Službeni glasnik BiH, broj 16/11

na sjednici održanoj 27. oktobra 2010. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU





Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 941/08, rješavajući apelaciju Bosiljke Petković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3, člana 64. stav 1. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Djelimično se usvaja apelacija Bosiljke Petković.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na način obračuna zakonske zatezne kamate i u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-773/05 od 14. decembra 2007. godine.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-773/05 od 14. decembra 2007. godine u dijelu koji se odnosi na način obračuna zakonske zatezne kamate.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

U skladu s članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine nalaže se Vladi Republike Srpske da Bosiljki Petković, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 1.800,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku.

Nalaže se Vladi Republike Srpske i Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se apelacija Bosiljke Petković podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-773/05 od 14. decembra 2007. godine i Presude Okružnog suda u Trebinju broj Gž-405/04 od 29. jula 2005. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na dosuđeni iznos naknade štete.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

I. Uvod


1. Bosiljka Petković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Beograda, koju zastupa Predrag Ivanković, advokat iz Trebinja, podnijela je 24. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-773/05 od 14. decembra 2005. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-405/04 od 29. jula 2007. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i učesnika u postupku, Opštine Bileća koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 9. aprila 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 5. maja 2008. godine, Okružni sud 16. maja 2008. godine, a Osnovni sud i tužena 30. aprila 2008. godine.

4. Od Osnovnog suda je 26. marta 2010. godine zatražen na uvid spis broj P.15/03 koji je Osnovni sud dostavio 4. juna 2010. godine.

5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i tužene dostavljeni su apelantu 16. augusta 2010. godine.

III. Činjenično stanje


6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Apelantica je 11. septembra 1981. godine podnijela tužbu radi naknade štete protiv Opštine Bileća. Do stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine (14. decembar 1995. godine) tadašnji Osnovni i Viši sud u Mostaru su nekoliko puta odlučivali o apelanticinom tužbenom zahtjevu, ali nisu donijeli konačnu odluku. Zadnju odluku donio je Viši sudu u Mostaru (Rješenje broj Gž-542/90 od 24. maja 1991. godine) koji je predmet vratio na ponovni postupak Osnovnom sudu u Mostaru.

8. Apelantica je podneskom od 4. aprila 1997. godine Osnovnom sudu podnijela prijedlog za nastavak postupka u ovoj pravnoj stvari, a podneskom od 29. decembra 1997. godine je obavijestila Osnovni sud da povlači tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na uplatu doprinosa za zdravstveno i penziono osiguranje za period od 17. septembra 1976. godine do 25. augusta 1980. godine.

9. Osnovni sud je u nastavku postupka zakazao pet ročišta (27. maja 1997. godine, 17. septembra 1998. godine, te 26. maja, 9. juna i 24. juna 1999. godine). Rješenjem broj P-206/91 od 16. oktobra 1998. godine sud je odredio vještačenje vještaka finansijske struke na okolnosti pretvaranja vrijednosti tadašnjih dinara u sadašnju valutu, za pravosnažno dosuđeni iznos od 157.490 dinara presudom tog suda P-292/87 od 23. septembra 1987. godine, te pretvaranje tadašnje vrijednosti dinara u sadašnje po osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke N.N i Z.B., čija mišljenja su usaglašena na ročištu od 9. oktobra 1989. godine. Također je odredio da se izvrši vještačenje na okolnosti pretvaranja u sadašnje dinare iznosa od 326,033 ranijih dinara, koji su apelantici dosuđeni preko pravosnažno dosuđenog iznosa od 157.490 dinara Presudom Osnovnog suda broj P-83/89 od 9. oktobra 1989. godine. Sud je odredio da se izvrši i vještačenje po apelanticinom preciziranom tužbenom zahtjevu od 29. decembra 1997. godine, odnosno da se procijeni da li je tim podneskom izvršeno pravilno pretvaranje tadašnjih u sadašnje dinare u skladu s iznosom koji je apelantica tražila ranije.

10. Osnovni sud je na ročištu održanom 24. juna 1999. godine nakon uvida u spis, nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke, budući da apelantica i tuženi nisu imali novih dokaznih prijedloga, konstatovao da je dokazni postupak završen i zaključio glavnu raspravu.

