Službeni glasnik BiH, broj 37/11

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 498/08 i dr., rješavajući apelaciju Momira Paleke i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 5, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Constance Grewe, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija David Feldman, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 26. septembra 2010. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Odbija se kao neosnovana apelacija Momira Paleke, Sanje Paleka, Miljenka Rašića i Stane Rašić, koja je podnesena zbog utvrđivanja povrede člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa pozitivnom obavezom i člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine zbog neprovođenja djelotvorne, potpune i blagovremene istrage zbog smrti njihove djece u postupku koji je okončan Presudom Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-0-Kžk-06-000011 od 8. novembra 2007. godine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Momira Paleke, Sanje Paleka, Miljenka Rašića i Stane Rašić u dijelu koji se odnosi na osporavanje ustavnosti odredbi Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske u vezi sa procesnim pravima oštećenih u krivičnom postupku, zato što je apelaciju podnijelo neovlašteno lice.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE


I. Uvod


1. Momir Paleka i Sanja Paleka (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Zlatan Terzić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 14. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), registriranu pod brojem AP 498/08, protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 014-0-Kžk-06-000011 od 8. novembra 2007. godine. Miljenko Rašić i Stana Rašić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Zlatan Terzić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 18. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu, registriranu pod brojem AP 517/08, protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-0-Kžk-06-000011 od 8. novembra 2007. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. S obzirom na to da se apelacije odnose na isti činjeničnopravni supstrat, odnosno da se odnose na istu osporenu odluku, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku broj AP 498/08.

3. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Okružnog tužilaštva Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo), Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Almira Murića, učesnika u postupku (u daljnjem tekstu: optuženi), zatraženo je 20. i 22. februara 2008. godine da dostave odgovore na apelacije.

4. Okružni sud je dostavio odgovor na apelacije 29. februara 2008. godine, Tužilaštvo 14. marta 2008. godine, Osnovni sud 14. marta, a optuženi 6. marta 2008. godine.

5. Ustavni sud je 22. septembra 2010. godine zatražio od Osnovnog suda da dostavi na uvid cjelokupni spis. Osnovni sud je dostavio spis.

6. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantima 19. marta 2008. godine, odnosno 6. oktobra 2008. godine.

III. Činjenično stanje


7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

8. Dana 13. septembra 2003. godine oko 00,50 sati desila se saobraćajna nesreća u kojoj su smrtno stradala djeca apelanata, Vedran Paleka i Damir Rašić. U istoj saobraćajnoj nesreći poginulo je još jedno lice a jedno je zadobilo teške tjelesne povrede.

9. Osnovni sud je donio Presudu broj K-183/03 od 18. jula 2005. godine. Navedenom presudom optuženi je proglašen krivim da je noću oko 00,50 sati na magistralnom putu Sokolac - Sarajevo upravljao teretnim motornim vozilom suprotno odredbama člana 41. Zakona o sigurnosti saobraćaja na putevima (ZOSS), uslijed čega je nastupila smrt tri lica, a četvrto je zadobilo teške tjelesne povrede. Sud je zaključio da je na taj način optuženi počinio krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja iz člana 410. stav 3. u vezi sa stavom 2. Krivičnog zakona (u daljnjem tekstu: KZ), pa ga je sud osudio na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i četiri mjeseca.

10. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u toku postupka proveo dokaze optužbe i to saslušanjem vještaka saobraćajne struke Momčila Sladoje i Boža Noga, vještaka neuropsihijatra Zorice Lazarević, apelanata (Momira Paleke i Miljenka Rašića, koji su u postupku učestvovali kao oštećeni), čitanjem ljekarskog nalaza, uvidom u zapisnik Tužilaštva, uvidom u skicu lica mjesta i fotodokumentaciju i uvidom u uvjerenje MUP-a Rožaje. Osnovni sud je proveo dokaze odbrane i to saslušanjem vještaka Vuka Bogdanovića iz Instituta za saobraćaj Novi Sad i Relje Mitrovića, zatim uvidom u nalaz alkohola u krvi za Damira Rašića, saslušanjem optuženog kao svjedoka i uvidom u potvrdu AD "Romanija putevi".

11. Na osnovu provedenih dokaza, Osnovni sud je donio prvostepenu presudu. Osnovni sud je istakao da je na osnovu zapisnika o uviđaju Tužilaštva, nalaza i mišljenja vještaka Momčila Sladoje (koji je izašao na lice mjesta saobraćajne nezgode) i njegovog iskaza datog na glavnom pretresu, te uvidom u fotodokumentaciju i skicu lica mjesta utvrdio da se nezgoda dogodila u lijevoj saobraćajnoj traci gledano u smjeru kretanja teretnog motornog vozila kojim je upravljao optuženi. Osnovni sud je, uzevši u obzir sve utvrđene činjenice, zaključio da je optuženi, suprotno odredbi člana 41. ZOSS-a, propustio da se kreće desnom kolovoznom trakom, prešao u lijevu saobraćajnu traku, uslijed čega je prednjim čeonim dijelom udario u putničko vozilo. Osnovni sud je naveo da je kontakt ostvaren u lijevoj saobraćajnoj traci. Osnovni sud je uzeo u obzir otežavajuće i olakšavajuće okolnosti pa je optuženom izrekao kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i četiri mjeseca. Osnovni sud je oštećene sa imovinskopravnim zahtjevom uputio na parnicu a optuženom naložio plaćanje troškova postupka.

