Službeni glasnik BiH, broj 27/13

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1158/10, rješavajući apelaciju M. J., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2, člana 64. stav 1. i člana 77. stav 6. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 28. februara 2013. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Usvaja se apelacija M. J.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Suda Bosne i Hercegovine broj X-KŽ-06/282 od 27. augusta 2009. godine u dijelu koji se odnosi na apelanta M. J.

Predmet se vraća Sudu Bosne i Hercegovine, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Sudu Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Na osnovu člana 77. stav 6. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, prestaje pravno djejstvo Odluke o privremenoj mjeri broj AP 1158/10 od 20. decembra 2011. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE I. Uvod


1. M. J. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ribnika, koga zastupa Nikica Gržić, advokat iz Sarajeva, podnio je 2. aprila 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju, a 28. aprila 2010. godine dopune apelacije protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj X-KŽ-06/282 od 27. augusta 2009. godine i Presude broj X-K-06/282 od 24. juna 2008. godine. Apelant je 17. maja, 29. juna, 16. augusta i 31. augusta 2010. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odgodio izvršenje izrečene kazne zatvora do donošenja odluke o apelaciji.

2. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 1158/10 od 14. septembra 2010. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Apelant je, zatim, 4. oktobra 2011. godine, te 14. i 21. novembra 2011. godine podnio novi zahtjev za donošenje privremene mjere kojom je zatražio da Ustavni sud odgodi izvršenje kazne zatvora po osnovu pravomoćne presude zbog apelantovog pogoršanog zdravstvenog stanja i člana njegove porodice. Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 1158/10 od 20. decembra 2011. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) Ustavni sud je usvojio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere na način da je odgodio nastavak izvršenja kazne zatvora izrečene Presudom Suda BiH broj X-KŽ-06/282 od 27. augusta 2009. godine do donošenja konačne odluke o apelaciji, ili dok Ustavni sud u plenarnom sazivu, odnosno u Vijeću od pet sudija, ne odluči drugačije.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


4. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH, te učesnika u postupku Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 28. maja 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju, a 23. aprila 2012. godine da dostave odgovore na dopunu apelacije.

5. Sud BiH je odgovor na apelaciju dostavio 8. juna 2010. godine, a odgovor na dopunu apelacije 4. maja 2012. godine, a Tužilaštvo je odgovor na apelaciju i dopunu apelacije dostavilo 30. aprila 2012. godine.

6. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju i dopunu apelacije Suda BiH i Tužilaštva su dostavljeni apelantu 9. decembra 2011. godine, odnosno 11. maja 2012. godine.

7. Sud BiH je 25. septembra 2012. godine na zahtjev Ustavnog suda dostavio spis u konkretnom predmetu.

III. Činjenično stanje


8. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Provođenje posebnih istražnih radnji


9. Sudija za prethodni postupak je u odnosu na apelanta i drugih 11 osumnjičenih donio Naredbu broj X-KRN-06/282 od 20. oktobra 2006. godine o provođenju posebnih istražnih radnji zbog postojanja osnova sumnje da je u toku 2001. godine u Banjoj Luci i drugim mjestima u BiH M. I., kao premijer RS, izdao odluku u ime Vlade RS o vansudskoj nagodbi sa "Trgokomercom" d.o.o. Ribnik, čiji je vlasnik i direktor apelant, iako ni Vlada RS, niti Općina Ribnik nisu dugovale nikakav novac "Trgokomercu" d.o.o. Ribnik, i dopustile su navedenom preduzeću da vrši vanrednu sječu u ŠG "Ribnik" na ime naplate potraživanja iz parnice, a što je bilo bez zakonskog i činjeničnog osnova. Zatim je navedeno da je apelant u toku 2001. godine u Banjoj Luci i drugim mjestima u BiH putem svog spomenutog preduzeća posjekao na opisani način veliku količinu drveta radi finansijske koristi iako je znao da drvo ne siječe na propisanoj zakonskoj osnovi. Dalje je navedeno da su osumnjičeni u proljeće 2002. godine u Banjoj Luci i drugim mjestima u BiH dali uputstva na najmanje dva sastanka PDP direktorima šumskih gazdinstava Javnog preduzeća "Srpske šume" da svaki nezakonito pribavi iz svog šumskog gazdinstva po 10.000 do 20.000 KM i dostavi novac stranci. U proljeće 2002. godine u Banjoj Luci i drugim mjestima u BiH navedeni direktori šumskih gazdinstava, koristeći svoj položaj direktora, pribavili su sredstva u iznosu od po 2.000 do 20.000 KM svaki iz svog šumskog gazdinstva za PDP. Navedenom naredbom određeno je izvođenje posebnih istražnih radnji prema članu 116. stav 2. tačka d) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH) – tajno praćenje i tehničko snimanje lica pri čemu je određeno da će u pogledu radnji koje se preduzimaju tajno praćenje prikrivenog informatora, kao i navedenih osumnjičenih vršiti ovlaštena službena lica angažirana od Tužilaštva BiH, to jeste ovlaštena lica MUP-a RS u saradnji sa SIPA-om i uz tehničku pomoć EUFOR-a. Također je određeno i izvođenje posebnih istražnih radnji iz člana 116. stav 2. tačka e) ZKPBiH - prikriveni informator, pri čemu je određeno da će u pogledu radnji koje se preduzimaju prikriveni informator, čiji je identitet poznat Sudu BiH, djelovati pod kodnim slovom X uz nadzor ovlaštenih službenih lica i Tužilaštva BiH. Naredbom je određeno da će izvođenje navedenih posebnih istražnih radnji trajati od 20. oktobra do 20. novembra 2006. godine.

10. Sudija za prethodni postupak je 14. novembra 2006. godine donio Naredbu broj X-KRN-06/282 kojom je, u skladu sa članom 118. stav 3. ZKPBiH, dao ovlaštenje za provođenje posebnih istražnih radnji, u smislu člana 116. stav 2. navedenog zakona, u vezi sa osumnjičenim apelantom i preciziranim telefonskim brojem koji koristi. U naredbi je navedeno da je njena svrha pribavljanje dokaza o krivičnim djelima iz člana 337. (zloupotreba položaja ili ovlaštenja), člana 370. (zločinačko udruženje), člana 24. u vezi sa članom 337. i člana 424. (šumska krađa) Krivičnog zakonika Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" broj 22/00, u daljnjem tekstu: KZRS). U obrazloženju naredbe je navedeno da je apelant u toku razgovora sa informatorom dao određena priznanja/izjave u vezi sa navedenim krivičnim djelima. Također je navedeno da je za vrijeme tog razgovora apelant ponudio informatoru, koji je radio kao ovlašteni sudski vještak za šume, neodređenu sumu novca da zaustavi, ili da na neki drugi način onemogući finalizaciju svog izvještaja. Dalje je navedeno da je optužba predložila taj izvještaj kao dokaz u bilo kojem postupku u vezi sa predmetnom istragom.

