Službeni glasnik BiH, broj 84/10
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
Postupajući u skladu sa odredbom stava 2. člana 41. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, dajem sljedeću:
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj
U 15/09, rješavajući zahtjev
Beriza Belkića, zamjenika predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Constance Grewe, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Tudor Pantiru, sudija
Mato Tadić, sudija
David Feldman, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Odbija se kao neosnovan zahtjev
Beriza Belkića, zamjenika predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, da se utvrdi da su izrada i dostavljanje Drugog izvještaja Republike Srpske Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija o situaciji u Bosni i Hercegovini broj 04/1-2219/9 od 16. novembra 2009. godine suprotni čl. I/1, III/1.a), III/3.b), V/3.a) i c) i V/4.a) Ustava Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
1. Beriz Belkić, zamjenik predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: podnosilac zahtjeva), podnio je 24. novembra 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zahtjev za ocjenu ustavnosti Drugog izvještaja Republike Srpske podnijetog Vijeću sigurnosti o situaciji u Bosni i Hercegovini broj 04/I.-2219/9 od 16. novembra 2009. godine (u daljnjem tekstu: Drugi izvještaj RS Vijeću sigurnosti o situaciji u BiH), te ocjenu ustavnosti aktivnosti Republike Srpske, neposredno ili posredno preko svog ovlaštenog agenta, Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija (u daljnjem tekstu: aktivnosti RS u vezi sa osporenim Izvještajem). Podnosilac zahtjeva je, također, zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud "naložio trenutnu suspenziju osporenog Drugog izvještaja RS Savjetu bezbjednosti o situaciji u BiH, kao i trenutnu obustavu svih pratećih aktivnosti RS u vezi sa osporenim Izvještajem".
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj U 15/09 od 12. januara 2009. godine odbio kao neosnovan zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Vlade Republike Srpske je zatraženo 23. decembra 2009. godine da dostavi odgovor na zahtjev.
4. Vlada Republike Srpske, koju prema Odluci o osnivanju Kancelarije pravnog predstavnika Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" br. 40/98 i 77/06) zastupa pravni predstavnik Milan S. Dupor, dostavila je odgovor na zahtjev 4. februara 2010. godine.
5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na zahtjev dostavljen je podnosiocu zahtjeva 10. februara 2010. godine.
III. Zahtjev
a) Navodi iz zahtjeva
6. Podnosilac zahtjeva je naveo da osporeni Drugi izvještaj RS-a Vijeću sigurnosti o situaciji u BiH, kao i osporene aktivnosti RS-a u vezi s navedenim izvještajem, krše čl. I/1, III/1.a), III/3.b), V/3.a) i c) i V/4.a) Ustava Bosne i Hercegovine. Podnosilac zahtjeva se pozvao na član I/1. Ustava Bosne i Hercegovine prema kojem "...Bosna i Hercegovine ostaje država članica Ujedinjenih naroda i može kao Bosna i Hercegovina zadržati članstvo ili zatražiti prijem u organizacijama unutar sistema Ujedinjenih naroda", na član III/1.a) Ustava Bosne i Hercegovine koji precizira da je "vanjska politika u nadležnosti institucija Bosne i Hercegovine", član III/3.b) prema kojem će se "entiteti i sve njihove administrativne jedinice u potpunosti pridržavati ovog Ustava", član V/3.a) i c) prema kojem je Predsjedništvo Bosne i Hercegovine nadležno za "vođenje vanjske politike Bosne i Hercegovine", te "predstavljanje Bosne i Hercegovine u međunarodnim i evropskim organizacijama i institucijama", i na član V/4.a) prema kojem "predsjedavajući i ministri zajedno sačinjavaju Vijeće ministara i odgovorni su za provođenje politike i odluka Bosne i Hercegovine u oblastima kako je naznačeno u st. 1, 4. i 5. člana III" Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno za provođenje vanjske politike Bosne i Hercegovine u smislu člana III/1.a) Ustava Bosne i Hercegovine.
7. Podnosilac zahtjeva je dalje naveo da je Vlada Republike Srpske Vijeću sigurnosti UN 16. novembra 2009. godine uputila Drugi izvještaj RS-a o situaciji u BiH, koji je predmet ovog spora, ističući da sama činjenica da je jedan entitet u Bosni i Hercegovini uputio navedeni izvještaj Vijeću sigurnosti UN "o situaciji u Bosni i Hercegovini" predstavlja miješanje u nadležnosti i preuzimanje isključive nadležnosti Bosne i Hercegovine za vanjsku politiku. Podnosilac zahtjeva je naglasio "da čak ukoliko bi Ustavni sud smatrao da navedeni akt, sam po sebi, ne predstavlja takvo miješanje, odnosno preuzimanje nadležnosti Bosne i Hercegovine, tekst predmetnog izvještaja ne ostavlja bilo kakvu sumnju da je Vlada Republike Srpske imala namjeru, te proizvela efekat, neustavnog miješanja u i preuzimanja isključivih nadležnosti Bosne i Hercegovine, odnosno njenih institucija".
8. S ciljem da potpuno objasni konkretan zahtjev, podnosilac zahtjeva je naglasio da je Republika Srpska prethodno, tj. u februaru mjesecu 2009. godine, Vijeću sigurnosti UN uputila "Izvještaj o situaciji u Bosni i Hercegovini: Kako međunarodna zajednica može na najbolji način da podrži kontinuirani napredak". U navedenom izvještaju Vlada Republike Srpske "poziva Savjet bezbjednosti i druge članice međunarodne zajednice da prilagode način na koji pružaju podršku BiH...", tvrdi "da Savjet bezbjednosti ne treba da imenuje novog Visokog predstavnika i treba da stavi do znanja da Savjet ne dozvoljava upotrebu imperativnih ovlaštenja", tvrdi da Vijeće za implementaciju mira (PIC) "ne posjeduje nikakvu zakonsku vlast nad BiH, uključujući njene entitete" kao i da mišljenja PIC-a "ne posjeduju pravnu snagu ili efekat". U istom izvještaju se tvrdilo da "ne postoji pravni osnov za nastavak korištenja imperativnih ovlaštenja visokog predstavnika", te da se "njihovom upotrebom krši Ustav BiH, Dejtonski sporazum, drugi međunarodni ugovori i opšti principi međunarodnog prava". Također, u predmetnom izvještaju se tvrdilo da Vijeće sigurnosti UN nema ovlasti da "nastavi da postupa prema Poglavlju VII Povelje UN-a", koje se odnosi na mjere s ciljem održavanja međunarodnog mira i sigurnosti.
9. Podnosilac zahtjeva je istakao da naslovna strana osporenog Drugog izvještaja RS-a Vijeću sigurnosti o situaciji u BiH sadrži memorandum Vlade Republike Srpske, s oznakom grba Republike Srpske i riječima "Republika Srpska Vlada" na ćiriličnom pismu. Propratno pismo, koje je sastavni dio osporenog izvještaja, sadrži memorandum Kabineta predsjednika Vlade Republike Srpske, s identičnim obilježjima, naslovljeno na ambasadora Republike Austrije, trenutnog predsjedavajućeg Vijeća sigurnosti UN-a, te potpis predsjednika Vlade Republike Srpske Milorada Dodika.
