Službeni glasnik BiH, broj 74/14

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1280/11, rješavajući apelaciju Jasmina Burića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 22/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 17. jula 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Jasmina Burića, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 K 915934 10 Kž od 6. decembra 2010. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 K 915934 05 K od 15. marta 2010. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Jasmin Burić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Dragan Barbarić, advokat iz Mostara, podnio je 15. marta 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presuda Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 K 915934 10 Kž od 6. decembra 2010. godine i Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 K 915934 05 K od 15. marta 2010. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09) koja su važila u relevantnom periodu, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Mostar (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 28. februara 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Općinski sud je odgovor na apelaciju dostavio 12. marta 2014. godine, Kantonalni sud 10. marta 2014. godine, dok Tužilaštvo nije dostavilo odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Općinski sud je Presudom broj 07 58 K 915934 05 K od 15. marta 2010. godine apelanta proglasio krivim za počinjeno krivično djelo neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH) i izrekao mu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci.

6. Apelant je proglašen krivim da je u vremenskom periodu od 15. augusta 2005. godine do 27. augusta 2005. godine na području Mostara, iako je znao da se radi o opojnim drogama kao i da nema odobrenje nadležnog organa za kupovinu, od neidentificiranih lica na neutvrđen način nabavio veću količinu opojne droge amfetamin, upakiranu u jedan paket oblijepljen sivom selotejp trakom. Opojnu drogu je nabavio radi neovlaštenog držanja, prodaje, prometa i prenošenja. Konkretno, Općinski sud je utvrdio da je apelant 27. marta 2005. godine oko 22:00 sata vozilom dovezao 4.688,82 grama amfetamina s namjerom da ga proda u naselju Ortiješ na autobuskom stajalištu koje se nalazi u neposrednoj blizini ugostiteljskog objekta "XXL" svadbenog salona, a potom, nakon što je zaustavio vozilo, izašao iz njega i opojnu drogu, koju je nosio u crvenom cekeru s natpisom "Adidas", ostavio uz zid objekta. Navodi se da je apelant, na poziv policije da stane, pobjegao s lica mjesta ostavljajući ceker i drogu koju je policija, nakon toga, pronašla.

7. U obrazloženju presude iscrpno su pobrojani svjedoci koji su saslušani i okolnosti na koje su svjedočili te materijalni dokazi koje je sud proveo na glavnom pretresu, kao dokazi na kojima je zasnovao svoju odluku o postojanju krivičnog djela i apelantove krivične odgovornosti.

8. Nadalje, iz obrazloženja presude pored ostalog proizlazi da je na osnovu naredbe Općinskog suda broj Kpp. 109/05 od 29. augusta 2005. godine, izvršen pretres vozila golf kojim se apelant dovezao do označenoga mjesta, a u kojem su pronađeni njegova vozačka dozvola i lična karta, što je vidljivo iz zapisnika o pretresu PU Mostar od 29. augusta 2005. godine, te priložene fotodokumentacije. Zatim, iz obrazloženja proizlazi da je sudski vještak H. H. proveo vještačenje oduzete tvari dovezene vozilom golf, te da je apelantov prigovor da je ovaj dokaz nezakonit zbog nepostojanja pismene naredbe za vještačenje odbijen kao neosnovan. U prilog ovog zaključka ukazano je da je članom 233. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) određeno da potrebne radnje na prikupljanju dokaza, pored tužioca, provode i ovlaštena službena lica. Prema ovoj odredbi, ovlaštena službena lica u slučaju sumnje da je počinjeno krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora preko pet godina odmah obavještavaju tužioca i pod njegovim nadzorom odmah preduzimaju potrebne mjere na prikupljanju dokaza. Zatim, ukazano je da iz iskaza saslušanog svjedoka B. P., kao i službene zabilješke od 27. augusta 2005. godine koju je ovaj svjedok sačinio, proizlazi da su ovlaštene službene osobe, odmah po saznanju da se radi o većoj količini droge, obavijestile dežurnog tužioca i pod njegovim nadzorom odmah preduzele mjere na prikupljanju dokaza. Naime, i u svom iskazu, kao i u službenoj zabilješci koju je sačinio, svjedok B. P. je potvrdio da je dežurni tužilac obaviješten da je pronađena torba, da je u dogovoru s njim prenijeta u prostorije PU, te najzad da je obaviješten da se najvjerovatnije radi o većoj količini droge, nakon čega je dežurni tužilac izdao uputu da se torba pošalje u Centar za vještačenje kako bi se provjerilo o čemu se radi. Prema navedenom, Općinski sud je zaključio da je vještačenje obavljeno po naredbi, nadzoru i sa znanjem tužioca u smislu člana 233. ZKPFBiH, kao i da se radilo o hitnom postupanju pa da se ne dovodi u pitanje zakonitost ovoga dokaza. Također, ukazano je i da otvaranju privremeno oduzetih predmeta nisu prisustvovali ni tužilac ni apelant, te da o otvaranju nije sačinjen zapisnik, izuzev zapisnika vještaka koji je vršio vještačenje oduzete tvari. S tim u vezi je ukazano da je postojala saglasnost tužioca da se obavi vještačenje tvari, što podrazumijeva i otvaranje privremeno oduzetih stvari, te da zbog hitnosti i preduzimanja daljnjih radnji u postupku, samom otvaranju i vaganju privremeno oduzetih stvari, tužilac nije prisustvovao. Također, ukazano je da apelant nije mogao biti obaviješten, s obzirom da iz provedenih dokaza proizlazi da je nakon kritičnog događaja bio nedostupan organima gonjenja sve do 26. oktobra 2005. godine, kada se dobrovoljno pojavio pred Kantonalnim tužilaštvom. Cijeneći sve okolnosti konkretnog slučaja, Općinski sud je zaključio da je tužilac bio upoznat i dao saglasnost za sve preduzete radnje ovlaštenih službenih lica kao i za otvaranje privremeno oduzetih predmeta bez apelantovog prisustva radi neophodnog provođenja vještačenja. U vezi s tim je ukazano i da činjenica da se apelant krio i tek nakon dva mjeseca pojavio pred tužilaštvom, što dodatno opravdava hitnost po kojoj su postupala službena lica i tužilac prilikom preduzimanja određenih radnji i prikupljanja i donošenja naredbe o provođenju istrage dokaza u svrhu utvrđivanja da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo.

