Službeni glasnik BiH, broj 98/12
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj
AP 4254/11, rješavajući apelaciju
Vatrogasnog društva Foča, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
na sjednici održanoj 30. oktobra 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija
Vatrogasnog društva Foča podnesena protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 62 0 Ps 004796 11 Pž od 13. septembra 2011. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Trebinju broj 62 0 Ps 004796 09 Ps od 28. februara 2011. godine.
Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Vatrogasno društvo Foča (u daljnjem tekstu: apelant), koje zastupa Milenko-Vojo Radović, advokat iz Foče, podnijelo je 28. oktobra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši sud) broj 62 0 Ps 004796 11 Pž od 13. septembra 2011. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 62 0 Ps 004796 09 Ps od 28. februara 2011. godine. Apelant je 23. marta 2012. godine dopunio apelaciju.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Malo vijeće Ustavnog suda je, na osnovu člana 24. stav 4. Pravila Ustavnog suda, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine usvojilo apelantov zahtjev za prioritetno rješavanje apelacije.
3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Višeg suda, Okružnog suda i Pravobranilaštva Republike Srpske, Sjedište zamjenika u Foči (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo), kao zakonskog zastupnika Općine Foča (u daljnjem tekstu: tužilac), zatraženo je 3. aprila 2012. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Pravobranilaštvo je 10. aprila 2012. godine dostavilo odgovor na apelaciju, Viši sud 18. aprila 2012. godine, a Okružni sud 10. augusta 2012. godine.
5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantovom zastupniku 17. septembra 2012. godine.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Presudom Okružnog suda broj 62 0 Ps 004796 09 Ps od 28. februara 2011. godine usvojen je tužiočev tužbeni zahtjev i utvrđeno da je tužilac isključivi vlasnik u dijelu od 1/1 na nekretninama označenim kao k.č. br. 1598 zv. „Omladinska“, dvorište površine 91 m² i kuća i zgrada površine 290 m², upisane u zk. ul. broj 194, k.o. Foča (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine). Dalje je naloženo apelantu da tužiocu izda isprave potrebne za upis prava vlasništva na predmetnim nekretninama ili da u suprotnom trpi da se tužilac na osnovu ove presude uknjiži u javnim knjigama koje se vode u nadležnim državnim organima kao isključivi vlasnik u dijelu 1/1, kao i da navedene poslovne prostorije oslobodi od lica i stvari i to sve u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti ove presude pod prijetnjom izvršenja. Presudom je obavezan apelant da tužiocu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.400,00 KM i to sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja.
8. U obrazloženju presude je navedeno da je u postupku iz dokaza koje su predložili tužilac i apelant utvrđeno da je odlukom Skupštine općine Foča broj 584 od 10. juna 1965. godine osnovan Općinski vatrogasni fond, koji je zatim ukinut Odlukom Skupštine općine Foča broj 01/II-022-1/73 od 4. maja 1973. godine, a članom 2. odluke predviđeno da prava i obaveze ukinutog fonda preuzima tužilac. Okružni sud je, dalje, naveo da je programom upotrebe sredstava općinskih fondova za 1967. godinu predviđeno da se sva sredstva Općinskog vatrogasnog fonda upotrijebe za izgradnju vatrogasnog doma u Foči i da je nizom akata Skupštine općine Foča u periodu od 1966. do 1969. godine predviđeno izdvajanje određenog iznosa iz tužiočevog budžeta radi izgradnje vatrogasnog doma u Foči, te da su za izgradnju vatrogasnog doma radnici i drugi subjekti davali dobrovoljne priloge. Okružni sud je naveo da je Rješenjem broj 12-213-34/86 od 15. aprila 1986. godine odobren upis u registar društvenih organizacija apelanta, te je tužilac u toku 1986. godine izdao apelantu na njegovo ime urbanističku saglasnost za dogradnju i odobrenje za građenje i dogradnju objekta vatrogasnog doma. Okružni sud je naveo da je Odlukom Skupštine općine Foča broj 01/1-023-11 od 4. marta 1991. godine osnovan Općinski društveni fond za vatrogastvo Foča, te da je Rješenjem Osnovnog suda u Trebinju broj R-II-17/96 od 13. juna 1996. godine odobren upis apelanta u jedinstveni registar udruženja u ovom sudu, kao i da se iz kopije knjige apelantovih osnovnih sredstava vidi da je prostor vođen kao apelantovo osnovno sredstvo. Okružni sud je istaknuo da je iz nalaza i mišljenja vještaka geometra utvrđeno da je vatrogasni dom snimljen na novom katastarskom planu i u katastarskom operatu upisan na apelantovo ime. Okružni sud je naveo da je Rješenjem Zemljišnoknjižne kancelarije Foča broj 094-0-Dn-06-000-189 od 15. maja 2006. godine dopuštena uknjižba prava vlasništva na predmetnim nekretninama u apelantovu korist i da je u posjedovnom listu broj 434/0 kao posjednik upisana „društvena svojina-dobrovoljno vatrogasno društvo, korisnik DS“, a da tužilac nije osporio apelantu upis sporne nekretnine na svoje ime.