11. Sudija za prethodni postupak je 15. novembra 2006. godine pismeno odgovorio tužiocu Tužilaštva BiH H. W. u vezi sa tužiočevim zahtjevom za izdavanje naredbe u skladu sa članom 116. stav 2. tačka f) ZKPBiH (simulirani otkup predmeta i simulirano davanje potkupnine). U pismu je sudija za prethodni postupak naveo da, prema njegovom mišljenju, nije potrebno da predloženi primalac namjeravanog mita (u konkretnom slučaju informator) bude predmet takve naredbe. Kad bi se mito ili drugi poticaj ponudili informatoru, to bi se, prema mišljenju sudije za prethodni postupak, moglo snimiti i dokumentirati na osnovu jedne od ranijih naredbi. Prema mišljenju sudije za prethodni postupak, kada bi informator u datim okolnostima konkretnog predmeta, a uzimajući u obzir činjenice koje su iznesene, bio u situaciji da primi namjeravano mito, on ne bi vršio krivično djelo za koje bi trebalo da bude osuđen.

12. Sljedećom Naredbom sudije za prethodni postupak broj X-KRN-06/282 od 20. novembra 2006. godine, pored već određenih posebnih istražnih radnji, određeno je i izvođenje radnji u smislu člana 116. stav 2. tačka a) - nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija samo prema apelantu kao osumnjičenom.

13. Tužilac H. W. je sudiji za prethodni postupak uputio pismeni izvještaj o provođenju posebnih istražnih radnji broj KT-293/06 od 18. januara 2007. godine, shodno članu 119. stav 1. ZKPBiH. U izvještaju je navedeno da je, postupajući po Naredbi Suda BiH broj X-KRN-06/282 od 20. oktobra i 25. oktobra 2006. godine, zatim, od 14. novembra, 20. novembra i 7. decembra 2006. godine, koju je izdao sudija za prethodni postupak, Jedinica za posebne istrage MUP-a RS, uz tehničku podršku Integrirane policijske jedinice EUFOR-a, preduzela posebne istražne radnje iz člana 116. stav 2. tač. d) i e) ZKPBiH – tajno praćenje i tehničko snimanje lica prema apelantu i drugoj 13-orici osumnjičenih (čija su imena navedena) zbog postojanja osnova sumnje da su počinili krivična djela zloupotreba položaja ili ovlaštenja (član 337. KZRS), zločinačko udruženje (član 370. KZRS) podstrekavanje na zloupotrebu položaja (čl. 24. i 337. KZRS) i šumska krađa (član 424. KZRS), kao i posebnu istražnu radnju iz člana 116. stav 2. tačka a) ZKPBiH – nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija pretplatničkog telefonskog broja (koji je naveden) a koji koristi apelant. Navedeno je da su, vezano za posebnu istražnu radnju – tajno praćenje i tehničko snimanje lica, svi kontakti između informatora X i osumnjičenih lica snimljeni i tonski i video zapisani na CD-ovima i DVD-ima i da su te snimke naknadno dostavljene Tužilaštvu BiH. Također je navedeno da je u sklopu akcije apelant 30. novembra 2006. godine dao 1.000 eura kao mito informatoru X da ih ovaj dalje dostavi, odnosno dâ tužiocu koji vodi predmet. To mito (dvije novčanice od 500 eura) je informator X dostavio MUP-u RS i dalje Tužilaštvu BiH.

Postupak pred Sudom BiH u kojem su donesene osporene odluke


14. Presudom Suda BiH broj X-K-06/282 od 24. juna 2008. godine, donesenom u krivičnom postupku protiv optuženog Z. Đ. i drugih, apelant je proglašen krivim za krivično djelo šumske krađe iz člana 424. stav 2. KZRS i krivično djelo davanja dara i drugih oblika koristi iz člana 218. stav 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH), pa je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. Istovremeno, navedenom presudom apelantu je izrečena novčana kazna u iznosu od 10.000,00 KM.

15. Sud BiH je navedenom presudom utvrdio da je apelant u periodu od 1. novembra 2001. godine do 14. februara 2002. godine, kao vlasnik i direktor preduzeća "Trgokomerc" d.o.o. Ribnik, organizirao sječu šume u Šumskom gazdinstvu "Ribnik" (ŠG "Ribnik") u količini od 1.093,36 kubnih metara, kako bi "Trgokomerc" ostvario finansijsku korist iako je na osnovu faktura i primljene drvne građe znao da od 1. novembra 2001. godine nije postojala pravna osnova za sječu šume i prijem drveta iz ŠG "Ribnik". Navedenim radnjama apelant je počinio krivično djelo šumske krađe iz člana 424. stav 2. KZRS za koje mu je sud utvrdio kaznu zatvora u trajanju od devet mjeseci i novčanu kaznu kao sporednu kaznu u iznosu od 10.000,00 KM. Također, Sud BiH je utvrdio da je apelant 30. novembra 2006. godine u Banjoj Luci dao 1.000,00 eura informatoru X koji je postupao po Naredbi Suda BiH broj X-KRN-06/282 od 20. oktobra 2006. godine sa ciljem da taj novac informator proslijedi tužiocu Tužilaštva BiH H. W. koji vodi istragu u predmetu "Srpske šume", kako bi on postupao u apelantovu korist, zanemarujući obaveze tužioca iz člana 35. ZKPBiH. Svrha davanja ove finansijske koristi je bila pokušaj da se osigura nepodizanje optužnice protiv apelanta u konkretnom predmetu. Navedenim radnjama apelant je počinio krivično djelo davanje dara i drugih oblika koristi iz člana 218. stav 1. KZBiH, pa mu je Sud BiH za navedeno krivično djelo utvrdio kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, nakon čega ga je Sud BiH osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, te mu istovremeno izrekao novčanu kaznu od 10.000,00 KM i obavezao apelanta da je plati u roku od šest mjeseci od dana pravosnažnosti presude.

16. U obrazloženju navedene presude Sud BiH je naveo da je Tužilaštvo BiH optužnicom broj KT-293/06 od 10. oktobra 2007. godine, koja je potvrđena 27. oktobra 2007. godine, optužilo veći broj lica, među kojima je apelant optužen da je počinio navedena krivična djela šumske krađe i davanja dara i drugih oblika koristi. Glavni pretres je započeo 24. januara 2008. godine. Dalje je navedeno da su u provedenom postupku izvedeni brojni dokazi koje su predložile stranke u postupku, i to saslušanjem većeg broja svjedoka, zatim, vještaka šumarske, finansijske i građevinske struke, te je izvršen uvid u veliki broj materijalnih dokaza. U odnosu na svjedočenje svjedoka Tužilaštva D. S., koji je postupao kao prikriveni informator, kao i dokaze koji su pribavljeni posebnim istražnim radnjama, apelantov branilac je istakao dva procesna prigovora koji se tiču zakonitosti ovih dokaza. Prvi prigovor se odnosio na to da aktivnosti informatora u konkretnom slučaju prevazilaze pasivno istraživanje kriminalne djelatnosti i predstavljaju navođenje apelanta da izvrši krivično djelo, te da ta okolnost isključuje krivično gonjenje, kako je propisano članom 116. stav 5. ZKPBiH. Drugi prigovor se odnosio na to da su audiozapisi, transkripti i drugi dokazi koje je prikupio informator pribavljeni povredama odredaba krivičnog postupka, to jeste člana 118. stav 6. u vezi sa stavom 1. ZKPBiH, te da se radi o nevaljanim dokazima iz člana 10. stav 2. ZKPBiH, jer u konkretnom slučaju informator nije bio policijski organ. Sud BiH je navedene apelantove procesne prigovore odbio kao neosnovane. Naveo je da, za razliku od ostalih posebnih istražnih radnji iz člana 116. stav 2. ZKPBiH, istražne radnje - prikriveni istražitelj i informator, te simulirani otkup predmeta i simulirano davanje potkupnine podrazumijevaju odgovarajući interaktivni odnos sa licima prema kojima se preduzimaju ove istražne radnje, a ostale istražne radnje iz spomenutog člana podrazumijevaju odgovarajuće opservacije, ili, kako je apelant naveo, pasivno istraživanje kriminalne djelatnosti. Dakle, kako je dalje naveo Sud BiH, spomenuti aktivni odnos informatora, odnosno interaktivno djelovanje prilikom preduzimanja posebnih istražnih radnji spominje i član 116. stav 5. ZKPBiH. S tim u vezi, spomenuti interaktivni odnos informatora sâm po sebi ne podrazumijeva postojanje podstrekavanja na učinjenje krivičnog djela na šta je neosnovano ukazala apelantova odbrana. Činjenica da je informator navodio na razgovor apelanta ne ukazuje na to da ga je podstrekavao, odnosno navodio da učini krivično djelo. U odnosu na apelantove navode da audiozapisi nisu dovoljno jasni, Sud BiH je utvrdio da se audiozapisi snimljenih razgovora u njihovim pojedinim dijelovima nisu mogli jasno čuti, da sačinjeni transkripti o snimljenim razgovorima, također, u pojedinim dijelovima ne sadrže u potpunosti riječi i rečenice, te da su na tim mjestima navedene riječi "nejasno". Međutim, imajući u vidu da za Sud nije dovedena u pitanje njihova zakonitost, odnosno zakonitost njihovog prikupljanja, prema mišljenju Suda, ne postoji razlog da se u pravcu utvrđivanja istine u krivičnom postupku ne prihvate oni dijelovi sadržaja audiozapisa i transkripаta koji su jasni i nedvosmisleni, te da se oni ocijene kako posebno, tako i zajedno sa drugim izvedenim dokazima.