9. Kantonalni sud je Presudom broj 58 0 K 915934 10 Kž od 6. decembra 2010. godine apelantovu žalbu djelimično uvažio, te prvostepenu presudu preinačio u odluci o krivičnopravnoj sankciji, tako je apelantu izrekao kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. U ostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.

10. U obrazloženju presude je, pored ostalog, ukazano da je apelant u žalbi istakao da je prvostepenom presudom počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKPFBiH s obzirom da je u obrazloženju navedeno da je u toku glavnog pretresa sud proveo, uz pomoć vještačka H. H., vještačenje oduzete tvari tvrdeći da u vezi s tim presuda ne sadrži ni jedan dokaz ili informaciju, odnosno da zbog toga presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. U vezi s ovom apelantovom tvrdnjom Kantonalni sud je ukazao da je u daljnjem obrazloženju prvostepene presude ukazano da je proveden dokaz ispitivanjem vještaka H. H. na glavnom pretresu, da je detaljno i jasno iznijet sadržaj ovog nalaza, te da su na temelju njega izvedeni valjani zaključci. Prema navedenom, a s obzirom da apelant u žalbi nije obrazložio u čemu se sastoji nepostojanje razloga o odlučnim činjenicama, Kantonalni sud je ovaj žalbeni prigovor ocijenio neosnovanim.

11. Zatim, iz obrazloženja presude proizlazi i da je apelant tvrdio da je u prvostepenom postupku počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka i) ZKPFBiH, zbog činjenice da se presuda zasniva na nalazu i mišljenju vještaka H. H. i na njegovom iskazu u vezi s tim nalazom, za koji je apelant tvrdio da je nezakonit pa da se na takvom dokazu presuda ne može zasnivati. Naime, apelant je tvrdio da se zakonitost nalaza i mišljenja ovog vještaka kao i njegov iskaz na glavnom pretresu moraju cijeniti u vezi s članom 110. ZKPFBiH pa da zbog nedostatka naredbe tužioca ni nalaz i mišljenje kao ni iskaz ovog vještaka nisu zakoniti. Kantonalni sud je ovaj žalbeni prigovor ocijenio neosnovanim. U vezi s tim je ukazano da član 236. ZKPFBiH stavlja u obavezu ovlaštenim službenim osobama da nakon obavještenja tužioca, što se u konkretnom slučaju žalbom i nije dovodilo u pitanje, izvrše uviđaj i odrede potrebna vještačenja osim pregleda i obdukcije leša za koje je potrebna naredba tužioca ili suda ukoliko je leš već zakopan (član 237. ZKPFBiH). Prema navedenom, po ocjeni Kantonalnog suda, član 110. ZKPFBiH na koji je apelant ukazivao postaje primjenjiv tek nakon što je donijeta naredba o provođenju istrage. Dalje je ukazano da se mora, da bi tužilac mogao donijeti ovu naredbu, utvrditi osnovana sumnja da li neka radnja uopće predstavlja krivično djelo. Za takav zaključak je potrebno da tužilac ima određene dokaze. U konkretnom slučaju, naredba i nije mogla biti donijeta prije nego što se utvrdi karakter materije koja je pronađena u paketu. S obzirom da nije bilo moguće odmah utvrditi da li se radi o drogi ili materiji čiji je promet dozvoljen, od čega je zavisio dalji rad ovlaštenih službenih lica na prikupljanju dokaza i otkrivanju izvršitelja krivičnog djela, ovlaštena službena lica su imala pravo i prije pismene naredbe tužioca izvršiti vještačenje nađene materije u skladu s članom 236. ZKPFBiH. Najzad, ukazano je da član 233. ZKPFBiH ima instruktivni karakter i da se njegov sadržaj ne može dovesti u vezu s radnjama dokazivanja.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i člana 14. Evropske konvencije. Apelant tvrdi da su redovni sudovi zaključak da je počinio krivično djelo zasnovali na pismenom nalazu i mišljenju datom na Zapisnik o vještačenju broj 02-02/3-5-04-21-427/05 od 29. augusta 2005. godine, te na raspravnom iskazu vještaka optužbe H. H., koji je po apelantovom mišljenju nezakonit. U prilog ove tvrdnje apelant ukazuje na član 110. ZKPFBiH kojim je propisano da pismenu naredbu za vještačenje izdaje tužilac ili sud i na član 11. stav 2. istog zakona kojim je određeno da sud svoju odluku ne može zasnovati na dokazima koji su pribavljeni povredama odredaba ovog zakona. Prema navedenom, po apelantovom mišljenju, pismeni nalaz i mišljenje vještaka optužbe H. H. broj 02/3-5-04-21-427/05 od 29. augusta 2008. godine pravno je nevaljan dokaz jer je sačinjen bez pismene naredbe tužioca ili suda.

