Službeni glasnik BiH, broj 19/14

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 5746/10, rješavajući apelaciju Ante Tomasa, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, te člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 15. januara 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Ante Tomasa, podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine broj X-KŽ-08/566-1 od 11. novembra 2010. godine i broj X-K-/08/566-1 od 17. marta 2010. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Ante Tomas (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gruda, kojeg zastupa Fahrija Karkin, advokat iz Sarajeva, podnio je 21. decembra 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. X-KŽ-08/566-1 od 11. novembra 2010. godine i br. X-K-/08/566-1 od 17. marta 2010. godine. Apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud prekinuo izvršenje kazne zatvora po Presudi Suda BiH broj X-K-/08/566-1 od 17. marta 2010. godine do donošenja odluke o apelaciji.

2. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 5746/10 od 9. februara 2011. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Apelant je 5. septembra 2011. godine, 11. januara 2012. godine, 31. maja 2013. godine i 1. novembra 2013. godine dopunio apelaciju.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

4. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH, te učesnika u postupku Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo), zatraženo je 20. januara 2011. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Suda BiH je 28. oktobra 2013. godine zatraženo dostavljanje naredbi sudije za prethodni postupak o provođenju posebnih istražnih radnji, broj X-KRN-08/566 od 15. jula 2008. godine i 31. jula 2008. godine, a od Tužilaštva 11. novembra 2013. godine.

5. Sud BiH je odgovor na apelaciju dostavio 10. februara 2011. godine, a Tužilaštvo 3. februara 2011. godine. Sud BiH je 1. novembra 2013. godine obavijestio Ustavni sud da je uvidom u spis predmeta tog suda broj X-KRN-08/566 utvrdio da tražene naredbe ne postoje, dok je Tužilaštvo 10. decembra 2013. godine na zahtjev Ustavnog suda dostavilo naredbe sudije za prethodni postupak br. X-KRN-08/566 od 15. jula 2008. godine i od 31. jula 2008. godine. Sud BiH je na zahtjev Ustavnog suda spis u konkretnom predmetu dostavio 11. decembra 2013. godine.

6. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju Suda BiH i Tužilaštva dostavljeni su apelantu 11. oktobra 2013. godine.

III. Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Provođenje posebnih istražnih radnji

8. Odlučujući o prijedlogu Tužilaštva broj KTA-302/08 od 11. jula 2008. godine sudija za prethodni postupak je na osnovu člana 118. stav 1. u vezi s čl. 116. i 117. tačka d) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP BiH), donio Naredbu broj X-KRN-08/566 od 15. jula 2008. godine i odredio provođenje posebnih istražnih radnji, zbog postojanja osnovane sumnje da su apelant i ostala osumnjičena lica, navedena u naredbi, članovi organizirane grupe kriminalaca i da su počinili krivično djelo organiziranog kriminala iz člana 250. stav 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH), a u vezi s krivičnim djelom neovlaštenog prometa opojnim drogama iz člana 195. st. 1. i 2. KZ BiH. U obrazloženju naredbe je navedeno da postoji osnovana sumnja da se navedena lica kao članovi organizirane grupe kriminalaca, osim krijumčarenja teškim drogama bave i drugim krivičnim djelima, prije svega krijumčarenjem ljudi i oružja, te da ova organizirana skupina planira nabaviti, najvjerovatnije u inozemstvu a zatim na području BiH i prodati veće količine opojne droge – heroin, i to najmanje u količini 10-30 kilograma, čime bi počinili krivično djelo organiziranog kriminala iz člana 250. stav 1. KZ BiH, a u vezi s krivičnim djelom neovlaštenog prometa opojnim drogama iz čl. 195. stav 1. i 2. KZ BiH. Ovom naredbom je određeno provođenje posebnih istražnih radnji u smislu odredbe člana 117. u vezi s članom 116. stav 2. ZKP BiH tač. c), d), e) i f). U pogledu radnji koje se preduzimaju je istaknuto da se pod tim radnjama podrazumijeva: u smislu člana 116. stav 2. tačka c) ZKP BiH – preduzimanje nadzora i tehničko snimanje telekomunikacija (snimanje fotoaparatom i kamerom vozila, prostorija i objekata, ozvučenje vozila, prostorija i objekata i snimanje razgovora u vozilima i objektima i prostorijama audio opremom) između apelanta i ostalih osumnjičenih, koje će vršiti ovlaštene službene osobe koje je angažiralo Tužilaštvo BiH, informator kodnog naziva Salzburg (u daljnjem tekstu: informator) i prikriveni istražitelj kodnog naziva Tigar (u daljnjem tekstu: prikriveni istražitelj). Istom naredbom je određeno da se u smislu člana 116. stav 2. tačka d) ZKP BiH – određuje tajno praćenje i tehničko snimanje osoba i predmeta (snimanje fotoaparatom i kamerom kako apelanta i ostalih osumnjičenih tako i informatora i prikrivenog istražitelja, koji će biti uključeni u dogovaranje oko kupovine i prodaje opojne droge – heroina, ozvučenjem informatora i prikrivenog istražitelja i snimanjem audio opremom razgovora koji budu obavljali informator i prikriveni istražitelj s apelantom i ostalim osumnjičenim), koje će vršiti ovlaštene službene osobe koje je angažiralo Tužilaštvo. Također je, u smislu člana 116. stav 2. tačka e) ZKP BiH – (prikriveni istražitelj i informator) naloženo da radnje koje će vršiti prikriveni istražitelj i informator podrazumijevaju stupanje u kontakt s apelantom i ostalim osumnjičenim radi dogovora o kupovini i prodaji opojne droge u BiH, o prevozu droge preko teritorije BiH, o prebacivanju droge iz BiH u zemlje okruženja ili druge zemlje Evropske unije. Istovremeno je, u smislu odredbe člana 116. stav 2. tačke f) ZKP BiH – simuliranim otkupom predmeta i simuliranim davanjem potkupnine, određeno da će posebne istražne radnje prikriveni istražitelj i informator vršiti tako što će se uključiti u postupak dogovaranja i povezivanja s apelantom i ostalim osumnjičenim: o kupovini i plaćanju opojnih droga, o prebacivanju droge u BiH, o prevozu droge preko teritorije BiH, o smještaju droge na području BiH i prebacivanju droge iz BiH u inozemstvo, a potom da ovlaštene službene osobe kontroliraju izvršenje dogovorenih radnji: kupovinu i plaćanje opojne droge, ili da eventualno izvrše prebacivanje opojne droge u BiH, prevoz droge preko teritorije BiH ili prebacivanje droge iz BiH u inozemstvo. Navedenom naredbom je određeno da će prikriveni istražitelj prilikom postupanja po ovoj naredbi nositi kodni naziv Tigar a informator kodni naziv Salzburg, da će se provođenje posebnih istražnih radnji po ovoj naredbi vršiti u periodu od 15. jula 2008. godine do 4. augusta 2008. godine, osim radnji iz tačke f) simulirani otkup i simulirano davanje potkupnine, koja predstavlja jednokratni akt. Izvršenje ove naredbe je povjereno Agenciji za provođenje zakona SIPA - Odsjeku za droge KIO, odnosno istražiteljima tog odjeljenja, koji će formirati timove za izvršenje naloženih posebnih istražnih radnji i koordinirati sve aktivnosti. Istovremeno je navedeno da je Tužilaštvo dužno odmah nakon okončanja predviđenih posebnih istražnih radnji definiranih ovom naredbom, i to u obimu i vremenu kako je to definirano ovom naredbom, dostaviti izvještaj o preduzetim radnjama, s ciljem da se izvrši provjera postupanja po ovoj naredbi.

