da ima uvjeta za fakultativno izuzeće sudije i predlaže da se apelacija odbije.
V. Relevantni propisi
15. U
Zakonu o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 63/07, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:
ISKLJUČENJE I IZUZEĆE
Član 357.
Sudija će biti isključen od vršenja sudijske dužnosti (isključenje):
[…]
2) ako mu je stranka ili zakonski zastupnik ili punomoćnik stranke srodnik po krvi u pravoj liniji, a u pobočnoj liniji do četvrtog stepena, ili mu je bračni, odnosno vanbračni supružnik srodnik po tazbini do drugog stepena, bez obzira na to da li je brak prestao ili nije,
[…]
Sudija može da bude izuzet ako postoje okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristrasnost (izuzeće), kao što je bliski odnos sa nekom od stranaka ili postoje bilo koji drugi razlozi koji mogu dovesti u pitanje njegovu nepristrasnost.
Član 358.
Stranka podnosi zahtjev za isključenje, odnosno izuzeće sudije, čim sazna da postoji bilo koji od razloga za isključenje, odnosno izuzeće, a najkasnije do završetka rasprave, a ako nije bilo rasprave, do donošenja odluke.
Stranka može u pravnom lijeku ili u odgovoru na pravni lijek poimenično navesti sudiju koji ne bi mogao učestvovati u donošenju odluke zbog razloga iz člana 357. ovog zakona.
U zahtjevu mora da se navede zakonski razlog zbog koga se traži isključenje ili izuzeće, okolnosti iz kojih proizlazi da je prijedlog pravovremeno podnesen i činjenice na kojima se zasniva postojanje razloga za isključenje ili izuzeće.
Stranka može tražiti isključenje ili izuzeće samo poimenično određenog sudije koji u predmetu postupa.
Član 360.
Kada sazna da postoji neki od razloga za isključenje iz člana 357. stav 1. t. 1. do 6. ovog zakona ili čim sazna da je podnesen zahtjev za njegovo isključenje, sudija je dužan da prekine svaki rad na tom predmetu i da o razlozima za isključenje odmah obavijesti stranke i predsjednika suda, koji će da odluči o isključenju.
Do donošenja rješenja o zahtjevu za isključenje sudija će preduzimati samo one radnje za koje postoji opasnost za odgađanje.
Kad sudija sazna da je stavljen zahtjev za njegovo izuzeće ili čim sazna da postoji neki od razloga za izuzeće iz člana 357. stav 2. ovog zakona, dužan je da odmah o tome obavijesti predsjednika suda, a da postupak nastavi bez odlaganja do donošenja odluke o izuzeću. Ako se radi o izuzeću predsjednika suda, on će odrediti sebi zamjenika iz reda sudija tog suda, a ako to nije moguće, postupiće po članu 49. ovog zakona.
VI. Dopustivost
16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 012851 16 Rev 2 od 17. novembra 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 19. decembra 2016. godine, a apelacija je podnesena 16. januara 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (
prima facie) neosnovana.
19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
20. Apelant pobija osporenu presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
22. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1.
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]
23. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da se postupak nesporno tiče utvrđivanja apelantovih građanskih prava i obaveza s obzirom na to da se radi o parničnom postupku koji se vodio povodom apelantove tužbe radi naknade štete i protivtužbe tuženog radi stjecanja bez osnova. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
24. Ustavni sud zapaža da apelant u predmetnoj apelaciji pokreće pitanje povrede prava na pravično suđenje isključivo sa aspekta povrede principa nepristrasnosti suda. Apelant povredu navedenog principa vidi u činjenici što je, kako to nesporno proizlazi iz dostavljene dokumentacije a i apelacionih navoda, u žalbenom postupku kao član vijeća učestvovao sudija Bogdan Gajić, čija je kćerka Ana Gajić u vrijeme trajanja predmetnog postupka bila zaposlena kao pripravnica u kancelariji advokata Gorana Bubića, koji je opunomoćenik tuženog u konkretnom postupku, iako ona nesporno nije lično postupala u radu na tom konkretnom predmetu.
