Službeni glasnik BiH, broj 50/14

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1730/11, rješavajući apelaciju Dobroslava Borasa i Mate Smoljana, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b), člana 59. st. 1. i 3. i člana 63. stav 1. tačka c) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 22/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. maja 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Dobroslava Borasa podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000475 11 Rev od 17. februara 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 008-0-Gž-06-000336 od 21. septembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom broj 063-0-P-06-000111 od 29. maja 2006. godine.

Obustavlja se postupak pokrenut apelacijom Mate Smoljana podnesenom protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000475 11 Rev od 17. februara 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 008-0-Gž-06-000336 od 21. septembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom broj 063-0-P-06-000111 od 29. maja 2006. godine, zato što je apelant umro.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Dobroslav Boras i Mate Smoljan (u daljnjem tekstu: apelant Boras i apelant Smoljan ili apelanti), obojica iz Ljubuškog, koje zastupa Zajednički advokatski ured Palameta & Palameta iz Mostara, podnijeli su 13. aprila 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 P 000475 11 Rev od 17. februara 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 008-0-Gž-06-000336 od 21. septembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 063-0-P-06-000111 od 29. maja 2006. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09) koja su važila u vrijeme preduzimanja navedenih radnji, od Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda, te od tužiteljice Helene Smoljan (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 18. februara 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni, Kantonalni i Općinski sud, te tužiteljica su odgovore na apelaciju dostavili 25, 26, 27. februara, odnosno 20. marta 2014. godine.

4. Odgovori na apelaciju dostavljeni su opunomoćeniku apelanata 14. i 26. marta 2014. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Tužiteljica je pred Općinskim sudom tužbom pokrenula parnični postupak protiv apelanata (apelant Smoljan je tužiteljicin bivši suprug) radi poništenja ugovora o kupoprodaji privrednog udjela u privrednom društvu "Mate commerce" d.o.o. Ljubuški, koji su apelanti sklopili 8. septembra 2004. godine, a kojim je apelant Smoljan prodao apelantu Borasu svoj udio u navedenom društvu, zbog toga što su navedeno privredno društvo tužiteljica i apelant Smoljan zajednički osnovali za vrijeme braka koji je trajao od 4. maja 1972. godine do 13. aprila 2005. godine.

7. Presudom Općinskog suda broj 063-0-P-06-000 111 od 29. maja 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 008-0-Gž-06-000 336 od 21. septembra 2006. godine, utvrđeno je da je ništav Ugovor broj 01/04 od 8. septembra 2004. godine o kupoprodaji udjela u privrednom društvu "Mate commerce" export-import d.o.o. Ljubuški, koji je zaključen između apelanata (u daljnjem tekstu: sporni ugovor). Također je utvrđeno da su tužiteljica i apelant Smoljan zajednički vlasnici poslovnog udjela u navedenom privrednom društvu, slijedom čega je određeno da se briše upis apelanta Borasa kao jedinog člana društva i vlasnika poslovnog udjela u privrednom društvu u registru kod nadležnog suda. Istom presudom apelanti su obavezani da tužiteljici solidarno naknade troškove postupka. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da su tužiteljica i apelant Smoljan bili u braku od 1972. do 2005. godine, te da je u toku braka, preciznije 1991. godine, osnovano predmetno privredno društvo. Općinski sud je još istakao da iz Rješenja Kantonalnog suda broj U/I-00770/04 od 23. septembra 2004. godine proizlazi da je, nakon izvršene promjene osnivačkog udjela u predmetnom privrednom društvu, odnosno istupanja apelanta Smoljana i pristupanja apelanta Borasa u društvo, privredno društvo nastavilo da posluje pod istim nazivom, te da je apelant Smoljan, kao direktor, jedini i dalje ovlašten da zastupa privredno društvo bez ograničenja. Također, Općinski sud je naveo da je utvrđeno da je vrijednost kapitala predmetnog privrednog društva prije i nakon izvršene promjene vlasnika ista i da iznosi 396.019,40 KM.

