Službeni glasnik BiH, broj 33/17

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 754/14, rješavajući apelaciju Milovana Bjelice, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Margarita Caca-Nikolovska, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja Giovanni Grasso, sudija na sjednici održanoj 30. marta 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Milovana Bjelice.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u postupku koji je okončan Presudom Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 000828 12 Rev od 10. decembra 2013. godine.

Ukida se Presuda Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 000828 12 Rev od 10. decembra 2013. godine.

Predmet se vraća Sudu Bosne i Hercegovine, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Sudu Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Milovan Bjelica (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sokoca, kojeg zastupa Zoran Jovanović, advokat iz Pala, podnio je 14. februara 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 P 000828 12 Rev od 10. decembra 2013. godine i S1 3 P 000828 12 Gž od 28. maja 2012. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Pravobranilaštva Bosne i Hercegovine, kao zakonskog zastupnika Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 7. oktobra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Tužena je dostavila odgovor na apelaciju 14. oktobra 2016. godine. Sud BiH nije dostavio odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Apelant je tužbom protiv tužene pred Sudom BiH pokrenuo spor radi naknade štete. U tužbi je naveo da je protiv njega vođen krivični postupak pred Sudom BiH, da je u tom postupku lišen slobode 29. novembra 2005. godine, od kada je bio u pritvoru sve do 27. oktobra 2006. godine, kada mu je pritvor ukinut. Istovremeno sa ukidanjem pritvora, kako je dalje navedeno, presudom Suda BiH donesenom po okončanju prvostepenog postupka oslobođen je optužbe, a takva presuda je potvrđena i drugostepenom presudom istog suda od 29. marta 2007. godine. Apelant je, zbog jedanaestomjesečnog neosnovanog pritvaranja, zatražio naknadu nematerijalne štete zbog pretrpljenih duševnih bolova u iznosu od 165.000,00 KM, i to 145.000,00 KM za pretrpljene duševne bolove zbog povrede časti, ugleda, slobode i prava ličnosti i 20.000,00 KM za pretrpljeni strah sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana donošenja presude do isplate.

6. Sud BiH je prvostepenom Presudom broj S1 3P 000828 09 P od 8. decembra 2011. godine obavezao tuženu da apelantu na ime naknade nematerijalne štete, zbog neosnovanog pritvaranja u periodu od 29. novembra 2005. godine do 27. oktobra 2006. godine, isplati iznos od 140.000,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama koje počinju teći od 8. decembra 2011. godine do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka. Preostali dio tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa je odbijen.