25. U kontekstu navedenog Ustavni sud, prije svega, ističe da je postojanje procedure za osiguravanje nepristrasnosti suda, odnosno pravila koja se tiču isključenja ili izuzeća sudija u određenim slučajevima, relevantan faktor koji se mora uzeti u obzir. Prema pravnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), postojanje ovakvih pravila u relevantnom zakonu pokazuje nastojanje zakonodavca da otkloni razumnu sumnju u nepristrasnost sudija ili sudova, odnosno predstavlja pokušaj da se nepristrasnost osigura eliminiranjem uzroka koji bi mogli rezultirati takvom sumnjom. U skladu sa navedenim, propust da se poštuju pravila o izuzeću sudija može značiti da je postupak vodio sud čija se nepristrasnost može dovesti u sumnju (vidi, Evropski sud,
Mežnarić protiv Hrvatske, presuda od 15. jula 2005. godine, aplikacija broj
71615/01, stav 27).
26. U konkretnom slučaju pravila u vezi sa isključenjem i izuzećem sudija su sadržana u članu 357. ZPP, dakle, relevantni zakon propisuje pravila kojima se žele ukloniti uzroci koji bi mogli rezultirati razumnom sumnjom u nepristrasnost suda, odnosno sudije u pojedinačnim predmetima. Međutim, kako je u praksi Evropskog suda naglašeno, zadatak Evropskog suda, pa, dakle, ni Ustavnog suda, nije da ispituje ta pravila ili praksu
in abstracto, već da ispituje da li način na koji su ta pravila primijenjena prema apelantu, ili na koji način su utjecala na ishod postupka prema apelantu, pokreće pitanje kršenja prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud,
Fey protiv Austrije, presuda od 24. februara 1993. godine, Serija A broj 255, stav 27, i Ustavni sud, Odluka broj
AP 1187/06 od 13. septembra 2007. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 86/07).
27. Prema utvrđenoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, postojanje nepristrasnosti, u svrhu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, mora se ocjenjivati prema subjektivnom testu. To znači da treba utvrditi da li postoje lične predrasude sudije koji je sudio u određenom predmetu. Također, postojanje nepristrasnosti se ocjenjuje i prema objektivnom testu, što znači da se utvrđuje da li je sud, između ostalog, i svojim sastavom pružio dovoljne garancije da se isključi opravdana sumnja u vezi sa njegovom nepristrasnošću (
op. cit.,
Mežnarić, stav 29, i Ustavni sud, Odluka broj
AP 1785/06 od 30. marta 2006. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 57/07).
28. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da apelant u konkretnom slučaju nije doveo u pitanje subjektivnu nepristrasnost sudije Bogdana Gajića, tako da se Ustavni sud neće ni baviti tim pitanjem. Iz apelacionih navoda proizlazi da je apelant osporio nepristrasnost ovog sudije prema objektivnom principu, jer je njegova kćerka Ana Gajić u vrijeme trajanja predmetnog postupka bila zaposlena kao pripravnica kod advokata Gorana Bubića, koji je opunomoćenik tuženog u konkretnom postupku, iako ona nesporno nije lično postupala u radu na tom konkretnom predmetu. Prema apelantovom mišljenju, Viši privredni sud i Vrhovni sud su u ovakvoj nespornoj činjeničnoj situaciji postupili suprotno odredbama ZPP kojima su regulirana pravila u vezi sa izuzećem i isključenjem sudija. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud, razmatrajući slične navode kakve apelant ponavlja u apelaciji, u osporenoj odluci obrazložio da bez obzira na to što je Ana Gajić zaposlena u advokatskoj kancelariji opunomoćenika tuženog, ona, prema stanju spisa predmeta, nije postupala kao opunomoćenica tuženog u konkretnoj parnici, niti je bila ovlaštena za navedeno, pa time nije postojala zakonska obaveza da se isključi sudija Bogdan Gajić iz postupanja u ovom predmetu u smislu odredbe člana 357. stav 1. tačka 2. ZPP, a da apelant, iako je imao saznanja o navedenoj činjenici, nije blagovremeno stavio zahtjev za izuzeće sudije Bogdana Gajića od postupanja u žalbenom postupku.
