Službeni glasnik BiH, broj 20/10
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
na sjednici održanoj 8. septembra 2009. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj
AP 3334/07, rješavajući apelaciju
Ismeta Rizvića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 4. tačka 4, člana 59. stav 2. alineja 1. i 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Krstan Simić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Djelimično se usvaja apelacija
Ismeta Rizvića, Hasana Rizvića i Hakije Rizvića.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa pravom na odlučivanje u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj 023-0-P-07-000 322.
Nalaže se Općinskom sudu u Velikoj Kladuši da po hitnom postupku donese konačnu odluku u predmetu broj 023-0-P-07-000 322, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Na osnovu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Unsko-sanskom kantonu da u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke isplati
Ismetu Rizviću, Hasanu Rizviću i Hakiji Rizviću iznos od po 300,00 KM na ime nematerijalne štete zbog toga što nije donesena odluka u razumnom roku.
Na osnovu člana 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Općinskom sudu u Velikoj Kladuši i Unsko-sanskom kantonu da u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija
Ismeta Rizvića, Hasana Rizvića i Hakije Rizvića podnesena zbog nerazumno dugog trajanja postupka u predmetu Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj O-112/00 koji je okončan Rješenjem Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj O-112/00 od 10. marta 2008. godine.
Odbacuje se apelacija
Ismeta Rizvića, Hasana Rizvića i Hakije Rizvića podnesena
protiv Rješenja Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj P-904/97 od 29. maja 2007. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
1. Ismet Rizvić, Hasan Rizvić i Hakija Rizvić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Male Kladuše i iz Zagreba podnijeli su 5. decembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu broj P-904/97, predmetu broj 023-0-P-07-000 322 i ostavinskom predmetu broj O-112/00. Predmeti se vode u Općinskom sudu u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud). Također su podnijeli apelaciju i protiv Rješenja Općinskog suda broj P-904/97 od 29. maja 2007. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda je zatraženo 28. decembra 2007. godine da dostavi odgovor na apelaciju, a 14. maja 2009. godine je zatraženo da dostavi predmetne sudske spise.
3. Općinski sud je dostavio odgovor 3. januara 2008. godine, a sudske spise 22. maja 2009. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantima 6. jula 2009. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
I. Činjenice u vezi sa predmetom Općinskog suda broj 023-0-P-07-000 322
6. Apelanti su 11. februara 1982. godine tadašnjem Osnovnom sudu u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) podnijeli tužbu protiv Huseina Rizvića i Ibrahima Rizvića (u daljnjem tekstu: tuženi) radi diobe i predaje u posjed nekretnina. Podnošenjem te tužbe oformljen je sudski spis broj P-169/82. Činjenični osnov tužbenog zahtjeva apelanti su zasnivali na ugovoru o darovanju kojim je otac apelanata sve svoje nekretnine poklonio u vlasništvo apelantima i tuženim u jednakim dijelovima.
7. U toku postupka doneseno je nekoliko prvostepenih i drugostepenih odluka. Rješenjem tadašnjeg Vrhovnog suda RBiH broj Rev-716/89 od 25. januara 1990. godine usvojena je revizija protiv Odluke tadašnjeg Višeg suda u Doboju broj Gž-399/89 od 12. juna 1989. godine i predmet je vraćen Osnovnom sudu na ponovno suđenje. U ponovnom postupku sud je Presudom broj P-258/90 od 14. septembra 1990. godine odredio dijelove nekretnina. Međutim, odlučujući o žalbi tuženih, Viši sud u Bihaću je Presudom broj Gž-338/91 od 30. jula 1990. godine uvažio žalbe tuženih i predmet vratio Osnovnom sudu na ponovno suđenje. U daljnjem toku postupka Osnovni sud je u istom predmetu, Rješenjem broj P-473/91 od 24. marta 1992. godine, odredio privremenu mjeru kojom je zabranio tuženim raspolaganje nekretninama. Nakon toga sud nije dalje postupao u ovom predmetu.
8. Nakon rata je uspostavljen Općinski sud u Velikoj Kladuši i navedeni predmet je zaveden pod brojem P-904/07. Apelanti su podnijeli pismene urgencije za postupanje u predmetu 26. decembra 2006. godine i 28. marta 2007. godine.