12. Povodom žalbe optuženog, Okružni sud je Rješenjem broj Kž-99/05 od 6. aprila 2006. godine ukinuo prvostepenu presudu i odredio održavanje pretresa pred Okružnim sudom.

13. U dokaznom postupku Okružni sud je na glavnim pretresima ponovo proveo dokaze izvedene pred prvostepenim sudom. Nakon toga, Vijeće Okružnog suda je na pretresu od 29. novembra 2006. godine odlučilo da se na okolnosti uzroka predmetne saobraćajne nezgode provede novo vještačenje posredstvom stručnog tima ustanove verificirane za ovakva vještačenja (vještačenje je povjereno Saobraćajno-tehničkom fakultetu Doboj), pa je Okružni sud, nakon obavljenog vještačenja, na glavnom pretresu neposredno saslušao predstavnika ekspertnog tima vještaka saobraćajne struke Cvijetina Lekića.

14. Okružni sud je prihvatio nalaz i mišljenje Saobraćajnog instituta u Doboju, iz kojeg proizlazi da se pred udar i u momentu udara teretno vozilo nalazilo na svojoj desnoj polovini kolovoza u fazi skretanja ulijevo, radi izbjegavanja nezgode, te da je elementarni uzrok nezgode kretanje oštećenog, pod utjecajem alkohola, lijevom polovinom kolovoza, a da pri takvoj situaciji nisu postojale tehničke mogućnosti da se predmetna saobraćajna nezgoda izbjegne i da je optuženi zadržao teretno vozilo na svojoj kolovoznoj traci, kao i da nisu postojale ni minimalne tehničke mogućnosti izbjegavanja saobraćajne nezgode ekstremnim kočenjem jer je u konkretnom slučaju sudar vozila, na način kako se dogodio, bio neminovan.

15. Na osnovu svega izloženog, Okružni sud je zaključio da optuženi nije počinio krivično djelo koje mu je optužnicom stavljeno na teret, pa je na osnovu odredbe člana 290. stav 1. tačka v) ZKP odlučio da ga oslobodi optužbe.

IV. Apelacija


a) Navodi iz apelacije


16. Apelanti navode da su im povrijeđeni pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na zabranu torture i nehumanog i ponižavajućeg postupanja iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije. Apelanti se pozivaju na pozitivnu obavezu države da svakom pod svojom jurisdikcijom zaštiti život, kao i da se omogući da okolnosti smrti određenog lica budu detaljno ispitane i utvrđene, te, u skladu s tim, da se provede djelotvorna istraga. Dalje, apelanti ističu da je takva pozitivna obaveza nametnuta državama, pogotovo u situacijama kao što je ova, kada su u pitanju lica koja nemaju učešća u postupku pa ne mogu uživati zaštitu iz člana 6. Evropske konvencije, ali postoje garancije o djelotvornosti istrage iz čl. 2. i 3. Evropske konvencije.

17. Apelanti ukazuju na to da je osporenom presudom lice oslobođeno za krivično djelo u kojem je život izgubilo troje ljudi, a što je, prema njihovom stavu, posljedica lošeg vođenja istrage. Apelanti ukazuju na to da na mjesto nesreće nije izašao nadležni tužilac, već su radnje provodili pripadnici Ministarstva unutrašnjih poslova. Dalje, apelanti ističu da nije sačinjen fotoelaborat kao ni da ispravnost vozila nije pregledao relevantni stručnjak već je to uradio vještak saobraćajne struke. Apelanti ističu da je propušteno da se pod tužiočevim nadzorom izvrši očevid šireg lica mjesta radi pronalaženja svih eventualnih tragova, kao i da od optuženog nije uzet uzorak krvi i urina s ciljem utvrđivanja da li je imao alkohola u krvi. Dalje, apelanti ističu da sud nije uzeo u obzir nalaz sudskog vještaka koji je jedini bio na mjestu nesreće, za šta je dobio nalog tužioca da izađe na lice mjesta ali bez bilo kakvih detaljnih uputa o tome na koje okolnosti treba da se provede vještačenje i u vezi sa kojim okolnostima da se da mišljenje. Kao jako bitnu stvar u vođenju istrage i utvrđivanju istine apelanti ističu činjenicu da Tužilaštvo nikada nije saslušalo niti predložilo sudu saslušanje jedinog svjedoka događaja, koji je i jedini preživjeli u putničkom automobilu, a koji je mogao pomoći u rasvjetljavanju okolnosti nastanka saobraćajne nezgode.

18. Apelanti se žale i na to da je sud u toku krivičnog postupka propustio da odluči o imovinskopravnom zahtjevu, već ih je uputio na parnicu sa odlukom kojom je utvrđena krivica njihovog poginulog sina, zbog čega smatraju da im je povrijeđeno pravo iz člana 13. u vezi sa pravom iz čl. 2. i 3. Evropske konvencije. Osim toga, apelanti osporavaju kvalitet ZKP, odnosno ističu da im je kao oštećenima uskraćena bilo kakva mogućnost učestvovanja u postupku. Također, izmjenama Zakona o krivičnom postupku onemogućeno je Tužilaštvu ili oštećenom da zahtijevaju da sud trećeg stepena preispita oslobađajuću drugostepenu presudu ako drugostepeni sud ukine i preinači prvostepenu osuđujuću presudu. Apelanti predlažu da Ustavni sud ukine osporenu presudu, utvrdi kršenje navedenih prava, dodijeli im pravičnu satisfakciju i utvrdi "kvalitet" ZKP u odnosu na ulogu oštećenog u postupku nemogućnosti žalbe protiv drugostepene oslobađajuće presude.

b) Odgovor na apelaciju


19. Okružni sud je u svemu ostao pri obrazloženju svoje presude navodeći da nisu prekršeni čl. 2. i 3. Evropske konvencije i član 13. Evropske konvencije.

20. Tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju navelo da je provelo postupak istrage u skladu sa zakonom, te da su način i ovlaštenja za provođenje određenih radnji izvršavani pravilnom primjenom odredaba ZKP. Činjenice koje je Tužilaštvo pribavilo, prema stavu Tužilaštva, kako u pogledu elemenata krivičnog djela, tako i u pogledu krivične odgovornosti, predstavljale su dovoljno osnovane sumnje za podnošenje optužnice koju je nadležni sud potvrdio. Tužilaštvo je istaklo da se apelacija uglavnom bazira na ocjeni činjeničnog stanja Okružnog suda. Dalje, Tužilaštvo ističe da nije bilo povrede prava na koju se apelanti pozivaju, te navodi da je sve vrijeme postupka zastupalo stav optužbe u skladu sa svojom ulogom iz ZKP.

21. Optuženi, prije svega, prigovara da je apelaciju podnijelo neovlašteno lice. Dalje, optuženi je osporio navode iz apelacije kao neistinite. Optuženi je naveo da je apelacija zapravo upućena protiv tužioca, a apelanti su u toku postupka imali advokata koji ih je zastupao i mogli su da sugeriraju tužiocu koje dokaze treba izvesti, te je predložio da se apelacija odbaci kao očigledno neosnovana.

V. Relevantni propisi


22. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" br. 50/03, 111/04, 115/04, 29/07, 68/07, 119/07, 55/09 i 80/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 14.

Princip istine

Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su istinito i potpuno utvrditi, kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 15.

Slobodna ocjena dokaza

Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 217.

Sprovođenje istrage

U toku sprovođenja istrage tužilac može preduzeti sve istražne radnje, uključujući ispitivanje osumnjičenog i saslušanje oštećenog i svjedoka, vršenje uviđaja i rekonstrukcije događaja, preduzimanje posebnih mjera koje obezbjeđuju sigurnost svjedoka i informacija i naređivanje potrebnih vještačenja.

O preduzetim istražnim radnjama sastavlja se zapisnik u skladu s ovim zakonom.

Član 218.

Nadzor tužioca nad radom ovlašćenih službenih osoba

(1) Ako postoje osnovi sumnje da je izvršeno krivično djelo za koje je zakonom propisana kazna zatvora preko pet godina, ovlašćeno službeno lice je dužno odmah obavijestiti tužioca i pod njegovim nadzorom preduzeti potrebne mjere da se pronađe izvršilac krivičnog djela, da se spriječi skrivanje ili bjekstvo osumnjičenog ili saučesnika, da se otkriju i sačuvaju tragovi krivičnog djela i predmeti koji mogu poslužiti kao dokazi i da se prikupe sve informacije koje mogu biti korisne u krivičnom postupku.

(2) Ako postoje osnovi sumnje da je izvršeno krivično djelo iz stava 1. ovog člana, ovlašćeno službeno lice dužno je u slučaju opasnosti od odlaganja preduzeti neophodne radnje radi izvršenja zadatka iz stava 1. ovog člana. Prilikom preduzimanja ovih radnji, ovlašćena službena osoba je dužna postupiti po ovom zakonu. O svemu što je preduzeto, ovlašćena službena osoba dužna je odmah obavijestiti tužioca i dostaviti prikupljene predmete koji mogu poslužiti kao dokaz.

(3) Ako postoje osnovi sumnje da je izvršeno krivično djelo za koje je predviđena kazna zatvora do pet godina, ovlašćena službena osoba je dužna obavijestiti tužioca o svim raspoloživim informacijama i istražnim radnjama koje je preduzela najkasnije tri dana od dana saznanja o postojanju osnova sumnje da je krivično djelo učinjeno.

(4) U slučajevima iz st. 1. do 3. ovog člana tužilac će donijeti naredbu o sprovođenju istrage ako to ocijeni potrebnim.

23. Krivični zakon Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" br. 49/03, 108/04, 37/06 i 70/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 410.

(1) Učesnik u saobraćaju na putevima koji se ne pridržava saobraćajnih propisa i time ako ugrozi javni saobraćaj da dovede u opasnost život ljudi ili imovinu većeg obima, pa usljed toga kod drugoga nastupi teška tjelesna povreda ili imovinska šteta preko 3.000 KM, kazniće se zatvorom od šest mjeseci do pet godina.

Š...Ć

(3) Ako je usljed djela iz stava 1. ili 2. ovog člana nastupila smrt jednog ili više lica, učinilac će se kazniti za djelo iz stava 1. zatvorom od dvije do dvanaest godina, a za djelo iz stava 2. zatvorom od jedne do osam godina.

VI. Dopustivost


24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana 16. stav 4. tačka 5. Pravila Ustavnog suda.

Član 16. stav 4. tačka 5. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

5. apelaciju je podnijelo neovlašteno lice.