17. Prema ocjeni Suda BiH, nije neophodno da informator mora biti policijski organ. Dakle, pretpostavka bi bila da lice kao potencijalnog informatora angažira tužilac, odnosno policijski organ koji će tek po pribavljenoj naredbi suda preduzimati aktivnosti koje se tiču dobijanja informacija o krivičnom djelu i njegovom izvršiocu. Istragu provodi tužilac i na njemu je da procjenjuje da li će angažirati informatora ili prikrivenog istražitelja, što bi, prije svega, trebalo zavisiti od složenosti krivičnog djela, prirode kriminalne grupe i drugih faktora. Međutim, informator i prikriveni istražilac djeluju pod istim zakonskim uvjetima. U konkretnom slučaju, kako je naveo Sud BiH, D. S. nije policijski organ, ali da je tužiocu i policijskim organima bilo poznato da je isti svjedok bio angažiran kao vještak šumarske struke u pojedinim predmetima koji su se odnosili na šumska gazdinstva u okviru Javnog preduzeća šumarstva "Srpske šume", te je bilo očigledno za tužioca i policiju da je D. S. lice koje će adekvatno odgovoriti zadacima informatora. Niti jedna odredba ZKPBiH, kako je istakao Sud BiH, ne propisuje obavezu da informator mora biti policijski organ. Kao što je navedeno, informator je lice koje je angažirala policija ili tužilac, po odobrenju suda, koje ima zadatak da prikuplja informacije i podatke vezane za krivično djelo i učinioca i da o tome obavještava tužioca i ovlaštena službena lica. Budući da u svojstvu informatora može biti lice koje nije policijski organ, te da su u provođenju posebnih istražnih radnji iz člana 116. stav 2. tač. d) i e) ZKPBiH učestvovali i policijski organi, Sud BiH nije ustanovio povredu člana 118. stav 1. ZKPBiH, zbog čega su kao neosnovani odbijeni apelantovi navodi da su, u smislu člana 10. stav 2. ZKPBiH, nezakoniti izvedeni dokazi koji su pribavljeni posebnim istražnim radnjama.

18. U odnosu na prigovor drugih optuženih u konkretnom krivičnom postupku prema kojim je odbrani uskraćeno pravo da unakrsno ispita svjedoke optužbe i da se ispita kao svjedok odbrane D. S., koji je prethodno svjedočio kao svjedok optužbe, Sud BiH je utvrdio da je postojala prilika da odbrana navedenih optuženih unakrsno ispita svjedoke optužbe, pa i svjedoka D. S., te da je odbrana to svoje pravo i iskoristila. Pošto je svjedok D. S., i nakon pokušaja da se pozove na sud, ostao nedostupan, odbrana optuženog M. I. je odustala od prijedloga da se ovaj svjedok naknadno ispita kao svjedok odbrane.

19. U odnosu na krivično djelo šumske krađe Sud BiH je u provedenom postupku utvrdio da je nesporno da je Vlada RS 18. jula 2001. godine donijela rješenje o odobravanju vansudskog poravnanja između Vlade RS i apelantovog preduzeća "Trgokomerc", kojim je Vlada prihvatila dugovanje prema navedenom preduzeću za iznos od 647.439,45 KM. Prema navedenom rješenju, dugovanje preduzeću se trebalo izmiriti vanrednom sječom šume u ŠG "Ribnik". Također je nesporno da je ŠG "Ribnik", postupajući po zaključku Vlade RS od 18. oktobra 2001. godine i nalogu republičkog inspektora, 1. novembra 2001. godine izdalo nalog kojim se obustavlja provođenje odluke Vlade RS od 18. jula 2001. godine u ŠG "Ribnik", odnosno kojim se obustavljaju sječa, izvoz i otprema drvnih sortimenata preduzeću "Trgokomerc". Sud BiH je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka šumarske struke, koji je zasnovan na objektivnoj dokumentaciji izvedenoj na glavnoj raspravi, proizlazi da je navedeno preduzeće, nakon zabrane od 1. novembra 2001. godine, u ŠG "Ribnik" posjeklo 1.093,30 kubnih metara drveta. Sud BiH je navedeni nalaz i mišljenje vještaka šumarske struke, kao i iskaze više saslušanih svjedoka i materijalne dokaze prihvatio kao vjerodostojne s obzirom na to da su oni međusobno saglasni i da ih apelantova odbrana ničim ozbiljnim nije dovela u pitanje.

20. U odnosu na krivično djelo davanje dara i drugih oblika koristi, Sud BiH je najprije ocijenio iskaz svjedoka D. S., koji je na glavnom pretresu naveo da mu je apelant dao dvije novčanice od po 500 eura, kako bi ih dao tužiocu H. W. koji je vodio istragu protiv njega i drugih optuženih, a s ciljem da navedeni tužilac ne podigne optužnicu i obustavi istragu. U obrazloženju je, dalje, navedeno da je navedeni svjedok na glavnom pretresu istakao detaljne i precizne informacije o načinu, vremenu i mjestu učinjenog predmetnog krivičnog djela. Iz iskaza navedenog svjedoka datog na glavnom pretresu proizlazi da je postupao po naredbi Suda BiH kao informator pod kodnim imenom "Mister X", te da je u okviru posebnih istražnih radnji obavljao razgovore sa apelantom. Svi ti razgovori su bili snimani, a odvijali su se u restoranu "Ognjište" u Banjoj Luci. Iskaze svjedoka D. S. potvrdili su i transkripti sačinjeni na osnovu snimljenih razgovora. Iz transkripta na kojem su zabilježeni razgovori koji su se vodili prije inkriminiranog perioda, i to najprije 12. novembra 2006. godine, proizlazi da apelant započinje razgovor iz kojeg je vidljivo da od informatora traži pomoć da plati tužiocu da obustavi istragu koja se vodi protiv njega, pri tome spominjući tužioca iz Finske. Dalje, iz transkripta proizlazi da apelant traži od informatora da mu "dâ čovjeka koji može pomoći, da plati čovjeka". Na pitanje informatora: "Ti bi to riješio?", apelant je odgovorio da "nema drugog izbora". Apelant je ponovo tražio pomoć i naveo da se "stavlja na raspolaganje". Nakon toga informator je istakao da "ima čovjek koji će to pomoći".