13. Zatim, apelant ne osporava da je policija preduzela određene radnje u skladu s članom 236. ZKPFBiH, kao i da policija može odrediti vještačenje. Međutim, apelant smatra da policija nema pravo i da naredi vještačenje. S obzirom na, po njegovom mišljenju, evidentnu razliku između vještačenja koje odredi ovlašteno službeno lice i vještačenja na osnovu naredbe (naređivanja) suda ili tužioca, sud jedino i isključivo može prihvatiti samo nalaz vještaka koji je sačinjen po prethodnoj naredbi suda ili tužioca.

14. Apelant dalje tvrdi da je prekršen i član 79. ZKPFBiH kojim je predviđeno da se predmeti koje treba oduzeti ili koji mogu poslužiti kao dokaz u krivičnom postupku, privremeno oduzimaju i na temelju sudske odluke se osigurava njihovo čuvanje, a naredbu za oduzimanje predmeta izdaje sud na prijedlog tužioca ili ovlaštenog službenog lica. U prilog ove tvrdnje apelant ukazuje da osporene presude samo u formalnom smislu riječi govore o "dokazima" jer opojna droga u označenoj količini nikad nije prezentirana u sudnici i ne nalazi se u dokaznoj građi predmetnog spisa. Također, po njegovim tvrdnjama, ni danas se ne zna gdje se nalazi odnosno da li uopće i postoji. S tim u vezi, apelant ukazuje da to nije znao ni sudija prvostepenog suda koji je donio osporenu odluku, ukazujući na audio snimak glavnog pretresa od 18. novembra 2009. godine.

15. Na temelju navedenog apelant zaključuje da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje jer su protiv njega korišteni nezakoniti dokazi koji nisu mogli biti osnov za osuđujuće presude, te jer je vještačenje proveo vještak kojeg nije odredio ni sud ni postupajući tužilac.

16. Apelant tvrdi i da mu je povrijeđeno pravo iz člana 14. Evropske konvencije. U prilog ove tvrdnje uz apelaciju je dostavljena i presuda Vrhovnog suda Federacije BiH od 25. januara 2011. godine kojom je označeno lice oslobođeno optužbi za istovrsno krivično djelo, koja se zasniva na članu 85. stav 1. članu i 236. ZKPFBiH koje je, po njegovom mišljenju, na istovjetan način trebalo primijeniti i u njegovom slučaju.

b) Odgovor na apelaciju

17. Kantonalni sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da, u vezi s apelantovom tvrdnjom da su nalaz i mišljenje vještaka, kao i njegov iskaz, nezakonit dokaz na kojem se presuda ne može zasnivati, u cijelosti ostaje kod razloga i obrazloženja iz osporene presude. U vezi s apelantovom tvrdnjom da je prekršen i član 79. ZKPFBiH ukazano je da apelant ovaj prigovor nije isticao u postupku pred redovnim sudovima.

18. Općinski sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da je prvostepena presuda, pored ostalih provedenih dokaza, zasnovana i na nalazu i mišljenju vještaka H. H. na osnovu kojeg je utvrđeno da materija oduzeta od apelanta predstavlja opasnu drogu. Zatim, ukazano je da je ovaj dokaz prihvaćen kao zakonit, jer je utvrđeno da su ovlaštene službene osobe odmah obavijestile tužioca, te da su nakon toga postupale isključivo pod njegovim nadzorom i usmenim naredbama na prikupljanju predmeta koji mogu poslužiti kao dokaz počinjenja krivičnog djela, što je podrazumijevalo i provođenje vještačenja oduzete materije. S obzirom da je zaključeno da je vještačenje provedeno po usmenoj naredbi, nadzoru i sa znanjem tužioca, te da je usmeno izdavanje naredbe bilo opravdano zbog hitnosti postupanja tj. da li se radi o opojnoj drogi ili ne, te efikasnosti postupka kao cjeline, ovaj dokaz je prihvaćen kao zakonit.