7. U obrazloženju presude je navedeno da je u dokaznom postupku izvršen uvid u materijalne dokaze, između ostalog u potvrdu o lišavanju slobode, rješenja i presude Suda BiH, nalaz i mišljenja vještaka neuropsihijatra, zatim je proveden dokaz saslušanjem svjedoka i saslušanjem apelanta u svojstvu parnične stranke. Nakon ocjene svih izvedenih dokaza Sud BiH je, prije svega, naveo nesporne činjenice iz kojih proizlazi da je apelant, na osnovu naredbe Suda BiH, lišen slobode, da je u pritvoru proveo ukupno 11 mjeseci i da je konačnom presudom Apelacionog odjeljenja Suda BiH oslobođen optužbe da je počinio krivična djela zloupotreba položaja ili ovlaštenja i udruživanje radi vršenja krivičnih djela. U obrazloženju presude je, dalje, navedeno da su među strankama u postupku bili sporni pravni osnov i visina tužbenog zahtjeva. S tim u vezi, Sud BiH je istakao da je pravni osnov apelantovog tužbenog zahtjeva predviđen odredbom člana 436. stav 1. Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKP) kojom je propisano da pravo na naknadu štete zbog neosnovanog lišavanja slobode pripada svakom licu koje je pravosnažnom presudom oslobođeno optužbe da je počinilo krivično djelo ako je u periodu vođenja postupka bilo lišeno slobode. Budući da ZKP ne precizira vrste pripadajuće naknade štete, niti način određivanja visine naknade, šteta se presuđuje prema općim pravilima o naknadi štete koja su propisana odredbama Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Pošto je apelant postavio samo zahtjev za naknadu nematerijalne štete zbog povrede prava ličnosti (ugleda, časti, slobode), konkretno duševnih bolova zbog neosnovanog pritvora, Sud BiH je zaključio da za takav vid naknade i za utvrđivanje njenog obima treba da se uzme u obzir i da se ocijene sve okolnosti slučaja. S tim u vezi, Sud BiH je naveo da satisfakcija kao cilj kojem naknada nematerijalne štete služi obuhvata sve štetne posljedice koje su vezane za ličnost oštećenog, u konkretnom slučaju apelanta, koje su proistekle iz neosnovanog lišavanja slobode i dosuđuje se isključivo kao jedan vid štete, shodno odredbama člana 200. stav 1. ZOO. Pri donošenju odluke o visini štete sud je imao u vidu težinu i prirodu djelā koja su apelantu stavljena na teret, činjenicu da je apelant oslobođen optužbi za ta djela, te je ocijenjena činjenica vremenskog lišavanja slobode. Također su ocijenjeni nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatra u kojim su utvrđeni vremenski period trajanja straha srednjeg i niskog intenziteta i trpljenje duševnih bolova zbog narušavanja časti i ugleda kao direktne posljedice sudskog procesa i pritvaranja, iskazi saslušanih svjedoka i apelanta u svojstvu parnične stranke na istu okolnost. Ocjenjujući navedene okolnosti, pri čemu je napomenuto da nematerijalna šteta u sferi cjelokupnog društva mora potvrditi i očuvati sistem vrijednosti u kome element apelantovog ličnog integriteta ima svoje određeno mjesto, Sud BiH je, na osnovu odredaba čl. 200. stav 1. i 203. ZOO, utvrdio da je pravična naknada nematerijalne štete za duševne bolove koje je apelant pretrpio zbog boravka u pritvoru iznos od 120.000,00 KM i za pretrpljeni strah iznos od 20.000,00 KM, što ukupno na ime naknade nematerijalne štete iznosi 140.000,00 KM. Preostali dio apelantovog tužbenog zahtjeva kao previsoko postavljen i nespojiv s prirodom i svrhom novčane kazne je odbijen.