10. Propratno pismo se poziva na "raspravu o Bosni i Hercegovini" koja je zakazana u Vijeću sigurnosti UN za 23. novembar 2009. godine i navodi "da Vlada RS-a kao potpisnica svih jedanaest aneksa Dejtonskog sporazuma, te kao jedan od entiteta koji čini BiH, učtivo moli Savjet da u toku ove rasprave uzme u obzir njene stavove", ističući da je Vlada Republike Srpske pripremila predmetni izvještaj "kako bi pomogla Savjetu bezbjednosti prilikom razmatranja". Dalje je navedeno da predmetni izvještaj "počinje pregledom značajnog političkog napretka koji su ove godine postigli izabrani zvaničnici u BiH i ukazivanjem na zaključke eksperata da u BiH ne postoji prijetnja međunarodnom miru i bezbjednosti". Pismo također navodi da predmetni izvještaj "objašnjava kako je napredak u BiH bio ometan ozbiljnim, pojačanim uplitanjem visokog predstavnika i određenih zemalja u unutrašnje stvari BiH, opisuje relevantne zakone, uključujući onaj koji se primjenjuje na Savjet za implementaciju mira i visokog predstavnika, i na potrebu poštivanja zakona i mehanizama obeštećenja u slučaju njegovog kršenja", te da "Vlada čvrsto vjeruje da, bez nezakonitog međunarodnog uplitanja, izabrano vođstvo BiH može ubrzati politički napredak i izgraditi bolju budućnost" uz tvrdnju da "Vlada govori u ime mnogih građana BiH na koje odluke Savjeta imaju direktno dejstvo i vjeruje da će Savjet posvetiti dovoljno pažnje njenim stavovima".
11. U dokumentaciji na kojoj se zasniva konkretan zahtjev podnosilac zahtjeva detaljno je naveo sadržaj osporenog izvještaja. Izvještaj je sa propratnim pismom u cjelini priložen kao aneks odluke Ustavnog suda.
12. Po mišljenju podnosioca zahtjeva, stavom osporenog izvještaja u kojem se navodi da "Vlada ponavlja svoj zahtjev da Savjet bezbjednosti i šira međunarodna zajednica nastave da postupaju na način koji poštuje suverenost BiH, međunarodne pravne sporazume, uključujući Dejtonski sporazum, i ostala načela međunarodnog prava i vladavine prava", Vlada Republike Srpske direktno i ciljano pokušava, artikulisanjem međunarodnoj zajednici stavova i zahtjeva koji se tiču cijele države, preuzeti ulogu institucija Bosne i Hercegovine. Također osporeni izvještaj predstavlja pokušaj Vlade Republike Srpske da na međunarodnoj sceni govori u ime cijele Bosne i Hercegovine. Pored iznošenja dokumentiranih činjenica o cijeloj Bosni i Hercegovini, osporeni izvještaj obiluje subjektivnim stavovima Vlade Republike Srpske o Bosni i Hercegovini ili stavovima koji se pokušavaju pripisati cijeloj Bosni i Hercegovini.
13. Podnosilac zahtjeva je naveo primjere takvih stavova, između kojih su: "bezbjedonosna situacija u BiH je stabilna i čvrsta. Trenutna situacija ne predstavlja prijetnju međunarodnom miru i bezbjednosti, te stoga ne postoji više ni faktička ni pravna osnova da Savjet bezbjednosti postupa u skladu s Glavom VII Povelje UN", dalje "takvi postupci su iz osnova destabilirajući i remetilački po proces izgradnje konsenzusa i reformska nastojanja samih vlasti BiH", "ni Dejtonski sporazum, a ni Savjet bezbjednosti UN-a nije dao ovlašćenje PIC-u da interveniše u unutrašnje prilike BiH ili međunarodne odnose", "BiH mora da se tretira kao jednaka i u potpunosti suverena država oslobođena međunarodne intervencije u unutrašnje stvari", "Vlada vjeruje da BiH može da ubrza legitiman i održiv politički napredak. Međunarodna zajednica će tome doprinijeti kroz svoje poštovanje vladavine prava, suverenosti BiH i federalne strukture propisane Dejtonskim sporazumom. Bez nezakonitog miješenja visokog predstavnika i Upravnog odbora PIC-a u unutrašnje stvari BiH, vodeće stranke u BiH moći će da pregovaraju u dobroj vjeri, razvijaju konsenzus i grade bolji život za građane BiH", "kao što je ilustrovano primjerima koji slijede, izabrani zvaničnici BiH energično obavljaju teške zadatke koji spadaju u domen upravljanja", "ubrzani napredak BiH ka ispunjavanju kriterijuma Evropske komisije za liberalizaciju viznog režima vođenog od mjeseca maja, pokazuje sposobnost njenih lidera da postignu dogovor i usvoje neophodne reforme", "građani BiH - osim pojedinaca protiv kojih su usmjerene izvršne odluke visokog predstavnika i dalje uživaju slobodu izražavanja, slobodu okupljanja, slobodu udruživanja i sve druge slobode garantovane Ustavom BiH i Evropskom konvencijom o ljudskim pravima", "situacija u BiH ne opravdava nastavak djelovanja Savjeta bezbjednosti u skladu s Glavom VII Povelje UN-a", "Savjet bezbjednosti treba da se odrekne daljeg pozivanja na Glavu VII kada je riječ o situaciji u BiH", "glavni cilj pobornika robusne intervencije je spriječiti zatvaranje OHR-a... kako bi se BiH transformisala iz federalne države uspostavljene Dejtonskim sporazumom u antidejtonsku unitarnu državu". Podnosilac zahtjeva smatra da ovaj stav pokušava prezentirati Vijeću sigurnosti UN da je Bosna i Hercegovina "federalna država", što Ustav Bosne i Hercegovine ne predviđa.
14. Daljnji primjeri stavova da "prisustvo visokog predstavnika, tako, rastače duh davanja i primanja koji je neophodan za kontinuirani napredak BiH", "do još jedne zloupotrebe i nezakonitog uplitanja u unutrašnje poslove BiH od strane novog visokog predstavnika došlo je njegovim odgovorom na skup zaključaka koje je 14. maja 2009. godine usvojila Narodna skupština Republike Srpske", "analizu i debatu na koje pozivaju Zaključci, prijatelji BiH treba da podstiču, a ne osuđuju. U svakom slučaju, postupci kao što su usvajanje Zaključaka od strane NSRS predstavljaju unutrašnje stvari entiteta jedne suverene države. Pokušaj visokog predstavnika da poništi Zaključke NSRS predstavlja nepotrebno uplitanje u unutrašnje poslove BiH i njenih entiteta i kršenje međunarodnog prava", "visoki predstavnik je 6. juna 2009. godine smijenio dva visoko pozicionirana funkcionera, navodeći da je funkcioner iz Državne agencije za istrage i zaštitu BiH vršio praćenje OHR-a, a da je policijski komesar Hercegovačko-neretvanskog kantona u Federaciji prijetio međunarodnom osoblju OHR-a kako bi opstruisao istragu njegove navodne zloupotrebe službenog položaja", "građani BiH su ostavljeni da se pitaju po čemu se ova četvorica razlikuju od ostalih funkcionera kojima je izrečena zabrana", "imenovanje stranog osoblja na funkcije u institucijama BiH nije dosljedno sa povratom ustavne vlade i vladavine prava", "Vlada će se usprotiviti svakom narednom pokušaju izmjene zakona radi produženja perioda u kojem stranci mogu da rade kao sudije i tužioci poslije 2009. godine". Podnosilac zahtjeva je istakao da je status stranih sudija i tužitelja u Sudu Bosne i Hercegovine i Tužiteljstvu Bosne i Hercegovine propisan zakonima Bosne i Hercegovine, da Vlada Republike Srpske nema nadležnosti da o ovim pitanjima odlučuje ili da im se "usprotivi". Međutim, Vlada Republike Srpske pokušava sebi priskrbiti i tu ingerenciju.
15. Dalje, "najnovija otkrića pokazuju da OHR vodi tajne istrage protiv istaknutih građana BiH", "ovo nedavno otkriveno ponašanje šteti reputaciji građana BiH i same BiH". Podnosilac zahtjeva je naveo da osporeni izvještaj detaljno opisuje ove događaje, te izvršne odluke međunarodne zajednice unutar Brčko Distrikta i konstatira da "ove radnje pokazuju kršenje ljudskih prava građana BiH putem korištenja imperativnih ovlaštenja smjenjivanja koje nije samo zaostavština iz godina neposredno poslije rata...".