9. Okružni sud je na osnovu izvedenih dokaza utvrdio da je tužilac isključivi vlasnik u dijelu od 1/1 na predmetnim nekretninama, jer je od svog osnivanja i početka rada apelant sve svoje aktivnosti zasnivao na finansiranju iz tužiočevog budžeta. Kako apelant nije imao stalne prihode, nije obavljao djelatnost s ciljem sticanja dobiti, pa nije ni mogao prikupljati sredstva i graditi objekt. Okružni sud je zaključio da je finansiranje doma a i samog apelanta bilo u obavezi tužioca na čijoj se teritoriji nalazi, te da je sve aktivnosti neophodne za finansiranje, kupovinu opreme ili bilo kakvih drugih aktivnosti preduzimao tužilac. Okružni sud je naveo da iz svega proizlazi da apelant nije bio investitor izgradnje vatrogasnog doma u Foči, kako se to tvrdilo tokom postupka, pa nije ni mogao predmetnu nekretninu upisati u zemljišnim knjigama na svoje ime. Okružni sud je smatrao neosnovanim to što apelant pravo vlasništva polaže nakon izvršenog aviopremjera, kada je i izvršio upis u zemljišne knjige. Okružni sud je zaključio da su neosnovani navodi vještaka finansijske struke da iz poslovne dokumentacije nije mogao utvrditi da li je tužilac ili neko drugi stvarno uplatio sredstva za izgradnju doma, jer je općepoznata činjenica da su općine bile nadležne za finansiranje i izgradnju potrebnih prostorija za vatrogasna društva koja su se formirala samom odlukom općine. Okružni sud je naveo da je nesporno da je apelant upisan u zemljišne knjige kao vlasnik zemljišta i objekta, međutim, zemljište je bilo vlasništvo tužioca i samo je tužilac mogao biti upisan kao vlasnik a ne apelant. Okružni sud je, dalje, naveo da je odredbom člana 327. stav 2. Zakona o stvarnim pravima propisano da lica koja u zemljišnim knjigama nisu upisana kao nosioci prava vlasništva stečenog pretvaranjem društvenog vlasništva ili prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja, a ne raspolažu valjanom ispravom za zemljišnoknjižni upis prava vlasništva, odnosno drugih stvarnih prava na nekretninama, upisat će pravo vlasništva na nekretninu, odnosno drugih stvarnih prava u zemljišnu knjigu na osnovu odluke suda, nakon što dokažu da su bili vanknjižni nosioci takvog prava na nekretnini u društvenom vlasništvu. Okružni sud je zaključio da je nesporno da su sredstva za izgradnju vatrogasnog doma dolazila sa raznih strana a ne samo od tužioca, jer je općepoznata činjenica da su do rata vatrogasna društva, pa i apelant, bili donirani od raznih subjekata sa opremom, novcem i drugim stvarima, s obzirom na to da su oni čuvali imovinu od požara. Okružni sud je smatrao neosnovanim apelantove navode da je to njegov objekt, s obzirom na to da se apelant finansirao iz tužiočevog budžeta, a sam nije stvarao dobit. Okružni sud je zaključio da je osnovan i drugi stav tužbenog zahtjeva kojim se traži nalaganje apelantu da tužiocu izda isprave potrebne za upis prava vlasništva na predmetnim nekretninama ili da u suprotnom trpi da se tužilac na osnovu ove presude uknjiži u javnim knjigama koje se vode u nadležnim državnim organima kao isključivi vlasnik u dijelu 1/1, kao i da navedene poslovne prostorije oslobodi od lica i stvari. S obzirom na sve navedeno, Okružni sud je primjenom odredbi člana 53. stav 3. i člana 127. stav 1. Zakona o stvarnim pravima usvojio u cijelosti postavljeni tužbeni zahtjev kao osnovan, jer navedena nekretnina nije mogla biti apelantovo vlasništvo.