V. Relevantni propisi

19. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05 i 42/10) u relevantnom dijelu glasi:

Član 238. stav 1.
Neovlašćena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga

(1) Ko neovlašćeno proizvodi, prerađuje, prodaje ili nudi na prodaju ili radi prodaje kupuje, drži ili prenosi ili posreduje u prodaji ili kupovini ili na drugi način neovlašteno stavlja u promet materije ili pripravke propisom proglašene opojnim drogama,

kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.

20. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09 i 12/10) u relevantnom dijelu glasi:

Član 11.
Zakonitost dokaza

(...)

(2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.

(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz

stava 2. ovog člana.

Član 109.
Određivanje vještačenja

Vještačenje se određuje kada za utvrđivanje ili ocjenu neke važne činjenice treba pribaviti nalaz i mišljenje osoba koje raspolažu potrebnim stručnim znanjem. Ako naučno, tehničko, ili druga stručna znanja mogu pomoći sudu da ocijeni dokaze ili razjasni sporne činjenice, vještak kao posebna vrsta svjedoka može svjedočiti davanjem nalaza o činjenicama i mišljenja koje sadrži ocjenu o činjenicama.

Član 110.
Naredba o vještačenju

(1) Pisanu naredbu za vještačenje izdaje tužitelj ili sud. U naredbi će se navesti činjenice o kojima se vrši vještačenje.

(2) Ako za određenu vrstu vještačenja postoji stručna ustanova ili se vještačenje može izvesti u okviru državnog organa, takva vještačenja, a posebno složenija, povjerit će se, po pravilu, takvoj ustanovi, odnosno organu. U tom slučaju ta ustanova, odnosno organ određuje jednog ili više stručnjaka koji će izvršiti vještačenje.

Član 114.
Pregledanje predmeta vještačenja

(1) Vještak pregleda predmete vještačenja na mjestu gdje se oni nalaze osim ako su za vještačenje potrebna dugotrajna ispitivanja ili ako se ispitivanja vrše u ustanovi, odnosno organu ili ako to zahtijevaju razlozi morala.

(2) Ako je u okviru vještačenja potrebno izvršiti analizu neke materije, vještaku će se, ako je to moguće, staviti na raspolaganje samo dio te materije, a ostatak će se u potrebnoj količini sačuvati za slučaj naknadnih analiza.

Član 233.
Nadzor tužitelja nad radom ovlaštenih službenih osoba

(1) Ako postoji osnovana sumnja da je izvršeno krivično djelo s propisanom kaznom zatvora preko pet godina, ovlaštena službena osoba je dužna odmah obavijestiti tužitelja i pod njegovim nadzorom preduzeti potrebne mjere da se pronađe učinitelj krivičnog djela, da se spriječi skrivanje ili bjekstvo osumnjičenog ili saučesnika, da se otkriju i sačuvaju tragovi krivičnog djela i predmeti koji mogu poslužiti kao dokazi, te da se prikupe sve informacije koje mogu biti korisne u krivičnom postupku.

(...)

Član 234.
Uzimanje izjava i prikupljanje drugih dokaza

(1) Radi izvršenja zadataka iz člana 233. ovog zakona, ovlaštena službena osoba može: prikupljati potrebne izjave od osoba; izvršiti potreban pregled prijevoznih sredstava, putnika i prtljage; ograničiti kretanje na određenom prostoru za vrijeme potrebno da se obavi određena radnja; preduzeti potrebne mjere u vezi s utvrđivanjem identiteta osoba i predmeta; raspisati potragu za osobom i stvarima za kojima se traga; u prisustvu odgovorne osobe pretražiti određene objekte i prostorije državnih organa, javnih preduzeća i ustanova, obaviti uvid u određenu njihovu dokumentaciju, kao i preduzeti druge potrebne mjere i radnje. O činjenicama i okolnostima koje su utvrđene pri preduzimanju pojedinih radnji, kao i o predmetima koji su pronađeni ili oduzeti sastavit će se zapisnik ili službena zabilješka.

(...)

Član 236.
Uviđaj i vještačenje

Ovlaštena službena osoba, nakon obavještavanja tužitelja, dužna je izvršiti uviđaj i odrediti potrebna vještačenja, osim pregleda obdukcije i ekshumacije leša. Ako je tužitelj prisutan na licu mjesta u toku vršenja uviđaja od ovlaštenih službenih osoba, može tražiti da ovlaštena službena osoba izvrši određene radnje koje on smatra neophodnim. Sve radnje preduzete tokom uviđaja moraju se dokumentovati i detaljno obrazložiti kako u zapisniku, tako i u posebnom službenom izvještaju.

Član 248.
Razlozi za prigovor i odluka o prigovoru

(1) Prethodnim prigovorima se:

(...)

d) osporava zakonitost dokaza,

(2) Ukoliko sudija za prethodno saslušanje usvoji prigovor iz stava 1. tačka d) ovog člana odlučiće da se takav dokaz izdvoji iz spisa i vrati tužiocu.