9. Sudija za prethodni postupak je 31. jula 2008. godine donio Naredbu broj X-KRN-08/566 kojom se produžava trajanje posebnih istražnih radnji određenih Naredbom Suda BiH broj X-KRN-08/566 od 15. jula 2008. godine, propisanih članom 116. stav 2. ZKP BiH u tačkama c) nadzor i tehničko snimanje prostorija, d) trajno praćenje i tehničko snimanje osoba i predmeta i e) prikriveni istražitelj i informator. Ovom naredbom je određeno da se prikriveni istražitelj i informator uključe u postupak dogovaranja s apelantom i ostalim osumnjičenim o kupovini i plaćanju opojnih droga, o prebacivanju droge u BiH, o prevozu droge preko teritorije BiH, o smještaju opojne droge na području BiH i njenom prebacivanju iz BiH u inozemstvo, a potom da ovlaštene službene osobe kontroliraju izvršenje dogovorenih radnji tako da izvrše kupovinu i plaćanje opojne droge ili da eventualno izvrše njeno prebacivanje u BiH, ili prevoz droge preko teritorije BiH i prebacivanje iz BiH u inozemstvo. U obrazloženju naredbe je navedeno da se sve navedene radnje poduzimaju s ciljem utvrđivanja i identifikovanja svih osoba koje budu uključene u dogovaranje, prebacivanje, preuzimanje i krijumčarenje droge, s ciljem prikupljanja materijalnih dokaza o pripremanju i izvršenju krivičnih djela organiziranog kriminala u vezi s krivičnim djelom neovlaštenog prometa opojnim drogama. Izvršenje radnji po ovoj naredbi trebaju preduzeti u periodu od 5. augusta do 4. septembra 2008. godine ovlaštene osobe shodno naredbi suda od 15. jula 2008. godine, te da će prikriveni istražitelj i informator i dalje imati iste kodne nazive. Istovremeno je navedeno da je Tužilaštvo dužno odmah po okončanju navedenih radnji iz ove naredbe sudiji za prethodni postupak dostaviti izvještaj o preduzetim posebnim istražnim radnjama, kako bi se izvršila provjera postupanja po navedenoj naredbi.

Postupak pred Sudom BiH u kojem su donesene osporene odluke

10. Presudom Suda BiH broj X-K-/08/566-1 od 17. marta 2010. godine, donesenom u krivičnom postupku apelant je proglašen krivim da je radnjama opisanim u tački I. podtačke 1. i 2. presude počinio krivično djelo neovlaštenog prometa opojnim drogama iz člana 195. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ BiH ("Službeni glasnik BiH" br. 37/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06 i 32/07 i 08/10), pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od deset godina. Istovremeno je navedenom presudom utvrđeno da se apelantu na temelju člana 56. KZ BiH u izrečenu kaznu zatvora ima uračunati vrijeme provedeno u pritvoru, počevši od 6. augusta 2008. godine pa nadalje, da mu se na temelju člana 110. stav 1. navedenog zakona oduzima imovinska korist pribavljena krivičnim djelom u iznosu od 51.000,00 eura koji je apelant dužan isplatiti državi Bosni i Hercegovini, Državnoj agenciji za istrage i zaštitu (u daljnjem tekstu: oštećena) na ime imovinskopravnog zahtjeva, dok je oštećena u preostalom dijelu u odnosu na isplatu zakonske zatezne kamate upućena na parnicu. Dalje je navedenom presudom odlučeno da se od apelanta oduzimaju predmeti precizirani izrekom presude, i da je apelant obavezan na plaćanje troškova krivičnog postupka.

11. Tačkom I izreke presude je utvrđeno da je apelant kriv što je od neutvrđenog datuma, radi daljnje prodaje kupovao od njemu poznatih lica opojnu drogu heroin (u daljnjem tekstu: opojna droga), koja je Konvencijom o psihotropnim supstancama od 1971. godine i Rješenjem o popisu opojnih droga ("Službeni list RBiH" br. 2/92 i 13/94) proglašena opojnom drogom čiji je promet zabranjen u skladu s odredbama Zakona o proizvodnji i prometu opojnih droga ("Službeni list RBiH" br. 2/92 i 13/94) i Zakona o sprečavanju i suzbijanju zloupotrebe opojnih droga ("Službeni glasnik BiH" broj 8/06). Apelant je drogu u svojoj kući prepakirao i prodavao raznim licima na području općina Grude i Posušje, i to za iznos od 40,00 KM po 1 gramu.

12. Tačkom I podtačkom 1. izreke presude je utvrđeno da je apelant kriv što je zajedno s više drugih osoba u julu 2008. godine, nakon što je osoba koja je apelantu bila poznata pod imenom Hari iz Jelaha na ranije održanim sastancima dogovorila isporuku veće količine opojne droge (čija daljnja prodaja bi ovisila o kvalitetu prve tzv. "probne isporuke"), neto mase 1.000 grama telefonom obavijestio Ž. K. u Crnoj Gori o vrsti i količini naručenog tzv. probnog uzorka opojne droge, cijeni, mjestu i vremenu kupoprodaje. Apelantu je drogu 25. jula 2008. godine predala N. N. osoba, koju je apelant na unaprijed dogovorenom mjestu predao licu pod imenom Hari (u daljnjem tekstu: informator). Nakon što je roba izvagana i izvršene provjere njenog kvaliteta, lice pod imenom Hari je drogu odnio do vozila marke "Renault Clio" stavio je u pretinac vozila u kojem se nalazio prikriveni istražitelj, koji je nakon toga navedeno vozilo odvezao, da bi se potom informator vratio i apelantu isplatio ranije dogovoreni iznos od 14.000 eura.

13. Tačkom I podtačkom 2. izreke presude je dalje utvrđeno da je apelant zajedno s više drugih osoba, nakon što je ranije s informatorom, početkom augusta 2008. godine dogovorio isporuku veće količine droge, neto mase pet kilograma, ponovo telefonski kontaktirao Ž. K. u Crnoj Gori (u daljnjem tekstu: Ž. K.) i s njim dogovorio da na isti način kao pod tačkom I podtačkom 1. presude, N. N. lice iz Crne Gore preveze pet kilograma opojne droge radi daljnje prodaje informatoru. N. N. lice je apelantu 5. augusta 2008. godine drogu predalo na unaprijed dogovorenom mjestu, koju je apelant dalje također na unaprijed dogovorenom mjestu predao informatoru. Nakon izvršene provjere kvaliteta opojne droge i nakon što je ona izvagana informator ju je predao prikrivenom istražitelju koji se nalazio u neposrednoj blizini, koji je drogu stavio u svoje vozilo marke "Škoda Felicia" i u kojoj se udaljio s lica mjesta, nakon čega je informator apelantu isplatio unaprijed dogovoreni iznos od 70.000 eura. Dakle, apelant je organizirao grupu ljudi radi neovlaštene međunarodne prodaje, držanja, prevoza i prenosa supstanci ili preparata koji su propisom proglašeni opojnim drogama.

14. Tačkom II. izreke presude apelant je oslobođen optužbe da je radnjama pobliže opisanom izrekom presude počinio krivično djelo nedozvoljenog držanja oružja ili eksplozivnih tvari iz člana 371. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH).

15. Sud BiH je u obrazloženju presude naveo da je Optužnicom Tužilaštva broj KT-325/08 od 26. decembra 2008. godine, potvrđenom rješenjem sudije za prethodno saslušanje 30. decembra 2008. godine, apelant optužen da je počinio krivično djelo neovlaštenog prometa opojnim drogama iz člana 195. stav 2, u vezi sa stavom 1. KZ BiH i krivično djelo nedozvoljenog držanja oružja ili eksplozivnih tvari iz člana 371. stav 1. KZ Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), pa je sud u toku glavnog pretresa proveo brojne dokaze Tužilaštva (precizirane na str. 6 do 14 prvostepene presude), kao i dokaze odbrane, na temelju kojih je utvrdio da je apelant počinio krivično djelo kao u izreci presude. Taj sud je dalje naveo da je predmetnom optužnicom Tužilaštva za isto krivično djelo prvobitno bio optužen i M. J., da je po navedenoj optužnici vođen jedinstven postupak do 22. januara 2010. godine kada je M. J. priznao krivicu za sva djela iz optužnice, pa je sud u odnosu na njega rješenjem postupak razdvojio, dok je protiv apelanta krivični postupak u ovom predmetu nastavljen. Također, Sud BiH je na prijedlog Tužilaštva da se prema svjedoku - prikrivenom istražitelju, pod pseudonimom Tigar odrede mjere zaštite, tako da svi njegovi lični podaci ostanu povjerljivi u maksimalnom zakonom predviđenom roku, da identitet ovog svjedoka ne bude otkriven, tako što će mu se dozvoliti da svjedoči iz posebne prostorije, da koristi elektronski uređaj za promjenu glasa i slike, dodijelio status svjedoka pod prijetnjom u smislu člana 3. stav 1. Zakona o zaštiti svjedoka.