10. Presudom Višeg suda broj 62 0 Ps 004796 11 Pž od 13. septembra 2011. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena presuda Okružnog suda.
11. U obrazloženju presude Viši sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je tužilac izvedenim dokazima dokazao da je predmetni objekt sagrađen tužiočevim sredstvima, na zemljištu na kojem je u vrijeme gradnje tužilac imao pravo korištenja i raspolaganja i koje je izuzeto u tu svrhu, a da apelant nije raspolagao pismenim dokazima iz kojih bi se moglo utvrditi da je imao potrebne dozvole od nadležnih organa za izgradnju vatrogasnog doma, niti da je bio nosilac inicijative za izgradnju doma, niti da je dokazao da je isključivo svojim sredstvima gradio predmetni dom. Viši sud je, dalje, naveo da iz pismene dokumentacije, a što je vještak ekonomsko-finansijske struke naveo u svom nalazu, proizlazi da je predmetni dom građen najvećim dijelom novčanim sredstvima tužioca i donacijama privrednih subjekata sa područja općine Foča, među kojima je i apelantova donacija, koja je bila znatno manja nego što su ostali subjekti donirali. Viši sud je naveo da je Rješenjem Skupštine općine Foča broj 05-89 od 11. augusta 1967. godine odobrena Općinskom vatrogasnom savezu Foča izgradnja objekta Vatrogasnog doma Foča na predmetnoj lokaciji, koji je osnovan od tužioca i imao zadatak da koordinira rad svih vatrogasnih društava u Foči, te koji je bio nosilac inicijative za izgradnju doma. Viši sud je naveo da dokazi koje je izveo apelant nisu mogli dovesti u sumnju utvrđenja prvostepenog suda iz kojih se osnovano može zaključiti da apelant nije bio investitor izgradnje vatrogasnog doma u Foči, nego tužilac na čijem zemljištu je predmetni dom i izgrađen. Viši sud je zaključio da je tužilac, izgradnjom predmetnog vatrogasnog doma, po samom zakonu stekao pravo vlasništva i bez upisa u javne knjige. Naime, kako prema odredbi člana 20. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima pravo vlasništva se stiče po samom zakonu, na osnovu pravnog posla i nasljeđivanjem, te odlukom državnog organa i pod uvjetima određenim zakonom, Viši sud je zaključio da je tužilac na originaran način stekao pravo vlasništva na predmetnom domu momentom njegove izgradnje. Okolnost da predmetni objekt nije bio upisan u katastarske knjige nakon izgradnje ne znači da je tužilac izgubio pravo vlasništva. Viši sud je naveo da ni okolnosti da je apelant predmetnu zgradu vodio kao osnovno sredstvo i da ju je koristio dugi niz godina nisu pravne činjenice koje bi dovele do prestanka prava tužiočevog vlasništva na predmetnoj zgradi, s obzirom na to da apelant nije dobio nikakav akt (odluku) od tužioca kojim se na njega prenosi pravo vlasništva na objektu i zemljištu. Viši sud je zaključio da ni putem održaja, a u smislu čl. 28. i 72. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, apelant nije mogao steći pravo vlasništva na predmetnim nekretninama, jer je zemljište imalo status gradskog građevinskog zemljišta kojim je općina upravljala i raspolagala, te da dugogodišnje držanje i korištenje društvenog zemljišta kao i izgradnjom zgrade na njemu ne može dovesti do sticanja vlasništva na tom zemljištu.