16. Podnosilac zahtjeva je obrazložio da se smjene i druge izvršne radnje koje problematizira osporeni izvještaj tiču jednog zvaničnika institucije Bosne i Hercegovine (SIPA), jednog zvaničnika u Federaciji Bosne i Hercegovine, te tri firme u Brčko Distriktu. Podnosilac zahtjeva, stoga, smatra da se u konkretnom slučaju ne može tvrditi da osporeni izvještaj ima za cilj unapređenje vlastitih interesa Republike Srpske kao entiteta, pri tom navodeći Odluku Ustavnog suda U 15/08 od 3. jula 2009. godine. Podnosilac zahtjeva smatra da osporeni izvještaj očito problematizira situaciju u Bosni i Hercegovini, te kao takav predstavlja miješanje u nadležnosti i preuzimanje nadležnosti institucija Bosne i Hercegovine.
17. Također, navedeni su i sljedeći primjeri: "Samo ako ustavne promjene budu nastale kao rezultat transparentnog, demokratskog i zakonitog procesa...biće prihvaćene od strane građana BiH kao legitimne i održive", "postupci sadašnjeg visokog predstavnika i njegovih saradnika, kao i određenih članova Upravnog odbora PIC-a..., ne samo da sprječavaju napredak i destabilizuju BiH...", "oni predstavljaju i nečuveno kršenje pravne obaveze da se ne interveniše u stvari u okviru domaće nadležnosti druge države - što se podrazumijeva u vezi s neotuđivim pravom BiH da izabere svoj politički, socijalni, ekonomski i kulturni sistem bez miješanja u bilo kom obliku od strane druge države", "najnoviji kominikei PIC-a postaju sve nametljiviji u odnosu na unutrašnje stvari BiH", "Vlada izražava želju da njeguje prijateljske odnose sa svim zemljama članicama UN-a, uključujući i one koje su članice PIC-a, međutim, ovi odnosi moraju da se sprovode u skladu sa međunarodnim pravom, uz priznavanje suvereniteta BiH i bez izjava bilo kakvih prijetnji sankcijama u slučaju da BiH ili entiteti izaberu da ne prihvate ponuđena mišljenja", "vršenje ovih imperativnih ovlašćenja nije u saglasnosti sa Ustavom i međunarodnim pravnim obavezama BiH", "BiH se mora tretirati kao punopravan suveren član Ujedinjenih nacija. Ostanak visokog predstavnika to ozbiljno ugrožava...", "sa stanovišta međunarodnog prava, BiH i entiteti nemaju pravnu obavezu da pristanu na upotrebu imperativnih ovlašćenja od strane visokog predstavnika..." Po navodima podnosioca zahtjeva, u ovom dijelu osporeni izvještaj citira odredbe UN Deklaracije o principima međunarodnog prava u pogledu prijateljskih odnosa i saradnje među državama, te eksplicitno Bosnu i Hercegovinu spominje u ovom kontekstu, dalje "vremenska dinamika takvih reformi, takođe, treba da uzme u obzir situaciju u zemlji i potrebe BiH. Ako će se interesi građana BiH smatrati prioritetom, najhitnije pitanje koje se nalazi pred BiH nije ustavna reforma, nego ekonomski razvoj...put ka napretku BiH mora se zasnivati na privrženosti sljedećim načelima...", "BiH se mora tretirati kao ravnopravna i u potpunosti suverena država bez međunarodne intervencije u unutrašnja pitanja. Vršenje imperativnih ovlašćenja smjenjivanja nespojivo je sa opštim standardima ljudskih i građanskih prava koja se zahtijevaju od članica Evropske unije i svih državnih potpisnica konvencija iz oblasti ljudskih prava i građanskih prava, čiji je potpisnik i BiH" (podnosilac zahtjeva objašnjava da navedeni stav dalje navodi niz konvencija i drugih međunarodnih instrumenata koje je Bosna i Hercegovina usvojila i potpisala), "upotrebom bonskih ovlašćenja, prilikom smjenjivanja funkcionera sa dužnosti, krši se, takođe, i Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju koji je zaključen između BiH i Evropskih zajednica", "štaviše, poštovanje ovih principa, koje konstituiše pravnu obavezu za strane ugovornice SAA, prekršena je od strane BiH zbog izvršavanja odluka visokog predstavnika" a "visoki predstavnik je smijenio sa funkcija skoro 200 građana BiH...".
18. Podnosilac zahtjeva smatra da navedeni, te mnogi drugi, dijelovi "osporenog izvještaja jasno dokazuju da predmetni akt Vlade Republike Srpske, kao i aktivnosti te Vlade prema
Vijeću sigurnosti UN na osnovu osporenog izvještaja, predstavljaju neustavno miješanje u isključive nadležnosti Bosne i Hercegovine i njenih institucija za vanjsku
politiku i njihovo preuzimanje. S obzirom na ove činjenice, Ustavni sud treba proglasiti osporeni izvještaj-akt Vlade Republike Srpske, kao
i aktivnosti preduzete na osnovu tog izvještaja
, neustavnim". Podnosilac zahtjeva je dalje istakao da je u konkretnom slučaju jasno da osporeni izvještaj kao primarni cilj ima osporavanje i konačno gašenje uloge i ovlasti visokog predstavnika koji je prema Aneksu 10 Dejtonskog sporazuma visoki predstavnik za cijelu Bosnu i Hercegovinu, a ne samo za jedan njen entitet. Čak i ukoliko bi se uvažio argument da Republika Srpska u ovom slučaju promovira samo svoje interese, jer bi osporavanje i gašenje uloge i ovlasti visokog predstavnika za cijelu Bosnu i Hercegovinu nužno imalo efekat i po Republiku Srpsku, takva aktivnost jednog entiteta u okvirima međunarodne organizacije čiji je član Bosna i Hercegovina, a ne taj entitet, jasno predstavlja neustavno miješanje i preuzimanje isključivih nadležnosti Bosne i Hercegovine i
njenih institucija. Naime, ostavljajući za trenutak po strani generalnu nadležnost Bosne i Hercegovine za vanjsku politiku, pa čak i nešto specifičniju nadležnost Predsjedništva Bosne i Hercegovine za vođenje te politike, kao i Vijeća ministara Bosne i Hercegovine za njeno provođenje, ostaje činjenica da je Predsjedništvo Bosne i Hercegovine prema članu V/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine jedino nadležno za "predstavljanje Bosne i Hercegovine u međunarodnim organizacijama i institucijama", što Vijeće sigurnosti UN nesumnjivo jeste.
19. Također, bilo kakav argument da Republika Srpska može djelovati pred Vijećem sigurnosti UN za potrebe unapređenja vlastitih interesa "ne može biti predmetan u konkretnom slučaju". Podnosilac zahtjeva ne prihvata "bilo kakav takav argument" s obzirom da je Vijeće sigurnosti UN jedna od rijetkih međunarodnih institucija gdje je pristup i obraćanje (bilo usmeno ili pismeno) dozvoljeno isključivo državama članicama UN i međunarodnim organizacijama... Sam naziv osporenog izvještaja eksplicitno drži da se radi o Izvještaju "o situaciji u Bosni i Hercegovini". Također, iz samog teksta osporenog izvještaja je jasno da Republika Srpska gotovo isključivo pokušava nastupiti u ime Bosne i Hercegovine, odnosno artikulisati navodne stavove Bosne i Hercegovine, pozivajući se, između ostalog, na navodne unutrašnje prilike u Bosni i Hercegovini, "uplitanja u unutrašnje poslove BiH", "vrijeđanje BiH", "situaciju u zemlji i potrebe BiH", te "interese građana BiH", "neotuđivo pravo BiH da izabere svoj politički, socijalni, ekonomski i kulturni sistem", te zahtijevajući da se "BiH...mora tretirati kao punopravan suveren član UN", kao i "priznavanje suvereniteta BiH". Jedno od rijetkih eksplicitnih spominjanja Republike Srpske u osporenom izvještaju odnosi se na tvrdnju da "Vlada RS izražava želju da njeguje prijateljske odnose sa svim zemljama članicama UN", čime se po mišljenju podnosioca zahtjeva pokušava priskrbiti kapacitet da ostvaruje odnose sa suverenim državama. Također podnosilac zahtjeva smatra da "djelovanje Republike Srpske prema Savjetu bezbjednosti UN nije neustavno samo zbog nekompatibilnosti samostalnog djelovanja jednog entiteta prema međunarodnoj instituciji pred kojom gotovo isključivo nastupaju suverene države i međunarodne organizacije, jer takvo djelovanje u konkretnom slučaju također predstavlja miješanje u nadležnosti Bosne i Hercegovine i njihovo preuzimanje i zbog samog sadržaja osporenog izvještaja koji jasno pokušava predstaviti situaciju u Bosni i Hercegovini, izraziti navodne stavove i interese Bosne i Hercegovine, te iznositi zahtjeve u ime Bosne i Hercegovine.
