Službeni glasnik BiH, broj 35/14
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj
AP 121/10, rješavajući apelaciju
Mehe Bibovića i Mustafe Bibovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica
Tudor Pantiru, potpredsjednik
Miodrag Simović, potpredsjednik
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Constance Grewe, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Margarita Caca-Nikolovska, sudija
Zlatko M. Knežević, sudija
na sjednici održanoj 28. marta 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija
Mehe Bibovića i
Mustafe Bibovića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000 203 od 21. oktobra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Gž-07-000 237 od 20. novembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Foči broj 094-0-P-06-000156 od 27. februara 2007. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Meho Bibović i Mustafa Bibović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Zlatan Ibrahimpašić, advokat iz Istočnog Sarajeva, podnijeli su 11. januara 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 203 od 21. oktobra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Gž-07-000 237 od 20. novembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 094-0-P-06-000156 od 27. februara 2007. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda, Republike Srpske i Općine Foča, koje zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske – sjedište zamjenika u Foči, zatraženo je 23. septembra 2010. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 30. septembra 2010. godine, Osnovni sud 8. oktobra 2010. godine i Pravobranilaštvo Republike Srpske 1. oktobra 2010. godine. Okružni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su punomoćniku apelanata 4. februara 2011. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelanti su Osnovnom sudu podnijeli tužbu protiv Republike Srpske i Općine Foča (u daljnjem tekstu: tužene) u kojoj su naveli da su zbog ratnog stanja u BiH bili prinuđeni napustiti svoje domove i svoju nepokretnu imovinu, koja im je 2001. godine vraćena u posjed ali u potpuno devastiranom stanju. Zatražili su da im tužene, na ime kompenzacije za svu izgrađenu nepokretnu i pokretnu imovinu, koja podrazumijeva jedno porodično domaćinstvo koje im ne može biti vraćeno u stanju u kojem je ostavljeno 1992. godine, solidarno isplate iznos od 58.005,00 KM.
7. Osnovni sud je Presudom broj 094-0-P-06-000156 od 27. februara 2007. godine, koja je potvrđena presudama Okružnog suda i Vrhovnog suda, odbio tužbeni zahtjev apelanata da im tužene solidarno naknade iznos od 58.005,00 KM uz zakonsku zateznu kamatu na taj iznos počevši od 31. maja 2006. godine do isplate. Apelanti su obavezani da tuženim naknade troškove parničnog postupka. Obrazlažući presudu, Osnovni sud je istakao da iz navoda tužbe proizlazi da je Vojska RS koristila nekretnine apelanata i poljoprivredno zemljište uz nekretnine sve do potpisivanja Dejtonskog sporazuma. Također proizilazi da su nekretnine uništene prilikom njihovog napuštanja, pa kako je regularna Vojska Republike Srpske, prema tvrdnjama apelanata, koristila zemljište i objekte na njemu, predložili su da im tužene solidarno naknade štetu. Tužene su u odgovoru na tužbu istakle procesno-pravne i materijalno-pravne prigovore, prigovor nedostatka pasivne legitimacije i prigovor zastare potraživanja. U pogledu prigovora zastare potraživanja, tužene su se pozvale na odredbe čl. 376. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojim su propisani subjektivni i objektivni rokovi zastare od tri i pet godina, čijim protekom se gubi pravo zahtijevati ispunjenje obaveze, računajući od dana nastanka štete.
