Službeni glasnik BiH, broj 53/14

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1513/11, rješavajući apelaciju P. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 22/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. juna 2014. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Odbija se kao neosnovana apelacija P. K. podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. X-KRŽ-07/442 od 4. oktobra 2010. godine i X-KR-07/442 od 30. oktobra 2010. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE


I. Uvod


1. P. K. (u daljnjem tekstu: apelant), trenutno u Kazneno-popravnom zavodu Foča, kojeg zastupaju Miroslav Ristić i Goran Nešković, advokati iz Doboja, podnio je 29. marta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. X-KRŽ-07/442 od 4. oktobra 2010. godine i X-KR-07/442 od 30. oktobra 2010. godine. Apelant je 12. oktobra 2013. godine dopunio apelaciju. Također, apelant je na zahtjev Ustavnog suda dopunio apelaciju i 29. aprila 2014. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su se primjenjivala u to vrijeme, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH), zatraženo je 23. oktobra 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Sud BiH i Tužilaštvo BiH su dostavili odgovore na apelaciju 29. oktobra 2013. godine.

III. Činjenično stanje


4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Suda BiH broj X-KR-07/442 od 4. oktobra 2009. godine apelant je proglašen krivim zato što je u vrijeme i na način pobliže opisan pod tačkama od 1. do 6. izreke presude počinio krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) u vezi sa tačkama a), d), e), g) i k) i u vezi sa čl. 29. i 30. te članom 180. st. 1. i 2. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH). Za učinjeno krivično djelo Sud BiH je apelantu izrekao kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 22 godine, u koju mu je uračunao vrijeme provedeno u pritvoru. Istom presudom, na osnovu člana 284. stav 1. tačka c) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), apelant je oslobođen od optužbi da je radnjama bliže opisanim (ubistvo i mučenje) u izreci presude počinio krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačke a) i f) KZBiH u vezi sa članom 180. st. 1. i 2. KZBiH.

6. Sud BiH je apelanta proglasio krivim što je u periodu od proljeća 1992. do jeseni 1993. godine, u okviru širokog i sistematičnog napada vojske i policije Srpske republike BiH, kasnije Republike Srpske, kao i paravojnih formacija, usmjerenog protiv civilnog nesrpskog stanovništva općine Doboj, znajući za takav napad, kao komandant jedinice Predini vukovi, izvršio, podsticao, te znao a nije spriječio ubistva, teška oduzimanja fizičke slobode suprotno osnovnim pravilima međunarodnog prava, seksualno ropstvo, silovanja, progon civilnog stanovništva nesrpske nacionalnosti na nacionalnom, etničkom, vjerskom i spolnom osnovu, te druga nečovječna djela učinjena u namjeri nanošenja velikih patnji, ozbiljnih fizičkih povreda i narušavanja zdravlja. Sud BiH je apelanta proglasio krivim da je radnjama detaljno opisanim u šest tačaka izreke presude (navedena radnja opisana u tački 1. izreke presude) 10. maja 1992. godine, nakon višesatnog artiljerijskog napada na selo Grapska, sa drugim jedinicama učestvovao u pješadijskom napadu na ovo selo, predvodeći pripadnike jedinice Predini vukovi, nakon kojeg su preživjeli civili i oni koji nisu uspjeli pobjeći prinudno preseljeni, tj. autobusima prevezeni u mjesto Kostajnica, a potom žene, djeca i starci prebačeni na teritoriju pod kontrolom Armije BiH, dok su vojno sposobni muškarci lišeni slobode i zatvoreni u kasarnu Bare. Dalje, proglašen je krivim i što je (tačka 2. izreke presude) 12. juna 1992. godine kao saizvršilac tokom napada na selo Bukovačke Čivčije počinio više nečovječnih djela pobliže opisanih u toj tački, među kojima i djelo prema zaštićenom svjedoku "32". Apelant je proglašen krivim i što je (tačka 3. izreke presude) 12. jula 1992. godine sa drugim jedinicama, komandirajući jedinicom Predini vukovi, učestvovao u nečovječnom postupanju prema 50 civila bošnjačke i hrvatske nacionalnosti, koji su izvedeni iz objekta zvanog Perčin disko i u naselju Makljenovac upotrijebljeni kao "živi štit" za vrijeme odvijanja aktivnih borbenih djelovanja između jedinica Armije BiH i srpskih jedinica. Dakle, apelant je propustio da preduzme neophodne i razumne mjere da spriječi to nečovječno postupanje kada je života lišeno najmanje 17 poimenično navedenih civila.

7. Također, apelant je proglašen krivim što je (tačka 4. izreke presude) počinio radnje u vezi sa silovanjem malodobne svjedokinje "2" i podsticanjem drugog na silovanje, što je rezultiralo silovanjem svjedokinje "4" (tačka 5. izreke presude), te što je nakon silovanja malodobne svjedokinje "2" prisilio tu svjedokinju na seksualno ropstvo u periodu od juna do decembra 1992. godine. Osim toga, apelant je proglašen krivim što je (tačka 6. izreke presude) neutvrđenih datuma u toku 1992. i 1993. godine, sam ili sa drugim neidentificiranim osobama, nečovječno postupao prema civilima bošnjačke nacionalnosti, i to pobliže opisanim radnjama učinjenim u Centralnom zatvoru u Doboju prema zaštićenom svjedoku "6", te što je u toku 1993. godine, sa petoricom neidentificiranih osoba, u stanu zaštićenog svjedoka "14", preduzeo radnje pobliže opisane u toj tački.

8. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je ocjenom provedenih dokaza (koji su navedeni u presudi na str. od 6. do 15), pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, među kojima su i dokazi odbrane (saslušanje 37 svjedoka i tri vještaka i to dr. Ljubomira Curkića, dr. Milana Stojakovića i Željka Popovića), te materijalni dokazi označeni pod brojevima od O - 01 do O - 115), utvrdio da je apelant počinio radnje krivičnog djela za koje ga je proglasio krivim.

9. Sud BiH je u obrazloženju presude (t. od 161. do 259) iscrpno obrazložio opće elemente širokog i sistematičnog napada na civilno stanovništvo koje propisuje član 172. stav 1. KZBiH, kao i politiku da se počini napad, te apelantovu ulogu u napadu. Dalje, u obrazloženju presude su detaljno obrazloženi i razmjeri tog napada (t. od 178. do 190). Naime, Sud BiH je naveo da je iz iskaza svjedoka kao i uloženih materijalnih dokaza utvrdio da je u periodu od proljeća 1992. godine do jeseni 1993. godine na području općine Doboj postojao širok i sistematičan napad na nesrpsko stanovništvo koji je počeo 3. maja 1992. godine napadom srpske vojske i policije tzv. Srpske republike BiH (kasnije Republike Srpske), kao i paravojnih formacija, na sam grad Doboj i koji je obuhvatao kompletnu teritoriju općine Doboj. Sud BiH je zaključio da su apelantove radnje (koje su mu optužnicom stavljene na teret) dio širokog i sistematičnog napada, oslanjajući se na dokaze koji govore o apelantovoj pripadnosti formacijama koje su učestvovale u napadu na sela Grapska, Bukovačke Čivčije i sam grad Doboj. Navedeno je da je iz iskaza četiri svjedoka odbrane, koji su u relevantno vrijeme bili pripadnici jedinice kojom je apelant komandirao, kao i iz izvedenih materijalnih dokaza optužbe, Sud BiH utvrdio da je apelant u to vrijeme bio komandant jedinice Predini vukovi. Naime, apelant je, kako je naveo Sud BiH, na početku ratnih djelovanja bio komandir Odjeljenja vojne policije u Prvoj ozrenskoj lakoj pješadijskoj brigadi, koja je od početka jula 1992. godine "prešla" u civilnu policiju, a da je apelant i nakon toga ostao u ulozi komandanta jedinice koja je u narodu bila poznata pod nazivom Predini vukovi. O apelantovoj svjesnosti (o napadu), kako je istakao Sud BiH, najbolje govori upravo činjenica da je on bio pripadnik vojne, a zatim civilne policije u kritičnom periodu. Navedeno je da je apelant zločine počinio sa drugim osobama koje su bile pripadnici policijskih, vojnih i paravojnih grupa koje su učestvovale u široko rasprostranjenom i sistematskom napadu na području općine Doboj, te da je slijedom toga, prema zaključku Suda BiH, veza (i objektivna i subjektivna) između apelantovih djela i napada dokazana van razumne sumnje. Istaknuto je da su se sve inkriminirane radnje za koje se apelant tereti, a za koje je Sud BiH utvrdio njegovu krivnju, dogodile za vrijeme trajanja široko rasprostranjenog i sistematskog napada u općini Doboj. Sud BiH je istakao da su ove radnje počinjene isključivo nad osobama nesrpske nacionalnosti što proizlazi iz izjava svih svjedoka optužbe koje su konzistentne sa utvrđenim činjenicama koje su prihvaćene u ovom predmetu, kao i sa izvedenim materijalnim dokazima, te da je apelant bio u potpunosti upućen u ovaj napad i znao je da svojim radnjama doprinosi napadu.

10. Sud BiH je u obrazloženju prvostepene presude za svaku od radnji koja je apelantu stavljena na teret detaljno analizirao dokaze optužbe i odbrane, na način da su iskazi saslušanih svjedoka dovođeni u uzajamnu vezu sa provedenim materijalnim dokazima i nalazima i mišljenjima vještaka i da su dati detaljni razlozi i obrazloženja zbog čega pojedini dokazi nisu prihvaćeni, kojim dokazima je poklonjena vjera, te na kojim dokazima je zasnovao odluku o postojanju krivičnog djela i apelantove krivice.

