Službeni glasnik BiH, broj 82/14

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4553/11, rješavajući apelaciju Neđe Tešanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b), člana 59. st. 1. i 2. i člana 62. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 22/14 i 57/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 17. septembra 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Neđe Tešanovića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđnje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na početak toka zatezne kamate.

Ukida se Presuda Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 030292 11 Gž od 14. oktobra 2011. godine. Predmet se vraća Okružnom sudu u Banjoj Luci, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Okružnom sudu u Banjoj Luci da, u skladu sa članom 72. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Neđo Tešanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Desimira i Želimira Kevca iz Banje Luke, podnio je 29. novembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 030292 11 Gž od 14. oktobra 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 030292 04 P od 2. februara 2011. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i "Sarajevo osiguranja" d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 29. maja 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud je dostavio odgovor 9. juna 2014. godine, tuženi 10. juna 2014. godine a Osnovni sud 18. jula 2014. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 030292 04 P od 2. februara 2011. godine djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev i obavezan tuženi da mu na ime naknade materijalne štete isplati 3.101,32 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 2. februara 2011. godine (dan donošenja presude) do isplate, te da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 2.358,00 KM, sve u roku od 30 dana. Presudom je odbijen dio tužbenog zahtjeva za naknadu štete preko dosuđenog iznosa. U obrazloženju je navedeno da je na osnovu dokaza preciziranih u presudi utvrđeno da se 22. septembra 2004. godine na putu Doboj-Zenica, u mjestu Šije, dogodila saobraćajna nesreća u kojoj su učestvovali Boban Timotije, koji je upravljao vozilom "peugeot 306", čiji su podaci precizirani u presudi i koje je apelantovo vlasništvo, i Elvedin Sejdinović, koji je upravljao vozilom "opel kadet", čiji su podaci precizirani u presudi, koje je osigurano kod tuženog, da se nesreća dogodila u trenutku kada je vozač apelantovog vozila nepropisno preticao dva vozila a vozač "opel kadeta" skretao bez istaknutog znaka za skretanje usljed čega je apelantovo vozilo udarilo u to vozilo na način preciziran u presudi, zbog čega je i nastala materijalna šteta, da je u prekršajnom postupku vozač apelantovog vozila proglašen krivim za nesreću i kažnjen novčanom kaznom, kao i da je vozač "opel kadeta" zaključio vansudsko poravnanje sa "Nešković osiguranjem", kod kojeg je osigurano apelantovo vozilo, u vezi sa štetom koja je prilikom nesreće nastala na njegovom vozilu. Dalje, navedeno je da je na osnovu vještačenja vještaka saobraćajne struke utvrđeno da su saobraćajnoj nesreći doprinijeli vozači oba automobila, i to u odnosu 50%:50%, jer je vozač apelantovog automobila započeo preticanje bez pokazivača a da prethodno nije provjerio da li je preticanje sigurno, a vozač automobila "opel kadet" zbog toga što je obavljao skretanje bez pokazivača a da prethodno nije provjerio da li je skretanje sigurno. Pri tome je Osnovni sud naveo da se odgovornost za štetu koju jedan drugome nanesu učesnici saobraćajne nesreće u slučaju udesa izazvanog motornim vozilima u pokretu prosuđuje prema strogosti saobraćajnih pravila kojih su se ti učesnici dužni pridržavati i prema uzročnom značaju njihovog kršenja, a da je odlučno pitanje pri tome stepen doprinosa za nastalu štetu. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da, pošto je utvrđeno da je doprinos u konkretnom slučaju 50% naprema 50%, prema mišljenju tog suda, u konkretnom slučaju ispunjen je uvjet za primjenu odredaba člana 192. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), odnosno u odnosu na odgovornost tuženog - odredaba člana 154. st. 1. i 2. ZOO u vezi sa čl. 173. i 177. stav 3. istog zakona. Imajući u vidu navedeno, kao i visinu utvrđene štete, Osnovni sud je donio odluku kao u dispozitivu. Na kraju je navedeno da je sud odluku o troškovima postupka donio na osnovu člana 386. stav 2. i člana 387. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad advokata, pa su precizirani troškovi po svakoj pojedinačnoj radnji i utvrđeno da troškovi postupka u cjelini iznose 3.920,00 KM, te je navedeno da srazmjerni "troškovi uspjehu u parnici iznose 60%, odnosno 2.358,00 KM" a apelantov višak zahtjeva za naknadu troškova je odbijen.