12. Viši sud je smatrao da činjenica da se apelant upisao kao posjednik u katastarskom operatu, a kasnije i u zemljišnim knjigama u postupku uspostavljanja zemljišne knjige, nije dovela do prestanka tužiočevog vlasništva na predmetnim nekretninama. Naime, nakon provedenog postupka uspostavljanja zemljišne knjige shodno čl. 63-72. Zakona o zemljišnim knjigama („Službeni glasnik RS“ broj 67/03) zainteresirano lice je na osnovu člana 68. navedenog Zakona moglo ostvarivati prava u redovnom sudskom postupku, odnosno moglo dokazivati da je stekao vlasništvo na jednom od zakonom predviđenih načina. U pogledu apelantovih žalbenih navoda da nisu primijenjene odredbe člana 268. stav 1. Zakona o udruženom radu koje predviđaju gubitak prava da se zahtijeva vraćanje nekretnina po proteku roka od pet godina od dana saznanja, odnosno deset godina od gubitka posjeda, Viši sud je zaključio da se ova odredba ne može primijeniti u ovoj pravnoj stvari. Viši sud je naveo da se prije svega ne radi o strankama na koje se odnosi spomenuti Zakon, s obzirom na to da je tužilac jedinica lokalne samouprave, a apelant udruženje građana, te da se između društveno-pravnih lica ne primjenjuje institut održaja, kao samostalni osnov sticaja. Pored navedenog, da bi se mogla primijeniti odredba člana 268. stav 1. Zakona o udruženom radu, Viši sud je istaknuo da je neophodno ispunjenje dva uvjeta: da je nekretnina bez pravnog osnova postala društveno vlasništvo i da privredni subjekt koji je izgubio tu nekretninu nije zahtijevao njen povrat u propisanim rokovima. Kako predmetna nekretnina nije postala društveno sredstvo (jer pod društvenim sredstvom se podrazumijevaju sredstva kojim rade radnici u udruženom radu, koji radi u organizaciji udruženog rada, radnoj zajednici ili drugom obliku udruživanju rada i sredstava), Viši sud je zaključio da se ne može primijeniti navedena odredba Zakona, jer apelant ima status građansko-pravnog lica, a ne društveno-pravnog lica, tj. OUR i drugog oblika udruživanja rada i sredstava.
13. Viši sud je istaknuo da su u konkretnom slučaju materijalnopravne odredbe u sticanju vlasništva na predmetnoj nekretnini sadržane u odredbama Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima i Zakonu o utvrđivanju i prenosu prava raspolaganja imovine na jedinicu lokalne samouprave. Viši sud je naveo da je navedenim Zakonom propisano da je imovina jedinica lokalne samouprave sva pokretna i nepokretna imovina potrebna za izvršavanje obaveznih funkcija jedinica lokalne samouprave, a nju čine objekti koji su finansirani iz budžeta jedinice lokalne samouprave ili putem doprinosa građana, te druga imovina koju je stekla kao pravni sljednik ustanova i institucija koje su prestale postojati. Navedeno je da su, prema članu 5. istog Zakona, nekretnine iz člana 2. alineje 1. i 2. Zakona, na kojima se prenosi pravo raspolaganja na jedinice lokalne samouprave, zgrade i zemljište na kojima jedinica lokalne samouprave stiče pravo vlasništva po osnovu gradnje i vlastitih sredstava, gradnje i samodoprinosa građana, pravnog posla, odluke sudova ili drugog organa. U pogledu apelantovog navoda da je dobio odobrenje za dogradnju predmetnog objekta u toku 1986. godine od tužiočevog nadležnog organa, Viši sud je zaključio da to nije dovelo do sticanja prava vlasništva na objektu na kojem je drugi imao pravo vlasništva, već samo do obligacionopravnog zahtjeva. Viši sud je istaknuo da se adaptacijom, dogradnjom i sanacijom ne može stići pravo vlasništva na stvari koja je u vlasništvu drugog lica, te da odobrenje za gradnju (ili dogradnju) objekta ne sadrži u sebi akt davanja zemljišta na korištenje ili u vlasništvu. Viši sud je, dalje, naveo da okolnost da je apelant 9. augusta 2006. godine zaključio ugovor o ustupanju na korištenje poslovnih prostorija u vatrogasnom domu sa Teritorijalnom vatrogasnom jedinicom Foča, na koju je tužilac dao saglasnost, ne znači da je time tužilac ni posredno ni neposredno priznao pravo vlasništva apelantu na predmetnoj nekretnini, jer bez zakonitog sticanja ne može se steći pravo vlasništva, niti ono može prestati mimo zakonom predviđenih slučajeva.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u tome što je Okružni sud primijenio odredbe Zakona o stvarnim pravima koje nije mogao primijeniti, a nije primijenio odredbe Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, član 268. stav 1. Zakona o udruženom radu i član 82. Zakona o premjeru i katastru nekretnina, te da je Viši sud pogrešno protumačio odredbu člana 20. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, te je takvo proizvoljno tumačenje diskriminirajuće u odnosu na apelanta, a samim tim vrijeđa i njegovo pravo na uživanje svoje imovine. Apelant tvrdi da je, mada je Zakon o stvarnim pravima objavljen u „Službenom glasniku RS“ broj 124/08, općepoznata činjenica da je stupio na snagu, odnosno, njegova primjena počela sa 1. januarom 2010. godine, te da se nije mogao retroaktivno primijeniti na konkretni slučaj gdje je tužba podnesena početkom decembra 2009. godine u kojoj je tužilac tražio utvrđenje prava vlasništva koje je navodno ostvario mnogo prije stupanja na snagu Zakona o stvarnim pravima. Apelant smatra da je Okružni sud trebao primijeniti Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, a u slučaju da je mogao primijeniti Zakon o stvarnim pravima, onda je predmetnu tužbu trebao rješavati u skladu sa čl. 23. i 24. tog Zakona. Apelant smatra da su sudovi trebali odbaciti tužbu kao neblagovremenu, s obzirom na to da je tužilac propustio rok za zaštitu svojih prava povodom izvršenog upisa u katastar nekretnina iz člana 82. Zakona o premjeru i katastru nekretnina („Službeni list SRBiH“ broj 22/84). Apelant tvrdi da su sudovi trebali primijeniti član 268. stav 1. Zakona o udruženom radu, te da apelant ima status pravnog lica, status društvene organizacije-status društvenog pravnog lica. Apelant navodi da je u posjedu predmetnog objekta više od 40 godina, te da su odavno prošli rokovi iz Zakona o udruženom radu u kojim je tužilac mogao tražiti povrat i stoga se apelant ima smatrati savjesnim i zakonitim vlasnikom predmetne nekretnine. Apelant ističe da je tužilac bio osnivač Općinskog vatrogasnog fonda Foča, a ne Općinskog vatrogasnog saveza Foča, koji je osnovan shodno ranije važećem Zakonu o dobrovoljnim vatrogasnim društvima („Službeni list NRBiH“ broj 16/59) i ranijeg Zakona o udruženjima građana, čiji je jedan od osnivača bio i apelant i u čijem sastavu su bila još novonastala vatrogasna društva s područja općine Foča, te stoga ne može po tom osnovu ostvarivati nikakva vlasnička prava na predmetnom objektu. Kako je apelant kao jedini subjekt poslije 1992. godine nastavio samostalni rad na području općine Foča iz oblasti protivpožarne zaštite, apelant smatra da je onda njemu i pripala sva imovina Općinskog vatrogasnog saveza Foča, a ne tužiocu, pa je i po tom osnovu apelant stekao pravo vlasništva na predmetnom objektu. Apelant smatra da su sudovi morali odbiti tužiočev tužbeni zahtjev zbog nedostatka aktivne legitimacije jer je nju imao samo Općinski vatrogasni savez Foča ili njegov sljednik, kao investitor izgradnje predmetnog objekta, te da tužilac nije dokazao pravo vlasništva na predmetnom objektu niti da su on niti bivši Općinski vatrogasni fond Foča bili investitori izgradnje predmetnog objekta. Apelant iznosi niz primjedbi na ocjenu dokaza, između ostalog, da tužilac nije dokazao svoj tužbeni zahtjev, da nije navedeno na kojim dokazima se zasnivaju utvrđene činjenice, da sudovi nisu dali nikakav značaj provedenim dokazima vještačenja, te da je ocjena dokaza redovnih sudova bila proizvoljna i nelogična.
15. Apelant je u dopuni apelacije od 23. marta 2012. godine podnio molbu za prioritetno rješavanje njegove apelacije. Apelant je naveo da je tužilac prinudnim putem izvršio apelantovo iseljenje iz predmetnog objekta Vatrogasnog doma u Foči, te je zbog nemogućnosti osiguranja drugog adekvatnog prostora apelant došao u situaciju da više nije u mogućnosti obavljati svoje zakonom utvrđene dužnosti, a pogotovo više nije u mogućnosti ostvarivati bilo kakve prihode za svoje funkcioniranje.
b) Odgovor na apelaciju
16. Viši sud je u odgovoru na apelaciju naveo da nije došlo do povrede materijalnog prava, te da su svi apelantovi navodi detaljno obrazloženi u drugostepenoj presudi i da su oni neosnovani. Stoga, Viši sud smatra da nema povrede prava na koja apelant ukazuje i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
17. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da ovaj sud prilikom vođenja postupka i donošenja odluke u konkretnom predmetu nije povrijedio apelantova prava.