11. Presudom Osnovnog suda broj 206/91 od 24. juna 1999. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Gž-140/99 od 23. marta 2000. godine, tužena je obavezana da apelantici na ime naknade štete isplati iznos od 14.634,76 DM u dinarskoj protivvrijednosti prema najpovoljnijem kursu na dan isplate sa zakonskom zateznom kamatom, te da joj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 15.435,00 dinara. U ostalom dijelu preko dosuđenog iznosa, koji se odnosio na plaćanje doprinosa zdravstvenog i penzijskog osiguranja za period od 17. septembra 1976. godine do 25. augusta 1980. godine kao i poreza tužene za navedeni period, sud je zaključio da se tužba smatra povučenom.

12. Rješenjem Vrhovnog sud broj Rev-108/01 od 15. novembra 2002. godine revizija tužene je uvažena, ukinuta drugostepena presuda i prvostepena presuda u dosuđujućem dijelu i predmet u ukinutom dijelu vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Vrhovni sud je naložio prvostepenom sudu da utvrdi visinu novčanog iznosa u dinarima koji je tužena bila dužna platiti apelantici po Presudi broj P-292/87 od 29. septembra 1987. godine na dan pravosnažnosti te presude, zajedno s dosuđenom kamatom koja je do tog dana dospjela.

13. Osnovni sud je Presudom broj P-15/03 od 23. juna 2003. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Gž- 424/03 od 30. decembra 2003. godine, obavezao tuženu da apelantici na ime naknade štete isplati iznos od 829.995,76 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 23. juna 2003. godine kao dana presuđenja pa do isplate, kao i da apelantici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 9.210,00 KM.

14. Protiv Presude Okružnog suda broj Gž- 424/03 od 30. decembra 2003. godine apelant je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud Rješenjem broj Rev-217/04 od 17. septembra 2004. godine uvažio, ukinuo drugostepenu presudu i predmet vratio Okružnom sudu na ponovno suđenje. Vrhovni sud je ocijenio da je osporena presuda Okružnog suda zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, naglašavajući da Okružni sud nije postupio po uputama iz ranijeg Rješenja Vrhovnog suda broj Rev-108/01 od 15. novembra 2002. godine.

15. Presudom Okružnog suda broj Gž-405/04 od 29. jula 2005. godine, donesenom u ponovnom postupku prema uputama Vrhovnog suda, žalba tužene je djelimično uvažena i Presuda Osnovnog suda broj P-15/03 od 23. juna 2003. godine preinačena tako što je tužena obavezana da apelantici isplati na ime štete iznos od 48.063,03 KM sa zateznom kamatom od 20. decembra 2004. godine do isplate, te da joj naknadi parnične troškove u iznosu od 9.850,00 KM. U obrazloženju presude sud je naveo da je tužena došla u docnju u smislu člana 324. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), budući da apelantici nije isplatila ranije dosuđeni iznos nakon pravosnažnosti Presude Osnovnog suda P-292/87 i u roku određenom tom presudom. Imajući u vidu upute date u Rješenju Vrhovnog suda Rev-217/04 od 17. septembra 2004. godine, sud je proveo vještačenje vještaka finansijske struke s liste stalnih sudskih vještaka S.P. Kako je apelantica prigovorila nalazu vještaka i predložila novo vještačenje drugog vještaka finansijske struke, sud je odredio vještačenje vještaka K.K., također s liste stalnih sudskih vještaka. Vještak K.K. je, postupajući po uputama iz navedenog rješenja Vrhovnog suda, utvrdio da ukupna visina štete koju tužena treba da isplati apelantici iznosi 62.475,15 KM. Budući da su se u pogledu primjene propisa - metoda obračuna kamata za sporni period, saslušani vještaci razilazili u mišljenju, ali ne i u nalazima na kojima su zasnivali svoje mišljenje, sud je postupio prema članu 261. stav 3. ranije važećeg Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), a u vezi s članom 456. stav 2. važećeg ZPP-a, te otklonio protivrječnosti, nedostatke kao i nesaglasnosti na ročištu za glavnu raspravu održanom 29. juna 2005. godine. Sud je prihvatio mišljenje vještaka S.P. jer je ono dato, po mišljenju ovog suda, stručno, uvjerljivo i razložno u odnosu na dato mišljenje vještaka K.K. Sud je istakao da je odluku o kamatama donio u smislu čl. 277. stav 1. i 278. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima ZOO, pa ju je dosudio od dana izvršenog vještačenja vještaka S.P., odnosno od dana 20. decembra 2004. godine pa do isplate.