6. Protiv navedene presude i apelant i tuženi su podnijeli žalbe Okružnom sudu, koji je Presudom broj 71 0 P 030292 11 Gž od 14. oktobra 2011. godine (stavom 1) žalbu tuženog djelimično uvažio i preinačio prvostepenu presudu u dijelu odluke o troškovima postupka, tako da je tuženi obavezan da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 1.995,00 KM umjesto iznosa od 2.358,00 KM, a u preostalom dijelu tužba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena u dijelu odluke o glavnom zahtjevu. Stavom 2. presude odbijena je apelantova žalba i prvostepena presuda potvrđena u dijelu u kojem je odbijen preostali dio apelantovog tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa naknade štete preko dosuđenog. Stavom 3. odbijen je apelantov zahtjev za naknadu troškova za sastav žalbe, a stavom 4. odbijen je i zahtjev tuženog za naknadu troškova za sastav žalbe i odgovora na žalbu. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je neosnovan apelantov žalbeni navod da mu je trebalo isplatiti ukupno nastalu štetu, a ne samo 50%, jer on nema nikakve veze sa vozačem drugog automobila od kojeg je tuženi, prema apelantovom navodu, trebalo u tom slučaju da traži regresnu naknadu. U vezi s tim, Okružni sud je istakao da je nesporno utvrđeno da se u konkretnom slučaju radi o podijeljenoj odgovornosti oba vozača u smislu odredaba člana 177. stav 3. ZOO, te da je, slijedeći to, naknadu štete i trebalo smanjiti, odnosno dosuditi srazmjerno doprinosu apelantovog vozila nesreći (član 192. ZOO). Okružni sud je istakao da je, suprotno apelantovim navodima, doprinos vozača Timotija Bobana relevantan za konkretan slučaj zbog toga što je ugovorom o osiguranju obavezan ugovarač osiguranja da na načelima uzajamnosti i solidarnosti udružuje određeni iznos u zajednici osiguranja, odnosno zajednici rizika, a zajednica se obavezuje da, ako se desi događaj koji predstavlja osigurani slučaj, isplati osiguraniku ili nekom trećem licu naknadu, odnosno ugovorenu svotu ili učini nešto drugo. Navedeno je da je neosnovan i apelantov žalbeni navod u odnosu na početak toka zatezne kamate, jer, kako je obrazložio Okružni sud, "apelant nije dokazao da je štetu otklonio a od nalaza vještaka izrađenog 10. novembra 2010. godine do dana presuđenja, 2. februara 2011. godine, nije protekao duži vremenski period (četiri mjeseca), pa je odluka o dosuđenoj zateznoj kamati pravilna". Navedeno je i da apelantu pripadaju troškovi postupka prema troškovniku preciziranom u presudi prema kojem ukupni troškovi za nužne i potrebne radnje preduzete u toku postupka iznose 3.325,00 KM, te da, s obzirom na uspjeh u parnici od 60%, apelantu pripada pravo na troškove u iznosu od 1.995,00 KM, a ne pripadaju mu troškovi žalbenog postupka, jer nije uspio sa žalbom. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

7. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Apelant navodi da je materijalno pravo proizvoljno primijenjeno, jer mu nije, u skladu sa odredbama ZOO, dosuđena kamata od dana nastanka štete, nego od dana presuđenja. Smatra da je materijalno pravo proizvoljno primijenjeno i zbog toga što su sudovi vodili računa o doprinosu Bojana Timotije, jer njegov doprinos, prema apelantovom mišljenju, uopće nije relevantan, budući da su i Bojan Timotija i drugi učesnik nesreće u odnosu na apelanta treća lica koja su mu solidarno odgovorna za štetu zbog čega su mu sudovi trebali dosuditi naknadu cjelokupne štete, a time i pune troškove postupka, te uputiti tuženog da se naknadno regresira od Bojana Timotije.

b) Odgovor na apelaciju

8. Okružni sud je naveo da nije došlo do kršenja prava na koja se apelant poziva i da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

9. Osnovni sud je naveo da je postupak proveden u skladu sa zakonom i da je zbog toga potrebno apelaciju odbiti kao neosnovanu.