(...)

Član 284.
Angažovanje vještaka

(1) Vještaka mogu angažovati stranke, branitelj i sud.

(2) Troškove vještaka iz stava 1. ovog člana snosi onaj koji ga je angažovao.

Član 285.
Ispitivanje vještaka

(...)

(5) Pisani nalaz i mišljenje vještaka bit će prihvaćen kao dokazni materijal samo ukoliko je taj vještak svjedočio na pretresu.

Član 312.
Bitne povrede odredaba krivičnog postupka

(1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:

(...)

i) ako se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog zakona ne može zasnivati presuda;

(...)

VI. Dopustivost

21. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu s članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 58 0 K 915934 10 Kž od 6. decembra 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 17. januara 2011. godine, a apelacija je podnesena 15. marta 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva niti je apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

25. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranima, zakonom ustanovljenim sudom. […]

28. Suština apelantovih navoda svodi se na tvrdnju da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer su osporene presude zasnovane na nalazu i mišljenju vještaka koji je pribavljen bez pismene naredbe tužioca ili suda, zbog čega se, po apelantovom mišljenju, radi o nezakonitom dokazu.

29. U vezi s ovim apelantovim navodima Ustavni sud ukazuje da je u svojoj dosadašnjoj praksi slijedio stav Evropskog suda prema kojem njegov zadatak nije da preispituje pogrešno utvrđeno činjenično stanje ili pogrešnu primjenu materijalnog prava ukoliko i sve dotle dok to ne dovodi u pitanje prava i slobode koje su zaštićene Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Zatim, mada član 6. Evropske konvencije garantuje pravo na pravično suđenje on ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza već je to prije svega pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom (vidi Evropski sud, Schenk protiv Švicarske, 12. jul 1988. godine, st. 45-46, Serija A, broj 140, i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. jun 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar principa, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza – na primjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, mogu biti prihvatljivi ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu, pitanje na koje se mora odgovoriti je da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje "nezakonitosti" u pitanju, i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz konvencije, priroda utvrđene povrede (vidi Evropski sud, inter alia, Khan protiv Ujedinjenog Kraljevstava, aplikacija broj 35394/97, stav 34. ECHR 2000-V; P. G. i J. H. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 44787/98, stav 76. ECHR 2001-IX; Allan protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 48539/99, stav 42. ECHR 2002-IX).

30. Zatim, prema stanovištu Evropskog suda, pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan, također se mora imati u vidu da li su poštovana prava odbrane. Mora se ispitati da li je aplikantu bila data mogućnost da osporava zakonitost dokaza i da se protivi njegovom korištenju. Pored toga, mora se uzeti u obzir kvalitet dokaza, uključujući da li okolnosti u kojim je pribavljen ukazuju na sumnju o njegovoj pouzdanosti ili tačnosti. Mada se problem pravičnosti neće neophodno pojaviti tamo gdje pribavljeni dokaz nije podržan drugim materijalima, treba imati u vidu da kada je dokaz veoma jak i nema rizika da je nepouzdan, analogno tome potreba za dokazima koji ga podržavaju je slabija (vidi Evropski sud, inter alia, Khan, naprijed citiran, st. 35 i 37 i Allan, naprijed citiran, stav 43).

31. U konkretnom slučaju apelantu je na teret stavljeno krivično djelo neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. KZFBiH za koje je zakonom propisana kazna zatvora od jedne do 10 godina. S obzirom da su kao predmet djela označene materije ili pripravci koji su propisom proglašeni opojnim drogama, da bi ovo krivično djelo i postojalo potrebno je, pored ostalog, utvrditi da se radi o takvim materijalima ili pripravcima.

32. Iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je ova činjenica utvrđena na temelju vještačenja koje je obavio vještak H. H. i njegovog iskaza na glavnom pretresu. Po apelantovom mišljenju osporene presude nisu mogle biti zasnovane na ovom dokazu jer nije postojala pismena naredba suda ili tužioca da se ovo vještačenje obavi. Pri tom, apelant izričito ukazuje na član 110. ZKPFBiH i tvrdi da policija ima ovlaštenje da "odredi" vještačenje ali ne i da ga "naredi", odnosno da naredbu za vještačenje mora izdati u pismenoj formi tužilac i sud, te da sud može prihvatiti kao dokaz samo vještačenje koje je pribavljeno na osnovu takve naredbe.