16. Vrhovni sud je Presudom broj Rev-773/05 od 14. decembra 2007. godine odbio apelanticinu reviziju izjavljenu protiv Presude Okružnog suda broj Gž-405/04 od 29. jula 2005. godine. Vrhovni sud je istakao da je drugostepeni sud proveo raspravu u toku koje je, pored ostalog, saslušao vještaka finansijske struke S.P. Prema nalazu i mišljenju vještaka S.P. potraživanje iz Presude broj P 292/87 od 23. septembra 1987. godine (157.490 dinara) i zakonske zatezne kamate na to potraživanje, dospjele do 4. marta 1988. godine, kada je presuda postala pravosnažna (18.122.806,18 dinara) iznosi 18.280.296,18 dinara. Konverzijom tog iznosa u jednu od čvrstih valuta, u ovom slučaju u DEM, vještak je dobio iznos od 22.869,67 DEM, odnosno KM. To je visina štete koju je apelantica pretrpjela zbog toga što joj ranije dosuđeni iznos nije isplaćen. Na taj iznos apelantici pripada pravo na zakonsku zateznu kamatu, i to od 4. marta 1988. godine do 18. maja 2001. godine po stopi koja se plaća na neoročene uloge u DEM u mjestu ispunjenja obaveze (3.223,26 KM prema nalazu i mišljenju vještaka), a od 19. maja 2001. godine po stopi propisanoj Zakonom o visini stope zatezne kamate ("Službeni glasnik RS" broj 19/01) koji je tog dana stupio na snagu, prema nalazu vještaka 21.970,10 KM, zaključno sa 20. decembrom 2004. godine, kao danom izrade analize i mišljenja, odnosno ukupno 48.063,03 KM (22.869,67+ 3.223,26 +21,970,10 KM).

17. Vrhovni sud je zaključio da je pristup vještaka S.P. pravilan te da je to van svake sumnje najpouzdaniji način utvrđivanja inflatorne štete u smislu odredbi člana 278. stav 2. u vezi s članom 190. ZOO, kada je ranije potraživanje utvrđeno pravosnažnom presudom u međuvremenu obezvrijeđeno (u ovom slučaju krivicom tužene, koja je dospjela u docnju), zbog nepovoljnih monetarnih kretanja i promjene sredstava plaćanja (uvođenja KM umjesto dinara). Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno utvrdio visinu štete apelantici u iznosu od 48.063,03 KM. Međutim, Vrhovni sud je naglasio da apelantici pripada zakonska zatezna kamata od 20. decembra 2004. godine, kao dana izrade nalaza i mišljenja vještaka pa do isplate, samo na iznos glavnice (22.869,67 KM), a ne na iznose kamate (25.193,36 KM), s obzirom na odredbu člana 279. ZOO, jer tek od isplate glavnice povjerilac stiče pravo na neisplaćenu zakonsku zateznu kamatu, dospjelu do trenutka isplate, što prema stanju u spisu ovdje nije slučaj. Međutim, imajući u vidu da tužena nije izjavila reviziju, s obzirom na odredbe člana 399. u vezi s članom 374. tad važećeg ZPP-a, nije ni mogao preinačiti drugostepenu presudu na apelanticinu štetu.

IV. Apelacija


a) Navodi iz apelacije


18. Apelantica smatra da su joj presudom Vrhovnog i Okružnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje prava na pravično suđenje apelantica vidi u pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava u dijelu koji se tiče visine štete i načina obračuna zakonske zatezne kamate.

19. Naime, apelantica navodi da su odluke Vrhovnog i Okružnog suda u pogledu visine dosuđene štete zasnovane na nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke S.P., za koji su ocijenili da je nalaz realan i tačan, a nisu prihvatili pristup vještaka D.G. koji je iskazao visinu štete primjenjujući naučne metode općeprihvaćene u sudskoj praksi prilikom konverzije dinara u čvrstu valutu, te da je takvo iskrivljivanje činjeničnog stanja rezultiralo nepravilnom primjenom materijalnog prava. Apelantica, također, smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje u pogledu načina obračuna zakonske zatezne kamate jer je, osim relevantnih odredbi ZOO, trebalo primijeniti i Zakon o visini stope zatezne kamate koji je stupio na snagu 7. oktobra 1989. godine. Apelantica je zatražila da joj se zbog nerazumno dugog vođenja postupka na ime pretrpljenih duševnih bolova dosudi iznos od 30.000,00 KM.