11. U obrazloženju prvostepene presude detaljno su izloženi apelantovi prigovori u vezi sa svakom od tačaka optužbe, dokazi na kojim su oni zasnivani, te su dati razlozi i obrazloženja zbog čega se prigovori uvažavaju ili odbijaju, odnosno zbog čega se dokazi dovedeni u vezu sa suprotstavljenim dokazima Tužilaštva uvažavaju ili odbijaju. Osim toga, u obrazloženju presude je navedeno da je apelantova odbrana tvrdila da apelant zbog ranjavanja oko 20. maja 1992. godine nije mogao da bude prisutan na kritičnim mjestima u inkriminirano vrijeme (juni i juli 1992. godine), te da je u to vrijeme bio spolno nesposoban, zbog čega je odbrana predlagala provođenje dokaza vještačenja na te okolnosti. U vezi s tim, u presudi je navedeno da su apelantovi branioci predložili da Sud BiH odobri da vještak neuropsihijatar dr. Milan Stojaković obavi detaljan pregled svjedokinje "2" kako bi mogao dati dopunski nalaz o njezinom zdravstvenom stanju. Ovakav prijedlog odbrane je uslijedio nakon što je Sud BiH dopustio da vještak Stojaković sačini nalaz i mišljenje o zdravstvenom stanju ove svjedokinje na osnovu dostupne dokumentacije, ali bez neposrednog pregleda oštećene. Sud BiH je istakao da je odbio ovaj prijedlog jer je ovom vještaku omogućeno da izvrši uvid u postojeću medicinsku dokumentaciju za svjedokinju "2", zatim u nalaze i mišljenja koja su dali vještaci optužbe, kao i u transkripte sa svjedočenja svjedokinje "2" u ovom predmetu. Navedeno je da je ovaj vještak već jednom sačinio obiman i detaljan nalaz i mišljenje o zdravstvenom stanju oštećene na osnovu navedene dokumentacije, te je taj nalaz iznio na glavnom pretresu i dao svoje mišljenje. Osim toga, Sud BiH je naglasio da je pri donošenju ove odluke imao u vidu da se radi o žrtvi silovanja koju bi ponovno izlaganje pregledu i psihološkim analizama izložilo daljnjoj traumi koja u postojećim okolnostima nije ničime opravdana. Dodatno, navedeno je da su doktori iz tima vještaka optužbe ovu svjedokinju već detaljno pregledali i sa njom su obavljeni potrebni psihološki i psihijatrijski testovi i intervjui, te su ti doktori sačinili nalaz i mišljenje. Vijeće je zaključilo da ponovno pregledanje svjedokinje "2" nije neophodno, te je odbilo prijedlog odbrane.

12. Također, Sud BiH je naveo da je apelantova odbrana predložila da se odobri da vještak dr. Milan Stojaković, neuropsihijatar, obavi detaljan pregled svjedokinje "2" kako bi mogao dati dopunski nalaz o njezinom zdravstvenom stanju. Navedeno je da je ovaj prijedlog uslijedio nakon što je dopušteno da ovaj vještak sačini nalaz i mišljenje o zdravstvenom stanju ove svjedokinje na osnovu uvida u njezinu postojeću medicinsku dokumentaciju, zatim u nalaze i mišljenja koja su dali vještaci optužbe, kao i u transkripte sa svjedočenja svjedokinje "2" u ovom predmetu, ali bez neposrednog pregleda oštećene, te je taj nalaz iznio na glavnom pretresu i dao svoje mišljenje. Istaknuto je da je Sud BiH razmotrio argumente obje strane, ali ih je odbio jer je naglasio da je u konkretnom slučaju potrebno imati u vidu da se radi o žrtvi silovanja koju bi ponovno izlaganje pregledu i psihološkim analizama izložilo daljnjoj traumi koja u postojećim okolnostima nije ničime opravdana. Osim toga, navedeno je da su doktori iz tima vještaka optužbe koji su sačinili nalaz i mišljenje detaljno pregledali ovu svjedokinju i sa njom su obavljeni potrebni psihološki i psihijatrijski testovi i intervjui. Iz navedenih razloga je zaključeno da ponovno obavljanje pregleda svjedokinje "2" nije neophodno, te je odbijen prijedlog odbrane.

13. Također, Sud BiH je odbio i prijedlog da ovaj vještak pregleda apelanta na okolnosti njegove potencijalne spolne nesposobnosti od posljedica ranjavanja. U vezi s tim je navedeno da je za ovaj prijedlog odbrane ocijenjeno da u dokaznom postupku nisu navedene okolnosti iz kojih bi se eventualno moglo zaključiti da je neophodno provesti ovaj dokaz. Navedeno je da je vještak odbrane dr. Ljubomir Curkić na osnovu dostavljene medicinske dokumentacije detaljno iznio nalaz i mišljenje o povredama koje je apelant zadobio prilikom ranjavanja oko 20. maja 1992. godine. Navedeno je da je ovaj vještak u svom pismenom nalazu, između ostalog, naveo da je kod apelanta pri otpustu iz bolnice konstatirano "zadovoljavajuće opće stanje sa bolovima u cijelom organizmu i nezaraslih rana", te da nema medicinske dokumentacije o toku liječenja povreda nakon izlaska iz bolnice. Tokom glavnog pretresa od 9. marta 2009. godine vještak je iznio mišljenje da je apelant nakon izlaska iz bolnice bio nesposoban da preduzima veće fizičke napore u periodu od 10 do 15 dana. Prema njegovom mišljenju, apelant je u tom periodu mogao lagano hodati bez saginjanja i bez trčanja, te da "ove povrede" ne ostavljaju trajnije oštećenosti. Osim toga, u vezi sa apelantovim ranjavanjem, istaknuto je da je u dopisu MUP-a CJB Doboj od 7. novembra 2007. godine konstatirano da je apelant 21. maja 1992. godine lakše ranjen i da je u medicinskoj dokumentaciji sačinjenoj u bolnici "Sveti apostol Luka" iz Doboja konstatirano da je apelant u ovoj bolnici ležao ukupno pet dana (od 20. maja 1992. godine) i da je u otpusnoj listi od 25. maja 1992. godine, između ostalog, konstatirano da se apelant otpušta kući zadovoljavajućeg općeg stanja. Sud BiH je istakao da su sa ovim dokazom saglasni iskazi svjedoka odbrane iz kojih proizlazi da je apelant bio kraće vrijeme na bolovanju i da su ga u inkriminiranom periodu viđali u vojnoj uniformi. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH je zaključio da je apelant bio u mogućnosti da bude prisutan na kritičnim mjestima u inkriminirano vrijeme. Naročito je navedeno da apelantova odbrana u toku izvođenja dokaza nije prezentirala dokumentaciju iz koje bi proizašao zaključak da je osnovana tvrdnja da je u inkriminirano vrijeme apelant bio spolno nesposoban. Pri tome, kako je istakao Sud BiH, postavlja se pitanje na osnovu čega bi dr. neuropsihijatar izvršio analizu apelantove spolne (ne)sposobnosti.

14. Dalje, navedeno je da je tokom dokaznog postupka Sud BiH usvojio prijedlog da se na strani odbrane, između ostalih, ispitaju svjedoci D. O. i V. T., ali da to nije učinjeno. S tim u vezi je navedeno da je boravište D. O. u Republici Sloveniji a V. T. u SAD-u. Također je navedeno da je 28. aprila 2009. godine Odjeljenje za podršku svjedocima dostavilo sudećem vijeću informaciju da nisu uspjeli stupiti u kontakt sa D. O., odnosno da on nije odgovarao na telefonske pozive. Sud BiH je na glavnom pretresu od 25. juna 2009. godine ukazao na to da odbrana može pozivati ovog svjedoka sve dok traje izvođenje dokaza u ovom postupku. Također, vezano za svjedoka V. T., navedeno je da su djelatnici Suda BiH 1. aprila 2009. godine kontaktirali tog svjedoka i obavijestili ga o eventualnim datumima svjedočenja i da je V. T. izrazio spremnost da svjedoči pred Sudom BiH. Međutim, kako je dalje navedeno, iako su djelatnici Suda BiH nakon ovog razgovora više puta pokušavali stupiti u kontakt sa V. T., on se više nije javljao na telefon. Nakon toga, kako je navedeno, sa ovim svjedokom se kontaktiralo 12. juna i 7. jula 2009. godine kada je svjedok naveo da zbog svojih privatnih obaveza nije u mogućnosti doći i svjedočiti pred Sudom BiH. Navedeno je da su sve informacije vezane za kontakte sa ovim svjedocima dostavljene apelantovim braniocima koji su ostali pri svom prijedlogu da se obje navedene osobe saslušaju kao svjedoci odbrane. U presudi je navedeno da je Sud BiH više puta isticao da, s obzirom na to da se radi o osobama koje imaju boravište van granica BiH, branioci imaju pravo da ih pozovu kada god to njima odgovara, do okončanja dokaznog postupka u ovom predmetu. Međutim, unatoč tome, ova dva svjedoka se nisu odazvala pozivima za svjedočenje. Sud BiH je podsjetio na to da je dokazni postupak odbrane trajao godinu dana i da su apelantovi branioci imali priliku da osiguraju dolazak navedenih osoba u Sud BiH. Osim toga, istaknuto je i da u konkretnom slučaju nije postojao drugi, prinudni način dovođenja ovih osoba da svjedoče. Pri tome se Sud BiH pozvao na odredbe člana 14. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći i člana 8. Evropske konvencije o međusobnom pružanju pravne pomoći u krivičnim stvarima kojima je propisano da se prema svjedocima koji žive van BiH, zbog neodazivanja pozivu da dođu pred sud, neće moći izreći bilo kakve mjere prinude. Stoga je, kako je u presudi navedeno, imajući u vidu apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku, kao i principe efikasnosti i ekonomičnosti, Sud BiH odlučio da se 3. septembra 2009. godine zaključi dokazni postupak protiv apelanta, iako ovi svjedoci nisu saslušani.

15. U pogledu primjene materijalnog zakona, Sud BiH je ukazao na član 7. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i član 15. stav 1. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt), kojima je propisano da krivično djelo mora biti propisano, odnosno mora predstavljati krivično djelo prema domaćem ili međunarodnom pravu, te da se za krivično djelo ne može izreći teža kazna od one koja je bila primjenjiva u času kad je djelo počinjeno. Međutim, Sud BiH je naveo da su od citiranog pravila u oba spomenuta dokumenta propisani izuzeci i to članom 7. stav 2. Evropske konvencije, odnosno članom 15. stav 2. Međunarodnog pakta. Sud BiH je naveo da je isti izuzetak propisan i članom 4a) KZBiH, kojim je omogućeno izuzetno odstupanje od principa iz člana 4. KZBiH, odnosno odstupanje od obaveze primjene blažeg zakona u postupcima koji predstavljaju krivična djela prema međunarodnom pravu. Naime, Sud BiH je zaključio da se krivično djelo zločina protiv čovječnosti u svakom slučaju može podvesti pod "opći principi međunarodnog prava" iz člana 4a) KZBiH, s obzirom na to da je u vrijeme izvršenja, bez obzira na to da li je posmatrano sa stanovišta međunarodnog običajnog prava ili sa stanovišta "općih principa međunarodnog prava" nedvojbeno predstavljalo krivično djelo, odnosno da je zadovoljen princip legaliteta. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i nastalu posljedicu, kao i uzročnu vezu između njih, Sud BiH je apelanta proglasilo krivim, te mu izrekao kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od dvadeset i dvije godine, smatrajući da je to razmjerna i odgovarajuća kazna.