18. Pravobranilaštvo je u odgovoru na apelaciju navelo da je stav tužiočevog zakonskog zastupnika iznesen u odgovoru na tužbu i tokom postupku, te da smatraju da su navodi apelacije neosnovani i da je odluka zakonita i pravilna. Pravobranilaštvo smatra da ne postoji povreda prava na pravično suđenje.
V. Relevantni propisi
19. U
Zakonu o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/08, 3/09 i 58/09) relevantne odredbe glase:
Svojina i druga stvarna prava
Član 1.
(1) Ovim zakonom uređuju se sticanje, korištenje, raspolaganje, zaštita i prestanak prava svojine, drugih stvarnih prava i državine.
(2) Stvarna prava su: pravo svojine, pravo građenja, založno pravo, pravo stvarne i osobne službenosti i pravo realnog tereta.
(3) Odredbe ovog zakona koje se odnose na pravo svojine shodno se primjenjuju na sva druga stvarna prava, osim ako posebnim zakonom nije drukčije propisano ili to proizlazi iz njihove pravne prirode.
Sticanje uknjižbom
Član 53. stav 3.
(3) Svojina se prenosi na osnovu valjano izjavljene volje zemljišnoknjižnog vlasnika usmjerene na to da njegova svojina pređe na sticaoca (clausula intabulandi). Ova izjava volje može biti data u pravnom poslu koji je upravljen na prijenos svojine ili u posebnoj ispravi, koja mora biti sačinjena u zakonom propisanom obliku za prijenos svojine na nepokretnostima.
Vlasnička tužba na vraćanje stvari
Član 127. stav 1.
(1) Da bi ostvario pravo na vraćanje stvari, vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegova svojina i da se stvar nalazi u državini tuženog.
Upis neuknjiženih prava na nepokretnostima
Član 327. stav 2.
(2) Lica koja u zemljišnim knjigama nisu upisana kao nosioci prava svojine stečenog pretvaranjem društvene svojine ili prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja, a ne raspolažu valjanom ispravom za zemljišnoknjižni upis prava svojine, odnosno drugih stvarnih prava na nepokretnostima, upisat će pravo svojine na nepokretnost, odnosno drugih stvarnih prava u zemljišnu knjigu na osnovu odluke suda, nakon što dokažu da su bili vanknjižni nosioci takvog prava na nepokretnosti u društvenoj svojini.
Prestanak važenja zakona
Član 355.
(1) Početkom primjene ovog zakona prestaje primjena sljedećih zakona u Republici Srpskoj:
a) Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 38/03),
[…]
Započeti postupci
Član 356.
Postupci o sticanju, zaštiti i prestanku prava svojine i drugih stvarnih prava započeti na osnovu propisa koji su bili na snazi do dana stupanja na snagu ovog zakona okončat će se po odredbama tih propisa.
Stupanje na snagu
Član 357.
Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objave u „Službenom glasniku Republike Srpske“, a počet će se primjenjivati dana 1. jula 2009. godine.
20. U
Zakonu o izmjenama Zakona o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 58/09) relevantne odredbe glase:
Član 1.
U Zakonu o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 124/08) u članu 357. riječi: „1. jula 2009. godine“ zamjenjuju se riječima: „1. januara 2010. godine“.
21. U
Zakonu o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 38/03) relevantne odredbe glase:
Član 7.
Sticanje, zaštita i prestanak prava svojine, prava služnosti, prava stvarnog tereta i prava zaloge uređuju se zakonom.
Član 20.
Pravo svojine stiče se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla i nasljeđivanjem.
Pravo svojine stiče se i odlukom državnog organa, na način i pod uslovima određenim zakonom.
22. U
Zakonu o udruženom radu („Službeni list SFRJ“ broj 53/76) relevantne odredbe glase:
Član 268. stav 1.
Ako je nepokretnost postala društveno sredstvo bez pravnog osnova, njeno vraćanje može se zahtevati u roku od pet godina počev od dana saznanja, a najdocnije u roku od deset godina.
23. U
Zakonu o utvrđivanju i prenosu prava raspolaganja imovinom na jedinice lokalne samouprave („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 70/06) relevantne odredbe glase:
Član 1.