21. Svjedok R. V. u svom iskazu na glavnom pretresu naveo je da je kao policijski inspektor za sprečavanje privrednog kriminaliteta učestvovao u provođenju posebnih istražnih radnji u konkretnom predmetu. Navedeni svjedok je potvrdio da je D. S. postupao kao informator pod navedenim kodnim imenom, te da je od njega preuzeo knjigu u kojoj su se nalazile dvije novčanice od po 500 eura, koje je zajedno sa knjigom dostavio Tužilaštvu BiH, a D. S. je za to izdao potvrdu. Sud BiH je povjerovao iskazima navedenih svjedoka s obzirom na to da su oni međusobno saglasni i logički se nadovezuju i potvrđuju niz detalja, čime se isključuje mogućnost da su navedeni svjedoci unaprijed pripremali svoje iskaze, kako bi neosnovano teretili apelanta. Pri tome Sud BiH je imao u vidu da iskaze navedenih svjedoka potvrđuju i materijalni dokazi optužbe koji su izvedeni na glavnom pretresu, kao i transkripti koji su sačinjeni na osnovu snimljenih razgovora između D. S. kao informatora i apelanta.

22. Prilikom odlučivanja o vrsti i visini krivičnopravne sankcije za predmetna krivična djela, Sud BiH je od olakšavajućih okolnosti na apelantovoj strani ocijenio da je porodičan, otac petero djece, dok je od otežavajućih okolnosti ocijenio da je apelant pravomoćnom Presudom Osnovnog suda u Mrkonjić-Gradu broj K-75/04 od 30. decembra 2006. godine osuđen na kaznu zatvora u trajanju od devet mjeseci i da mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 7.000,00 KM zbog krivičnog djela šumska krađa iz člana 430. stav 2. KZRS. Sud BiH, zbog proteka vremena, nije ocijenio kao otežavajuće okolnosti da je apelant ranije bio više puta osuđivan.

23. Odlučujući o izjavljenim žalbama stranaka u postupku, Sud BiH (Apelaciono odjeljenje Odjela II za organizirani kriminal, privredni kriminal i korupciju) je donio Presudu broj X-KŽ-06/282 od 27. augusta 2009. godine kojom je apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu, a žalbu Tužilaštva BiH djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u dijelu odluke o kazni. Navedenom presudom apelant je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri godine, a prvostepena presuda je potvrđena u dijelu odluke o novčanoj kazni.

24. U obrazloženju drugostepene presude Sud BiH je naveo da je Tužilaštvo BiH protiv prvostepene presude izjavilo žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede KZBiH. U odnosu na apelanta, Tužilaštvo BiH je navelo da utvrđena kazna zatvora za apelanta treba biti znatno teža. Apelant je izjavio žalbu protiv prvostepene presude zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Također je naveo da je kazna neprimjerena, te iznio prijedlog da se njegova žalba uvaži, pobijana presuda ukine i da žalbeno vijeće odredi održavanje pretresa, ili da se pobijana presuda preinači i apelant oslobodi optužbe za krivično djelo šumske krađe, a za krivično djelo davanje dara i drugih oblika koristi da se optužba odbije, ili da se odredi blaža kazna.

25. Odlučujući o žalbama stranaka, Sud BiH je održao sjednicu 27. augusta 2009. godine u skladu sa odredbama člana 304. ZKPBiH. U odnosu na apelantove žalbene navode da je prvostepeni sud pogriješio kada ga je proglasio krivim za krivično djelo šumska krađa, kao i da je prvostepena presuda nerazumljiva, protivrječna i nejasna, Sud BiH je utvrdio da je prvostepeni sud prilikom donošenja svojih zaključaka ocijenio dokaze, opisao činjenice na koje se oslanjao i dao obrazloženje odlučnih činjenica, te da su apelantovi žalbeni navodi neutemeljeni zaključci bez činjenične osnove. U odnosu na apelantovu žalbu da nije pravilna odluka prvostepenog suda kojom je proglašen krivim za krivično djelo davanje dara i drugih oblika koristi, Sud BiH je zaključio da uvid u dokaze pokazuje da je odluka prvostepenog vijeća kojom je utvrđeno krivično djelo opravdana i potkrijepljena dokazima. Sud BiH je ustanovio da apelant nije dokazao da ZKPBiH zabranjuje da bilo ko drugi, osim policijskih organa, bude informator. Dalje je zaključio da iz člana 116. ZKPBiH i komentara na taj član, kao i opće definicije termina slijedi da su "prikriveni istražitelji i informatori" dvije zasebne i različite kategorije lica koja učestvuju u istražnim radnjama, da se prvo odnosi na policijski organ, a drugo na lice koje nije policijski organ. Sud BiH je istakao da u nedostatku jasne definicije opće pravilo tumačenja zahtijeva razumijevanje zakonskog termina u općeprihvaćenom smislu te riječi. Termin informator se, inače, definira kao "lice koje daje tajne informacije o drugom licu ", a naročito kad se te informacije daju policiji. Sud BiH je zaključio da prvostepeni sud nije postupio protivno zakonu kada je utvrdio da angažiranje D. S. u svojstvu informatora ne predstavlja kršenje ZKPBiH. U odnosu na apelantove žalbene navode da ga je prikriveni informator svojom agresivnošću i arogancijom naveo da ponudi mito, Sud BiH je istakao da je analiza snimljenih razgovora pokazala kako je apelant uvijek bio spreman, voljan i sposoban počiniti predmetno krivično djelo. Pored toga, zaključeno je da se ne radi o povodljivom licu ili neiskusnom pojedincu koji je nagovoren ili prevaren da počini krivično djelo, te da ne postoje dokazi da je prikriveni informator na bilo koji način prijetio apelantu, prisiljavao ga ili obmanjivao tokom njihovih razgovora. Zaključeno je da je prvostepeno vijeće s pravom smatralo da apelant nije bio podstrekavan da počini predmetno krivično djelo.