20. Podnosilac zahtjeva je istakao da bilo kakav argument da osporeni izvještaj ne ostavlja sumnju da se radi o stavu jednog entiteta a ne cijele države, nije validan. Naime, bez obzira na obilježja i identifikaciju Republike Srpske, osporeni izvještaj ne ostavlja sumnju da se većina navoda, tvrdnji i zahtjeva predstavlja i ume Bosne i Hercegovine. S obzirom na eksplicitnost takvih navoda i zahtjeva u ime Bosne i Hercegovine, te na sam obim izvještaja i količinu informacija u njemu, ne može se očekivati od svake zemlje članice UN kojoj taj Izvještaj bude dostupan da shvati da se radi o stavovima jednog entiteta, a ne zaista stavovima same Bosne i Hercegovine. Podnosilac zahtjeva je dalje naveo da, u svakom slučaju, neustavnost mora zavisiti od samog akta ili aktivnosti kojima se entitet miješa u nadležnosti Bosne i Hercegovine ili ih preuzima, a ne od nivoa transparentnosti sa kojom entitet to radi. Također, argument koji bi držao da Bosna i Hercegovina može upoznati druge države članice UN da osporeni izvještaj ne predstavlja stav njenih institucija bi ignorirao suštinu samog spora. Bilo kakvo samostalno djelovanje entitetskih predstavnika u vezi s isključivom nadležnosti Bosne i Hercegovine, a pogotovo u ime Bosne i Hercegovine kao što je slučaj u predmetnom sporu, predstavlja po mišljenju podnosioca zahtjeva nedopustivo narušavanje balansa između interesa države i njenih entiteta koji je uspostavljen Ustavom Bosne i Hercegovine, te je kao takvo nesumnjivo neustavno. Podnosilac zahtjeva smatra da ponuđeni dokazi jasno ukazuju da se Republika Srpska kroz osporeni izvještaj svjesno i ciljano umiješala i preuzela nadležnosti Bosne i Hercegovine koje proizlaze iz navedenih odredaba Ustava Bosne i Hercegovine. Republika Srpska svoj pravni argument zasniva na nelegalnosti djelovanja OHR-a na načelima suvereniteta država. S obzirom da samo Bosna i Hercegovina, a ne i njeni entiteti, uživa suverenitet (što je Ustavni sud utvrdio i u ranijim odlukama), Republika Srpska svoje eventualne ciljeve pokušava ostvariti, te pravne argumente za njih obrazložiti, preko Bosne i Hercegovine. Međutim, sve to Republika Srpska radi bez pristanka Bosne i Hercegovine i njenih institucija čime se grubo narušava odnos između tih nivoa vlasti, te krše navedene odredbe Ustava Bosne i Hercegovine.
21. Podnosilac zahtjeva je posebno istakao da kršenje odredaba Ustava Bosne i Hercegovine ne može zavisiti isključivo od toga da li Republika Srpska osporene akte ili aktivnosti vrši "za unapređenje vlastitih interesa Republike Srpske kao entiteta" (Odluka Ustavnog suda U 15/08, tačka 36). Dalje je istaknuto da je Ustavni sud u navedenoj odluci zaključio da nije došlo do kršenja Ustava Bosne i Hercegovine, samo zato što je smatrao da u aktima i aktivnostima Republike Srpske nije bilo "ničega što se u pogledu vanjske politike i vanjskotrgovinske politike ubraja u isključivu nadležnost Bosne i Hercegovine". Podnosilac smatra da u konkretnom predmetu to nije slučaj. U tom smislu je navedeno da je isključiva nadležnost Bosne i Hercegovine da pred međunarodnom institucijom, u kojoj nastupaju samo suverene države, predstavlja stavove Bosne i Hercegovine o pitanjima poput "situacije u Bosni i Hercegovini", "unutrašnjih prilika Bosne i Hercegovine", "uplitanja u unutrašnje poslove BiH", "situacije u zemlji i potrebe BiH", "interesa građana BiH", "neotuđivog prava BiH da izabere svoj politički, socijalni, ekonomski i kulturni sistem", te da zahtijeva da se "BiH ...mora tretirati kao punopravan suveren član UN", kao i da insistira na "priznavanju suvereniteta BiH". Jedan entitet, stoga, ne može "unapređivati svoje interese" pozivajući se na navodne interese države Bosne i Hercegovine ili pak drugog entiteta i Brčko Distrikta (što osporeni izvještaj čini), pogotovo ukoliko ti drugi nivoi vlasti nisu svoje interese artikulisali kao takve. Osporeni izvještaj i aktivnosti Republike Srpske u vezi s tim nesumnjivo "predstavljaju miješanje i preuzimanje nadležnosti Bosne i Hercegovine, što je kako ističe podnosilac zahtjeva Ustavni sud identificirao kao situaciju koja dozvoljava pokretanje pitanja "poštivanja ustavne podjele nadležnosti između Bosne i Hercegovine i entiteta".
22. Prema mišljenju podnosioca zahtjeva "miješanje i preuzimanje nadležnosti Bosne i Hercegovine je evidentno na osnovu samog teksta Izvještaja. Ovim aktom i aktivnostima Republika Srpska je prekršila odredbe Ustava Bosne i Hercegovine koje se tiču nadležnosti Bosne i Hercegovine za vanjsku politiku, kao i njenih institucija za vođenje i provođenje politike, odnosno nadležnosti Predsjedništva Bosne i Hercegovine za "predstavljanje Bosne i Hercegovine u međunarodnim i evropskim organizacijama i institucijama".