8. Općinski sud je naveo da je u konkretnom slučaju sporno pitanje da li je udio u predmetnom privrednom društvu u vrijednosti kapitala od 396.019,40 KM zajednička imovina tužiteljice i apelanta Smoljana, ili je to posebna imovina apelanta Smoljana. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je nesporno da je predmetno privredno društvo osnovano 1991. godine, tj. nakon 19 godina braka. S obzirom na to, Općinski sud je naveo da je logična pretpostavka da su sredstva za osnivanje privrednog društva bila zajednička, te da je i kasnija dobit koja je ulagana u proširenje privrednog društva bila zajednička bez obzira na činjenicu da je samo apelant Smoljan bio upisan kao osnivač i da je samostalno vodio poslovanje. Općinski sud se pozvao na odredbe člana 264. stav 2. tada važećeg Porodičnog zakona kojima je propisano da imovina koju su bračni drugovi stekli radom tokom bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine čine zajedničku imovinu. Također, Općinski sud se pozvao na odredbe člana 265. st. 1. i 2. Porodičnog zakona kojima je propisano da zajedničkom imovinom bračni drugovi raspolažu sporazumno, te da svojim udjelom u zajedničkoj imovini jedan bračni drug ne može samostalno raspolagati, niti ga opteretiti pravnim poslom među živima. S obzirom na to da je apelant Smoljan zaključio predmetni ugovor bez saglasnosti tužiteljice, dakle, protivno navedenim zakonskim odredbama, Općinski sud je zaključio da je takav ugovor ništav, u smislu odredaba člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

9. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji apelanata, donio Presudu broj 070-0-Rev-06-001 303 od 24. januara 2008. godine kojom je revizija uvažena na način da su nižestepene presude preinačene i tužbeni zahtjev tužiteljice odbijen uz istovremeno obavezivanje tužiteljice da apelantima naknadi troškove postupka u iznosu od 30.081,59 KM.

10. Tužiteljica je, nezadovoljna presudom Vrhovnog suda od 10. juna 2008. godine, podnijela apelaciju Ustavnom sudu koja je zavedena pod brojem AP 1720/08. Ustavni sud je, postupajući po predmetnoj apelaciji, donio Odluku broj AP 1720/08 od 21. decembra 2010. godine (objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 48/11 od 16. juna 2011. godine, dostupna i na www.ustavnisud.ba) kojom je usvojio apelaciju, utvrdio kršenje prava tužiteljice na pravično suđenje, te ukinuo osporenu presudu Vrhovnog suda kojem je predmet vraćen na ponovno odlučivanje. U obrazloženju citirane odluke je, između ostalog, istaknuto da Vrhovni sud nije obrazložio kako je došao da zaključka da je u apelanticinom slučaju Zakon o postupku upisa pravnih lica u sudski registar lex specialis u odnosu na Porodični zakon, niti je obrazložio generalnu primjenu relevantnih odredaba Porodičnog zakona na imovinskopravne odnose, tj. kakve posljedice nastaju po pravni promet u slučaju postupanja suprotno odredbama člana 265. st. 1. i 2. Porodičnog zakona.

11. Postupajući po odluci Ustavnog suda, Vrhovni sud je donio Presudu broj 70 0 P 000475 11 Rev od 17. februara 2011. godine kojom je revizija apelanata odbijena. Nakon što je ispitao osporenu presudu Kantonalnog suda u svjetlu revizijskih navoda i po službenoj dužnosti, postupajući po Odluci Ustavnog suda broj AP 1720/08, Vrhovni sud je došao do zaključka da revizijski navodi nisu osnovani. Vrhovni sud je na temelju činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova utvrdio da je navedena firma osnovana 1991. godine, da je osnivački udio u privrednom društvu navedene firme zajednička bračna stečevina kojom je tužiteljicin bivši suprug (apelant Smoljan) raspolagao bez njenog znanja i saglasnosti i da je vrijednost kapitala 396.019,40 KM. Imajući u vidu takvo činjenično utvrđenje, Vrhovni sud je zaključio da su se nižestepeni sudovi pravilno pozvali na odredbu člana 264. stav 1. tada važećeg Porodičnog zakona ("Službeni list SRBiH" br. 21/79 i 44/89), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja spornog ugovora (23. septembar 2004. godine), iz koje proizlazi da imovina koju su bračni drugovi stekli radom tokom trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine čine zajedničku imovinu. Revizijski sud se, dalje, pozvao i citirao odredbu člana 265. stav 1. istog zakona koja propisuje da bračni drugovi zajedničkom imovinom raspolažu sporazumno, dok stav 2. citiranog člana, kako je u obrazloženju istaknuto, izričito propisuje da svojim udjelom u zajedničkoj imovini jedan bračni drug ne može raspolagati, niti ga opteretiti pravnim poslom među živima.