33. Ustavni sud ukazuje da u skladu s članom 233. stav 1. ZKPFBiH, u slučaju kada postoji osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo s propisanom kaznom zatvora preko pet godina, ovlaštena službena osoba je dužna odmah obavijestiti tužioca i pod njegovim nadzorom preduzeti potrebne mjere da se pronađe učinitelj krivičnog djela, da se spriječi skrivanje ili bjekstvo osumnjičenog ili saučesnika, da se otkriju i sačuvaju tragovi krivičnog djela i predmeti koji mogu poslužiti kao dokazi, te da se prikupe sve informacije koje mogu biti korisne u krivičnom postupku. Zatim, članom 236. tog zakona je određeno da su ovlaštena službena lica, nakon što obavijeste tužioca, dužna obaviti uviđaj i odrediti potrebna vještačenja. Ovom odredbom je jedino određeno da ne može biti određen pregled, ekshumacija i obdukcija leša. Najzad, prema članu 234. ZKPFBiH u izvršenju zadataka koji su im povjereni članom 233. istog zakona ovlaštena službena lica preduzimaju, pored ostalog, radnju identifikacije predmeta, i u tu svrhu, kako proizlazi iz člana 236. ZKPFBiH, mogu odrediti i vještačenje.

34. U konkretnom slučaju, kako proizlazi iz obrazloženja osporenih odluka, što se ne dovodi u pitanje ni apelacijom, ovlaštena službena lica su 27. augusta 2005. godine postavila kriminalističku zasjedu na označenom mjestu pošto su imala saznanja da tu treba doći do razmjene veće količine droge. Dalje, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da se apelant u kritično vrijeme dovezao do ovog mjesta automobilom označenih karakteristika, da je izašao iz automobila noseći crvenu torbu koju je ostavio uz zid autobuskog stajališta, te da je, nakon glasne naredbe policije da stane, pobjegao. Zatim, iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su ovlaštena službena lica o ovom događaju odmah obavijestila dežurnog tužioca, da su, nakon što je fotografirano mjesto i ostavljena torba, u skladu s uputom dobijenom od tužioca, torbu prenijeli do PU, te da su ga potom obavijestili da se najvjerovatnije radi о većoj količini droge. Prema navedenom, od tužioca su dobili uputu da se nađeni materijal dostavi Centru za vještačenje da bi se utvrdilo o čemu se radi. Najzad, kako proizlazi iz obrazloženja osporene prvostepene presude, zaključak da su navedene radnje preduzete po odobrenju i pod nadzorom ovlaštenog tužioca utemeljen je na iskazu svjedokinje B. P. koja je kritičnog dana komunicirala s dežurnim tužiocem, te na temelju Službene zabilješke broj 02-02/5-02/03 od 27. augusta 2005. godine, koju je ovaj svjedok o svemu navedenom i sačinio. Prema navedenom, proizlazi da je vještačenje određeno nakon obavještenja tužioca, kako je i određeno članom 236. ZKPFBiH. Pri tom, Ustavni sud primjećuje da je za zakonitost ove radnje bez značaja da u konkretnom slučaju nije obavljen i uviđaj. Naime, navedenom odredbom je propisano da su ovlaštena službena lica nakon što obavijeste tužioca dužna obaviti uviđaj i odrediti potrebna vještačenja. Obje radnje, prema ZKPFBiH, predstavljaju samostalne i nezavisne radnje dokazivanja, čijim provođenjem se utvrđuju različite činjenice koje mogu biti od značaja za razrješenje konkretne stvari. Pri tom, niti jednom odredbom ZKPFBiH nije određeno da se ove radnje moraju preduzimati po određenom redoslijedu, npr. da se najprije mora obaviti uviđaj a nakon toga vještačenje, kao niti da će zakonitost i pravilnost vještačenja zavisiti od prethodnog ili istovremenog obavljanja uviđaja. U smislu člana 236. ZKPFBiH sve što se traži za zakonitost vještačenja je da je ono određeno nakon što je obaviješten tužilac, što je u konkretnom slučaju nesporno.

35. Zatim, na temelju vještačenja koje su u skladu s ovlaštenjem iz člana 236. ZKPFBiH obavila ovlaštena službena lica, sačinjen je Zapisnik o vještačenju MUP-a HNK-a Uprava policije -Centar za kriminalističko-tehnička vještačenja broj 02-02/3-5-04-21-427/05 od 29. augusta 2005. godine (u daljnjem tekstu: zapisnik o vještačenju). Iz obrazloženja osporene prvostepene presude proizlazi da su kao dokazi na glavnom pretresu, pored ostalih, provedeni i saslušanje vještaka H. H., te da je ostvaren uvid u zapisnik o vještačenju. Dalje, u obrazloženju osporene prvostepene presude detaljno je naveden iskaz ovog svjedoka koji je opisao izgled torbe koja je dostavljena na vještačenje, njen sadržaj tj. pojedinačni paketi upakirani na opisani način od kojih niti jedan nije bio otvoren, da je najprije izvršeno vaganje zapakiranih paketa a zatim vaganje njihovoga sadržaja, te da je na temelju obavljene analize utvrđeno da je sadržaj paketa droga amfetamin.