26. Nakon što je u žalbenom postupku izvršio uvid u spis, Sud BiH je zaključio da je prvostepeni sud pogrešno upotrijebio svoje diskreciono pravo u odlučivanju prilikom odmjeravanja kazne apelantu. Naveo je da se složio sa žalbenim navodima Tužilaštva da prvostepeni sud nije prepoznao značaj otežavajućih okolnosti. Stoga je Sud BiH zaključio da je izrečena kazna zatvora od dvije godine preblaga u odnosu na apelanta, pa je djelimično uvažio žalbu Tužilaštva i odbio žalbu apelantove odbrane u predmetnom dijelu presude. Dalje je navedeno da prvostepeni sud nije pravilno ocijenio subjektivni element na apelantovoj strani, jer je apelant sve radnje za koje je proglašen krivim počinio sa direktnim umišljajem, kao najtežim oblikom vinosti. S obzirom na to da su predmetna krivična djela predstavljala napad na prirodne resurse, kao i na krivičnopravni sistem BiH, takvo ponašanje se, prema ocjeni Suda BiH, mora spriječiti radi zaštite države.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije


27. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. i stav 3. tačka d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i prava na privatni život zagarantiranog članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije. Apelant je naveo da je sjednica vijeća Apelacionog odjeljenja, a povodom žalbi Tužilaštva BiH i optuženih apelanta i drugog optuženog, koja je izjavljena protiv prvostepene presude Suda BiH, održana 27. augusta 2009. godine, a da je apelant drugostepenu presudu primio tek 11. marta 2010. godine, dakle, nakon šest mjeseci. Apelant smatra da je prekršen zakonski rok od 15 dana za dostavljanje presude, odnosno da su prekršeni standardi pravičnog suđenja u razumnom roku.

28. Apelant je naveo da mu je povrijeđeno pravo iz člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije, jer nije imao mogućnost da ispita ključnog svjedoka optužbe, odnosno odbrane D. S., u vezi sa najrelevantnijim činjenicama za optužbu protiv apelanta. Također, apelant se pozvao na praksu Evropskog suda za ljudska prava i predmet Bricmont protiv Belgije. Apelant je istakao da je povredom njegovog prava da ispita svjedoka optužbe koji ga tereti kao svjedoka svoje odbrane povrijeđeno i njegovo pravo na ravnopravnost pred sudom, "jednakost oružja", što predstavlja važan element pravičnog suđenja. U odnosu na princip ravnopravnosti pred sudom, apelant se pozvao na praksu Evropskog suda (Dombo Beheer B.V. protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1993. godine, Feldbrugge protiv Holandije, presuda od 29. maja 1986. godine, Krčmar i drugi protiv Češke Republike, presuda od 3. aprila 2000. godine i dr.). Apelant, dalje, ističe da mu je sudio stvarno nenadležan sud, jer se u konkretnom slučaju radi o događaju koji je nastupio prije nego što je Sud BiH osnovan, a kasnije doneseni KZBiH predmetno krivično djelo šumske krađe nije ni inkriminirao na nivou BiH. Apelant navodi da ZKPBiH propisuje da sud tokom cijelog postupka pazi na svoju stvarnu nadležnost, što je sprečavalo apelanta da ukazuje na ovu povredu tokom postupka, te je sud po službenoj dužnosti bio dužan u ovom dijelu optužbu odbiti i eventualno predmet ustupiti nadležnom entitetskom sudu. Apelant smatra da se u konkretnom slučaju radi o apsolutno bitnoj povredi odredaba krivičnog postupka, te da je Sud BiH trebalo da odbaci optužbu za krivično djelo šumska krađa.

29. Dalje je istakao da u predmetnim sudskim postupcima nije pravilno utvrđeno činjenično stanje i da je izostala savjesna i brižljiva ocjena dokaza od suda, te da je očigledno pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Apelant je naveo da su sudovi izveli proizvoljne zaključke, da osporene presude nisu dovoljno obrazložene, da su paušalno navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, te da izvedeni dokazi nisu sa sigurnošću potvrdili postojanje inkriminacije. Stoga je, prema apelantovom mišljenju, povrijeđeno načelo vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, kao i načelo krivične procedure in dubio pro reo. S tim u vezi, apelant se pozvao na predmet Evropskog suda Telfner protiv Austrije (presuda od 20. marta 2011. godine) prema kojoj "član 6. stav 2, između ostalog, traži da pri izvršavanju dužnosti članovi suda ne treba da polaze od unaprijed formirane ideje o tome da je optuženi izvršio djelo za koje se tereti, teret dokazivanja je na tužilaštvu, a svaka sumnja trebalo bi da ide u korist optuženog". Dalje je istakao da su sudovi u konkretnom postupku uspostavili princip ocjene dokaza "izvan razumne sumnje", koji je prihvaćen u sistemu common low, a krivičnopravni sistem BiH uspostavlja princip "izvan svake sumnje". Također, osporene presude, prema apelantovom mišljenju, nisu u skladu sa Odlukom Ustavnog suda broj AP 3271/06 (u kojoj je Ustavni sud zaključio da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada drugostepeni sud proizvoljno primijeni materijalno pravo...).

30. U vezi sa krivičnim djelom davanje dara i drugih oblika koristi iz člana 218. stav 1. KZBiH, apelant je istakao da su osporene odluke zasnovane na nezakonitim dokazima. Dalje je naglasio da je u predmetnom krivičnom postupku već isticao da je informator u međusobnim kontaktima podstrekavao apelanta na izvršenje predmetnog krivičnog djela. Apelant je naglasio da iz analize tonskih zapisa razgovora vođenih između njega i informatora proizlazi da je informator rekao apelantu: Ja ću vam pomoći, ustvari, nisam ja taj koji vam može pomoći, tužilac vam može pomoći, zatim, Možeš računati da ću ti pomoći, te ovaj tužilac ima mnogo mogućnosti da ti pomogne. Dalje, apelant smatra da su materijali informatora prikupljeni protivno odredbama člana 118. stav 6. a u vezi sa stavom 1. ZKPBiH, te da se radi o nevaljanim dokazima iz člana 10. stav 2. ZKPBiH zbog toga što se za informatora jedino može angažirati policijski organ, a to svojstvo u konkretnom slučaju nije imao D. S. Angažiranjem spomenutog informatora protivno odredbama člana 118. stav 6. a u vezi sa stavom 1. ZKPBiH, koji se neograničeno uplitao u apelantove odnose sa drugim licima, koja su, kao i apelant, pripadala istoj političkoj stranci (PDP), prema apelantovom mišljenju, povrijeđeno je njegovo pravo na privatni život iz člana 8. Evropske konvencije. Apelant, također, smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i zbog toga što je drugostepeni sud preinačio prvostepenu presudu o odluci o kazni.

b) Odgovori na apelaciju


31. Apelaciono vijeće Suda BiH je u odgovoru na apelaciju navelo da je u svojoj presudi dalo jasne i razumljive razloge kojima se rukovodilo pri donošenju odluke. Činjenica da Apelaciono vijeće nije ocijenilo dokaznu građu na način i u mjeri kako to odgovara apelantu ne čini presudu manjkavom, već jasnom i koncentriranom na bitne elemente krivičnog djela za koje se apelantu sudilo. Također je navedeno da, prema mišljenju Apelacionog vijeća, nije došlo do povrede apelantovog prava na poštivanje privatnog života iz člana 8. Evropske konvencije s obzirom na to da je uloga informatora jasno definirana u ZKPBiH i da je D. S. postupao po naredbi suda, što je detaljno obrazloženo u drugostepenoj presudi.

