Službeni glasnik BiH, broj 101/12

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3672/09, rješavajući apelaciju Mevludina Čamdžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 13. novembra 2012. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Usvaja se apelacija Mevludina Čamdžića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Rješenje Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Pžp-09-000146 od 19. oktobra 2009. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Tuzli koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Tuzli da, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.

OBRAZLOŽENJE I. Uvod


1. Mevludin Čamdžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica podnio je 26. novembra 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Pžp-09-000146 od 19. oktobra 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 033-0-Pr-07-002058 od 30. juna 2008. godine. Apelant je 10. septembra 2012. godine Ustavnom sudu dostavio urgenciju za hitno rješavanje njegovog predmeta.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda, kao i Policijske stanice Živinice, zatraženo je 9. juna 2010. godine da dostavi odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 24. juna 2010. godine, Općinski sud 17. juna 2010. godine, a Policijska stanica Živinice 24. juna 2010. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je podnosiocu apelacije 29. juna 2010. godine.

III. Činjenično stanje


5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Rješenjem Općinskog suda broj 033-0-Pr-07-002058 od 30. juna 2008. godine apelantu je izrečena novčana kazna u iznosu od 300,00 KM, zbog prekršaja iz člana 3. stav 1. tačka 2. Zakona o javnom redu i miru („Službene novine Tuzlanskog kantona“ broj 9/01). Naime, kako je utvrdio Općinski sud, apelant je 11. juna 2007. godine oko 21,00 sat u Živinicama u Prvoj ulici do broja 30, nakon što je izašao iz svog dvorišta, prišao mldb. Edinu Husoviću iz Živinica (u daljnjem tekstu: oštećeni) koji se kretao trotoarom, te ga je bez ikakvog povoda i razloga udario jedanput zatvorenom šakom u predjelu desnog ramena, od čega je oštećeni pao na trotoar, čime je apelant narušio javni red i mir fizičkim napadom na drugo lice. Oštećeni je s imovinskopravnim zahtjevom prema apelantu u cijelosti upućen na parnicu. Općinski sud je proveo dokazni postupak u kojem je saslušao svjedoke Danijela Pepića, Fatimu Čamdžić i svjedoka-oštećenog, izvršio uvid i čitanje prekršajne prijave, te izvršio uvid u ostale dokaze u spisu. Apelant je negirao izvršenje prekršaja, a takvu odbranu Općinski sud nije mogao prihvatiti jer je opovrgnuta iskazima svjedoka ovlaštenog organa Danijela Pepića i svjedoka-oštećenog, kao i prekršajnom prijavom. Naime, iz iskaza svjedoka Danijela Pepića i iskaza svjedoka-oštećenog, sasvim pouzdano se može, po ocjeni Općinskog suda, zaključiti da se ovaj događaj zbio na način, na mjestu i u vrijeme utvrđeno izrekom prvostepenog rješenja. Kako je naveo Općinski sud, svjedok Danijel Pepić je veoma jasno, sasvim određeno i vrlo uvjerljivo iznio da je lično vidio da je apelant udario oštećenog zatvorenom šakom u predjelu desnog ramena, a takvu izjavu je dao i oštećeni. Općinski sud je zaključio da su iskazi svjedoka Danijela Pepića i svjedoka-oštećenog o ovom suštinskom dijelu događaja određeni, kategorični i veoma uvjerljivi, zbog čega ih je Općinski sud u potpunosti prihvatio kao dokaz o navedenim odlučnim činjenicama. Iz tih razloga Općinski sud je naveo da nije mogao prihvatiti apelantovu odbranu kojom je pokušao negirati izvršenje prekršaja. S obzirom na navedeno, Općinski sud je na nesporan način utvrdio da su se u apelantovim radnjama u cijelosti ostvarila obilježja prekršaja iz člana 3. stav 1. tačka 2. Zakona o javnom redu i miru. Prilikom odlučivanja o visini novčane kazne apelantu, Općinski sud je cijenio sve okolnosti iz člana 11. stav 3. Zakona o prekršajima Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ broj 31/06; u daljnjem tekstu: Zakon o prekršajima FBiH), te kao olakšavajuću okolnost uzeo u obzir da apelant izdržava dvoje maloljetne djece, da ranije nije kažnjavan, da se protiv njega ne vodi krivični niti drugi prekršajni postupak, a otežavajućih okolnosti sud nije našao. Općinski sud je dalje zaključio da će se izrečenom novčanom kaznom postići svrha kažnjavanja apelanta i da apelant ubuduće neće činiti ovakve i slične prekršaje. Primjenom odredbe člana 12. Zakona o prekršajima FBiH, Općinski sud je odredio rok od 15 dana od dana pravosnažnosti svog rješenja, u kojem je apelant dužan da plati novčanu kaznu izrečenu predmetnim rješenjem. I konačno, primjenom odredbe člana 212. stav 1. tačka 3. Zakona o krivičnom postupku FBiH, u vezi s članom 9. Zakona o prekršajima FBiH, Općinski sud je oštećenog uputio na parnicu radi ostvarivanja imovinsko- pravnog zahtjeva u cjelini.