8. Drugostepeno vijeće Suda BiH je, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Suda BiH od 8. decembra 2011. godine, donijelo presudu kojom je žalba djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što je tužena obavezana da apelantu na ime naknade nematerijalne štete isplati iznos od 30.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 8. decembra 2011. godine do isplate uz naknadu troškova postupka u iznosu od 2.972,44 KM. U preostalom pobijanom dijelu žalba tužene je odbijena. U žalbi je ukazano na nepravilnu primjenu kriterija iz člana 200. ZOO, jer u postupku nije dokazano da su poljuljani apelantova čast i ugled i da nisu ispunjene pretpostavke za štetu na ime pretrpljenog straha. Nakon ispitivanja prvostepene presude u smislu odredbe iz člana 188. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH (u daljnjem tekstu: ZPP), drugostepeno vijeće je ocijenilo da je žalba djelimično osnovana. Naime, kako je navedeno u obrazloženju, u prvostepenom postupku su pravilno utvrđene bitne činjenice koje se odnose na tužbeni zahtjev opredijeljen na pripremnom ročištu za naknadu nematerijalne štete zbog nezakonitog pritvaranja. S tim u vezi su ponovljene nesporne činjenice iz prvostepene presude i naglašeno da odgovornost tužene za naknadu štete licima koja su neopravdano osuđena ili neosnovano lišena slobode proizlazi, osim iz odredaba ZKP i Ustava BiH, i iz odredbe člana 5. stav 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Radi se o specifičnoj vrsti objektivne odgovornosti države koja neposredno proizlazi iz uzroka štete, neopravdane osude ili neosnovanog lišavanja slobode. Dalje je navedeno da duševni bolovi zbog neosnovanog lišavanja slobode predstavljaju jedinstven vid štete koji obuhvata sve štetne posljedice u vezi sa ličnošću oštećenog koje su proistekle iz neosnovanog lišavanja slobode a to su apelantovi duševni bolovi zbog povrede njegove slobode kretanja, časti i ugleda. S tim u vezi, prvostepeni sud je, odlučujući o visini tužbenog zahtjeva, pravilno utvrdio bitne kriterije u pogledu pretrpljenih duševnih bolova prouzrokovanih neosnovanim lišavanjem slobode i apelantu dosudio 120.000,00 KM. Međutim, drugostepeno vijeće je, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, kao i praksu Suda BiH u sličnim slučajevima (naknada štete M.Š. optuženom u istom krivičnom predmetu za ista djela kao i apelant), ocijenilo da je opravdan prigovor tužene da je dosuđeni iznos na ime naknade nematerijalne štete od 120.000,00 KM previsok i da pogoduje težnjama koje nisu spojive s njenom prirodom i društvenom svrhom. S obzirom na to da je cilj novčane naknade nematerijalne štete samo ublažavanje štetnih posljedica, dosuđeni iznos ne smije imati elemente lukrativnosti, niti voditi komercijalizaciji ličnih prava. Zbog svoje specifične prirode, nematerijalna šteta se ne može reparirati ni prilikom štetnog događaja, a ni kasnije. Ona i dalje ostaje, a njeni učinci se smanjuju novčanom naknadom - satisfakcijom kao određenim subjektivnim zadovoljenjem. Prema ocjeni drugostepenog vijeća, iznos od 30.000,00 KM predstavlja odgovarajuću satisfakciju za sve štetne posljedice koje je pretrpio apelant zbog neosnovanog pritvora, pa je drugostepenom presudom preinačena prvostepena presuda samo u pogledu visine novčane naknade. Kad je riječ o tužbenom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete zbog pretrpljenog straha, drugostepeno vijeće je ukazalo na to da apelant u konkretnom slučaju nije dokazao zakonske pretpostavke za dosuđenje posebne naknade po ovom osnovu, jer iz nalaza vještaka neuropsihijatra proizlazi da apelant nije trpio strah jakog intenziteta, a pogotovu takvu vrstu straha koji je duže trajao. Osim toga, kako je dalje navedeno, kad se imaju u vidu manifestacije straha utvrđene navedenim dokazom (nesanica, nemogućnost koncentracije, neizvjesnost), Sud BiH je zaključio da je povreda i ovog dobra sadržana u povredi ugleda, časti i slobode ličnosti za koju je apelantu (preinačenom presudom) dosuđena pravična novčana naknada.