b) Odgovor na apelaciju


20. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da je vještak S.P. u toku drugostepenog postupka, za razliku od drugih vještaka, pravilnim metodološkim pristupom utvrdio visinu inflatorne štete. Vrhovni sud je dalje naveo da je vještak S.P. utvrdio da je zbir potraživanja iz Presude broj P-292/87 od 23. septembra 1978. godine 157.490 dinara i zakonske zatezne kamate na to potraživanje dospjele do 4. marta 1988. godine kada je ta presuda postala pravosnažna od 18.122.806,18 dinara, što ukupno iznosi 18.280.296,18 dinara. Taj iznos je konvertovao u njemačke marke (DEM) i dobio vrijednost od 22.869,67 DEM, kao visinu štete koju je apelantica pretrpjela zbog toga što joj dosuđeni iznos nije isplaćen. Na taj iznos apelantici pripada pravo na zakonsku zateznu kamatu i to od 4. marta 1988. godine do 18. maja 2001. godine, po stopi koja se plaća na neoročene štedne uloge u DEM u mjestu ispunjenja obaveze prema obračunu vještaka 3.223,26 KM, a od 19. maja 2001. godine po stopi propisanoj Zakonom o visini stope zatezne kamate ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 19/01) koji je tog dana stupio na snagu prema obračunu vještaka 21.970,10 KM, odnosno ukupno 48.063,03 KM, s tim da je paritet DEM i KM 1:1. Vrhovni sud je dalje naveo da je ovakav metodološki pristup u skladu i s odredbama člana 4.a Zakona o dopuni Zakona o visini stope zatezne kamate ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 52/06). Vrhovni sud, imajući u vidu navedeno, smatra da nisu povrijeđena apelanticina prava na koja se poziva u apelaciji, i predložio je da se apelacija odbije.

21. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da osporenom presudom nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa stoga predlože da se apelacija odbije kao neosnovana.

22. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da u predmetnom postupku po apelanticinoj tužbi protiv tužene nije došlo do povreda domaćih zakona niti člana 6. Evropske konvencije.

23. Tužena je u odgovoru na apelaciju istakla da Pravobranilaštvo Republike Srpske svojim ponašanjem nije uticalo na trajanje suđenja jer je u postupku preduzimalo sve zakonom dozvoljene radnje. Također je navela da su neosnovani navodi da je apelacija rezultat političkih pritisaka zbog toga što je "dosta natpisa bilo u raznoj štampi o visini dosuđene štete". Sloboda medija se ne može tumačiti kao pritisak na sud, niti ta činjenica daje osnov za zaključak da je presuda rezultat političkih pritisaka. Tužena je dalje istakla da, u vrijeme donošenja rješenja Vrhovnog suda iz 2002. godine, nije bilo natpisa u štampi o ovom predmetu, te da Vrhovni sud nije mijenjao svoj stav odlukama iz 2004. i 2007. godine. Smatra da je neosnovan apelanticin zahtjev da joj se za duševne bolove dosudi naknada u iznosu od 30.000,00 KM.

V. Relevantni propisi


24. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

Član 186.

Obaveza naknade štete smatra se dospjelom od trenutka nastanka štete.

Član 189.

Oštećenik ima pravo na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.

Visina naknade štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje šta drugo.

Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije ostvarenje je spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

Član 190

Sud će, uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile poslije prouzrokovanja štete dosuditi naknadu u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kome bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja.

Član 277.

Dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje pored glavnice i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom.

Član 278.

Povjerilac ima pravo na zateznu kamatu bez obzira na to da li je pretrpio kakvu štetu zbog dužnikove docnje.

Ako je šteta koju je povjerilac pretrpio zbog dužnikovog zadocnjenja veća od iznosa koji bi dobio na ime zatezne kamate, on ima pravo zahtijevati razliku do punog iznosa štete.

Kada dužnik dolazi u docnju

Član 324.

(1) Dužnik dolazi u docnju kada ne ispuni obavezu u roku određenom za ispunjenje.

(2) Ako rok za ispunjenje nije određen, dužnik dolazi u docnju kada ga povjerilac pozove da ispuni obavezu, usmeno ili pismeno, vansudskom opomenom ili započinjanjem nekog postupka čija je svrha da se postigne ispunjene obaveze.