7. Rješenjem Kantonalnog suda broj 003-0-Pžp-09-000146 od 19. oktobra 2009. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i prvostepeno rješenje potvrđeno. Kantonalni sud je zaključio da se neosnovano u razlozima apelantove žalbe navodi da mu, suprotno odredbi člana 7. tačka 3. Zakona o prekršajima FBiH, nije data mogućnost, a ni vrijeme, za pripremanje odbrane, jer poziv nije blagovremeno dobio kako bi pripremio odbranu, a također nije bio upoznat sa zahtjevom za pokretanje prekršajnog postupka tako da nije mogao pripremiti svoju odbranu. Međutim, pošto je apelant poziv za usmeni pretres, zakazan za 30. juna 2008. godine primio 19. juna 2008. godine, što se vidi iz dostavnice, očigledno je, kako je naveo Kantonalni sud, da je apelant imao dovoljno vremena za pripremanje odbrane. Dalje, kako se iz zapisnika o usmenom pretresu u smislu člana 7. Zakona o prekršajima FBiH vidi i da je apelant izjavio da razumije koja su njegova prava u prekršajnom postupku i da mu nije potreban branilac, Kantonalni sud je utvrdio da nisu tačni navodi iz žalbe da je na usmenom pretresu apelant tražio da mu se odredi rok za pripremanje odbrane. Kantonalni sud je zaključio da su neosnovani navodi iz apelantove žalbe da mu nije bio dostavljen zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka, jer iz njegove odbrane na usmenom pretresu pred prvostepenim sudom proizlazi da je izjavio da ne prihvata odgovornost za prekršaj koji mu se stavlja na teret na način opisan u zahtjevu za pokretanje prekršajnog postupka, koji mu je uručen uz poziv. Kantonalni sud je dalje naveo da je na usmenom pretresu obezbijeđeno i prisustvo svjedoka Fatime Čamdžić, te da je zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka apelant na usmenom pretresu u cijelosti osporio, pa se neosnovano apelantovom žalbom, po mišljenju Kantonalnog suda, pobija prvostepeno rješenje zbog bitne povrede prekršajnog postupka iz člana 62. tačka 2. Zakona o prekršajima FBiH. Ispitujući prvostepeno rješenje u okviru žalbenog osnova povrede materijalnog propisa o prekršaju, Kantonalni sud je našao da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalni propis o prekršaju kada je apelanta proglasio odgovornim za prekršaj iz člana 3. stav 1. tačka 3. Zakona o javnom redu i miru. Kantonalni sud je istakao da smatra da se u apelantovim radnjama stiču sva obilježja navedenog prekršaja, a da ne postoje okolnosti koje isključuju odgovornost za prekršaj, tako da se, prema ocjeni Kantonalnog suda, neosnovano žalbom pobija rješenje o prekršaju zbog povrede materijalnog propisa o prekršaju. Kantonalni sud je ispitao pobijano rješenje i u dijelu odluke o sankciji u vezi sa apelantovim žalbenim navodima, pa je našao da se ti navodi neosnovano žalbom pobijaju. Zbog svih navedenih razloga, na osnovu člana 67. Zakona o prekršajima FBiH, apelantova žalba je kao neosnovana odbijena i prvostepeno rješenje potvrđeno.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije


8. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U suštini, apelantovi navodi se svode na nepravilno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Apelant smatra da prvostepeno rješenje nije zasnovano na zakonu i da je kao takvo neodrživo, jer sud nije pouzdano utvrdio da je apelant počinio prekršaj za koji je proglašen krivim. Apelant navodi da je u prvostepenom postupku počinjeno i niz bitnih povreda prekršajnog postupka i da nikada nije dobio zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka. Dakle, apelant zaključuje da je time prekršeno pravo na pravično suđenje, jer o onome što mu se stavlja na teret nije obaviješten na način predviđen čl. 7. i 41. stav 2. Zakona o prekršajima FBiH. Apelant posebno navodi da ga sudija nije upoznao s njegovim pravima. Također, apelant ističe da je Kantonalni sud morao paziti na zastaru postupka predviđenu odredbama čl. 29. i 31. Zakona o prekršajima FBiH. Naime, prekršaj je počinjen 11. juna 2007. godine, prvostepeno rješenje, protiv kojeg je i podnio žalbu, je doneseno 30. juna 2008. godine, a odluku povodom žalbe drugostepeni sud je donio 19. oktobra 2009. godine. Slijedi da je od počinjenja prekršaja do donošenja odluke proteklo više od (dvije) godine, zbog čega je sud morao obustaviti postupak u skladu s članom 68. Zakona o prekršajima FBiH. U prilog ovim svojim tvrdnjama apelant je dostavio rješenje Općinskog suda od 20. jula 2009. godine, kojim je na osnovu člana 54. stav 1. tаčka 7. Zakona o prekršajima obustavljen prekršajni postupak protiv Fatime Čamdžić za isti prekršaj koji je počinjen 6. decembra 2006. godine s obrazloženjem da je nastupila apsolutna zastarjelost za vođenje prekršajnog postupka. Apelant traži da se postupak po apelaciji što prije okonča.

b) Odgovor na apelaciju


9. U odgovoru Općinskog suda se navodi da u prvostepenom postupku, koji je vođen pred tim sudom, nije došlo do povrede prava na koja se apelacijom ukazuje, odnosno nije došlo do povrede apelantovih prava na pravično suđenje, niti prava na nediskriminaciju, te sud navodi da ostaje u cijelosti kod obrazloženja Rješenja Općinskog suda broj 033-0- Pr-07-000058 od 30. juna 2008. godine. Naime, nakon provedenog prvostepenog postupka, u obrazloženju rješenja su dati svi razlozi i provedeni dokazi na osnovu kojih je sud donio prvostepeno rješenje, koje je u postupku po žalbi potvrdio i Kantonalni sud. Kada je u pitanju Rješenje ovog suda broj 033-0-Pr-07-000058 od 30. juna 2008. godine, Općinski sud je mišljenja da je proveo postupak u skladu s odgovarajućim odredbama važećih zakona, pri čemu nisu povrijeđene odredbe Evropske konvencije, pa stoga predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

10. PS Živinice navodi da je pokrenula prekršajni postupak zahtjevom za pokretanje prekršajnog postupka protiv apelanta. Ona smatra da je okrivljeni inscenirao odugovlačenje postupka, namjernim odbijanjem pismena suda kako bi došlo do zastare prekršajnog postupka i kako bi se oslobodio odgovornosti, a time i naknade štete prema oštećenom. Sto se tiče detaljnijih činjenica, PS Živinice smatra da bi ih trebalo potražiti u predmetnom spisu kod Općinskog suda.

11. U odgovoru na apelaciju, Kantonalni sud navodi da u cijelosti ostaje kod razloga i stavova iznesenih u Rješenju Kantonalnog suda broj 003-0-Pžp-09-000146 od 19. septembra 2009. godine, jer smatra da je doneseno uz pravilnu primjenu odgovarajućih propisa materijalnog prava, kao i uz poštovanje apelantovih prava zagarantovаnih Ustavom Bosne i Hercegovine.

V. Relevantni propisi


12. U Zakonu o javnom redu i miru Tuzlanskog kantona („Službene novine Tuzlanskog kantona“ br. 13/99, 10/00, 14/02, 6/04 i 10/04), relevantne odredbe glase:

Član 3 tačka 2.


Prekršaj javnog reda i mira čini:

2. ko na javnom mjestu narušava javni red i mir učestvovanjem u tuči, zlostavljanjem ili fizičkim napadom na drugog ili ko izazove tuču odnosno zlostavljanje ili fizički napad na drugog.