9. Presudom revizijskog vijeća Suda BiH broj S1 3 p 000828 12 Rev od 10. decembra 2013. godine apelantova revizija protiv drugostepene presude je odbijena kao neosnovana. Revizijsko vijeće je, nakon ispitivanja procesnopravnih uvjeta za dopuštenost revizije u smislu člana 204. ZPP, pri čemu je imalo u vidu granice razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba krivičnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje, ocijenilo da revizija nije osnovana. Naime, vijeće je napomenulo da se u konkretnom revizijskom postupku kao sporno postavilo pitanje visine naknade nematerijalne štete, odnosno da li su nižestepeni sudovi pravilno odmjerili naknadu nematerijalne štete apelantu za duševne bolove zbog povrede časti, ugleda i slobode proizašle zbog neosnovanog pritvora. Imajući u vidu apelantove navode, revizijsko vijeće je ocijenilo da je drugostepena presuda, kojom je dosuđeni iznos naknade nematerijalne štete iz prvostepene presude od 140.000,00 KM umanjen na iznos od 30.000,00 KM, donesena uz pravilnu primjenu materijalnog prava. Takvu svoju odluku, kako je dalje obrazloženo, drugostepeno vijeće je opravdalo jasnim, valjanim i potpunim razlozima. Naime, u predmetnom slučaju, u smislu odredbe člana 436. ZKP, apelant ima pravo na naknadu štete. Navedenim zakonom nije posebno reguliran način utvrđivanja štete i njene visine, pa se primjenjuju odredbe ZOO. Stoga je, prema mišljenju revizijskog vijeća, pravilan zaključak drugostepenog vijeća iz pobijane presude prema kojem duševni bolovi zbog neosnovanog lišavanja slobode, koje u konkretnom sporu apelant potražuje, predstavljaju jedinstven vid štete koji obuhvata sve posljedice nematerijalne štete u vezi sa apelantovom ličnošću proistekle iz neosnovanog lišavanja slobode, povrede njegove časti i ugleda, te se za ovaj vid štete dosuđuje jedan iznos naknade. Revizijsko vijeće je prihvatilo zaključak iz drugostepene presude prema kojem dosuđena naknada nematerijalne štete u iznosu od 30.000,00 KM predstavlja pravičnu satisfakciju za pretrpljene duševne bolove zbog povrede ugleda, časti i slobode, pa prigovor u pogledu visine dosuđene štete nema osnova. Kao osnovan ocijenjen je prigovor da se odluka drugostepenog vijeća ne može zasnivati na sudskoj praksi Suda BiH u sličnim predmetima zbog toga što je svaki pojedini slučaj neosnovanog lišavanja slobode poseban predmet, te se okolnosti koje su iz njega proizašle utvrđuju u svakom pojedinom slučaju, prema općim pravilima i načelima naknade nematerijalne štete. Stoga je revizijsko vijeće zaključilo da je pravilnom primjenom odredbe člana 200. ZOO drugostepeno vijeće utvrdilo iznos na ime naknade nematerijalne štete, jer je pravilno ocijenilo provedene dokaze u prvostepenom postupku, pa pozivanje na praksu Suda BiH ne utječe na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelant smatra da mu je revizijskom presudom Suda BiH povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S tim u vezi je naveo da je spomenuta presuda nezakonita i da ne daje nijedan razlog zbog kojeg bi iznos iz drugostepene presude predstavljao pravičnu naknadu nematerijalne štete. Smatra da je obrazloženje paušalno, jer ne daje jasne razloge zbog čega je naknada određena drugačije od one koju je odredio prvostepeni sud. S tim u vezi, apelant je predložio da se osporena presuda ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

b) Odgovor na apelaciju

11. Tužena smatra da je apelacija neosnovana, jer je u konkretnom postupku pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, a zatim pravilno primijenjeno materijalno pravo, pri čemu nije počinjena nijedna povreda odredaba ZPP, Ustava BiH i Evropske konvencije.

V. Relevantni propisi

12. U Zakonu o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službene novine BiH" br. 3/03, 32/03,36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09,16/09, 93/09, 72/13) relevantne odredbe glase:

Član 436. stav 1. tačka a)
Ostale osobe kojima pripada pravo na naknadu štete

(1) Pravo na naknadu štete pripada:

a) osobi koja je bila u pritvoru, a nije došlo do pokretanja krivičnog postupka ili je postupak obustavljen ili je pravomoćnom presudom oslobođena od optužbe ili je optužba odbijena,

[...]

13. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94 i "Službene novine FBiH" br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:

Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.

(2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

14. U Zakonu o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine ("Službene novine BiH" br. 36/04, 84/07, 58/13) relevantne odredbe glase:

Član 208.

Revizijsko vijeće ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava.

Član 215.

Revizijsko vijeće će presudom odbiti reviziju kao neosnovanu ako utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena kao ni razlog na koji pazi po službenoj dužnosti.