36. Ustavni sud primjećuje da je u obrazloženju osporene prvostepene presude navedeno da otvaranju paketa nisu prisustvovali ni tužilac ni apelant, odnosno da o otvaranju paketa postoji samo zapisnik vještaka H. H. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je članom 85. ZKPFBiH određeno da otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta vrši tužilac, te da o tome obavještava osobu od koje je predmet oduzet, sudiju za prethodni postupak i branioca. Međutim, u okolnostima konkretnog slučaja ne može se govoriti o privremenom oduzimanju predmeta u smislu relevantnih odredbi ZKPFBiH (čl. 79. do 85) s obzirom da je apelant torbu ostavio i pobjegao, tako da radnja privremenog oduzimanja predmeta nije ni preduzeta, a iz navedenih odredbi ne proizlazi da se one imaju primijeniti i na neku drugu situaciju odnosno situaciju kao u konkretnom slučaju. U tom smislu na zakonitost ovog dokaza, u okolnostima konkretnog slučaja, ne može uticati ni činjenica da otvaranju i pregledanju sadržaja torbe nisu prisustvovali ni tužilac ni apelant koji je, kako je nesporno i utvrđeno u postupku, u tom trenutku bio u bjekstvu.

37. Zatim, Ustavni sud primjećuje da apelant ne tvrdi, te u tom smislu ne nudi niti jedan dokaz da mu je bila uskraćena mogućnost da, u skladu sa članom 248. ZKPFBiH, izjavi prethodne prigovore protiv optužnice, te ospori i zakonitost dokaza koji, u slučaju da se pokaže osnovanim, za učinak ima izdvajanje nezakonitog dokaza iz spisa i njegovo vraćanje tužiocu. Dalje, apelant ne tvrdi da mu je u postupku bila uskraćena mogućnost da osporava kako zapisnik o vještačenju, tako i iskaz koji je vještak dao na glavnom pretresu, kao i da ga podvrgne ispitivanju. Također, apelant ne tvrdi i u tom smislu ne nudi niti jedan dokaz da mu je bila uskraćena zakonska mogućnost da na glavnom pretresu i sam angažira vještaka kako je određeno članom 284. ZKPFBiH.

38. Ustavni sud ukazuje da je članom 11. ZKPFBiH, pored ostalog, propisano da sud ne može svoju odluku zasnovati na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona. U konkretnom slučaju na glavnom pretresu su, pored ostalih, provedeni kao dokazi i saslušanje vještaka, te je ostvaren uvid u zapisnik o vještačenju. Ovi dokazi osigurani su na temelju člana 236. ZKPFBiH kojim je određeno da ovlaštena službena lica mogu odrediti potrebna vještačenja nakon što obavijeste tužioca. U konkretnom slučaju, na nesporan način je utvrđeno da je tužilac bio obaviješten kao i da je ova radnja preduzeta pod njegovim nadzorom i odobrenjem prema članu 233. stav 1. ZKPFBiH. Također ova radnja je, u skladu sa članom 234. ZKPFBiH, preduzeta u svrhu utvrđivanja identiteta predmeta, što je jedno od ovlaštenja ovlaštenih službenih lica u izvršavanju zadataka koji su im dodijeljeni članom 233. stav 1. ZKPFBiH. O njenom preduzimanju sačinjena je službena zabilješka, kako je i propisno članom 234. ZKPFBiH. Dalje, na glavnom pretresu je saslušan vještak koji je sačinio zapisnik o vještačenju što je, shodno članu 285. stav 6. ZKPFBiH, uvjet da se ovaj dokument prihvati kao dokaz. Prema navedenom, a suprotno apelantovim tvrdnjama, proizlazi da zakonitost iskaza vještaka i njegovog pismenog nalaza nisu uvjetovani izdavanjem pismene naredbe suda ili tužioca u smislu člana 110. ZKPFBiH, kada su vještačenje, prema ovlaštenju iz člana 236. ZKPFBiH, odredila ovlaštena službena lica, zbog čega ne postoji ni prepreka da takav dokaz sud prihvati kao zakonit i da na njemu zasnuje svoju odluku.

39. Zatim, apelant ne tvrdi, niti je to moguće zaključiti iz obrazloženja osporenih presuda, da mu je bila uskraćena mogućnost da ispituje vještaka ili da osporava bilo njegov iskaz, bilo zapisnik koji je sačinio. Prema navedenom, proizlazi da zapisnik o vještačenju i iskaz vještaka koji ga je sačinio ne predstavljaju dokaz koji je pribavljen bitnim povredama odredaba ZKPFBiH, što bi ga činilo nezakonitim dokazom u smislu člana 11. ZKPFBiH. Dalje, činjenica da otvaranju i pregledu sadržaja torbe nisu prisustvovali ni tužilac ni apelant ne dovodi u sumnju pouzdanost i zakonitost ovog dokaza, s obzirom da se u konkretnom slučaju ne radi o pregledu i oduzimanju privremeno oduzetih stvari u smislu čl. 79. do 85. ZKPFBiH, jer je apelant torbu ostavio i pobjegao, pa nije ni bilo radnje privremenog oduzimanja predmeta. Pri tome, u prilog pouzdanosti i tačnosti ovog dokaza, Ustavni sud ukazuje da je apelant u apelaciji izričito tvrdio da je ovaj dokaz nezakonit jer je sačinjen bez pismene naredbe tužioca ili suda, pri čemu nije bitno niti relevantno da je pravno nevaljan dokaz stručan, pouzdan, objektivan i vjerodostojan. Najzad, u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da je apelantu bila uskraćena mogućnost da se o ovom dokazu izjašnjava, da ga osporava, te da i sam angažira vještaka.