16. Vijeće Apelacionog odjeljenja Odjela I za ratne zločine Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) je Presudom broj X-KRŽ-07/442 od 14. oktobra 2010. godine djelimično uvažilo apelantovu žalbu i prvostepenu presudu preinačilo u osuđujućem dijelu i to u tačkama 1. i 3. izreke presude, kao i u odnosu na izrečenu kaznu, pa je apelant za radnje opisane pod tačkom 1. izreke presude proglašen krivim zbog krivičnog djela zločina protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka d) u vezi sa članom 31. i članom 180. stav 1. KZBiH, dok je za radnje opisane pod tačkom 3. izreke prvostepene presude oslobođen od optužbe. Istom presudom apelantu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 17 godina. Nasuprot tome, Apelaciono vijeće je odbilo žalbu Tužilaštva i prvostepenu presudu u oslobađajućem dijelu potvrdilo.

17. U obrazloženju presude Apelaciono vijeće je istaklo, između ostalog, da su u prvostepenoj presudi iscrpno obrazloženi elementi širokog i sistematičnog napada na civilno stanovništvo kao općeg elementa koje zahtijeva član 172. stav 1. KZBiH, politika da se počini napad, te apelantova uloga u napadu. Pri tome su obrazloženi postojanje i karakter napada uz pozivanje na brojne svjedoke, kako optužbe, tako i odbrane, koji su opisali na koji način je izvršen napad i posljedice napada. Prema mišljenju Apelacionog vijeća, prvostepeni sud je dao dovoljno činjeničnih utvrđenja da se van razumne sumnje može zaključiti da su se inkriminirane radnje za koje se apelant tereti desile upravo za vrijeme širokog i sistematičnog napada vojske i policije tadašnje Srpske republike BiH na civilno stanovništvo. Apelaciono vijeće je istaklo da je odbrana u žalbi navela da apelant nije bio svjestan širokog i rasprostranjenog napada na civilno stanovništvo, te da su njegove radnje dio tog napada, jer apelant nije nikada bio komandant već komandir Odjeljenja Vojne policije, te da je u vrijeme sukoba u selu Grapska 10. maja 1992. godine apelant imao zadatak da osigurava komandu vojske JNA na čelu sa majorom Milovanom Stankovićem, te da se nije desio nikakav širok i rasprostranjen napad, nego se radilo o legalnoj vojnoj akciji usmjerenoj isključivo na vojne ciljeve, što znači da ni apelant nije mogao da ima svijest o protivpravnosti takvog napada. Međutim, Apelaciono vijeće je istaklo da se i sam napad, tokom kojeg je, kako je utvrđeno u osporenoj presudi, krivično djelo koje se apelantu stavlja na teret i izvršeno, prvostepeni sud okarakterizirao kao širok i sistematičan napad na civilno stanovništvo. Dokazi na kojima se ovaj zaključak bazira su brojni i argumentacija prvostepenog suda u vezi s tim je iscrpna (paragrafi 161-194). Najprije, u paragrafu 161. osporene presude data je definicija samog čina napada, a događaji koji su zadesili Grapsku i cjelokupnu općinu Doboj, prema mišljenju Apelacionog vijeća, zaista jesu nasilan čin, s obzirom na to da su rezultat i posljedice takvog napada uništeni vjerski objekti na području cijele općine, granatirane i zapaljene kuće, masovno protjerivanje i lišavanje života civilnog stanovništva. Dakle, u ovom slučaju ne može se govoriti o legalnoj vojnoj akciji ako je ona usmjerena na već navedene civilne objekte i stanovništvo. Dalje je navedeno da iz iskaza brojnih svjedoka optužbe, koji su opisali politička dešavanja u Doboju prije napada, proizlazi da je napad bio i sistematičan i rasprostranjen. Najprije reperkusije nacionalnih podjela koje su se odrazile na zaposlenje nesrpskog stanovništva u smislu da je došlo do njihovog masovnog otpuštanja sa radnih mjesta. Sve se to, prema iskazima ovih svjedoka, dešavalo ujesen 1991. godine pa do proljeća 1992. godine. Paralelno sa tim dešavanjima, na područje općine je došla vojska iz Srbije i Crne Gore, lokalno srpsko stanovništvo se vojno i policijski organiziralo, pa je vojska Srpske republike u potpunosti okupirala Doboj. Sve muslimansko stanovništvo je pozvano da preda oružje, što će predstavljati garant njihovoj sigurnosti. U maju je granatirana Grapska, pa sela Kotorsko, Ševarlije, Dragalovci, Bukovačke Čivčije, te grad Doboj. Nijednu ovu činjenicu odbrana nije osporila, s tim da je ova dešavanja smatrala legalnom vojnom akcijom s ciljem deblokade puta.

18. Međutim, prema mišljenju Apelacionog vijeća, prvostepeni sud je iz svih navedenih okolnosti pravilno zaključio da su dešavanja na području općine Doboj predstavljala širok i sistematičan napad na civilno stanovništvo. Navedeno je da je iz provedenih dokaza prvostepeni sud pravilno zaključio da je napad na nesrpsko stanovništvo obuhvatao kompletnu teritoriju općine Doboj i to u periodu od proljeća 1992. do jeseni 1993. godine. U pogledu apelantovih osporavanja njegove veze sa napadom, Apelaciono vijeće je istaklo da je prvostepeni sud apelanta povezao sa napadom na osnovu njegove pripadnosti formacijama koje su učestvovale u napadu. Apelant je zločine počinio zajedno sa pripadnicima vojnih, policijskih i paravojnih grupa koje su učestvovale u široko rasprostranjenom i sistematskom napadu na području općine Doboj. Radnje koje su se u to vrijeme odvijale na području općine Doboj uklapale su se u cjelokupna dešavanja i ne mogu se ni po čemu izdvojiti iz konteksta napada. Te radnje počinjene su isključivo nad osobama nesrpske nacionalnosti, a to proizlazi iz svih izvedenih dokaza optužbe.

19. Neosnovanim su ocijenjeni i apelantovi navodi u pogledu odbijanja prvostepenog suda da se sasluša vještak odbrane dr. Milan Stojaković na okolnosti da li je apelant bio impotentan i spolno sposoban za krivična djela iz t. 4. i 5. izreke prvostepene presude. U vezi s tim, Apelaciono vijeće je istaklo da je odbrana tvrdila da je apelantova spolna nesposobnost posljedica njegovog ranjavanja, te da je na okolnosti njegovog ranjavanja kao vještak odbrane saslušan dr. Ljubomir Curkić koji je dostavio nalaz i mišljenje i svjedočio na glavnom pretresu 9. marta 2009. godine. Vještak je naveo da je apelant pretrpio povrede u vidu prostrjelnih rana u predjelu grudnog koša i slabinske regije, bez povrede unutrašnjih organa. Pri tome je i Apelaciono vijeće istaklo da se slaže sa stavom prvostepenog vijeća da nije postojalo dovoljno osnova u argumentima odbrane da neuropsihijatar sačini mišljenje o apelantovoj spolnoj sposobnosti, te da bi to, ukoliko je o tome trebalo provesti daljnje preglede i vještačenja, eventualno mogao biti ljekar urolog, a ne neuropsihijatar koji bi zaključak o njegovoj eventualnoj spolnoj nesposobnosti mogao bazirati samo na onome što mu je apelant mogao reći u inkriminiranom periodu. Osim toga, kako je naglasilo Apelaciono vijeće, iz dostavljenih materijalnih dokaza proizlazi da je apelant 1994. godine po treći put postao otac, što također u određenoj mjeri govori protivno njegovoj tvrdnji o spolnoj nesposobnosti.

20. U pogledu žalbenih navoda da je došlo do kršenja principa jednakosti u postupanju jer je prvostepeno vijeće odbilo apelantov prijedlog da vještak odbrane lično pregleda svjedokinju "2", Apelaciono vijeće je istaklo da smatra da odbrana osnovano prigovara da je prvostepeni sud ovakvim postupanjem povrijedio princip jednakosti, te da se ne slaže sa argumentacijom da pregled svjedokinje nije opravdan u okolnostima datog slučaja, bez obzira na njezino stanje. Na ovaj način, kako je istaklo Apelaciono vijeće, odbrana je dovedena u neravnopravan položaj. Međutim, kako je dalje Apelaciono vijeće zaključilo, ova povreda se ne može smatrati apsolutnom povredom već relativnom, jer ishod samog utvrđenja nije bitno narušen niti takav da bi u pitanje moglo dovesti pravilnost same presude. U vezi s tim je Apelaciono vijeće istaklo da je tim vještaka koji je angažiralo Tužilaštvo obavio psihijatrijski pregled i psihološko ispitivanje oštećene svjedokinje "2", te ustanovio tešku i kompliciranu formu posttraumatskog stresnog poremećaja koji je izazvan najtežim traumama silovanja te svjedokinje i smrću njezinog brata. Također, Apelaciono vijeće je istaklo da iz nalaza dr. Stefana Rudelicha od 10. juna 2005. godine proizlazi da je ovoj svjedokinji ("2") dijagnosticiran PTSP i depresivno oboljenje, te je konstatirano da se liječi od 2004. godine jer je kao malodobna višestruko silovana u BiH. Također, navedeno je da iz prvostepene presude proizlazi da je ovaj vještak dao svoj nalaz i mišljenje o svjedokinji "2" i to na osnovu ranije medicinske dokumentacije i na osnovu nalaza i mišljenja tima vještaka koje je angažirala optužba. Istina, kako je naglasilo Apelaciono vijeće, prvostepeni sud nije udovoljio prijedlogu odbrane da ovaj vještak lično ispita svjedokinju, smatrajući da se radi o žrtvi silovanja koju bi ponovno izlaganje pregledu i psihološkim analizama izložilo daljnjoj traumi koja ne bi bila opravdana. Analizirajući prvostepenu presudu u ovom dijelu, Apelaciono vijeće je podsjetilo na to da je u prvostepenoj presudi navedeno kako je Tužilaštvo u vezi sa ovom tačkom optuženja angažiralo tim vještaka Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu kako bi dali nalaz i mišljenje o duševnom zdravlju svjedokinje "2" i imali su zadatak da, ukoliko utvrde da je duševno zdravlje svjedokinje narušeno, utvrde prirodu, vrstu, stepen i trajnost narušenosti zdravlja, kao i da daju mišljenje o tome da li je takvo stanje posljedica proživljene traume. S tim u vezi, tim vještaka je trebao dati nalaz i mišljenje i o tome da li je ona u vrijeme izvršenja krivičnog djela mogla shvatiti značaj tih radnji, pa da li je, s obzirom na svoje emocionalno i psihičko stanje, sposobna da svjedoči. Nakon pregleda tim je zaključio da svjedokinja pati od teške i komplicirane forme posttraumatskog stresnog poremećaja, koji se javlja u vidu izrazito povišene psihičke pobuđenosti, stalnog preživljavanja teških traumatskih doživljaja, osjećajem poniženosti i manje vrijednosti, nepovjerenjem u ljude i razorenosti seksualnog identiteta. U smislu događaja koje je svjedokinja "2" preživjela i koji su bili predmet odlučivanja, vještakinja doc. dr. Alma Bravo-Mehmedbašić je istakla kako se oštećena, svjedokinja "2", ponaša karakteristično za žrtve silovanja. Navela je također da su se preživljene traume desile 1992. i 1993. godine, ali da se počela liječiti tek poslije rata, kada se osjećala slobodnom.