VI. Dopustivost

15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 P 000828 12 Rev od 10. decembra 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 18. decembra 2013. godine, a apelacija je podnesena 14. februara 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

19. Apelant smatra da mu je osporenim presudama Suda BiH povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Suština apelantovog zahtjeva se odnosi na zaštitu prava na čast i ugled zbog neosnovanog lišavanja slobode i iz tog proisteklog prava na naknadu nematerijalne štete.

Pravo na pravično suđenje

20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

21. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

22. Imajući u vidu suštinu apelantovog tužbenog zahtjeva, dakle zaštitu prava na čast i ugled zbog neosnovanog lišavanja slobode i iz toga proisteklog prava na naknadu štete, Ustavni sud konstatira da je predmet građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.

23. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i način na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise osim ukoliko odluke redovnih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sâm po sebi neustavan, ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Također, pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03, i Evropski sud za ljudska prava, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).

24. Imajući u vidu da je apelacionim navodima ukazano na povredu prava na pravično suđenje u vezi s pogrešnom primjenom materijalnog prava i nedostatkom obrazloženja u pogledu dosuđene visine naknade nematerijalne štete u postupku odlučivanja o žalbi i reviziji, Ustavnom sudu se kao ključno postavlja pitanje da li može ulaziti u ocjenu visine dosuđenog iznosa naknade za ovaj specifični vid štete.

25. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da je njegova nadležnost određena Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i ograničenjima (kočnicama) koje je Ustavni sud razvio kroz svoju praksu. Jedno od takvih ograničenja (kočnica) je principijelan stav Ustavnog suda da ne ispituje činjenice koje su utvrdili redovni sudovi. Međutim, taj stav nije apsolutan s obzirom na to da praksa Ustavnog suda u tom pravcu dozvoljava izuzetke u slučajevima kada su relevantne činjenice utvrđene "očigledno proizvoljno". Opravdanje za navedeni izuzetak Ustavni sud nalazi u činjenici da "proizvoljnost", odnosno "arbitrarnost ili samovolja" ne može biti u skladu sa principima iz Ustava Bosne i Hercegovine uprkos tome što utvrđivanje relevantnih činjenica spada u osnovnu nadležnost redovnih sudova. Dakle, navedeni izuzetak je potreban da bi se mogla popraviti odluka koja je potencijalno neustavna. Ovaj izuzetak se mora krajnje oprezno primjenjivati, ali ne smije postati apsolutno pravilo, jer bi to, u konačnici, predstavljalo redukciju ustavnih prava. Naime, postavlja se pitanje da li bi Ustavni sud trebalo da odbije da zasnuje nadležnost čak (i) da je u konkretnom slučaju na ime naknade štete dosuđen iznos od 1 KM uz obrazloženje da je utvrđivanje relevantnih činjenica u osnovnoj nadležnosti redovnih sudova?! Prema mišljenju Ustavnog suda, tako rigidan princip u pogledu preispitivanja činjenica sigurno bi imao kao posljedicu uskraćivanje zaštite koju pružaju prava zagarantirana Ustavom.

26. Osim toga, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Tolstoy Miloslavsky protiv Ujedinjenog Kraljevstva (vidi, Evropski sud, Tolstoy Miloslavsky protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 18139/91 od 13. jula 1995. godine) u kojoj se Evropski sud, osim suštine zahtjeva iz člana 10. Evropske konvencije, dakle, prava na slobodu izražavanja, bavio primjenjivošću člana 6. stav 1. Evropske konvenciju u kontekstu dosuđene naknade štete, ukazujući na to da je taj slučaj bio ograničen na prigovor u pogledu iznosa utvrđene odštete i sudski nalog, te da je s obzirom na ostale slučajeve klevete koje je do tada ispitivao sud bio drugačiji. Evropski sud je pritom podsjetio da se njegovo ponovno razmatranje odnosi na odluku o naknadi štete (kako ju je procijenila porota u uvjetima sudskog nadzora) i da se ne proteže na utvrđivanje klevete od porote iz čega proizlazi da je prostor ocjene još manji nego da se aplikacija odnosila i na klevetu. U konkretnom predmetu dosuđeni iznos naknade nematerijalne štete za klevetu je bio tri puta veći od najveće naknade štete za klevetu koja je donesena prije toga u Engleskoj, a nakon toga nije donesena presuda s kojom bi se ona mogla uporediti. Stoga se, kako smatra Evropski sud (tačka 49), iznos dosuđene štete mora dovesti u kontekst mjerodavnog (nacionalnog) materijalnog prava i kontekst zahtjeva za razmjernost (proporcionalnost).