9. Općinski sud je Rješenjem broj P-904/97 od 29. maja 2007. godine tužbu apelanata u konkretnoj pravnoj stvari odbacio. Također je ukinuo privremenu mjeru određenu Rješenjem broj P-473/91 od 24. marta 1992. godine kojom je tuženima bilo zabranjeno da raspolažu predmetnim nekretninama.
10. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, navedeno da je sud nakon pismene urgencije apelanata od 26. decembra 2006. godine konkretni predmet uzeo u rad. Dalje je navedeno da je sud, imajući u vidu Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 53/03; u daljnjem tekstu: ZPP), u toku prethodnog ispitivanja utvrdio da je tužba neuredna i nepotpuna, tj. da ne sadrži sve obavezne elemente tužbe propisane članom 53. stav 2. tač. 1, 2. i 5. ZPP. Sud je utvrdio i da je tužbeni zahtjev neodređen, da je tuženi Ibrahim Rizvić umro, te da su njegovi zakonski nasljednici, koji su preuzeli postupak, za zastupanje opunomoćili advokata Tomaša Dragovića koji više ne obavlja taj posao.
11. Zbog toga je sud Rješenjem broj P-904/07 od 22. februara 2007. godine apelantima vratio tužbu od 11. februara 1982. godine na ispravku i dopunu. Istim rješenjem je određeno u čemu se ispravka i dopuna trebaju sastojati, a to su: "Osnov za stvarnu i mjesnu nadležnost konkretnog suda, određen tužbeni zahtjev, imajući u vidu ranije donijete odluke u parnici (presude prvostepenog, drugostepenog i revizijskog suda), vrijednost spora predmeta izražen u važećoj valuti u BiH, KM, pravni osnov tužbenog zahtjeva, u tužbi kao tužene navesti zakonske nasljednike tuženog Ibrahima Rizvića, te tužbu i materijalne dokaze dostaviti u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku". Također je određen rok za ispravku-dopunu tužbe od osam dana od dana prijema rješenja, uz upozorenje propisano članom 336. st. 2, 3. i 4. ZPP.
12. Općinski sud je, nakon što je zaprimio dopunu tužbe apelanata, ocijenio da je predmetna dopuna vraćena bez ispravke i dopune svih elemenata tužbe, kako je sud tražio. Sud je zaključio da je tužbeni zahtjev u vraćenoj tužbi neodređen, pa je tužbu apelanata odbacio na osnovu člana 67. stav 1. tačka 8. ZPP.
13. Apelanti nisu koristili pravni lijek protiv Rješenja Općinskog suda broj P-904/97 od 29. maja 2007. godine, kojim je odbačena njihova tužba. Međutim, oni su 21. juna 2007. godine, pozivom na broj P-904/07, ponovo podnijeli tužbu radi diobe i predaje u posjed pozivajući se na ranije donesene presude.
14. Nova tužba koju su apelanti podnijeli zavedena je pod brojem 023-0-P-07-000 322. Prema stanju navedenog spisa, Općinski sud, iako su apelanti podnijeli više urgencija (podnesci od 8. oktobra 2007. godine, 3. marta, 26. maja, 18. jula, 21. augusta 2008. godine), nije preduzeo ni jednu radnju propisanu u ZPP.
15. Apelanti su pismenom urgencijom od 5. juna 2009. godine obavijestili Ustavni sud da Općinski sud u predmetu broj 023-0-P-07-000322 još nije odredio niti jednu raspravu.