32. U odnosu na apelantove navode da mu je sudio stvarno nenadležan sud, u odgovoru Apelacionog vijeća je istaknuto da je pitanje nadležnosti Suda BiH bilo tretirano prigovorom apelantovog branioca prilikom potvrđivanja optužnice, te da je prigovor nenadležnosti odbijen kao neosnovan rješenjem sudije za prethodno saslušanje. Dalje je istaknuto da tokom trajanja glavnog pretresa pred prvostepenim sudom pitanje nadležnosti stranke u postupku nikada nisu dovele u pitanje, niti je Sud po službenoj dužnosti ustanovio da nije nadležan za postupanje u konkretnom predmetu, pogotovo kada se ima u vidu odredba člana 7. stav 2. Zakona o Sudu BiH koja propisuje nadležnost Suda BiH. Osim toga, odredbom člana 23. stav 2. ZKPBiH propisano je da, "ako je isto lice počinilo više krivičnih djela, pa je za neka od tih djela nadležan Sud, a za neka drugi sudovi, prioritet ima suđenje pred Sudom". Nesporno je da je Sud BiH nadležan za suđenje za krivično djelo davanje dara i drugih oblika koristi iz člana 218. stav 1. KZBiH. Ovo krivično djelo je počinjeno tokom 2006. godine, tako da nisu osnovane apelantove tvrdnje da mu je suđeno za događaj koji je nastupio prije stupanja na snagu KZBiH. S druge strane, krivično djelo šumska krađa iz člana 424. stav 2. KZRS bilo je propisano i od Suda sankcionirano u skladu s KZRS, te je zbog tog razloga Sud BiH kao nadležan sud mogao procesuirati i to krivično djelo. Smatraju da je apelacija neosnovana i predlažu da je Ustavni sud odbije.

33. U odgovoru Tužilaštva je istaknuto da je, prema mišljenju Tužilaštva, apelacija neosnovana, jer su osporene odluke Suda BiH donesene u skladu sa ZKPBiH, uz pravilnu ocjenu dokaza i činjeničnog stanja, kao i uz puno poštivanje apelantovih ljudskih prava.

V. Relevantni propisi


34. U Krivičnom zakoniku Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" broj 22/00) relevantna odredba glasi:

Šumska krađa

Član 424.


(1) Ko radi krađe u šumi obori jedno ili više stabala a količina oborenog drveta je veća od tri kubna metra, kazniće se novčanom kaznom ili zatvorom do dvije godine.

(2) Ako je djelo iz stava 1. ovog člana učinjeno u namjeri da se oboreno drvo proda ili ako je količina oborenog drveta veća od osam kubnih metara, ili ako je djelo učinjeno u zaštitnoj šumi, nacionalnom parku ili drugoj šumi s posebnom namjenom, učinilac će se kazniti zatvorom od šest mjeseci do pet godina i novčanom kaznom.

35. U Krivičnom zakonu Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10) relevantna odredba glasi:

Davanje dara i drugih oblika koristi

Član 218. stav 1.


(1) Ko službenoj ili odgovornoj osobi u institucijama Bosne i Hercegovine uključujući i stranu službenu osobu ili međunarodnog službenika učini ili obeća dar ili kakvu drugu korist, da u okviru svojeg ovlaštenja izvrši što ne bi smjela izvršiti ili da ne izvrši što bi morala izvršiti, ili ko posreduje pri ovakvom podmićivanju službene ili odgovorne osobe,

kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

36. U Zakonu o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/96, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07 i 15/08) relevantne odredbe glase:

Član 10. stav 2.
Zakonitost dokaza

(2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.

Član 23. stav 2.
Stvarna nadležnost Suda

(2) Ako je ista osoba počinila više krivičnih djela, pa je za neka od tih djela nadležan Sud, a za neka drugi sudovi, prioritet ima suđenje pred Sudom.

Član 116. stav 1, stav 2. tač. d), e) i f) i stav 5.
Vrste posebnih istražnih radnji i uvjeti za njihovu primjenu

(1) Protiv osobe za koju postoje osnovi sumnje da je sama ili s drugim osobama učestvovala ili učestvuje u učinjenju krivičnog djela iz člana 117. ovog zakona mogu se odrediti posebne istražne radnje, ako se na drugi način ne mogu pribaviti dokazi ili bi njihovo pribavljanje bilo povezano s nesrazmjernim teškoćama.

(2) Istražne radnje iz stava 1. ovog člana su:

d) tajno praćenje i tehničko snimanje osoba i predmeta,

e) prikriveni istražitelj i informator,

f) simulirani otkup predmeta i simulirano davanje potkupnine,

(5) Pri izvršavanju istražnih radnji iz stava 2. tačke e. i f. ovog člana policijski organi ili druge osobe ne smiju preduzimati aktivnosti koje predstavljaju podstrekavanje na učinjenje krivičnog djela. Ako su takve aktivnosti poduzete, ta okolnost isključuje krivično gonjenje podstrekavane osobe za krivično djelo izvršeno u vezi s ovim radnjama.

Član 117.
Krivična djela za koja se mogu odrediti posebne istražne radnje

Istražne radnje iz člana 116. stav 2. ovog zakona mogu se odrediti za krivična djela:

a) protiv integriteta Bosne i Hercegovine,

b) protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom,

c) terorizma,

d) za koja se prema zakonu može izreći kazna zatvora najmanje tri godine ili teža kazna.

Član 118. st. 1. i 6.


(1) Istražne radnje iz člana 116. stav 2. ovog zakona određuje naredbom sudija za prethodni postupak, na obrazloženi prijedlog Tužitelja koji sadrži: podatke o osobi protiv koje se radnja preduzima, osnove sumnje iz člana 116. stava 1. i 3. ovog zakona, razloge za njeno preduzimanje i ostale bitne okolnosti koje zahtijevaju preduzimanje radnji, navođenje radnje koja se zahtijeva i način njenog izvođenja, obim i trajanje radnje. Naredba sadrži iste podatke kao i prijedlog Tužitelja, kao i utvrđivanje trajanja naređene radnje.

(6) Naredbu iz stava 1. ovog člana izvršava policijski organ. [...]

Član 120.


"Slučajni nalazi"

Ne mogu se koristiti kao dokaz informacije i podaci dobijeni preduzimanjem radnji iz člana 116. ovog zakona ako se ne odnose na krivično djelo iz člana 117. ovog zakona.

Član 121.
Postupanje bez sudske naredbe ili izvan njezinog okvira

Ako su radnje iz člana 116. ovog zakona poduzete bez naredbe sudije za prethodni postupak ili u suprotnosti s njom, Sud na pribavljenim podacima ili dokazima ne može zasnivati svoju odluku.

Član 297.
Bitne povrede odredaba krivičnog postupka

(1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:

i) ako se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog zakona ne može zasnivati presuda,

37. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" broj 58/08, koji je stupio na snagu 29. jula 2008. godine) u relevantnom dijelu glasi:

Član 33.


U članu 116. u stavu (2) u tački d) iza riječi: "snimanje lica" dodaje se zarez i riječi: "transportnih sredstava", a iza riječi "predmeta" dodaju se riječi: "koji stoje u vezi s njima".

Tačka e) mijenja se i glasi:

"e) korištenje prikrivenih istražitelja i korištenje informatora,".

U tački f) iza riječi "simulirani" dodaju se riječi: "i kontrolirani".

Iza stava (5) dodaje se novi stav (6) koji glasi:

"(6) Prikriveni istražitelj je posebno obučeno ovlašteno službeno lice koje istražuje pod izmijenjenim identitetom. Prikriveni istražitelj smije pod svojim izmijenjenim identitetom učestvovati u pravnom prometu. Ukoliko je to neophodno za formiranje i održavanje tog identiteta, mogu se izraditi, izmijeniti ili koristiti odgovarajući dokumenti."