b) Odgovor na zahtjev
23. Vlada Republike Srpske u svom odgovoru na zahtjev je, između ostalog, istakla da je Drugi izvještaj Vijeću sigurnosti o situaciji u Bosni i Hercegovini podnijela ne samo u svojstvu entiteta Bosne i Hercegovine, već kao strana potpisnica Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i jedanaest međunarodnih sporazuma koji su u aneksima izloženi uz Dejtonski sporazum. Dalje je navedeno da je osporeni izvještaj bio upućen Vijeću sigurnosti UN zbog njegove specifične uloge u pogledu implementacije Dejtonskog sporazuma i rasprava koja je imao ne samo o Bosni i Hercegovini kao državi, već naročito o Republici Srpskoj kao entitetu Bosne i Hercegovine i kao ugovornoj strani. Vlada Republike Srpske je posebno istakla da, kao jedna od strana potpisnica Dejtonskog sporazuma, ima pravo i obavezu da iznese svoje stavove i da uputi prigovore na tvrdnje o činjenicama i pravu koje upućuju druge ugovorne strane povodom Dejtonskog sporazuma i zakonskih obaveza i prava Republike Srpske u tome. Svrha osporenog izvještaja je bila da se odgovori na ranije očekivane izjave Visokog predstavnika Vijeću sigurnosti UN, u kojima Visoki predstavnik optužuje Vladu Republike Srpske i njene zvaničnike da krše Dejtonski sporazum i unutrašnje pravo. Također, svrha osporenog izvještaja bila je da informira Vijeće sigurnosti UN o važnim činjenicama i pravu relevantnom za ispravno tumačenje Dejtonskog sporazuma, a osporeni izvještaj jasno stavlja do znanja da je u pitanju Izvještaj Vlade Republike Srpske i nigdje ne iznosi niti daje nagovještaj da predstavlja stavove ili interese države. U tom kontekstu se dalje navodi da propratno pismo upućuje na "debatu o Bosni i Hercegovini", koja je na dnevnom redu Vijeća sigurnosti UN 23. novembra 2009. godine, i saopćava da Vlada Republike Srpske "učtivo moli Savjet da u toku ove rasprave uzme u obzir njene stavove". Osporeni izvještaj uključuje mišljenja Vlade Republike Srpske u vezi sa situacijom u Bosni i Hercegovini, i Vlada na jasan način ukazuje kroz čitav izvještaj da su mišljenja koja iznosi izražena u njeno lično ime. Pritom, uvjerena da građani ne samo entiteta koje predstavlja, već i građani cijele Bosne i Hercegovine mogu imati koristi od usvajanja njenih stavova izraženih u Drugom izvještaju, Vlada Republike Srpske smatra da nije učinila nikakav akt zastupanja bilo otvoren ili implicitan, s ciljem predstavljanja interesa Bosne i Hercegovine. U tom smislu je navedeno da iz zvaničnog Izvještaja sa zasjedanja Vijeća sigurnosti UN jasno proizlazi da nije postojala zabuna među članicama i ostalim učesnicima oko toga da li je Drugi izvještaj Republike Srpske Vijeću sigurnosti o situaciji u Bosni i Hercegovini bio u ime države ili je na bilo koji način ukazivao da predstavlja stavove ili interese državnih institucija. Državu je odvojeno predstavio predsjedavajući Vijeća ministara Bosne i Hercegovine, koji je iznio gledišta u ime države. Osporeni izvještaj (a također i Prvi izvještaj dostavljen na zasjedanju održanom u maju mjesecu) jedan od članova (vidjeti komentare ruskog ambasadora, str. 13) smatrao je kao odvojen Izvještaj Vlade Republike Srpske. Također, nijedan dokaz ne ukazuje na to da Vijeće sigurnosti UN smatra osporeni izvještaj neprihvatljivim ili nepoželjnim ili da, kojim slučajem, ne bi prihvatio izvještaje drugih sporazumnih strana, te su oba izvještaja bila prepoznata kao Izvještaji Republike Srpske.
24. Vlada Republike Srpske je osporila dopustivost predmetnog zahtjeva navodeći da se radi o političkom aktu kojim se izražavaju određeni politički stavovi, a ne o pravnom aktu, te da takvi akti ne podliježu "upravno-sudskoj kontroli". Također se pozvala na prethodne odluke Ustavnog suda, ističući da ni činjenice u vezi s osporenim izvještajem, a ni sam Ustav Bosne i Hercegovine, ne podržavaju tvrdnje podnosioca zahtjeva. Dalje je navedeno da je u "odjeljku 1 svoje djelomične Odluke Ustavnog suda u predmetu U 5/98 (zahtjev Alije Izetbegovića, predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine), Ustavni sud ustanovio pravne principe koji pokazuju ustavnost Drugog izvještaja". U tom smislu je, između ostalog, istaknuto da je "prema principima navedene odluke Ustavnog suda, osporeni izvještaj bez sumnje ustavan". Dalje je navedeno da je Ustavni sud jasno ukazao da Republika Srpska, kao entitet Bosne i Hercegovine, ima pravo da se uključuje u aktivnosti u okviru međunarodne zajednice da zaključuje međunarodne sporazume, obrazuje ekonomska, kulturna i druga predstavništva u inostranstvu, dok god se to ne upliće u ovlaštenje Bosne i Hercegovine da bude predstavljena kao država ili u njene suštinske prerogative. Vlada Republike Srpske smatra da osporeni Drugi izvještaj i sam čin njegovog slanja Vijeću sigurnosti UN sasvim sigurno potpada pod okvire ovih principa. Također je ukazano da je Ustavni sud istom odlukom zahtjev podnosioca odbio u odnosu na dio člana 80. Ustava Republike Srpske koji predviđa da predsjednik Republike Srpske "predlaže ambasadore i druge međunarodne predstavnike Bosne i Hercegovine iz Republike Srpske". Neobavezujuća pravna priroda prijedloga Republike Srpske o diplomatskim postavljenjima prema članu 80, kako je dalje navedeno, "uticala je na saglasnost istog člana sa Ustavom Bosne i Hercegovine, te je u tom smislu osporeni izvještaj ustavan dijelom i zbog toga što se ne radi o pravnom aktu koji je obavezujući za državu Bosnu i Hercegovinu ili njene institucije".
25. Vlada Republike Srpske se u svom odgovoru pozvala i na Odluku Ustavnog suda U 15/08 od 3. jula 2009. godine zbog toga kako je istaknuto "što su aktivnosti iz slučaja koji se sada raspravlja pred sudom slične aktivnostima koje je sud smatrao ustavnim u predmetu Silajdžić". Naglašeno je da je cilj Drugog izvještaja Republike Srpske bio da Vijeće sigurnosti UN obavijesti "o mišljenjima Vlade u vezi sa svojim pravima i obavezama kao strane ugovornice Dejtonskog mirovnog sporazuma i da se zauzme kod Savjeta bezbjednosti da postupi u skladu sa Mirovnim sporazumom i međunarodnim pravom". Stoga, Vlada Republike Srpske smatra, "pošto je sud ocijenio ustavnim Memorandum o sporazumu u predmetu Silajdžić, što je uključivalo i pokušaje lobiranja kod UN, Drugi izvještaj koji je podnijet Vijeću sigurnosti takođe je u saglasnosti sa čl. III/1.a), III/3.b), V/3.a) i c) i V/4.a) Ustava Bosne i Hercegovine. Štaviše, prema predmetu Silajdžić, Drugi izvještaj ne krši Ustav ni po drugim osnovama." Drugi izvještaj očigledno nije akt u ime države ili akt one vrste koja je rezervirana za državu kakvo je uspostavljanje diplomatskih odnosa sa drugom zemljom, zaključenje sporazuma sa drugom zemljom ili međunarodnom organizacijom u ime države ili predstavljanje Republike Srpske kao nezavisne države. "Čak i da, kako podnosilac zahtjeva smatra, ova tri faktora nisu isključujuća, nego predstavljaju primjere potencijalne neustavne aktivnosti, oni ukazuju na to da sud smatra, kao u predmetu Izetbegović, da entiteti Bosne i Hercegovine imaju ustavno pravo da sebe predstavljaju pred suverenim državama i međunarodnim organizacijama i da uzimaju učešće u okvirima međunarodne zajednice. Iako to pravo nije neograničeno, vrste aktivnosti koje mogu pokrenuti ustavno pitanje su uske u svom domašaju i odnose se na zvanične funkcije rezervisane isključivo za državu. Drugi izvještaj ne potpada pod ovu kategoriju zabranjenih aktivnosti".
26. Vlada Republike Srpske je navela da ne postoji "ekskluzivna nadležnost", kakvu kvalifikaciju podnosilac zahtjeva "gotovo" postavlja, smatrajući da se prema članu I/1. Ustava Bosne i Hercegovine "ne ukazuje da samo BiH institucije mogu da komuniciraju sa UN što bi podrazumijevalo isključivanje entiteta, jer ne-države redovno komuniciraju sa UN. Štaviše, Ustavni sud je u predmetu Silajdžić utvrdio da lobiranje entiteta kod UN ne predstavlja preuzimanje ili miješanje u spoljnu politiku i spoljnotrgovinsku politiku Bosne i Hercegovine". Dalje je navedeno da se prilika za obraćanje Vijeću sigurnosti UN ne ograničava na suverene države i međunarodne organizacije (primjer: Kosovo, koje nije članica UN, se obraćalo Vijeću sigurnosti u nekoliko navrata, što obuhvata i period prije proglašenja nezavisnosti, također palestinski zvaničnici su se često obraćali, a to su činile i brojne neprofitne organizacije �
Human rights watch, Amnesty internacional. Također je navedeno da član V/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine ne zabranjuje Republici Srpskoj da šalje Izvještaj Vijeću sigurnosti UN, niti Drugi izvještaj ne predstavlja pokušaj Vlade Republike Srpske da govori u ime ili da zastupa interese Bosne i Hercegovine. Sudska zabrana komunikacije demokratski izabranoj Vladi Republike Srpske s Vijećem sigurnosti o stavovima Vlade u vezi s pitanjima koja se neposredno tiču građana Republike Srpske blokirala bi pravo tih građana da "učestvuju u upravljanju javnim poslovima, bilo neposredno, bilo preko slobodno izabranih predstavnika". Vlada Republike Srpske smatra da se osporeni Drugi izvještaj ne može smatrati njenim pokušajem da djeluje u ime Bosne i Hercegovine, navodeći mogućnost da je podnosilac zahtjeva u potpunosti pogrešno obaviješten o prirodi i namjeni Drugog izvještaja, ili pak želi da potisne stavove značajnog broja građana Bosne i Hercegovine, odnosno jedne od strana ugovornica Dejtonskog mirovnog sporazuma i entiteta Bosne i Hercegovine, u vezi s važnim interesima koji moraju da se tiču Vijeća sigurnosti. Vlada Republike Srpske je predložila da se zahtjev podnosioca odbije kao neosnovan.
