Službeni glasnik BiH, broj 20/10
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
na sjednici održanoj 12. januara 2010. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj
AP 726/07, rješavajući apelaciju
PTP "Agroexport" d.o.o. Gradiška, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Krstan Simić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Usvaja se apelacija
PTP "Agroexport" d.o.o. Gradiška.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Banjoj Luci broj PS-1118/05.
U skladu sa članom 74. stav 4. Pravila Ustavnog suda, nalaže se Osnovnom sudu u Banjoj Luci da, bez daljnjeg odlaganja, okonča postupak u predmetu broj PS-1118/05.
U skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Osnovnom sudu u Banjoj Luci da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
U skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati PTP "Agroexport" d.o.o. Gradiška iznos od 1.950.00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku.
U skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
1. PTP "Agroexport" d.o.o. Gradiška (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa direktor Borko Sladojević, podnio je 26. februara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj PS-1118/05.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda zatraženo je 16. marta 2007. godine, a od Pravobranilaštva Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo) 24. augusta i 10. decembra 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Od Pravobranilaštva je 24. augusta 2009. godine zatraženo da dostavi na uvid predmetni spis.
4. Osnovni sud je 28. marta 2007. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Pravobranilaštvo 12. oktobra i 16. decembra 2009. godine.
5. Pravobranilaštvo je 12. oktobra 2009. godine Ustavnom sudu dostavilo traženi spis.
6. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Osnovnog suda i Pravobranilaštva dostavljeni su apelantu 22. januara 2010. godine.
III. Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
8. Apelant je 21.
juna 1996. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv Republike Srpske, Vojske Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena), koju zastupa Pravobranilaštvo. Apelant je podnio tužbu radi naknade štete zbog navodno nezakonitog oduzimanja 258 komada tovnih junadi, ostalih stvari i opreme koja se nalazila na farmi prije 20. maja 1992. godine, tj. prije ratnih djelovanja na području Kulen-Vakufa. Apelant je 5. novembra 1996. godine Osnovnom sudu dostavio uređenu tužbu.
9. Osnovni sud je 22. novembra 1996. godine dostavio tuženoj na odgovor apelantovu uređenu tužbu. Osnovni sud je 14. aprila 1997. godine predmet presignirao na "P" upisnik, ocijenivši da apelant nije privrednopravni subjekt jer spor ne proizlazi iz međusobnog privrednog odnosa apelanta i tužene.
10. Osnovni sud je prvo ročište zakazano za 1. juli 1997. godine odložio zbog nedolaska tužene. Ročišta zakazana za 25. septembar, 29. oktobar i 10. decembar 1997. godine odložena su uz saglasnost apelantovog punomoćnika i tužene zbog mogućnosti vansudskog rješavanja spora, koji su kao mogući način razrješenja spora najavili sudu. Sud je, uz saglasnost apelantovog punomoćnika i predstavnika tužene, ročište zakazano za 26. mart 1998. godine odložio, budući da su izjavili sudu da su u toku pregovori oko naknade štete. Na ročištu zakazanom za 19. maj 1998. godine apelantov punomoćnik nije bio prisutan zbog opravdanih razloga, a punomoćnik tužene je obavijestio sud da je u kontaktu sa apelantovim punomoćnikom, te da su još u toku pregovori oko naknade štete.
11. Apelant je 17. oktobra 2001. godine dostavio sudu urgenciju za zakazivanje ročišta zbog toga što nije postignut sporazum sa tuženom oko naknade štete. Na ročištu od 29. maja 2002. godine konstatirano je da je vođen postupak vansudskog rješavanja spora, te da je uložen nalaz o vještačenju izvršenom 1. juna 2000. godine, koji je obavljen na prijedlog tužene. Na ročištu od 3. jula 2002. godine apelantov punomoćnik je predložio saslušanje svjedoka.
12. Apelant je 24. decembra 2002. godine, 14. maja i 16. septembra 2004. godine dostavljao sudu urgencije za zakazivanje ročišta, a 10. novembra 2004. godine je podnio podnesak o uređenju tužbe u skladu sa odredbama člana 53. novog Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Apelant je 28. septembra 2005. godine ponovno dostavio urgenciju sudu za zakazivanje ročišta.