8. Osnovni sud je, obrazlažući neosnovanost tužbenog zahtjeva apelanata, istakao da je među strankama sporno da li su štetu na nekretninama apelanata počinili organi ili službena lica tuženih, a tek onda visina štete. U vezi s istaknutim prigovorom zastare potraživanja, Osnovni sud je imao u vidu nespornu činjenicu da je šteta na nekretninama apelanata nastala u periodu između 1992. i 1995. godine, a na okolnost saznanja za nastalu štetu saslušan je apelant Meho Bibović. On je u svom iskazu potvrdio navod iz tužbe da je šteta nastala u periodu između 1992. i 1995. godine, da je na svoju nekretninu i svoje poljoprivredno zemljište došao 1999. godine kojom prilikom je sve bilo u ruševnom stanju i da tom prilikom nije saznao ko je objekte srušio. Osnovni sud je naveo da je tužba za naknadu štete u konkretnoj pravnoj stvari podnesena 29. maja 2006. godine a apelanti su, kako iz dokaza i nespornih činjenica proizlazi, za štetu saznali 1999. godine, iz čega po ocjeni suda proizlazi zaključak da su apelanti tužbu podnijeli nakon proteka objektivnog roka od pet godina od dana nastanka štete (član 376. stav 2. ZOO). Osim toga, protekao je i subjektivni rok od tri godine od dana saznanja za štetu (član 376. stav 1. ZOO), iz kojih razloga je tužbeni zahtjev apelanata odbijen u cijelosti. Smisao i cilj instituta zastarjelosti potraživanja, kako je dalje obrazloženo, jeste da zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze kad protekne zakonom određeni rok u kome je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze. Sud nije u obavezi paziti na zastaru po službenoj dužnosti, ali u slučaju kad se tuženi na nju pozove u obavezi je procijeniti da li je potraživanje zastarjelo ili ne. U konkretnom slučaju, Osnovni sud je utvrdio da je došlo do zastarjelosti potraživanja iz člana 376. ZOO iz kojeg razloga je tužbeni zahtjev apelanata odbijen u cijelosti.
9. Okružni sud je Presudom broj 015-0-Gž-07-000 237 od 20. novembra 2007. godine žalbu apelanata odbio i prvostepenu presudu potvrdio, cijeneći da je odluka prvostepenog suda pravilna i donesena uz odgovarajuću primjenu materijalnog prava. Razloge iz prvostepene presude u cijelosti je prihvatio Okružni sud, naglašavajući nespornu činjenicu da je šteta nastala tokom rata (od 1992. do 1995. godine), a da je tužba sudu podnesena 29. maja 2006. godine, iz čega proizlazi zaključak da je tužba podnesena po proteku objektivnog (apsolutnog) roka iz odredbe člana 376. stav 2. ZOO od pet godina od kada je šteta nastala. Osim toga, Okružni sud je naglasio da je u pogledu utvrđenja nastanka štete potraživanje apelanata zastarjelo računajući i od 19. juna 1996. godine, kada je stupila na snagu odluka o ukidanju ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti. Ovaj rok teče, bez obzira na saznanje oštećenih za štetu i štetnika, dakle bez obzira na subjektivni rok. U pogledu žalbenog navoda apelanata da im pripada pravo na kompenzaciju kako bi njihov povratak imao konstitutivno dejstvo pozivanjem na Aneks 7 Sporazuma o izbjeglim i raseljenim licima Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, Okružni sud je naveo da je apelantima kao i svim ostalim izbjeglicama zagarantirano pravo na povrat imovine kao i naknada imovine koja im ne može biti vraćena. S tim u vezi je navedeno da Komisija za raseljena lica i izbjeglice, koja je osnovana prema članu 7. Aneksa, ima ovlaštenje da dodijeli pravičnu naknadu za imovinu koja je uništena i za koju vlasnik traži naknadu (član 12. Aneksa 7). Međutim, ovim propisima, kako je dalje navedeno, nije stavljen van snage ZOO niti odredba člana 376. stav 2. ZOO kojim je regulirana zastarjelost potraživanja po osnovu naknade štete. Zbog navedenog je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
10. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-08-000 203 od 21. oktobra 2009. godine reviziju apelanata protiv drugostepene presude odbio kao neosnovanu. Vrhovni sud smatra da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo i zahtjev apelanata odbili zbog zastarjelosti potraživanja. Apelanti su, kako je dalje navedeno, objektivno bili u mogućnosti da zahtijevaju naknadu štete nakon stupanja na snagu Odluke Narodne skupštine RS o ukidanju ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti 19. juna 1996. godine, budući da su za štetu saznali u ljeto 1999. godine. Kako su tužbu podnijeli tek u maju 2006. godine, protekli su subjektivni trogodišnji rok i objektivni petogodišnji rok za podnošenje tužbe radi naknade štete, zbog čega je Vrhovni sud razloge i zaključke drugostepenog suda prihvatio kao svoje.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelanti smatraju da im je presudama redovnih sudova povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine i Aneksa 7 Sporazuma o izbjeglicama i raseljenim licima Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Smatraju da im je Ustavom i navedenim sporazumom omogućeno pravo na povratak imovine (nepokretne i pokretne), te su svoj zahtjev utemeljili na objektivnoj odgovornosti tuženih za naknadu štete, kao kompenzaciji za imovinu koju im je, kako je u postupku nesporno utvrđeno, nemoguće vratiti jer je uništena. S tim u vezi su istakli pogrešnu primjenu materijalnog prava, konkretno ZOO i odredaba o zastari potraživanja, koji ne može biti stavljen iznad Ustava Bosne i Hercegovine.