21. Navedeno je da je prvostepeni sud detaljno iznio razloge (t. 103-106) zbog kojih je odbio dopustiti pregled i razgovor vještaku Stojakoviću sa svjedokinjom "2" i da se ti razlozi u suštini svode na činjenice da bi dodatni razgovor i psihološke analize svjedokinju "2" izložili dodatnoj i daljnjoj traumi, što nije opravdano u okolnostima cijelog slučaja. Pri tome je Apelaciono vijeće istaklo i da odbrana insistira na pregledu jer smatra da bi ovaj vještak potencijalno mogao utvrditi kako ona, s obzirom na teško psihičko stanje, nije sposobna da svjedoči, te samim tim nije pouzdan svjedok. Međutim, Apelaciono vijeće je istaklo da se nalaz i mišljenje vještaka odbrane zasniva na komentarima ranije donesenog nalaza tima vještaka Tužilaštva i ne sadrži zaključke, što je i logično, jer vještak odbrane nije ni mogao donijeti vlastite zaključke, budući da nije direktno ni imao priliku lično opaziti i sagledati sveukupno stanje svjedokinje "2". Osim toga, kako proizlazi iz prvostepene presude, oštećena svjedokinja "2" je svoje liječenje započela 2004. godine (uvjerenje dr. Stefana Rudelicha i medicinska dokumentacija Psihijatrijske klinike Zagreb iz 2005. godine). Dakle, iz navedenog proizlazi da svjedokinja "2" ima PTSP, da su tu dijagnozu postavili i vještaci Tužilaštva i ljekari u Njemačkoj i Zagrebu, te da joj je ovaj poremećaj dijagnosticiran još i prije nego je sam postupak protiv apelanta započeo. Ukoliko bi se i moglo dovesti u pitanje vjerovanje vještacima i optužbe i odbrane, ova činjenica i činjenica da je svjedokinja "2" na stalnoj medicinsko-farmakološkoj terapiji, neutralni su pokazatelji da je svjedokinja "2" osoba koja je prošla ozbiljne traume od kojih se i danas oporavlja.

22. Da je propust prvostepenog vijeća relativne prirode, kako je istaklo Apelaciono vijeće, naročito ima svoje opravdanje u činjenici da su obje strane u konačnici zahtijevale od vještaka da daju svoje mišljenje o pouzdanosti ove svjedokinje. Međutim, Apelaciono vijeće je napomenulo da je jedino sud u mogućnosti dati konačnu ocjenu o pouzdanosti svjedoka i to ni u kojem slučaju nije i ne može biti zadatak bilo kojeg vještaka. U osporenoj presudi dato je dovoljno razloga zašto da se kao validan pokazatelj psihičkog stanja uzima nalaz koji je sačinio tim vještaka Tužilaštva, pa je stoga, prema stavu Apelacionog vijeća, prigovor odbrane u vezi sa nedopuštanjem vještaku da pregleda oštećenu, iako osnovan, konstituirao relativnu povredu postupka koja nije takvog značaja za sama utvrđenja u presudi, zbog koje bi presudu trebalo ukinuti. Osim toga, kako je naglasilo Apelaciono vijeće, ovaj vještak je dao nalaz i mišljenje 4. marta 2009. godine, a svjedokinja "2" je dala iskaz 27. augusta 2008. godine, dakle nakon što je ona svjedočila i nakon što je prvostepeno vijeće moglo samostalno steći dojam o njezinom karakteru, vjerodostojnosti i pouzdanosti njezinog iskaza. Osim toga, kako je istaklo Apelaciono vijeće, iako se u dvije tačke presuđivanja osuda zasniva na iskazu ove svjedokinje, zaključak o apelantovoj krivnji je donesen i na osnovu drugih dokaza.

23. Apelaciono vijeće je ocijenilo da su neosnovani i navodi odbrane da sud nije dopustio saslušanje svjedoka V. T. i D. O. Navedeno je da je jedan od njih, prema navodima odbrane, u relevantnom periodu živio sa svjedokinjom "2", a taj period se, u smislu vršenja inkriminiranih radnji, stavlja apelantu na teret, a drugi svjedok je također preduzimao radnje prema svjedokinji "2", koje su apelantu stavljene na teret. Međutim, Apelaciono vijeće je istaklo da se iz prvostepene presude vidi da je prvostepeni sud usvojio prijedlog odbrane da se predloženi svjedoci saslušaju, ali da nisu saslušani zbog njihovog odbijanja da svjedoče. Stoga se i prema zaključku Apelacionog vijeća, a s obzirom i na relevantne odredbe lex specialis zakona, budući da ovi svjedoci ne žive na teritoriji BiH, prigovor odbrane kako Sud BiH nije osigurao svjedočenje ovih svjedoka ne može smatrati osnovanim.

24. Neosnovanim su ocijenjeni i apelantovi navodi o bitnim povredama postupka, jer "optužba odbrani nije objelodanila izjave svjedoka". Radi se o izjavi svjedoka "32" koji je na pretresu izjavio da je dao izjavu istražnom sudiji Kantonalnog suda u Zenici, a ta izjava odbrani nije objelodanjena. Također, odbrana je navela da je sud zasnovao svoj zaključak i na izjavi svjedoka "6", a optužba je odbrani predočila izjave koje je ovaj svjedok davao Ministarstvu sigurnosti BiH. Međutim, ovaj svjedok je davao izjavu i u Višem regionalnom sudu u Düsseldorfu u predmetu protiv Nikole Jorgića, a ta izjava je relevantna za odbranu. U odgovoru na žalbu Tužilaštvo je istaklo da je netačan prigovor odbrane kako im nisu objelodanjene predmetne izjave. Kako je Tužilaštvo navelo, nakon što je optužnica potvrđena odbrani je omogućeno da izvrši uvid u cijeli tužilački spis, te su sve izjave navedenih svjedoka odbrani dostavljene uz optužnicu. Odbrana nije dalje osporila odgovor Tužilaštva da izjave nisu dostavljene, zbog čega je Apelaciono vijeće zaključilo da je ovaj prigovor neosnovan i da ga treba odbiti.

25. U pogledu radnji iz tačaka 4. i 5. izreke presude za koje je apelant osuđen, Apelaciono vijeće je istaklo da je zaključke o apelantovoj krivici za ovu tačku prvostepeni sud bazirao na iskazu svjedokinje "2", koja je i oštećena krivičnim djelom, te na iskazu svjedokinje "4", očevica silovanja. Navedeno je da je prvostepeni sud zaključio da su ovi svjedoci dali detaljne i uvjerljive iskaze na osnovu kojih se pouzdano može zaključiti postojanje apelantove krivice za radnje utvrđene u obje ove tačke presude. U vezi s tim je navedeno da je Apelaciono vijeće naročito oprezno analiziralo iskaz svjedokinje "2", budući da je to jedini direktni dokaz apelantovog postupanja, potkrijepljen iskazom svjedokinje "4". Navedeno je da je svjedokinja "2" vidno traumatizirana za vrijeme svjedočenja, ali potpuno uvjerljiva i sigurna u identitet počinioca, da je dala detaljne opise događaja i ljudi iz tog vremena, povezujući ih sa osjećanjima koje je tad imala, te da takve opise i dojmove može imati samo osoba koja je zaista doživjela događaje koje opisuje. Također je navedeno da je vrlo izvjesno da će silovana osoba zapamtiti lik silovatelja, a u slučaju svjedokinje "2", koja je s apelantom provela više mjeseci, nema dileme niti sumnje u njezinu tvrdnju u pogledu identifikacije apelanta. Osim toga, kako je istaklo Apelaciono vijeće, i ako bi se iskaz svjedokinje "2" doveo u pitanje, njezino kazivanje je u ključnim dijelovima potkrijepljeno iskazom svjedokinje "4" koja je za vrijeme silovanja bila tu i koju je također silovala druga osoba koja je bila u apelantovoj pratnji. Navedeno je da su i izjave ovih svjedokinja načelno identične i konzistentne svjedočenjima na glavnom pretresu, ali i jedna drugoj, te da svi opisi dešavanja imaju razuman kontinuitet koji je jednak, kako u izjavama iz istrage, tako i na svjedočenju tokom glavnog pretresa. Također, Apelaciono vijeće je naglasilo, u vezi sa apelantovim navodima o određenim odstupanjima u detaljima, da je sasvim razumno očekivati da će postojati određene razlike u iskazima, jer identični iskazi, ponavljani na identičan način bez manjih odstupanja, mogu se doimati kao naučeni i usklađeni. S tim u vezi je pojašnjeno, u pogledu apelantovih navoda o odstupanjima u iskazu svjedokinje "2" i materijalnim dokazima koji se ne poklapaju u mjestu krštenja i datuma promjene imena i prezimena svjedokinje "2", da čak i ako se prihvate tvrdnje odbrane da je ime promijenila u decembru, a ne naljeto iste godine, te da je krštena u Derventi, a ne u Bijeljini kako je rekla, to sve ne mijenja činjenicu da joj se zaista može vjerovati u osnovi kazivanja, tj. da je promijenila ime i da je prekrštena. Apelaciono vijeće ne smatra da ove razlike dovode u pitanje kredibilitet svjedokinje u osnovi njezinog svjedočenja, a koje je relevantno za apelantovu krivicu. Drugo pitanje koje je odbrana istakla je činjenica da je vijeće jedinstven iskaz svjedokinja "2" i "4" koje su svjedočile na okolnosti iz tačaka 4. i 5, ali i tačke 1. izreke prvostepene presude, okarakterizirala različito, odnosno, jednom dijelu iskaza (za tačke 4. i 5) prvostepeno vijeće je poklonilo vjeru, a drugom dijelu iskaza nije (za tačku 1), a takav zaključak u ovoj presudi je potvrđen. Međutim, kako je naglasilo Apelaciono vijeće, treba napraviti razliku između iskaza koji je očigledna fikcija i iskaza koji nema namjeru zaobilaženja istine, već nema realne mogućnosti da je pouzdan. U konkretnom slučaju, iskazi svjedokinja "2" i "4" u vezi sa tačkom 1. i ubistvom malodobnog D. D. i ranjavanjem svjedokinje "2" nemaju realne mogućnosti da budu pouzdani, budući da za tačku 1. nije bilo dodatnih dokaza, a okolnosti koje su opisane u tački 1. dešavale su se munjevitom brzinom, likovi i radnje su se stalno smjenjivale, događaji pri napadu na Grapsku pogodili su veliki broj ljudi, vladao je sveopći haos i panika. Apelantova krivica u vezi sa ovim radnjama obrazložena je u presudi u tačkama 536-539, a odbrana u žalbi zapravo samo ističe iste prigovore, insistirajući na tome da vijeće preispita zaključak prvostepenog vijeća kojim nije prihvaćena teza odbrane kako je zapravo odnos apelanta i svjedokinje "2" bio na dobrovoljnoj osnovi i da je ona nastojala održati dobar odnos i sa apelantom i sa V. T. Međutim, kako je to obrazloženo i u prvostepenoj presudi, svjedokinja "2" je faktički bila dijete u vrijeme ovih dešavanja. Mogućnost suprotstavljanja apelantu ili bilo kome drugome u takvim okolnostima svedena je na minimum. Također, kako je dalje istaklo Apelaciono vijeće, vjerovatnoća da se poslužila određenim manipulacijama također nije u skladu sa njezinom zrelosti i dobi. Svjedokinja je u nekoliko navrata izjavila da je osjećala veliki strah, a za vrijeme svjedočenja bila je veoma potresena. Uostalom, da je odnos sa apelantom bio dobrovoljan i da su bili u dobrim odnosima, apelant je ne bi podvrgnuo iskustvima kroz koja je prošla od proljeća 1992. godine. Tim vještaka koji su vještačili njezino duševno stanje dijagnosticirali su teški oblik PTSP-a, pa je nelogično ako je sa apelantom bila u takvom odnosu da bi bila do tog stepena traumatizirana svim iskustvima kroz koja je prošla.

