Službeni glasnik BiH, broj 83/15

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2942/12, rješavajući apelaciju Emine Avdagić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. septembra 2015. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Odbija se kao neosnovana apelacija Emine Avdagić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 050709 11 Rev od 17. maja 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 050709 04 P od 8. oktobra 2010. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE


I. Uvod


1. Emina Avdagić (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Meliha Filipović, advokat iz Banje Luke, podnijela je 3. augusta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 050709 11 Rev od 17. maja 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 050709 04 P od 8. oktobra 2010. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Osnovnog suda, zatim, Grada Banja Luka, Zavoda za izgradnju a.d. Banja Luka, Dobrinke Maksimović i Vesne Maksimović (u daljnjem tekstu: tuženi ili prvo, drugo, treće i četvrtotuženа) i od umješača u postupku na strani apelantice Pravobranilaštva RS (u daljnjem tekstu: umješač) zatraženo je 5. februara 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni i Osnovni sud, zatim, prvotuženi i trećetužena i četvrtotužena su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 11. do 17. februara 2015. godine, a umješač nije odgovorio na apelaciju.

III. Činjenično stanje


4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 050709 04 P od 8. oktobra 2010. godine odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je apsolutno ništav ugovor o otkupu stana zaključen između prvotuženog i drugotuženog kao prodavaca, s jedne strane, i trećetužene i četvrtotužene kao kupaca, s druge strane, a čiji je predmet stan-garsonijera koja se nalazi u Banjoj Luci, preciznije označen u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporni stan), te da se tuženi obavežu da priznaju i trpe da se na osnovu presude izvrši brisanje prava vlasništva trećetužene i četvrtotužene na spornom stanu, kao i da se trećetužena i četvrtotužena obavežu da apelantici predaju u posjed sporni stan slobodan od lica i stvari. Istom presudom obavezana je apelantica da trećetuženoj i četvrtotuženoj naknadi troškove parničnog postupka u preciziranom iznosu, a preostali dio zahtjeva za naknadu troškova preko dosuđenog iznosa je odbijen.

6. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u provedenom dokaznom postupku utvrdio da je apelanticin djed neutvrđenog datuma zaključio ugovor o korištenju spornog stana sa SIZ-om stanovanja. Dalje je navedeno da je apelantica rođena 1968. godine u Banjoj Luci, te da je živjela u spornom stanu zajedno sa djedom i njegovom suprugom (koja je maćeha njene majke) od 1989. godine pa do apelanticinog odlaska iz Banje Luke u oktobru 1992. godine. Osnovni sud je, dalje, utvrdio da je apelanticin djed umro 8. marta 1995. godine u Banjoj Luci. Dalje je navedeno da je trećetužena zaključila ugovor o korištenju spornog stana sa DP Zavod za izgradnju Banja Luka 4. februara 1997. godine. Osnovni sud je, dalje, utvrdio da je supruga apelanticinog djeda podnijela zahtjev za povrat spornog stana 13. januara 1999. godine, zatim, da je ona umrla 3. januara 2001. godine, te da je postupak povodom njenog zahtjeva za povrat spornog stana obustavljen zaključkom Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica - Odsjek Banja Luka od 18. septembra 2003. godine. Spomenuti ugovor o korištenju spornog stana od 4. februara 1997. godine je nadovjerila Komisija za nadovjeru 30. januara 2004. godine. Osnovni sud je, također, utvrdio da je apelantica podnijela zahtjev za priznavanje statusa stranke u postupku povodom zahtjeva supruge apelanticinog djeda za povrat stana 16. marta 2004. godine na osnovu statusa člana porodičnog domaćinstva djeda i njegove supruge sa zahtjevom da joj se preda sporni stan na korištenje. Prvotuženi i trećetužena i četvrtotužena su zaključili ugovor o otkupu spornog stana 14. aprila 2004. godine. Dalje je utvrđeno da je zaključkom gradonačelnika Grada Banja Luka od 5. novembra 2004. godine odbijen apelanticin zahtjev za utvrđivanje prava na trajno i nesmetano korištenje spornog stana. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, Osnovni sud je smatrao da je trećetužena, u skladu sa odredbom člana 68. stav 2. Zakona o privatizaciji državnih stanova, stekla uvjete za otkup spornog stana, jer je njeno stanarsko pravo stečeno u skladu sa Zakonom o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) i Zakonom o stambenim odnosima. Istovremeno, Osnovni sud je utvrdio da, u smislu odredbe člana 5. stav 2. Zakona o privatizaciji državnih stanova, odnosno odredbe člana 6. Zakona o stambenim odnosima, apelantica kao unuka nosioca stanarskog prava čiji su roditelji živi nema status člana porodičnog domaćinstva. Na osnovu navedenih utvrđenja Osnovni sud je odbio apelanticin tužbeni zahtjev kao neosnovan.