25. U Zakonu o visini stope zatezne kamate ("Službeni list SFRJ" broj 57/89, preuzet na osnovu člana 12. Ustavnog zakona za provođenje Ustava Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 21/92 ) relevantne odredbe glase:

Član 1

Dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze plaća zateznu kamatu na iznos duga do trenutka isplate u visini eskontne stope koju mjesečno utvrđuje Narodna banka Jugoslavije uvećane za 20%.

Obračun zatezne kamate obavlja se mjesečno primjenom konformne metode.

26. U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03 i 74/05 i 63/07) relevantne odredbe glasi:

Član 10.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 69.

Tužba sa prilozima se dostavlja tuženom na odgovor u roku od 30 dana od dana prijema ispravne i potpune tužbe u sudu.

Član 456. st. 1.

Ako je prije stupanja na snagu ovog zakona donijeta prvostepena odluka kojom se postupak pred prvostepenim sudom završava, daljnji postupak provest će se po dosadašnjim propisima.

VI. Dopustivost


27. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-773/05 od 14. decembra 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelantica je primila 25. januara 2008. godine. Apelacija je podnesena 24. marta 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


31. Apelantica osporava presudu Vrhovnog i Okružnog suda, navodeći da je tim presudama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje


32. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć

33. Predmetni postupak, koji je okončan osporenim presudama, odnosi se na postupak naknade materijalne štete, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je taj postupak bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.

34. Prvo pitanje koje će Ustavni sud ispitati je da li su Vrhovni i Okružni sud na proizvoljan način odlučili o načinu obračuna zakonske zatezne kamate na iznos štete koji je dosuđen apelantici.

35. U vezi sa ovim apelanticinim navodima, Ustavni sud podsjeća na to da je o sličnom pitanju već raspravljao u svojoj odluci (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1757/06 od 8. jula 2008. godine, stav 43, "Službeni glasnik BiH" broj 99/08) povodom apelacije koju je apelant, između ostalog, podnio i zbog načina obračuna zakonske zatezne kamate.

36. Ustavni sud je u citiranoj odluci AP 1757/06 zaključio da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na navode apelacije koji su se odnosili na način obračuna zakonske zatezne kamate kod nastanka materijalne štete. Naime, Ustavni sud je u navedenoj odluci, između ostalog, zaključio da Okružni sud nije dao jasne i precizne razloge zbog čega je apelantu do 18. maja 2001. godine dosudio kamatu po stopi koja se plaća na neoročene štedne uloge. Ustavni sud je u citiranoj odluci također naveo da je jedan od važnih elemenata pravičnog suđenja i zahtjev da sudska odluka mora da navede razloge na kojima je zasnovana. Kolika je ta dužnost zavisi od "prirode odluke" i samo može biti procijenjena u odnosu na okolnosti svakog pojedinačnog slučaja (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A broj 303-A, str. 12).

37. Uzimajući u obzir okolnost konkretnog slučaja, Ustavni sud također smatra da Vrhovni i Okružni sud u svojim odlukama nisu dali jasne i precizne razloge zbog čega su apelantici u periodu do 18. maja 2001. godine dosudili kamatu koja će se obračunati po stopi koja se plaća na neoročene štedne uloge, a zbog čega nisu primijenili, na što apelantica ukazuje u apelaciji, Zakon o visini stope zatezne kamate iz bivše SFRJ koji je važio do 18. maja 2001. godine, tj. do donošenja posebnog zakona u Republici Srpskoj o Visini stope zatezne kamate. Ustavni sud smatra da je neophodno dati obrazloženje u ovom dijelu, jer citirani zakon iz bivše SFRJ predviđa znatno veću kamatnu stopu od kamatne stope koju određuju komercijalne banke na štetne uloge "po viđenju", odnosno neoročene uloge. Stoga, imajući u vidu da je osporenim presudama određeno da se apelantici na dosuđeni iznos štete zatezna kamata obračuna prema stopi koja se daje na neoročene štedne uloge, a ne prema odredbama Zakona o visini stope zatezne kamate koji je važio do 18. maja 2001. godine, obrazloženje u tom pravcu mora postojati, jer se samo tako može opravdati zašto se apelantici, eventualno, određuje obračun zatezne kamate u manjem procentu.

38. S tim u vezi, Ustavni sud zaključuje da je postupanjem Vrhovnog suda pri ocjeni zakonitosti presude Okružnog suda, u dijelu o načinu obračuna zakonske zatezne kamate, povrijeđen član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.