b) Odgovor na apelaciju
12. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da su u osporenoj presudi primijenjene relevantne odredbe ZOO na način koji nije u suprotnosti s Ustavom BiH i Evropskom konvencijom. Po ocjeni tog suda pobijanom presudom nisu povrijeđena prava apelanata na povratak zajamčena članom II/5. Ustava Bosne i Hercegovine i Aneksom 7 Sporazuma o izbjeglicama i raseljenim licima.
13. Osnovni sud je naveo da su navodi apelacije neosnovani i da prilikom donošenja presude nisu prekršena prava apelanata na pravično suđenje. Naime, kako je dalje navedeno, pobijana presuda je donesena po propisanoj proceduri, pri čemu je utvrđeno da je potraživanje apelanata zastarjelo. Ovaj institut postoji u relevantnom ZOO, a kako su se tužene na njega pozvale odlučeno je tako što je zahtjev apelanata odbijen.
14. Pravobranilaštvo RS je kao zakonski zastupnik tuženih istaklo da u postupku iz kojeg su proizašle osporene presude nisu povrijeđena prava apelanata navedena u apelaciji. Osnov tužbenog zahtjeva je naknada štete i on je odbijen zbog zastarjelosti potraživanja.
V. Relevantni propisi
15. U
Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:
Član 360.
1. Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.
2. Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.
3. Sud se ne može obazirati na zastarjelost ako se dužnik nije na nju pozvao.
Član 376. st. 1. i 2.
1. Potraživanja naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za lice koje je štetu počinilo.
2. U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.
VI. Dopustivost
16. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda 118-0-Rev-08-000 203 od 21. oktobra 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 13. novembra 2009. godine, a apelacija je podnesena 11. januara 2010. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (
prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VI. Meritum
20. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na imovinu
21. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
22. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
23. U vezi s navodima apelanata da je osporenim presudama povrijeđeno njihovo pravo na imovinu, Ustavni sud prvo mora utvrditi da li su apelanti imali imovinu koja je zaštićena članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju, prema kojoj "imovina" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti "postojeća imovina" ili "dobra", uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar "legitimno očekivanje" da će ih realizirati (vidi Evropski sud,
Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stav 27). Ustavni sud također podsjeća da pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne garantira pravo na sticanje imovine (vidi Evropski sud,
Van der Mussele protiv Belgije, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A, broj 70, stav 48), niti se može tumačiti kao ograničenje državi da zakonima uredi pitanje uvjeta pod kojima određena lica mogu ostvarivati određena imovinska prava.
24. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da se "imovina" apelanata koja je zaštićena članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sastojala u njihovom "legitimnom očekivanju" da će ostvariti naknadu štete za navedene nekretnine. Dakle, u konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da potraživanje naknade štete predstavlja "imovinu" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
25. Dalje, Ustavni sud treba utvrditi da li je došlo do miješanja u imovinu apelanata, da li je to miješanje bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu i da li je bilo proporcionalno legitimnom cilju, dakle uspostavlja li pravičnu ravnotežu između prava apelanata i općeg interesa. Ustavni sud zapaža da su osporene presude donesene u postupku povodom tužbe apelanata protiv tuženih radi naknade štete – kompenzacije za nepokretnu i pokretnu imovinu (koju podrazumijeva jedno porodično domaćinstvo), koja im ne može biti vraćena u stanju u kojem je ostavljena 1992. godine. S obzirom na to, kako je navedeno u prethodnoj tački da se radi o imovini apelanata, proizilazi da je u konkretnom slučaju osporenim odlukama kojima je odbijen tužbeni zahtjev apelanata za naknadu štete došlo do miješanja u imovinu apelanata.
26. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori jeste da li je miješanje u pravo apelanata na imovinu bilo u skladu sa zakonom. U vezi s tim Ustavni sud naglašava da su redovni sudovi na sve tri instance u osporenim odlukama dali jasna obrazloženja u pogledu zastarjelosti potraživanja apelanata za naknadu štete, shodno odredbi člana 360. ZOO kojom je propisano da zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze, da zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze i da se sud ne može obazirati na zastarjelost ako se tuženi na nju nije pozvao. Dakle, sud ne pazi na zastaru potraživanja
ex offo, već se taj prigovor mora izričito istaći, kao što je tužena učinila u konkretnom postupku. Odlučujući o ovom prigovoru materijalno-pravnog karaktera, sudovi su u obrazloženjima jasno naveli da su apelanti od stupanja na snagu Odluke Narodne skupštine RS o ukidanju ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti 19. juna 1996. godine objektivno bili u mogućnosti tužbu podnijeti na vrijeme, budući da su za štetu saznali u ljeto 1999. godine a tužbu sudu podnijeli u maju 2006. godine. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da se rok zastarjelosti koji je propisan u odredbi člana 376. ZOO odnosi na potraživanja naknade štete, bez obzira po kojem osnovu je šteta nastala, da je u prvom stavu navedene odredbe propisan subjektivni rok od tri godine od dana saznanja za štetu a u drugom stavu objektivni rok od pet godina (unutar kojeg je subjektivni rok) od dana nastanka štete, u kojem je neophodno podnijeti tužbu radi ostvarenja sudske zaštite naknade štete. Izuzetak od ovog pravila je sadržan u odredbi člana 377. ZOO kojim je propisano da naknada štete proistekle iz krivičnog djela zastarijeva u rokovima zastarjelosti krivičnog gonjenja za krivično djelo, kada su ti rokovi duži. Imajući u vidu okolnosti konkretnog predmeta, dakle nespornu činjenicu da je šteta nastala u periodu od 1992. do 1995. godine, da su apelanti za štetu saznali u ljeto 1999. godine, te uvažavajući zastoj toka zastare potraživanja u vrijeme ratnih dešavanja, a imajući u vidu Odluku o ukidanju ratnog stanja (19. juni 1996. godine) potraživanje apelanata je, kako su zaključili redovni sudovi, zastarjelo kako unutar objektivnog roka od pet godina tako i subjektivnog roka od tri godine od dana nastanka štete iz člana 376. st. 1. i 2. ZOO. Pri tome, kako primjećuje Ustavni sud, apelanti u postupku pred redovnim sudovima, osim isticanja da je njihovu imovinu koristila Vojska RS, nisu tvrdili niti su u tom pravcu predlagali dokaze da je šteta eventualno nastala činjenjem krivičnog djela, što je eventualno moglo ukazivati na primjenu rokova zastarjelosti iz člana 377. ZOO. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud zaključuje da je "miješanje" u pravo apelanata na imovinu izvršeno u skladu sa zakonom.
27. Na kraju, Ustavni sud treba odgovoriti na pitanje da li je miješanje proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići, odnosno uspostavlja li pravičnu ravnotežu između prava apelanata i općeg interesa. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja pobijanih odluka proizlazi da su apelanti propustili zakonom propisan rok u kojem su mogli zahtijevati sudsku zaštitu (blagovremenim podnošenjem tužbe), zbog čega je njihov tužbeni zahtjev za naknadu štete (u vezi s prigovorom materijalno-pravne prirode, zastarjelosti potraživanja) odbijen kao neosnovan. S tim u vezi, ne može se zaključiti da je zbog pasivnog odnosa apelanata za eventualno ostvarenje svojih prava (neblagovremenim podnošenjem tužbe) država stavila neprimjeren teret na apelante.