12. Imajući u vidu citirane odredbe Porodičnog zakona, Vrhovni sud je iz provedenih dokaza utvrdio da je tužiteljica 25. augusta 2004. godine podnijela tužbu radi razvoda braka koji je sa apelantom Smoljanom zaključila 4. maja 1972. godine, da su tokom braka dobili troje djece, kao i to da nakon razvoda braka nije izvršena podjela bračne imovine. Dalje je tokom postupka nesporno utvrđeno da je apelant Smoljan u toku trajanja bračne zajednice (1991. godine) osnovao firmu i da se upisao kao vlasnik osnivačkog udjela. Vrhovni sud se u obrazloženju, dalje, pozvao na odredbe člana 103. ZOO koje propisuju da je ništav ugovor koji je protivan Ustavu, prinudnim propisima i moralu društva, ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju, ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje šta drugo. U obrazloženju je još istaknuto da se, shodno odredbi člana 110. ZOO, pravo na isticanje ništavosti ne gasi, odnosno da ništavost ugovora ne proizvodi nikakva pravna djejstva, i to od samog početka (ex tunc) pa dalje, bez obzira na protek vremena, što dalje znači da takav ugovor nije ni nastao i da protekom vremena ovakav ugovor ne može konvalidirati (član 107. ZOO), pri čemu na ništavost takvog ugovora može ukazati svako zainteresirano lice. Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju ništavost ugovora proizlazi iz njegove suprotnosti imperativnim propisima pozitivnog prava, a to su odredbe Porodičnog zakona koji je važio u vrijeme sklapanja spornog ugovora.

13. Vrhovni sud je još istakao da je u konkretnom slučaju došlo do primjene odredbe člana 48. Zakona o postupku upisa pravnih lica u sudski registar, koja izričito propisuje da lice koje ima pravni interes može podnijeti registarskom sudu zahtjev za brisanje neosnovanog konačnog upisa iz sudskog registra. Osim toga, kako su bivši supružnici suvlasnici predmetnog udjela, zajednički ostvaruju prava i solidarno odgovaraju za obaveze koje se odnose na udio (član 332. Zakona o privrednim društvima). Isto tako, Vrhovni sud se pozvao i na odredbu člana 334. Zakona o privrednim društvima kojom je propisano da se udio u društvu može dijeliti na idealne dijelove i prenositi u slučaju nasljeđivanja i prenosa na druge članove društva, te u drugim slučajevima utvrđenim ugovorom ili statutom, uz pismenu saglasnost društva, ali ne prije isteka jedne godine od dana upisa osnivanja društva u sudski registar. Iz navedenog proizlazi, kako je naglasio Vrhovni sud, da se odredba člana 264. stav 2. Porodičnog zakona odnosi na svu imovinu stečenu radom tokom trajanja bračne zajednice bez obzira na to o kojoj vrsti imovine je riječ. Na osnovu svega navedenog, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu i upute iz odluke Ustavnog suda, odlučeno je kao u izreci presude, a na osnovu odredbe člana 248. ZPP.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelanti smatraju da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U iscrpnoj apelaciji se, između ostalog, navodi da je isti drugostepeni sud koji je odlučivao u predmetnoj pravnoj stvari dozvolio upis predmetnog ugovora o prenosu udjela bez saglasnosti bračnog druga, odnosno tužiteljice, pa apelanti postavljaju pitanje kako to da tada sporni ugovor nije bio ništav, a sada jeste, u okolnostima kada su zakonski propisi koji reguliraju tu materiju ostali isti. Naglašeno je da, ako se prihvati ovakvo tumačenje redovnih sudova, onda se bez saglasnosti bračnog druga više ne bi mogla obaviti nikakva kupoprodaja, budući da su svi takvi ugovori ništavi, jer bračni drug prodavatelja, bivši ili sadašnji, u svakom trenutku može proglasiti određenu prodaju ništavom, jer za nju nije dao saglasnost. Ističu da podaci o vlasništvu na vozilu iz saobraćajne dozvole, odnosno podaci iz zemljišnih knjiga o vlasništvu, zapravo, nisu najvažniji pravno relevantni podaci o vlasništvu, jer ukoliko neko želi da kupi vozilo ili nekretninu, ili udjel u firmi od zakonski upisanog vlasnika, prvo pitanje koje mora uputiti navodnom vlasniku jeste da li je oženjen, zatim, da li se njegova žena, odnosno muž slažu sa tom prodajom, a tek onda da li se zakonski upisani vlasnik slaže s predmetnom prodajom. Osim toga, u takvim okolnostima postavlja se pitanje aktivne i pasivne legitimacije u parničnim postupcima, odnosno ko je aktivno legitimiran da potražuje naknadu štete. Apelant Boras ističe da je svoje pravo na udio u firmi ostvario na legalan način, odnosno da je potpisao i ovjerio ugovor o prenosu udjela pred nadležnim sudom, isplatio ugovorenu cijenu koja je odgovarala vrijednosti temeljnog kapitala društva, te se, u skladu sa zakonskim uvjetima, upisao kao vlasnik udjela u sudski registar privrednih društava. Nesporno je da tužiteljici pripada ekvivalent vrijednosti primljene naknade na ime prodaje predmetnog udjela, ali je, isto tako, nesporno da apelantu Borasu pripada cjelokupan udjel, jer je kupljen od stvarno upisanog vlasnika (apelanta Smoljana). Apelanti smatraju da je Zakon o postupku upisa u sudski registar lex specialis u odnosu na Porodični zakon, jer je predmet ovog postupka proglašenje ništavosti upisa prenosa poslovnog udjela. Apelanti traže da se utvrdi povreda prava na imovinu, ukinu osporene presude i predmet vrati na ponovno odlučivanje, te da im se naknade troškovi postupka.