16. Sud BiH je u obrazloženju presude naveo da je odbio kao neosnovan prigovor apelantove odbrane, kojim je osporavana zakonitost izvedenih dokaza, tačnije zakonitost uloženih transkripata presretnutih telefonskih razgovora između informatora i apelanta, kao i transkripte snimaka razgovora između navedenih lica. U tom kontekstu Sud BiH je istakao kako odbrana smatra da transkripti nisu rađeni s originalnih snimaka, već s kopija, da snimci telefonskih razgovora vođeni između apelanta i informatora koji su preslušavani tokom glavnog pretresa nisu originali, već da se radi o preslušavanim presnimljenim razgovorima s originalnih nosača zvuka na CD-ove, te se stoga nije moglo kontrolirati jesu li ti razgovori u cijelosti presnimljeni. Obrazlažući stav o neosnovanosti ovih prigovora Sud BiH je utemeljio na iskazu svjedoka N. B., inače uposlenik SIPA-e u Odsjeku koji se bavi tajnim praćenjem i dokumentiranjem krivičnih djela, izvršilaca, pomagača i dr., koji je, po ocjeni suda, na glavnom pretresu argumentirano odgovarajući na pitanja apelantove odbrane pojasnio način na koji se vrši snimanje, odnosno presnimavanje audio i video snimaka, način na temelju čega se rade transkripti, ukazujući da se snimak u cijelosti prenosi, da nema brisanja dijelova razgovora, odnosno da sve što je na prenosnom nosaču zvuka postoji i na CD-ovima koji su uloženi u spis. Sud BiH smatra da je ovaj svjedok u svom iskazu jasno i detaljno pojasnio metodologiju izrade transkripta, ukazujući na nivoe kontrole njihove vjerodostojnosti, čime je po ocjeni tog suda otklonjena mogućnost nesaglasnosti transkripta i audio/video snimaka.

17. Sud BiH je dalje ocijenio neosnovanim prigovor apelantove odbrane vezan za zakonitost provedenih posebnih istražnih radnji iz člana 116. stav 2. ZKP BiH. Navedeno je da je odbrana posebno ukazivala na nezakonitost u postupanju informatora, ističući da je to lice postupalo kao podstrekač u smisli člana 30. stav 1. KZ BiH utičući na apelanta da izvrši krivične radnje za koje je optužen. U vezi sa ovim prigovorom apelantove odbrane Sud BiH je ukazao da je posebnu pažnju posvetio analizi ovog prigovora, tako što je izvršio brižljivu i savjesnu ocjenu svih provedenih dokaza, na temelju kojih je zaključio da nisu postojali elementi podstrekavanja. Naime Sud BiH, polazeći od zakonske definicije predmetnog krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, smatra da je Tužilaštvo prije svega moralo dokazati da je apelant organizirao grupu ljudi u smislu člana 1. tačka 16. KZ BiH radi učinjenja krivičnog djela iz stava 1. navedenog člana zakona, te da je imajući u vidu činjenični opis optužnice, prvo bilo potrebno utvrditi da li je došlo do ostvarenja bića krivičnog djela iz člana 195. stav 1. KZ BiH. Sud nalazi da postojanje organizirane grupe ljudi proizlazi iz iskaza samog apelanta datog na glavnom pretresu 26. februara 2010. godine, kao i iskaza svjedoka M. J. i drugih materijalnih i nematerijalnih dokaza, naročito iz transkripata razgovora apelanta i informatora te shematskog prikaza obavljenih razgovora. Naime, sam apelant je u svom iskazu od 10. septembra 2008. godine istakao da se sa Ž. K. upoznao preko posla kupoprodaje auta, nakon čega mu je ovaj 2006. godine ponudio da rade s opojnim drogama, da mu je dao uzorak droge, tako da su u toku 2006. godine samo dalje nastavili saradnju u vezi s prodajom opojne droge. Dakle, iz spomenute izjave po ocjeni suda proizlazi da je apelant nakon što mu se informator obratio u vezi s nabavkom opojne droge samo nastavio dotadašnji kontinuitet saradnje sa Ž. K., sa kojim je i inače bio u stalnom kontaktu, radi koordinacije dogovora i realizacije kupoprodaje opojne droge, a što je u svom iskazu potvrdio i svjedok M. J. Dakle, ovakav stav suda da je apelant organizirao grupu ljudi s ciljem vršenja krivičnog djela iz člana 195. stav 1. KZ BiH je potkrijepljen i drugim izvedenim dokazima, između ostalog, shematskim prikazom koji je sačinila SIPA, iz čega je vidljiva ostvarena komunikacija između informatora, apelanta i Ž. K., u smislu da je apelant kontaktirao Ž. K. s ciljem dogovaranja i realizacije prodaje opojne droge informatoru, da je apelant ustvari bio osoba koja je rukovodila procesom otkupa opojne droge, određivao na kojim će se mjestima nalaziti s informatorom te gdje i kada će se i na koji način obaviti otkup. Navedeno je da je stav suda potvrđen i iskazom prikrivenog istražitelja, koji je o navedenim radnjama i poduzetim mjerama po naredbi suda broj X-KRN-08/566 od 15. jula 2008. godine i 31. jula 2008. godine također sačinio i dva službena izvještaja broj 17-02/7-04-1-239-1/08 od 26. jula i 8. augusta 2008. godine kojima je sud vjerovao, ocijenivši da je iskaz prikrivenog istražitelja u cijelosti saglasan s iskazom samog apelanta, svjedoka M. J. kao i iskazima drugih svjedoka, I. K. (ovlaštenog službenog lica), Z. P. (pomoćnika komandanta za specijalnu podršku SIPA-e), J. M. (komandira u jedinici za specijalnu podršku SIPA-e), Z. G. (šefa odsjeka za tehnički nadzor SIPA-e) i A. C. (policajca SIPA-e), koje je sud ocijenio veoma uvjerljivim, budući da im je dat slijed događaja tako što su detaljno opisane relevantne činjenice i okolnosti. Također, Sud BiH je zaključio da su iskazi navedenih svjedoka potvrđeni i ostalim materijalnim dokazima, prije svega audio i video snimcima i fotografijama sačinjenim u toku provođenja istražnih radnji. Da je predmetom otkupa bila opojna droga sud je utvrdio na temelju nalaza vještaka hemijske struke, a ti nalazi i mišljenja su izneseni na glavnom pretresu. Imajući u vidu navedene izvedene dokaze Sud BiH nije našao da je informator podstrekavao apelanta na činjenje predmetnog krivičnog djela, ukazujući da je u smislu člana 30. stav 1. KZ BiH podstrekavanje umišljajno navođenje ili nagovaranje drugog lica, koje nema odluku o izvršenju djela da određeno djelo izvrši, da podstrekavanje postoji i onda kada se kod izvršioca djela navođenjem učvršćuje odluka da djelo izvrši, pa je u tome kontekstu istakao, da bi se u konkretnom slučaju uopšte moglo govoriti o podstrekavanju, potrebno je da učinilac uopšte nema odluku o izvršenju djela, već da je pod dejstvom informatora izvršenog na njegovu psihu učinio krivično djelo na koje je podstrekavan. Dakle, u predmetnoj pravnoj stvari bi se moglo govoriti o podstrekavanju samo onda ako je informator u trenutku kada apelant još nije donio odluku da će prethodno nabaviti a potom i prodati drogu zajedno s ostalim licima apelanta uporno nagovarao da takvu odluku donese, odnosno da ga učvrsti u odluci da predmetno krivično djelo počini, a o čemu se po ocjeni suda u konkretnom slučaju ne radi. Sud BiH je na kraju zaključio da je kod apelanta postojala svijest i namjera počinjenja djela, jer iz transkripta i sadržine razgovora između apelanta i informatora jasno proizlazi da je apelant rukovodio dogovaranjem mjesta i načina prodaje droge, da je davao jasne upute informatoru samo oko predaje novca, da novac pribavi u određenim apoenima te da provjeri validnost novca, na temelju čega je ocijenio neosnovanim tvrdnje apelantove odbrane da ga je informator podstrekavao na izvršenje krivičnog djela. Sud BiH je pri tome također cijenio i okolnosti da je informator zbog prirode zadatka morao zadobiti apelantovo povjerenje, za što mu je bilo potrebno određeno vrijeme, a da njegova izjava apelantu da želi kupiti drogu nema značaja na poticanje apelanta da počini navedeno krivično djelo, već predstavlja sastavni dio svake kupoprodaje, tako da su se apelantovim radnjama stekla obilježja krivičnog djela za koje je osuđen, a da je apelant predmetno krivično djelo preduzeo s direktnim umišljajem, potpuno svjestan djela, posljedica preduzetih radnji, kao i svojstva robe koju prodaje, pa je i pored toga nastavio s izvršenjem djela.