29. Međutim, u vezi sa navedenim spornim pitanjem o objektivnoj nepristrasnosti sudije Bogdana Gajića, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je odredbom člana 357. stav 1. tačka 2. ZPP propisao: "[s]udija će biti isključen od vršenja sudijske dužnosti (isključenje): […] 2) ako mu je stranka ili zakonski zastupnik ili opunomoćenik stranke srodnik po krvi u pravoj liniji […]", a da je odredbom stava 2. istog člana propisano da "[s]udija može da bude izuzet ako postoje okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristrasnost (izuzeće), kao što je bliski odnos sa nekom od stranaka ili postoje bilo koji drugi razlozi koji mogu dovesti u pitanje njegovu nepristrasnost." Dovodeći citirane zakonske odredbe u međusobnu vezu (a bez daljeg elaboriranja ko se smatra opunomoćenikom stranke u smislu člana 357. stav 1. tačka 2. ZPP), kao i u vezu sa nespornim činjenicama koje se tiču krvnog srodstva u pravoj liniji između sudije Bogdana Gajića i Ane Gajić, te njenog zaposlenja kao advokatske pripravnice u vrijeme donošenja osporenih odluka kod advokata koji je bio opunomoćenik tuženog u predmetnom postupku, Ustavni sud smatra da su, nasuprot stavu Vrhovnog suda, u konkretnom slučaju postojale okolnosti koje dovode u sumnju nepristrasnost sudije Bogdana Gajića u smislu citiranih odredaba člana 357. ZPP bez obzira na činjenicu da li je Ana Gajić lično postupala u radu na tom konkretnom predmetu. Pri tome Ustavni sud ukazuje da apelant nije morao biti upoznat sa članovima vijeća Višeg privrednog suda do donošenja odluke, što znači da nije ni mogao u postupku pred tim sudom tražiti izuzeće tog sudije, već da je u pravnom lijeku, shodno odredbi člana 358. stav 2. ZPP, mogao poimenično navesti sudiju koji ne bi mogao učestvovati u donošenju odluke zbog razloga iz člana 357. ovog zakona, a što je apelant upravo i učinio u reviziji protiv drugostepene odluke, kako to proizlazi iz dostavljene dokumentacije. S druge strane, Ustavni sud smatra da je sudija Bogdan Gajić, s obzirom na nesporno krvno srodstvo u pravoj liniji sa (kćerkom) Anom Gajić, evidentno morao biti upoznat da u konkretnom predmetu postoje razlozi koji mogu dovesti u sumnju njegovu nepristrasnost, te da je trebalo da postupi u skladu sa relevantnim odredbama člana 360. ZPP (koje predviđaju postupak u slučaju kada sudija sazna da postoje razlozi za njegovo izuzeće), a što, prema stanju spisa, nije učinio. Imajuću u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da učešće sudije Bogdana Gajića kao člana žalbenog vijeća koje je donijelo drugostepenu presudu u predmetnom postupku, a koji je u krvnom srodstvu u pravoj liniji (otac) sa Anom Gajić, koja je u vrijeme donošenja osporenih odluka bila zaposlena kao pripravnica kod advokata koji je bio opunomoćenik tuženog u predmetnom postupku, može podstaknuti legitimne sumnje u pogledu nepristrasnosti tog sudije i dovesti u pitanje princip nepristrasnosti suda iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo da mu sudi nepristrasan sud, u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
31. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije pred nepristrasnim sudom, jer je u konkretnom predmetu u sastavu vijeća u kojem je donesena drugostepena odluka učestvovao sudija čija je kćerka u vrijeme donošenja te odluke bila zaposlena kao pripravnica u kancelariji advokata koji je bio opunomoćenik tuženog u predmetnom postupku.
32. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.