26. Apelaciono vijeće je već utvrdilo da činjenica da vještaku odbrane nije dopušteno da pregleda svjedokinju "2" konstituira relativnu povredu, ali da ta povreda nije takvog značaja da bi zaključak u osporenoj presudi o apelantovoj krivici doveo u pitanje. Apelaciono vijeće je u tačkama od 43. do 53. dalo svoju ocjenu nalaza vještaka o psihičkom stanju svjedokinje, te objašnjenje određenih reakcija tokom njezinog svjedočenja. Međutim, za samu apelantovu krivicu mišljenje vještaka nije relevantno jer se krivičnim djelom ne propisuje kao poseban element narušeno duševno stanje žrtve. Mišljenje vještaka se uzima kao relevantna informacija i samo po sebi ne utječe na zaključak o krivici.

27. U pogledu žalbenih prigovora kojima se ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava, Apelaciono vijeće je istaklo da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je ona u ovom dijelu zasnovana na odredbi člana 4a) KZBiH koji navodi opće principe međunarodnog prava, te da je prvostepeno vijeće na potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenilo odredbe KZBiH o čemu je dalo detaljnu i iscrpnu argumentaciju, koja je, prema ocjeni Apelacionog vijeća, u potpunosti valjana i ispravna. Apelaciono vijeće je istaklo da je u toku apelacionog postupka utvrđeno kako je prvostepeno vijeće nepravilno zaključilo da postoji apelantova krivica za radnje iz tačke 3. izreke i da je oblik apelantovog učešća opisan u tački 1. izreke prvostepene presude drugačiji (pomaganje) u odnosu na saučinilaštvo, pa se adekvatno tome mora odrediti koja je to primjerena kazna za sve preostale radnje. Kazna zatvora od 17 godina koju je Apelaciono vijeće odmjerilo u potpunosti odražava težinu i vrstu krivičnog djela koje u svojoj suštini predstavlja povredu i domaće i međunarodne legislative.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije


28. Apelant navodi da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 7. Evropske konvencije, te pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje u suštini se svode na tvrdnje da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno jer je sud pogrešno ocijenio postojanje općih konstitutivnih elemenata krivičnog djela – zločini protiv čovječnosti, te da je u tom smislu pogrešan zaključak o postojanju širokog i sistematskog napada u inkriminiranom periodu vezanog za događaje u selima Grapska, Bukovačke Čivčije, Ševatrlije i Kotorsko. S tim u vezi, apelant tvrdi da se ne može govoriti o neksusu u odnosu na događaje u ovim mjestima, te da postoji njegova svijest u pogledu radnji i konteksta događaja u kojem on preduzima radnje. Također, apelant ističe da u relevantnom periodu nije bilo napada koji su bili dio širokog i sistematskog napada na civilno stanovništvo nego su napadi bili usmjereni na usku i ograničenu teritoriju i na vojnike i vojne ciljeve. Apelant tvrdi da je povrijeđen princip jednakosti stranaka u postupku jer je sud odbio prijedlog da se sasluša vještak odbrane dr. Milan Stojaković na okolnosti da li je apelant bio impotentan i spolno sposoban za radnje krivičnog djela pobliže opisane u tačkama 4. i 5. izreke presude, te nije dopustio ovom vještaku da pregleda apelanta niti svjedokinju "2". Također, apelant tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i zato što je sud odbio da sasluša svjedoke odbrane V. T. i D. O. Dalje, apelant tvrdi i da je sud zasnovao zaključak o njegovoj krivnji za radnje opisane pod tačkom 2. izreke presude na iskazu svjedoka "32" koji je na glavnom pretresu izjavio da je pored izjave koju je dao AID-u 6. augusta 1997. godine dao izjavu i Kantonalnom sudu u Zenici, te da, iako je optužba taj predmet preuzela od Kantonalnog suda u Zenici, ta izjava nije odbrani objelodanjena, mada je to odbrana tražila.

29. Apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo iz člana 7. Evropske konvencije, te ističe da se u konkretnom slučaju mogao primijeniti samo zakon koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela, odnosno Krivični zakon Republike Srpske iz 1996. godine koji je najblaži za izvršioca, shodno članu 4. KZBiH, i da je Sud BiH u konkretnom slučaju povrijedio princip zakonitosti, odnosno princip zabrane retroaktivnosti. U dopuni apelacije od 12. oktobra 2013. godine apelant je dodatno obrazložio u čemu vidi povredu člana 7. Evropske konvencije, te je ukazao na praksu Evropskog suda u predmetu Šimšić (51552/10) i naglasio da u tom predmetu nije na bilo koji način razmotrena retroaktivna primjena strožeg zakona u odnosu na kaznu. Osim toga, ukazao je i na presudu Maktouf i Damjanović, te odluku Ustavnog suda u predmetu broj AP 325/08 od 29. septembra 2013. godine.

b) Odgovor na apelaciju


30. Sud BiH je istakao da su kroz obrazloženje prvostepene i drugostepene odluke dati odgovori u pogledu postojanja općih elemenata krivičnog djela zločina protiv čovječnosti. U odgovoru je navedeno da je Apelaciono vijeće utvrdilo da je odbrana dovedena u neravnopravan položaj u smislu načina prikupljanja dokaza, odbijanjem prijedloga za provođenje vještačenja vještaka dr. Milana Stojakovića. Međutim, u drugostepenoj presudi je decidirano navedeno da se radi o povredi koja nije bitno utjecala na pravilnost odluke, te da se takvo postupanje ne može smatrati apsolutnom već relativnom povredom, budući da ishod samog utvrđenja nije bitno narušen, niti je takav da bi mogao dovesti u pitanje pravilnost presude. Sud BiH je istakao da je neosnovan apelantov navod da je Sud BiH odbio saslušanje dva svjedoka odbrane, budući da taj prijedlog nije odbijen nego da je Sud BiH, nasuprot tome, uložio maksimalne napore i iskoristio sva raspoloživa pravna sredstva da osigura svjedočenje ovih svjedoka pred Sudom BiH. Konačno, u odnosu na navode iz apelacije da apelant nije imao priliku da izvrši uvid u izjave svjedoka,,32" date AID-u i Kantonalnom sudu u Zenici, Sud BiH je istakao da je u toku cijelog postupka, nakon potvrđivanja optužnice, odbrani omogućen uvid u cijeli tužilački spis, kao i sve dokaze na kojima se predmetna presuda zasniva, slijedom čega su ti prigovori neosnovani.

31. Tužilaštvo BiH je u odgovoru istaklo da se u potpunosti pridružuje zaključcima Apelacionog vijeća iz drugostepene presude u kojoj je zaključeno da je dokazano postojanje širokog i sistematičnog napada, odnosno da su u prvostepenoj presudi iscrpno obrazloženi elementi širokog i sistematičnog napada na civilno stanovništvo kao općeg elementa koji zahtijeva član 172. stav 1. KZBiH, kao i politika da se počini napad, te apelantova uloga u napadu. U pogledu odluke prvostepenog vijeća da ne sasluša vještaka odbrane dr. Milana Stojakovića, Tužilaštvo smatra da je pravilan stav Apelacionog vijeća koje je zaključilo da to predstavlja relativnu povredu postupka koja nije od takvog značaja da bi se presuda trebala ukinuti (t. 52. drugostepene odluke).

V. Relevantni propisi


32. Krivični zakon Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10) u relevantnom dijelu glasi:

Načelo zakonitosti

Član 3.


(1) Krivična djela i krivičnopravne sankcije propisuju se samo zakonom.

(2) Nikome ne može biti izrečena kazna ili druga krivičnopravna sankcija za djelo koje, prije nego što je učinjeno, nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom propisano kao krivično djelo i za koje zakonom nije bila propisana kazna.

Vremensko važenje Krivičnog zakona

Član 4.


(1) Na učinitelja krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je bio na snazi u vrijeme učinjenja krivičnog djela.