26. Ustavni sud primjećuje da su apelanti osporili odredbe ZKP, odnosno kvalitet ZKP u vezi sa ulogom oštećenog u krivičnom postupku, kao i zakonsku nemogućnost tužioca da nakon oslobađajuće drugostepene presude ima pravo na preispitivanje u još jednom stepenu, što ga stavlja u nepovoljan položaj u odnosu na optuženog. Imajući u vidu činjenicu da apelanti kroz apelacionu nadležnost osporavaju kvalitet zakona, te da su ova pitanja za apelante postala sporna tek nakon drugostepene presude kojom je optuženi oslobođen, Ustavni sud zaključuje da apelanti nisu lica koja imaju pravo da u konkretnom slučaju pokrenu ova pitanja pred Ustavnim sudom.

27. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 5. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko ju je podnijelo neovlašteno lice, Ustavni sud je odlučio da u odnosu na ispitivanje kvaliteta ZKP odbaci apelaciju.

28. Dalje, Ustavni sud podsjeća na to da, u skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Okružnog suda, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 22. i 24. decembra 2007. godine, a apelacije su podnesene 14. i 18. februara 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


31. Apelanti navode da su im povrijeđena prava iz člana II/3.a) i b) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2. i 3. Evropske konvencije, kao i pravo iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa čl. 2. i 3. Evropske konvencije zbog nedjelotvorne istrage.

32. Član II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

3. Katalog prava

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

a) Pravo na život.

Član 2. Evropske konvencije glasi:

Pravo na život svakog čovjeka zaštićeno je zakonom. Niko neće namjerno biti lišen života, osim izvršenjem smrtne kazne po presudi suda kojom je proglašen krivim za krivično djelo za koje je ova kazna propisana zakonom.

33. Apelanti se žale da je povrijeđeno pravo na život uslijed propusta da se provede kvalitetna istraga i utvrde relevantne činjenice s ciljem da se otkrije uzrok saobraćajne nesreće u kojoj su njihova djeca smrtno stradala. Zbog ovog propusta, kako navode apelanti, Okružni sud je donio oslobađajuću presudu i pritom još utvrdio da je sin apelanata koji je smrtno stradao skrivio saobraćajnu nesreću.

34. Ustavni sud podsjeća na to da član 2. Evropske konvencije, zajedno sa članom 3. Evropske konvencije, predstavlja jednu od osnovnih vrijednosti demokratskih društava, te da prava iz ovih članova nikako ne mogu biti derogirana. Prema ustaljenoj sudskoj praksi, "prva rečenica člana 2. stava 1. nalaže državi ne samo da ne uzrokuje smrt na namjeran ili nezakonit način, nego i da poduzme mjere neophodne za zaštitu života osoba u okviru svoje jurisdikcije" (vidi Evropski sud za ljudska prava, I.C.B. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 9. juna 1998. godine, stav 36). S ciljem djelotvornog osiguranja uživanja prava koje garantiraju članovi 2-4. Evropske konvencije, sudska praksa Evropskog suda za ljudska prava je usaglasila proceduralne zahtjeve, a najčešći je zahtjev za provođenjem istrage kao dijela šire obaveze uspostavljanja djelotvornog sudskog sistema. Nametanje ovakve obaveze ima za cilj da omogući gonjenje ili pokretanje sudskih postupaka koji su naloženi u slučaju kršenja Evropske konvencije. To, međutim, ne znači da ova obaveza važi samo za slučajeve kada se događaji mogu pripisati državnim vlastima, već se primjenjuje i u slučajevima kada se smatra da povreda prava iz čl. 2. ili 3. Evropske konvencije potječe od pojedinca (vidi Evropski sud za ljudska prava, M.C. protiv Bugarske, presuda od 4. decembra 2003. godine, st. 151). Cilj ove istrage je osiguranje djelotvorne zaštite prema odredbama domaćeg zakona i "u onim slučajevima u kojima su upleteni državni organi, predviđanje njihove odgovornosti" za činjenice koje su u njihovoj nadležnosti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Mastromatteo protiv Italije, presuda od 24. oktobra 2002. godine, stav 89; i Nachova i dr. protiv Bugarske, presuda od 26. februara 2004. godine, stav 110).

35. Istraga koju zahtijevaju čl. 2. i 3. Evropske konvencije mora biti "djelotvorna", a to će biti ako su ispunjena tri uvjeta: (1) da su lica koja su odgovorna za istragu i ona koja provode istragu nezavisna od onih koja su uključena u događaje, što podrazumijeva "ne samo nepostojanje bilo kakve hijerarhijske ili institucionalne veze nego i praktičnu nezavisnost" (ibid., presuda Nachova i dr.); (2) da istraga bude "hitra, brza i sveobuhvatna", pri čemu Evropski sud ne oklijeva da detaljno kontrolira mjere koje su preduzeli istražitelji a iz kojih je "isključivanjem lako zaključiti koje radnje treba realizovati prema datim okolnostima" (idem.); i (3) istraga mora dovesti do identifikacije i kažnjavanja odgovornih lica, pri čemu Evropski sud naglašava da se ovdje radi o "obavezi ne rezultata nego sredstava" (idem.). Dakle, vlasti moraju preduzeti mjere koje su im razumno pristupačne kako bi bili sakupljeni dokazi ubrajajući u to, prema Evropskom sudu za ljudska prava, ako se radi o nasilnoj smrti, uzimanje izjava očevidaca, izvještaje forenzičara i, ako je potrebno, autopsiju sa preciznim opisom povreda i što pouzdanijim uzrokom smrti (idem.). Ovim osnovnim uvjetima praksa Evropskog suda je dodala još jedan koji se odnosi na javnost istrage, odnosno transparentnost. Evropski sud je istakao da "mora postojati zadovoljavajući element javne analize istrage ili njenih rezultata da bi se osigurala odgovornost u praksi i u teoriji, očuvalo povjerenje javnosti u poštivanje slova zakona od strane vlasti i onemogućilo sticanje utiska o saučesništvu ili tolerisanju nezakonitih djela" (idem.).