13. Sud je na ročištu od 8. novembra 2005. godine donio rješenje kojim se predmet kao privredni spor upućuje na "PS" upisnik na daljnje postupanje privrednom odjelu tog suda. Na ročištu od 7. decembra 2005. godine punomoćnik tužene je prigovorio na nenadležnost suda i predložio je da se spis ustupi na nadležnost Pravobranilaštvu. Pri tome se pozvao na relevantne odredbe Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih djelovanja od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 103/05; u daljnjem tekstu: Zakon).
14. Rješenjem broj PS-1118/05 od 7. decembra 2005. godine Osnovni sud se proglasio nenadležnim za postupanje u ovom predmetu.
15. Protiv navedenog rješenja Osnovnog suda apelant je 6. januara 2006. godine izjavio žalbu Okružnom sudu u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud). Okružni sud je Rješenjem broj 011-0-Pž-06-000 054 od 31. marta 2006. godine uvažio žalbu, rješenje Osnovnog suda ukinuo i predmet vratio Osnovnom sudu na ponovni postupak. Prema uputstvima Okružnog suda, Osnovni sud je, na osnovu člana 5. Zakona, 16. juna 2006. godine predmet ustupio Pravobranilaštvu na vansudsko rješavanje spora.
16. Pravobranilaštvo je 14. decembra 2009. godine obavijestilo Ustavni sud da je Zaključkom broj Un-5785/06 od 26. oktobra 2009. godine postupak vansudskog poravnanja sa apelantom, a povodom zahtjeva za naknadu materijalne štete, obustavljen. Apelant, iako je bio uredno pozvan, nije se odazvao pozivu za raspravu koja je održana 26. oktobra 2009. godine, niti je svoj izostanak opravdao. Pravobranilaštvo je u smislu člana 9. Zakona, u vezi sa članom 119. Zakona o upravnom postupku i članom 4. Zakona o Pravobranilaštvu, odlučilo da se postupak u ovoj pravnoj stvari obustavi. Pravobranilaštvo je nakon dostavljanja zaključka apelantu, te nakon pismenog obavještenja apelantovog punomoćnika da se odriče prava na prigovor, kao i nakon apelantovog zahtjeva da se sudski predmet vrati nadležnom sudu na odlučivanje, spis u ovom predmetnom postupku dostavilo na nadležnost Osnovnom sudu.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelant smatra da mu je time što Osnovni sud nije donio odluku u razumnom roku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je istakao da Osnovni sud nije preduzeo ni jednu radnju nakon što je Okružni sud, postupajući povodom njegove žalbe na Rješenje Osnovnog suda broj PS-1118/05 od 7. decembra 2005. godine, ukinuo osporeno rješenje i predmet vratio Osnovnom sudu na ponovni postupak. Apelant je zatražio da se tuženoj Republici Srpskoj naloži da mu na ime nematerijalne štete isplati iznos od 5.000.00 KM.
b) Odgovor na apelaciju
18. Osnovni sud je u svom odgovoru na apelaciju naveo da je, prema uputstvima iz drugostepene presude Okružnog suda, a u skladu sa važećim zakonskim propisima, predmetni spis 1. juna 2006. godine ustupljen Pravobranilaštvu na nadležnost. Dalje, Osnovni sud je naveo da se nije mogao detaljnije izjasniti s obzirom na činjenicu da se kompletan spis nalazi u Pravobranilaštvu. Dakle, kako bi se utvrdile sve potrebne činjenice relevantne za odlučivanje o apelaciji potrebno je da se obrati Pravobranilaštvu, uz posebnu napomenu da je kao postupajući sud, s obzirom na veliki broj predmeta, postupao u granicama mogućnosti, a što se može utvrditi i uvidom u predmetni spis.