(2) Ako se poslije učinjenja krivičnog djela jednom ili više puta izmijeni zakon, primijenit će se zakon koji je blaži za učinitelja.

Suđenje ili kažnjavanje za krivična djela prema općim načelima međunarodnog prava

Član 4a)


Članovi 3. i 4. ovog zakona ne sprečavaju suđenje ili kažnjavanje bilo kojeg lica za bilo koje činjenje ili nečinjenje koje je u vrijeme kada je počinjeno predstavljalo krivično djelo u skladu s općim načelima međunarodnog prava.

Zločini protiv čovječnosti

Član 172. stav 1. tačke d), e), g), h) i k) i stav 2. tačka g)

(1) Ko, kao dio širokog ili sistematičnog napada usmjerenog bilo protiv kojeg civilnog stanovništva, znajući za takav napad, učini koje od ovih djela:

d) deportacija ili prisilno preseljenje stanovništva;

e) zatvaranje ili drugo teško oduzimanje fizičke slobode suprotno osnovnim pravilima međunarodnog prava;

g) prisiljavanje druge osobe upotrebom sile ili prijetnje direktnim napadom na njezin život ili tijelo ili na život ili tijelo njoj bliske osobe, na seksualni odnos ili s njim izjednačenu seksualnu radnju (silovanje), seksualno ropstvo, prisilnu prostituciju, prisilnu trudnoću, prisilnu sterilizaciju ili bilo koji drugi oblik teškog seksualnog nasilja;

h) progon bilo koje grupe ljudi ili kolektiva na političkoj, rasnoj, nacionalnoj, etničkoj, kulturnoj, vjerskoj, spolnoj ili drugoj osnovi koja je univerzalno prihvaćena kao nedopustiva po međunarodnom pravu, u vezi s bilo kojim krivičnim djelom iz ovog stava ovog člana, bilo kojim krivičnim djelom propisanim u ovom zakonu ili bilo kojim krivičnim djelom u nadležnosti Suda Bosne i Hercegovine;

k) druga nečovječna djela slične prirode, učinjena u namjeri nanošenja velike patnje ili ozbiljne fizičke ili psihičke povrede ili narušenja zdravlja,

kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora.

(2) U smislu stava 1. ovog člana sljedeći pojmovi imaju ovo značenje:

g) Progon jest namjerno i teško, međunarodnom pravu suprotno uskraćivanje osnovnih prava, zbog pripadnosti skupini ljudi ili zajednici.

33. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09 i 93/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 14. stav 1.
Jednakost u postupanju

(1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.

Član 81. stav 5.
Poziv za saslušanje svjedoka

(5) Ukoliko se svjedok ne odazove pozivu, niti svoj izostanak opravda, Sud može izreći novčanu kaznu do 5.000 KM ili narediti prinudno dovođenje.

Član 281.
Dokazi na kojima se zasniva presuda

(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

Član 297.
Bitne povrede odredaba krivičnog postupka

(1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:

(2) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji i ako Sud za vrijeme pripremanja glavnog pretresa ili u toku glavnog pretresa ili prilikom donošenja presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo ili je moglo biti od utjecaja na zakonito i pravilno donošenje presude.

34. Evropska konvencija o međusobnom pružanju pravne pomoći u krivičnim stvarima ("Službeni glasnik BiH – Međunarodni ugovori" broj 4/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 8.


Svjedok ili vještak koji se nije odazvao na poziv da dođe pred sud, a čija je predaja bila zatražena, neće moći, čak i ako bi ovaj poziv sadržavao sudsku naredbu, biti podvrgnut bilo kakvoj mjeri prinude, osim ako svojevoljno ne ode kasnije na teritoriju strane moliteljice ili ga ona ponovo pozove da dođe pred sud.

35. Zakon o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima ("Službeni glasnik BiH" broj 53/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 14.
(Poziv)

U pozivu osumnjičenom, okrivljenom, optuženom, svjedoku, vještaku ili drugom učesniku u postupku koji se poziva iz zamoljene države ne smije biti zaprijećena prinudna mjera u slučaju da se pozivu ne odazove. Ako se pozvani ne odazove pozivu, za to mu ne smije biti izrečena prinudna mjera.

VI. Dopustivost


36. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

37. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

38. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj X-KRŽ-07/442 od 4. oktobra 2010. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 4. februara 2011. godine, a apelacija je podnesena 29. marta 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

39. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


40. Apelant tvrdi da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 7. Evropske konvencije, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

a) Pravo na pravično suđenje


41. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

42. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

d) da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoke optužbe;

43. U konkretnom slučaju se radi o krivičnom postupku u kojem se utvrđivala osnovanost krivične optužbe protiv apelanta, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud treba ispitati da li je postupak pred sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6. Evropske konvencije.

44. U odnosu na navode apelacije koji se tiču prigovora na utvrđeno činjenično stanje i primjenu prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

45. U odnosu na apelantove navode da nije utvrđeno postojanje općih elemenata krivičnog djela za koje je proglašen krivim, Ustavni sud zapaža da je apelant konačnom odlukom Apelacionog vijeća proglašen krivim što je radnjama pobliže opisanim u tačkama 1, 2, 4, 5. i 6. izreke presude počinio krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) u vezi sa tačkama d), e), g), k) a sve u vezi sa čl. 29, 30. i 31. i člana 180. stav 1. KZBiH, koje je počinio u periodu od proljeća 1992. do jeseni 1993. godine. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da je za proglašavanje krivim osobe optužene da je počinila to krivično djelo potrebno utvrditi postojanje općih elementa tog krivičnog djela a potom i posebnih elemenata koji su opisani u pojedinim tačkama člana 172. KZBiH. Pri tome, Ustavni sud ističe da su opći elementi krivičnog djela zločina protiv čovječnosti postojanje široko rasprostranjenog i sistematičnog napada na civilno stanovništvo, svijest o postojanju takvog napada, da su radnje izvršioca predstavljale dio napada, kao i da je apelant bio svjestan da njegove radnje predstavljaju dio napada. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH proveo veoma opsežan dokazni postupak, te da je na osnovu svih provedenih dokaza utvrdio da je apelant, u vrijeme i na način kako je opisano u izreci prvostepene presude, preduzeo krivičnopravne radnje koje predstavljaju radnje izvršenja krivičnog djela zločina protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. KZBiH. Za ovakvo utvrđenje Sud BiH je dao detaljno i jasno obrazloženje koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti dovodi u sumnju zaključke o izvršenom krivičnom djelu koje je apelantu stavljeno na teret. U tom kontekstu, a budući da apelant osobito problematizira postojane općih elemenata ovog krivičnog djela, Ustavni sud zapaža da je zaključke prvostepenog suda u vezi sa njihovim postojanjem u cijelosti prihvatilo i Apelaciono vijeće koje je u svojoj odluci navelo razloge zašto su neosnovani svi žalbeni navodi u vezi s tim, koji se ni Ustavnom sudu ne čine proizvoljnim niti nelogičnim.

46. Naime, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u prvostepenoj presudi iscrpno obrazložio da je na osnovu iskaza svjedoka u ovom predmetu, kao i uloženih materijalnih dokaza, utvrdio da je u periodu od proljeća 1992. godine do jeseni 1993. godine na području općine Doboj postojao širok i sistematičan napad na nesrpsko stanovništvo koji je počeo napadom srpske vojske i policije kao i paravojnih formacija na sam grad Doboj 3. maja 1992. godine i da je obuhvatao kompletnu teritoriju općine Doboj. Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH zaključio da su apelantove radnje (koje su mu stavljene na teret optužnicom) dio širokog i sistematičnog napada oslanjajući se na dokaze koji govore o njegovoj pripadnosti formacijama koje su učestvovale u napadu na sela Grapska, Bukovačke Čivčije i sam grad Doboj. Ustavni sud zapaža da je Sud BiH naveo da je na osnovu iskaza četiri pripadnika jedinice kojom je apelant komandirao, kao i iz izvedenih materijalnih dokaza utvrdio da je apelant u relevantno vrijeme bio komandant jedinice pod nazivom Predini vukovi, te da je time kod apelanta postojalo i znanje o napadu. Slijedom svega navedenog, Sud BiH je zaključio da su vojska i policija tzv. Srpske republike BiH, kao i paravojne formacije izvršile inkriminirane radnje u vrijeme širokog i sistematičnog napada (od proljeća 1992. godine do jeseni 1993. godine) na civilno nesrpsko stanovništvo općine Doboj, te da je apelant bio u potpunosti upućen u ovaj napad i znao je da svojim radnjama doprinosi napadu. Ovakvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

47. Također, Ustavni sud zapaža da je i Apelaciono vijeće razmotrilo apelacione navode da apelant nije bio svjestan širokog i rasprostranjenog napada na civilno stanovništvo, da njegove radnje nisu bile dio tog napada, odnosno da se u vrijeme sukoba u selu Grapska 10. maja 1992. godine nije desio nikakav širok i rasprostranjen napad, nego se radilo o legalnoj vojnoj akciji usmjerenoj isključivo na vojne ciljeve. Naime, Ustavni sud zapaža da je s tim u vezi Apelaciono vijeće zaključilo da su dokazi na kojima se ovaj zaključak bazira brojni i argumentacija prvostepenog suda u vezi s tim je iscrpna (tačke 161-194). Apelaciono vijeće je zaključilo da su događaji koji su zadesili cjelokupnu općinu Doboj nasilan čin, s obzirom na to da su rezultat i posljedice takvog napada uništeni vjerski objekti na području cijele općine, granatirane, zapaljene kuće, da su civili masovno protjerani i da je bilo lišavanja života civilnog stanovništva, pa da se stoga ne može govoriti o legalnoj vojnoj akciji ako je ona usmjerena na već navedene civilne objekte i stanovništvo. Da je napad bio i sistematičan i rasprostranjen Sud BiH je zaključio iz iskaza brojnih svjedoka optužbe koji su opisali politička dešavanja u Doboju koji su prethodili napadu. Kada je u pitanju apelantova veza sa napadom, prvostepeni sud je apelanta povezao sa napadom na osnovu njegove pripadnosti formacijama koje su učestvovale u napadu. Slijedom toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi da sud nije utvrdio postojanje općih elemenata krivičnog djela zločina protiv čovječnosti neosnovani.