36. Apelanti su u konkretnom slučaju podnijeli apelaciju navodeći propuste počinjene u toku istrage koji su, prema njihovom mišljenju, doprinijeli neutvrđivanju istine u vezi sa smrću njihove djece. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da je Tužilaštvo, u vezi sa otkrivanjem okolnosti šta se desilo, preduzelo određene radnje, ali se postavlja pitanje da li su ove radnje dovoljne i da li je na primjeren način urađeno ono što je bilo od odlučujućeg značaja u konkretnom predmetu.

37. Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda u predmetu Railean (vidi Evropski sud, Railean protiv Moldavije, presuda od 5. januara 2010. godine, apelacija br. 23401/04) u kojoj je povodom saobraćajne nesreće u kojoj je stradao sin podnosioca apelacije Evropski sud utvrdio da istraga mora omogućiti da se utvrde činjenice i identificiraju oni koji su odgovorni kako bi se kaznili. Evropski sud je utvrdio da u slučajevima u kojima je nastupila smrt istraga podrazumijeva čak veći značaj imajući u vidu činjenicu da je osnovna svrha takve istrage da osigura djelotvornu primjenu zakona kojima se štiti pravo na život. Suština ove obaveze je postizanje svih procedura, ne rezultata. Evropski sud je naveo da zbog toga vlasti moraju preduzeti razumne korake koji su im dostupni kako bi osigurali dokaze u vezi sa nesrećom uključujući, između ostalog, svjedočenja očevidaca, forenzičko vještačenje, autopsiju, kako bi se osigurali potpuni izvještaj o smrti i objektivni medicinski nalaz uključujući uzrok smrti. Bilo koji nedostatak koji umanjuje mogućnost da se utvrde činjenice razloga smrti ili lica odgovornog za smrt nekog lica dovest će do propusta u ovim standardima.

38. Primjenjujući navedeni stav na konkretni predmet, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radilo o saobraćajnoj nezgodi koja je rezultirala smrću tri lica i teškim povređivanjem četvrtog lica. Apelanti su se žalili da se nedjelotvornost istrage ogleda u činjenici da tužilac nije lično izašao na lice mjesta i da nije preduzeo radnje, odnosno proveo dokaze od ključnog značaja za rješavanje konkretnog predmeta. Tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju navelo da je istragu provelo u skladu sa zakonom.

39. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da u ZKP nije navedeno da je tužilac obavezan da bude lično prisutan. Ustavni sud primjećuje da kada postoji sumnja da je počinjeno krivično djelo za koje je propisana kazna zatvora preko pet godina, tužilac odmah po saznanju za krivično djelo preuzima nadzor nad licima koja učestvuju u istrazi, a radi prikupljanja dokaza i provođenja djelotvorne istrage.

40. Dalje, Ustavni sud primjećuje da su navodi apelanata da tužilac nije na adekvatan način ispunio svoju zakonsku obavezu jer nije bio prisutan i nije proveo mnoge dokaze od ključnog značaja u istrazi suprotni sadržaju Zapisnika o uviđaju broj KTA-169/03 od 23. septembra 2003. godine. Naime, iz zapisnika o uviđaju koji je nakon saobraćajne nesreće 13. septembra 2003. godine sačinilo Tužilaštvo proizlazi da je tužilac, odnosno njegov zamjenik bio prisutan na uviđaju neposredno nakon nesreće. Iz zapisnika jasno proizlazi da su uviđaju osim zamjenika tužioca Neđe Šutanovića prisustvovali stalni sudski vještak saobraćajne struke Momčilo Sladoje, inspektor krivične delinkvencije Dragan Jamina, te uviđajci SP za sigurnost saobraćaja Borislav Vukičević i Predrag Stanić, kao i komandir PS za sigurnost saobraćaja Vuko Čvoro. Također, u zapisniku je navedeno da su lice mjesta nesreće do dolaska tužioca osiguravali pripadnici PS za sigurnost saobraćaja. Iz zapisnika o uviđaju proizlazi da je uviđaj započet u 1,45 a da je završio u 5,15 sati. Iz zapisnika proizlazi da su pripadnici policije zajedno sa vještakom obilježili lice mjesta nesreće, izvršili potrebna mjerenja, napravili fotodokumentaciju i evidentirali tragove i oštećenja na kolovozu i na automobilu. Suprotno navodima apelanata da nije napravljen nalaz alkohola u krvi optuženoga, iz zapisnika proizlazi da je tužilac dao naredbu da se oba vozača testiraju, te je zapisnički konstatirano da na osnovu provedenog alkotesta u krvi optuženog nije bilo alkohola. Također, u zapisniku je navedeno da je tužilac izdao naredbu da se vozila prevezu do parkinga radi vještačenja ispravnosti vozila. Na osnovu utvrđenog, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata u ovom dijelu neosnovani.