b) Odgovor na apelaciju

15. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da presudom navedenog suda nije povrijeđeno pravo apelanata na imovinu, niti je navedeni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo.

16. Kantonalni sud je istakao da u postupku pred tim sudom nije došlo do kršenja prava apelanata na imovinu, te da u cijelosti ostaje pri iscrpnom odgovoru koji je dostavljen u predmetu broj AP 1720/08.

17. Općinski sud je, između ostalog, naveo da opunomoćenik apelanata u apelaciji naširoko elaborira o bračnoj stečevini i zajedničkoj imovini bračnih drugova i opasnosti za pravni promet uopće ukoliko bi ostala na snazi predmetna presuda kojom je utvrđena ništavost ugovora. Prema ocjeni Općinskog suda, u apelaciji se, također, navode bizarne situacije o prometu stvari i pravnoj nesigurnosti i otvaranju mogućnosti da se utvrđuje ništavost davno zaključenih ugovora koje nisu potpisala oba supružnika. Dalje, iz navoda apelacije proizlazi da je ponašanje apelanata bilo savjesno, jer je apelant Smoljan bio upisan kao jedini vlasnik udjela privrednog društva u sudskom registru pravnih lica. Općinski sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava apelanata na imovinu, te da su navodi iz apelacije potpuno neosnovani, budući da se u svakoj parnici odluka donosi na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, a razlozi za udovoljavanje tužbenom zahtjevu tužiteljice detaljno su obrazloženi u presudi. U tom pravcu je još istaknuto da je tokom postupka nesporno utvrđeno da je apelant Smoljan neposredno prije razvoda braka zaključio sporni ugovor sa apelantom Borasom, kao dugogodišnjim zaposlenikom firme, i to za gotovinu, kako je proizašlo iz iskaza tuženih, ali se ta činjenica tokom postupka nije mogla provjeriti.

18. Tužiteljica je u odgovoru na apelaciju navela da su navodi apelanata potpuno neutemeljeni, budući da je njen bivši suprug, apelant Mate Smoljan, preminuo 18. augusta 2012. godine, a svi odnosi koji su predmet apelacije su između njih riješeni Ugovorom o reguliranju imovinskopravnih odnosa proizašlih iz bračne stečevine broj OPU-IP 51/2012 od 23. februara 2012. godine, koji su sklopili tužiteljica i apelant Smoljan, koji je tužiteljica dostavila uz odgovor na apelaciju. Tužiteljica je, također, dostavila i Rješenje o nasljeđivanju Općinskog suda broj 63 0 O 018078 12 O od 17. maja 2013. godine iz kojeg proizlazi da ostavinsku masu iza umrlog apelanta Smoljana sačinjavaju nekretnine, te pokretnine (među kojim i udjel u preduzeću "Mate commerce" d.o.o. Ljubuški od 100%), sve preciznije označene u tom rješenju, te su za zakonske nasljednike proglašeni supruga Jasna Smoljan i djeca ostavioca, svi sa dijelom od po ¼.