II. Činjenice u predmetu Općinskog suda broj O-112/00
16. U predmetu Općinskog suda broj O-112/00 ostavinski postupak iza umrlog Mehmeda Rizvića pokrenut je na osnovu smrtovnice koju je izdala matična služba Općine Velika Kladuša broj 04/2-13-1-883/00 od 24. jula 2000. godine. Ta je smrtovnica obnovljena smrtovnicom iste općine broj 04/2-13-1-994/03 od 30. septembra 2003. godine. U konkretnom predmetu prvo ročište je održano 18. septembra 2000. godine, te 12. oktobra 2000. godine kada je sud proglasio testament ostavioca. Sud je podneskom broj O-112/00 od 12. oktobra 2000. godine od Službe socijalne zaštite Velika Kladuša zatražio postavljanje staraoca za poseban slučaj zakonskim nasljednicima koji su nepoznatog boravišta. Sud je 20. jula 2001. godine održao ročište. U 2002. godini sud nije imao aktivnosti jer mu nisu dostavljene adrese zakonskih nasljednika. U toku 2003. godine sud je održao tri ročišta (20. jula, 12. novembra i 17. decembra). Tada je donio rješenje o odlaganju rasprave na neodređeno vrijeme dok sudu ne pristupi 11 nasljednika, uključujući i apelante Ismeta Rizvića i Hakiju Rizvića. Sud je, nakon što je obaviješten o adresama određenih zakonskih nasljednika, 7. septembra 2004. godine dopis sa širim obrazloženjem predmeta uputio nasljednicima koji žive u inostranstvu, kako bi dali nasljedničke izjave. Sud je u 2004. godini održao ročišta 7, 21. i 27. septembra, odnosno uzeo je nasljedničke izjave na zapisnik, te održao ročište 16. novembra 2004. godine. Na navedeno ročište ponovo nisu pristupili svi nasljednici, a apelanti su se odazvali i u cijelosti priznali punovaljanost testamenta testatora Mehmeda Rizvića.
17. Nakon što je sud dopisom od 27. septembra 2004. godine od Centra za socijalni rad ponovo zatražio postupanje povodom ranije zamolnice, Centar za socijalni rad je dopisom broj 04-11-120-1/04 od 6. oktobra 2004. godine obavijestio Općinski sud da niko od zaposlenih u Centru ne želi da bude postavljen za staraoca za poseban slučaj za pet nasljednika u konkretnom predmetu. U toku 2005. godine su uslijedile urgencije nasljednika koji su dali svoje nasljedničke izjave. Međutim, kako je i dalje stanje bilo nepromijenjeno, na prijedlog apelanta Ismeta Rizvića od 29. augusta 2006. godine o postavljanju privremenog zastupnika nasljednicima čije je boravište nepoznato, sud je 12. decembra 2006. godine izdao oglas u skladu sa članom 131. u vezi sa članom 225. Zakona o nasljeđivanju. Sud je tim oglasom pozvao sva lica koja polažu pravo na naslijeđe, u smislu člana 125. Zakona o vanparničnom postupku, da se u roku od godinu dana od dana objavljivanja oglasa u "Službenim novinama Federacije BiH" prijave Općinskom sudu. U oglasu je navedeno da će sud, nakon isteka roka od godinu dana, raspraviti zaostavštinu na osnovu podataka kojim raspolaže.
18. Rješenjem Općinskog suda broj O-112/00 od 10. marta 2008. godine apelanti su, kao i ostali nasljednici, proglašeni testamentarnim nasljednicima na zaostavštini iza umrlog Mehmeda Rizvića.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
19. Apelanti se žale da im je zbog nedonošenja odluke povodom njihove tužbe za diobu i predaju u posjed nekretnina povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti su objasnili redoslijed događanja u konkretnom slučaju navodeći da su na osnovu darovnog ugovora od 14. oktobra 1964. godine sva braća suvlasnici predmetnih nekretnina sa po 1/5 dijela, kako tuženi, tako i apelanti. Međutim, kako su tuženi odmah ušli u posjed, budući da su bili punoljetni, naknadno je osporen njihov dio nekretnina, te su bili prisiljeni podići tužbu početkom 1982. godine. Apelanti su istakli da je predmet nakon okončanja rata zaveden pod novi broj: P-904/07, te da je sud, bez održavanja rasprave i nakon više njihovih pismenih i usmenih urgencija, donio Rješenje broj P-904/07 od 29. maja 2007. godine. Tim je rješenjem sud odbacio njihovu tužbu iako su 7. marta 2007. godine dostavili traženu dopunu tužbe. Dalje su naveli da "kako je dopuna tužbe bila odbačena, bili ŠsuĆ prisiljeni podići novu tužbu 21. juna 2007. godine, posredstvom punomoćnika, koja je zaprimljena pod brojem 023-0-P-07-000322, na osnovu koje sud do danas nije reagirao niti preduzimao bilo kakve radnje". Apelanti smatraju da im pripada pravo na kompenzaciju na ime nematerijalne štete navodeći da postupak traje 26 godina i da još uvijek nije završen. Apelanti su, također, u apelaciji označili predmet broj O-112/00. Naime, taj predmet se tiče ostavinskog postupka, te se apelanti žale na dužinu postupka i nedonošenje odluke u razumnom roku.