7. Okružni sud u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je Presudom broj 71 0 P 050709 10 Gž od 28. aprila 2011. godine apelanticinu žalbu protiv navedene prvostepene presude djelimično usvojio, i to u odnosu na prvotuženog, trećetuženu i četvrtotuženu i preinačio prvostepenu presudu na taj način što je usvojio apelanticin tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude Okružni sud je, između ostalog, naveo da apelantica kao unuka, bez obzira što su joj roditelji živi, može imati status člana porodičnog domaćinstva svoga djeda i bake. Prema ocjeni Okružnog suda, apelantica je nakon smrti djedove supruge kao nosioca stanarskog prava stupila na njeno mjesto, te se ima smatrati da je podnijela zahtjev za povrat stana kada i njen pravni prednik. Zbog toga, prema ocjeni Okružnog suda, predmetni ugovor o otkupu spornog stana je ništav s obzirom na to da je u vrijeme njegovog zaključenja postojao zahtjev za povrat stana. Stoga je Okružni sud usvojio apelanticin tužbeni zahtjev kao osnovan u odnosu na prvotuženog, trećetuženu i četvrtotuženu, a u odnosu na drugotuženog apelanticina žalba je odbijena zbog nedostatka pravnog interesa.

8. Protiv navedene presude Okružnog suda trećetužena i četvrtotužena su izjavile reviziju Vrhovnom sudu. Odlučujući o reviziji, Vrhovni sud je Presudom broj 71 0 P 050709 11 Rev od 17. maja 2012. godine reviziju uvažio i presudu Okružnog suda preinačio na taj način što je apelanticina žalba odbijena kao neosnovana i presuda Osnovnog suda potvrđena. Istom presudom apelantica je obavezana da trećetuženoj i četvrtotuženoj naknadi troškove izrade revizije u preciziranom iznosu.

9. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je osnovno pitanje koje se postavlja u konkretnoj pravnoj stvari da li je u vrijeme zaključenja, shodno članu 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), predmetni ugovor o otkupu stana bio u suprotnosti sa prinudnim propisima (ako jeste, onda kojima), te da li je apelantica u trenutku zaključenja navedenog ugovora bila ovlaštena da traži utvrđenje njegove ništavosti. Vrhovni sud je, dalje, naveo da se apelanticina tužba zasniva na tvrdnji da je predmetni ugovor o otkupu stana ništav, jer je apelantica bila član porodičnog domaćinstva svog djeda i djedove supruge, zatim, da je djedova supruga u zakonskom roku podnijela zahtjev za povrat spornog stana a da je apelantica nakon njene smrti zahtijevala nastavak postupka za povrat spornog stana. Vrhovni sud je utvrdio da je raniji nosilac stanarskog prava supruga apelanticinog djeda podnijela zahtjev za povrat spornog stana 13. januara 1999. godine Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica - Odsjek Banja Luka. Međutim, kako je ona umrla 3. januara 2001. godine, navedeni državni organ je, na osnovu člana 208. u vezi sa članom 42. stav 2. Zakona o opštem upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP), 18. septembra 2003. godine donio zaključak da se obustavlja postupak, te da navedeni zaključak sadrži klauzulu pravosnažnosti. Prema stanju predmetnog spisa, kako je dalje istakao Vrhovni sud, nema dokaza da je protiv navedenog zaključka izjavljivana žalba a koja bi bila dopuštena u smislu citirane odredbe člana 42. stav 2. ZUP-a. Dalje, kako je istakao Vrhovni sud, odredbom člana 127. ZUP-a je propisano da, ako se u postupku pojavi lice koje do tada nije učestvovalo u postupku kao stranka, pa zahtijeva da učestvuje u postupku kao stranka, službeno lice će ispitati njegovo pravo da bude stranka i o tome će donijeti zaključak. Protiv zaključka kojim se ne priznaje navedeno pravo dopuštena je posebna žalba. Dakle, kako je dalje naveo Vrhovni sud, apelantica nije bila stranka u navedenom upravnom postupku, niti je taj status kasnije stekla. Apelantica je podnijela zahtjev nadležnom organu 16. marta 2004. godine da joj se prizna status stranke, ali u spisu predmeta nema podataka da li joj je taj status priznao nadležni organ. Vrhovni sud je, dalje, istakao da se status stranke u upravnom postupku može steći samo na osnovu zaključka nadležnog organa, a ne samim podnošenjem zahtjeva, tako da je neosnovan stav drugostepenog suda da je apelantica kao pravni sljednik supruge apelanticinog djeda postala stranka u postupku. Imajući u vidu navedeno činjenično stanje, Vrhovni sud je zaključio da je stanarsko pravo na spornom stanu koje su imali apelanticin djed i njegova supruga prestalo na osnovu odredbe člana 16. stav 2. Zakona o prestanku primjene, jer postupak na temelju podnesenog zahtjeva za povrat spornog stana je obustavljen. Pri tome, kako je smatrao Vrhovni sud, pri primjeni navedene zakonske odredbe nije značajno to da li je apelantica bila član porodičnog domaćinstva ranijih nosilaca stanarskog prava, jer niti je podnijela lično zahtjev za povrat spornog stana do 19. aprila 2000. godine (čl. 16. i 30. Zakona o prestanku primjene), niti joj je priznat status stranke u postupku povodom blagovremeno podnesenog zahtjeva u postupku koji je obustavljen. Zbog toga, kako je zaključio Vrhovni sud, apelantica nema aktivnu legitimaciju za vođenje predmetnog spora s obzirom na to da je njeno pravo koje je imala kao član porodičnog domaćinstva prestankom stanarskog prava po sili zakona u smislu citirane zakonske odredbe, također, prestalo.

10. Vrhovni sud je, dalje, utvrdio da stav prvostepenog suda da je predmetni ugovor o otkupu stana od 14. aprila 2004. godine koji su tuženi među sobom zaključili pravno valjan i ispravan, jer u vrijeme zaključenja tog ugovora nije postojala niti jedna prepreka propisana zakonom da se on zaključi u skladu sa odredbom člana 68. stav 2. Zakona o privatizaciji državnih stanova kojom je propisano da lice koje je stanarsko pravo steklo nakon 30. aprila 1991. godine (kao što je to trećetužena) može otkupiti stan koji koristi ukoliko je stanarsko pravo stečeno u skladu sa Zakonom o prestanku primjene i Zakonom o stambenim odnosima. Imajući u vidu navedeno činjenično stanje, Vrhovni sud je zaključio da predmetni ugovor o otkupu spornog stana nije u suprotnosti sa prinudnim propisima, te nema osnova da se proglašava ništavim u smislu odredbe člana 103. stav 1. ZOO. Budući da je zaključio da je neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev za utvrđivanje ništavosti ugovora o otkupu spornog stana, samim tim su neosnovani zahtjevi za predaju u posjed i zahtjev za brisanje uknjižbe vlasništva na spornom stanu s obzirom na to da ovi zahtjevi zavise od pravne valjanosti ugovora o otkupu stana.

IV. Apelacija


a) Navodi iz apelacije


11. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama Vrhovnog i Osnovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelantica obrazlaže pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i proizvoljnom i pogrešnom primjenom pozitivnog prava. Istakla je da ona nije znala da je postupak za povrat spornog stana pokrenula djedova supruga, te da je zaključak o obustavi tog postupka od 18. septembra 2003. godine ne obavezuje, a niti joj je uručen. Dalje je istakla da je, čim je saznala da se takav postupak vodio, podnijela Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica - Odsjek Banja Luka, i to 16. marta 2004. godine, zahtjev da joj se prizna status stranke u tom upravnom postupku. Apelantica navodi da do podnošenja apelacije o tom zahtjevu nije odlučeno. Smatra da je odluka navedenog Ministarstva rješenje prethodnog pitanja shodno članu 12. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i da je Vrhovni sud bio dužan da sačeka odluku navedenog organa. Istakla je da je pred Ministarstvom povodom apelanticinog zahtjeva od 16. marta 2004. godine održano ročište 23. decembra 2009. godine na kojem su provedeni određeni dokazi, te da je rasprava prekinuta s tim da će se o nastavku rasprave stranke obavijestiti naknadno. Poslije toga u konkretnom upravnom postupku nisu poduzete druge procesne radnje.