19. Pravobranilaštvo je u svom odgovoru na apelaciju navelo da je apelant protiv tužene podnio tužbu sudu 21. juna 1996. godine. Osnovni sud se Rješenjem broj PS-1118/05 od 7. decembra 2005. godine proglasio stvarno nenadležnim. Protiv navedenog rješenja apelant je izjavio žalbu. Okružni sud je Rješenjem broj Pž-06-000-054 od 31. marta 2006. godine usvojio žalbu i ukinuo doneseno rješenje. Prema uputstvima Okružnog suda, Osnovni sud je, na osnovu člana 5. Zakona, predmet ustupio Pravobranilaštvu na vansudsko rješavanje spora. Provjerom u Pravobranilaštvu je utvrđeno da je rasprava u ovom predmetu, koji je uzet u rad po redoslijedu rješavanja, zakazana za 26. oktobar 2009. godine. Dalje, Pravobranilaštvo je navelo da je na osnovu Zakona od sudova zaprimilo više desetina hiljada predmeta za rješavanje, te da apelant u Pravobranilaštvu nije preduzeo ni jednu pravnu radnju kako bi ubrzao rješavanje ovog predmeta. U slučaju da je apelant obavijestio ovaj organ da ne prihvata rješavanje spora vansudskim putem, predmet bi bio vraćen sudu. Iz navedenog proizlazi da je i apelant svojim ponašanjem doprinio dužini rješavanja ovog predmeta.
V. Relevantni propisi
20.
Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) u relevantnom dijelu glasi:
Sud je dužan da provede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
21.
Zakon o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih djelovanja od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 103/05, 1/09 i 49/09) u relevantnom dijelu glasi:
Ovim zakonom se uređuju postupak, uvjeti, kriteriji i način naknade štete licima kojima je pravosnažnim sudskim odlukama priznato pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete, kao i licima prema čijim zahtjevima nije pravosnažno okončan postupak za naknadu štete Š...Ć u periodu ratnih djelovanja od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine.
Postupak za priznavanje prava predviđenih ovim zakonom, u predmetima koji nisu pravosnažno okončani, provodi se putem vansudskog poravnanja (u daljnjem tekstu: poravnanje) u Pravobranilaštvu Republike Srpske.
Predmeti u postupcima za naknadu ratne štete koji se vode u sudovima ustupaju se nadležnom pravobranilaštvu. Pod ratnom štetom u ovom slučaju podrazumijeva se materijalna i nematerijalna šteta nastala u periodu ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti.
Nadležni organ iz tačke 4. ovog zakona će donijeti rješenje ako ocijeni da je zahtjev neosnovan, odnosno donijet će zaključak o obustavljanju postupka ukoliko podnosilac zahtjeva ne prihvata poravnanje. Š...Ć
VI. Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
24. Dalje, prema članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (
prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u okviru prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VII. Meritum
26. Apelant smatra da mu je time što Osnovni sud nije donio odluku u razumnom roku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
Š...Ć
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć
a) Relevantni principi
28. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud,
Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
29. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka (vidi Evropski sud,
Probstmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
b) Period koji se uzima u obzir
30. Apelant je predmetni postupak pokrenuo podnošenjem tužbe Osnovnom sudu 21. juna 1996. godine i postupak do danas nije okončan. Dakle, cjelokupan postupak povodom apelantovog tužbenog zahtjeva (do donošenja ove odluke) traje preko 13 godina, od toga se deset godina odnosi na postupak pred Osnovnim sudom, a tri godine i četiri mjeseca na postupak vansudskog poravnanja pred Pravobranilaštvom.
c) Analiza razumnosti trajanja postupka
31. Ustavni sud ne smatra da složenost ovog predmeta nije odlučan razlog za njegovu dužinu.
32. Dalje, Ustavni sud na osnovu činjenica predmeta uviđa da, iako je sud uz saglasnost apelanta i tužene, a zbog mogućnosti vansudskog rješavanja spora, četiri puta odlagao ročište na neodređeno vrijeme, dakle, uz prekid od tri i po godine, apelantovo ponašanje u postupku nije bilo odlučujući razlog zbog kojeg je predmetni postupak pred Osnovnim sudom trajao deset godina. Ustavni sud zapaža da je apelantov zastupnik opravdano izostao sa jedne zakazane i održane rasprave, a održano ih je, kako je već rečeno, deset. Ustavni sud ne nalazi bilo kakve elemente koji bi ukazivali na to da je apelant na bilo koji način doprinio ukupnoj dužini trajanja predmetnog postupka. Naime, apelant je koristio sva dostupna pravna sredstva u okviru ZPP, kako bi u što kraćem roku dobio odluku.