Ovim zakonom utvrđuje se imovina jedinice lokalne samouprave, prenos imovine u državnoj svojini na jedinice lokalne samouprave, upis imovine u javne registre o evidenciji na nekretninama, preuzimanje i predaja u posjed jedinici lokalne samouprave, a radi izvršavanja osnovnih funkcija jedinice lokalne samouprave.
Član 2.
Imovina jedinica lokalne samouprave u smislu ovog zakona je:
- imovina koja se sastoji iz pokretnih i nepokretnih stvari na kojima pravo raspolaganja, upravljanja ili korišćenja ima jedinica lokalne samouprave, njeni pravni prednici ili njeni organi, kao i imovina koju je do dana stupanja na snagu ovog zakona po osnovu zakona ili drugog propisa, pravnog posla, nasljeđivanjem, odlukom državnog organa stekla jedinica lokalne samouprave;
- sva pokretna i nepokretna imovina potrebna za izvršavanje obaveznih funkcija jedinica lokalne samouprave, a nju između ostalog čine objekti komunalne infrastrukture, poslovni i drugi objekti javnih komunalnih preduzeća čiji je osnivač jedinica lokalne samouprave, odnosno objekti koji su finansirani iz budžeta jedinice lokalne samouprave ili putem samodoprinosa građana, te druga imovina koju je jedinica lokalne samouprave stekla kao pravni sljedbenik ustanova i institucija koje su prestale da postoje.
Član 5.
Nepokretnosti iz člana 2. alineje 1. i 2. ovog zakona na kojima se prenosi pravo raspolaganja na jedinice lokalne samouprave su:
a) zgrade i zemljište na kojima jedinica lokalne samouprave stiče pravo svojine po osnovu:
- gradnje iz vlastitih sredstava,
- gradnje iz samodoprinosa građana iz jedinice lokalne samouprave,
- pravnog posla,
- odluke sudova ili drugog državnog organa;
[…]
24. U
Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) relevantne odredbe glase:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
VI. Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
27. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom su presude Višeg suda broj 62 0 Ps 004796 11 Pž od 13. septembra 2011. godine i Okružnog suda broj 62 0 Ps 004796 09 Ps od 28. februara 2011. godine, protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu Višeg suda apelant je primio 30. septembra 2011. godine, a apelacija je podnesena 28. oktobra 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (
prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
29. Apelant osporava navedene presude Višeg i Okružnog suda tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
31. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
32. Apelant smatra da su redovni sudovi pri donošenju svojih odluka proizvoljno primijenili materijalno pravo, te da je ocjena dokaza redovnih sudova bila proizvoljna i nelogična.
33. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud,
Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud,
Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda iz koje proizlazi da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tome slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje. U suprotnom, postoji kršenje člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud,
Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61).
34. Pogrešna primjena materijalnog prava, prema apelantovom mišljenju, između ostalog, ogleda se u činjenici da je Okružni sud pogrešno primijenio Zakon o stvarnim pravima, a ne Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, s obzirom na to da se Zakon o stvarnim pravima počeo primjenjivati nakon podnošenja tužbe u konkretnom predmetu. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud usvojio tužiočev tužbeni zahtjev primjenom člana 53. stav 3. i člana 127. stav 1. Zakona o stvarnim pravima. Ustavni sud, dalje, zapaža da se apelant, prema obrazloženju presude Višeg suda, u žalbi protiv presude Okružnog suda nije žalio na pogrešnu primjenu Zakona o stvarnim pravima, već je te navode prvi put istaknuo u apelaciji Ustavnom sudu. Viši sud je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu odluku smatrajući da su materijalnopravne odredbe u sticanju vlasništva na predmetnoj nekretnini sadržane u odredbama Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima i Zakonu o utvrđivanju i prijenosu prava raspolaganja imovine na jedinicu lokalne samouprave. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Viši sud u žalbenom postupku otklonio eventualne propuste nižestepenog suda vezane za primjenu materijalnog prava, što u krajnjem smislu i jeste osnovna svrha višestepenog postupka. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Viši sud dao iscrpne razloge zašto je i primjenom relevantnih odredbi Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima tužiočev tužbeni zahtjev trebalo usvojiti, te dao razloge zašto apelantovi žalbeni navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Dakle, kako je konačna odluka u ovom predmetu upravo presuda Višeg suda, koji je predmetni spor, između ostalog, riješio primjenom Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, te kako i sam apelant tvrdi da je u konkretnom slučaju spor trebalo riješiti primjenom tog zakona, Ustavni sud ove apelacioni navode smatra u cijelosti neosnovanim.