41. Dalje, Ustavni sud primjećuje da su nadležna lica u konkretnom predmetu provela sve potrebne radnje na mjestu nesreće (sačinjen je zapisnik, napravljena fotodokumentacija i izvršena mjerenja i označavanje mjesta nesreće, po nalogu tužioca izašao je vještak na lice mjesta), te je na osnovu prikupljenih dokaza Tužilaštvo smatralo da postoji dovoljno elemenata za podnošenje optužnice, a što je pred prvostepenim sudom čak rezultiralo utvrđivanjem krivice optuženog. Međutim, suprotno zaključku prvostepenog suda, drugostepeni sud je, ocjenjujući iste dokaze i imajući u vidu nadvještačenje, došao do suprotnog zaključka i oslobodio optuženog.

42. Što se tiče daljnjeg toka postupka pred sudovima, Ustavni sud primjećuje da su u toku postupka pred prvostepenim sudom provedena četiri vještačenja, dva po prijedlogu Tužilaštva i dva po prijedlogu odbrane, a da je Okružni sud u svrhu konačnog odlučenja angažirao i proveo peto vještačenje, koje je proveo Institut za saobraćaj Doboj, dakle ustanova specijalizirana za davanje ovakvih mišljenja. Zbog činjenice da je Okružni sud naložio peto vještačenje, Ustavni sud zapravo smatra da je sud na veoma ozbiljan način pristupio rješavanju konkretnog slučaja, s ciljem rješavanja svih spornih pitanja i pravilnog utvrđivanja relevantnih činjenica. Dalje, Ustavni sud primjećuje da, suprotno navodima apelanata da nije uzeta izjava od jedinog preživjelog svjedoka nesreće, u spisu postoji dokaz da je otac povrijeđenog mladića (koji je preživio nesreću) pred prvostepenim sudom izjavio da se njegov sin ničega ne sjeća u vezi sa kritičnim događajem, zbog čega je logično da ga Tužilaštvo (i sud) nisu ni pozvali u svojstvu svjedoka. Osim toga, Ustavni sud zaključuje da prvostepeni i drugostepeni sud nemaju suprotna mišljenja u vezi sa načinom na koji se nesreća dogodila, ali se odluke sudova razlikuju u procjeni izvedenih dokaza i utvrđivanju činjenica koje su relevantne za odlučenje.

43. Ustavni sud, dakle, primjećuje da, suprotno navodima apelanata, istraga suda nije prestala nakon istrage Tužilaštva u smislu otkrivanja i utvrđivanja svih relevantnih činjenica. Ustavni sud primjećuje da je sud potvrdio svojim presudama kvalitet istrage koju je proveo tužilac ali je utvrdio da optuženi nije kriv. Na osnovu svega utvrđenog, Ustavni sud zaključuje da se niti u jednom segmentu postupka ne može zaključiti da je bilo arbitrarnosti i da tužilac nije proveo djelotvornu, potpunu i blagovremenu istragu ili da je bilo arbitrarnosti prilikom ocjene istih dokaza pred sudom. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata i u ovom dijelu neosnovani.

44. Naime, imajući u vidu vrlo tragične posljedice saobraćajne nesreće, Ustavni sud naglašava potrebu da se u takvim slučajevima treba efikasno djelovati odmah na prikupljanju relevantnih dokaza, neposredno nakon nesreće, jer se na licu mjesta nesreće nalazi najveći broj dokaza koje treba prikupiti radi rješavanja slučaja. U suprotnom, svako odugovlačenje ili neefikasno djelovanje ima za posljedicu gubitak dokaza. Međutim, Ustavni sud ne može zaključiti da u konkretnom slučaju lica koja su ovlaštena za preduzimanje određenih radnji u istrazi nisu preduzela sve da se otkrije istina o predmetnoj saobraćajnoj nesreći. Ustavni sud primjećuje da su na lice mjesta neposredno poslije nesreće izašla nadležna lica, sa stručnim znanjem i sposobnostima kao i zakonskim ovlastima da provedu određene istražne radnje i ne može da uoči bilo kakvu zloupotrebu, bilo koga, da se ne otkriju sve relevantne činjenice. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je Tužilaštvo u vrlo kratkom roku od momenta kada se nesreća desila podnijelo optužnicu (27. oktobra 2003. godine), a da je na osnovu provedene istrage i prikupljenih dokaza prvostepeni sud osudio optuženog.

45. Dakle, iz okolnosti cjelokupnog slučaja proizlazi da je povodom konkretnog slučaja vođena istraga i okončan postupak, te Ustavni sud ne može u spisu predmeta pronaći dokaze na koje apelanti ukazuju da je bilo propusta u istrazi koji su doveli do oslobađajuće presude ili da su očigledno napravljeni takvi propusti koji otvaraju pitanje garancija koje država treba da pruži u svakom konkretnom slučaju kako bi se detaljno istražili uzroci stradanja tri lica i povređivanje četvrtog. Ustavni sud naglašava da pozitivna obaveza iz člana 2. Evropske konvencije ima za cilj provođenje djelotvorne, potpune i blagovremene istrage, ali ne garantira ishod postupka u smislu obaveznog utvrđivanja krivice lica za koje se sumnja da je počinilo krivično djelo.