Član 7 tačka 2.


Učinilac će se kazniti:

2. za prekršaj iz člana 3. stav 1. tač. od 2. do 7. i od 9. do 11. ovog Zakona, novčanom kaznom od 100 do 1.000 KM.

13. Zakon o prekršajima FBiH („Službene novine Federacije BiH“ broj 31/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 29.
Zastarjelost pokretanja i vođenja postupka

(1) Prekršajni postupak ne može se pokrenuti ni voditi za:

1) prekršaje za koje je propisana novčana kazna u iznosu do 3.000,00 KM kad prođe jedna godina od dana kada je prekršaj izvršen;

2) prekršaje za koje je propisana novčana kazna u iznosu većem od 3.000,00 KM kad prođu dvije godine od dana kada je prekršaj izvršen;

(2) Zakonom se mogu za određene prekršaje u oblasti poreza, carina, finansija, rada i zaštite na radu odrediti duži rokovi od rokova iz stava 1. ovog člana, ali ne duži od tri godine.

Član 31.
Tok i prekid zastarjelosti

1) Zastarjelost za pokretanje i vođenje prekršajnog postupka počinje od dana kada je prekršaj izvršen, a zastarjelost za izvršenje kazne, odnosno zaštitne mjere od dana pravomoćnosti rješenja kojim je kazna, odnosno zaštitna mjera izrečena.

2) Zastarjelost se prekida svakom radnjom ovlaštenog organa za postupak, odnosno za izvršenje preduzetom radi gonjenja izvršioca prekršaja, odnosno izvršenja kazne i zaštitne mjere.

3) Svakim prekidom zastarijevanje počinje ponovo teći, ali bez obzira na prekide zastarjelost u svakom slučaju nastaje kada protekne dva puta onoliko vremena koliko je predviđeno u čl. 29. i 30. ovog Zakona.

Član 63.
Povreda materijalnog propisa o prekršaju postoji ako je taj propis povrijeđen, s obzirom na to da li:(.....)

3. nastupila zastarjelost pokretanja i vođenja prekršajnog postupka, ili je stvar već pravomoćno riješena; (....)

VI. Dopustivost


14. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

15. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

16. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Pžp-09-000146 od 19. oktobra 2009. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 28. oktobra 2009. godine, a apelacija je podnesena 26. novembra 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


18. Apelant pobija navedena rješenja tvrdeći da mu je tim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

19. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

20. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

21. Ustavni sud ukazuje na to da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se, s tim u vezi, postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, odnosno pitanje da li se radi o „krivičnoj“ optužbi protiv apelanta, u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ocjena da li je neka optužba „krivična“ u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne, i ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se radilo o „krivičnoj“ optužbi. Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, s obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije, radi o „krivičnoj“ optužbi, odnosno da je član 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/07, tačke 21. i 22).

22. U konkretnom slučaju, apelant smatra da nije imao pravično suđenje jer su redovni sudovi, u postupku rješavanja prekršajne prijave pokrenute protiv apelanta, bili dužni postupiti u skladu s odredbama člana 29. i 31. važećeg Zakona o prekršajima FBiH i predmetni postupak, zbog nastupanja zastare vođenja postupka, obustaviti po službenoj dužnosti. U vezi s apelantovim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

23. Također, Ustavni sud ukazuje na to da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Međutim, ako je pravno pitanje suštinski važno za ishod predmeta, sud u tom slučaju mora posebno obrazložiti razloge na kojima zasniva svoju odluku. U suprotnom, postoji povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Van de Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61).

24. Ustavni sud dalje zapaža da je u Odluci broj AP 3317/09 od 19. jula 2012. godine razmatrao slična pravna pitanja vezana za zastarjelost vođenja prekršajnog postupka, te je u tom predmetu utvrdio povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je Kantonalni sud proizvoljno primijenio pozitivno-pravne propise, konkretno odredbe čl. 22. i 25. važećeg Zakona o prekršajima Bosne i Hercegovine kojim je regulirana zastarjelost pokretanja i vođenja prekršajnog postupka, te tok i prekid zastarjelosti uključujući i odredbe o apsolutnoj zastari. Navedene odredbe državnog zakona su sadržajno identične odredbama Zakona o prekršajima FBiH na čiju primjenu apelant ukazuje navodima apelacije.

25. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je članom 29. Zakona o prekršajima FBiH utvrđena zastarjelost pokretanja i vođenja postupka i navedeno da se prekršajni postupak ne može pokrenuti ni voditi za prekršaje za koje je propisana novčana kazna u iznosu do 3.000,00 KM, kad prođe jedna godina od dana kada je prekršaj izvršen. Dalje, Ustavni sud zapaža da je članom 31. Zakona o prekršajima utvrđen tok i prekid zastarjelosti, pa je tako precizirano da zastarjelost za pokretanje i vođenje prekršajnog postupka počinje od dana kada je prekršaj izvršen, a zastarjelost za izvršenje kazne, odnosno zaštitne mjere od dana pravomoćnosti rješenja kojim je kazna, odnosno zaštitna mjera, izrečena. Također je propisano da se zastarjelost prekida svakom radnjom organa ovlaštenog za postupak, odnosno za izvršenje, preduzetom radi gonjenja izvršioca prekršaja, odnosno izvršenja kazne i zaštitne mjere. Dalje je propisano da svakim prekidom zastarijevanje počinje ponovo teći, ali da bez obzira na prekide, zastarjelost u svakom slučaju nastaje kada protekne dva puta onoliko vremena koliko je predviđeno u čl. 29. i 30. predmetnog Zakona. S obzirom na stipulaciju navedenih odredbi Zakona o prekršajima za Ustavni sud je neupitno da je u okolnostima konkretnog predmeta Kantonalni sud morao paziti na zastaru postupka predviđenu odredbama čl. 29. i 31. Zakona o prekršajima FBiH. Naime, prekršaj je počinjen 11. juna 2007. godine, prvostepeno rješenje je doneseno 30. juna 2008. godine, na koje je apelant izjavio žalbu, a odluku povodom žalbe drugostepeni sud je donio 19. oktobra 2009. godine. Slijedi da je od počinjenja prekršaja do donošenja odluke Kantonalnog suda po žalbi proteklo više od dvije godine. S obzirom da je za prekršaj za koji je apelant proglašen krivim iz člana 3. st. 1. tačka 2. Zakona o javnom redu i miru TK zaprijećena kazna od 100 do 1.000 KM očigledno je da je u okolnostima konkretnog slučaja, imajući u vidu odredbu člana 31. stav 3. u vezi sa čl. 29. stav 1. tačka 1. Zakona o prekršajima FBiH, nastupila apsolutna zastara vođenja predmetnog prekršajnog postupka, zbog čega Ustavni sud nalazi da je apelacija osnovana. Ovo osobito imajući u vidu da je apelant žalbu izjavio i zbog povrede materijalnog propisa o prekršajima u što, prema članu 63. Zakona o prekršajima, spada i zastarjelost vođenja prekršajnog postupka.

26. Imajući u vidu navedeno, te podržavajući vlastitu praksu (ibid. AP 3317/09), Ustavni sud smatra da pitanje zastarjelosti pokretanja i vođenja predmetnog prekršajnog postupka Kantonalni sud nije detaljno razmotrio, čime je ignorirao jasne i decidne odredbe Zakona o prekršajima. Stoga se način na koji je Kantonalni sud tumačio pozitivno-pravne propise može smatrati proizvoljnim i predstavlja kršenje apelantovog ustavnog prava na pravičan postupak. Za Ustavni sud je, dakle, neupitno da je Kantonalni sud u osporenoj odluci proizvoljno primijenio pozitivno-pravne propise i odredbu čl. 29. i 31. važećeg Zakona o prekršajima FBiH, što predstavlja kršenje apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. I konačno, s obzirom na navedeno, Ustavni sud cijeni da nije neophodno da se bavi ostalim apelantovim navodima koji se odnose na utvrđivanje činjenica, blagovremenost dostave prekršajne prijave, bitne povrede prekršajnog postupka, povrede procesnih prava na odbranu i saslušanje i dr.

27. Imajući u vidu navedene razloge, Ustavni sud zaključuje da je Kantonalni sud proizvoljnom primjenom pozitivno-pravnih propisa prekršio apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak


28. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog proizvoljne primjene važećeg Zakona o prekršajima FBiH, kojim je reguliran institut zastare pokretanja i vođenja prekršajnog postupka.

29. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.


Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!