28. Ustavni sud također podsjeća da je u brojnim odlukama obrazložio kako u ograničenja u pogledu ostvarivanja građanskih prava spada i mogućnost prigovora zastare tužbenih zahtjeva (vidi odluku Ustavnog suda o dopustivosti i meritumu broj AP 1527/09, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 27/12 i AP 150/04 od 17. februara 2005
. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 36/05 i odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, aplikacija broj 13674/88 od 14. aprila 1989. u predmetu
Cyril Albert Warner protiv Velike Britanije). Ovo ograničenje je potrebno da bi se osigurao princip pravne sigurnosti, a pri konkretnom reguliranju ovog pitanja, prije svega određivanja roka zastare, zakonodavac uživa određenu slobodu procjene (vidi Evropski sud za ljudska prava,
Ashingdane protiv Velike Britanije, presuda od 28. maja 1985, serija A, broj 93, stav 57). Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je i prema stanovištu Evropskog suda svrha rokova zastarjelosti da osiguraju pravnu sigurnost i konačnost, zaštite potencijalno odgovornu osobu od zastarjelih zahtjeva kojim bi se mogla teško suprotstaviti, te spriječe nepravdu koja bi se mogla dogoditi kada bi se od sudova zahtijevalo da odlučuju o događajima iz daleke prošlosti.
29. Dakle, dosljedna primjena relevantnih odredbi ZOO kojim je propisano vrijeme u kojem se određena prava mogu ostvarivati je u interesu pravne sigurnosti i ispravnog funkcioniranja pravnog sistema i nesumnjivo predstavlja opći, odnosno javni interes koji je u konkretnom slučaju "prevagnuo" nad pojedinačnim interesima apelanata. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju uspostavljena pravična ravnoteža između zaštite prava apelanata na imovinu i općeg interesa, odnosno u ovoj situaciji nije na apelante stavljen neprimjeren teret radi ostvarivanja zakonitog cilja. Stoga, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Ostali navodi
30. Apelanti su, osim navedenog, istakli da je u njihovom slučaju povrijeđen član II/5. Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. stav 1. Aneksa 7 Sporazuma o izbjeglicama i raseljenim licima Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Ustavni sud napominje da je članom II/5. Ustava Bosne i Hercegovine propisano da sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo da se slobodno vrate u svoje domove u skladu s garancijama prava iz Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, da im se vrati imovina koje su bili lišeni za vrijeme neprijateljstava i da dobiju kompenzaciju za imovinu koja im ne može biti vraćena.
31. U okolnostima konkretnog predmeta proizlazi nesporna činjenica da je apelantima imovina koju su napustili za vrijeme neprijateljstava (1992-1995) vraćena u posjed 2001. godine, te da su apelanti nezadovoljni zbog stanja u kojem im je imovina vraćena, podnijeli tužbu protiv tuženih radi naknade štete. Taj postupak je, kako je u prethodnim tačkama navedeno, proveden po procesnim pravilima Zakona o parničnom postupku uz relevantnu primjenu odredaba ZOO, tako što je njihov tužbeni zahtjev odbijen. Pri tome Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka razmotrili i navode apelanata u vezi s povredom njihovih prava garantiranih Aneksom 7, te dali razloge zašto u okolnostima konkretnog predmeta ti navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Iz navedenog proizlazi da osporenim odlukama, u kojima su sudovi odlučivali u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva apelanata radi naknade štete, nije dovedeno u pitanje pravo apelanata na povrat imovine u smislu citirane odredbe II/5. Ustava Bosne i Hercegovine.
32. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata i u ovom dijelu neosnovani te da ne postoji kršenje prava iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1. stav 1. Aneksa 7 Sporazuma o izbjeglicama i raseljenim licima Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
VIII. Zaključak
33. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju budući da je osporena odluka zasnovana na zakonu, donesena u javnom interesu, a na apelante nije stavljen prekomjeran teret radi ostvarenja zakonitog cilja.
34. Osim toga, Ustavni sud zaključuje da u postupku u kojem je odlučivano o naknadi štete zbog devastiranja imovine tokom rata nije raspravljano o povratku apelanata na njihovu imovinu koja im je nesporno vraćena u posjed 2001. godine, iz čega proizlazi da osporenom presudom nije povrijeđen princip povratka na imovinu iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine.
35. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.