b) Odgovor na apelaciju
20. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju povodom predmeta broj P-904/07 istakao da je ranijom posljednjom drugostepenom presudom bilo naloženo da se tužba apelanata ispravi i dopuni u određenom dijelu i da je predmet vraćen sudu 1991. godine. Sud je naveo da se u konkretnom predmetu nije postupalo sve dok se apelanti nisu obratili urgencijom od 26. decembra 2006. godine. Sud smatra da su apelanti odgovorni u tom smislu što nisu postupili u skladu sa rješenjem suda od 22. februara 2007. godine, kojim je bilo određeno šta je sve potrebno dopuniti. Naime, sud je nakon prijema dopune, koju su apelanti podnijeli, donio Rješenje broj P-904/07 od 29. maja 2007. godine kojim je odbacio njihovu tužbu.
21. Sud je naveo da je u odnosu na tužbu koju su apelanti podnijeli 26. juna 2007. godine, a u vezi sa nekretninama čija je podjela i predaja u posjed tražena u ranijem postupku, oformljen novi predmet pod brojem 023-0-P-07-000 322. Također je navedeno da je tim predmetom zadužen sudija koji već ima zaduženo 8.000 predmeta, a od 15. novembra 2007. godine obavlja i poslove predsjednika suda. Dalje je obrazloženo da sud nema dovoljan broj sudija i sekretara suda, te da se u konkretnom predmetu još nije postupilo i zbog činjenice što se ne radi o predmetu hitne prirode.
22. U odnosu na ostavinski predmet broj O-112/00, sud je istakao da odugovlačenje u postupku nije prouzrokovao sud nego zakonski nasljednici koji nisu znali adrese ostalih zakonskih nasljednika ostavioca. Tek je 29. augusta 2006. godine, na prijedlog jednog od nasljednika, tj. apelanta Ismeta Rizvića, da se odredi privremenim zastupnikom nasljednicima čije je boravište nepoznato, sud u smislu člana 125. Zakona o vanparničnom postupku pozvao sva lica koja polažu pravo na naslijeđe da se prijave sudu u roku od godinu dana od objavljivanja oglasa. Sud je, dalje, istakao da je oglas objavljen u "Službenim novinama Federacije BiH" broj 80/06 od 20. decembra 2006. godine i da je 21. decembra 2007. godine istekao rok od godinu dana kada sud tek može nastaviti postupak.
V. Relevantni propisi
23.
Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi:
Sud je dužan
nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
24. U
Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Sud odmah po prijemu tužbe počinje pripreme za glavnu raspravu.
Tužba sa prilozima se dostavlja tuženom na odgovor u roku od 30 dana od dana prijema ispravne i potpune tužbe u sudu.
Nakon prijema tužbe sa prilozima tuženi je dužan da najkasnije u roku od 30 dana dostavi sudu pismeni odgovor na tužbu.
Pripremno ročište održat će se u pravilu najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema u sudu pismenog odgovora na tužbu, odnosno od dana proteka roka za podnošenje odgovora na tužbu, ili ako je tuženi podnio protivtužbu, u roku od 30 dana od dana prijema odgovora na protivtužbu.
Glavna rasprava će se u pravilu održati najkasnije u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta.
25. U
Zakonu o vanparničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 2/98, 39/04 i 73/05) relevantne odredbe glase:
Ako se ne zna da li umrli ima nasljednika, sud će oglasom pozvati lica koja polažu pravo na naslijeđe da se prijave sudu u roku od jedne godine od dana objavljivanja oglasa u "Službenim novinama Federacije BiH.
Po odredbama st. 1. i 2. ovog člana sud će postupiti i ako je nasljedniku postavljen privremeni zastupnik zbog toga što je boravište nasljednika nepoznato, a nasljednik nema punomoćnika ili zbog toga što se nasljednik ili njegov zakonski punomoćnik, koji nemaju punomoćnika, nalaze u inostranstvu, a dostavljanje se nije moglo izvršiti prema odredbama Zakona o parničnom postupku.
Kada sud utvrdi kojim licima pripada pravo na naslijeđe proglasit će ta lica za nasljednike rješenjem o nasljeđivanju.
VI. Dopustivost
26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
28. Apelanti se žale da im je osporenim Rješenjem broj P-904/07 od 20. maja 2007. godine povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na dužinu trajanja postupka i nedonošenje odluke u razumnom roku.
29. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je, u odnosu na navedeno rješenje, pošao od odredaba člana 16. st. 1. i 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda.
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(4) protekao je rok za podnošenje apelacije.
30. Apelantima je 31. maja 2007. godine uručeno Rješenje Općinskog suda broj P-904/07 od 20. maja 2007. godine. Tim je rješenjem okončan postupak i ono je postalo pravosnažno 20. septembra 2007. godine. Apelanti su apelaciju Ustavnom sudu podnijeli 5. decembra 2007. godine. Na osnovu navedenog, proizlazi da je apelacija podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Dakle, Ustavni sud zaključuje da je apelacija protiv navedenog rješenja podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada su apelanti primili osporeno rješenje.
31. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je u odnosu na Rješenje broj P-904/07 od 20. maja 2007. godine odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
32. U skladu sa članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
33. Imajući u vidu navedenu odredbu Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da dio apelacije koji se odnosi na nedonošenje odluke u razumnom roku u predmetu broj 023-0-P-07-000 322, koji u vrijeme donošenja odluke Ustavnog suda još nije okončan, i u predmetu broj O-112/00, koji je okončan nakon podnošenja apelacije, ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VII. Meritum
34. Apelanti se žale zbog nedonošenja odluke u razumnom roku povodom tužbe koju su naknadno podnijeli 21. juna 2007. godine, a u vezi sa ranijim istim pravnim pitanjima, kao i zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u ostavinskom predmetu. Apelanti tvrde da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
Š...Ć
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
36. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć
37. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se u konkretnom slučaju radi o dva postupka: a) parničnom postupku radi diobe i predaje u posjed nekretnina i b) ostavinskom postupku u kojem se određuju zakonski nasljednici i njihovi nasljedni dijelovi na nekretninama ostavioca. Ustavni sud će prvo ispitati da li je član 6. Evropske konvencije primjenjiv u odnosu na ove postupke. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, koncept "građanskih prava i obaveza" ne treba tumačiti isključivo pozivom na domaće pravo tužene države. Član 6. stav 1. se primjenjuje bez obzira na status stranaka, prirodu propisa koji uređuju način na koji se donosi odluka o sporu i karakter vlasti koja je nadležna u toj stvari. Dovoljno je da ishod postupka bude odlučan za privatna prava i obaveze (vidi,
inter alia, Evropski sud za ljudska prva,
Debelić protiv Hrvatske, presuda od 12. oktobra 2006. godine). Uzimajući u obzir navedenu praksu Evropskog suda za ljudska prava i vlastitu praksu, Ustavni sud je zaključio da se garancije člana 6. Evropske konvencije primjenjuju na postupak koji se tiče diobe nekretnina jer "odluka u ovom sporu može imati odlučujući utjecaj na neka druga građanska prava apelanata" (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj
AP 264/07 od 3. jula 2009. godine). Zatim, navedene garancije se primjenjuju i u ostavinskom postupku zato što je ishod ostavinskog postupka, u kojem se apelantima kao nasljednicima određuju tačni vlasnički dijelovi na nekretninama, "odlučujući za građanska prava i obaveze" apelanata (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj
AP 512/07 od 3. jula 2009. godine).
Pravo na donošenje odluke u razumnom roku
a) Relevantni principi
38. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud,
Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
39. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, nego to može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud,
Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
40. Konačno, Evropski sud je ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud,
Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18).
I. Pravo na odlučivanje u razumnom roku u predmetu broj 023-0-P-07-000 322
Period koji se uzima u obzir
41. Predmetni postupak vezan za diobu nekretnina i predaju u posjed pokrenut je 21. juna 2007. godine kada su apelanti ponovo podnijeli tužbu. Prema stanju dokaza konkretnog spisa i informacija dostavljenih Ustavnom sudu, u predmetu još nije preduzeta ni jedna radnja propisana zakonom. Dakle, postupak povodom navedene tužbe apelanata traje nešto duže od dvije godine i još nije okončan.