10. Tuženi je naveo da je apelacija neosnovana i da je treba prima facie odbaciti.

V. Relevantni propisi

11. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/09, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi:

Član 174.

Za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara lice koje se njom bavi.

Član 176. stav 1.

1)Umjesto imaoca stvari i isto kao on, odgovara lice kome je imalac povjerio stvar da se njom služi ili lice koje je inače dužno da je nadgleda a nije kod njega na radu.

Član 177. st. 2, 3. i 4.

2)Imalac stvari oslobađa se odgovornosti i ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili trećeg lica koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti.

3)Imalac se oslobađa odgovornosti djelimično ako je oštećenik djelimično doprinio nastanku štete.

4)Ako je nastanku štete djelimično doprinijelo treće lice ono odgovara oštećeniku solidarno sa imaocem stvari a dužno je snositi naknadu srazmjerno težini svoje krivice.

Član 178. st. 1, 2. i 3.

1)U slučaju udesa izazvanog motornim vozilom u pokretu koji je prouzrokovan isključivom krivicom jednog imaoca primjenjuju se pravila o odgovornosti po osnovu krivice.

2)Ako postoji obostrana krivica svaki imalac odgovara za ukupnu štetu koju su oni pretrpjeli srazmjerno stepenu svoje krivice.

3)Ako nema krivice ni jednog imaoci odgovaraju na ravne dijelove ako razlozi pravičnosti ne zahtijevaju šta drugo.

Član 186.

Obaveza naknade štete smatra se dospjelom od trenutka nastanka štete.

Član 189. st. 1. i 2.

Oštećenik ima pravo na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.

Visina naknade štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje šta drugo.

Član 277.

Dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje pored glavnice i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom.

VI. Dopustivost

12. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

13. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

14. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 030292 11 Gž od 14. oktobra 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 15. novembra 2011. godine a apelacija je podnesena 29. novembra 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

15. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

16. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

17. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

18. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

19. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak pred redovnim sudovima odnosio na naknadu materijalne štete nastale zbog saobraćajne nesreće, dakle, da se ticao građanskih prava i obaveza, te je zbog toga član 6. Evropske konvencije primjenjiv.

20. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, jer su redovni sudovi utvrdili da mu pripada samo 50% naknade štete zbog toga što je lice koje je upravljalo njegovim vozilom u tom procentu doprinijelo nesreći, jer su mu kamate dosuđene od dana presuđenja a ne od nastanka štete i jer su mu nepravilno obračunati troškovi postupka. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

21. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li su pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

22. U vezi sa apelantovim navodima da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo u odnosu na procent nadoknađene materijalne štete, ističući da mu je trebalo dosuditi ukupan iznos materijalne štete, a ne umanjiti ga za doprinos vozača njegovog vozila, jer su, kako apelant smatra, i taj vozač i vozač drugog vozila (koji, također, kao ni vozač apelantovog vozila nije vlasnik vozila kojim je upravljao) za apelanta treća lica, Ustavni sud zapaža da je ove navode apelant isticao i u toku žalbenog postupka i da je Okružni sud o tim navodima dao argumentirano i jasno obrazloženje. Naime, redovni sudovi su obrazložili da je u konkretnom slučaju za utvrđivanje visine naknade štete bitan doprinos oba vozača s obzirom na to da postoji njihova podijeljena odgovornost u omjeru od po 50%, te da apelantu kao imaocu vozila (koji za štetu nastalu na drugom vozilu odgovara po osnovu objektivne odgovornosti kao vlasnik opasne stvari bez obzira na krivicu), u smislu člana 177. stav 3. ZOO, pripada pravo na naknadu dijela štete, budući da imalac u takvom slučaju snosi, kako je već rečeno, djelimičnu odgovornost za nastalu štetu. Imajući u vidu činjenična utvrđenja redovnih sudova i relevantne odredbe ZOO na kojim su utemeljene osporene odluke, Ustavni sud smatra da u navedenom obrazloženju nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi prilikom odlučivanja o visini naknade materijalne štete koja pripada apelantu proizvoljno primijenili materijalno pravo i da su obrazloženja redovnih sudova u tom pogledu u skladu sa standardima Evropske konvencije.