46. U skladu s tim, Ustavni sud smatra da nisu prekršeni član II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i član 2. Evropske konvencije budući da Ustavni sud ne može u preduzetim radnjama pronaći dokaze da je postojao propust nadležnog tužioca ili drugih lica u istrazi koji dovodi u sumnju nastojanja da se prikupe svi relevantni dokazi, zbog čega se može reći da je provedena istraga bila potpuna i djelotvorna u smislu člana 2. Evropske konvencije.

Ostali navodi


47. U vezi sa navodima apelanata o povredi člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, s obzirom na to da se apelanti u suštini žale na proceduralne aspekte zbog nedjelotvorne istrage zbog smrti njihove djece, imajući u vidu zaključak u vezi sa članom II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 2. Evropske konvencije, Ustavni sud neće posebno razmatrati ovaj navod.

48. U vezi sa navodima apelanata da im je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, a u vezi sa čl. 2. i 3. Evropske konvencije, zbog nemogućnosti da aktivno učestvuju u postupku, zbog procesne pozicije oštećenih u ZKP, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda koji je, ispitujući ovaj navod prema članu 13. Evropske konvencije, utvrdio da ovaj član garantira na domaćem nivou pravni lijek a s ciljem poštivanja prava i sloboda utvrđenih Evropskom konvencijom. Član 13. Evropske konvencije zahtijeva propis u domaćem zakonodavstvu koji će se baviti suštinom "osnovanosti zahtjeva" prema Evropskoj konvenciji i osigurati adekvatnu naknadu iako zemlje potpisnice imaju diskreciju u vezi sa načinom na koji će uskladiti njihove obaveze prema Evropskoj konvenciji u ovoj odredbi. Pravni lijek treba biti "efikasan" u pravu, kao i u praksi, pogotovo u smislu da njegovo izvršenje ne smije biti neopravdano onemogućeno činjenjem ili nečinjenjem vlasti. Međutim, član 13. Evropske konvencije jedino je primjenjiv na žalbene navode kojima se pokreće pitanje o Evropskoj konvenciji.

49. Imajući u vidu radnje koje su preduzete s ciljem istrage kritičnog događaja koji se desio, Ustavni sud je zaključio da ne može reći da vlasti nisu preduzele sve s ciljem svrsishodne istrage. Imajući u vidu činjenicu da je diskreciono pravo države kako će organizirati svoj sistem, bez obzira na procesnu poziciju apelanata kao oštećenih, kao i na činjenicu da apelanti u skladu sa ZKP ne mogu da učestvuju u postupku, naročito u fazi istrage, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno pravo apelanata na djelotvoran pravni lijek, prema zahtjevu iz člana 13. Evropske konvencije a u vezi sa ispitivanjem okolnosti smrti djece apelanata.

VIII. Zaključak


50. Ustavni sud smatra da ne postoji kršenje člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije jer u preduzetim radnjama u istrazi nije našao propust nadležnog tužioca da vodi i nadzire istragu u konkretnom slučaju, te smatra da je provedena istraga bila potpuna i djelotvorna u smislu člana 2. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud smatra da ne postoji kršenje prava apelanata na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, a u vezi sa članom 2. Evropske konvencije, vezano za istragu oko smrti njihove djece i pravnu poziciju apelanata kao oštećenih koju su imali u toku istrage.

51. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 5, člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

52. U smislu člana 41. Pravila Ustavnog suda, aneks ove odluke čini izdvojeno mišljenje potpredsjednice Valerije Galić suprotno odluci.

53. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.

IZDVOJENO MIŠLJENJE POTPREDSJEDNICE GALIĆ SUPROTNO ODLUCI


Na osnovu člana 41. Pravila Ustavnog suda BiH ("Službeni glasnik BiH" br. 60/05, 64/08 i 51/09), izuzimam svoje mišljenje suprotno odluci većine sudija u ovom predmetu zbog sljedećih razloga:

Za razliku od mišljenja većine sudija, moje je mišljenje da je u ovom predmetu došlo do kršenja proceduralnih aspekata prava iz čl. II/3. a) i b) Ustava BiH i čl. 2. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kako zbog neadekvatno provedene istrage, tako i zbog propusta Okružnog suda u Istočnom Sarajevu da detaljno razmotri sve okolnosti ovog slučaja prilikom donošenja odluke, zbog sljedećih razloga:

1. U odnosu na djelotvornost istrage konkretnog slučaja, imajući u vidu vrlo tragične posljedice saobraćajne nesreće (smrtno stradala tri mlada lica i četvrto teško povrijeđeno), a polazeći od zahtjeva čl. 2. i 3. Evropske konvencije, na koje se poziva i Ustavni sud u obrazloženju odluke, postavlja se pitanje da li je u konkretnom slučaju nadležni tužilac preduzeo djelotvornu istragu s obzirom na navode apelanata da su tokom istrage učinjeni određeni propusti koji, prema njihovom mišljenju, doprinose neutvrđivanju istine u vezi sa smrću njihove djece.