IV. Relevantni propisi
27.
Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini u relevantnom dijelu glasi:
Član 5.
Strane pozdravljaju i prihvataju aranžmane koji su napravljeni u vezi sa Ustavom Bosne i Hercegovine, kao što je izloženo u Aneksu 4. Strane će u potpunosti poštovati ovdje usvojena opredjeljenja i činit će sve da se ona ostvare.
28. Ustav Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Član I
Republika Bosna i Hercegovina, čije je zvanično ime od sada "Bosna i Hercegovina" nastavlja svoje pravno postojanje po međunarodnom pravu kao država, sa unutrašnjom strukturom modificiranom ovim Ustavom, i sa postojećim međunarodno priznatim granicama. Ona ostaje država članica Ujedinjenih naroda i može kao Bosna i Hercegovina zadržati članstvo ili zatražiti prijem u organizacijama unutar sistema Ujedinjenih naroda, kao i u drugim međunarodnim organizacijama.
Član III/1.a)
Nadležnost institucija Bosne i Hercegovine
Sljedeća pitanja su u nadležnosti institucija Bosne i Hercegovine:
b) Vanjska politika.
Član III/3.b)
3. Pravni poredak i nadležnost institucija
b) Entiteti i sve njihove administrativne jedinice će se u potpunosti pridržavati ovog Ustava kojim se stavljaju van snage zakonske odredbe Bosne i Hercegovine i ustavne i zakonske odredbe entiteta koje mu nisu saglasne, kao i odluka institucija Bosne i Hercegovine. Opći principi međunarodnog prava su sastavni dio pravnog poretka Bosne i Hercegovine i entiteta.
Član V/3.a) i c)
Predsjedništvo je nadležno za:
a) Vođenje vanjske politike Bosne i Hercegovine,
c) Predstavljanje Bosne i Hercegovine u međunarodnim i evropskim organizacijama i institucijama i traženje članstva u onim međunarodnim organizacijama i institucijama u kojima Bosna i Hercegovina nije član.
Član V/4.a)
Predsjedništvo će imenovati predsjedavajućeg Vijeća ministara koji će preuzeti dužnost po odobrenju Predstavničkog doma. Predsjedavajući će imenovati ministra vanjskih poslova, ministra vanjske trgovine i druge ministre po potrebi, a koji će preuzeti dužnost po odobrenju Predstavničkog doma.
a) Predsjedavajući i ministri zajedno sačinjavaju Vijeće ministara i odgovorni su za provođenje politike i odluka Bosne i Hercegovine u oblastima kako je naznačeno u st. 1, 4. i 5. člana III, o čemu podnose izvještaj Parlamentarnoj skupštini (uključujući, najmanje jedanput godišnje, izvještaj o rashodima Bosne i Hercegovine).
29. Drugi izvještaj Republike Srpske Vijeću sigurnosti o situaciji u Bosni i Hercegovini, broj 04/1-2219/9 od 16. novembra 2009. godine, s propratnim pismom priložen je kao aneks ove odluke.
V. Dopustivost
30. Pri ispitivanju dopustivosti zahtjeva Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.a)
Ustava Bosne i Hercegovine.
Član VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud je jedini nadležan da odlučuje o bilo kojem sporu koji se javlja prema ovom ustavu između dva entiteta, ili između Bosne i Hercegovine i jednog ili oba entiteta, te između institucija Bosne i Hercegovine, uključujući ali ne ograničavajući se na to:
- Da li je odluka entiteta da uspostavi poseban paralelan odnos sa susjednom državom u skladu sa ovim ustavom, uključujući i odredbe koje se odnose na suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine.
- Da li je bilo koja odredba ustava ili zakona jednog entiteta u skladu sa ovim Ustavom.
Sporove može pokrenuti član Predsjedništva, predsjedavajući Vijeća ministara, predsjedavajući, ili njegov zamjenik, bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine; jedna četvrtina članova/delegata bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine, ili jedna četvrtina članova bilo kojeg doma zakonodavnog organa jednog entiteta.
31. Podnosilac zahtjeva traži da Ustavni sud utvrdi da su Drugi izvještaj Republike Srpske Vijeću sigurnosti o situaciji u Bosni i Hercegovini broj 04/1-2219/9 od 16. novembra 2009. godine i aktivnosti koje je Republika Srpska preduzela neposredno ili posredno uz pomoć svog ovlaštenog agenta prema Vijeću sigurnosti UN u vezi s tim Izvještajem suprotni odredbama čl. I/1, III/1.a) III/3.b), V/3.a) i c) i V/4.a) Ustava Bosne i Hercegovine.
32. Predmetni zahtjev je podnio zamjenik predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, što znači da je zahtjev podnijela ovlaštena osoba iz člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine.
33. Dalje, Ustavni sud će utvrditi da li je pitanje koje se pokreće predmetnim zahtjevom pitanje spora kako je to propisano članom VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine. U ovom kontekstu Ustavni sud ukazuje na stav izražen u Odluci o dopustivosti i meritumu U 15/08 od 3. jula 2009. godine (objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 73/09), u kojoj je Ustavni sud ocjenjivao usklađenost s čl. III/1.a) i b), III/3.b), V/3.a) i c) i V/4.a) Ustava Bosne i Hercegovine, određenih akata Vlade Republike Srpske i aktivnosti preduzetih neposredno i posredno preko ovlaštenog agenta u vezi s navedenim aktima. U citiranoj odluci Ustavni sud je zaključio da se, u smislu člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, "radi o predmetu koji pokreće pitanje spora između Bosne i Hercegovine i entiteta Republike Srpske u vezi s ustavnim pitanjem poštivanja podjele nadležnosti iz člana III/1.a) i b) Ustava Bosne i Hercegovine, te pitanja iz čl. III/3.b), V/3.a) i c) i V/4.a) Ustava Bosne i Hercegovine." Ustavni sud je zaključio da je, u smislu člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, "jedini nadležan da odlučuje o predmetnom sporu".
34. Razmatrajući dopustivost predmetnog zahtjeva, a imajući u vidu stav koji je usvojen u Odluci Ustavnog suda U 15/08 od 3. jula 2009. godine i činjenice konkretnog zahtjeva, Ustavni sud smatra da i konkretan predmet pokreće pitanje spora između Bosne i Hercegovine i entiteta Republike Srpske u vezi s ustavnim pitanjem poštivanja podjele nadležnosti iz člana III/1.a) Ustava Bosne i Hercegovine, te pitanja iz čl. V/3.a) i c) i V/4.a) Ustava Bosne i Hercegovine. Stoga je, u smislu člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud nadležan da odlučuje o predmetnom sporu.