35. U pogledu apelantovih navoda da su redovni sudovi trebali primijeniti odredbe člana 82. Zakona o premjeru i katastru nekretnina i član 268. stav 1. Zakona o udruženom radu, Ustavni sud smatra da obrazloženje i razlozi zbog kojih je Viši sud utvrdio da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti određene zakonske odredbe ne ostavljaju utisak proizvoljnosti i ne dovode u pitanje pravičnost postupka u smislu prava na pravično suđenje.
36. U pogledu apelantovih navoda vezanih za ocjenu dokaza, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očito proizvoljnom (vidi Ustavni sud, Odluka broj
AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 44/05). Ustavni sud ukazuje na to da je redovni sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 8. Zakona o parničnom postupku). Pri tome, prema članu 123. Zakona o parničnom postupku, svaka stranka je dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev a sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.
37. Dakle, iz obrazloženja osporenih presuda slijedi da je predmetni vatrogasni dom sagrađen u većinskom dijelu tužiočevim sredstvima na zemljištu na kojem je on imao pravo raspolaganja i korištenja, te da je samom izgradnjom, na originaran način, tužilac stekao pravo vlasništva na predmetnom objektu i bez upisa u javne knjige. Činjenica da je apelant koristio predmetnu nekretninu dugi niz godina, bio upisan kao posjednik u zemljišnim knjigama te dobio dozvole za gradnju/dogradnju, nisu dovele do prestanka tužiočevog vlasništva nad predmetnom nekretninom, s obzirom na to da apelant nije dobio akt kojim bi se na njega prenijelo pravo vlasništva na objektu i zemljištu. Također, apelant ni putem održaja nije mogao steći pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini, s obzirom na to da je zemljište imalo status gradskog građevinskog zemljišta kojim je tužilac upravljao i raspolagao.
38. Analizirajući provedeni postupak, odnosno obrazloženja redovnih sudova, u smislu prethodno navedenih standarda i principa, Ustavni sud ne može naći ništa što ukazuje na povredu apelantovih ustavnih prava. Naime, obrazloženja ukazuju da su u postupku utvrđivane činjenice na okolnosti ko je inicirao i finansirao izgradnju predmetnog objekta, ko je vlasnik predmetnog zemljišta te apelantov osnivač. Ustavni sud nalazi da su za sva navedena utvrđenja redovni sudovi dali potpuno argumentirana i logična obrazloženja, odnosno dali odgovor na suštinsko pitanje zašto apelant nije stekao pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini, nego je tužilac njen isključivi vlasnik, tako da ove navode ocjenjuje neosnovanim.
39. U odnosu na apelantove navode da tužilac nije dokazao svoj tužbeni zahtjev, da nije navedeno na kojim dokazima se temelje utvrđene činjenice, te da sudovi nisu dali nikakav značaj provedenim dokazima vještačenja, Ustavni sud i ove navode ocjenjuje neosnovanim. Sud je odlučne činjenice utvrdio ne samo na osnovu dokaza koje je predložio tužilac, već i na osnovu drugih dokaza, između ostalog, dokaza koje je predložio apelant i nalaza i mišljenja vještaka. Dalje, analiza izvedenih dokaza nije izostala, odnosno prvostepeni sud je, a što je potvrdio i drugostepeni sud, u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je tužilac isključivi vlasnik predmetne nekretnine.
40. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih presuda, u smislu utvrđivanja činjeničnog stanja, ocjene dokaza i primjene materijalnog i procesnog prava, u cijelosti zadovoljavaju kriterije i standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da su s tim u vezi apelantovi navodi o kršenju prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
42. Apelant se, također, žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant posebno ne obrazlaže kršenje ovog prava, već svoje navode zasniva na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i proizvoljnoj ocjeni dokaza. Međutim, budući da su ovi apelantovi navodi već razmotreni u okviru prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII. Zaključak
43. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi svoje odluke zasnovali na činjenicama koje su utvrdili provođenjem dokaza u odnosu na koje stranama u postupku nije bila uskraćena mogućnost da se izjašnjavaju i da ih osporavaju, te kada je na tako utvrđeno činjenično stanje primijenjeno relevantno materijalno pravo na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti.
44. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.