Član 34.


U članu 117. u tački d) riječ "najmanje" zamjenjuje se riječju "od".

Član 125.


U predmetima u kojima je optužnica potvrđena do stupanja na snagu ovog zakona, postupak će se nastaviti po odredbama Зakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07 i 15/08), osim ako su odredbe ovog zakona povoljnije za osumnjičenog, odnosno optuženog.

38. U Zakonu o Sudu Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" broj 49/09 - prečišćeni tekst) relevantna odredba glasi:

Član 7. st. 1. i 2.
(Krivična nadležnost)

(1) Sud je nadležan za krivična djela utvrđena Krivičnim zakonom BiH i drugim zakonima Bosne i Hercegovine.

(2) Sud je dalje nadležan za krivična djela utvrđena zakonima Federacije Bosne i Hercegovine, Republike Srpske i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine kada ta krivična djela:

a) ugrožavaju suverenitet, teritorijalni integritet, političku nezavisnost, nacionalnu sigurnost i međunarodni subjektivitet Bosne i Hercegovine;

b) mogu imati ozbiljne reperkusije ili štetne posljedice na privredu Bosne i Hercegovine, ili mogu izazvati druge štetne posljedice za Bosnu i Hercegovinu ili mogu izazvati ozbiljnu ekonomsku štetu ili druge štetne posljedice izvan teritorije datog entiteta ili Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine.

VI. Dopustivost


39. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

40. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

41. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj X-KŽ-06/282 od 27. augusta 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Navedenu odluku apelant je primio 11. marta 2010. godine, a apelaciju je podnio 2. aprila 2010. godine, dakle, u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

42. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


43. Apelant osporava navedene presude, tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d) Evropske konvencije, kao i pravo iz člana 8. Evropske konvencije.

a) Pravo na pravično suđenje


44. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

45. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

46. U konkretnom slučaju se radi o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim za krivično djelo propisano zakonom, te je osuđen na kaznu zatvora. Dakle, u postupku je utvrđivana osnovanost krivične optužbe protiv apelanta, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Također, iako je osnovna svrha člana 6. Evropske konvencije, kad je riječ o krivičnom postupku, da osigura pošteno suđenje na "sudu" koji je nadležan da rješava o "svakoj krivičnoj optužbi", to ne znači da se taj član ne primjenjuje i na prethodne postupke. Prema tome, član 6. može biti mjerodavan prije nego predmet dođe u fazu suđenja ako i u mjeri u kojoj postoji vjerovatnost da će pravičnost suđenja biti ozbiljno narušena inicijalnim nepoštivanjem odredaba tog člana (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Imbrioscia protiv Švajcarske, presuda od 24. novembra 1993. godine, stav 36, Serija A br. 275, te Salduz protiv Turske, presuda od 27. novembra 2008. godine[GC], br. 36391/02, stav 50). Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je osporenim presudama povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje zaštićeno članom 6. Evropske konvencije, imajući u vidu krivični postupak u cjelini, uključujući i fazu konkretnog postupka koja je provedena prema naredbama sudije za prethodni postupak o provođenju posebnih istražnih radnji.

47. U odnosu na apelantove navode da je Sud BiH svoje odluke zasnovao na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i da je pogrešno primijenio materijalno i procesno pravo, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). Međutim, relevantne okolnosti konkretnog slučaja upućuju na zaključak da je neophodno da Ustavni sud analizira način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno i procesno pravo, jer je to od suštinskog značaja za poštivanje apelantovog prava na pravično suđenje.

48. Ustavni sud, dalje, ističe da apelant navodi da se osporene odluke temelje na iskazu i informacijama svjedoka koji je korišten kao prikriveni informator, te da su dokazi prikupljeni posredstvom informatora nezakoniti u smislu relevantnih odredaba ZKPBiH i standarda Evropske konvencije.

49. Ustavni sud zapaža da se izvještaji i snimci dobiveni primjenom radnji iz člana 116. stav 2. ZKPBiH mogu u krivičnom postupku koristiti u odnosu na lice i krivično djelo za koje su i naređeni. Međutim, iz odredbe člana 120. ZKPBiH ("Slučajni nalazi") proizlazi da se kao dokaz mogu koristiti informacije i podaci dobijeni preduzimanjem radnji iz člana 116. stav 2. i onda ako se odnose na neko drugo krivično djelo (dakle, ne na ono krivično djelo za koje postoji sudska naredba o preduzimanju posebne istražne radnje) iz grupe krivičnih djela predviđenih članom 117. ZKPBiH. "Slučajni nalazi" se, dakle, mogu koristiti za krivično gonjenje i u odnosu na to slučajno otkriveno krivično djelo, jer bi se, prema zakonu, mogla narediti primjena posebnih istražnih radnji za to drugo, slučajno otkriveno krivično djelo. Ustavni sud smatra ispravnim da u pogledu "slučajnih nalaza" treba odmah zatražiti novu ili dodatnu naredbu sudije za prethodni postupak za preduzimanje posebne istražne radnje a da slučajno otkriveni dokazi mogu koristiti za određivanje osnova sumnje da je izvršeno, ili da se vrši krivično djelo iz člana 117. ZKPBiH. Sa tako dobivenim podacima i informacijama tužilac postupa na isti način kao i sa materijalom dobivenim naređenom mjerom, što vrijedi i za daljnji tok postupka. Međutim, suprotno navedenom, a shodno članu 120. ZKPBiH, ne mogu se koristiti kao dokazi informacije i podaci dobiveni preduzimanjem radnji iz člana 116. stav 2. ZKPBiH ako ukazuju na neko drugo krivično djelo koje je izvan liste krivičnih djela propisanih u članu 117. ZKPBiH.

50. Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju posebne istražne radnje iz člana 116. stav 2. tač. d) i e) ZKPBiH bile naređene zbog postojanja osnova sumnje da su apelant i drugi osumnjičeni počinili krivična djela - zloupotreba položaja (član 337. KZRS), zločinačko udruženje (član 370. KZRS), podstrekavanje na zloupotrebu položaja (čl. 24. i 337. KZRS) i šumska krađa (član 424. KZRS). U toku provođenja posebnih istražnih radnji posredstvom prikrivenog informatora Sud BiH je utvrdio da je apelant najprije ponudio, a zatim 30. novembra 2006. godine dao informatoru 1.000 eura kao mito da ga informator dâ tužiocu koji je vodio istragu protiv apelanta i drugih optuženih, a s ciljem da navedeni tužilac ne podigne optužnicu i obustavi istragu. U vezi s nuđenjem mita, Ustavni sud zapaža da je tužilac zatražio od sudije za prethodni postupak da izda naredbu u skladu sa članom 116. stav 2. tačka f) ZKPBiH (simulirani otkup predmeta i simulirano davanje potkupnine), ali da je sudija za prethodni postupak smatrao da nije potrebno da informator bude predmet takve naredbe, jer "kada bi se mito ili drugi poticaji ponudili informatoru, to bi se moglo snimiti i dokumentirati na osnovu jedne od ranijih naredbi". Ustavni sud, dalje, zapaža da je apelant osuđen za krivično djelo davanje dara i drugih oblika koristi iz člana 218. stav 1. KZBiH koje je počinio u toku provođenja posebnih istražnih radnji posredstvom prikrivenog informatora. U vezi s tim, Ustavni sud najprije zapaža da je članom 120. ZKPBiH propisano da se ne mogu koristiti kao dokaz informacije i podaci dobijeni preduzimanjem radnji iz člana 116. ZKPBiH ako se ne odnose na krivično djelo iz člana 117. navedenog zakona. Za Ustavni sud je, dalje, neupitno da se u konkretnom slučaju ne radi o krivičnim djelima iz člana 117. tač. a), b) i c) ZKPBiH (krivična djela protiv integriteta Bosne i Hercegovine; protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom; terorizam). Dakle, jedina relevantna odredba koja bi se eventualno mogla primijeniti sa aspekta ocjene da li se u konkretnom slučaju radi o zakonitom dokazu u smislu provođenja posebnih istražnih radnji jeste odredba člana 117. tačka d). Odredbom člana 117. tačka d) ZKPBiH ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/96, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07 i 15/08) koja se odnosi na apelantov slučaj propisano je da se istražne radnje iz člana 116. stav 2. ZKPBiH mogu odrediti za krivična djela za koja se prema zakonu može izreći kazna zatvora najmanje tri godine ili teža kazna. Ustavni sud, dalje, zapaža da se prema zakonu za krivično djelo davanje dara i drugih oblika koristi može izreći kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina, gdje je, dakle, najmanja kazna šest mjeseci zatvora. Pri tome Ustavni sud zapaža da iz činjenica konkretnog predmeta proizlazi da je provođenje posebnih istražnih radnji u konkretnom slučaju određeno za druga krivična djela propisana KZRS (krivična djela iz čl. 337, 370, 24. u vezi sa članom 337. i članom 424). U kontekstu navedenog Ustavni sud prvenstveno zapaža da naredba za provođenje posebnih istražnih radnji nije data u vezi sa krivičnim djelom iz člana 218. stav 1. KZBiH za koje je apelant osporenim presudama proglašen krivim i kažnjen. Ustavni sud, dalje, zaključuje da krivično djelo davanje dara i drugih oblika koristi nije krivično djelo iz člana 117. tačka d) ZKPBiH za koje se može odrediti posebna istražna radnja iz člana 116. stav 2. ZKPBiH. Stoga se, shodno članu 120. ZKPBiH, za utvrđivanje apelantove krivične odgovornosti za krivično djelo davanje dara i drugih oblika koristi iz člana 218. stav 1. KZBiH ne mogu niti koristiti kao dokazi "slučajni nalazi", tj. informacije i podaci dobijeni tokom provođenja predmetne posebne istražne radnje. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, u okolnostima konkretnog predmeta, propustio da ocijeni kako se provođenje određene (u vezi sa krivičnim djelima propisanim KZRS) posebne istražne radnje iz člana 116. st. 1. i 2. ZKPBiH u vezi sa relevantnim odredbama čl. 117. i 120. ZKPBiH odražava na činjenicu da je apelantu na teret stavljeno i izvršenje krivičnog djela iz člana 218. stav 1. KZBiH. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u konkretnom slučaju proizvoljno primijenili relevantnu odredbu člana 116. ZKPBiH kada su prihvatili dokaze pribavljene predmetnom posebnom istražnom radnjom pri čemu su u cijelosti zanemarili odredbe čl. 117. i 120. ZKPBiH i kada su u pogledu krivičnog djela davanje dara i drugih oblika koristi iz člana 218. stav 1. KZBiH odluku o apelantovoj odgovornosti zasnovali isključivo i jedino na tom dokazu koji, u smislu ZKPBiH, ima karakter "slučajnog nalaza" i kao takav se može koristiti isključivo u odnosu na krivična djela iz člana 117. ZKPBiH.

51. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je relevantna odredba člana 117. tačka d) ZKPBiH izmijenjena Zakonom o izmjenama i dopunama ZKPBiH, koji je stupio na snagu 29. jula 2008. godine, tako što je propisano da se istražne radnje iz člana 116. stav 2. ZKPBiH mogu odrediti za krivična djela za koja se prema zakonu može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Međutim, Ustavni sud, dalje, zapaža da je navedenom izmjenom ZKPBiH u članu 125. propisano da "u predmetima u kojima je optužnica potvrđena do stupanja na snagu ovog zakona postupak će se nastaviti po odredbama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07 i 15/08) osim ako su odredbe ovog zakona povoljnije za osumnjičenog, odnosno optuženog". Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ističe da je u konkretnom krivičnom postupku prije stupanja na snagu navedenih izmjena Zakona bila potvrđena optužnica, odnosno da je u postupku već bila donesena prvostepena presuda. Međutim, Ustavni sud zapaža da se redovni sudovi u konkretnom slučaju nisu uopće bavili primjenom navedenih odredaba, pa time ni da li i na koji način izmijenjena odredba člana 117. ZKPBiH eventualno može utjecati na konkretnu situaciju, čime su onemogućili Ustavnom sudu da preispita eventualnu pravilnost primjene navedenih odredaba u konkretnom slučaju. Stoga, imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je način na koji su upotrijebljeni dokazi pribavljeni posebnim istražnim radnjama u odnosu na krivično djelo davanje dara i drugih oblika koristi iz člana 218. stav 1. KZBiH utjecao na postupak u cjelini zbog čega u postupku u odnosu na apelanta nisu ispunjeni standardi pravičnog suđenja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

52. Ustavni sud, na kraju, ističe da je osporenom drugostepenom presudom Suda BiH apelantu izrečena jedinstvena kazna i za krivično djelo šumska krađа iz člana 424. stav 2. KZRS i za krivično djelo davanje dara i drugih oblika koristi iz člana 218. stav 1. KZBiH. S obzirom na tu okolnost, kao i na činjenicu da je u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio da je apelantova krivična odgovornost u odnosu na krivično djelo davanje dara i drugih oblika koristi iz člana 218. stav 1. KZBiH zasnovana na dokazima koji su pribavljeni povredom člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da je neophodno osporenu drugostepenu presudu Suda BiH u odnosu na apelanta ukinuti u cjelini. S tim u vezi, Ustavni sud, također, smatra da je neophodno naglasiti da ovakvo odlučivanje stavlja pred Sud BiH obavezu da prilikom donošenja nove odluke u ponovnom postupku vodi računa o tome da li okolnosti vezane za provođenje posebnih istražnih radnji eventualno utječu na nadležnost Suda BiH shodno propisima koji reguliraju to pitanje.

53. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi primijenili procesno pravo, i to relevantne odredbe čl. 116, 117. i 120. ZKPBiH, arbitrarno, što je dovelo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi


54. S obzirom na zaključak u vezi sa kršenjem prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno ispitati navode apelacije o povredi drugih aspekata prava na pravično suđenje, kao i navode o povredi prava na privatni život zagarantiranog članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak


55. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi arbitrarno primijenili odredbe procesnog zakona i apelanta proglasili odgovornim za krivično djelo na osnovu dokaza pribavljenih tokom provođenja posebne istražne radnje – prikriveni informator, koja se prema zakonu nije mogla narediti za konkretno krivično djelo.

56. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, prestaje pravno djejstvo Odluke o privremenoj mjeri broj AP 1158/10 od 20. decembra 2011. godine.

57. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2, člana 64. stav 1. i člana 77. stav 6. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

58. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.

Pretplatnici imaju dodatne pogodnosti. Ukoliko ste već pretplatnik, prijavite se! Ukoliko niste pretplatnik, registrirajte se!