33. Što se tiče doprinosa suda, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud od podnošenja tužbe, tj. od 21. juna 1996. godine, do 7. decembra 2005. godine, kada je donio rješenje i proglasio se nenadležnim, zakazao deset ročišta. Od tih deset ročišta, uz saglasnost apelanta i tužene, četiri ročišta su odložena zbog pokušaja vansudskog rješavanja spora, dakle, uz prekid od tri i po godine. Od 3. jula 2002. do 8. novembra 2005. godine, dakle duže od tri godine, Osnovni sud nije, ni uz apelantove urgencije, zakazao ni jedno ročište, niti je preduzeo bilo kakvu drugu procesnu radnju. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud u odgovoru na apelaciju istakao da je, s obzirom na veliki broj predmeta, postupao u granicama mogućnosti, te da se o tome ne može detaljnije izjasniti budući da je 1. juna 2006. godine predmetni spis ustupljen Pravobranilaštvu na nadležnost. Međutim, Ustavni sud je u prethodnom dijelu ove odluke ukazao na to da veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka.
34. Ustavni sud primjećuje da je Pravobranilaštvo, nakon što mu je 1. juna 2006. godine predmetni spis dostavljen na daljnji postupak, raspravu u ovom predmetu zakazalo tek 26. oktobra 2009. godine, dakle, postupak pred Pravobranilaštvom je trajao tri godine i četiri mjeseca. Za ovakav odnos prema konkretnom predmetu Pravobranilaštvo nije predočilo bilo kakvo opravdanje, osim što je istaklo da je nakon stupanja na snagu citiranog Zakona od sudova zaprimilo više desetina hiljada predmeta na rješavanje, te da apelant u Pravobranilaštvu nije urgirao brže rješavanje ovog predmeta. U vezi s tim, Ustavni sud smatra nužnim ukazati na stav Evropskog suda prema kojem su "države dužne da organiziraju svoje pravne sisteme tako da sudovima omoguće da poštuju zahtjeve člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i zahtjev koji se odnosi na raspravu u razumnom roku" (vidi Evropski sud,
Zimmerman i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. jula 1983. godine). U konkretnom slučaju je očigledno da je Pravobranilaštvo kao nadležni organ javne vlasti doprinijelo ukupnoj dužini trajanja postupka s obzirom na to da je apelantov predmet nerazumno dugo zadržalo na rješavanju i vratilo redovnom sudu na postupanje nakon tri godine i četiri mjeseca.
35. Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju nedonošenjem odluke u vremenskom periodu dužem od 13 godina prekršeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao princip prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
d) Pitanje kompenzacije
36. Apelant traži da mu se na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na suđenje u razumnom roku dosudi iznos od 5.000.00 KM. U smislu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud, izuzetno na apelantov zahtjev, može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupaka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu kao satisfakciju u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj
AP 938/04 od 17. novembra 2005. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 20/06).
37. U konkretnom slučaju, budući da se ne radi o sporu koji je zahtijevao posebnu hitnost, Ustavni sud smatra da bi apelantu za svaku godinu neopravdano dugog trajanja postupka trebalo isplatiti iznos od po 150,00 KM, dakle ukupan iznos od 1.950.00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.
VIII. Zaključak
38. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Povreda se ogleda u tome što se sveukupno trajanje postupka u periodu dužem od 13 godina, postupak vezan za isplatu naknade štete, može u cijelosti staviti na teret Osnovnom sudu i Pravobranilaštvu.
39. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.