39. Ustavni sud će dalje ispitati da li je u predmetnom postupku povrijeđeno apelanticino pravo na donošenje meritorne odluke u razumnom roku, u skladu sa standardima pravičnog suđenja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Relevantni principi


40. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

Period koji se uzima u obzir


41. Ustavni sud zapaža da je apelantica pokrenula postupak 11. septembra 1981. godine. Međutim, period koji, ratione temporis, ulazi u nadležnost Ustavnog suda ne počinje tada, već 14. decembra 1995. godine, kao datum kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Postupak pred Osnovnim sudom, koji je ratione temporis u nadležnosti Ustavnog suda trajao je od 14. decembra 1995. godine pa do donošenja Presude Vrhovnog suda od 14. decembra 2007. godine, tj. trajao je 12 godina. Po mišljenju Ustavnog suda apelanticin predmet se može smatrati složenim uzimajući u obzir činjenična i pravna pitanja koja je trebalo riješiti.

Analiza dužine trajanja postupka


42. Status predmeta na dan zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda bio je da je apelantica 4. aprila 1997. godine podnijela Osnovnom sudu prijedlog za nastavak predmetnog postupka koji vodi od 11. septembra 1981. godine. Ustavni sud dalje primjećuje da je u predmetnom sudskom postupku doneseno šest odluka na različitim nivoima. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je predmet više puta vraćan s viših sudskih instanci na ponovni postupak zbog nepotpunih činjeničnih utvrđenja.

43. U ovom kontekstu Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda, stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog roka, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta sudu na ponovni postupak, često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. Imajući u vidu okolnosti predmeta, Ustavni sud smatra da je predmet više puta vraćan na ponovni postupak radi pravilnog činjeničnog utvrđenja, što u velikoj mjeri predstavlja propust prvostepenog i drugostepenog suda koji, čak u više navrata, nisu pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje što je znatno doprinijelo neopravdano dugom trajanjem postupka. Napominje se da je za utvrđivanje činjeničnog stanja bilo ključno utvrditi visinu naknade štete u odnosu na apelanticu, u kom pravcu je bilo potrebno otkloniti nejasnoće koje su se javljale u različitim mišljenjima vještaka, te je zatim taj iznos trebalo izraziti u pravilnoj valuti, a zatim se trebalo odlučiti o primjeni propisa na temelju kojih će se zatezna kamata obračunati na dosuđeni iznos naknade štete i od kog datuma će se obračunati. Ustavni sud je mišljenja da za tako nešto, zaista, nije bilo potrebno višestruko ukidanje odluka te vraćanje predmeta na ponovno suđenje radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja.

44. Ustavni sud, također, smatra da je i Vrhovni sud doprinio dugom trajanju predmetnog postupka, budući da je revizioni postupak pred Vrhovnim sudom u dva navrata trajao preko pet godina. Ustavni sud ne gubi iz vida da se u konkretnom slučaju radilo o složenom činjeničnom pitanju, ali složenost predmeta ne može opravdati ukupnu dužinu postupka u periodu od 12 godina i to o pravnom pitanju koje je od velikog značaja za apelanticu, budući da se radilo o naknadi štete zbog neblagovremenog izvršavanja pravosnažne presude. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ne vidi niti jedan argument da bi se moglo opravdati postupanje redovnih sudova u ovako dugom periodu. Ustavni sud smatra da, u određenoj mjeri, postoji i apelanticin doprinos predmetnoj dužini postupka, u odnosu na period od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda (14. decembar 1995. godine) do (4. april 1997. godine) kada je podnijela prijedlog za nastavak postupka. Međutim, Ustavni sud smatra da ovaj doprinos nije takve prirode da je bio odlučujući razlog zašto je predmetni postupak ovako dugo trajao.

45. Uzimajući u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju sveukupno trajanje postupka u periodu od 12 godina ne može smatrati "razumnim rokom" za donošenje konačne odluke o apelanticinom zahtjevu za naknadu štete.

46. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

47. Apelantica traži da joj se na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na suđenje u razumnom roku dosudi iznos od 30.000,00 KM. U smislu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Ustavni sud, izuzetno, na apelantov zahtjev, može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje kao satisfakciju u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i temeljnih sloboda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 938/04 od 17. novembra 2005. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 20/06).

48. U konkretnom slučaju, budući da se radi o sporu koji nije zahtijevao posebnu hitnost, Ustavni sud smatra da bi apelantici za svaku godinu neopravdano dugog trajanja postupka trebalo isplatiti iznos od 150,00 KM, dakle ukupan iznos od 1.800,00 KM. Ovaj iznos apelantici je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke s obzirom na sjedište redovnih sudova koji su u najvećoj mjeri doprinijeli dužini predmetnog postupka.