V. Relevantni propisi

19. U Porodičnom zakonu ("Službeni list SRBiH" br. 21/79 i 44/89) relevantne odredbe glase:

Član 264. stav 2.

2) Imovina koju su bračni drugovi stekli radom tokom trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, čine zajedničku imovinu.

Član 265.

1) Zajedničkom imovinom bračni drugovi raspolažu sporazumno.

2) Svojim udjelom u zajedničkoj imovini jedan bračni drug ne može samostalno raspolagati niti ga opteretiti pravnim poslom među živima.

20. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine FBiH" broj 29/03) relevantne odredbe glase:

Član 103. stav 1.

1) Ugovor, koji je protivan Ustavu Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima, te moralu društva ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje šta drugo.

21. U Zakonu o postupku upisa pravnih lica u sudski registar ("Službene novine FBiH" broj 4/00) relevantne odredbe glase:

Član 48.

Osoba koja ima pravni interes može podnijeti registarskom sudu zahtjev za brisanje neosnovanog konačnog upisa iz sudskog registra. Ovaj zahtjev može se podnijeti u roku od osam dana od dana saznanja za upis, a najkasnije u roku od 30 dana od dana izvršenog upisa.

22. U Zakonu o privrednim društvima ("Službene novine FBiH" br. 23/99, 45/00, 2/02, 6/02, 29/03, 68/05 i 91/07) relevantne odredbe glase:

Član 309. stav 1.

1) Društvo sa ograničenom odgovornošću je društvo čiji je osnovni kapital podijeljen na udjele.

Član 328. st. 1. i 2.

1) Udjeli u društvu su prenosivi.

2) Prenos udjela vrši se pismenim ugovorom i nasljeđivanjem.

Član 332. stav 1.

1) Ako su više lica vlasnici jednog udjela, zajednički ostvaruju prava i solidarno odgovaraju za obaveze koji se odnose na taj udio.

Član 334.

Udio u društvu može se dijeliti na idealne dijelove i tako prenositi u slučaju nasljeđivanja i prenosa na druge članove društva i drugim slučajevima izričito utvrđenim ugovorom ili statutom, uz pismenu saglasnost društva, ali ne prije isteka jedne godine od dana upisa osnivanja društva u sudski registar.

VI. Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

a) Dopustivost u odnosu na apelanta Borasa

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 70 0 P 000475 11 Rev od 17. februara 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 3. marta 2011. godine, a apelacija je podnesena 13. aprila 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u odnosu na apelanta Borasa ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

b) Dopustivost u odnosu na apelanta Smoljana

27. Iz odgovora tužiteljice Ustavni sud je utvrdio da je apelant Mate Smoljan preminuo 18. augusta 2012. godine, a kao dokaz za navedeno tužiteljica je u prilogu dostavila Rješenje o nasljeđivanju Općinskog suda broj 63 0 O 018078 12 od 17. maja 2013. godine.

28. Imajući u vidu navedeno i okolnost da se u odnosu na apelanta Smoljana nisu stekli uvjeti iz člana 63. stav 2. Pravila Ustavnog suda za nastavak postupka, budući da nasljednici apelanta Smoljana nisu u roku od 30 dana od smrti podnijeli pismeni zahtjev da preuzimaju nastavak postupka, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke, u smislu odredbe člana 63. stav 1. tačka c) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će Ustavni sud donijeti odluku kojom obustavlja postupak kada apelant umre u toku postupka.

VII. Meritum

29. Apelacijom se osporavaju navedene presude zbog kršenja prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na imovinu

30. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

31. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

32. Imajući u vidu da je u odnosu na apelanta Smoljana postupak obustavljen, Ustavni sud će opravdanost navoda iz apelacije sagledati u odnosu na apelanta Borasa.