35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 17. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da je zahtjev dopustiv zato što ga je podnio ovlašteni subjekt, a da ne postoji nijedan razlog o nedopustivosti Zahtjeva iz člana 17. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
VI. Meritum
36. Podnosilac zahtjeva navodi da Drugi izvještaj Republike Srpske Vijeću sigurnosti o situaciji u Bosni i Hercegovini i aktivnosti Republike Srpske, neposredno ili posredno uz pomoć svog ovlaštenog agenta, prema Vijeću sigurnosti UN u vezi sa osporenim Izvještajem nisu saglasni s odredbama čl. I/1, III/1.a), III/3.b), V/3.a) i c) i V/4.a) Ustava Bosne i Hercegovine. Prema mišljenju podnosioca zahtjeva, Vlada Republike Srpske direktno i ciljano pokušava preuzeti ulogu institucija Bosne i Hercegovine u artikulisanju prema međunarodnoj zajednici stavova i zahtjeva koji se tiču cijele države Bosne i Hercegovine. Također, osporeni izvještaj predstavlja pokušaj Vlade Republike Srpske da na međunarodnoj sceni govori u ime cijele Bosne i Hercegovine. Pored iznošenja dokumentiranih činjenica o cijeloj Bosni i Hercegovini, osporeni izvještaj obiluje subjektivnim stavovima Vlade Republike Srpske o Bosni i Hercegovini ili stavovima koji se pokušavaju pripisati cijeloj Bosni i Hercegovini.
37. Vlada Republike Srpske u svom pismenom odgovoru osporava nesaglasnost Drugog izvještaja RS Vijeću sigurnosti o situaciji u Bosni i Hercegovini i aktivnosti Republike Srpske, neposredno ili posredno uz pomoć svog ovlaštenog agenta, prema Vijeću sigurnosti UN u vezi s osporenim Izvještajem, s navedenim odredbama Ustava Bosne i Hercegovine, obrazlažući da odredbe Ustava Bosne i Hercegovine ne zabranjuju odnosno "ne ukazuju da samo BiH institucije mogu da komuniciraju sa UN, što bi podrazumijevalo isključivanje entiteta". Vlada Republike Srpske osporava dopustivost predmetnog zahtjeva navodeći da su Drugi izvještaj Republike Srpske, podnesen Vijeću sigurnosti o situaciji u Bosni i Hercegovini, i aktivnosti Republike Srpske, neposredno ili posredno uz pomoć ovlaštenog agenta prema Vijeću sigurnosti UN u vezi s tim izvještajem politički akti kojima se izražavaju određeni politički stavovi Republike Srpske, i koji ne mogu biti predmet ustavno-sudske ocjene.
38. Ustavni sud će, pri ispitivanju navoda iz zahtjeva, poći od člana I/1. Ustava Bosne i Hercegovine prema kojem, između ostalog, Bosna i Hercegovina ostaje država članica Ujedinjenih nacija i može kao Bosna i Hercegovina zadržati članstvo ili zatražiti prijem u organizacijama unutar sistema Ujedinjenih nacija, kao i u drugim međunarodnim organizacijama, kao i od člana III. Ustava Bosne i Hercegovine kojim su propisane nadležnosti i odnosi između institucija Bosne i Hercegovine i entiteta. Stavom 1. tačka a) ovog člana taksativno je navedena nadležnost institucija Bosne i Hercegovine u oblasti vanjske politike, a stavom 3. tačka b) određeno je da će se entiteti i sve njihove administrativne jedinice u potpunosti pridržavati ovog Ustava. Dalje, članom V/3.a) i c) Ustava Bosne i Hercegovine propisane su nadležnosti Predsjedništva Bosne i Hercegovine za vođenje vanjske politike Bosne i Hercegovine i predstavljanje Bosne i Hercegovine u međunarodnim i evropskim organizacijama i institucijama i traženje članstva u onim međunarodnim organizacijama i institucijama u kojima Bosna i Hercegovina nije član, a članom V/4.a) Ustava Bosne i Hercegovine je propisana,
inter alia, odgovornost Vijeća ministara za provođenje politike i odluka Bosne i Hercegovine u oblastima koje su propisane u članu III. st. 1, 4. i 5. Ustava Bosne i Hercegovine.
39. Navedene ustavne odredbe jasno propisuju nadležnost Bosne i Hercegovine i njezinih organa za provođenje vanjske politike i predstavljanje Bosne i Hercegovine u međunarodnim organizacijama i institucijama, kao isključivu nadležnost Bosne i Hercegovine. Ustavni sud ukazuje da poštovanje ustavnih nadležnosti, između kojih i nadležnosti vezanih za vanjsku politiku, jeste obaveza entiteta na osnovu Ustava Bosne i Hercegovine.
40. Ustavni sud smatra da se pitanje poštivanja ustavne podjele nadležnosti između Bosne i Hercegovine i entiteta može pokrenuti u slučaju da aktivnosti, koje preduzimaju entitetski dužnosnici, predstavljaju miješanje ili preuzimanje neke od nadležnosti Bosne i Hercegovine.
41. U sklopu tako utvrđene nadležnosti postavlja se pitanje izrade i dostavljanja osporenog Drugog izvještaja Republike Srpske Vijeću sigurnosti o situaciji u Bosni i Hercegovini kao akta Vlade Republike Srpske.
42. Ustavni sud ukazuje da je u svojoj Odluci broj U 15/08 od 3. jula 2008. godine istaknuo da "Ustavni sud ne smatra da je potrebno davati definiciju vanjske politike". Također i u konkretnom predmetu Ustavni sud neće davati definiciju vanjske politike. Međutim, razmatrajući aktivnosti koje je preduzela Republika Srpska u konkretnom slučaju, imajući u vidu sadržaj osporenog Drugog izvještaja Republike Srpske Vijeću sigurnosti o situaciji u Bosni i Hercegovini, akt upućivanja i podnošenja Vijeću sigurnosti UN, Ustavni sud smatra da osporeni izvještaj i aktivnosti ne predstavljaju izvještaj države Bosne i Hercegovine, niti su na bilo koji način pred Vijećem sigurnosti UN predstavljali državu Bosnu i Hercegovinu, što bi dovelo u pitanje ustavnu podjelu nadležnosti u pogledu vanjske politike.
43. Ustavni sud smatra da u aktivnostima koje je preduzela Vlada Republike Srpske izradom i dostavljanjem osporenog Drugog izvještaja Republike Srpske Vijeću sigurnosti o situaciji u Bosni i Hercegovini nema ničega što bi se moglo smatrati vanjskom politikom i time ubrajalo u isključivu nadležnost Bosne i Hercegovine. Također, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji povreda Ustava Bosne i Hercegovine, posebno u odnosu na raspodjelu nadležnosti između države Bosne i Hercegovine i entiteta, tj. ne postoji konkretna pravno relevantna radnja koja je osporenim izvještajem izvršena na štetu ustavne pozicije države Bosne i Hercegovine.
44. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da su navodi podnosioca zahtjeva o povredi odredaba člana I/1, člana III/1.a), člana III/3.b), člana V/3.a) i c) i V/4.a) Ustava Bosne i Hercegovine neosnovani.
VII. Zaključak
45. Ustavni sud smatra da akti i aktivnosti jednog od entiteta mogu pokrenuti pitanje postojanja spora između tog entiteta i Bosne i Hercegovine o nekom pitanju iz Ustava Bosne i Hercegovine za čije rješavanje je jedino nadležan Ustavni sud. Međutim, u konkretnom slučaju Ustavni sud je zaključio da izrada i dostavljanje Drugog izvještaja Republike Srpske Vijeću sigurnosti UN o situaciji u Bosni i Hercegovini koje je naveo podnosilac zahtjeva ne predstavlja miješanje niti preuzimanje vanjske politike i nisu suprotni čl. I/1, III/1.a), III/3.b), V/3.a) i c) i V/4.a) Ustava Bosne i Hercegovine.
46. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
47. U smislu člana 41. Pravila Ustavnog suda, aneks ove odluke čini izdvojeno mišljenje suprotno odluci sudije Mirsada Ćemana, kojem su se pridružile potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić.
48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Izdvojeno mišljenje Mirsada Ćemana, sudije Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u predmetu U 15/09
Na osnovu člana 41. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), suprotno odluci većine Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, izdvajam mišljenje o meritumu u predmetu broj U 15/09 od 27. marta 2010. godine.