23. S druge strane, u vezi sa navodima o proizvoljno dosuđenoj kamati od dana presuđenja umjesto od dana nastanka štete, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi u nizu predmeta rješavao činjenično i pravno pitanje vezano za početak toka zatezne kamate (vidi, npr., odluke Ustavnog suda br. AP 624/10 od 13. marta 2013. godine, AP 1433/06 od 13. septembra 2007. godine, AP 1757/06 od 8. jula 2008. godine, AP 3013/06 od 29. aprila 2009. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenim odlukama usvojen je stav da se pri određivanju naknade materijalne štete zatezna kamata dosuđuje od dana nastanka štete. Naime, Ustavni sud je, npr., u Odluci broj AP 1757/06, stav 43, istakao da je "[…] članom 186. Zakona o obligacionim odnosima propisano da se obaveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete. Dalje, članom 277. navedenog zakona propisano je da dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu. Stoga, prema mišljenju Ustavnog suda, iako navedenim članovima eksplicitno nije navedeno od kada se zatezna kamata dosuđuje pri materijalnoj šteti, ipak, iz navedenih zakonskih odredaba proizlazi da bi zateznu kamatu u slučaju materijalne štete trebalo dosuditi od dana nastanka štete". Ustavni sud u navedenim odlukama zaključio je da je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog toga što su sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo u pogledu početka toka zakonske zatezne kamate pri dosuđenju naknade materijalne štete.

24. S obzirom na to da je i u konkretnom slučaju apelantu dosuđena naknada materijalne štete a da su mu zatezne kamate dosuđene od dana donošenja prvostepene presude, a ne od dana nastanka štete, Ustavni sud se, umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u odnosu na početak toka zatezne kamate, poziva na obrazloženje iz Odluke broj AP 1757/06, jer se ono u cijelosti može primijeniti i na konkretan slučaj. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra apelantove navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava u odnosu na početak toka zatezne kamate osnovanim.

25. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije usljed proizvoljne primjene materijalnog prava u odnosu na odluku redovnog suda o početku toka zatezne kamate.

26. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je, iako je utvrdio da nema proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava u odnosu na odluku o meritumu predmeta, odnosno odluku o glavnom zahtjevu, odnosno iako je utvrdio da postoji proizvoljnost samo u odnosu na dio odluke u kojem je odlučeno o početku toka zatezne kamate, uzimajući u obzir sadržaj izreke osporene presude Okružnog suda, cjelishodno ukinuti Presudu Okružnog suda broj 71 0 P 030292 11 Gž od 14. oktobra 2011. godine u cijelosti i predmet vratiti na ponovni postupak Okružnom sudu kako bi donio novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud ističe da se u ovoj odluci neće baviti razmatranjem apelantovih navoda o primjeni prava u odnosu na dosuđene troškove postupka, ali smatra da je neophodno naglasiti da ovakvo odlučivanje, eventualno, može imati utjecaja i na visinu dosuđenih troškova postupka o čemu Okružni sud treba voditi računa prilikom donošenja nove odluke u ponovnom postupku.

Pravo na imovinu

27. Apelant smatra da mu je, zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, prekršeno i pravo na imovinu. S obzirom na to da je Ustavni sud, razmatrajući pitanje kršenja prava na pravično suđenje, ukinuo osporenu presudu Okružnog suda i vratio je tom sudu na ponovno odlučivanje, Ustavni sud smatra da nema potrebe da razmatra kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

28. Kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije postoji kada su redovni sudovi pri određivanju naknade materijalne štete zateznu kamatu dosudili od dana donošenja prvostepene presude umjesto od dana nastanka štete, kako je regulirano relevantnim zakonskim odredbama.

29. Na osnovu člana 59. st. 1. i 2. i člana 62. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

30. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.