33. Dakle, Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji iznosi svoje nezadovoljstvo osporenim presudama, navodeći u tom pravcu brojne primjere o neodrživosti ovakvog stava sudova u praksi, a sve zbog činjenice da su sudovi udovoljili tužbenom zahtjevu tužiteljice da se, između ostalog, poništi sporni kupoprodajni ugovor. Osim toga, apelant i ne tvrdi da tužiteljici ne pripada "ekvivalent vrijednosti primljene naknade na ime prodaje predmetnog udjela", ali ukazuje da upravo njemu pripada cjelokupan udjel, jer ga je kupio od apelanta Smoljana, kao stvarno upisanog vlasnika, koji se i lično upisao kao vlasnik predmetnog udjela u registar privrednih društava. Osim toga, ukazuje da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti Zakon o postupku upisa u sudski registar kao lex specialis u odnosu na Porodični zakona s obzirom na to, kako ističe, da je predmet postupka proglašenje ništavosti upisa u prenosu poslovnog udjela, pa sve navedeno apelant dovodi u kontekst kršenja prava na imovinu.

34. Ustavni sud podsjeća da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje se nalazi u prvoj rečenici prvog stava, opće je prirode i izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, određuje da lišavanje imovine može da se desi pod određenim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2. istog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu s javnim interesom. Sva tri pravila su međusobno povezana i nisu u međusobnoj kontradikciji, a drugo i treće pravilo se odnose na određene slučajeve miješanja države u pravo na mirno uživanje imovine i treba da se posmatraju u svjetlu prvog pravila (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Holy Monasteries protiv Grčke, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 301-A, stav 51).

35. Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojim koncept "imovina" u prvom dijelu člana 1. ima autonomno značenje koje nije ograničeno vlasništvom na fizičkim dobrima i nezavisno je od formalne klasifikacije u domaćem pravu: određena druga prava i interesi koji konstituiraju imovinu mogu se, također, smatrati "imovinskim pravima" i zbog toga predstavljati "imovinu" u smislu člana 1. Protokola broj 1 (vidi, Evropski sud, Iatridis protiv Grčke [GC] broj 31107/96, ECHR 1999-II, stav 54).

36. Stoga, u konkretnom slučaju, prije svega, potrebno je odgovoriti na pitanje da li se u predmetnom slučaju radi o imovini apelanta Borasa. Ustavni sud zapaža da je tokom postupka nesporno utvrđeno da su apelanti zaključili sporni kupoprodajni ugovor na temelju koga je apelant Boras od apelanta Smoljana kao "stvarnog i isključivog vlasnika" kupio sporni udjel u firmi na osnovu koga se apelant Boras upisao kao vlasnik spornog udjela u sudski registar privredenih društava. Dalje, Ustavni sud zapaža da je tokom postupka nesporno utvrđeno da je sporni udjel u firmi zajednička imovina tužiteljice i apelanta Smoljana. Međutim, kada je riječ o apelantu Borasu, kao kupcu spornog udjela, Ustavni sud smatra da je on, zaključujući sporni ugovor sa apelantom Smoljanom, kao jednim od vlasnika spornog udjela, imao legitimno očekivanje da će sporni udjel zaista biti njegova imovina, pa se u odnosu na apelanta Borasa, s obzirom na njegovo "legitimno očekivanje", može reći da su se osporene odluke ticale njegove imovine, u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

37. Stoga, Ustavni sud mora odgovoriti na sljedeća pitanja: (a) da li je miješanje predviđeno zakonom, (b) da li miješanje služi zakonitom cilju u javnom interesu i (c) da li je miješanje proporcionalno cilju, tj. da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg javnog interesa?