1. S obzirom da se stajalište većine u ovome predmetu naslanja na, također, stajalište većine u odluci U 15/08, moje izdvojeno mišljenje u ovome predmetu u bitnim pravnim aspektima slijedi izdvojeno mišljenje u predmetu U 15/08, s obzirom da se, mutatis mutandis, može odnositi i na ovaj predmet. Prema tome u bitnim pravnim aspektima, umjesto nepotrebnog ponavljanja relevantnih dijelova, upućujem na Odluku U 15/08 i uz nju data izdvojena mišljenja.
2. U pogledu dopustivosti saglasan sam sa stavom i odlukom većine kako je to obrazloženo u tačkama 28-33. ove odluke. Ne slažem se, međutim, uz dužno poštovanje, sa odlukom većine o meritumu.
3. Naime, članom III. stav 1. tačka a) Ustava Bosne i Hercegovine taksativno je navedena nadležnost institucija Bosne i Hercegovine u oblasti vanjske politike, članom V/3.a) i c) Ustava propisane su nadležnosti Predsjedništva Bosne i Hercegovine za vođenje vanjske politike Bosne i Hercegovine i predstavljanje Bosne i Hercegovine u međunarodnim i evropskim organizacijama i institucijama i traženje članstva u onim međunarodnim organizacijama i institucijama u kojima Bosna i Hercegovina nije član, a članom V/4.a) Ustava Bosne i Hercegovine je propisana, inter alia, odgovornost Vijeća ministara za provođenje politike i odluka Bosne i Hercegovine u oblastima koje su propisane u st. 1, 4. i 5. člana III. Ustava Bosne i Hercegovine. S time u vezi, a suprotno stajalištu većine u Ustavnom sudu koja je izvela zaključak i odlučila da "... u aktivnostima koje je preduzela Vlada Republike Srpske izradom i dostavljanjem osporenog Drugog izvještaja Republike Srpske Vijeću sigurnosti o situaciji u Bosni i Hercegovini, nema ničega što bi se moglo smatrati vanjskom politikom i time ubrajalo u isključivu nadležnost Bosne i Hercegovine", te da "u konkretnom slučaju ne postoji povreda Ustava Bosne i Hercegovine, posebno u odnosu na raspodjelu nadležnosti između države Bosne i Hercegovine i entiteta, tj. da ne postoji konkretna pravno relevantna radnja koja je osporenim izvještajem izvršena na štetu ustavne pozicije države Bosne i Hercegovine", moje mišljenje je upravo suprotno tome s obzirom da navedene ustavne odredbe jasno propisuju nadležnost Bosne i Hercegovine i njezinih organa za provođenje vanjske politike i predstavljanje Bosne i Hercegovine u međunarodnim organizacijama i institucijama, kao isključivu nadležnost Bosne i Hercegovine.
Iz ovih razloga smatram irelevantnim prigovore Vlade Republike Srpske da ne stoji tvrdnja podnosioca zahtjeva da "...pred UN nastupaju gotovo isključivo suverene države..." i da je "Drugi izvještaj Vijeću sigurnosti o situaciji u Bosni i Hercegovini podnijela ne samo u svojstvu entiteta Bosne i Hercegovine, već kao strana potpisnica Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i jedanaest međunarodnih sporazuma koji su u aneksima izloženi uz Dejtonski sporazum", budući da je predmetno ustavno pitanje, odnosno ustavni spor trebalo razmatrati u kontekstu isključivih nadležnosti države Bosne i Hercegovine u oblasti vanjske politike (član III. stav 1. tačka a), član V/3.a) i c), član V/4.a) i član III. st. 1, 4. i 5. Ustava) jer se pitanje poštivanja ustavne podjele nadležnosti između Bosne i Hercegovine i entiteta može pokrenuti u slučaju kada aktivnosti, koje preduzimaju entitetski dužnosnici odnosno organi, predstavljaju miješanje ili preuzimanje neke od nadležnosti Bosne i Hercegovine.
Spornim aktivnostima Republike Srpske upravo su, prema mome shvaćanju, obuhvaćena pitanja i stavovi koji po svojoj prirodi ulaze u domen vanjske politike države Bosne i Hercegovine i kao takva su u isključivoj nadležnosti države Bosne i Hercegovine (npr. tvrdnje i konstatacije iz spornog izvještaja: "utvrđivanje načela na kojima se mora zasnivati napredak BiH", "doprinos BiH međunarodnom miru i stabilnosti", "ometanje napretka BiH ozbiljnim pojačanim uplitanjem Visokog predstavnika za BiH i određenih zemalja u unutrašnje stvari BiH", o statusu sudstva i tužiteljstva na nivou Bosne i Hercegovine, Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu, "neotuđivo pravo BiH da izabere svoj politički, socijalni, ekonomski i kulturni sistem", smjene dužnosnika na nivou države, Federacije Bosne i Hercegovine, Brčko Distrikta, stavovi i zahtjevi u ime Bosne i Hercegovine, "govor Vlade RS u ime građana BiH").
Dalje, Vlada Republike Srpske je, izradom i podnošenjem osporenog Drugog izvještaja, preduzela jednostran istup na međunarodnoj sceni (pred Vijećem sigurnosti UN), što predstavlja akt uplitanja entiteta u nadležnosti države Bosne i Hercegovine. Upravo to je i dovelo do spora u smislu člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, u vezi s pitanjem ustavne podjele nadležnosti u pogledu vanjske politike, pa je Ustavni sud nadležan i pozvan odlučiti o tome sporu.
4. Imajući u vidu prethodno, smatram da su osnovani navodi podnosioca zahtjeva da je izrada i dostavljanje Drugog izvještaja Republike Srpske Vijeću sigurnosti o situaciji u Bosni i Hercegovini u suprotnosti s članom III/1.a), V/3.a) i c), V/4.a) Ustava Bosne i Hercegovine. U tom kontekstu držim da nije potrebno posebno razmatrati pitanje da li je izrada i dostavljanje Drugog izvještaja Republike Srpske Vijeću sigurnosti o situaciji u Bosni i Hercegovini u skladu s članom I/1. i III/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine.
5. Suprotno stavu većine da ne postoji konkretna pravno relevantna radnja koja je osporenim izvještajem izvršena na štetu ustavne pozicije države Bosne i Hercegovine, smatram da tu i takvu radnju predstavljaju izrada i dostavljanje spornog izvještaja a šteta za Bosnu i Hercegovinu se, prema mome mišljenju, ogleda u narušavanju ustavnog kapaciteta, suvereniteta i međunarodnog subjektiviteta Bosne i Hercegovine kao države ("unutra i prema vani") što su kategorije zaštićene Ustavom koji je ovaj Ustavni sud dužan štititi ("Ustavni sud će podržavati ovaj ustav"- član VI/3. Ustava).
6. I konačno, odlukom većine Ustavni sud u ovoj kao ni u odluci U 15/08 nije smatrao potrebnim dati definiciju "vanjske politike". Pored razloga navedenih u izdvojenom mišljenju u U 15/08, prema mome mišljenju, definiranje ustavnog pojma "vanjska politika" značilo bi i uspostavu jasnog ustavnog standarda "vanjska politika". To bi u znatnoj mjeri eliminiralo sporove ili pak omogućilo jednostavnije razrješenje eventualnih sporova između države Bosne i Hercegovine i njenih entiteta o pitanjima vanjske politike. Izbjegavanjem da to učini Ustavni sud, objektivno, dopušta upravo suprotne efekte.
IZJAVU
O PRIDRUŽIVANJU IZDVOJENOM MIŠLJENJU
U cijelosti se pridružujem Izdvojenom mišljenju o neslaganju u predmetu U 15/09 sudije Mirsada Ćemana.
IZJAVU
O PRIDRUŽIVANJU IZDVOJENOM MIŠLJENJU
U cijelosti se pridružujem Izdvojenom mišljenju o neslaganju u predmetu U 15/09 sudije Mirsada Ćemana.