48. U pogledu apelantovih navoda da mu je povrijeđeno pravo na ravnopravnost strana u postupku zbog odbijanja provođenja predloženih dokaza, Ustavni sud naglašava da član 6. Evropske konvencije ne garantira pravo da svi dokazni prijedlozi budu prihvaćeni. Također, pravo na pravično suđenje ne zahtijeva da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza pred krivičnim sudovima. Domaći sudovi treba da ocijene prijedloge koji su im izneseni, kao i značaj dokaza na koje se optuženi žele pozvati (vidi, inter alia, Evropski sud, Barbеra, Messequе i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, tačka 68). Stavovi Evropske konvencije su da domaći sudovi uživaju diskreciono ovlaštenje da sami odluče da saslušaju svjedoke za koje smatraju da će im pomoći u utvrđivanju istine, odnosno da ocijene da li je neophodno da se pozovu predloženi svjedoci ili provedu drugi predloženi dokazi, pazeći da se ne naruše smisao i cilj prava na pravično suđenje koji obavezuju da se suđenje odvija "pod jednakim uvjetima" i uz "jednakost oružja". Član 6. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva samo da sud navede razloge zbog kojih je odlučio da ne provede predložene dokaze koje je optuženi izričito zahtijevao (vidi Evropski sud, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, serija A, broj 235, tačka 34).

49. Dovodeći prethodni stav u kontekst sa apelantovim tvrdnjama da mu je povrijeđeno pravo na ravnopravnost jer je odbijen njegov prijedlog za provođenje vještačenja vještaka dr. Milana Stojakovića svjedokinje "2" na način da ju je taj vještak trebao detaljno pregledati kako bi mogao dati dopunski nalaz o njezinom zdravstvenom stanju, Ustavni sud primjećuje da je predloženo vještačenje bilo u svrhu osporavanja krivičnopravnih radnji koje je apelant počinio svjedokinji "2", a koje su učinjene silovanjem i drugim postupcima, budući da je zaključeno da je apelant svjedokinju "2" držao u seksualnom ropstvu. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je tokom dokaznog postupka Tužilaštva tim vještaka Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu izvršio vještačenje psihičkog stanja svjedokinje "2". Tim je sačinio svoj nalaz i mišljenje i ono je izneseno na glavnom pretresu. Također, odbrana je imala mogućnost da navedeni nalaz ospori i da ispita vještaka na glavnom pretresu. Ustavni sud zapaža da je Sud BiH dopustio da vještak Stojaković sačini nalaz i mišljenje o zdravstvenom stanju svjedokinje "2" na osnovu uvida u njezinu postojeću medicinsku dokumentaciju, zatim u nalaze i mišljenja koja su dali vještaci optužbe, kao i u transkripte sa svjedočenja svjedokinje "2" u ovom predmetu ali bez njezinog neposrednog pregleda, te da je ovaj vještak o tome sačinio Izvještaj o sudskomedicinskom vještačenju za svjedokinju "2" od 4. marta 2009. godine (označen i kao dokaz O 04). Ustavni sud zapaža da je Sud BiH istakao da je vještak Stojaković već jednom sačinio obiman i detaljan nalaz i mišljenje o zdravstvenom stanju svjedokinje "2", te je taj nalaz iznio na glavnom pretresu. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH istakao da je imao u vidu da se radi o žrtvi silovanja koju bi ponovno izlaganje pregledu i psihološkim analizama izložilo daljnjoj traumi koja u postojećim okolnostima nije ničime opravdana. Ustavni sud zapaža da je u vezi sa ovim dokazom Apelaciono vijeće naglasilo da je, analizirajući prvostepenu presudu u ovom dijelu, podsjetilo na to da je u prvostepenoj presudi navedeno kako je tim vještaka Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu imao zadatak da uradi nalaz i mišljenje o duševnom zdravlju svjedokinje "2" i da, ukoliko utvrde da je njezino duševno zdravlje narušeno, utvrde prirodu, vrstu, stepen i trajnost narušenosti zdravlja, kao i da daju mišljenje da li je takvo njezino stanje posljedica proživljene traume. Tim vještaka je trebao dati nalaz i mišljenje o tome da li je ona u vrijeme izvršenja krivičnog djela mogla shvatiti značaj tih radnji, pa da li je s obzirom na svoje emocionalno i psihičko stanje sposobna da svjedoči. Ustavni sud primjećuje da je Apelaciono vijeće zaključilo da je osnovan apelantov prigovor u ovom smislu, te da se ne slaže sa argumentacijom u presudi da pregled svjedokinje nije opravdan u okolnostima datog slučaja, bez obzira na njezino stanje. Međutim, nezavisno od toga, Apelaciono vijeće je zaključilo da se ova povreda ne može smatrati apsolutnom već relativnom povredom, jer ishod samog utvrđenja nije bitno narušen niti takav da bi u pitanje moglo dovesti pravilnost same presude. Naime, Apelaciono vijeće je istaklo da iz prvostepene presude proizlazi da su vještaci Tužilaštva i ljekari u Njemačkoj i Zagrebu svjedokinji "2" postavili dijagnozu PTSP i da joj je ovaj poremećaj dijagnosticiran prije nego je sam postupak protiv apelanta započeo. Ukoliko bi se i moglo dovesti u pitanje vjerovanje vještacima i optužbe i odbrane, ova činjenica i činjenica da je svjedokinja "2" na stalnoj medicinsko-farmakološkoj terapiji, neutralni su pokazatelji da je svjedokinja "2" osoba koja je prošla ozbiljne traume od kojih se i danas oporavlja. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je u prilog stavu da se radi o relativnoj povredi postupka Apelaciono vijeće istaklo i činjenicu da su obje strane u konačnici zahtijevale od vještaka da daju svoje mišljenje o pouzdanosti ove svjedokinje, što je trebao biti njihov krajnji zaključak. Međutim, Apelaciono vijeće je napomenulo da je jedino sud u mogućnosti dati konačnu ocjenu o pouzdanosti svjedoka i to ni u kojem slučaju nije i ne može biti zadatak bilo kojeg vještaka. Stoga, Ustavni sud smatra da je Sud BiH odbijanjem apelantovog istaknutog prijedloga iskoristio svoje diskreciono pravo da odluči da ne dopusti provođenje ovog dokaza, o čemu je dao jasne i logične razloge, te da time nije narušen smisao i cilj prava na pravično suđenje koji obavezuju da se suđenje odvija "pod jednakim uvjetima" i uz "jednakost oružja". Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje i u ovom dijelu neosnovani.

50. U pogledu apelantovih navoda da je prekršen princip ravnopravnosti u postupanju jer je Sud BiH odbio prijedlog da vještak dr. Milan Stojaković pregleda apelanta na okolnosti njegove potencijalne spolne nesposobnosti od posljedica ranjavanja, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH istakao da ranije provedeni dokazi, uključujući i nalaz i mišljenje dr. Curkića, nisu pružili osnov koji bi ukazivao na potrebu za provođenjem traženog dodatnog vještačenja apelantove spolne (ne)sposobnosti, te da odbrana u toku izvođenja dokaza nije prezentirala dokumentaciju iz koje bi se dalo zaključiti da je osnovana tvrdnja da je u inkriminirano vrijeme optuženi bio spolno nesposoban. Pri tome, Ustavni sud zapaža i da je Sud BiH obrazložio da je kao dokaz apelantove odbrane vještak dr. Ljubomir Curkić proveo vještačenje i dostavio nalaz i mišljenje i svjedočio na glavnom pretresu 9. marta 2009. godine o povredama koje je apelant pretrpio usljed ranjavanja. U prvostepenoj presudi je navedeno da je nalaz i mišljenje dr. Curkića sasvim dovoljan i da ne pruža dovoljno osnova da bi se provelo dodatno vještačenje apelantove spolne nesposobnosti, a da je Apelaciono vijeće naglasilo i da nije postojalo dovoljno osnova u argumentima odbrane da neuropsihijatar treba dati mišljenje o tome. Ukoliko je o tome trebalo provesti daljnje preglede i vještačenja, onda bi to eventualno mogao biti ljekar urolog, a ne neuropsihijatar koji bi zaključak o njegovoj eventualnoj spolnoj nesposobnosti mogao bazirati samo na onome što mu je apelant u relevantnom periodu obuhvaćenom optužnicom mogao reći o tome. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće naglasilo i da iz materijalnih dokaza proizlazi da je apelant 1994. godine po treći put postao otac, što također u određenoj mjeri govori protivno njegovoj tvrdnji o spolnoj nesposobnosti. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje i u ovom dijelu neosnovani.

51. U pogledu apelantovih navoda da mu je povrijeđeno pravo na ravnopravnost jer nisu saslušana dva svjedoka, Ustavni sud primjećuje, nasuprot apelantovim navodima, da je Sud BiH usvojio apelantov prijedlog za saslušanje ova dva svjedoka, ali da do provođenja tog dokaza nije došlo zbog toga što ovi svjedoci nisu pristupili u Sud BiH sve do okončanja dokaznog postupka, mada je, kako to proizlazi iz prvostepene presude, nadležna služba u Sudu BiH preduzimala više u presudama detaljno opisanih aktivnosti, kako bi oni pristupili u Sud BiH radi svjedočenja. Ustavni sud zapaža da je Sud BiH o svim preduzetim aktivnostima uredno obavještavao apelanta, te da je čak ostavio mogućnost da će ove svjedoke, ukoliko se pojave, saslušati sve do okončanja dokaznog postupka. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje i na to da su odredbama člana 81. stav 5. ZKPBiH propisane prinudne mjere koje se mogu preduzeti ako se svjedok ne odazove pozivu odnosno da sud može (stav 5) svjedoku koji se ne odazove pozivu, niti svoj izostanak opravda, izreći novčanu kaznu do 5.000 KM ili narediti prinudno dovođenje. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH istakao da su predloženi svjedoci nastanjeni van teritorije BiH, te da se na njih ne mogu primijeniti odredbe ZKPBiH u pogledu prinudnih mjera za neopravdani dolazak nego odredbe lex specialis zakona odnosno relevantne odredbe Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći i Evropske konvencije o međusobnom pružanju pravne pomoći u krivičnim stvarima. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH ova dva svjedoka uredno pozivao, te da je u obrazloženju presude dao detaljno obrazloženje zašto ti dokazi, i pored svih preduzetih aktivnosti kako bi se osiguralo njihovo provođenje, nisu provedeni, pa da su stoga apelantovi navodi i u ovom dijelu neosnovani.