Nesporno je da iz okolnosti cjelokupnog slučaja proizlazi da je povodom konkretnog slučaja vođena istraga i okončan postupak, ali, prema mom mišljenju, zaista se postavlja pitanje da li su detaljno istraženi uzroci stradanja tri mlada lica i povređivanje četvrtog i da li je nadležni tužilac preduzeo sve mjere, koje je bilo za očekivati u situaciji kao što je ova, kako bi se osigurali preduvjeti za efikasan sudski postupak. Moje je mišljenje da u konkretnom slučaju u fazi istrage nisu preduzete određene uviđajne radnje, niti prikupljeni relevantni dokazi koji su od odlučujućeg značaja u ovom predmetu, a posebno: nije sačinjen fotoelaborat kamiona sa prikolicom i putničkog vozila iz svih kutova u momentu zaticanja na licu mjesta, a posebno eventualna oštećenja na bilo kojem dijelu vozila; na licu mjesta vještak za tehničku ispravnost nije pregledao tehničku ispravnost oba vozila (prema Zapisniku o uviđaju, tužilac ovu vrstu vještačenja povjerava vještaku saobraćajne struke); od vozača kamiona nisu uzeti krv i urin na analizu radi eventualnog prisustva alkohola u krvi, tj. nije izvršen toksikološki pregled uzorka krvi, odnosno neke druge supstance u urinu (prema Zapisniku o uviđaju, radnik policije je izvršio samo alkotestiranje); nije izvršeno vještačenje na umor vozača kamiona s obzirom na to da je vozio deset sati do trenutka saobraćajne nezgode; nije izvršeno adekvatno sudskomedicinsko vještačenje na opijenost poginulog vozača; tužilac na licu mjesta nije utvrdio i fiksirao primarno mjesto kontakta; nije saslušan jedini preživjeli očevidac mjesta nesreće (nije saslušan ni u ponovnom postupku).

Ovakvi propusti, prema mom mišljenju, opravdano stvaraju sumnju kod apelanata u način prikupljanja dokaza s ciljem efikasnog rasvjetljavanja događaja, koji se desio i u daljnjem toku postupka. Ovakvi propusti u istrazi doveli su do toga da je tokom postupka koji je uslijedio provedeno pet vještačenja i to dva po prijedlogu Tužilaštva na okolnosti nastanka i uzroka nesreće, sa oprečnim mišljenjima za koja se ne može reći da su na pouzdan način riješila pitanje nastanka nesreće. Navedeno govori u prilog činjenici da su postojali nedostaci u istrazi oko utvrđivanja odlučnih činjenica, čiji su rezultat i dvije potpuno suprotne sudske odluke.

2. U odnosu na presudu Okružnog suda, smatram da je prilikom donošenja odluke Okružni sud propustio da detaljno razmotri sve okolnosti ovog slučaja, posebno u svjetlu proceduralnih aspekata čl. 2. i 3. Evropske konvencije. Okružni sud odbacuje nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke, koji je jedini od svih ostalih vještaka izlazio na lice mjesta prilikom obavljanja uviđaja saobraćajne nezgode i koji je jedini imao lični uvid u stvarnu situaciju same saobraćajne nezgode, a prihvata nalaz Saobraćajno-tehničkog fakulteta u Doboju od 15. marta 2007. godine, kojeg je sam sud angažirao, dakle, skoro četiri godine nakon nesreće i nakon izvršene rekonstrukcije događaja. Prema mom mišljenju, davanjem većeg značaja Institutu u odnosu na nalaz koji je uradio vještak, koji je jedini izašao na lice mjesta i koji je jedini imao lični uvid u stvarnu situaciju, postavlja se pitanje da li se sudu dopušta tako slobodno sudijsko uvjerenje pri ocjeni vještačenja koja se bitno razlikuju. Smatram da nisu uvjerljivi dokazi koji mogu podržati nalaz Instituta, pogotovo zbog toga što jedini očevidac, kako je već navedeno, nije saslušan čak ni u ponovljenom postupku. Osim toga, Okružni sud ne poklanja nikakvu pažnju činjenici da je vozač kamiona do trenutka nesreće vozio deset sati, kao ni nalazu vještaka neuropsihijatra koji je svjedočio na tu okolnost. Uzimajući to u obzir, a polazeći od nesporno utvrđene činjenice da se kamion nalazio na lijevoj saobraćajnoj traci u pravcu kretanja, te činjenice da na licu mjesta nisu zatečeni nikakvi tragovi forsiranog kočenja, smatram da ostaje opravdana sumnja da je vozač kamiona zaspao i prešao na suprotnu stranu.

Na osnovu navedenog, smatram da Okružni sud nije dao adekvatnu vremensku ni prostornu analizu ove saobraćajne nezgode, na osnovu koje bi se moglo zaključiti o njenom toku i kretanju oba učesnika. Za mene je posebno neprihvatljiv zaključak Okružnog suda da je elementarni uzrok nezgode alkoholiziranost poginulog vozača, na koji način se apelantima stvara daljnja psihička bol i nastavlja njihova patnja kao roditelja, zbog čega su izloženi i ponižavajućem postupanju u suprotnosti sa članom II/3.b) Ustava BiH i članom 3. Evropske konvencije. Pri tome, situacija se u odnosu na apelante dodatno komplicira činjenicom da je njihov procesni položaj kao oštećenih takav da u postupku pred sudovima nisu mogli ništa učiniti da osiguraju da se vodi efikasnija istraga ili da zbog toga zatraže zaštitu.

Zbog svega navedenog, za razliku od većinskog mišljenja sudija Ustavnog suda BiH, smatram da u konkretnom slučaju nisu van razumne sumnje otklonjeni i rasvijetljeni na zadovoljavajući način uzroci ove nesreće i da je došlo do kršenja proceduralnih aspekata člana II/3. a) i b) Ustava BiH i čl. 2. i 3. Evropske konvencije.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!