b) Odgovor na apelaciju


12. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da su u osporenoj odluci tog suda dati odgovori na sva pitanja koja su postavljena u reviziji. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

13. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju ocijenio sve apelanticine navode neosnovanim o čemu se navedeni sud iscrpno izjasnio u obrazloženju presude, predloživši da se apelacijа odbije kao neosnovana.

14. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da u svemu ostaje pri svojoj odluci, te da su navodi apelacije neosnovani. Stoga je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.

15. Prvotuženi je u odgovoru na apelaciju naveo da su neosnovani navodi apelacije, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

16. Trećetužena i četvrtotužena su u odgovoru na apelaciju navele da je presuda Vrhovnog suda pravilno donesena, te da su stoga navodi apelacije neosnovani.

V. Relevantni propisi


17. Zakon o opštem upravnom postupku ("Službeni glasnik RS" br. 13/02 i 50/10) u relevantnom dijelu glasi:

Član 42. stav 2.


Ako u toku postupka nastupi smrt stranke, odnosno prestanak pravnog lica postupak se može obustaviti ili nastaviti, zavisno od prirode upravne stvari koja je predmet postupka. Ako prema prirodi stvari postupak ne može da se nastavi, organ će obustaviti postupak zaključkom protiv kog je dopuštena posebna žalba.

Član 127.


Ako se u postupku pojavi lice koje do tada nije učestvovalo u postupku kao stranka, pa zahteva da učestvuje u postupku kao stranka, službeno lice će ispitati njegovo pravo da bude stranka i o tome će doneti zaključak. Protiv zaključka kojim se ne priznaje to pravo dopuštena je posebna žalba.

Član 208.


Zaključkom se odlučuje o pitanjima koja se tiču postupka.

Zaključkom se odlučuje i o onim pitanjima koja se kao sporedna pojave u vezi sa sprovođenjem postupka, a koja se ne rešavaju rešenjem.

18. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik RS" broj 16/10) relevantne odredbe glase:

Član 19.


Zahtjev za vraćanje stana u posjed može se podnijeti u roku od šesnaest mjeseci računajući od dana 19. decembra 1998. godine.

Ukoliko nosilac stanarskog prava ne podnese zahtjev u roku navedenom u prethodnom stavu nadležnom upravnom organu, nadležnom sudu ili Komisiji, odnosno zahtjev za izvršenje odluke Komisije u roku navedenom u Zakonu o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 31/99, 2/00, 39/00 i 65/01), stanarsko pravo mu prestaje.

19. U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni glasnik RS" br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) relevantne odredbe glase:

Član 12. stav 1.


Kad odluka suda zavisi od prethodnog rješenja pitanja da li postoji neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugi nadležni organ (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim propisima nije drugačije određeno.

Član 255. stav 1. tačka 6.


Postupak koji je odlukom suda pravosnažno završen može se po prijedlogu stranke ponoviti:

6) ako stranka sazna za nove činjenice ili nađe ili stekne mogućnost da upotrijebi nove dokaze na osnovu kojih je za stranku mogla biti donijeta povoljnija odluka da su te činjenice ili dokazi bili upotrijebljeni u ranijem postupku.

VI. Dopustivost


20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 050709 11 Rev od 17. maja 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelantica je osporenu presudu primila 7. juna 2012. godine, a apelacija je podnesena 3. augusta 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


24. Apelantica pobija osporene presude tvrdeći da su joj tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje


25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

26. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

27. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građanskopravne prirode u kojem je apelantica tražila da se utvrdi ništavost ugovora o otkupu spornog stana, te apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

28. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

29. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava.

30. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, koji je konačno odlučio u revizionom postupku, dovoljno jasno i argumentirano obrazložio svoju odluku, dajući za svoj stav jasna obrazloženja koja se niti u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelanticini navodi o proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelantica, osim ponavljanja revizijskih navoda koje je Vrhovni sud ispitao u osporenoj presudi i dao razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nije ponudila bilo kakvu drugu argumentaciju. Ustavni sud zapaža da apelantica i u apelaciji ponavlja svoju tvrdnju o tome da je ona kao član porodičnog domaćinstva svoga djeda i njegove supruge podnijela zahtjev da joj se prizna status stranke u upravnom postupku koji je bio blagovremeno pokrenut zahtjevom za povrat spornog stana supruge apelanticinog djeda koja je u međuvremenu umrla a predmetni postupak obustavljen. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud utvrdio da u spisu konkretnog predmeta postoji apelanticin zahtjev od 16. marta 2004. godine, ali da nema podataka da li joj je status stranke u postupku priznao nadležni organ. Pri tome je Vrhovni sud smatrao da se status stranke u upravnom postupku može steći samo na osnovu zaključka nadležnog organa, a ne samim podnošenjem zahtjeva, pozivajući se pri tome na član 127. ZOUP-a. Ustavni sud, dalje, zapaža da je Vrhovni sud, utvrdivši da apelantica nije lično podnijela zahtjev za povrat spornog stana u propisanom zakonskom roku, a niti je stekla status stranke povodom blagovremeno podnesenog zahtjeva u postupku koji je obustavljen, smatrao da apelantica nema aktivnu legitimaciju za vođenje predmetnog spora s obzirom na to da je njeno pravo koje je imala kao član porodičnog domaćinstva, također, prestalo zbog prestanka stanarskog prava po sili zakona zbog obustave postupka koji je pokrenula supruga apelanticinog djeda. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u osporenoj odluci detaljno obrazložio na kojim je sve relevantnim propisima utemeljio osporenu odluku, te da je o tome dao detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

31. U odnosu na apelanticine navode da u konkretnom slučaju postoji prethodno pravno pitanje u smislu člana 12. stav 1. ZPP i da je Vrhovni sud bio dužan da prekine postupak i sačeka odluku nadležnog upravnog organa, Ustavni sud zapaža da je navedenom zakonskom odredbom propisano da sud "može", dakle, da nije obavezan u situaciji kad odluka suda zavisi od prethodnog rješenja pitanja da li postoji neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugi nadležni organ, sam riješiti to pitanje. Također, Ustavni sud zapaža da je odredbom člana 255. stav 1. tačka 6. ZPP propisano da se postupak koji je pravosnažno okončan može ponoviti ako stranka "stekne mogućnost da upotrijebi nove dokaze na osnovu kojih je za stranku mogla biti donijeta povoljnija odluka da su te činjenice ili dokazi bili upotrijebljeni u ranijem postupku". Imajući u vidu citiranu odredbu člana 12. ZPP prema kojoj sud može, ali nije dužan sam riješiti prethodno pravno pitanje, kao i citiranu odredbu člana 255. ZPP prema kojoj apelantica ima pravo da, u slučaju eventualnog pozitivnog ishoda upravnog postupka u kojem je zatražila da joj se prizna status stranke u postupku radi povrata predmetnog stana, traži ponavljanje predmetnog parničnog postupka, Ustavni sud smatra da osporenom odlukom Vrhovnog suda nije proizvoljno primijenjeno pravo na apelanticinu štetu.

32. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da, shodno tome, osporenim odlukama nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi


33. U vezi sa apelanticinim pozivanjem na kršenje prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da apelantica nije posebno obrazložila u čemu se sastoji povreda navedenih prava, ali iz navoda apelacije proizlazi da se ti navodi suštinski odnose na kršenje prava na pravično suđenje o čemu se Ustavni sud već izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke. Imajući u vidu da u konkretnom slučaju nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud i ovo pozivanje na kršenje navedenih prava, također, smatra neosnovanim.

VIII. Zaključak


34. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada apelantica svoje nezadovoljstvo ishodom osporenog postupka dovodi u kontekst kršenja prava na pravično suđenje, pri čemu Ustavni sud iz obrazloženja osporenih presuda ne zapaža proizvoljnost na koju je apelantica ukazala.

35. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica kršenje navedenih prava zasniva na istim razlozima na kojima je zasnovala navode o povredi prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom dijelu.

36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!