18. Prigovor apelantove odbrane da je sud koristio iskaze ranije optuženog M. J. date Tužilaštvu, Sud BiH je također ocijenio neosnovanim imajući u vidu činjenicu da je M. J. saslušan u svojstvu svjedoka na glavnom pretresu iako su na prijedlog Tužilaštva njegovi raniji branitelji Josip Muselimović a kasnije Momo Čerić dali saglasnost da se zapisnici o saslušanju ovog svjedoka dati pred Tužilaštvom u svojstvu optuženog uvrste među dokaze. Sud BiH je konstatirao da je ovaj svjedok na glavnom pretresu detaljno opisao svoju ulogu u izvršenju krivičnog djela za koje je apelant optužen (dogovore između njega i apelanta), te kojom prilikom je bio podvrgnut direktnom ispitivanju kako odbrane tako i Tužilaštva, na temelju čega je Sud BiH ocijenio da je iskaz ovog svjedoka u bitnim dijelovima koji se tiču odlučnih činjenica saglasan s apelantovim iskazom i iskazima drugih brojnih svjedoka saslušanih na glavnom pretresu.

19. S obzirom da se u konkretnom predmetu radilo o prometovanju izuzetno opasnom opojnom drogom, i to u količini od šest kilograma, Sud BiH je na kraju ukazao da uopće nije moguće ni pretpostaviti kakve su posljedice mogle biti da se ta količina droge našla u prometu na ilegalnom tržištu, zbog čega je, postupajući prema članu 74. stav 1. KZ BiH od apelanta oduzeo predmete koji su korišteni ili koji su bili namijenjeni izvršenju predmetnog krivičnog djela

20. Presudom Vijeća Apelacionog odjeljenja Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće), broj X-KŽ-08/566-1 od 11. novembra 2010. godine, djelomično je uvažena apelantova žalba tako da je prvostepena presuda preinačena u dijelu odluke o oduzimanju predmeta precizno definiranih izrekom presude od apelanta na osnovu člana 74. stav 1. KZ BiH, dok je u preostalom dijelu prvostepena presuda ostala neizmijenjena. Obrazlažući svoj stav zašto je preinačio prvostepenu presudu u dijelu oduzimanja predmeta od apelanta, Apelaciono vijeće je istaklo da je od apelanta oduzet iznos od 4.000,00 eura po dva osnova, koji je uračunat i u oduzimanje imovinske koristi i u oduzimanje predmeta.

21. Apelaciono vijeće je ocijenilo neosnovanim žalbene navode apelantove odbrane da je prvostepena presuda utemeljena na nezakonitim dokazima, jer snimci telefonskih razgovora vođenih između apelanta i informatora koji su preslušavani tokom glavnog pretresa nisu originali, da su preslušavani presnimljeni razgovori s originalnih nosača zvuka na CD-ove, pa se u tom smislu nije moglo kontrolirati jesu li ti razgovori u cijelosti presnimljeni, zaključivši da je prvostepeno vijeće tog suda u pobijanoj presudi dalo valjano obrazloženje o ovom apelantovom žalbenom prigovoru, koje razloge kao pravilne prihvata i ovaj sud. Naime, istaknuto je da, suprotno apelantovim žalbenim navodima, Apelaciono vijeće smatra da svjedok N. B., inače uposlenik SIPA-e u Odsjeku koji se bavi tajnim praćenjem i dokumentiranjem krivičnih djela, izvršilaca i pomagača, u svom iskazu datom 7. aprila 2009. godine i 12. maja 2009. godine, jasno i argumentirano obrazložio razloge presnimavanja snimaka s nosača zvuka na CD-ove, i samu proceduru presnimavanja, pri čemu je nedvosmisleno potvrdio činjenicu da se snimak s nosača zvuka u cijelosti prenosi na CD-ove, pri čemu nema brisanja dijelova snimaka. Kako apelantova odbrana također nije ponudila dokaze koji bi doveli u sumnju vjerodostojnost i zakonitost navedenih dokaza, ili pak kredibilitet ovog svjedoka, a što bi u konačnici moglo rezultirati drugačijom odlukom vijeća, to je ovaj prigovor apelantove odbrane odbijen kao neosnovan.

22. Apelaciono vijeće je također analizom obrazloženja žalbe apelantove odbrane da postoji navodno informatorovo podstrekavanje apelanta na počinjenje krivičnog djela, zaključilo da je vijeće prvostepenog suda u vezi s ovim navodima apelantove odbrane dalo valjano, argumentirano i logično obrazloženje, da informator ni na koji način nije uticao na apelantovu volju, u smislu izvršenja ili učvršćivanja odluke za izvršenje predmetnog krivičnog djela, zbog čega je ove navode odbilo kao neosnovane. Apelaciono vijeće smatra da je prvostepeni sud ovakav svoj stav detaljno obrazložio izvedenim dokazima, posebno analizom transkripata zvučnih zapisa od 3, 8. i 20. augusta 2008. godine, iskaza prikrivenog istražitelja, te iskazima ostalih saslušanih svjedoka, iz kojih jasno proizlazi da apelant ispituje informatora, trebaju li mu veće količine opojne droge, pri tome naglašavajući da isti način prodaje, "iz ruke u ruku" primjenjuje sa svima. Dalje, Vijeće je imalo u vidu i transkript zvučnog zapisa od 31. jula 2008. godine, u kojem apelant informatoru upućuje prijetnju smrću, zbog postojanja straha da će ga prevariti, što po ocjeni vijeća nesumnjivo ukazuje na apelantovu samostalnost pri vršenju radnji ovog krivičnog djela. Dakle, imajući u vidu navedeno, Apelaciono vijeće je istaklo da smatra da apelant nastupa kao ključna strana u njihovom odnosu, postavlja uvjete i diktira pravila igre, pri tome zadržavajući određeni novčani iznos kao novčanu korist za preduzete radnje, pa cijeni da ovaj prigovor apelantove odbrane ne može dovesti u sumnju pravilnost i valjanost odluke prvostepenog vijeća.

23. U vezi sa žalbenim navodima apelantove odbrane vezane za saslušanje svjedoka M. J. prvobitno optuženog u ovom predmetu, koji je dao iskaz Tužilaštvu, da bi se nakon razdvajanja predmeta on pojavljivao u svojstvu svjedoka odbrane, u kojem slučaju prvostepeno vijeće nije smjelo vršiti komparaciju sadržaja ova dva iskaza, te da se iskazi koje je ovaj svjedok dao pred Tužilaštvom nisu smjeli koristiti u ovom predmetu, Apelaciono vijeće je ukazalo na okolnost da je ovaj svjedok svjedočio na glavnom pretresu, dakle da je bio izložen izravnom ispitivanju kako obrane tako i Tužiteljstva, da iskaz ovoga svjedoka dat pred Tužiteljstvom nije korišten protiv apelanta te da se zaključak prvostupanjskog suda kako je apelant organizirao grupe ljudi iz članka 1. točka 16. KZ BiH, ne temelji samo na iskazu ovoga svjedoka već i na brojnim drugim izvedenim dokazima. Prema tome, Apelaciono vijeće ističe da, kako je to pravilno zaključio prvostepeni sud, apelantovo organiziranje grupe ljudi radi međunarodne prodaje, prevoza i prenosa, uvoza i izvoza opojne droge, proizlazi iz samih apelantovih iskaza datih pred Tužilaštvom kao i iz njegovog iskaza datog na glavnom pretresu 26. februara 2010. godine, kao i ostalih izvedenih dokaza, da pobijana presuda u vezi s tim apelantovim žalbenim navodom sadrži valjano obrazloženje, na temelju čega je zaključilo da odluku prvostepenog suda smatra pravilnom i na zakonu utemeljenom.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

24. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Smatra da mu je navedeno pravo prekršeno jer se osporene presude temelje na nezakonito utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, KZ BiH i ZKP BiH, a u vezi sa provođenjem posebnih istražnih radnji. Smatra da je u konkretnom predmetu izostala savjesna i brižljiva ocjena dokaza. Ističe da su u ovom predmetu upotrijebljene posebne istražne radnje propisane odredbama člana 116. stav 2. tačka e) ZKP BiH, "korištenje prikrivenog istražitelja i korištenje informatora", da je informator lice koje se u predmetnom postupku pojavljuje po imenom Hari, koji je u istrazi imao kodno ime Salzburg, i koji je angažiran kao informator. Zapravo apelant navodi da se radi o osobi koja ga je čitavo vrijeme podstrekavala na izvršenje krivičnih djela zbog kojih je osuđen, te da je prema informacijama kojima raspolaže, informator lice "koje nije policijski službenik, odnosno da se radi o osobi koja ima pravo naplatiti svoje usluge samo ukoliko njegov rad dovede do lišavanja slobode i vođenja krivičnog postupka, pa je u takvoj situaciji njegov cilj navesti više osoba na izvršenje krivičnih djela, da bi naplatio svoje usluge". Tvrdi "da se radi o licu koje je unaprijed sačinilo plan o izvršenju krivičnog djela i koje je apelanta nagovorilo na izvršenje krivičnog djela, što predstavlja klasično podstrekavanje". Kako Tužiteljstvo ovo lice "informatora" nije predložilo kao svjedoka, to ga ni odbrana nije mogla predložiti za svjedoka, zbog čega joj je ostao nepoznat identitet ove osobe, koja je po njegovom mišljenju mogla razjasniti odlučne činjenice vezane uz predmet, zbog čega smatra da mu je povrijeđeno pravo na ravnopravnost pred sudom, "jednakost oružja", što predstavlja važan element pravičnog suđenja. Apelant također navodi da se pobijane presude nezakonito temelje na iskazu svjedoka M. J., ranije optuženog za isto krivično djelo kao i apelant, koji je saslušan kao svjedok Tužilaštva, koji je sud prihvatio na glavnom pretresu, što smatra nedopuštenom procesnom radnjom. Dalje¸ apelant ističe da, "kad već nije saslušan informator" kao odlučni svjedok, kao svjedok Tužiteljstva se pojavljuje prikriveni policijski istražitelj kodnog naziva Tigar, čijem iskazu su prvostepeni i drugostepeni sud poklonili pažnju i zapravo na njegovom iskazu temelje presude. Apelant je dalje naveo da su sudovi izveli proizvoljne zaključke, da osporene presude nisu dovoljno obrazložene, da su paušalno navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, te da izvedeni dokazi nisu sa sigurnošću potvrdili postojanje inkriminacije. Stoga je, prema apelantovom mišljenju, povrijeđeno načelo vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, kao i načelo krivične procedure in dubio pro reo, kao bitan element prava na pravično suđenje.

25. U dopuni apelacije 5. septembra 2011. godine, 11. januara 2012. godine, 31. maja 2013. godine i 1. novembra 2013. godine apelant u suštini ponavlja navode iz apelacije, tvrdeći da je informator podstrekavao apelanta na izvršenje predmetnog krivičnog djela, te da su osporene presude utemeljene na nezakonitim dokazima.

b) Odgovori na apelaciju

26. Sud BiH je naveo da je u osporenim presudama dao jasne i razumljive razloge kojima se rukovodio pri donošenju odluka. Vezano za M. J., prvobitno optuženog za isto krivično djelo, taj sud je ukazao da je iskaz navedenog svjedoka samo jedan u nizu izvedenih dokaza, da su neutemeljeni apelacioni navodi da je iskaz M. J. dat Tužilaštvu korišten u postupku protiv apelanta. U vezi s apelantovim navodima da ga je prikriveni istražitelj podstrekavao na izvršenje krivičnog djela, Sud BiH navodi da je u obrazloženjima presuda dao jasno obrazloženje. Stoga Sud BiH predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana, jer smatra da osporenim presudama nisu povrijeđena prava na koja se poziva u apelaciji.

27. Tužilaštvo smatra da je apelacija neosnovana, jer cijeni da su osporene odluke Suda BiH donesene u skladu s relevantnim odredbama ZKP BiH, uz pravilnu ocjenu dokaza i na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, i uz puno poštivanje apelantovih ljudskih prava.

V. Relevantni propisi

28. U Krivičnom zakonu Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 37/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06 i 32/07 i 08/10) relevantne odredbe glase:

Neovlašteni promet opojnim drogama

Član 195. st. 1. i 2.

(1) Ko neovlašteno vrši međunarodnu prodaju ili prenos ili nudi na prodaju ili radi prodaje kupuje, drži, prevozi ili prenosi, ili posreduje u međunarodnoj prodaji ili kupovini, šalje, isporučuje, uvozi, izvozi ili na drugi način neovlašteno stavlja u međunarodni promet supstance ili preparate koji su propisom proglašeni opojnim drogama,

- kaznit će se kaznom zatvora od najmanje tri godine.

(2) Ko organizira grupu ljudi radi učinjenja krivičnog djela iz stava 1. ovog člana, ili ko postane članom takve organizirane grupe ljudi,

- kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.

Organizirani kriminal

Član 250. stav 1.

(1) Ko učini krivično djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine kao pripadnik grupe za organizirani kriminal, ako za pojedino krivično djelo nije propisana teža kazna,

- kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.

29. U Zakonu o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/96, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07 i 15/08) relevantne odredbe glase:

Član 10. stav 2.

Zakonitost dokaza

(2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.

Član 116. st. 1., 2. i 5.

Vrste posebnih istražnih radnji i uvjeti za njihovu primjenu

(1) Protiv osobe za koju postoje osnovi sumnje da je sama ili s drugim osobama učestvovala ili učestvuje u učinjenju krivičnog djela iz člana 117. ovog zakona mogu se odrediti posebne istražne radnje, ako se na drugi način ne mogu pribaviti dokazi ili bi njihovo pribavljanje bilo povezano s nesrazmjernim teškoćama.

(2) Istražne radnje iz stava 1. ovog člana su:

[…]

c) nadzor i tehničko snimanje prostorija,

d) tajno praćenje i tehničko snimanje osoba i predmeta,

e) prikriveni istražitelj i informant,

f) simulirani i kontrolirani otkup predmeta i simulirano davanje potkupnine,

[…]

(5) Pri izvršavanju istražnih radnji iz stava 2. tačke e) i f) ovog člana policijski organi ili druge osobe ne smiju preduzimati aktivnosti koje predstavljaju podstrekavanje na učinjenje krivičnog djela. Ako su takve aktivnosti poduzete, ta okolnost isključuje krivično gonjenje podstrekavane osobe za krivično djelo izvršeno u vezi s ovim radnjama.

Član 117.

Krivična djela za koja se mogu odrediti posebne istražne radnje

Istražne radnje iz člana 116. stav 2. ovog zakona mogu se odrediti za krivična djela:

a) protiv integriteta Bosne i Hercegovine,

b) protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom,

c) terorizma,

d) za koja se prema zakonu može izreći kazna zatvora najmanje tri godine ili teža kazna.

Član 118. st. 1. i 6.

(1) Istražne radnje iz člana 116. stav 2. ovog zakona određuje naredbom sudija za prethodni postupak, na obrazloženi prijedlog Tužitelja koji sadrži: podatke o osobi protiv koje se radnja preduzima, osnove sumnje iz člana 116. stava 1. i 3. ovog zakona, razloge za njeno preduzimanje i ostale bitne okolnosti koje zahtijevaju preduzimanje radnji, navođenje radnje koja se zahtijeva i način njenog izvođenja, obim i trajanje radnje. Naredba sadrži iste podatke kao i prijedlog Tužitelja, kao i utvrđivanje trajanja naređene radnje.