Analiza razumnosti trajanja postupka
42. Što se tiče složenosti postupka, Ustavni sud ukazuje na to da se ovo pitanje mora razmatrati u okviru činjeničnog i pravnog aspekta, tj. dokaza koje nadležni sud treba da izvede i procijeni u okviru pravne prirode spora. U konkretnom slučaju sud treba da, nakon tužbe apelanata, utvrdi, odnosno podijeli njihovu imovinu koja je predmet ugovora o darovanju kojim je otac apelanata određene nekretnine poklonio na jednake dijelove u vlasništvo apelantima i tuženim, tj. braći apelanata. Iako se Općinski sud nije izjasnio o složenosti predmeta, Ustavni sud smatra, imajući u vidu cjelokupnu situaciju u predmetu, da se konkretni postupak može okarakterizirati kao relativno složen.
43. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju istakao da se u konkretnom predmetu ne radi o postupku hitne prirode. Međutim, iz navoda apelanata i iz cjelokupnog spisa proizlazi da apelanti traže da se što prije odluči o njihovoj tužbi, kako bi konačno riješili pitanje svog vlasništva, dakle, za apelante je bitno da se predmet što prije riješi.
44. Dalje, Općinski sud se pravda velikim brojem neriješenih predmeta i malim brojem sudija. Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud,
Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21. i Ustavni sud, Odluka broj
AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34).
45. Ustavni sud smatra da se preopterećenost sudstva, općenito, ne može prihvatiti kao opravdanje budući da su države ugovornice Evropske konvencije, kako je već rečeno, dužne organizirati administriranje pravde na takav način da sudovi ispunjavanju zahtjeve iz člana 6. Evropske konvencije. Međutim, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, države ugovornice nisu odgovorne u slučaju privremenog zaostatka svojih sudova pod uvjetom da preduzmu odgovarajuće mjere da se takva vanredna situacija popravi (vidi Evropski sud za ljudska prava,
Zimmermann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. jula 1983. godine, serija A, broj 66, st. 25-32; i Ustavni sud, odluke br.
AP 600/04 od 17. februara 2005. godine, tačka 25; i
AP 505/04 od 15. juna 2005. godine, tačka 31). U konkretnom predmetu sud nije obrazložio da li je preduzeo konkretne mjere s ciljem poboljšanja rješavanja velikog broja predmeta. Stoga, Ustavni sud ne može prihvatiti paušalan navod o velikom broju predmeta, a da pri tom ne uoči namjeru i konkretan rad nadležnog organa u rješavanju navedenih problema.
46. Ustavni sud je na osnovu podataka iz spisa i odgovora na apelaciju zaključio da Općinski sud nakon podnošenja tužbe apelanata, dakle, period duži od dvije godine, nije proveo ni jednu radnju koja je propisana ZPP, tako da je konkretan postupak još uvijek u toku pred Općinskim sudom. Ustavni sud smatra da je dužini postupka isključivo doprinio sud, jer nije proveo ni početne propisane radnje usprkos eksplicitnim odredbama zakona koje propisuju postupanje sa tužbama, te usprkos pismenim zahtjevima apelanata da se predmet uzme u rad.
47. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da ne postoji razumno i objektivno opravdanje za ovakvo djelovanje Općinskog suda. Također, Ustavni sud ističe da se period odlučivanja u postupku povodom prijedloga za diobu nekretnina i predaju u posjed koji traje duže od dvije godine, a da pri tom nije preduzeta ni jedna radnja koja je propisana zakonom, posebno kada se ima u vidu da se radi o predmetu koji od ranije nije meritorno riješen, ne može smatrati "razumnim" u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
48. Ustavni sud smatra da apelanti u konkretnom slučaju nisu doprinijeli dužini konkretnog postupka, te da su oni svojim intervencijama i dopisima pokušavali da ishode što hitnije rješavanje predmeta.
49. S obzirom na činjenicu da postupak povodom tužbe apelanata radi diobe nekretnina i predaje u posjed nakon podnošenja nove tužbe traje više od dvije godine i to bez ijedne aktivnosti suda propisane ZPP i da se za to trajanje postupka odgovornost može, u cijelosti, pripisati Općinskom sudu, Ustavni sud smatra da dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud, također, smatra da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
50. Apelanti su zatražili da im se naknadi šteta zbog dužine trajanja konkretnog postupka. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da za razliku od postupaka pred redovnim sudovima naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda.