27. Imajući u vidu navedenu praksu, Ustavni sud ocjenjuje da se, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, može upustiti u raspravljanje o dosuđenoj naknadi štete sa aspekta njene proporcionalnosti, i to u odnosu na elemente iz kojih se formira novčana naknada kao pravična zadovoljština za neosnovano lišavanje slobode, imajući pritom u vidu da se taj iznos naknade štete utvrđuje na temelju specifičnih okolnosti svakog konkretnog slučaja, dakle i ovog, na bazi elemenata iz kojih se formira novčana naknada ne ulazeći u njenu visinu, odnosno njen obim. Pri tome Ustavni sud afirmira stav Suda BiH povodom izjavljene revizije prema kojem iznos nematerijalne štete zbog povrede časti, ugleda i slobode, proizašle zbog neosnovanog pritvora, nije fiksni i ne može da se uspostavi čak ni putem sudske prakse u sličnim predmetima, već se utvrđuje na osnovu specifičnih okolnosti svakog konkretnog slučaja.

28. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da, prema praksi Evropskog suda, pravo pojedinca na ugled predstavlja element njegovog "privatnog života" zaštićenog članom 8. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Chauvy i drugi protiv Francuske, broj 64915/01, stav 70, ECHR 2004-VI, Pfeifer protiv Austrije, broj 12556/03, stav 38, ECHR 2007-XII, i Petrina protiv Rumunije, presuda od 14. oktobra 2008. godine, predstavka broj 78060/01, stav 28), što predstavlja vrijednost čiju zaštitu ne treba dovoditi u pitanje. Prilikom pojmovnog određenja časti i ugleda Ustavni sud ističe da se svaka ljudska individua odlikuje tim kategorijama koje su sastavni neodvojivi dio njezine ličnosti. Čast se najčešće definira kao skup nematerijalnih vrijednosti koje čovjek posjeduje kao ljudsko biće i kao pripadnik određene društvene zajednice, a stječe se rođenjem. S druge strane, o ugledu se najčešće govori kao o drugoj strani časti, tzv. vanjskoj časti, koja podrazumijeva uvažavanje koje čovjek ima u društvenoj zajednici. Na taj način određeni, čast i ugled predstavljaju neodvojive kategorije koje se mogu posmatrati s različitih aspekata, pa i sa aspekta njihove građanskopravne zaštite (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2814/13 od 20. aprila 2016. godine, stav 42, dostupna na www.ustavnisud.ba).