(6) Naredbu iz stava 1. ovog člana izvršava policijski organ. [...]

Član 297.

Bitne povrede odredaba krivičnog postupka

(1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:

i) ako se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog zakona ne može zasnivati presuda,

30. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" broj 58/08, koji je stupio na snagu 29. jula 2008. godine) u relevantnom dijelu glasi:

Član 33.

U članu 116. u stavu (2) u tački d) iza riječi: "snimanje lica" dodaje se zarez i riječi: "transportnih sredstava", a iza riječi "predmeta" dodaju se riječi: "koji stoje u vezi s njima".

Tačka e) mijenja se i glasi:

"e) korištenje prikrivenih istražitelja i korištenje informatora,".

U tački f) iza riječi "simulirani" dodaju se riječi: "i kontrolirani".

Iza stava (5) dodaje se novi stav (6) koji glasi:

"(6) Prikriveni istražitelj je posebno obučeno ovlašteno službeno lice koje istražuje pod izmijenjenim identitetom. Prikriveni istražitelj smije pod svojim izmijenjenim identitetom učestvovati u pravnom prometu. Ukoliko je to neophodno za formiranje i održavanje tog identiteta, mogu se izraditi, izmijeniti ili koristiti odgovarajući dokumenti."

Član 34.

U članu 117. u tački d) riječ "najmanje" zamjenjuje se riječju "od".

Član 125.

U predmetima u kojima je optužnica potvrđena do stupanja na snagu ovog zakona, postupak će se nastaviti po odredbama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07 i 15/08), osim ako su odredbe ovog zakona povoljnije za osumnjičenog, odnosno optuženog.

VI. Dopustivost

31. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

32. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj X-KŽ-08/566-1 od 11. novembra 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Navedenu odluku apelant je primio 29. novembra 2010. godine, a apelaciju je podnio 21. decembra 2010. godine, dakle, u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

35. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3.d. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

36. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

37. Član 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

d) da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe […]

38. U konkretnom slučaju se radi o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim za krivično djelo propisano zakonom, te je osuđen na kaznu zatvora. Dakle, u postupku je utvrđivana osnovanost krivične optužbe protiv apelanta, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Također, iako je osnovna svrha člana 6. Evropske konvencije, kada je riječ o krivičnom postupku, da osigura pošteno suđenje na "sudu" koji je nadležan da rješava o "svakoj krivičnoj optužbi", to ne znači da se taj član ne primjenjuje i na prethodne postupke. Prema tome, član 6. može biti mjerodavan prije nego što predmet dođe u fazu suđenja ako postoji vjerovatnost da će pravičnost suđenja biti ozbiljno narušena inicijalnim nepoštivanjem odredaba tog člana (vidi Evropski sud za ljudska prava, Imbrioscia protiv Švajcarske, presuda od 24. novembra 1993. godine, stav 36, Serija A br. 275, te Salduz protiv Turske, presuda od 27. novembra 2008. godine[GC], br. 36391/02, stav 50). Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je osporenim presudama povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje zaštićeno članom 6. Evropske konvencije, imajući u vidu krivični postupak u cjelini, uključujući i fazu konkretnog postupka koja je provedena prema naredbama sudije za prethodni postupak o provođenju posebnih istražnih radnji.

39. U vezi s apelantovim navodima da je Sud BiH svoje odluke zasnovao na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Međutim, relevantne okolnosti konkretnog slučaja upućuju na zaključak da je neophodno da Ustavni sud analizira način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno i procesno pravo, jer je to od suštinskog značaja za poštivanje apelantovog prava na pravično suđenje.

40. U kontekstu apelantovih navoda vezanih za provođenje posebnih istražnih radnji, pri čemu apelant posebno problematizira korištenje informatora, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni relevantnih odredbi ZKP BiH, jer iz obrazloženja osporenih odluka nesporno proizlazi da su posebne istražne radnje iz člana 116. stav 2. tačka ZKP BiH određene naredbama sudije za prethodni postupak na osnovu člana 118. stav 1, u vezi s čl. 116. i 117. tačka d) ZKP BiH, 15. i 31. jula 2008. godine a na prijedlogu Tužilaštva broj KTA-302/08 od 11. jula 2008. godine, zbog postojanja osnova sumnje da je apelant počinio krivično djelo organiziranog kriminala iz člana 250. stav 1. a u vezi s krivičnim djelom neovlaštenog prometa opojnim drogama iz člana 195. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ BiH. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da je odredbom člana 117. tačka d) ZKP BiH koja se odnosi na apelantov slučaj, propisano da su se istražne radnje iz člana 116. stav 2. ZKP BiH mogle odrediti za krivična djela za koja je postojala osnovana sumnja da je apelant počinio, (krivično djelo organiziranog kriminala iz člana 250. stav 1. KZ BiH za koje se prema zakonu može izreći kazna zatvora najmanje tri godine i krivično djelo neovlaštenog prometa opojnim drogama iz člana 195. stav 2. u vezi sa stavom 1. citiranog zakona, za koje se može izreći kazna zatvora najmanje pet godina, odnosno, od najmanje tri godine. Prema tome, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju s obzirom na zaprijećenu kaznu postojale zakonske pretpostavke za određivanje posebnih istražnih radnji prema članu 116. stav 2. ZKP BiH u vezi s članom 117. tаčka d) ZKP BiH.

41. Apelant u navodima apelacije ističe da ga je informator podstrekavao na izvršenje krivičnih djela za koja je osuđen, da ima saznanja da se radi o licu koje nije ovlašteno službeno lice - policijski službenik. Dalje navodi da, kako Tužiteljstvo informatora nije predložilo kao svjedoka, to ga niti odbrana nije mogla predložiti za svjedoka, tako da je apelantovoj odbrani ostao nepoznat identitet ove osobe, koja je po njegovom mišljenju mogla razjasniti odlučne činjenice vezane uz predmet. S tim u vezi, Ustavni sud ističe da je, kada se utvrđuje da li je postupak u cjelini bio pravičan, potrebno uzeti u obzir i jesu li poštovana prava odbrane, osobito se mora ispitati je li apelantu pružena prilika da ospori vjerodostojnost dokaza i usprotivi se njegovoj upotrebi. Osim toga, mora se uzeti u obzir i kvalitet dokaza, između ostalog i je li, zbog okolnosti u kojima je dokaz pribavljen, dovedena u pitanje njegova pouzdanost ili tačnost (vidi Evropski sud za ljudska prava, Bykov protiv. Rusije, presuda od 10. marta 2009 godine [GC], predstavka broj 4378/02, stav 90).

42. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud za ljudska prava u predmetu Bannikova protiv Rusije utvrdio da "u specifičnom kontekstu istražnih tehnika koje se koriste u borbi protiv krijumčarenja droge i korupcije, stav Suda je već dugo da javni interes ne može opravdati korištenje dokaza dobivenih policijskim poticanjem, jer bi to onda značilo rizik za optuženog da će mu definitivno biti uskraćeno pravično suđenje od samog početka [...]. U svojoj opsežnoj sudskoj praksi o ovom pitanju, Sud je razvio koncept navođenja na krivična djela kojim se krši član 6. stav 1. Konvencije, kao nečeg što je različito od korištenja legitimnih tajnih tehnika u krivičnim istragama. Sud je našao da, dok korištenje posebnih istražnih metoda - posebno tajne tehnike - ne može samo po sebi povrijediti pravo na pravično suđenje, rizik od policijske provokacije koju sa sobom nosi takva tehnika znači da njihova upotreba mora biti unutar jasnih granica [...]" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Bannikova protiv Rusije, presuda od 4. novembra 2010. godine, st. 34. i 35). Kako bi napravio razliku između navođenja na krivično djelo od dopuštenog ponašanja, Evropski sud je razvio sljedeće kriterije: 1) materijalni test podstrekavanja i 2) postupak kojim je utvrđen prigovor podstrekavanja. Kada je suočen sa prigovorom navođenja na krivično djelo, Sud će pokušati, kao prvi korak, da utvrdi da li bi se krivično djelo počinilo bez intervencije vlasti. Definicija poticanja koju je dao Sud glasi kako slijedi: "Policijsko poticanje se događa u slučajevima kad se policajci – bilo da su pripadnici snaga sigurnosti ili osobe koje djeluju po njihovim uputama - ne ograničavaju na ispitivanje krivičnog djela na u biti pasivan način, već vrše takav utjecaj na osobu tako da ga potiču na činjenje djela kojeg inače ne bi počinio, kako bi se omogućilo da se utvrdi krivično djelo, odnosno, dobiju dokazi i pokrene krivično gonjenje [...]" (op. cit, Bannikova protiv Rusije, stav 37). U predmetu Teixeira de Castro protiv Portugala Evropski sud je smatrao da se u tom slučaju dvojica policajaca (koji su u civilu prišli podnosiocu predstavke osumnjičenom za manje značajno rasturanje droge kako bi od njega nabavili heroin, koji im je on nabavio, da bi bio uhapšen u trenutku kada je drogu isporučivao policajcima) nisu ograničila na istragu o krivičnoj ulozi podnosioca predstavke u jednom suštinski pasivnom svojstvu, već su uticali na njega kako bi ga podstakli da počini krivično djelo. Evropski sud je, također, primijetio da su domaći sudovi u svojim odlukama naveli da je podnosilac predstavke bio osuđen prvenstveno na osnovu izjave te dvojice policajaca. Iz tih razloga Evropski sud je zaključio da su policajci svojim postupkom iskoračili iz okvira koji je dozvoljen tajnim agentima zato što su ga podstakli na izvršenje krivičnog djela, a nije bilo ničeg što bi sugeriralo da bi bez te njihove intervencije to krivično djelo uopće bilo počinjeno. U konkretnom slučaju se radilo o kršenju člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Teixeira de Castro protiv Portugala, presuda od 9. juna 1998. godine, st. 38. i 39). U odnosu na drugi kriterij utvrđene procedure za prigovor podstrekavanja Evropski sud je utvrdio da "uz mogući izuzetak u slučaju predmeta Teixeira de Castro (citiran gore), gdje je Sud našao dovoljno osnova da utvrdi navođenje na krivično djelo samo na osnovu materijalnog testa, u pravilu će Sud također ispitati način na koji su domaći sudovi ispitivali podnositeljev prigovor podstrekavanja. Naime, kao što je trenutna sudska praksa, Sud smatra da je proceduralni aspekt nužan dio ispitivanja tužbe agent provocateura. Dalje, u predmetima kada nedostatak objavljivanja spisa ili kontroverza u pogledu načina na koji stranke tumače događaje, isključuje mogućnost da Sud utvrdi sa dovoljnim stepenom sigurnosti da li je podnositelj predstavke bio podvrgnut policijskom podstrekavanju, proceduralni aspekt postaje odlučujući. Kao polaznom tačkom, Sud mora biti zadovoljan sa sposobnošću domaćih sudova da se bave takvim prigovorom na način koji je kompatibilan s pravom na pravično suđenje. Stoga treba provjeriti da li uvjerljiva žalba na podstrekivanje predstavlja materijalnu odbranu prema domaćem pravu, ili da je osnov za isključenje dokaza, odnosno dovodi do slične posljedice (op. cit, Bannikova protiv Rusije, st. 51-54). Evropski sud je smatrao "da je prigovor podstrekavanja podnositeljice prijave adekvatno tretiran od strane domaćih sudova, koji su poduzeli potrebne korake da otkriju istinu i da eliminiraju sumnje da li je podnositeljica počinila krivično djelo kao rezultat podstrekavanja od strane agenta provokatora. Njihov zaključak da nije bilo nagovora zasnovan je na razumnoj procjeni dokaza koja je bila relevantna i dovoljna. Imajući u vidu okvir sudske kontrole prigovora podstrekavanja podnositeljice prijave, Sud je našao da je suđenje bilo kompatibilno sa pojmom pravičnosti koju zahtijeva član 6. Konvencije" (op. cit, Bannikova protiv Rusije, st. 77. i 78).

43. Dovodeći naprijed navedene stavove u kontekst činjenica konkretnog predmeta Ustavni sud je u vezi s apelantovim navodima da je kao informator korišteno lice (kodnog naziva Salzburg) "koje nije policijski službenik" ističe da iz relevantnih odredbi ZKP BiH, koje reguliraju institut informatora, ne proizlazi da se radi o policijskom službeniku, odnosno da to lice, kako to apelant smatra, treba biti policijski službenik. Naime, informator je osoba koju policija povremeno ili stalno angažira i koristi s ciljem dobivanja informacija o krivičnom djelu i njegovom izvršiocu, te informator, za razliku od prikrivenog istražitelja, nema nikakvih policijskih ovlaštenja. Ovo proizlazi i iz same odredbe člana 116. ZKP BiH koja u stavu 5. govori da "policijski organ ili druge osobe" ne smiju poduzimati aktivnosti koje predstavljaju podstrekavanje na učinjenje krivičnog djela. Dalje zaključak da informator nije policijski službenik proizlazi i iz Zakona o izmjenama i dopunama ZKP BiH kojim je dodata odredba stava 6. navedenog člana koja propisuje uvjete vezane za osobu koja postupa kao prikriveni istražitelj, tako da je to "posebno obučeno službeno lice", ali u pogledu osobe koja postupa kao informator zakon ne propisuje nikakve posebne uvjete. Prema tome, Ustavni sud smatra da iz predočenih naredbi i obrazloženja osporenih odluka kao nesporno proizlazi da su u konkretnom slučaju i informator i prikriveni istražitelj djelovali na osnovu naredbi sudije za prethodni postupak od 15. jula 2008. godine i 31. jula 2008. godine. Zatim, u odnosu na apelantove navode da ga je informator podstrekavao na izvršenje krivičnog djela za koje je i osuđen, Ustavni sud također zapaža da je u okviru testa utvrđena procedura koju provodi Evropski sud za ljudska prava, Sud BiH ocijenio sve dokaze i za svoje zaključke dao dovoljno relevantne i argumentirane razloge, kada je ovaj apelantov prigovor odbio iz čega proizlazi da je apelantov prigovor da je podstrekavan na izvršenje krivičnog djela, u smislu standarda iz presude Evropskog suda (Bannikova protiv Rusije) "adekvatno tretiran od strane domaćih sudova, koji su poduzeli potrebne korake da otkriju istinu i da eliminiraju sumnje", da li je apelant počinio krivično djelo kao rezultat informatorovog podstrekavanja. Ustavni sud smatra da iz obrazloženja osporenih presuda jasno i argumentirano proizlazi da Sud BiH na temelju izvedenih dokaza nije našao da je informator podstrekavao apelanta na činjenje predmetnog krivičnog djela, ukazujući da je u smislu člana 30. stav 1. KZ BiH, podstrekavanje umišljajno navođenje ili nagovaranje drugog lica, koje nema odluku o izvršenju djela da izvrši određeno djelo, da podstrekavanje postoji i onda kada se kod izvršioca djela navođenjem učvršćuje odluka da djelo izvrši, te zaključio na osnovu detaljne analize da se u okolnostima konkretnog slučaja o tome ne radi, budući da informator ni na koji način nije uticao na apelantovu volju, u smislu izvršenja ili učvršćivanja odluke za izvršenje predmetnog krivičnog djela. Prema tome, Ustavni sud nalazi da je Sud BiH savjesnom ocjenom svih izvedenih dokaza ove apelantove navode jasno i argumentirano obrazložio, da je kod apelanta postojala svijest i namjera da počini djelo, što proizlazi iz transkripta i sadržine razgovora između apelanta i informatora, da je apelant rukovodio dogovaranjem mjesta i načina prodaje droge, da je davao jasne upute informatoru samo oko predaje novca, da novac pribavi u određenim apoenima i da provjeri validnost novca, zbog čega je taj sud ocijenio neosnovanim ove tvrdnje apelantove odbrane, zaključivši da su se apelantovim radnjama stekla obilježja krivičnog djela za koje je optužen, dakle da je apelant predmetno krivično djelo preduzeo s direktnim umišljajem, potpuno svjestan djela, posljedica preduzetih radnji kao i svojstva robe koju prodaje, pa je i pored toga nastavio s izvršenjem djela. Prema tome, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju suđenje bilo kompatibilno s pojmom pravičnosti koju zahtijeva član 6. Konvencije.