52. Nezavisno od toga, Ustavni sud zapaža da su ova dva svjedoka, kako to proizlazi iz dokumentacije u spisu, trebala da svjedoče o okolnostima iz tačaka 4. i 5. izreke presude kojom je apelant proglašen krivim. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je prilikom utvrđivanja apelantove krivice za radnje iz ove dvije tačke sud detaljno obrazložio na osnovu kojih dokaza je tu krivicu utvrdio. Stoga, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi neosnovani i da mu zbog toga što ovi svjedoci nisu saslušani nije povrijeđeno pravo iz člana 6. stav 3. d) Evropske konvencije.

53. U pogledu daljnjih apelantovih navoda da mu je povrijeđeno pravo na ravnopravnost budući da mu, prema njegovoj tvrdnji, nije data jednaka mogućnost kao optužbi jer mu nije objelodanjena izjava svjedoka "32" koju je taj svjedok dao Kantonalnom sudu u Zenici, Ustavni sud primjećuje da je Apelaciono vijeće razmotrilo ovaj prigovor i pri tome istaklo da je netačan prigovor odbrane kako im nisu objelodanjene predmetne izjave. Pri tome, Ustavni sud ukazuje i na to da je članom 281. ZKPBiH propisano da sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu. Stoga, budući da je ovaj svjedok saslušan na glavnom pretresu u prisustvu apelantovih advokata, neposredno u postupajućem vijeću, da apelantovim braniocima nije bila uskraćena mogućnost da ga unakrsno ispituju i da samim tim osporavaju njegov iskaz, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi neosnovani. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da apelant ne tvrdi da mu je na bilo koji način onemogućeno da opovrgne iskaz ovog svjedoka. Shodno navedenom, Ustavni sud je apelantove navode i u ovom dijelu ocijenio neosnovanim.

54. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije izostala brižljiva i savjesna ocjena svih dokaza na osnovu kojih je utvrđeno van svake razumne sumnje da je apelant počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim. Činjenica da je sud odbio da provede i neke od dokaza koje je apelant predlagao predstavlja diskreciono pravo suda da odluči koje dokaze smatra relevantnim za raspravljanje konkretne stvari, a što ima uporište i u stavu da se optuženom ne garantira neograničeno pravo da se osigura pojavljivanje svjedoka na sudu. Najzad, Ustavni sud ukazuje na to da su u obrazloženju osporene prvostepene presude iscrpno pobrojani i dokazi optužbe i dokazi odbrane koji su provedeni na glavnom pretresu i da je dokazni postupak trajao oko godinu dana. Stoga, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je apelantu zbog toga bila uskraćena razumna mogućnost da predstavi svoj slučaj, uključujući i dokaze, pod uvjetima koji ga ne stavljaju u nepovoljniji položaj u odnosu na suprotnu stranu, a na način koji bi doveo u pitanje ravnopravnost stranaka u postupku.

55. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da princip ravnopravnosti strana u postupku nije na bilo koji način narušen na apelantovu štetu. Stoga, Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazivali na povredu prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije.

b) Kažnjavanje samo na osnovu zakona


56. Apelant tvrdi da mu je povrijeđeno pravo iz člana 7. Evropske konvencije.

57. Član 7. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Niko se ne može smatrati krivim za krivično djelo nastalo činjenjem ili nečinjenjem koje nije predstavljalo krivično djelo u vrijeme izvršenja, prema nacionalnom ili međunarodnom pravu. Isto tako, izrečena kazna neće biti teža od one koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja krivičnog djela.

2. Ovaj član ne utječe na suđenje ili kažnjavanje bilo koje osobe koja je kriva za činjenje ili nečinjenje, ako je to djelo u vrijeme izvršenja predstavljalo krivično djelo prema općim pravnim načelima priznatim kod civiliziranih naroda.

58. U suštini, apelantovi navodi u ovom dijelu svode se na tvrdnju da je u njegovom slučaju trebao biti primijenjen KZSFRJ kao zakon koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela, a ne KZBiH. Ustavni sud podsjeća na to da je Evropski sud u predmetu Boban Šimšić protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, odluka o dopustivosti od 10. aprila 2012. godine, aplikacija 51552/10) razmatrao aplikaciju aplikanta koji je 2007. godine osuđen za progon kao zločin protiv čovječnosti u odnosu na djela počinjena 1992. godine. U navedenoj odluci Evropski sud je ukazao na to da (tačka 23): "(...) Kako ova djela nisu predstavljala zločin protiv čovječnosti prema domaćem pravu sve do stupanja na snagu Kaznenog zakona iz 2003., evidentno je iz dokumenata navedenih gore u tačkama 8-13. (Povelja međunarodnog vojnog suda (1945), Rezolucija 95 (I) Generalne skupštine Ujedinjenih nacija o afirmaciji principa međunarodnog prava priznatih u Povelji Nirnmbeškog suda (1946); Principi međunarodnog prava priznati u Povelji i presudi Nirnbeškog suda (1950); Nirnberški principi koje je usvojila Komisija za međunarodno pravo (1950); Konvencija o nezastarijevanju ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti (1968); Statut Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju - ICTY (1993); Rimskog Statuta Međunarodnog kaznenog suda od 17. jula 1998.godine), da su ova djela, u vrijeme kada su počinjena, predstavljala zločin protiv čovječnosti prema međunarodnom pravu. U tom smislu, primjećuje se da su u ovom slučaju ispunjeni svi sastavni elementi zločina protiv čovječnosti: pobijana djela su izvršena u kontekstu šireg i sistematičnog napada usmjerenog protiv civilnog stanovništva i aplikant je bio svjestan ovih napada (suprotno slučaju Korbely, gore citiran, §§ 83-85)". Najzad, Evropski sud je zaključio (tačka 25): "(...) da su djela aplikanta, u vrijeme kada su izvršena, predstavljala kazneno djelo definirano s dovoljno dostupnosti i predvidivosti prema međunarodnom pravu.", te da su aplikantovi navodi o povredi člana 7. Evropske konvencije očigledno neosnovani. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća i na to da je Evropski sud u predmetu Maktouf i Damjanović (vidi Evropski sud, Maktouf i Damjanović, presuda od 18. jula 2013. godine, podsjećajući na stav iz predmeta Šimšić, istakao (tačka 55): "(...) Neki zločini, konkretno zločini protiv čovječnosti, su u domaći zakon uvedeni 2003. godine. Sud BiH i entitetski sudovi stoga nemaju nikakve druge mogućnosti nego da primjenjuju Krivični zakon iz 2003. godine u takvim predmetima (vidi međunarodne materijale koji se citiraju u tačkama 31. i 32. u gornjem tekstu)... Sud je smatrao irelevantnom činjenicu da zločini protiv čovječnosti nisu predstavljali krivično djelo prema domaćem zakonu tokom rata 1992-95. s obzirom da su ta djela u to vrijeme predstavljala krivično djelo prema međunarodnom pravu."

59. Ustavni sud je u svojoj dosadašnjoj praksi slijedio citirani stav Evropskog suda u predmetu Šimšić u situacijama kada je apelacijama bilo pokrenuto pitanje primjene KZBiH iz 2003. godine u pogledu krivičnog djela zločina protiv čovječnosti iz člana 172. KZBiH koje je počinjeno prije stupanja na snagu navedenog zakona (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1232/09 od 10. oktobra 2012. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

60. Ustavni sud smatra da su u okolnostima konkretnog slučaja u potpunosti primjenjivi razlozi iz odluke Evropskog suda u predmetu Šimšić. Naime, i u konkretnom slučaju apelant je proglašen krivim za krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka e) KZBiH, a koje je počinio kao dio širokog i sistematičnog napada protiv civilnog stanovništva, svjestan tog napada i svjestan da njegove radnje čine dio krivičnog djela. Radnje izvršenja krivičnog djela apelant je preduzeo 1992. godine, tj. u vrijeme kada domaćim zakonom nije bilo propisano krivično djelo zločina protiv čovječnosti, ali su predstavljale zločin protiv čovječnosti prema međunarodnom pravu koje je važilo u vrijeme njihovog izvršenja. U tom smislu, primjena KZBiH iz 2003. godine ne dovodi u pitanje garancije iz člana 7. Evropske konvencije, jer je djelo za koje je apelant proglašen krivim bilo propisano u međunarodnom pravu u vrijeme kada je počinjeno.

61. Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja primjena KZBiH iz 2003. godine, suprotno apelantovim tvrdnjama, ne predstavlja kršenje člana 7. Evropske konvencije.

c) Zabrana diskriminacije


62. Apelant se žalio i na pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

63. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

Član 14. Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.

64. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se smatra diskriminacijskim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razuman odnos.

65. U konkretnom slučaju, apelant nije posebno obrazložio zašto smatra da je diskriminiran ali iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u vezi sa primjenom materijalnog prava. Budući da je Ustavni sud, razmatrajući kršenja ovih navoda u okviru prava na pravično suđenje, utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava, te kako apelant ne nudi nikakav drugi argument iz kojeg bi proizlazilo da je tretiran drugačije u odnosu na osobe u istoj ili sličnoj situaciji, niti je nešto takvo vidljivo iz činjenica predmeta, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje neosnovani.

VIII. Zaključak


66. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije jer je Sud BiH na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je u inkriminirano vrijeme na teritoriji općine Doboj postojao širok i sistematičan napad usmjeren protiv civilnog nesrpskog stanovništva, da je apelant znao za taj napad i učestvovao u njemu, te da je preduzimao krivičnopravne radnje u okviru tog napada za koje je proglašen krivim. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede principa ravnopravnosti strana u postupku kada je Sud BiH za odluku da ne dopusti provođenje određenih dokaza dao detaljne i jasne razloge koji ne ostavljaju dojam proizvoljnosti, te zato što u postupku nisu saslušani predloženi svjedoci odbrane zbog njihovog odbijanja da dođu u Sud BiH budući da odredbama pozitivnih zakona ne postoji mogućnost izricanja mjera prinude protiv svjedoka koji žive u inostranstvu.

67. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana 7. Evropske konvencije kada su osuda i kazna zasnovane na krivičnom zakonu koji je stupio na snagu nakon izvršenja krivičnog djela, ali je krivično djelo kao takvo bilo propisano međunarodnim pravom koje je bilo na snazi u vrijeme kada je počinjeno krivično djelo, iako kao takvo nije bilo propisano u krivičnom zakonu koji je bio u primjeni u vrijeme počinjenja krivičnog djela.

68. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje kada je Ustavni sud utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava, te kada apelant ne nudi nikakav drugi argument iz kojeg bi proizlazilo da je tretiran drugačije u odnosu na osobe u istoj ili sličnoj situaciji niti je nešto takvo vidljivo iz činjenica predmeta.

69. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

70. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!