29. U konkretnom slučaju, kako proizlazi iz činjenica konkretnog predmeta, prvostepeni sud je u obrazloženju svoje presude naveo da satisfakcija kao cilj kojem naknada štete služi obuhvata sve štetne posljedice koje su u vezi sa ličnošću oštećenog a koje su proistekle iz neosnovanog lišavanja slobode pri čemu je imao u vidu težinu i prirodu krivičnih djela koja su apelantu stavljena na teret, činjenicu da je apelant konačnom presudom oslobođen optužbi za ta djela, zatim je ocijenjena činjenica vremenskog lišavanja slobode (11 mjeseci), nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatra na okolnost trpljenja duševnih bolova zbog narušavanja časti i ugleda kao direktne posljedice sudskog procesa i pritvaranja, te je na istu okolnost ocijenio izjave saslušanih svjedoka i apelanta u svojstvu parnične stranke. Prilikom odlučivanja o visini naknade nematerijalne štete zbog duševnih bolova uzrokovanih povredom časti i ugleda neosnovanim lišavanjem slobode prvostepeni sud je, dakle, imao u vidu bitne kriterije ocijenjene sa aspekta konkretnog slučaja, i to: dužinu trajanja lišavanja slobode, apelantovu raniju neosuđivanost, porodičnost i status koji je uživao u svojoj životnoj i radnoj sredini, te je, polazeći od cilja pravične naknade koja u sferi cjelokupnog društva mora očuvati sistem vrijednosti u kome element ličnog integriteta ima određeno mjesto, zaključio da je pravična naknada nematerijalne štete za duševne bolove koje je trpio apelant zbog boravka u pritvoru iznos od 120.000,00 KM.

30. Međutim, za razliku od navedenog stava, Sud BiH je u žalbenom postupku djelomičnim uvažavanjem žalbe i preinačenjem prvostepene presude u pogledu dosuđene visine naknade nematerijalne štete zbog povrede časti i ugleda naglasio da je "drugostepeno vijeće, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, kao i praksu Suda BiH u sličnim slučajevima (naknada štete Mirku Šaroviću optuženom u istom krivičnom predmetu za ista djela kao i apelant)" ocijenilo da je opravdan prigovor tužene da je dosuđeni iznos na ime naknade nematerijalne štete od 120.000,00 KM previsok i da pogoduje težnjama koje nisu spojive s njenom prirodom i društvenom svrhom. Prema ocjeni drugostepenog vijeća Suda BiH, koja je potvrđena i u revizijskom postupku, iznos od 30.000,00 KM predstavlja odgovarajuću satisfakciju za sve štetne posljedice koje je pretrpio apelant zbog neosnovanog pritvora koji je trajao 11 mjeseci. Navedeni stav je potvrđen u revizijskom postupku uz zaključak da iznos od 30.000,00 KM u konkretnom slučaju predstavlja pravičnu satisfakciju za pretrpljene duševne bolove zbog povrede ugleda, časti i slobode.

31. Imajući u vidu navedeno, zatim, ključne prigovore na koje je ukazano apelacijom, kao i praksu Evropskog suda u predmetu Tolstoy Milostavsky protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u žalbenom i revizijskom postupku propustio da dovede iznos dosuđene štete u kontekst materijalnog prava u pogledu specifičnih okolnosti koje se tiču apelanta (jasno navedenih u prvostepenoj presudi) i, s tim u vezi, kontekst zahtjeva proporcionalnosti, dakle nematerijalnih vrijednosti koje se tiču apelanta kao ljudskog bića, a zatim kao pripadnika određene društvene zajednice, i to s njegovog građanskopravnog aspekta, pa proizlazi zaključak da je iznos nematerijalne štete zbog povrede časti i ugleda usljed neosnovanog lišavanja slobode u okolnostima konkretnog slučaja proizvoljno odmjeren, konkretno, propuštanjem da se dovedu u vezu specifične okolnosti (svakog pojedinog slučaja) i, s tim u vezi, proporcionalnost.

32. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da je u okolnostima konkretnog slučaja u revizijskom i žalbenom postupku prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

33. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Sud BiH u žalbenom postupku, djelomičnim uvažavanjem žalbe i preinačenjem prvostepene presude u pogledu dosuđene visine naknade štete, koja je potvrđena u revizijskom postupku, propustio da dovede iznos dosuđene štete u kontekst materijalnog prava u pogledu specifičnih okolnosti koje se tiču apelanta i, s tim u vezi, kontekst zahtjeva proporcionalnosti, pa proizlazi zaključak da je iznos nematerijalne štete zbog povrede časti i ugleda proizašle usljed neosnovanog lišavanja slobode u okolnostima konkretnog slučaja proizvoljno odmjeren.

34. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.