49. Na kraju će Ustavni sud ispitati apelanticine navode u odnosu na visinu dosuđenog iznosa naknade štete, a koji ona osporava s aspekta netačno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

50. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, "Službeni glasnik BiH" broj 58/05).

51. Razmatrajući apelanticine navode u odnosu na dosuđeni iznos naknade štete, Ustavni sud zapaža da je, nakon što je Vrhovni sud ukinuo Presudu Okružnog suda broj Gž 405/04 od 29. jula 2005. godine, Okružni sud, radi potpunog i pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja u pogledu iznesenog apelanticinog prigovora na visinu dosuđenog iznosa naknade štete, održao raspravu na kojoj je proveo dokaz vještačenjem vještaka finansijske struke s liste stalnih sudskih vještaka S.P., a na apelanticin prijedlog proveo je i novo vještačenje s drugim vještakom finansijske struke, također s liste stalnih sudskih vještaka, K.K. Budući da su se u pogledu primjene propisa - metoda obračuna kamata za sporni period, saslušani vještaci razilazili u mišljenju ali ne i u nalazima (konačni iznos štete) na kojima su zasnivali svoje mišljenje, Okružni sud je na ročištu za glavnu raspravu otklonio protivrječnosti, nedostatke i nesaglasnosti i odluku o visini štete zasnovao na nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke S.P., za koji je ocijenio da je stručan, uvjerljiv i razložan, u odnosu na nalaz i mišljenje vještaka K.K. Ocjenjujući zakonitost drugostepene odluke u dijelu o utvrđivanju visine štete, Vrhovni sud je u revizionom postupku ocijenio da je Okružni sud pravilno postupio kada je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka S.P., konstatirajući da je to najpouzdaniji način utvrđivanja inflatorne štete u smislu odredbi člana 278. stav 2. u vezi s članom 190. ZOO, budući da je apelanticino potraživanje utvrđeno pravosnažnom presudom u međuvremenu obezvrijeđeno krivicom tužene koja je dospjela u docnju.

52. Ustavni sud smatra da su Vrhovni i Okružni sud u dijelu odluke o utvrđivanju visine štete dali jasne i precizne razloge koji su ih opredijelili da donesu takve odluke, što, prema mišljenju Ustavnog suda, ne ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući drugostepenu presudu i propise na kojima svoju presudu zasnivaju drugostepeni i Vrhovni sud, te dovodeći ih u vezu s kriterijima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i nizom elemenata koji su inherentni ovom pravu. Ustavni sud smatra da su Vrhovni i Okružni sud jasno obrazložili svoje odluke i relevantne odredbe ZOO, na osnovu kojih su utvrdili osnov i visinu štete koju je tužena dužna da isplati apelantici. S tim u vezi, Ustavni sud zaključuje da postupanjem Vrhovnog suda pri ocjeni zakonitosti presude Okružnog suda, u dijelu o utvrđivanju iznosa visine štete, nisu povrijeđeni član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu


53. Apelantica u apelaciji navodi da je osporenim odlukama povrijeđeno i njeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

54. S obzirom na to da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu vezuju za navode o kršenju prava na pravično suđenje u segmentu koji je Ustavni sud već obrazložio u prethodnoj tački ove odluke u vezi s članom 6. stav 1. Evropske konvencije, u dijelu koji se odnosi na visinu iznosa materijalne štete, Ustavni sud neće posebno ispitivati navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak


55. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju proizvoljnim stavom Vrhovnog i Okružnog suda u pogledu načina obračuna zakonske zatezne kamate kod materijalne štete, nenavođenja jasnih i preciznih razloga na kojima su zasnovali osporenu odluku, u pogledu načina obračuna zakonske zatezne kamate povrijeđeno apelanticino ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

56. Ustavni sud zaključuje da je prekršeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kada se sveukupno trajanje postupka od 12 godina, radi odlučivanja o zahtjevu za naknadu štete, u cijelosti može staviti na teret redovnim sudovima koji nisu dali razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka u konkretnom slučaju.

57. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije u dijelu koji se odnosi na visinu dosuđenog iznosa na ime naknade štete.

58. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

59. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3, člana 64. stav 1. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.


Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!