44. Što se tiče apelantovih navoda da je Sud BiH na glavnom pretresu nezakonito koristio iskaz svjedoka M. J. dat pred Tužilaštvom, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti prezentirao iskaz ovog svjedoka dat na glavnom pretresu, dakle da je bio je izložen direktnom ispitivanju kako odbrane tako i Tužilaštva, ocijenivši da je njegov iskaz u bitnim dijelovima koji se tiču odlučnih činjenica saglasan s apelantovim iskazom, iskazima brojnih drugih saslušanih na glavnom pretresu kao i drugim materijalnim dokazima. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, i pored činjenice da su raniji apelantovi branitelji dali saglasnost da se zapisnici o saslušanju ovog optuženog dati pred Tužilaštvom uvrste među dokaze, ovog svjedoka saslušao na glavnom pretresu, kojom prilikom su ga direktno ispitali kako Tužilaštvo tako i apelantova odbrana, zbog čega njegov iskaz dat pred Tužilaštvom nije korišten u ovom postupku. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je redovni sud iskaz M. J. podvrgao brižljivoj i savjesnoj ocjeni, kako pojedinačno, tako i u odnosu na druge dokaze, te da su data valjana i jasna obrazloženja zašto su iskaz ovog svjedoka dat na glavnom pretresu prihvatili i vjerovali mu. Ustavni sud također zapaža da su se i prvostepeni i drugostepeni sud tokom trajanja krivičnog postupka bavili identičnim navodima apelantove odbrane te dali iscrpne razloge zašto su apelantovi navodi u ovom dijelu neosnovani, a data obrazloženja i razlozi koji su ponuđeni pred prvostepenim i drugostepenim sudom ne ostavljaju utisak proizvoljnosti ili zanemarivanja obaveze suda u pogledu brižljive i savjesne ocjene ovog dokaza. S tim u vezi, te u odnosu na standarde iz člana 6. Evropske konvencije, Ustavni sud, podržavajući svoju praksu u predmetima koji su s ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi, između ostalih, Ustavni sud odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1196/09 od 26. januara 2012. godine, tačka 27, dostupna na www.ustavnisud.ba), smatra da činjenica da je prethodno zaključen sporazum o priznanju krivice s licem koje je imalo svojstvo optuženog u istom predmetu i koje se nakon toga pojavljuje u svojstvu svjedoka u tom postupku ne znači sama po sebi diskvalifikaciju takvog lica kao svjedoka u istom krivičnom postupku. Dakle, iz obrazloženja osporenih presuda jasno proizlazi kako se smatra da је iskaz ovog svjedoka, koji je dao pred Tužiteljstvom, iskaz pribavljen na zakonit način, a isto tako da apelantu nije bila uskraćena mogućnost da svjedoka M. J. ispitujе neposredno ili posredstvom svog branitelja, kao i da njegov iskaz osporavaju isticanjem drugih dokaza. Ustavni sud također zapaža da se iz obrazloženja osporenih odluka Suda BiH ne može zaključiti da su sudovi propustili ocijeniti ovaj dokaz pojedinačno i u uzajamnoj vezi s ostalim dokazima, prije svega iskazima ostalih saslušanih svjedoka i drugim materijalnim i nematerijalnim dokazima i koji se ni u jednom dijelu ne može smatrati kao nezakonito dat. Stoga, Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost pri utvrđivanju i ocjeni iskaza ovog svjedoka kao dokaza, te da su data obrazloženja koja u cijelosti zadovoljavaju zahtjeve prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

45. U odnosu na apelantove navode da mu je povrijeđeno pravo na ravnopravnost stranaka i princip "jednakosti oružja", Ustavni sud ističe da član 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije sadrži dva prava: 1) pravo optuženog da mu se omogući da ispituje svjedoka optužbe i 2) pravo na saslušanje svjedoka odbrane pod istim uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe. Ova prava su nezavisna jedno od drugog (vidi Evropski sud za ljudska prava, Unterpertinger protiv Austrije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A-110). Ustavni sud smatra da ova odredba zahtijeva da se optuženi stavi u položaj potpune jednakosti s tužiocem, te da mu se omogući da ispita i ospori svjedočenje svjedoka optužbe, kao i da pozove i ispita svoje svjedoke pod istim uvjetima. Međutim, Ustavni sud naglašava da ova odredba nema apsolutno dejstvo, tj. ovo pravo optuženog nije neograničeno. Na primjer, postoje situacije kada, zbog objektivnih okolnosti, nije moguće na glavnom pretresu saslušati svjedoka koji je već dao iskaz u prethodnom postupku bez prisustva optuženog ili njegovog branioca (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1492/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 24). U predmetu Bricmont protiv Belgije (na kojeg se apelant pozvao) belgijski princ je podnio tužbu protiv podnosioca predstavke, ali iz zdravstvenih razloga nije dao iskaz, zbog čega je Evropski sud smatrao da "u okolnostima datog slučaja, korištenje prava odbrane, što je suštinski dio prava na pravično suđenje, u načelu zahtijeva da podnosioci imaju mogućnost da ospore bilo koji aspekt navoda tužitelja tokom suočavanja ili ispitivanja, bilo u javnosti, bilo, ako je potrebno, u njegovom domu" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Brickmont protiv Belgije, presuda od 7. jula 1989. godine, stav 81). U predmetu Krčmar protiv Češke Republike Evropski sud je saopštio da se nije radilo o kršenju načela jednakosti strana zato što dokazi nisu bili predočeni nijednoj strani. Međutim, bilo je prekršeno pravo na akuzatorni postupak, budući da podnosiocima predstavke nije bila pružena mogućnost da komentarišu dokaze koji su predočeni u postupku (vidi Evropski sud za ljudska prava, Krčmar protiv Češke Republike, presuda od 3. marta 2000. godine, st. 39. i 40). Ustavni sud zapaža da je u konkretnom postupku na glavnom pretresu izveden dokaz saslušanjem prikrivenog istražitelja kodnog naziva Tigar kojem su određene mjere zaštite identiteta, te omogućeno da u skladu sa propisanom procedurom svjedoči iz posebne prostorije, i brojnih drugih svjedoka, te da je apelant u akuzatornom postupku, u unakrsnom ispitivanju, ispitao navedene svjedoke, odnosno imao je mogućnost osporiti i komentirati njihove izjave, kao svjedoka optužbe. Pored toga Ustavni sud zapaža da su relevantne činjenice utvrđene na temelju i drugih materijalnih dokaza, koji su izvedeni na glavnom pretresu uz poštovanje principa akuzatornosti, kao i saslušanjem svjedoka koje je predložila apelantova odbrana. Po ocjeni Ustavnog suda ovim nije povrijeđeno načelo jednakosti strana u postupku i akuzatornosti postupka.

46. U vezi s apelantovim navodima o kršenju principa in dubio pro reo, Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je u konkretnom slučaju došlo do povrede principa in dubio pro reo, jer su sudovi sve protivrječnosti i dileme trebali tumačiti u apelantovu korist, a ne suprotno od toga. Ustavni sud naglašava da je princip in dubio pro reo garantiran članom 6. stav 2. Evropske konvencije. Prema tom principu svako se smatra nevinim dok se njegova krivica ne dokaže prema zakonu. U tom pogledu, ukoliko postoji određena sumnja da je određena osoba izvršila krivično djelo koje joj se stavlja na teret, takva sumnja treba ići u korist optuženom. Međutim, prema mišljenju Ustavnog suda, pozivanje na princip in dubio pro reo može biti dovedeno u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da obrazloženje analize svih provedenih dokaza ne ostavlja nikakvu sumnju u zaključak suda o apelantovoj krivici. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđen princip in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, pa je i u ovom dijelu apelacija neosnovana.

47. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3.d. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

48. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3.d. Evropske konvencije kada redovni sudovi u postupku utvrđivanja činjenica i izvođenja dokaza, posebno dokaza pribavljenih tokom provođenja posebnih istražnih radnji – prikrivenog istražitelja nisu arbitrarno primijenili odredbe procesnog zakona.

49. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.