40. Kada se okolnosti konkretnog slučaja dovedu u vezu s navedenim principima Evropskog suda proizlazi da nema ništa što bi uputilo na zaključak da postupak sagledan u cjelini, uključujući način na koji je pribavljen dokaz tj. u konkretnom slučaju dokaz vještačenjem, kao i pouzdanost i istinitost ovog dokaza, nije bio pravičan.

41. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi da je presuda zasnovana na nezakonitom dokazu jer je vještačenje obavljeno bez pismene naredbe suda ili tužioca, pa da mu je povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava BiH i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, su neosnovani.

42. Najzad, apelant u apelaciji tvrdi da su prekršene i odredbe člana 79. ZKPFBiH kojim je predviđeno da se predmeti koji se imaju oduzeti ili koji mogu poslužiti kao dokaz u krivičnom postupku privremeno oduzimaju i da se na temelju sudske odluke osigurava njihovo čuvanje, a da naredbu za oduzimanje izdaje sud na prijedlog tužioca ili na prijedlog ovlaštenog službenog lica, kao i da se ne zna gdje se nalazi oduzeta droga, odnosno da to nije znao ni sudija pred kojim je vođen prvostepeni postupak. U vezi s tim Ustavni sud primjećuje da apelant ne tvrdi, a to nije moguće zaključiti ni iz obrazloženja osporenih odluka, da je ovaj prigovor isticao u toku postupka pred redovnim sudovima, a da su se ti sudovi propustili izjasniti o njemu. Također, u odgovoru na navode iz apelacije, Kantonalni sud je istakao da ovaj prigovor nije istican u toku postupka. Prema navedenom proizlazi da redovni sudovi nisu imali priliku da se o ovom prigovoru izjasne, odnosno da je on po prvi put istaknut u apelaciji, zbog čega se apelant na ovo pitanje ne može s uspjehom pozivati ni u postupku pred Ustavnim sudom (vidi, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka broj AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine, tačka 26, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 34/05 od 31. maja 2005. godine). I pored toga, Ustavni sud ukazuje da je u obrazloženju osporene prvostepene presude izričito navedeno da je na glavnom pretresu proveden kao dokaz i dopis o dostavi oduzete droge Kantonalnom tužilaštvu Mostar, broj Kt 502/05 od 4. novembra 2005. godine.

Pravo na nediskriminaciju

43. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo iz člana 14. Evropske konvencije. U prilog ove tvrdnje apelant je predočio presudu Vrhovnog suda Federacije BiH od 25. januara 2011. godine kojom je označeno lice oslobođeno optužbi za istovrsno krivično djelo, koja se zasniva na čl. 85. stav 1. i 236. ZKPFBiH, koju je, po apelantovom mišljenju, na istovjetan način trebalo primijeniti i u njegovom slučaju.

44. Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminiran, ali da iz navoda apelacije proizlazi kako smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje. Zatim, apelantovi navodi se i u ovom dijelu u suštini odnose na tvrdnju da je vještačenje bilo nezakonito jer nije bilo pismene naredbe suda i tužioca, pa se presuda ne može zasnovati na ovom dokazu, u prilog čega je i predočena navedena presuda Vrhovnog suda. S obzirom da su navodi u ovom dijelu već detaljno ispitani u odnosu na pravo na pravično suđenje i da je zaključeno da su neosnovani, Ustavni sud smatra da nema potrebe da ih posebno ispituje u vezi s pravom iz člana 14. Evropske konvencije, osim što zapaža da iz predočene presude Vrhovnog suda proizlazi upravo da vještačenje može biti određeno i na temelju člana 233. ZKPFBiH, te da je Vrhovni sud u slučaju koji je predmet priložene presude zaključio da dokaz nije zakonit jer nisu ispunjene procesne pretpostavke za zakonitost konkretne radnje, a ne zato što vještačenje nije obavljeno na temelju pismene naredbe suda ili tužioca. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su i apelantovi navodi da mu je povrijeđeno pravo iz člana 14. u vezi sa pravom iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

VIII. Zaključak

45. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da postupak, sagledan u cjelini, uključujući i način na koji su pribavljeni dokazi, kao i njihova pouzdanost i istinitost, te o kojima apelantu nije bila uskraćena mogućnost da se izjašnjava i da ih osporava, nije bio pravičan.

46. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na zabranu diskriminacije iz člana 14. u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kada se tvrdnje o povredi ovog prava zasnivaju na identičnim razlozima kao i u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud detaljno ispitao i za koje je zaključio da su neosnovani, a iz presude Vrhovnog suda koju je apelant priložio ne proizlazi različito postupanje redovnog suda u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji.

47. Na osnovu člana 59. st. 1. i 2. i člana 62. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.