38. Odgovarajući na pitanje da li je miješanje u konkretnom slučaju bilo zakonito, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, nakon što je Ustavni sud u predmetu broj AP 1720/08 ukinuo presudu Vrhovnog suda i predmet vratio navedenom sudu na ponovni postupak, donio osporenu presudu kojom je reviziju apelanata odbio, potvrđujući u cijelosti nižestepene presude, utvrdivši da su pravilne i zasnovane na zakonu. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na sve tri instance na osnovu provedenih dokaza nesporno utvrdili da je sporni osnivački udio u firmi zajednička bračna stečevina tužiteljice i apelanta Smoljana, u smislu odredbe člana 264. stav 1. tada važećeg Porodičnog zakona, kojim je apelant Smoljan raspolagao suprotno odredbi člana 265. stav 1. Porodičnog zakona, dakle, bez znanja i saglasnosti tužiteljice. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi, imajući u vidu takve činjenične okolnosti, a prije svega odredbe Porodičnog zakona koje jasno propisuju šta predstavlja bračnu stečevinu kojom bračni drugovi raspolažu sporazumno, zaključili da je sporni kupoprodajni ugovor ništav, u smislu odredbe člana 103. ZOO, pojasnivši da je sporni ugovor protivan prinudnim propisima pozitivnog prava, odnosno relevantnim odredbama Porodičnog zakona koji je u konkretnom slučaju, suprotno apelantovim tvrdnjama, lex specialis. Još je pojašnjeno da takav ništav ugovor ne proizvodi nikakva pravna djejstva, te da se na takvu vrstu ništavosti može pozvati svako zainteresirano lice na čemu je, između ostalog, tužiteljica temeljila svoju aktivnu legitimaciju u predmetnom postupku. Ustavni sud zapaža da su prilikom odlučenja redovni sudovi uzeli u obzir i relevantne odredbe Zakona o privrednim društvima i Zakona o postupku upisa pravnih lica u sudski registar. Naime, kako iz obrazloženja proizlazi, redovni sudovi su se pozvali na odredbe čl. 332. i 334. Zakona o privrednim društvima na osnovu kojih su utvrdili da je sporni udjel zajednička imovina tužiteljice i apelanta Smoljana, te da tužiteljica dijeli sa apelantom Smoljanom, kao bivšim suprugom, osnovni kapital firme koja je osnovana tokom trajanja braka, a koji se dijeli na udjele, tako da zajednički ostvaruju pravo i solidarno odgovaraju za obaveze koje se odnose na udio društva. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da iz obrazloženja osporenih odluka ne proizlazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava na šta se, u suštini, svode apelacioni navodi. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporene presude nisu u suprotnosti sa principima i zahtjevima kojima se, u okviru člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zahtijeva da takva odluka mora biti zasnovana na relevantnim domaćim propisima.

39. U pogledu pitanja da li je lišavanje apelanta Borasa njegove imovine u skladu sa javnim interesom, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da svaka država ima pravo i obavezu da funkcionalno organizira svoj pravni sistem, te da s tim ciljem ima legitimno pravo da uspostavlja ograničenja u ostvarivanju građanskih prava u određenim slučajevima koja su potrebna da bi pravni sistem pravilno funkcionirao. Koja će se ograničenja nametnuti zavisi od konkretnog pravnog sistema države, uzimajući u obzir, prije svega, mogućnosti i potrebe zajednice i pojedinaca (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Belgijski jezički slučaj, presuda od 9. februara 1967, Serija A broj 6, stav 5).

40. U okviru tih ograničenja u pogledu ostvarivanja građanskih prava nalaze se i norme koje određuju šta se smatra bračnom imovinom i na koji način bračni partneri takvom imovinom raspolažu. To pitanje treba biti efikasno i jasno regulirano pravnim propisima, a tumačenje i primjena tih propisa je zadatak redovnih sudova u svakom konkretnom slučaju. Ustavni sud podsjeća da je ovo pitanje jasno i nedvosmisleno regulirano odredbama Porodičnog zakona i da je namjera zakonodavca prilikom donošenja navedenog zakona bila da se jasno definira šta obuhvata bračnu stečevinu i da je, kao takvu, zaštiti od svih vrsta zloupotreba.

41. Naime, polazeći od ograničenja ostvarivanja prava apelanta Borasa na imovinu koju je kupio od apelanta Smoljana (konkretno, udjel u firmi, koji predstavlja zajedničku imovinu tužiteljice i apelanta Smoljana), redovni sudovi su, između ostalog, istakli da je takav ugovor ništav, u smislu odredbe člana 103. ZOO, te da ne proizvodi pravna djejstva, jer je protivan relevantnim odredbama Porodičnog zakona, koji je u konkretnom slučaju, suprotno tvrdnjama apelanata, lex specialis. Dakle, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, sadržaj relevantnih odredaba Porodičnog zakona, ZOO, Zakona o privrednim društvima i Zakona o postupku upisa pravnih lica u sudski registar, koje su u konkretnom slučaju primijenjene, Ustavni sud smatra da, pored toga što nije došlo do zloupotrebe ustavnih prava apelanta Borasa, u konkretnom predmetu na apelanta Borasa nije stavljen ni "pretjeran" teret i da su zakonski modaliteti navedenih ograničenja proporcionalni ciljevima koji se žele postići.

42. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud zaključuje da u predmetnom slučaju nije povrijeđeno pravo apelanta Borasa na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je miješanje u njegovo pravo na imovinu bilo u skladu sa standardima koje propisuje Evropska konvencija.

44. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. i člana 63. stav 1. tačka c) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.