51. Prilikom odlučivanja o zahtjevu apelanata za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj
AP 938/04, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantima bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, 300,00 KM. Imajući u vidu činjenicu da u postupku povodom tužbe apelanata više od dvije godine nije preduzeta niti jedna radnja koja je zakonom propisana, Ustavni sud svakom apelantu određuje naknadu nematerijalne štete u iznosu od po 300,00 KM. S obzirom na zaključak Ustavnog suda o tome da je do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku došlo zbog propusta Općinskog suda, ovaj iznos apelantima je dužan da isplati Unsko-sanski kanton u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.
II. Pravo na odlučivanje u razumnom roku u predmetu broj O-112/00
Period koji se uzima u obzir
52. Konkretni predmet je vezan za ostavinski postupak koji je pokrenut 24. jula 2000. godine i okončan donošenjem Rješenja broj O-112/00 od 10. marta 2008. godine. Dakle, postupak u navedenom predmetu je trajao više od sedam godina.
Analiza razumnosti trajanja postupka
53. U odnosu na činjenice koje je sud trebalo da utvrdi i procijeni u okviru pravne prirode konkretnog predmeta, sud je bio obavezan da u postupku raspravljanja zaostavštine utvrdi ko su nasljednici umrlog, koja imovina sačinjava njegovu zaostavštinu i koja prava iz zaostavštine pripadaju nasljednicima, legatarima i drugim licima. Općinski sud se nije izjasnio o složenosti predmeta. Međutim, imajući u vidu konkretan predmet i postupak u cjelini, Ustavni sud smatra da se u suštini radi o jednostavnom predmetu, ali utvrđivanje relevantnih činjenica vezanih za odlučivanje suda ukazuje na elemente složenosti.
54. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da odugovlačenje postupka nije prouzrokovao sud nego zakonski nasljednici koji nisu znali adrese drugih zakonskih nasljednika.
55. Ustavni sud uočava da je Općinski sud, nakon podizanja smrtovnice od 24. jula 2000. godine, preduzeo aktivnosti na njezinoj izmjeni zbog nepotpunosti, da je zakazivao ročišta (prvo ročište je održano 18. septembra 2000. godine, zatim 12. oktobra 2000. godine, 21. jula 2001. godine, u 2002. godini sud nije imao aktivnosti jer mu nisu dostavljene adrese zakonskih nasljednika, u 2003. godini sud je zakazao tri ročišta i 17. decembra 2003. godine je donio rješenje o odlaganju rasprave na neodređeno vrijeme dok sudu ne pristupi 11 nasljednika). S ciljem dobijanja nasljedničkih izjava sud je dostavljao pismena obavještenja licima na adrese koje su sudu bile dostavljene, te se zamolnicom obraćao i nadležnom organu s namjerom da se postupak ubrza. Kako je boravište određenih nasljednika ipak ostalo nepoznato, sud je na zahtjev apelanta I.R. postavio njega za privremenog zastupnika u smislu člana 125. stav 3. Zakona o vanparničnom postupku. Također je objavio oglas, kako to zakon predviđa, te nakon isteka zakonskog roka donio rješenje kojim je ostavinski postupak okončan.
56. Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima saslušanje u razumnom roku zavisi od ponašanja strane koja učestvuje u postupku (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, No. 11541/85 od 12. aprila 1989. godine, D.R. 70).
57. U konkretnom slučaju Ustavni sud na osnovu dokaza spisa i odgovora na apelaciju uočava da je nadležni sud preduzimao mjere na rješavanju pitanja predmetnog ostavinskog postupka, te da je imao razumne i objektivne razloge zbog kojih se ostavinski postupak nije mogao ranije završiti. S druge strane, apelanti su ostali pasivni ne koristeći zakonsku mogućnost u slučaju kada je boravište ostalih nasljednika nepoznato, a nasljednici nemaju punomoćnika, te im se takvo ponašanje može staviti na teret.
58. Prema tome, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno pravo apelanata iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u pogledu odlučivanja u razumnom roku.
VIII. Zaključak
59. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, povreda ovog prava se ogleda u tome što Općinski sud u parničnom postupku u periodu dužem od dvije godine nije preduzeo niti jednu radnju propisanu Zakonom o parničnom postupku, a za takvo nepostupanje nisu ponuđeni razlozi koji bi se mogli smatrati razumnim opravdanjem.
60. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kada ostavinski postupak traje duže od sedam godina, a odgovornost za nedonošenje odluke je na strani apelanata.
61. Na osnovu člana 16. st. 1. i 4. tačka 4, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
62. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.